Bila je to radosna slika, dar koji je primio sa zahvalnošću.
Ipak, čitav je dan nastavio pješačiti duha ponešto ozarena onim jasnim snom koji mu je podarila noćna tama. Prizor koji će razgaliti um što inače tone u beznađe.
...biti zahvalan samo taj jedan dan!..
...želudac mi se stisnuo...i šake...živio samo za borbe i gaženje koka...
Zrak je govorio da se kotač vremena okrenuo za još jedan zubac.
Dojam da se našao oči u oči s nekakvim izvanzemaljskim prizorom, premda ne i posve neprijaznim.
Nevidljivi ga je svijet, zaključi u sebi, napustio kao cigansku dušu, da luta sam, bez vodiča i zemljovida, po rasutom svijetu koji se ponajviše sastoji od zapreka.
"Sada živim životom u kojem pratim aktivnosti određenih ptica."
Držala je da bi valjano uređen svijet stvarao stanovnike toliko prilagođene životu na dodijeljenom mjestu da nebi imali ni potrebe ni želje za putovanjem...neki bi proživjeli nebrojene sretne godine slušajući lavež susjedova psa, a ipak se ne bi toliko udaljili od svoga polja da utvrde glasa li se to gonič ili seter, jednobojan ili pjegav pas.
Duboko u srcu, međutim, pitala se: "Pamti li se uopće nešto zauvijek? "
Sve je bilo toliko mirno da joj se već činilo da tišinu osjeća kao bol iza čeonih kostiju.
Poslije je stao učestalo tonuti u san i buditi se, u očekivanju jutra, a onda je na kraju čvrsto zaspao, stisnut u samom srcu kestena.
"Kada si jutros ustao, jesi li mislio da ćeš do mraka vidjeti kako se pravi sir?"
Put do bogatijeg života.
Naš um nije tako sazdan da zadržava pojedinosti o boli onako kako pamtimo sreću.
Vjenčati se s nekom ženom zbog ljepote mudro je koliko i jesti pticu zato što lijepo pjeva.
Ta je melodija postala nekakvo zasebno biće, navika kojoj je cilj unijeti red i značenje u svršetak dana. Čežnja joj je bila glavna tema.
Neoboriv dokaz da čovjek, koliko god potratio život, uvijek može pronaći neki put do iskupljenja, pa ma bilo ono i djelomično.
Nešto što u mislima treba fiksirati i trajno zadržati.
Nježnost će mu zauvijek biti uskraćena, a cijeli život ubilježen kao jedna mračna pogreška.
Možda nikada neće biti bolje prigode za uzvraćanje.
Kada bi čitav svijet preuzeo takav stav, rat bi bio tek gorko sjećanje. Krajolik u kojem čovjek može izgledati poput kakve usputne primisli. Jer u te životinje postoji nešto što njemu govori o nadi. Čak ni najbolje namjere ne daju rezultata, a i sama je nada tek prepreka. Nijedna planina ili vodeni tok nisu bili bez imena. Nijedna ptica,nijedan grm...njegov zavičaj.
Na sigurnom pred grabežljivim pogledom čitavog svijeta. Dah je lebdio oko njih kao da se brine za njihovu sudbinu.
Kad god se nešto pridoda, znači da se nešto i izgubilo. Crna kora u zimu, bijeli cvjetovi u proljeće. Simbol straha.
Osamljen putnik koji hoda i hoda u beskraj. Da, ne, ili možda. Lažna nada koju nude smrtonosna je poput svakog otrova. Čovjek se može toliko izgubiti u ogorčenju i bijesu da više ne može pronaći put natrag.
"Kada bih znao kamo, pošao bih odmah."
"U ovom trenutku znam više od tebe, a znam da bi sve još moglo biti u redu."
Toliko toga želi, ali nadasve mu je potreban san.
Netko je ranjen, netko nije. Jedno od uobičajenih stanja u svijetu.
Znao je da najviše želi osloboditi se samoće. Možeš samo birati hoćeš li nastaviti ili nećeš. Ali, ako nastaviš, nastavljaš uz spoznaju o tome da ožiljke nosiš sa sobom.
"Zapamti ovo mjesto"....svijetla kao u podne prvog dana stvaranja svijeta...jer svaka od njih živi u svom, a ne u našem svijetu.
Ta biserna noć nije izgledala kao suprotnost danu, nego kao jedna njegova inačica, otklon.
Nije bilo drugo smjera osim naprijed, nije bilo drugog trenutka osim sadašnjeg.
Vrijeme je da se pođe unutra, pokrije žar i povuče zasun.
