voltaren http://blog.dnevnik.hr/voltaren-salt

četvrtak, 29.05.2014.

Tuljane (polarne) skužim u trenu!

Jasno je zašto ti se ne sviđaju etikete na ljudima, smiješni su svi ti pokušaji razvrstavanja osobnosti po policama, čovjek je ipak nešto više od toga. Pa da, mrzim to - on je takav. A što je sa - on nije takav?, to može biti skoro isto ili barem slično? A opet, ponekad sam sasvim sigurna u svoj osjećaj ljudi koji jednostavno nisu ... nekakvi. Tako pouzdano znam da ti uopće nisi tuljan.

I zašto praznine uvijek nazivaju bijelima? Na stranu sad slikarska terminologija i klasifikacije bijele u nedostatak boje. Ako se sjetiš fizike iz osnovne škole, učili smo da je bijela zapravo spoj svih ostalih boja spektra. Ona sadrži sve i stoga je savršena. Zato sam još uvijek samo šarena i daleko od bijele punine kojoj mogu samo težiti, za sad mi fali još mnogo nijansi. Ali skupljam pomalo i strpljivo. Jako mi se sviđaju neke tvoje nijanse.

Meni je inteligencija nešto čega previše fali i ne da bih je se odricala, nego bi mi bilo super da se može kupiti u ljekarni. Ali sam alergična na neka mjerenja i iste takve znanstvene studije gluplje od bacanja okolo kugli na lancu. Normalno da sad ne znam to inteligentno objasniti i kad pokušam glava mi se napuše kao ta lopta za pilates i unutra se čuje tup-tup i ping!-pong! I da sada mogu lijepo otići do one ljekarne...

A tebi ništa! Ali si ipak primijetio da je beba slatka :) Vidiš, nije tvoja, ali opet osjećaš neke simpatije prema njoj. Mislim, da su njezini na primjer morali hitno do grada i ostavili vas na sat-dva same, saznao bi ti još puno toga o sebi i bebama. Kad djetešce bude ovisno o tvojoj pomoći i ne zna te drugačije zamoliti nego te samo gleda onim bebastim pogledom, čovjek otkrije u sebi nešto posve novo, potrebu da onako velik i odrastao pokorno služiš i ispunjavaš želje nečemu tako sićušnom. To ti je pravo iznenađenje :) Barem je tako bilo meni kad sam prvi put dobila bebu na čuvanje. Ni ja nisam nikad prije osjetila potrebu da imam baš svoje, ali za razliku od tebe ja se kraj djece skroz rastopim od dragosti, kako se ono kaže - da bi me se moglo takvu na kruh namazati :) Pa bih ih odmah hranila, pokrivala, budila i uspavljivala, mazila, škakljala, presvlačila i puzala s njima posvuda. Valjda nekakva urođena slabost.

Jednom smo već nešto razgovarali o djeci. O tome kako nemam tu želju postati majka pošto-poto, koju bih prema nekim uvjerenjima kao žensko biće svakako trebala osjećati. Tad si rekao nešto zbog čega mi je bilo jasno da savršeno razumiješ. Da bi moglo biti sve u redu sa mnom, nego da sam možda samo željela dijete iz ljubavi. Onda, moguće je da si me razumio zato jer je i s tobom slično. Je li jednako? Postoji li u tvojoj blizini djevojka koju dovoljno voliš, a da znaš da ona tebe jednako voli?

Ne znam jesi li to već i sam primijetio, da te nikad ne pitam ništa osobno što mi sam ne spomeneš. Samo govorim o sebi :) Uglavnom, to nije zato jer me uopće ne bi bilo briga za tebe i kako si, nego sam samo prokleto previše pristojna i uglavnom nemam običaj dirati tamo gdje možeš čovjeku slučajno zagrebati po kakvom još svježem ožiljku. Ali eto, ti voliš iznenađenja, a gdje ćeš većeg od drastične promjene u ophođenju, pa kako bude... Zadnje si mi spomenuo, pred zbilja puno vremena, da jako dobro znaš kako je to čekati nečije pismo. Naravno da sam odmah pretpostavila kako je riječ o djevojci, jer malo tko nestrpljivim žarom očekuje račun za struju. Je li pismo stiglo na vrijeme, je li Ona stigla? Ili je to ostala prošlost i došla je nova Ona? Podrazumijeva se da ne moraš o tome, bilo da je preintimno ili možda na žalost čak i bolno. Ali razumije se i da ne možeš imati dijete sam sa sobom.

Oprosti ako sam pretjerala s iznenađenjem ili izabrala krivi trenutak.
Kako mi je baš krenulo s tim iznenađenjima, imam za tebe jedno još veće, pravi adrenalinski prijedlog - možda je došlo vrijeme da udovoljimo i jednoj tvojoj pradavnoj želji da pokušamo s (ob)javnim pisanjem. Ako si još za, sada pristajem. Ti odluči hoćemo li i kad. I što ćemo s ovim do sada, hoće li ostati, hoćemo li brisati sve ili samo dio koji želiš ostaviti privatan.. Ja sam ovdje ionako većinom samocenzurirala, pa mi nije frka. Što kažeš?

29.05.2014. u 11:42 • 0 Dijagnoza?#^

četvrtak, 22.05.2014.

zvjezdani nadnevak 22514, dodatak

oprosti što sam zapustio naše mjesto, to jest sredstvo putovanja. nikako, ali baš nikako ne bih želio odjednom samo nestati u bespućima u koja smo se zaputili.

22.05.2014. u 15:31 • 1 Dijagnoza?#^

veliko bijelo - nije prazno, to je polarni tuljan









a što ako je ono što čovjek ima reći o sebi jedna velika bijela praznina?
u početku ionako o nama govore drugi, uglavnom roditelji, a i kasnije nije rijetko da nas drugi opisuju bolje i gore od nas samih.
voltaren tako može nešto reći o sebi, barem kroz uputstva za konzumaciju, ali bi zacijelo puno više mogli reći sami korisnici. kako im je pomogao, ili nije? je li razveselio? barem dvaput dnevno!
ima jedan koji kaže - jedanput mjesečno. mrgud.
a tek ono kad drugi znaju o nama toliko da već automatski kažu: aaa, on/ona ti je takav/takva... uh to baš mrzim. zato je dobro ponekad sasvim iznenaditi. pa kad netko svrati i vidi da igramo stolni tenis umjesto da govorimo o vinetuu, bit će mu to sasvim čudno. dobro, stolni tenis nije čudan. ali možemo ga zato igrati s onom velikom loptom za vježbanje!

mislim da se ne bi bilo loše sasvim odreći inteligencije. inteligencije kao nečeg što ulazi u znanstvene studije i može se mjeriti. jer sad zamisli - da tamo neki jako inteligentni vanzemaljci (a i neki zemaljci) vide dva druga inteligentna bića kako u svemirskom brodu usred galaksije jedno drugome dobacuju neki golemi, okrugli, napuhani predmet, i to preko nekakve male mrežice koju su razapeli preko stola (jer stol je stol, na zemlji i šire) što bi si mislili?
meni je nekad čudno zašto netko baca kuglu svezanu za lanac - a to se zove bacanje kladiva, eto. i postoji cijela priča oko toga.
barem bismo mogli reći da igramo najbolji stolni tenis s loptom za vježbanje u cijeloj galaksiji. a ako netko misli da je bolji, neka zasuče rukave. jer to je jedna sasvim nova situacija u kojoj se treba snaći. iznenađenje!

no pa da! u detaljima je bit. toliko priče o svemirskom brodu, a još nismo odlučili što objesiti o retrovizor, ili ako baš ne o retrovizor, onda za komandu ploču. meni se patkica i pernato mucasto stvorenje čine sasvim u redu.
a sjećaš se priča o kostimima plišanih životinja? zamisli samo da se usred galaksije susretneš sa posadom koja ima takve službene uniforme. pa što je pozicija veća to je uniforma mucastija. kapetan broda bi bio kao jedan veliki meki medičasti jastuk.

bio sam neki dan kod prijatelja koji je oženjen i ima curicu od nešto preko 6 mjeseci. tada mi se bebe čine nekako najslatkijima, jer nisu više krhke i nemoćne kao novorođenčad nego se već možeš s njima zabavljati, hoću reći živahne su, nije da samo spavaju, a nisu ni prevelike pa da moraš juriti za njima. uglavnom, gledam tako to stvorenje i ma koliko bila slatka, iznenadilo me da ni u jednom momentu nisam poželio imati svoje. ne znam koliko se to uklapa u ovaj naš zvjezdani dnevnik, ali me to stvarno iznenadilo. pa kako čovjek ne bi htio nešto tako malo, nasmiješeno, nježno i slatko? i onda još pruža ručice prema meni jer da voli doticati ljudima lice, a meni ništa. stvarno čudno. možda sam samo bio u takvom raspoloženju. morati ću to još testirati.
vidiš da mogu biti kompliciran kad hoću!

22.05.2014. u 15:00 • 1 Dijagnoza?#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se