voltaren http://blog.dnevnik.hr/voltaren-salt

petak, 28.02.2014.

1.3

čudotvorne masti iz kaubojskih romana (posebno Zagora) se i ja sjećam :) samo što bi prodavači iste prije ili poslije završili s katranom i perjem na glavi :) u današnje vrijeme samo zatvoriš staru i otvoriš novu firmu i počneš s istom rabotom ispočetka... nego, kad smo kod reklama, sviđa mi se nova reklama za bon-bon (mislim da je za bon-bon) sa velikim zecom i gorilom koji u, mora biti, Konzumu, jer gdje drugdje, "kupuju" ono što im ne treba. pa zec to što mu ne treba ljutito zgužva i baci :)

jesi li kad dobila kuvertu od mozaik knjige? auuu što unutra nema! da sam dijete mogao bi se s time igrati cijelo jutro :) mene zapravo čudi da ljudi mogu lako biti naivni, iako bi se reklo da nema šanse. prije svega u odnosu čovjek-čovjek, a tek onda u odnosu čovjek-stvar.

dobio sam neku knjigu u rukopisu koju bi trebao lektorirati i napraviti korekturu - valjda se to tako kaže - iako tako nešto baš nikad nisam radio. uglavnom, malo sam bacio oko na gramatiku i pravopis i moram reći da unutra ima stvarno svašta. zanimljivo je kako od malena naučimo govoriti kako već naučimo govoriti, ali pravila tog govora uglavnom uopće ne znamo, nego sve usvojimo po sluhu, ako se može tako reći. jednostavno znam da se nešto kaže tako i tako, iako ne znam objasniti zašto. a koliko tek ima pravila o zarezima... sve me strah više pisati ovdje, da nešto ne pogriješim. kad sam već svjesno odlučio pogriješiti s velikim slovom na početku rečenica :) lakše je...






28.02.2014. u 14:58 • 0 Dijagnoza?#^

srijeda, 26.02.2014.

1.2

mene čudi nešto - zašto su nam krave tema u zadnje vrijeme, a nisu leteće, pa čak niti jureće? jer navikao sam na krave koje mirno stoje i pasu, a ako bi se koja i odvažila na kratki trk izgledalo bi mi to sasvim nezgrapno. o kravama se zapravo uopće ne razmišlja i ne govori, zar ne?

stripove sam čitao dosta, ali je to bilo davno, dok sam išao u osnovnu školu. kako je vrijeme prolazilo tako bi strip pročitao sve brže i brže, i na kraju bi mi trebalo desetak minuta, i shvatio sam da me to više ne zanima. ali da ima dobrih epizoda, to svakako. zanimljivo je kako neki kod nas popularni stripovi nisu popularni u drugim zemljama i obrnuto. kad smo kod stripova i krava, znaš onu - krava čita novine... mogla bi pročitati i strip i pojesti koju stranicu pa da nam kaže koji je najbolji - zagor, blek ili možda alan ford...

"Ti zbilja nikad nisi vidio jureće krave"
ma meni ti ovo zvuči kao da se radi o nekim kravama superjunakinjama :)

stripovi još kako tako, ali poslovni papiri su gnjavež i davež - to čitati i baviti se njima, ajoj! kao u svemu tako i u tome - ima ljudi koji jesu za to i onih koji nisu za to. ponekad susretnem ljude koji sa velikim žarom rade uredsko-papirnate poslove, i stvarno razumijem da to vole. svojedobno smo imali podstanarku koja je radila kao revizor i po cijele dane, ali doslovno po cijele dane, sjedila za kompjuterom i među papirima i poslovnim knjigama, ali je to voljela toliko da joj nije bilo teško raditi ni vikendima noću! barem je govorila da je radila i vikendima noću. to je lijepo - kad nešto toliko voliš.

26.02.2014. u 10:59 • 3 Dijagnoza?#^

ponedjeljak, 17.02.2014.

1.1

mogu lako zamisliti to drvo koje se proteže do staklenog krova i... mislim da će nam botaničari upisati odličan za ideju. oni će to zvati letećim staklenikom :) sjećam se kućice na drvetu od prije dosta godina, koju smo u zagroju napravili jer... ne znam zašto, zabave radi valjda, i mogao bi samo zabave radi staviti jednu takvu i na naše drvo (ali da bude sklopiva, da je mogu i maknuti) i upravljati cijelim brodom odande.

otkrivanje novih vrsta sladoleda! ne razumijem zašto si znanstvenici uvijek zadaju tako velike ciljeve - otkrivanje novih vrsta životinja, molekula, suprenova, kad su male i jednostavne stvari najčešće najslađe i u njima se da najviše uživati. recimo - što ćeš s još jednom suprenovom? a sladoled možeš lijepo pojesti, i to u krošnji drveta, a ne u tamo nekoj kantini gdje svi moraju ići jesti nekakve replicirane smjese i majoneze. zapravo mi se to čini jako dobra ideja za neku priču za djecu. zapisat ću si pa tko zna što bude. čak u takvoj priči ni ne može biti zlikovaca - jer kako bi mogao postojati veliki zli sladoled?!
uh ma zamisli samo kad uspostavimo vezu s matičnim planetom (znam da je to Zemlja, ali bolje zvuči onako) i na uzbuđeno pitanje cijele vojske znanstvenika - što ste otkrili? - odgovorimo sa - sladoled od Jupiterove pjege ili Saturnovog prstena!
i da, ako ćemo se već daviti u sladoledu, onda mi svakako treba atletska staza...

znam lako rješenje za ekološku energiju - stado krava - još bi ih bilo lijepo gledati kako pasu - ali to ne bi bila toliko čista energija, pa ćemo morati tu uposliti one robote, biti će korisnije nego da brišu prašinu. znam da stado krava ne može dati dosta energije za tako veliki brod, ali ako već pišem priču, onda mogu sve baltazarski pojednostaviti.

17.02.2014. u 12:46 • 2 Dijagnoza?#^

srijeda, 12.02.2014.

Biti toplo

Vinetua sam čitala kao malena, čak sam znala pjevati i nekakvu pjesmicu o njemu... I svi ti specijalni efekti koje sam zamišljala čitajući o junačkim zgodama i vjernim prijateljstvima bili su toliko dobri da bi ih stvarno bilo teško nadmašit ikakvim filmskima. Osim naravno ako je film o indijancima na njemačkom, to mora da je neponovljivo :) Znam da se snimalo na Velebitu i da se to prikazivalo kod nas, moja starija sestrična je nekad davno gledala i pričala mi o tome, pa sam i ja sve od tada željela to vidjeti, ali ni sada kad si mi rekao da opet ide na tv-u nisam uspjela pronaći. Opet, da je stvarno i približno tako dobro kao u dječjim maštanjima, bio bi i ti gledao...

Stvarno, neobično je da iznad tako velikog grada bude tek nekoliko zalutalih sljemenskih posjetitelja. Bit će da je većina spremna potegnuti gore samo za svjetsko skijaško natjecanje, ništa manje od toga ljude više ne zanima. Kad je otkazana Snježna kraljica, čula sam komentar nekog čovjeka kako je za sirotinju i Sljeme preskupo, a za sve ostale je ponižavajuće zimovati doma (pa još da to netko od susjeda sazna), umjesto na brdu egzotičnijeg imena kao npr. Val D’isere i sl. Podsjeća me to na izjave nekih popularnih zagrebačkih dama kako torbice i obleku kupuju isključivo u Milanu ili Parizu, sve drugo je ispod njihovog nivoa. Tako je valjda i Sljeme svom svojom visinom nekima još uvijek ispod nivoa, barem dok još ne poraste.

Vrt bi mogao krenuti od sredine broda, ali bi svakako morao dosizati do gornje palube, tako da kad poželim mogu gore ugasiti svjetlo, smjestiti se u ležaljku ispod stabla baobaba ili možda velikog eukaliptusa i u miru zaspati pod zvijezdama. Oduvijek sam željela sobu sa staklenim krovom, tako da noću iz kreveta mogu promatrati nebo sve dok ne utonem u san. Jer vani bude ili hladno ili dosađuju komarci, mokro je od noćne rose i ako iznesem teleskop prečesto se zamagljuju leće. Maštala sam već i o zimskom ostakljenom vrtu pored kuće u koji bih tako mogla smjestiti i neki manji ležaj, ali ovakav vrt u letjelici je daleko bolje i udobnije rješenje s neusporedivim pogledom.

Razmišljala sam o tome da bi vrt svakako trebao biti ekološki. Zatim, trebao bi imati i grijanje, navodnjavanje... a za to je potrebna energija, kao uostalom i pogonska energija za cijeli brod. Pa sam mislila da ni ti fuzijski reaktori i slično nisu baš neko ekološko rješenje, možda bi trebali osmisliti vanjsku oplatu od solarnih tj. stelarnih panela, nekakav samoodrživi sustav. Sigurno je moguće. A osim čiste energije bit će nam tako i manji troškovi putovanja, moći ćemo više ulagati u istraživanja. I otkrivanje novih vrsta sladoleda. Ali najvažnije je da nam bude dovoljno toplo. I da možemo stalno biti u kratkim rukavima, pa čak i na komandnom mostu. Vidim da ni tebi zimska studen nije previše mila, pa kad se sjetim kako si govorio da bi ti putovanje na sjeverni pol moglo biti zanimljivo, sve si mislim da takvo i nije skoro izgledno.

Ti zbilja nikad nisi vidio jureće krave, onako u trku? Meni su dali da ih čuvam, krave, kad sam još bila besposleno dijete. Ali znaš da sam ti rekla kako ih se još uvijek pribojavam? Zato se vrlo dobro sjećam kako sam ih "čuvala" sa sigurne udaljenosti. Djed mi je dao svoj lovački rasklopivi tronožac, pa bih sjela ili na njega ili se popela na jednu račvastu šljivu u voćnjaku, dok bi krave pasle tamo daleko, daleko na livadi. Bilo je važno samo da ih imam na oku. Mislim, pasle bi barem jedno vrijeme. A onda bi nekim čudom naglo nestale. Kasnije, kad bi se već smračilo, netko bi se sjetio mene i krava, pa bi mene pronašli na drvetu, a krave u kukuruzima, u šumi, kod susjeda ... Ubrzo su shvatili da uopće nemam talenta za taj posao. Ali sam za to vrijeme, tamo na šljivi, stigla pročitati cijelu seriju djedove kolekcije kaubojskih romana. I da mi se tko usudi spomenuti kako nema koristi od čitanja jeftine, šund literature, spremna sam se i posvađati, jer gdje bi drugdje djevojčica naučila kako je u salunu najpametnije sjesti za najudaljeniji stol u zasjenjenom kutu i leđima okrenutim zidu?

:) Voliš raditi poslove iza kojih se vide rezultati, barem nekakav opipljivi pomak? Ma bezveze :), pa zar ti ne bi bilo zanimljivije raditi u struci, premještati svakodnevno hrpice papira s lijeva na desno, pa obrnuto, pa opet pisati nešto što više nikada nikoga neće zanimati za par mjeseci, pa malo tražiti neke dokumente koje ćeš onda opet odlagati i tako opet iz dana u dan... Zbilja, pokositi i raskrčiti zapušteni travnjak, pa si onda iznijeti kakav stolić i sjedalicu posred dvorišta i onako sav umoran s tekom pojesti sendvič i popiti čašu hladnog soka! E, to je gušt!

Opet, nije baš isto pustiti travi neobuzdano rasti (jer i tu može biti ljepote), kao što je npr. ostaviti prljavo suđe da se gomila u sudoperu danima, jer već drugi dan sa tanjura neću više ispirati ostatke hrane nego skorene naslage kolonija plijesni i gljivica, nimalo mirisne poput pokošene trave, pa je tu teško pronaći zadovoljstvo. Zato ne razumijem kako nekim ljudima nije logično da je meni draže odmah oprati suđe ili vratiti odvijač u ladicu baš zato jer uopće ne volim pospremati. Ali ne razumijem ni poznanicu koja baš svaki dan briše prašinu čak i odozgo sa ormara, meni se čini da život ipak nije baš toliko dug. Zanimljivo, ta žena - pa i svi članovi njene obitelji, neprestano kišu, suze i šmrcaju i alergični su na sve i svakoga. Možda je nemoguće razviti imunitet u tako sterilnim uvjetima.

Sigurna sam da je mnogo ljudi preslabih pred agresivnošću reklama, a zaista otpornih valjda i nema. Sad postoji čitava marketinška znanost i neprestano se razvijaju nove studije kako prodati i mačku u vreći, ali poanta svega je ista još od kada se na seoskim trgovima prodavala čudotvorna mast koja liječi sve od reume i prijeloma (kostiju ili srca djevojačkog, svejedno) do tuge i siromaštva. Pronosili su putujući trgovci tu mast i čudotvornu vodicu i orijentom i divljim zapadom (pročitala i to u onim kaubojskim romanima!), samo što danas to nude lakše i modernijim medijima a ne više navješano na škripava drvena kola. Tako nije neobično da mi telefon zazvoni iza 10 uvečer kako bi mi nepoznat čovjek kojem nikad nisam dala svoj broj telefona ponudio neki mikser za kojeg je stvarno siguran da mi baš treba.

Nedavno sam dobila pismo naslovljeno na pokojne baku i djeda u kojem ih jedna trgovačka kuća obavještava da su sretni dobitnici u novoj nagradnoj igri te da mogu besplatno podići svoj dar u vidu plastične lopatice za miješanje tijesta ako dođu na prezentaciju nekog suđa. Znalo se dogoditi da bude i telefonski poziv za njih sa sličnim ponudama. Kad bih odgovorila da, na žalost, nisu u mogućnosti odgovarajuće realizirati tu sreću jer su baš slučajno umrli prije nekoliko godina, s druge strane telefonske veze bi redovito nastao kraki muk, što mi govori da su ljudi većinom još uvijek koliko toliko pristojni i ne još posve robotizirano otuđeni jer znaju za osjećaj neugode. Tad bi osoba promrmljala ispričavajuće "Žao mi je!" To je tek čudno i čak pomalo smiješno, kako to da je nekome iskreno žao zbog smrti ljudi koje uopće nije poznavao. Hm, a možda mu je žao jer im nije stigao prodati lonce, tko će znati?

Uvijek ima teških trenutaka za ljude i uvijek ima onih drugih koji će od toga pokušati izvući korist i prodati im utjehu. A najlakše se proda reklamiranjem. Ali ajde da se reklamiraju samo stvari ili neke usluga, nego vidim da se sve više uči ljude da moraju naučiti reklamirati i sami sebe da bi im bilo dobro. Slušala sam neku stručnjakinju za komunikacije koja savjetuje kako se pravilno predstaviti / prikazati / prezentirati / reklamirati na razgovoru za posao. Inače se ona profesionalno bavi podučavanjem takvih stvari. Dakle, da bi čovjek dobio posao, ako sam dobro shvatila, treba svakako naučiti odglumiti nekoga čija bi uloga odgovarala opisu slobodnog radnog mjesta. Jer to... predstava, prikaz - sve me to jako podsjeća na kazalište. Sad, koliko mi se čini da se ta tragikomedija duboko proteže van kazališnih dasaka, bila bi stvarno preteška i dosadna tema.


Da ne bi ispalo kako tu nešto kriziram jer sam iznad toga i kao, s visoka prezirem reklame i komercijalizaciju svega i svačega - nisam. Na primjer, prije nekoliko godina sam bila u situaciji s kojom se nisam baš znala lako nositi, preuzela sam neke teške obveze samo zbog odgovornosti i osjećaja da je to jedino ispravno, a ne i zato jer sam to iskreno željela. Opet, bilo mi je neugodno i samoj sebi priznati da mi to smije biti teško. Pa kako takvi potisnuti problemi ipak moraju pronaći neki odušak, kod svakoga na neki način, tako sam i ja tih nekoliko mjeseci manijakalno kupovala stvari, većinom nepotrebne. Čak i bez reklamiranja. Samo bih ušla u neki dućan i natrpala kolica svim i svačim. To je definitivno bio poremećaj, jednak prekomjernom bilo čemu. Samo se teže uoči kao poremećaj jer se ne čini opasnim ispočetka. Znaš, gle - zgodna sitnica, moglo bi me razveselit... u čemu je problem, pa nikome ne štetim. Tko zna kako bi sve završilo da mi nije sestra jednom išla sa mnom u kupovinu, pa kad smo došle do blagajne najprije je zinula što sam sve skupila od ulaza, a onda me nakon nevjerice našpotala, rekla mi - To nisi ti! Osvijestila me na vrijeme, prije nego je prešlo u težu ovisnost. Onda sam se opet vratila čokoladi.

Možda su nova vrata nova vrata, ali i nova vrata ako su pvc nisu meni u prostoru jednako ugodna vrata poput drvenih. Jer su drvena vrata ipak - drvena vrata! Hoću reći, volim da mi je toplo, ali su mi milija drvena vrata. Skinut ih nisam u stanju, preteško mi je to, ali ideja s nadoštukavanjem nečim stabilnijim od pjene je ipak korisna, moglo bi pomoći i bez skidanja vrata, nešto ću već improvizirati :) Toliko o vratima, za sad.

12.02.2014. u 18:53 • 1 Dijagnoza?#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se