voltaren http://blog.dnevnik.hr/voltaren-salt

petak, 27.09.2013.

Melinac

Sjećam se tog mirisa mljevene kave. Ispunjavao bi cijelu kuhinju. Iako je ta kuhinja dio neke stvarno daleke, daleke prošlosti... Zapravo, najprije se sjećam ručnog mlina, zgodne ručice koja se trebala okretati povrh malene drvene kutije. Iz tog razdoblja se ne sjećam mirisa, ali se živo sjećam simpatičnog zvuka te ručke dok se vrtila, kao neka dječja čegrtaljka za igranje. I baš kao kod neke igračke, nakon nekog vremena bi se otvorila tajna vratašca na kutijici i onda bi iznutra ispala kava drugačija od one koja bi se pretnodno ubacila. Ili papar, mljela su se i zrna papra. Djeci stvarno zabavno. I mene je privlačila ta neobična stvar, pa su mi valjda nekad dozvolili da to diram, kad se sjećam da sama ipak nisam uspijevala zavrtjeti ručicu, da je to bilo strašno teško. Očito sam bila premalena. Mirisa se sjećam kasnije... A i tad sam još bila vrlo mala. Ali točno pamtim dan kad je prabaka donijela taj mlin iz grada. Električni! :) Nešto skroz novo i nepoznato u selu. Još su neko vrijeme susjedi donosili svoju kavu na mljevenje k nama. A kako je baka samo bila pažljiva prema tom uređaju... Tu igračku nisam smjela dirati. Ni blizu, još dugo, dugo.

Kako je to bilo nešto vrijedno, normalno je valjda da se nije oslovljavalo običnim mlinom, nego od milja, tepajući - mlinac. Sad, valjda zato jer to malo neobično zvuči, budući da je mlinac zapravo razvučeno tijesto, ubrzo se ta riječ nekako izvrnula iz mlinca u - melinac. I tako je ostalo i danas. Još uvijek postoje i služe i riječ i aparat. Doduše, koliko je bio omiljen, meni bi bilo shvatljivije da je prozvan milincem :), ali eto!

Nakon nekoliko godina, gumb za paljenje se zaglavio u položaju "upaljeno" i tako ostao, ali ionako se pokretao tek kad bi se zakretanjem poklopca zatvorio kontakt, pa to ne smeta. Zatvoriš poklopac, lagano cijeli aparat nagneš malo u stranu i on vjerno radi. Sigurno bolje od bilo kojeg novog. Iako već dugo ne melje kavu, nego uglavnom šećer za posipanje kremšnita i vanilin kiflice. Ali radi :) Dobro si me sad sjetio tog mirisa, iako vrlo rijetko pijem kavu, samo ponekad ako mi baš drastično padne tlak i to onda bude više mlijeko s kavom, prvom prilikom kad nabavim nešto kave u zrnu samljet ću je opet u melincu. Igre radi i prkosa instant-svemu radi, a i zato jer sad smijem :)

27.09.2013. u 11:52 • 0 Dijagnoza?#^

utorak, 24.09.2013.

kako se nekad kuhala kava

mislim da se promijenilo. dosta. zadatak za razmišljanje. sastaviti objektivni popis promjena i usporediti s mišljenjem. točnije, mislim da se promijenilo više nego što mislim. pogotovo ono unutra. ono izvana može zavarati. promjena stavova, interesa, prioriteta, to je ono što čini čovjeka, a mogu reći da danas nije jučer, i da se nadam da sutra neće biti kao danas. nego još bolje. s obzirom da je sve do sad izrečeno lijepo filozofski, bilo bi šteta opću teoriju promjene zakomplicirati banalnim praktičnim primjerom.

(evo ipak zamisli uopće se nisam ni malo ljutio što sam skočio na ježa čak mi je to sve u svemu bilo zgodno iskustvo što mi prije par godina vjerojatno ne bi bilo a iz toga zacijelo neki zaključak slijedi)

ne sumnjam da je Bog stvorio još svakojaka stvorenja, koja tek moramo otkriti, bilo živa bilo izumrla, samo sam htio reći da ne vjerujem da je čovjek evoluirao od tamo nekog majmuna, nego je oduvijek bio čovjek. a da su ovim planetom hodale raznorazne dvonožne i višenožne kreacije, to da. najzanimljivije je kako sve to skupa, pod sve to skupa mislim cijela priroda kako je zamišljena, funkcionira u međusobnom skladu, a postoje milijuni biljnih i životinjskih vrsta, i svi na ovaj ili onaj način ovise jedni o drugima. to se zove pravi suživot :)

ja samo znam da naš jedan dan traje onoliko koliko nam treba.

vidiš, možda je stvarno tako. Ali se sad bavi nečim drugim i ne da mu se trenutno stvarati nove Adame (tko želi dva puta pisati skroz istu pjesmu?) zato je rekao ljudima i ostalim stvorenjima da se plode i množe, jer bi stvarno bilo dosadno stvarati milijarde i milijarde više ili manje jednakih stvorova. hvala Bogu da evoluiramo kako rastemo i ulazimo u godine, jer zamisli samo da se cijeli ljudski rod svodi na jednu jedinu potpuno istu osobnost.

Što bi s njime? Učiti od njega! mislim da i tu imaš pravo, čujem da se od djece da puno naučiti, i o svijetu i o sebi. i da čovjek kad ima djecu evoluira. no kako veliš, ako nema te jedne sitnice samo je ljubavi nedostajalo...

sad znam da već stvarno dugo lebdimo svemirom u istraživačkoj misliji onoga što ljudsko oko još nije vidjelo niti ljudsko uho čulo. jer mislio sam da možda samo ja više ne znam o čemu jesmo pričali, a o čemu nismo, i jesam li ja tebi nešto rekao ili je ipak bilo obrnuto, a evo još k tome se nekih stvari više uopće ne sjećam! kad i ti kažeš ali sam zapamtila kao da jesmo razgovarali i to tako da više nisam znala tko, što i o čemu onda mi je jasno da smo na pravom putu :) ipak malo po malo, upornošću, taj podvojeni dvostruki ja uspijevamo pomiješati :)

ne znam kako tebi, meni se čini da je biti kapetan ili navigator svemirskog broda zapravo jedan jako dosadan posao. pa oni uglavnom samo sjede i gledaju u veliko crno ništa! dakle, holodek je nužan, ili jako bujna mašta. na svemirskom brodu bi svi trebali biti djeca, jer zamisli samo kakve igre bi se dalo igrati uzduž i poprijeko svih tih paluba...

srećom, meni je danas sasvim normalno ustati i otići iz društva koje se okupilo, ako mi nije zanimljivo. ne radim to često, mogu opet reći srećom, jer to znači da je društvo uglavnom u redu, alil nekad se stvarno dogodi da jednostavno odem. tako je nedavno jedna poznanica organizirala večeru povodom svog odlaska u ameriku, u nekom restoranu, i nakon nekih sat vremena sam se pokupio. ne znam, u jednom trenutku sam jednostavno dobio osjećaj da je bilo dosta za tu večer. ne kažem da ti ljudi nisu bili u redu, nego se meni jednostavno više nije družilo.

zbunjeno-spotaknutu meduzu,
žuto-ružičasto-narančastog morskog ježa

bilo bi to zanimljivo vidjeti, ali s toliko bi slika vjerojatno postali previše moderni. zamisli samo koliko je ovo teksta u ovo moderno doba kad se sve svodi na lajkanje rečenice-dvije, ili instant fotografije. to me podsjetilo da se nekad kavu trebalo samljeti pa kuhati, a danas samo gurneš čašicu pod aparat. uglavnom, bolje biti izgubljen u svemiru, nego izgubljen u sebi. jer čovjek je najveća nepoznanica, kažu. meni se kad pogledam u ogledalo, čini jednostavan.

24.09.2013. u 15:20 • 2 Dijagnoza?#^

srijeda, 11.09.2013.

Bez cilja u poznato

Ako ti je vrijeme od ovih nekoliko godina brzo proletjelo, znači da tebi kojem sve dosadi za dva dana - uopće nije bilo dosadno! :)
Kako ti se sad čini, nakon sveg tog vremena, da se s tvojim životom nešto ipak promijenilo ili ipak imaš dojam da ti je još uvijek sve ostalo isto?

Zašto znanstvenici ne bi mogli naći još stotine kojekakvih karika? Mislim da je Stvoritelj ipak najkreativniji među nama, nije tek majstor zanatlija što radi prema prethodnim nacrtima serijske proizvodnje, već najslavniji Umjetnik. A znaš kako su kreativci zaigrana bića. Kao što i ti katkad preslaguješ svoje stihove prije nego ti, fino ugođeni, baš nekako onako, taman po volji... sjednu, ne bi bilo neobično da se i On poigravao mogućim rješenjima čovjeka prije nego je bio zadovoljan konačnom formom i tek kad "vidje Bog da je dobro" je rekao - E, da - baš to je taj Adam! :) Eto, baš pravi Stvaratelj. Osim toga, pričao si mi kako imaš običaj nakon nekog vremena pjesme prekrajati, prilagođavati svojem trenutnom doživljaju, dakle im daješ da žive i evoluiraju umjesto da ostanu spomenik same sebi. I zašto onda i On to ne bi smio činiti zadiranjem u svoja postojeća djela? Samo što mi ljudi to zovemo evolucija, a u biti su tragovi Njegove igre. Nikad mi neće biti jasno što svi tu vide oprečno. Pa silni sporovi oko toga koliko traje jedan dan stvaranja... a On je smislio vrijeme i može s njim činiti što ga volja, putovati kroz njega, rastezati kao žvaku ili ga pojesti za doručak. Naših milijardu godina Njemu može biti dan ako to želi i obrnuto. I sami su znanstvenici izračunali da je vrijeme savitljivo :) Uostalom, znam da evolucija postoji jer ima dana da se i sama uhvatim kako evoluiram - malo naprijed, pa onda opet malo unatrag :), ali sve promjene na bolje su uvijek od Njega i uz sve "dokaze" nije moguće dokazati suprotno.

Misliš da bi tvoja ideja čovjeka morala biti suprotna onoj Božjoj? Pa ni mi sadašnji nismo baš savršeno ispravan model Njegovog prototipa i teško da je skroz zadovoljan s nekim našim karakteristikama, možda i On sanja baš takvog čovjeka kao i ti. Ali se sad bavi nečim drugim i ne da mu se trenutno stvarati nove Adame (tko želi dva puta pisati skroz istu pjesmu?), nego isto čeka da jedno jutro nađe među nama već zasijanima bolji urod. Tek tu i tamo malo oplijevi i zalije :) Kao svi odgovorni roditelji, ako žele da dijete nauči hodati, ne smiju ga baš stalno pridržavati za ručicu.

Što bi s njime? Učiti od njega! Kad bismo našli čovjeka ljubavi, sigurno bismo imali od njega što učiti. Barem sam za sebe sigurna. Na žalost, nisu sva djeca rođena iz roditeljske ljubavi. Moji su do prošle godine živjeli zajedno, rođena sam iz zakonitog braka dvoje ljudi, muškarca i žene, prema svim prihvaćenim društvenim normama... samo je ljubavi nedostajalo, ta jedna sitnica.

Kako je tek sa djecom koja se "dogode" dvoje (pre)mladih ljudi koji se jednom sretnu na nekom tulumu i drugi dan se sjećaju samo koliko su ono alkohola popili, ne i imena nikoga iz društva. "Slučajna" djeca :( Ništa sretnija nisu ni "planska" djeca za osiguranje sponzorstva. Na žalost, znam ženu koja bi namjerno izlazila na mjesta gdje se zabavljaju dečki sa skupljim autima. Pa bi izabrala nekoliko potencijalnih žrtava koje je onda proganjala, sve dok joj nije uspjelo iskoristiti pomanjkanje trijeznog stanja jednog sretnika. "Brak" je potrajao taman toliko dugo dok nije zaradila za dječju alimentaciju, jer njemu (njegovim roditeljima) više i nije išlo tako dobro s prihodima, pa se ona odmah bacila na novu žrtvu. Ovaj put čeka dijete s čovjekom koji zbog tog djeteta raskida postojeći brak i veze s dvoje svoje već rođene djece. I zanimljivo, uvjeren je da ga ova sponzoruša voli. A dijete joj je usputna financijski vrijedna prtljaga. Nisu moje, zločeste, nego njene riječi :( Što je tek sa djecom ratnog nasilja i tko zna kakvih još mučnih situacija... Tužno je da nas je toliko neželjenih. A djeca uvijek znaju. I kad još nisam znala, znala sam. I, nije to ugodan osjećaj.

Ipak, djeca odrastu i prerastu i neke nedostatke. Valjda. I ako imaju sreće kao ja, nađu si već ljubavi koliko im treba. Jer ima dovoljno ljudi koji me vole iako za to nemaju nikakvu obvezu. I Točkica i Baumi me vole. :) Voli me čak i njihova pasica. Znam da me i ti voliš :) Da, zbilja bi bilo lijepo da su svi sretni kao ja, ali znam da previše puta ipak nije tako :(( S pravom se pitaš, kako bi bolji čovjek mogao opstati u ovako nesavršenom svijetu? Ne znam drugog odgovora, nego jednostavno pouzdati se u Ljubav. Jest da se taj pojam razvlači do iznošenosti (što će tek biti kad krenemo s flaširanjem na veliko?), ali kad je istina da nema boljeg lijeka, za sve.

:) Stjenovite plaže na kojima ima dovoljno mjesta za disanje, voda je čista - bez taloga krema za sunčanje i cijevi mjesne kanalizacije. Pa nikad za sebe kupljen mobitel (zbilja, a koji si mi onda pokazao, prvi ili drugi?), pjesme o korisnosti gravitacije... I još toliko toga. Neke stvari te više ne bih trebala ni pitati :)) Da staviš masku i možda drugačiji glas opravdaš prehladom, moje bi najbliže prijateljice, koje mene smatraju pomalo čudakinjom, mogle povjerovati da si ja. I sama se zbunim, kao s tim orhidejama, jer zbilja nisi ti meni pričao o tome, nego sam ja namjeravala tebi. Samo sam zaboravila :) Našla sam u bilježnici izrezani novinski članak, pa mi se odvrtio film... kako je tvoja mama dobila orhideju, pa si joj ti tražio informacije, onda sam ti htjela ispričati da sam dan prije čitala nešto o tome i tako, na kraju nisam, ali sam zapamtila kao da jesmo razgovarali i to tako da više nisam znala tko, što i o čemu :/

Ali sam se sjetila nešto drugo. Ne znam jesu li u Adamovom vrtu bili slični rajski uvjeti, ali zapravo ih danas ima gotovo svako kućanstvo. Jer podno stijene najobičnije kupaonice obično zbilja postoje dva izvora, jedan s hladnom i jedan s vrućom vodom, koji se u kadi nešto niže od izvora lijepo mogu pomiješati u najugodniju toplinu, pa ako se još ubaci zeru mirisne soli - lako je napraviti si sasvim zgodno maleno privatno more. Eto, uštedjela sam ti veliki posao u holodeku, moći ćeš se više posvetiti navigaciji :)

Da, ako želim s nekim razgovarati, dakako da je ljudskije razgovarati s ljudima nego s aparatima. Ako želim (podvučeno punašnom crtom). A to se onda odnosi na konkretne ljude. Inače, generalna podjela mi je drugačija. Nije mi pitanje - druženje uživo ili pak telefonom (ili internetom, svejedno). Pitanje je želim li biti u nečijem društvu. Ili to ne želim. Ako mi u nečijoj blizini nije ugodno i to mi društvo jednostavno ne odgovara, može ono biti i sto puta uživo, pa ništa od toga. Opet, ako mi je s nekim lijepo, drage volje odmah mijenjam milijun zamornih razgovora uživo za samo jedan u kojem ću iskreno uživati, makar taj bio i telefonski, telegrafski, poštanski, golublje pismonošni, virtualan, telepatski ili što već ne postoji, ako već nije moguće drugačije.

Nacrtala sam ti sad veliku zbunjeno-spotaknutu meduzu, a još prije i žuto-ružičasto-narančastog morskog ježa, koji mi zapravo prilično sliči raščupanoj povrtnoj artičoki u cvatu, ali srećom još uvijek ne znam kako se ovdje namontiraju slike, pa ništa. Kad sam eto odrasla na Enterprajzu, pa se na cepelinu još povremeno izgubim.


11.09.2013. u 13:57 • 2 Dijagnoza?#^

ponedjeljak, 02.09.2013.

godišnjica!!!

hvala na čestitki :)
ma tko bi rekao - vrijeme leti u godinama, iako šeće po danima, trči po tjednima, i vozi se (može i biciklom ako ne autom) mjesecima. na kraju uvijek taj let... da je barem balonom (cepelinom!) umjesto avionom.
stvarno nisam mislio da će sasvim usputni komentari na jednom blogu dobiti svoj blog i čak se održati na novom blogu i evo ga sad opet nešto novo i dalje... tako, jednostavno nisam to mislio.

moguće da već antropolozi tragaju za čovjekom po njihovoj mjeri, jer mi se čini da neće i neće odustati dok ne pronađu tu neku izgubljenu kariku, i ako je i ne nađu (a vjerojatno neće) onda će je već nekako složiti iz postojećih nalaza. jer mora biti.
sad, kakav bi to bio čovjek po našoj mjeri?
zgodno, osjećam se kao da sam na kratko ušao u Božju radionicu i dobio mogućnost sastaviti svoje Adama i Evu, onako kako bi se meni svidjelo, a ne onako kako bi se Bogu svidjelo. tko zna možda će naš čovjek biti baš identičan prvome i onda... možda dobijemo po prstima.
kakv bi bio čovjek po mojoj mjeri? i što bi s njime? da, baš to, što bi s njime? i Bog i ljudi imaju djecu ljubavi radi, pa vjerojatno to mora biti i prva karakteristika našeg čovjeka - da može dati i primiti ljubav. inače, uh, kakav bi to čovjek bio???

što se ježa tiče, nisam baš siguran da se dobro proveo... evo još mi je jedna bodlja ostala u peti, ali mi ne smeta naročito. nikako ne volim gusto naseljene plaže. jest da to na turističkim plakatima lijepo izgleda, ali kada vidiš... Bačvice su prava grozota - oprosti ako si nekada bila tamo i lijepo ti je, ali sam pogled na tu plažu me odvratio od bilo kakve pomisli da makar i kročim tamo. znači - bio, vidio, otišao. Žnjan je nešto bolji ali Marjan je ipak više po mojoj mjeri, uvijek se nađe neki samotniji, stjenovitiji kutak.

o staklenicima punim orhideja ti nisam pričao (siguran sam koliko mogu biti siguran u ovo naše virtualno pamćenje), ali sam zato napisao pjesmu u kojoj govorim upravo o Adamu i njegovom svakodnevnom, praktičnom životu. vidiš, on je vodio (i Eva s njim, jasno) i uređivao cijeli vrt, a nije imao traktor (ili možda je???) ili flaksericu, nego se valjda morao pouzdati u koze i ovce i tako dalje. ali najzanimljivije mi je da li je imao jedan potok s toplom vodom i jedan potok s hladnom vodom i onda su se oba ulijevala u jednu rječicu gdje je voda eto bila onako taman - mlaka.
nije pitanje samo kakav bi čovjek trebao biti, nego kako da taj čovjek opstane u svijetu gdje ga stavimo...

najbolja ekspedicija je neplanirano putovanje bez cilja u poznato. samo treba biti otvoren za sve i svašta, jer to će sigurno doći. a kako je sve poznato onda se ne moramo bojati da će nam se dogoditi bilo što krivo osim da sami pretjeramo u onome što radimo. kao kad skočiš na ježa umjesto da ne skočiš na ježa. sam si kriv.

beskonačno lebdenje - prva pomisao su mi one velike meduze koje plutaju oceanom i baš nikada ne vide (sad, nemaju oči, ali recimo za našu priču da imaju oči) ništa osim velike plave tekućine svud okolo. zamisli samo kako je to dosadan život. vjerojatno je bolje ne imati oči i stalno iščekivati da ćeš se spotaknuti o nešto.

ne, ma kakvi, nemam novi mobitel. ovaj moj se može spojiti na web doduše, ali ima mali ekran, kao poveća poštanska marka otprilike. morao bi uz mobitel nositi i povećalo. zapravo, nisam nikada kupio mobitel - i prvog i ovog sada sam dobio tako što je tata na poslu dobio novi, i tako sam ja uzeo njegov stari. sad, nije to više nešto skupo (osim ako ne želiš ajfon i slično) ali mi stvarno ne treba. dovoljno mi je da mogu s nekim razgovarati i poslati sms. a ni to ne preferiram naročito - ipak je uvijek najbolje razgovarati s nekim uživo. mislim, za ozbiljno razgovarati, ne lebdjeti, plutati, ili samo pitati kaj ima?

02.09.2013. u 16:33 • 1 Dijagnoza?#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se