CRAK THAD HOME BOY!!!

Da, da, znam da je prošla ponoć i da pišem ovaj post, pa se pitate kako je moguće da bude sunčano na Azurnoj obali. Možda čak i nisam na Azurnoj obali?

Reći ću vam jednu stvar koju me naučio moj dugogodišnji prijatelj i psihoterapeut dr. Štemajzl: sve je to u glavi.

I tako sam ja sad, trenutno, na Azurnoj obali. Valići pljuskaju po obali, ugodnih je 30 stupnjeva, iz birca pored mene dolaze slatke note tango glazbe, a broj raznih nabildanih primjeraka je toliko velik da mi srcolom koji je uzrokovao Martin više nije ni blizu vrha prioriteta. Na kraju krajeva, imam svega 29 godina, naravno da se moram nagutat još kurčetine. Bože sveti.

Iskreno, u zadnje vrijeme gotovo uopće više ne razmišljam o životu. Zašto se zamarati nečim tako prolaznim i nebitnim i bezveze si natovarivati goleme egzistencijalne probleme, kad u isto vrijeme mogu jesti vegansku hranu i družiti se s raznim momcima penilnog opredijeljenja? Moglo bi se reći da se osjećam fantastično - sve energije u tijelu su mi usklađene i svakodnevno me dovode do takvog sladostrasnog vrhunca da se osjećam poput vulkana. Iz kojeg se cijedi sperma, naravno. Tj. ne cijedi se, izlazi van gigantskom erupcijom srca i mete sve ispred sebe ostavljajući samo uništen okoliš i oblak dima. Od pušenja, he he.

Fanstasično. Otkako sam uvidio kako je sve u umu, puno mi je bolje. Više me ne diraju pokolji tuljana, gladna djeca u Africi, nedostatak novca za režije i nastavak seansi kod dr. Štemajzla... ali što da vam kažem. Ljudi se snađu. To je generalna životna istina. I zauvijek ću to nositi u sjećanju, poput sperme dr. Štemajzla u svom grlu.

Ti i ja - zauvijek.