ćelava lica
potjerom se igram,
vječito gledam ravno,
pogled uperen
na tmurnu ulicu,
kojom rijetko sunce sja.
čekam prve pahulje
da prekriju sivilo,
snijeg će zablistati
u punom raskošu.
bijelina neka se spusti,
očisti mene i duše ostale.
ne bih snijeg s ulice lopatala,
nema smisla, više je vrijeme
za uživanje, ne, nemamo više
toliko vremena.
prekratka je šansa pred nama.
samo bih s debelim šalom
po ulicama hodala,
popila tu i tamo kuhano vino,
u zagrljaju se našla,
uz kakao mnogo (is)pričala,
nasmijala se da uljepšam dan,
osjetila ekektivnu paljbu
umjesto novogodišnjeg vatrometa,
kojeg bih samo iza prozora promatrala,
uz topao kamin se grijala,
znojem se kitila, inspiraciju upila.
omotala bih se kravatom,
sutra bih u mirišljavoj košulji
jutra provodila. kuhala bih kavu,
malo blažu no inače.
upijala bih dio sebe.
dala svu sebe,
ostavila ništa.
