život me uspije dirnuti
tako da se dižem od stola
ja ili želudac
za vrijeme ručka
preplašena
makar i zubima mrtvaca
dok danas kopam po njihovim stvarima
tražim
želim doznati neizrečeno
osjetiti
upoznati one
kojima se na grobu klanjam
kao i životu
koji misli tjera
na maksimum brzina
tako
da mi se čini
da jedino sedirana
mogu biti jedna od
njih
koje ne želim.
nekada mi se čini
da se više nerviram
nego oni sami.
pa ih ignoriram
time sebe opovrgavam.
tjedni su mi potrebni
da bih shvatila
kako dalje
s nekim stvarima.
nekada sam glupa
a najpametnija.
mislim da volim
njih više
nego sebe samu
ponekad.
vjera me još nije napustila
iako se ne mogu odlučiti
želim li biti sretna
ili ono drugo.
mnoge stvari
mi nisu jača strana
a opet je moja strana najjača.
grizem a gmižem.
pijem a žedna sam.
spavam a umorna sam.
znam a ne znam.
bezobrazno ovoreno sklona
zatvaranju.
u prigušenom svjetlu misli lete
prisjećam se kao dijete
male ruke kako u vis polete
mašti u spas
tragom potrebe za pogledom
pa poljupcem
ili dva
onog igri s muškarcima
kojima sam uzmicala
od koje se izrodila
moja draga
phobia
čekala ga
čekala
milovala mu kose
brojala mu sijede
držala se za širok vrat
unosila u bokove
svu pohotu i snagu
proživljavala
živjela
ja.
kada vrijeme odmakne
kada postanem gladna
i poprilično iskrena
i jednostavna
čekam da prođe
još jedna noć
bez njega
bez njegove snage
u rukama ramenima bedrima
želim
biti pokorena
i ovisna
mogu li još uvijek prepoznati
prijatelja
u vrevi dana
u tami noći
kristalnih suza
sjajim i tražim
Ponesimo svoje četvrtine
kada bi se našli pod užarenim plafonom
bez jednog zida plača
uz miris zapaljenih stapića
protiv komaraca
ispijali koktele orošenih čaša
sjetimo se morskih plaža
golih nauljenih guzica i sisa
a kada pogledamo iza sebe
u wc školjku
pomislimo na život
koji nam je poklonjem
bez pomnog biranja
ili ipak
kada nam se jebe
pojebimo se
kako god
i mirno zaspimo
da bi se probudili
uz miris kave
uživali koliko bismo željeli.
prekasno i prečasno
dogovorih sebe
godinama
žrtvovana ljudožderima
izgradivši sebe
čuvajući rupe
svojih zakonitosti
davno izletjeh
na tržište
kao da je rad najbitniji
kao da je ljudski
obojati osjećaje
hodati u štiklama
gaziti pod sobom
samo ako se mora
ipak
glavom na trbuhu
čuvam glavu
ne čujem ušima
prekrivena njegovim
teškim muškim rukama
Osjećaja mučnih
kao napeti kolon
želim izbaciti
sve iz sebe
makar i tako
serem im se
na shvaćanja
i bježim u mir
pokušajem do pogeške
stvarno je nestvaran način
doći do debelokošca
ogoliti svih njegovih deset slojeva
bez
bez
bez bez i bez
jednom se okrene
i zna
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
voluptinemisli@gmail.com