voltaren http://blog.dnevnik.hr/voltaren-salt

četvrtak, 23.06.2016.

Gazirana mineralna

Znači, postoji baš Lego dućan. Nije ni neobično, kad ima Hello Kitty metla.
Moja igračka najbliža legićima bile su nekakve plastične gljive različitih boja
čije bi se nožice utiskivale u rupičasto postolje i koliko sam već bila kreativna
u kombiniranju tih obojenih klobučića mogla sam posložiti kakav prepoznatljiv
lik, slik(u). Nešto kao plastični mozaik u dječjoj izvedbi.

Kako bi god kreacija na kraju ispala, a nisam bila posebno talentirana za oduševljavanje
bilo koga osim sebe same, tom sam igračkom uvijek iznova mogla načiniti nešto moje
i posebno. Problem bi bio kad bi mi se neka slika previše svidjela da bih je potom
jednostavno rastepla zbog slaganje nove. Onda bi igračka samo stajala kao ukras,
nekorištena. Nije tad još bilo fejsa da staru sliku jednostavno objavim i zaboravim.
I tako napravim mjesta drugima.

Bilo je još nešto, moj susret s kaleidoskopom... bio je upravo svečan doživljaj.
Nabavljen kod brbljavog kramara na nekom proštenju, plastična stvarčica u jarko
crvenoj tubi. Nešto kao mini dvogled s jednom cijevi, onda jednogled? Ali tako
drugačije od svega što sam ikad vidjela i tako... uf, šareno. Imam nekakve sličnosti
s papigama, njih mislim tako privlače raznobojna stakalca. Ili su one samo šarene
i opet sam nešto pobrkala, uglavnom - tu bih igračku opet rado vidjela. I kupila bih je
da negdje naiđem na nju, a nisam još od malena. Uvijek bih je mogla nekome pokloniti,
pa ne bi bio bačen novac. Zato si uvijek kad imam priliku priuštim barem po jednu
šarenu vjetrenjaču, znaš one vrtjelice na štapiću koje pokreće već i najmanji dah, a
na povjetarcu tako lijepo šuškaju. Nekad sam ih vezala sprijeda na bicikl i jurila s njima
u prave avanture, a sad mi posluže za plašenje vrabaca na gredici salate.

Razumijem da netko više uopće ne treba igračke, nikakve. Tako valjda bude kad se odraste.
Zapravo i nama koji nismo odrasli ne trebaju uvijek igračke. Ni meni danas nisu trebale
jer sam se igrala - skrivača! Osim što je bilo zabavno, zaplela sam se u bršljan,
izgubila lijevu klompu u malinama (bile su fine, slatke) i vidjela velikog zelenog pauka
ako je to bio pauk. Jest da sam samo dva puta stigla dotrčati do pik-spasa za mene, ali
mislim da sam ja pobijedila :)

Od važnijih iskustava, pravo mi je otkriće pijenje mineralne iz plastične čaše. Hladne vode,
malo jače gazirane, čaša srednje veličine. Osim zvuka zračnih mjehurića koji pucketavo izlijeću
iznad usana i kondenzirane pod sjenom nosnica kao sitne hladne kapljice orose i škakljaju
one sitne dlačice nausnice, ako između gutljaja osloniš hladnu stijenke čaše uz bradu lako se
osjeti na koži i dodir tog zvučnog vrtloženja unutar, pa još ako ti padne na pamet zagristi zubima
onaj rebrasti rub čaše i tako proizvesti još jedan zvuk koji je baš nedostajao da se zaokruži cjelina,
ugođaj je potpun i meni skroz nov.


23.06.2016. u 19:43 • 4 Dijagnoza?#^

ponedjeljak, 13.06.2016.

no lego

jako zanimljivo mi je to - imati ljude koji nisu potrebni.
mogao bih reći kao obično, da ću promisliti, ali onda se to ne dogodi i...
čitam knjigu u kojoj autor govori kako su on i žena počeli štedjeti za neke stvari i kada bi uštedjeli dovoljno, shvatili su da im to za što su štedjeli više ne treba - i tako se to ponavljalo puno puta i na kraju su završili s ušteđevinom. nije rekao da im ni ušteđevina kao takva nije trebala, ali kao da se to podrazumijeva.
a meni ne trebaju lego kocke. ali stvarno mi ne trebaju. međutim, naišao sam na bajkovito sniženje na lego kocke u superkonzumu, a znao sam da je bajkovito jer sam ne tako davno kupovao dar u lego dućanu u areni i znam kakve su cijene. uglavnom, sniženje u superkonzumu od 30 do 40 % - ajme! došao sam u napast da kupim jednu osrednju kutiju taman toliko da se prisjetim kako je to bilo nekad kada sam bio dijete i kad je i najmanja kutija lego kocaka bila pravo blago. a danas? za 300-400 kuna dobio bih više kocaka nego što sam ih imao kao dijete. samo što mi ne trebaju. pa ih nisam kupio. ni radi osjećaja ni radi sjećanja.
nego, sa svime time je sasvim lako. je li netko/nešto potrebno vidiš kad to imaš pa nemaš. problem je u tome što kad imaš, moraš se svjesno odreći da nemaš. a tko bi se odrekao 95% života poradi testa. k tome moglo bi se dogoditi da ispadne kako je život jedno veliko prazno (prazno kao imenica). da se poslužim stihom iz jedne svoje pjesme - tetrapak iz koje istječe sama nula.

13.06.2016. u 22:04 • 5 Dijagnoza?#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se