30.07.2018., ponedjeljak
Odlazak
|
Jednako tmurno i nesnosno vruće je bilo kada smo u jutro krenuli taksijem na avion. Probijajući se kroz jednaku gužvu kao i prethodni dan. Nitko nije ni riječ progovorio, samo smo buljili kroz prozore auta. Do polaska aviona smo imali još dobrih dva sata, dovoljno vremena da se još više sjebemo što je ovo kraj našoj Odiseji. Kao da smo najrafiniraniji financijski analitičari koji su proveli dane računajući, naš budžet je ravno izdržao do odlaska kući. Nakon što smo platili taksi, ostalo nam je još svakome po 2-3 Dolara u tajlandskim Bahtima. I tog sitniša se odlučismo riješiti, pa da se fino ko ljudi vratimo kući dekintirani. E sad, suvenira za 2-3 Dolara na aerodromu baš nešto i nema. Majica od Ralph Laurena ili parfem od Joopa nam se baš i ne uklapaju u budžet namijenjen bespoštednom rasipanju. S druge strane ne mislimo se nužno nasekirati sada oko ovog nauma, tako da smo izmoreni od silnog razmišljanja, poput ostalih turista ne znajući šta sa sobom, sjeli u McDonalds. Stavili smo svu lovu na hrpu i uzeli sebi besprijekorno zdrav i vitalan doručak, uz hektolitre kečapa i majoneze. Još sve one Bahte koji su ostali viška, velikodušno smo poklonili teti na blagajni. Sad stvarno nemamo više niti jednog jedinog novčića. Koliko god perverzno zvučalo, uhvatila nas neka sreća što smo uspjeli baš sve skršiti. Prtljaga nam je valjda već premještena sa jednog na drugi avion, tako da smo najsporije moguće krenuli da se „učekiramo“. Čak i kad smo došli u blizinu šaltera, nije nam se dalo obaviti taj korak, jer ... nemamo ni mi pojma zašto, jednostavno smo se još muvali ispred i zujali bezveze tamo vamo. Na kraju smo ipak predali i putovnice i karte i jebat ga, ajmo kući. „Hvala lijepo, sve je u redu, samo ćete još morati platiti takse za ovaj aerodrom, jer one nisu uračunate u ovoj karti.“ „Naravno. A, koje takse?“ „100 Bahta po osobi.“ „100 Bahta? Koliko je to, to je...“ „Oko 3 Dolara gospodine.“ „3 Dolara?!“ Smijem se. Smijemo se. Ha! Koji šaljivđija ova teta! „Kažete 3 Dolara?“ „Da, 3 gospodine.“ „Hm, ne bi ste vjerovali... Gospođo, mi smo taman... Evo baš upravo... Gospođo mi nemamo ništa više, taman smo zadnji novac potrošili, tako da nemamo više niti Centa.“ „Razumijem, ali morate platiti ove takse.“ „Ne, nije da ih mi ne želimo platiti, mi bi platili, ali stvarno nemamo. Nikakvog novca. Niti Dolara, niti tajlandskog novca, niti bilo kakvog novca.“ „Ja vas ne mogu pustiti kroz Check-In dok ne platite takse.“ I svaki put kad nas je iznova odjebala, radila je to kroz nekakav kiseli, umjetni, užasno iritirajući smiješak, koji su je trenirali da nabaci svaki put kad se obrati mušteriji. I već u slijedećoj sekundi je bila vojnički ozbiljna. Valjda čak i kad bi nam rekla „Jebem vam mater“, izgovorila bi to sa osmijehom od uha do uha, držeći u lijevoj ruci tubu kaladonta kojeg koristi, na kojoj isto stoji „Jebem vam mater“. Kao što inače rade u reklamama za kaladont, kada razjape usta sa perfektno posloženim, bijelim, ispoliranim zubima. Pošto se iza nas već stvorio red, maknuli smo se u stranu da se malo preispitamo šta li nas je to snašlo. „Kakva nadasve ljubazna mlada dama!“ „Kakav savršeni inžinjering u ustima, svaki zub je pomno isplaniran i projektiran.“ „Kako oni negdje skladno i perfektno žvaču, melju i hrskaju. Ja mislim da je svakoj hrani totalni trans biti sažvakan od ovakve jedne čeljusti. Meso naprosto prede od sreće pod tim inžinjerski uzgojenim sjekutićima, umnjacima, kutnjacima i ostalim, da ih sad ne imenujemo.“ „Jel bi bilo napadno da ju se u pol priče o taksama pita, izvini ko ti je radio zube?“ „Jel privatnik ili neka firma? Ma neee, kakav privatnik, firma jedna po nacrtu jednog projektantskog biroa. Znači sve su preuzeli, od planiranja gdje će jedinica, a gdje dvica, gdje gornji a gdje donji zubi, do onog što bi se reklo – ključ u ruke“. „Da, da, pa vidi se, vidi se odmah da je to profesionalno rađeno.“ „Nema tu da je neka rupa, pa ono jednom rukom zakloniš, a drugom ruješ čačkalicom poslije večere.“ „Ili da jezikom ganjaš satima između dva zuba, dok se onaj komad mesa grčevito drži u nekom procijepu ili šupljini.“ „Ma šta ti je, pa svaki zub ima ima svoje brojilo, interfon, klima...“ „Naravno!“ „Nego... Ove takse što nam spomenuše...“ „Neam pojma.“ „Mi imamo povratne u kojima su takse plaćene, a ovo je dio povratka.“ „Tako je.“ „Eto riješili smo problem.“ Čim se red ispraznio, otišli smo opet do šaltera, kod iste one rospije. „Oprostite ali mi imamo povratne, takse su plaćene, a ovo je dio povratka.“ „Ne, takse nisu plaćene za ovaj aerodrom u Bangkoku.“ „Stvarno?“ „Da.“ „Pa dobro jel problem da mi to drugi put platimo, slijedeći put kad naletimo?“ „Žao mi je, ja vas ne smijem pustiti na let, dok ne platite takse.“ „Samo malo, jel vi nama hoćete reći da ako ne platimo 3 Dolara svaki, da nam propada let i da moramo ostati ovdje?“ „Na žalost mislim da je tako!“ I opet nam to reče kroz taj njen smiješak. „Hvala lijepa!“ „Ah, pa ko bi ovoj mladoj dami bilo šta zamjerio, kad je svaka informacija koja izađe iz njenih usta poput praznika za uši. Kišovitog doduše.“ „Može li slučajno biti, samo slučajno, da smo maloprije taman svaki skršili po 3 Dolara? I to skršili isključivo eto, da ih se riješimo?“ I tu smo pukli od smjeha. „Jupi, ne idemo kući, ostajemo u Tajlandu bez kinte!“ Kako smo si ostavili vremena, misleći da imamo svo vrijeme ovoga svijeta, tako je to isto vrijeme do polaska aviona počelo polako da curi. „Jebiga šta sad?“ „Ja nemam ni prebijene kinte, ništa, nula.“ „Ni ja.“ „Ni kod mene ne izgleda ništa bolje.“ „Znači niko nema. Pa zar nemamo niti za jednoga da skupimo 3 Dolara, pa da ga pošaljemo nazad i da se on onda za par godina vrati po nas ostale?“ „Ja ne znam ni šta bi prodao, dresove od Šukera smo utopili, gitara nam je već u avionu pa ne možemo ni zaraditi kao onda u Niigati.“ „Jedino da ovo na sebi što imamo prodamo, iako sumnjam da će se otimati za iznosane gaće.“ „Jel se može ovdje negdje na aerodromu predati sperma za novac?“ „Sigurno. I to ravno na šalteru kod ove tete, koja nas ne pušta na let.“ „Morali bi biti vrlo pažljivi, da doziramo za 3 Dolara.“ „Ja ne mogu garantirati s obzirom na protekla 3 tjedna, da se ne bi omaklo koji Dolar više, sto, dvjesto...“ „Jadna ona teta, već ju vidim kako i tu dužnost obavlja s onim osmijehom na licu, drži one epruvete, ono kapa i prelijeva se na sve strane, ova pored joj govori da moraju proknjižiti takse, ova vrišti jebale te takse, daj još epruveta ili kakvu kantu.“ „Onda skonta da se malo zanijela, pa se brzo nasmiješi i pita da li želimo kompletan iznos platiti?“ „A ne, molim Vas, inzistiramo da svatko plati svoje. Ovo tu je za moja 3 Dolara, molio bih vas kusur.“ Istresli smo džepove, 386 puta smo prevrnuli novčanike i sve moguće pretince, nitko nije imao niti novčića. Do polaska aviona ostalo je sada još 45 minuta, što je s obzirom na proceduru „čekiranja“ na ovako velikom aerodromu, provjere osobne prtljage, pregleda dokumenata i samog ukrcaja u avion već postalo malo napeto. Niti u jednom trenutku nas nije uhvatila panika, jer nismo sebi uopće dopustili pomisliti da je stvarno moguće da nam karta propadne, jer eto mi sada nemamo tih pišljivih 3 Dolara za takse. Iako je sve ukazivalo na baš takav scenarij. I nekakva alternativa nije bila ni izbliza ponuđena. Svejedno, uopće pomisliti da će nas stvarno na kraju ostaviti radi 3 Dolara, je više nego suludo. No na šalteru je bila i dalje jedna te ista simpatična teta i nakon još dva pokušaja nagovaranja, morali smo realizirati da nama stvarno propada let jer smo upravo te pare bacili na kavu, pomfrit, kečap i majonezu. Šanse da ćemo vremenski stići na let, čak i ako bi nam se smilovali i oprostili nam takse, pale su u međuvremenu drastično. E sad smo se počeli znojiti. „Sve mi se čini da će ovo biti najgluplji propali let za koji sam čuo i moram priznati da sam izuzetno ponosan da se baš nama dogodio.“ „Apsolutno se slažem, velika je čast sudjelovati u ovome.“ Tapšam Tomu po ramenu i ispod dlana osjetim neku plastiku. „Jel ovo neki specijalni dodatak majici?“ „Koje?“ „Pa tu imaš nešto, u majici ili džepu?“ „Nemam pojma, vidi stvarno džep, nisam ni znao da imam džep tu.“ Odjednom se u Tominoj ruci našla kartica. „Jel to kartica od banke?“ „Kreditna!“ Nije ni stigao ono a od kreditna izgovoriti, već smo munjevito skočili i počeli sprintati preskakajući kofere, sjedalice, nekakva kolica, samo smo još čekali da naiđemo i na prepone sa malim bazenom kao u atletici. Dotrčali smo do prvog bankomata i doslovno pomeli nekog usporenog poslovnjaka u stranu. Njemu se to baš i nije svidjelo, ali nismo sada imali vremena da mu puno objašnjavamo našu situaciju. „Jebemti PIN!“ „Ne znaš ga?“ „Pa mislim da bi trebao biti... nije.“ „Sjeti se Toma, sjeti se!“ Iz drugog pokušaja je upalilo i sva petorica smo se nabili na ekran da vidimo hoće li moći podići bar 20 Dolara. Par sekundi koliko je bankomat prikazivao da je proces u tijeku, činilo se poput godina. Bankomat je samo izbacio karticu. „Ne!“ „Daj ne seri!“ I odjednom se u pretincu pojavilo i 700 Bahti ili 20 Dolara! Nismo ni prestali vrištati poput luđaka, toliko da su se svi u krugu od 50 metara okrenuli, već smo opet preskakali kofere, sjedalice i razne prepreke i prepone da se dokopamo one tete na šalteru. Bacili smo i onaj novac i putovnice i karte na pult, a ona najsmirenije i najopuštenije počela da pregledava sve te dokumente. Recimo da te netko napije s rakijom i našopa vijagrom, te stavi te golog pred golu Pamelu Anderson koja ti se još smješka i kaže ako se uspiješ suzdržati, dobit ćeš 20 tisuća Eura. I ti se probaš suzdržati, dok ti moždane vijuge vibriraju, tijelo podrhtava i proživljavaš najgoru muku koju si možeš zamisliti. E tako otprilike je izgledalo naše suzdržavanje da ne krenemo vrištati na ovu tetu, ne bi li se mrvicu ubrzala. A ona sa najljubaznijim osmijehom pita: „Da li želite kompletan iznos platiti?“ Raskolačenih i krvavih očiju, sa vampirskim zubima koji se protežu preko brade, jedva smo nekako kimnuli glavama. Nakon što je obavila svoj dio posla, krenula je slagati putovnice i karte da nam ih fino, uredno uruči u ruke. Taman je krenula da nam to sve preda uz njen smiješak i standardnu rečenicu „Hvala vam što letite sa Thai Airways i želim vam...“ Poput izgladnjelih životinja, isčupali smo joj to sve iz ruku i odjurili dalje prema slijedećim kontrolama. Mislim da bi nam i poneki atletičar pozavidio na brzini kojom smo jurili kroz hodnike, a njima je već odzvanjao glas na razglasu: „Mr. Iva-no-vik, Mr. Ma-tik, Mr. Suman, Mr. Vi-do-lak, Mr. Bra-ak, molimo da se javite na izlaz broj 25.“ „Ma nemoj, a mi baš krenuli na jebeni piknik!“ Izusti Brane valjda kroz škrge, dok letimo prema izlazu broj 25. Na ulazu u hodnik koji direktno vodi u avion stajala je djelatnica aerodroma, spremajući se taman da zaključi ukrcavanje i zatvori vrata od hodnika. Da su vrata širom otvorena bila, vjerojatno bi u onom naletu samo proletjeli, ovako smo se srećom uspjeli zakucati i u vrata i u djelatnicu. Ona još za divno čudo presretna što smo se zabili u nju, valjda napokon malo uzbuđenja u ovoj svakodnevnoj rutini. Nije ni provjeravala dokumente, samo je uzbuđeno rekla da požurimo. Kako smo utrčali u avion, tako su za nama zatvorili vrata, šofer je stisnuo kvačilo, povukao ćok, okrenuo ključ, ponovio to uz štekanje dva, tri puta i kroz dimnjake Boeinga je suknuo crni dizel. Dobro, možda ne baš tako, ali slično. A unutra od mogućih 200 ili 300 putnika, jedva 50-ak. Pokušavajući doći sebi od ove jurnjave, mogli smo birati ne sjedala, nego svatko svoj red. „Jebote, a nas bi radi 3 Dolara ostavili, a ovdje prazan avion.“ „Pravila, pravila, da bi nas udavila...“ Reče nekada davno Bora Čorba. Prvih sat vremena , valjda izmoreni od ovog ganjanja aviona, neizvjesnosti, stresa i raznih drugih nedaća koja se strovališe na naša mlada pleća, zaspali smo kao bebe. Probudile su nas simpatične stjuardese sa blještećim osmjesima, koje su valjda išle u isti razred kao i ona na šalteru, samo što su ove nudile hranu i piće pa su im ti osmjesi izuzetno dobro stajali. „Jel se ti stvarno nisi mogao sjetiti da si imao karticu?“ Upitah Tomu još ne vjerujući da nas je sve spasio sa svojom kreditnom. „Pa vjeruj mi da pojma nisam imao. Pošto sam ju valjda sakrio tu za svaki slučaj, još prije nego ćemo krenuti za Moskvu. I na kraju od svih stvari koje su nam ostale u avionu, ja baš uzmem tu majicu. Srećom!“ „E svašta.“ „Stvarno si nas spasio u zadnjoj sekundi. Ja nisam nosio nikakve kartice, jer ona jedna od tekućeg koju imam, mislim da se iz očaja objesila.“ „Pa niko nije imao nikakve kartice. Samo keš. Čak nas trojica nismo ni mobitele imali.“ „E ovo bi stvarno bio vrh vrhova, da smo radi 3 Dolara zaglavili u Tajlandu.“ „Pa sad ne znam ni jel mi žao što se to nije dogodilo ili sam sretan što smo se ipak ukrcali. Nekako ne mogu vjerovati da je ovo sve gotovo i da idemo kući.“ I nismo mogli vjerovati da idemo kući. Kao da nas je netko budio iz sna u kojem smo bili i Indiana Jones i Alisa u zemlji čudesa, Corto Maltese i grupa TNT. Iako su nam puštali najnovije holivudske hitove, nezainteresirano smo buljili u pokretne slike, dok smo valjda svatko svoj film vrtjeli. Kroz glavu mi je tutnjao uragan slika i doživljaja iz Moskve, Transsiba, Vladivostoka, Niigate, Ibarakija, Tokija, pa na kraju i Bangkoka. Toliko je toga bilo u zadnja 3 tjedna, da imam osjećaj da ću morati napisati putopis o svemu tome. THE END  Oznake: transsib, nogomet, rusija, vlak, Putovanja, prvenstvo, tajland, japan |
23.07.2018., ponedjeljak
Jedna noć u Bangkoku
|
Let za Bangkok je bio u pravom pravcatom avionu. Do njega ne trčiš po pisti ko pomahnitala kokoš, niti se pola sata voziš autobusom dok vozač pronađe na kojoj zabačenoj pisti su parkirali taj propeleraš ili dvokrilac, u kojeg da bi se popeo stepenicama, stojiš još slijedećih pola sata na onoj čistini i vjetrometini. A ne! Ovdje ideš hodnikom ili tunelom ravno u avion. Nema tu stepenica, prepreka, pa kat gore, pa tri kata dole. A ne! Hodnik te sam vodi. Kad hodnik skrene lijevo i ti skreneš lijevo, kad hodnik skrene desno, ti skreneš desno. Da si odjednom u avionu, skontaš tek kad se čelom zakucaš od vrata aviona i stjuardesa te, praveći se da nije vidjela kako si spizdio glavom, srdačno, sa svim raspoloživim zubima obasja osmijehom. Poletjeli smo negdje oko 11 prijepodne, dobivši čak i pravi obrok, koji dolikuje pravom avionu. Otprilike 6 sati nam je proletjelo neprimjetno, između spavanja i buljenja u kartu na monitoru koja prikazuje kako prelijećemo jugoistok Kine, Hong Kong, Vijetnam i Kambodžu. Kratko prije nego što ćemo sletjeti, oglasio se pilot u mikrofon, rekavši kako je u Bangkoku malkice oblačno, krećemo se nekom brzinom u kilometrima, na visini toj i toj, i da, čisto da imamo na umu da je za posjedovanje droge u Tajlandu i dalje na snazi smrtna kazna! Još u Japanu smo rekli da nam ne izdaju ruksake u Bangkoku, nego da ih automatski prebace u sutrašnji avion za Minhen. Još u Japanu smo zaboravili na taj aranžman. Zato sada kao budale čekamo prtljagu kraj one pokretne trake i dok se smrzavamo u ekstremno klimatiziranoj čekaonici, nije nam jasno kako su svi već odmaglili sa svojim koferima, jedino naših ruksaka nema. Srećom nekome je proradio mozak, u protivnom bi proveli tu jednu noć u Bangkoku, čekajući prtljagu koja je već smještena u avion. Sada dok cvokočemo u majicama kratkih rukava i bermudama u ovim ledenim prostorijama, nekako nam prevladava osjećaj u nama, da smo se može biti pošteno zajebali sa izborom garderobe. Pogotovo pogled kroz ogromne staklene zidove, na oblačan i siv Bangkok, te činjenica da nemamo obezbijeđen smještaj ni dodatnu odjeću, ne ulijeva baš neki optimizam u ovu jednu noć u Bangkoku. "Obezprtljaženi" krenusmo srediti sebi turističke vize i možda svakome po deku. Viza se dobije odmah na aerodromu. Uslikaš se na automatu, platiš 25 dolara i u roku odmah ti sve skeniraju i zalijepe vizu u putovnicu. Krenuli smo napokon prema izlazu iz ove hladnjače i molimo Boga da je vani barem mrvicu toplije. Otvaraju se ogromna klizna vrata i sa svih strana nas oblijepljuje ne zrak, nego teška vruća lijepljiva masa, koja se rastapa i razlijeva po nama. Nadali smo se da će vani biti malo toplije, a sad se osjećam da sam dobrovoljno ušetao u zagrijanu pećnicu, kako bi piletu davao riječi podrške dok se peče. Razlika između temperature u aerodromu i izvan njega je bar 100 stupnjeva. Svaki korak koji pravimo prema taksiju, izmami novu litru znoja na čelo. Uzeli smo taksi ne znajući uopće kuda bi. Nekako smo objasnili tipu da bi negdje gdje je centar ili bar nekakav zanimljiv dio za turiste. No ne sjećam se da smo izrazili želju provesti 3 dana u autu, što je bilo neizbježno s obzirom da smo upali u “rush hour”, gužvetinu svih mogućih prijevoznih sredstava s kojima ljudi putuju s posla. Auti, motori, bicikli, romobili, polu auti – polu motori, pedaline, trampoline, limuzine, sve je to nagruvačeno tik jedno pored drugog i čineći kompaktnu masu gmiže, bruji i tandrči u pravcu grada. Taksist nas je dovezao do ulice koja se zove Khao San Road. Kaže dok izlazimo iz auta, iskusnim tonom jednog taksiste, vjerujte mi ovo je ono što tražite. “Pazi Toma, slon!” Taman smo zakoračili da pređemo cestu, a Toma poskoči nogom kao da je slučajno nagazio na neku malu životinjicu, koju ovdje od milja zovu slon. “Ma budalo, slon!” Povlačimo Tomu još jednom za rukav nazad prema nama. I samo što smo ga povukli nazad, umalo da nas na samoj zebri pregazi ni bicikl, ni motor, ni auto, ni kamion, nego slon! Pravi pravcati slon! Frajer mu sjedi za vratom i jaše tako svog slona, isto kao što i ovi drugi voze svoje bicikle, motore, aute… Crveno? Slon stane na crveno. Zeleno? Slon krene, pazeći na odstojanje prema ovome ispred, na malom motoriću. Najnormalnije prijevozno sredstvo i sudionik u prometu. Kontam sebi šta ako ga parkira negdje nepropisno i dođe pauk da digne slona? “Ajmo mačak, sad ideš sa mnom.” “Al nisam ja, gazda parkirao…“ „Nemoj mi te priče, slušam to svaki dan… Ajde, čekaj samo da te nabacim gore na leđa, e, tako, nemoj mi se previše ljuljati, da ne bi pao sa mene, pa samo mi to još treba, da mi se razbiješ tu na sred betona. Onda opet mene krenu peglati, osiguranje, šef, papirologija, opet ti je ispao slon, pa odšteta, pa jebavanje mačku matere, zato molim te miruj da to obavimo, pa ćemo poslije vidjeti šta i kako.” I naprti mali pauk onog slona na sebe, jednom rukom pridržavajući slona da mu ne padne s leđa, a u drugoj drži rotirku. Khao San Road izgleda kao da zvizneš halucogene droge i kreneš subotu prijepodne na pijacu po sir i kajmak. Hrpa uličnih prodavača, štandova sa hranom, butika sa odjećom i nakitom, kafići, restorani, klubovi, jeftini hoteli i hosteli. Sve to naravno blješti i vrvi ljudima. Meka za Amere, zapadne Europljane, Australce i sve moguće strane turiste. Tu doživljavaš pijanstva i proživljavaš mamurluke, tu planiraš svoje daljnje avanture po jugoistoku Azije, tu možeš u zabačenim agencijama odmah nabaviti vize za okolne zemlje, tu možeš probati tajlandske masaže, tu možeš nabaviti sve zbog čega možeš fasovati smrtnu ili doživotnu kaznu. Ostalo nam je još svakome po 30 dolara za ovu zadnju noć. Majice su par dolara, suveniri su par dolara, sve je po par dolara. Nakon Japana, dođe ti da svima u butiku zavrtiš po turu majica.  Sjeli smo na terasu kafića, među hrpu Engleza, Australaca i Amera. Na tv-u prenose svjetsko prvenstvo, ali nije da to ikoga baš pretjerano zanima. Više ekipe sjedi pred projektorom koji preko cijeloga zida prikazuje film “Dogma” od Kevin Smitha. Organizirano gledanje filmova u kafićima, ako ništa drugo, po tome nam Bangkok postaje zanimljiv. Dobro, plus slon u prometu. Ono što je specifično za Amere, Australce i Engleze na njihovim odmorima, je činjenica da svi skupa nisu normalni. Mi smo bečka škola za te divljake. Kao da ih se čitavu godinu drži u kavezima i podrumima i onda ih se jednom godišnje izvadi iz tih zatvora, strpa na avion i pošalje negdje u pizdu materinu što dalje od kuće, da si raznesu mozak i tijelo. Kad sve to uspiju, vrate se nazad u svoje kaveze. A ono što je specifično za hladnu pivu koju smo naručili, jest to, da ako ju ne popiješ iz dva gutljaja, zbog nenormalne vlažnosti zraka ona postane u roku odmah topla i ogavna. Vjerojatno kada bi naručio sladoled na štapiću, dok bi ga se izvadilo iz frižidera dobio bi samo štapić, osim ako bi se zavukao ravno u frižider da ližeš. Točno ispred naše terase je nekoliko Tuk-tuk vozača. To su taksisti na motorićima prepravljenima u rikše. Kao da sa onog našeg poštarskog Tomosa skineš zadnji točak i umjesto njega namontiraš kauč sa po točkom sa svake strane. Onda se zapitaš kako nazvati to čudo na tri kotača, osluhneš dvotaktni dizel motor koji proizvodi tuk tuk zvuk i nazoveš ga Tuk-tuk. Kao i svi ulični prodavači svakakve robe i usluga, tako i ovi taksisti udaviše svakih par metara. Ne možeš proći par koraka bez da ti neko ponudi prijevoz, vizu za Bangladeš, masažu, majicu, nakit, upad u klub, hranu, piće, folove golove. Recept je da se pretvoriš u gluhonijemog robota koji ne zastajkuje nigdje i ne osvrće se ni na šta. Čim pokažeš i najmanje interesa, e onda te tek krenu daviti. Kao da si malkice zagrizao mamac i čim su osjetili da grizeš, onda objeručke i čak objenoške prihvate štap. Nismo sjedili svega deset minuta, već smo bili primorani treću pivu da naručimo. Kod druge je bilo dovoljno samo što se malkice zapričasmo i već smo je mogli baciti. Ako nastavimo ovako, ili ćemo se razbiti u sekundi ili ćemo ostati i suha grla i praznog novčanika. Ni jedno ni drugo nam se ne sviđa baš nešto, pa smo odlučili krenuti u noćno bauljanje ulicama Bangkoka. Unatoč ponedjeljku grad je krcat ljudima. Ovako si zamišljam milijunski multikulti Split, kojeg cijelu godinu krasi špica sezone. Možda čak jednog dana i sa ovim ogromnim kipom Bude, kraj kojeg upravo prolazimo. Kakav bi to dalamtinski biser bio. Sezona cijelu godinu, Hajduk na prekrasnom stadionu u obliku divovske školjke koji prima 80,000 posjetitelja igra polufinale lige prvaka protiv Reala, hrpa naroda iz cijelog svijeta živi u gradu, legalizirano sve što je inače zabranjeno, sve religije zastupljene a niti jedna pretjerano dominantna i vječni picigin na Bačvicama kao razglednica i gradski brend. Dobro, mi to vjerojatno nećemo doživjeti. Par ulica lijevo desno i nabasali smo na obalu ogromne rijeke Chao Phraya. S druge strane rijeke, okupan zlatnim svjetlima reflektora, izdizao se impozantni hram Wat Arun. Kojeg baš nećemo imati prilike pobliže upoznati. Kao što nećemo imati vremena skoknuti dva sata vožnje od Bangkoka, gdje se nalazi most po kojem je snimljen film „Most na rijeci Kwai.“ Kao što nećemo imati ni priliku upoznati 7 miliona ljudi koliko živi u Bangkoku, jer smo tu samo ovu jednu noć. Najbolje što možemo s ovom jednom noći u Bangkoku, je vratiti se u onu divlju ulicu i proslaviti kraj ovog predivnog putovanja. Približavajući se ponovo Khao San Roadu, naglo se povećava broj taksista i davitelja koji ti nude razno razne stvari. Svako malo nam prileti neka cura i nudi “Thai-masaž” ili bilo kakav drugi “masaž”. Cura je onako poprilično svestran pojam, budući da ne znaš jesu li to starije žene ili mlađe curice, jer su sve 1,60 visoke i izgledaju kao da im je tek 15 godina. Dosta tih curica biva financijski tetošeno od strane naboranih, starih drkonja iz bogatih zemalja razvijenog svijeta. Oni su tu naravno da pobliže upoznaju azijski folklor, kulturu i običaje. Da uživaju u kuhinji i u klimatskim uvjetima obogaćenim teškim ljepljivim zrakom koji starijim ljudima sjeda kao alkohol na ranu. Pa kad su već tu radi svih tih kulturoloških interesa, omakne se i koji bludni delikt sa jednom curicom, dvije, možda kojim dečkićem. Sex turizam, kažu, počeo je još od Amera i vijetnamskog rata, razvio se sa jeftinim avionskim ponudama u te zemlje, a vrhunac vjerojatno još traje i razvija se. Egzotika je ključna riječ koja je privukla milijune mudonja u ovu regiju. Ta egzotika se temelji ne samo na prostitutkama koje izgledaju kao curice u štiklama i tangama navučenim do ramena, nego i na klijenteli koja slini po tim curicama. Stariji, neatraktivni muškarci sa pivskim trbušinama, pepeljarkama na očima, havajskim majicama, bermudama, bijelim čarapama i dokoljenkama u ljetnim sandalama. Unatoč tome svemu, za par dolara atraktivne ljepuškaste i nasmijane djevojčice kakve ih kod kuće ne bi ni primjetile, ovdje im daju osjećaj da su kraljevi. Jednom u životu, živjeti životom raskalašene rock zvijezde unatoč tome što si činovnik sa prosječnom plaćom u nekakvom dosadnom svjetskom konglomeratu. Napokon se osjećati bitan, poželjan, primjećen, popularan, vrlo brzo se pretvara u GMO za ego, da se na trenutke čak i zaboravi kako je to sve ljubav prema stranoj valuti. Taj osjećaj vrlo često prerasta u problem, koji nastupi kada se delegati previše zanesu. Onda ovaj raskalašeni život ovdje pokušaju preseliti nazad u svoje tmurne i dosadne sredine. Prvenstveno tako što svoje seksualne igračke povedu sa sobom i očekuju od njih, da iz igrački evoluiraju u vjerne prigradske kućanice. Dok razmišljamo kako ubiti 14 sati do polaska aviona, u ulici koja će svoj šarm i zanimljivost izgubiti kroz par sati, ni ne kužimo da čitavo vrijeme stojimo ispred natpisa na hostelu „Sobe – 5 dolara po osobi.“ Nije da želimo prespavati tu nezaboravnu jednu noć u Bangkoku, ali brate za 5 dolara, dobar je osjećaj znati da imamo osiguran krevet za svaki slučaj. Na recepciji tj. za drvenim stolom sa stolnjakom i natpisom „Bed 5 $“, dočekuje nas prava recepcionarka. Nema 3 kg ruža na usnama, nema crni kožni minjak, ne nosi štikle, ne vire joj neon žute tange i ne nudi „masaž“. Baka u kučnoj haljini, s borama i sijedom kosom. I sa pogledom, što bi jedan poznanik iz Tuzle rekao, gdje jedno oko gleda u sir a drugo u kajmak. Ali je pored nje kćer ili nećakinja koja opet ima sve ovo prethodno opisano. Ne možemo ne buljiti u ovu mlađu, jer u životu nismo vidjeli da netko ovako droljasto žvače žvaku. Kao da gledam u devu koja je našminkana, u štiklama i minjaku, rotira vilicom stvarajući konstantno rupu u ustima sa promjerom od nekih 10 cm. Biće da joj je netko nekada objasnio, da je kod žvakanja najbitnija stvar da se usne nikada, ali baš nikada ne dodirnu. Bakica nas prekida u našem promatranju ove mješalice, govoreći da imaju dvije sobe, jednu sa dva i jednu sa tri kreveta. Malo se pogledavamo, ne znamo šta ćemo sa Branetom. „E moj Brane, na šta si spao. Morat ćeš s nama u sobu.“ „Vidim i ja, ah tugo i nesrećo. Very strange behaviour, very strange.“ „Nije ti ovo Japan, pa da si možeš priuštiti svoju sobu, pa svoj kat, bazen...“ Brane, Toma i ja smo otvorili vrata koja vode u raskoš trokrevetne sobe. Kako smo ušli u sobu, tako smo i izašli iz nje da pogledamo kakve su sreće Suman i Ivanović u dvokrevetnoj. Ne zna se koja od tih soba je bila veće rasulo. Ali ne u smislu da ti se život zgadi i da ideš dignuta nosa reklamirati kvalitetu koju si dobio za 5 dolara. Ne, nego se radi o simpatičnom rasulu. Posteljina na original bolničkom krevetu je čista, ali kad legneš skužiš da ti je guzica propala u rupu jer su daske ispod madraca polomljene.  Zidovi su nedavno svježe okrećeni, ali su kompletno ponovo išarani koje kakvim porukama, potpisima, stihovima i crtežima. Klime nema, nismo je za 5 dolara ni očekivali, ali iznad glave ti visi ventilator koji prije podsjeća na propeler od Boeinga. S obzirom na raspad sistema, ne možeš ne pomisliti, kako bi ti se u pol noći ta mrcina mogla zakucati u glavu. Kako su vrata od sobe ostala otvorena, tako nam bez kucanja najnošalantnije uletješe 3 mlađa Amera, hiperaktivni, prepuni energije, onako tipično američki studenti, kalifornijski surferi, sa odlučnim planom da si raznesu mozak u svakoj sekundi njihovog raspusta. Mi nismo uspjeli ni trepnuti, a ova trojica su već sjeli na krevete i sasuli iz sebe tonu teksta i informacija o sebi, o Bangkoku, o putovanju, o njihovom mjestu u Americi. Mi ih gledamo i ne možemo vjerovati da i dalje ne prestaju pričati.  „Sorry, but we don't understand English.“ E tu su napokon stali, zabezeknuti. Mi namjerno šutimo da vidimo šta će sada. Al čim smo im rekli da se zajebavamo, slijedećih 5 minuta opet nismo mogli doći do riječi. Kao da su došli sa vrećom punom rečenica i istresli nam na glavu. Dok ti njihovi monolozi i neobjašnjiva euforija njih samih traje, jedan iz džepa vadi vrećicu, stavlja sebi u krilo, raspoređuje travu i duhan, čisti malu lulu i uz neočekivanu pribranost i koncentriranost stavlja tu smjesu na vrh lule. „A šta bi to trebalo biti?“ Priupitasmo jednim tonom, koji bi indirektno trebao zvučati kao podsjetnik da se na travu koju upravo sebi mrvi u krilu, ovdje baš ne gleda najliberalnije. „Ah, ma trava“, reče to kao se radi o jogurtu ili pašteti, pa čemu sad čuđenje. „Ali u ručno izrađenoj luli!“ Sav sretan je još pojasnio, jer s obzirom na ručno izrađenu lulu, vjerojatno s time automatski izbjegava smrtnu kaznu i pada u kategoriju 20-30 godina zatvora, što je skroz prihvatljivo. Čak i kada smo probali biti malo direktniji u vezi tajlandskog doživljavanja lakih opijata, konverzacija se nije ni dotakla trave, nego je ostala na fascinaciji ručno izrađene lule. Tako da smo slijedećih 20 minuta čuli kompletnu povijest te lule i načina na koji je napravljena. Na kraju smo izgubili diplomatsku dozu strpljenja, pa smo probali drugačije formulirati našu zabrinutost. „Dobro budalo jedna, jesi ti svjestan da će nas sve skupa streljati, radi te tvoje jebene lule!“ „Ma neeee, pa u Tajlandu je to normalno, pa ovdje svi puše.“ „Svi puše, al je na snazi smrtna kazna?“ „Pa dobro, jesu malo stroži, ali ovdje nema turista koji ne zapali ili nema negdje kod sebe bar za dva, tri đointa. Pet, šest možda.“ „Zar nisi nikada pomislio kako bi apsurdno bilo da radi jednog đointa, završiš sa istom kaznom kao i ubojice, silovatelji ili teški kriminalci?“ „Ma nije to baš sve tako radikalno. Nisu ni oni glupi, znaju koliko im turizam donosi love i da turisti dolaze ovdje da se zajebavaju. Tako da te neće baš provjeravati na ulici, problem je ako misliš iznjeti travu iz Tajlanda i ako padneš na aerodromu.“ „Znači ovako dok si tu, možeš bez problema zapaliti?“ „Ma da, ne morate se brinuti da će nam sada uletjeti specijalci.“ „Zato ste onda došli u našu sobu zapaliti umjesto u svojoj, šupci jedni.“ „E pa da, ako ipak ulete, da možemo reći nemamo mi pojma, mi ne stanujemo ovdje.“  I zapali onu lulu, povuče par dimova, proslijedi lulu u krug i uskoro u cijeloj sobi i hodniku ispred sobe nije bilo sumnje šta se kod nas konzumira. Nakon što su nam dobro nadimili sobu, odmagliše na pivu a nas ostaviše u laganoj nevjerici da li će nam sada uletjeti murija ili ne. Toliko smo se zabrinuli, da se nismo mogli prestati smijati. Od čitave brige, izvalili smo se na krevete i odlučili da dokle god se ne prozraći, nećemo napuštati sobu i ostavljati je na milost i nemilost policiji. Da bi ubrzali proces prozračivanja, upalili smo ovaj propeler od Boeinga, koji se krenuo tresti i propinjati iz svog ležišta, tako da smo se stisnuli uz zid, očekujući kako će svaki tren propeler iskočiti iz zida i početi nekontrolirano da nas masakrira po sobi. Da bi ga ipak isključili, moramo se približiti prekidaču koji je točno ispod propelera, a to nam je već malo prerizično. Stoga smo odlučili da gađamo prekidač sa svim mogućim raspoloživim predmetima, patikama, čarapama i možda najefikasnijim oružjem, sa majicom. Nakon što smo u našim neuspjesima bili na rubu očaja, odlučili smo otići dole na recepciju pitati da li možda imaju kakav štap s kojim bi mogli ukrotiti avionski propeler. No dok smo došli do recepcije, zaboravili smo po šta smo došli, pa smo ih zamolili da nam daju flomaster, s kojim smo onda ispisali ostatak slobodnih površina na zidovima. To šaranje zidova je ako ništa drugo, pomoglo pri odvlačenju pažnje, budući da smo zaboravili na propeler i u neko doba otišli u dodatno istraživanje ulice. Oznake: transsib, rusija, Putovanja, japan, tajland, bangkok, nogomet |
17.07.2018., utorak
Japanska perfekcija
|
Promigoljili smo iz kreveta taman kada su Englezi u ovom dijelu svijeta pili svoj poslijepodnevni čaj. Ne toliko zbog čaja, nego rupe u želudcu nakon sinoćnjeg prežderavanja. Uspjeli smo opet nadmašiti sami sebe u nabavljanju hrane. Kupili smo nešto, što valjda ni oni koji su pravili nisu znali šta prave. Inspirirani tim neznanjem, sjeli smo opet na livadu gledati baseball o kojem ne znamo baš ništa. Toplo predvečerje i lagani vjetrić koji čarlija, potrudili su se naš zadnji dan u ovoj predivnoj državi uokviriti u jednu čarobnu sliku, punu čarobnih trenutaka iz proteklih nekoliko dana. Sve dok sunce skroz nije zašlo, šetali smo besciljno, polako, s noge na nogu, uspjeli smo se čak izgubiti po nekakvim uličicama. Kao da smo s pitanjima kako nazad do hostela, namjerno tražili još malo interakcije sa lokalnim stanovništvom. Naravno da nam je draga pomisao što ćemo prekosutra vidjeti “svoje”, što ćemo ih izbombardirati sa pričama i doživljajima, ali mislim da je svakome od nas bilo užasno žao što se ovakvo jedno druženje primiče kraju. Dok smo tabanali ovim ulicama i dok je nebo izgledalo kao da je netko nehotice razlio nenormalne količine umaka od paradajza, imao sam osjećaj kao da smo u proteklih 20 dana proživjeli čitav jedan život. I koliko god bio produhovljen ovim putovanjem, obuzimala me tuga, misleći kako ćemo se svi vratiti nekim glupim obavezama, koje će s vremenom postajati sve veće i gluplje, možda čak spletom okolnosti nikada više nećemo biti u prilici biti ovako slobodni i bezbrižni. Što nas nije spriječilo da opet odemo u samoposlugu i nabavimo još jednu dozu nebuloznih i totalno za naše pojmove egzotičnih proizvoda. Pa makar se radilo samo o čipsu. To nije bio samo čips, nego japanski čips, od japanskog krompira. Taj krompir je mogao biti dio nekakvog kompjuterskog sustava, ali je želja da postane čips bila daleko jača od sigurno puno profitabilnijeg kompjuterskog biznisa. Tako da kada otvoriš japansku vrečicu, šifrom naravno, u kojoj je japanski herojski čips, prvo mu se nakloniš. Onda tek kreneš da ga jedeš. Začini na čipsu, nisu tek nekakav prah mrvljene paprike. A ne. Ovdje je svako zrno ručno razmrvljene paprike, prošlo test kvalitete i kakvoče u pogonima Toyote. Tek kada je svako zrno dobilo certifikat i serijski broj, pažljivo su opet ručno rasuti po listovima čipsa. Iako se radi o ručnom prosipanju mrva, japanski inžinjeri su uspjeli unatoč tome da rasprše jednak broj mrva na svaki list čipsa. Svakim zalogajem svakog lista čipsa, serijski brojevi koji se nalaze u mrvama začina posutih po čipsu, automatski se anuliraju kroz centralni kompjuterski sistem. E to je japanski čips! Izlazimo iz samoposluge, a lijevo od nas stoji poveća grupa Boysa iz Zagreba i raspravljaju nešto uz pivu. Iako i mi pričamo na našem, prolazimo jedni pored drugih, bez da smo se začudili jedni drugima ili jedni druge bilo što priupitali. Kao da je u ovom kvartu najnormalnije vidjeti par ljudi kako priča na našem, pa što bi se sada okretao i čudio. Sigurno je tu odmah iza čoska sushi restoran "Dubrovnik" koji služe sushi sa đuveć rižom i ćevape sa wasabijem, pa malo dalje Export-Import "Zagreb" koji prodaju samurajske mačeve, Vegetu, rezervne dijelove Toyote i morske plodove od Gavrilovića. A sa autobusne stanice petkom polazi bus, koji na šoferšajbi ima natpis "Tokyo-Yokohama-Osaka-Seoul-Pyongyang- Peking-Kabul-Teheran-Istanbul-Beograd-Zagreb-Split-Imotski.” Tako da je valjda naš jezik u predgrađu Tokija, očigledno najnormalnija stvar. Hostel su uspjeli pronaći Alen, Čoša i Neno, upravo njih srećemo ispred ulaza. Izgleda da ovo sa našim kvartom postaje realnost. Nisu ništa rezervirali, a i sobe sada ne idu po onim cijenama, po kojima smo ih mi prije par mjeseci bukirali. Odmah smo se dogovorili da Ivanović ovu zadnju noć pređe kod Sumana, a da njima trojici damo tu sobu viška. Kako smo im dali karticu od sobe tako su nestali i tako smo se rastali od njih, jer su nakon skoro 40 sati na nogama valjda jedva čekali da se dokopaju kreveta. Kažu da će ostati dokle Hrvatska bude na turniru. Nisam ih ni pitao da li imaju rezervirane avionske povratne i šta ako Hrvatska ostane malo duže na turniru? Ali ovo su stari Torcidaši, mislim da si ni oni sami nisu postavili to pitanje. Kao finale ovom našem putovanju, otišli smo u sobu pogledati utakmicu svjetskog prvenstva između dvije zemlje koje su nam proteklih tjedana pružile nezaboravnu avanturu. Japan je dobio Rusiju 1:0 i s obzirom na ludilo u predgrađu nakon utakmice, pojeli smo se od muke što ovu tekmu nismo gledali negdje vani, u centru Tokija. Dugo smo još sjedili uz japanski kulturno umjetnički TV program, gledajući u čitavo bogatstvo natjecateljskih igara, u kojima se kandidati na najnebuloznije načine krše i lome. Iako nismo na glas komentirali, mislim da je svakome padalo teško otići spavati i oprostiti se od ovog zadnjeg dana u Japanu. Negdje oko 2 u jutro Toma i ja smo još sišli na recepciju da se probamo javiti našima kući. Izračunali smo da je sada otprilike pristojno vrijeme za nazvati Europu. Kad ispred recepcije sjede zavaljeni u fotelje isti oni Boysi koje smo sreli ispred samoposluge. Bar njih nekoliko. Sad mi je stvarno glupo da i dalje ništa jedni s drugima ne progovorimo, budući da smo iz iste male zemlje, ovako daleko od kuće. Bar meni je valjda to najnormalnije. "E, otkud vi?" Osjećam se kao da ulijećem komadima, a ne da iz najobičnije kurtoazije želim uspostaviti konverzaciju sa našom ekipom. "Ma evo, malo pokušavamo ubiti oko ovdje, budući da je u sobi krcato." "A ima vas još gore?" "Ma kužš, 20 ljudi je u sobi jebote, spavaju po podu, u hodniku, trojica ih spava u kupatilu." "Ne seri!" "Ma da jebemti mater, ovaj što je u kadi, njemu je kužš još i najbolje." "Auuu, pa baš ste se nagruvali tamo." "Ma neću jebote da se tiskam, radije bu ovdje u fotelji spaval, ti mater jebem, e nemreš ni stat, a kamoli negdje leć u onoj sobi." "Jesu se bar svi propisno izuli i ostavili patike u hodniku?" Ah, ja malkice i šaljiv, onako usput... "Je, moš mislit." "Gle, mi imamo svatko svoju sobu, tako da ako hoćete, mi ćemo u jednu, a vama ćemo dati drugu sobu" nadam se da se Toma slaže s ovim, jer ne znam otkud mi ovo odjednom izleti, bez da sam njega priupitao jel on ok s tim. Srećom Toma govori kako je upravo to htio predložiti. "Kaj stvarno?" "Ma da, nije frka nikakva, bezveze da se tu lomite na foteljama, a mi imamo svatko svoj ogroman krevet. Mogu trojica spavati, a ne jedan." "Ma ne, kužš, nije nama ono bed ovdje biti, al ako gore stvarno ima mjesta..." "Ma da, ajte s nama sada, ja ću samo pokupiti stvari iz sobe, jer mi sutra gibamo dalje." Par godina poslije kada sam iz znatiželje otišao doživjeti maksimirski sjever i kada nas umalo nisu ubili jer mi je prijatelj sa dalmatinskim naglaskom komentirao događanja na terenu, skontao sam da je lik kojem smo dali sobu jedan od vođa Boysa koji su vodili navijanje. "E, nema pipkanja!" Zajebava Toma dok navlačimo jorgan svatko na svoju stranu. "Toma, dušo... A pusa?" "E tak me boli glava večeras, za poludit. Aj drugi put." "Ajd dobro. Bitno da smo zbrinuli i Torcidu i Boyse, sad tek mogu na miru zaspati." "Oš ih ti sutra poslije doručka voziti na stadion?" "Ajd dobro, al ti ih onda pokupi poslijepodne." "Pusa." "Pusa." Ustali smo se očekivano kasnije nego što smo planirali, pa smo shodno tome i trčali na prigradski vlak kao budale i molili Boga da neće biti nekih neplaniranih zavrzlama do aerodroma. Srećom ovo naše predgrađe je u pravcu aerodroma Narita, tako da nemamo ni pola sata do tamo. Nevjerojatna je ova zemlja. Kada si pomislio da su Švabe, Švicarci i Skandinavci vrh po nekakvoj disciplini, organiziranosti i uređenosti, e to je sve skupa negdje, pa ni do koljena Japancima. Ako su oni sovjetski gradovi bili zatvoreni za strance, e to je sve amaterizam nasprem Japana. Cijeli Japan je bio 200 godina kompletno zatvoren za strance! A samim Japancima je bilo strogo zabranjeno da im uopće padne na pamet da pokušaju otići negdje van Japana. Ameri i Europljani su desetljećima pokušavali uspostaviti trgovinske odnose, da bi Japanci svaki taj pokušaj hladno odbili. „Odjebite svi, mi smo dovoljni sami sebi, ne treba nam nitko.“ Al ne bi Ameri bili Ameri, da ne popizde na svoj kaubojski način, pa su fino 1854 godine uplovili u tokijski zaljev, sa kompletnom mornaricom do zuba naoružanih ratnih brodova, eto čisto kako bi predali jedno pisamce od američkog predsjednika. A ako ne primite pisamce, sravnit ćemo vas sa zemljom. Japanci, šta će, vide da imaju posla sa đilkošima, otvoriše se te godine ostatku svijeta, a Ameri do dan danas nisu promijenili svoj način pregovaranja. I kako su se Japanci otvorili i ugledali taj svijet oko sebe, odmah su zaratili sa čitavim komšilukom. Poslali su vojsku na Rusiju, Koreju, Kinu, Indoneziju, na kraju i na Amere.  Kažu Japanci povučeni, stidljivi, bojažljivi prema drugim narodima, pa su nam prilazile horde na ulicama, ne samo da se uslikamo, nego da im damo autogram! Mlađi furaju najluđe frizure koje sam u životu vidio, a modne kreacije su toliko divlje i odvažne, da se kod nas ni pankeri ne bi usudili takvi izaći na ulicu. Muški odvaljuju na iznosane gaćice od školarki, školarke nude iznosane gaćice po WC-ima željezničkih stanica i preko interneta. Svake godine se u Kawasakiju, održava festival na kojem se štuje penis. Čak u procesiji koja ide gradom, ne nose kip nekih religijskih podsjetnika, nego divovski drveni penis. Suveniri su u obliku penisa, čak se i sladoled na štapiću prodaje u obliku penisa. Čuj, povučeni i stidljivi…  Kažu da za stolom ne bi trebalo nasrnuti kao čoban na serviranu hranu i piće, nego pričekati dok neko zdravicom da znak, da se može početi uživati u trpezi. Ali zato onda kreće srkanje, mljackanje i podrigivanje do mile volje, jer si u protivnom nepristojan. Dođe ti naprosto žao što se mi prvi nismo toga sjetili i implementirali u naše običaje. S jedne strane proizvode najpametniju tehnologiju, s druge strane hrane mozak najnebuloznijim TV programom na svijetu. Malkice su slabi na ribu, vole slistiti kita ili delfina, dok su za svježu tunu spremni platiti onoliko, koliko bi ih koštala kućerina s bazenom. Ne rukuju se, nego je običaj da se čovjek nakloni. 30 stupnjeva naklon bi bilo nešto kao „E, di si!“. Dok sa naklonom od 70 stupnjeva već se obračaš na Vi. Ja im se uglavnom klanjam sa 180 stupnjeva, do poda, jer ovo šta su nama Japanci pružili proteklih nekoliko dana, a pružili su nam osjećaj da smo jebeni Rolling Stonesi na turneji po njihovoj zemlji, je u svakom slučaju iznad svih očekivanja u vezi Japana. Možda svaka ona travka na livadi ima svoju registarsku pločicu negdje gdje se inače vodi registracija zelenih površina i pojedinačnih travki. Možda ono krošnjasto drvo u parku nije samo drvo, nego samo maska ispod kojeg se kriju čipovi i senzori koji uživo prate sve korisnike Playstationa širom svijeta. Možda su sve to samo glupi stereotipi. Činjenica je da je Japan vanserijska destinacija, vanserijski doživljaj. Japan je divan, Japan je drugačiji, Japan je zanimljiv i totalno na drugom kraju svijeta. Hvala Japan i nadam se da se rastajemo na “Do viđenja!” Oznake: nogomet, transsib, rusija, japan, prvenstvo, Putovanja |
13.07.2018., petak
After uz pršut i štrukle
|
Bilić se mora skoro pa prepoloviti da bi sa svojih preko dva metra ušao u vagon vlaka za Tokijo. Onog trenutka kada je ušao, ispravio se i priljepio glavu za plafon vagona, Japanci se nisu mogli načuditi koliki čovjek. Slučajno sam sjeo pored Nene sa Klisa. "Kako si ti stigao vamo? Učinilo mi se kad sam te vidio, kao da si neplanirano banuo. Ili si planirao da baneš na prvenstvo?" "Prika moj, ovako ti je to, cilu godinu sam radia, reza san ti neku šumu u pripizdini i štedia da si kupin polovnog Golfa. Dopizdilo mi, razumiš, svaki put kad treban do Splita, ja moran moliti mulce mlađe od mene da me povezu i dovezu. I skupija san ja te novce i krenija do Splita, pa ću onda do Zagreba, reko, da kupin Golfa. I kako san prolazia Spliton, tako prođen pored agencije, a ono, nude za te iste pare koje san ima u pantalama, da odeš u Japan, razumiš, na utakmicu i let i šta ti ja znan. I mislim si ja, a koji će mi kurac auto? Nisan ga ni do sada imo, a koji će mi sad kurac? I ništa, uđem u agenciju, kupin kartu i ravno na aerodrom…" Najnormalnije vadi cigaretu, otvara konzervu pive i pali cigaretu u sred klimatiziranog, mega modernog i urednog japanskog vlaka. "...e i sletija ti ja u Pariz, ne znan ti ja ni engleski, ni japanski, ali nekako su oni mene ubacili na avijon za Japan, e i ja san ti sletija tu i ni ne sićan se više kako, ali nekako san doša do kampa, oli tamo di smo se upoznali. E i to ti je to." Meni su suze krenule od smjeha. Vadim i ja cigaretu, a starija bakica što sjedi pored mene, mašući rukama i pokazujući na vagon upozorava nas: "Đapan, no cigaret, no cigaret!" Mi klimamo glavama i potvrđujemo joj da nema cigareta i povlačimo svaki po dim. Stvarno mi je neugodno, ali gledam našu ekipu prekoputa i na drugom kraju vagona, svi cugaju i puše. Koji sam baš ja peh da sjedim pored ove bakice. A da budem baš ja moralni stup i krenem našima govoriti da se izvole civlizirano ponašati... Prošla mi slika kako me izbacuju naglavačke iz vlaka, pa sam odustao. "Pa čekaj i ti si znači bez ikakve prtljage, ustvari neplanirano se našao u Japanu." "E srećon san ima putovnicu uza se, eto ka neki dokument i krenija san za Zagreb, obuka bilu majicu, ponija jaknu ako je hladno gori, e i poša kupit Golfa. Ali jebiga, ponilo me, razumiš, da koji ću kurac sa auton, a ovdi igramo protiv Talijana, uzea kartu i umjesto jučer u jutro da buden u Zagrebu, doša san u jutro u Tokijo. Zamisli, isto mi triba od Splita do Zagreba i do Tokija!" U Tokijo smo stigli nakon sat vremena. Subota na večer, grad gori u svom blještavilu, milijuni ljudi su na ulicama u pokretu. Kako smo krenuli prema tom nekakvom restoranu, odjednom su nam Japanci počeli sa svih strana prilaziti i pozdravljati nas. Prolazimo pored velike grupe mladih u japanskim dresovima i kad su nas ugledali, svi su se odjednom čak i ustali, počeli pljeskati i vikati "Jeeeeee, goooo Kroejšaaaaaa!" Drugi pretrčavaju ulicu, mašu, dovikuju, dotrčavaju do nas da se rukuju i slikaju. Mi ne možemo skinuti osmijehe sa lica, samo klimamo glavama i klanjamo se, ali ne možemo sebi ni objasniti ovo oduševljenje. Kao da smo oslobodili Tokijo od nečije okupacije. Nismo prošli pet metara niti jednom ulicom, a da nam ljudi nisu pljeskali i pozdravljali nas. Valjda ljudi vole iznenađenja, a mi smo sa ovim rezultatom protiv Italije, definitivno bili jedno. Ništa posebno nije ukazivalo da vrata ispred kojih stojimo su ulaz u nekakav restoran. Čak smo morali pokucati, kao da se radi o nekakvom underground mjestu. Otvoriše se vrata i naš neki frajer nam samo rukom pokaza da uđemo. A unutra već poprilično puno. Dvadesetak običnih navijača, prašinara kao što smo i mi, sjedi na podu ispred TV-a i gleda snimku utakmice. Okolo šanka nisu definitivno prašinari, čim jedu, zvaču i piju vina ili kratka žestoka pića. Jadni momci, sigurno nisu danima ništa jeli ni pili. "To su ti oni, što ih kod nas zovu zlatna mladež." "A to su oni? Ajme, ajde nek su i oni uspjeli doći. Ko zna kad je to jelo zadnji put." “Ma da, vidi ih što slatko jedu, pa to preživljava samo na nekakvom prahu i to jadni uvlače u sebe još kroz nos. Napokon se dokopali poštenog obroka.” Dok smo mi kao indijanci bogato okičeni tonama navijačkih rekvizita, oni si jadni uspjeli priuštiti svako po jedan dres, koji jedva prikriva sva ta obilježja na njima; Gucci, Armani, Polo, Ralph Lauren, Điđi Miđi, Povuci Potegni. "Uf, kad vidim ovo, uvijek pomislim dobro je, nije nama tako ni loše." "Pa zamisli, jadni nose svu tu odjeću sa imenima, valjda da kao hodajuće reklame još sebi zarade koju kintu." "Ma grozno, kao Židovi što su morali nositi zvijezdu na rukavima, da se zna ko su i šta su. Tako su i ovi sada obilježeni, da se odmah zna kojem sloju pripadaju." "E pa to su te male stvari na koje čovjek nekada i zaboravi, ali eto vidiš koliko smo mi sretni što imamo bar tu slobodu i privilegiju u životu, da nismo tako klasno obilježeni." "Ajmo mi vamo sjesti s ovima pred TV, neka ovi još jedu na miru." Uzeli smo si po pivu na šanku i dobili srčani, kad nam je frajer pet minijaturnih konzervi 0.2 l naplatio otprilike 25 dolara. Tek sada dok tu i tamo pogledavamo utakmicu, jasno nam je da kroz navijanje nismo pola utakmice ni vidjeli kako treba. Odjednom u restoran ulazi cura u crnoj kožnoj jakni, kosa skromno svezana u rep, ali cijela ekipa prašinara odjednom ustaje s poda kao da je predsjednik došao. Ne kužim baš iz prve tko bi to trebao biti, ali tek pogled na usta ne ostavlja sumnje da se među nama ukazala glavom i bradom, a i ustima, Severina! Potrčasmo svi prije nego nestane, da ubacimo glave u kadar pored nje i okinemo po fotoaparatu. Ona pristojna i nasmijana, pričekala je strpljivo da je izrešetamo blicevima, a onda je nestala uz stepenice na prvi kat. Mužjaci su podivljali, jebo utakmicu, došla je Seve! Stali smo kraj šanka uz jedinu curu, osim Severine, u ovom prostoru. I kraj nekoga tko očigledno ima veze sa skijanjem, budući da mu je prsluk sav izlijepljen sponzorima skijaške reprezentacije.  I ne da ima veze, nego kako se u toku večeri ispostavilo, to je glasnogovornik skijaške reprezentacije, pa samim tim Janice i Ivice Kostelić. A mlada dama je iz marketinga hrvatskog olimpijskog odbora. Budući da smo mi imali gitaru, a njih dvoje za razliku od nas bar znali riječi pjesama bez šalabaktera, vrlo brzo smo proširili bend za dva člana. A kako je oko nas postajalo sve veselije, tako su počeli prilaziti ljubitelji lakih nota. Pridružila se i ova gospoda dubljih đepova, koja ne prestaje žvakati i polako me već fasciniraju kapaciteti njihovih usnih šupljina, budući da im se u ustima istovremeno nalazi zalogaj hrane, gutljaj pića i pokoji refren. Kako su saznali da smo mi ti neki, koji su došli vlakom, svima je prvo pitanje bilo koliko smo dugo putovali. Svaki naš odgovor da smo u vlaku proveli sedam dana, bio je nagrađen novom turom piva. Odjednom su ispred nas stajale zalihe piva, flaše Babića, zagrebačke štrukle i dalmatinski pršut! One pive koje smo mi kupili su ujedno bile i jedine koje smo tu noć platili, bez da nam je do jutra zafalila i jedna kap alkohola. Ekipa oko nas su bili većinom guzonje ili njihovi sinovi. A oni opet ili su ljigavci s jezikom rođenim za uglavljivanje između dva guza ili su izuzetno sposobni i poduzetni. Ima tu menadžera, direktora, članova uprave osiguranja, članova odbora banaka, članova raznih članstava, vlasnika ne jedne nego nekoliko firmi, a ima i pravih kraljeva koji su vlasnici kladionica. "Vidiš ovaj pršut?" Toma drži list pršuta u zraku, a zatim ga s guštom trpa u usta. "E to je na račun onih što su igrali keca na Bayern, a Bayern odigrao neriješeno kod kuće." "Vidiš ove hrpe piva pred nama?" I Brane uzima taman jednu konzervu sa te piramide piva koja se nalazi na šanku, demonstrativno je otvara i uzima gutljaj. "E to nas časte njih stotinjak koji su na jedan listić za 5 kuna natrpali 20 parova." Što smo više udarali po pršutu, siru, vinu i pivama, to je zlatna mladež u našim očima postajala sve zlatnija. Naravno, što ne znači da smo ih prestali kritizirati, nego smo ih samo malo manje kritizirali. Svaki zalogaj pršuta i gutljaj vina odstranjivao je zadnje naslage kritike iz naših glava, tako da smo trpali neograničene količine ovih besplatnih medikamenata, ne bi li izbacili te štetne tvari iz nas. Iako je takva borba protiv kritike vrlo dobro poznata i na našim prostorima, nama je očito trebao Daleki istok da dođemo u dodir sa alternativnom medicinom. Sigurno je pitanje samo vremena kada će svijet prepoznati lijekoviti učinak dalmatinskog pršuta i vina u borbi protiv drugačijih stavova, te ga možda kakvom ženevskom konvencijom zakonski staviti u službu čovječanstva. Pa jednog dana u budućnosti, policija neće na demonstrante vodom, nego grahom i vinom koji će šikljati iz onih vatrogasnih topova. One zadnji "tvrde orahe" koje agenti privode po sporednim ulicama, koji se zadnjim snagama odupiru istomišlju, njih odvode u blještava predvorja na pečenu janjetinu. I šopaju ih i mesom i salatom i krompirom, sve ne bi li im utišali kritiku. Mislim da smo nakon nekog vremena i nešto vina počeli pričati o dvotjednoj patnji vlakom kroz ruske divljine, tundre i stepe, o opasnostima koje vrebaju na svakom čošku, KGB-u, toplim slavenskim dušama koje stresu litru votke za doručak, o sibirskim medvjedima, tigrovima, vjevericama, o okršaju sa brojnijim i oružanim pripadnicima ruske mafije u Vladivostoku, ali sve to da bi došli bodriti Hrvatsku! Opa, evo još jedna tacna pršuta. Ma išli bi mi i na koljenima da je trebalo, al eto ima taj vlak koji svakako vozi prema Japanu, pa što bi pjehe kad se možemo dio puta povesti usput. Što ne umanjuje našu patnju i žrtvu za Hrvatsku! I tako se nađoše još par piva i flaša vina na šanku. E tu onda već dobrano pripiti menadžeri, dignuti ovom pričom o malom, običnom , ali hrabrom i požrtvovanom hrvatskom čovjeku, teturajući nas zagrle jednom rukom, a drugu visoko vinu u zrak i zaurlaju dok im još vino curi iz usta: "Oj hrvatska mati, nemoj tugovati, zovi samo zovi, svi će sokolovi, za te život dati! (Mi menadžeri doduše nećemo, jer je nama dobro i u Sheratonu, ali sve druge sokolove podržavamo u njihovoj nakani da daju svoje živote, op.a.)" Izgrlimo se sa jednima, zapjevamo koju, rastanemo se, upoznamo se sa drugima, ispričamo našu senzacionalnu priču, naplatimo u pršutu i vinu i tako slijedećih par sati dok nismo imali više koga upoznati i dok na šanku više nije bilo mjesta za slagati sve te tacne i pića. "Znaš šta, moglo bi se ovako živjeti." Slažemo one pive na hrpu, nešto trpamo i po džepovima za kasnije, a nešto dijelimo ekipi s kojom smo došli ovdje. "Sad mi je jasno kako političari funkcioniraju." "Ja sam se toliko naderao ovog vina i pršuta da mi ništa više nije jasno." Nije nam baš ni jasno kuda nestaje ova ekipa s kojom smo došli. Čim im dobacimo pivu, nestanu negdje. Tek nakon nekog vremena smo vidjeli da odlaze na prvi kat, za koji smo mislili da je rezerviran za VIP goste kao što je Severina. I stvarno, nema nikakvog osiguranja, može se komotno otići gore. Mislim si, ako su ovdje dole s nama zajebani bogataši, s kim onda Seve fešta gore? Sa direktorom iz Transsiba? Penjem se stepenicama kat iznad nas, a tamo kulturna atmosfera među elitom. Svi sjede za stolovima, doduše sa buteljama i kantama punih flaša šampanjca, votke i viskija. Jedino ovi što su s nama stigli padaju preko fotelja, pjevaju i teturaju besciljno okolo. Nekako mi dole za šankom ipak udobnije. Cura iz HOO-a i glasnogovornik skijaške reprezentacije su i dalje odlični prateći vokali, a mi bez premca jedan od gorih bendova. Ali ovdje, u ovom trenutku, najbolji. I jedini. “Jebote, kako je vama dvoma grozno." "Što?" Priupita cura iz HOO-a, sa tužnim a istovremeno presimpatičnim izrazom na licu. "Pa gdje god je neka zajebancija tipa olimpijada ili prvenstvo, vas jadne šalju po tim dalekim vrletima i zabitima. Ne samo da vam plate put i hotel, nego vas još šopaju dnevnicama samo da bi vas izmamili iz kuće. A vama tlaka, ne da vam se, najradije bi po cijeli dan visili u kvartovskoj kladionici." "Ma šta da ti kažem, nije lako, al ko nas pita. Znaš kako kažu, šuti i radi.“ "Pogotovo je to u tvom slučaju praktično, jer si glasnogovornik!" "Ma vremena su nemoguća." Toma gura onaj komad pršuta u usta i zalijeva vinom. "Ne sjećam se kad je ovako loše bilo." Dodaje Suman dok punih usta mrvi štruklu nad šankom. “Pa morate se početi baviti nekim zimskim sportom, da možemo na slijedećim olimpijskim igrama opet ovako zajedno da pjevamo. Kako ćemo mi bez vas i vaše gitare?" "Imate četiri godine da naučite skijati kao Kostelići ili voziti bob kao oni iz Jamajke, po kojima su i film snimili." “Dobro to već sve postoji, jel ima neki zimski sport kojeg nema još kod nas?” “Pa možete skakati sa recimo 120-metarske skakaonice. Tu smo malo slabi trenutno.” “Mislim da kada bi se popeo na onu skakaonicu na Planici, sjeo na onu klupu i pogledao prema dole, samo bi se lagano bez pretjeranog uzbuđenja ustao, odšetao sa skakaonice, rukovao se sa trenerom, zahvalio se organizatorima na svemu, spustio se do prvih novinara i obznanio kako se iz privatnih razloga povlačim iz ovog sporta.” "A biatlon?" "To svakako. Jedna disciplina, gdje bi s našom kondicijom dominirali." "I nakon što si dušu ispustio na onoj stazi, onda još treba pucati iz one puške." "Ma to ne dolazi u obzir, mi smo pacifisti." "Curling!" "Čega?" "Ono s metlom, gdje bacaju one čunjeve po ledu i onda pometu sve za sobom ili pred sobom." "Jao da! Pa to je odlično, pravi penzionerski sport." "Jel ima curling u Hrvatskoj?" "Koliko je meni poznato, mislim da nema." "Pa eto, mi smo još u Minhenu, Švabe sigurno imaju neki klub gdje bi se to moglo trenirati." "I budući da mi jedini onda znamo taj curling, mogli bi automatski postati reprezentacija." "Al sad bez zajebancije, to bi teoretski gledano bilo izvedivo?" "Pa mi bi vas svakako mogli uputiti kome da se obratite i na koja vrata da pokucate, pa da se to sve pokrene kao nekakav projekt i ideja." "Jebote pa to je super! De zamisli stvarno da slijedeće olimpijske igre nas petorica idemo u onoj povorci, hrvatski curling tim." "Dobro, to je pitanje da li bi se prvo kvalificirali na olimpijske." "Ma sama činjenica da smo mi repka i učestvujemo u nekakvim kvalifikacijama, bila bi totalna provala." "Onda ovako, mi ćemo se raspitati gdje da treniramo, a vi ćete nas pogurati da postanemo repka." "Dogovoreno!" "U to ime, živjeli!" Naravno da se mi nismo nikada raspitali, a godinu dana nakon ovog našeg povijesnog lobiranja za curling, u Hrvatskoj je osnovan curling savez. Ako se ne varam čini mi se da je jedan od osnivača bio još iz poznatog sportskog centra za zimske sportove, Slavonskog Broda. Ovaj pršut, sir, štrukle, sve to pomiješano sa vinom i pivom nas je totalno unakazilo. A Mišo Kovač i Daleka Obala su nam polako na nos izlazili. Već je svitalo kada smo izmigoljili iz ovog restorana, a nismo ni približno bili zadnji koji odlaze. Nemamo pojma gdje smo, a sada se snaći gdje je podzemna i koji vlak vozi prema nama, je više nego uzaludan pokušaj. Zato odlučismo uzeti taksi. Hajde da doživimo i vožnju ulicama Tokya i to još u nedjeljnim jutarnjim satima. Zaustavljamo taman jednu žutu Toyotu i pitamo vozača da li je ok da nas uzme petoricu u taksi. Prvo se mislio, ali kad je saznao da bi mi u predgrađe samo je kimnuo glavom, pritisnuo neko dugme i odjednom se zadnja vrata sama otvoriše. Mi bez riječi. Kao da nam je 5 godina svakome i prvi put u životu se susrećemo sa mađioničarskim trikovima. Čitavo vrijeme tražimo neke posebnosti u Japanu, neku mega robotizaciju i high-tech ludilo, ne primječujući šta nam je ravno ispred nosa. Vrata na japanskim taksijima se širom otvaraju i ponovo zatvaraju automatski, na dugme! Ne možeš ući u taksi dok vozač ne stisne dugme, a ne možeš ni izaći ako ti slučajno padne na pamet da se ispariš, a da nisi platio. Stisnuli smo kao sardine i pukli od smjeha kada smo ugledali na šta ovaj auto liči iznutra. Po svuda, na svim naslonjačima za glavu, pa čak iza volana, nalaze se heklani stolnjaci. Gledam u taksistu, možda je naš neki "Zemo", ali frajer je očigledno Japanac. I to u uniformi, sa bijelim rukavicama drži volan, a na glavi mu šilterica. Opet ne mogu da vjerujem, auto izgleda kao dnevna soba kod moje bake. Bio sam ubijeđen da su heklani stolnjaci naš neki đir. Tko bi rekao da su Japanci skloni ovome. I to još ovako ekstremno, da je čitav taksi tapeciran heklanim stolnjacima. Još samo da mu preko pola šoferšajbe visi onaj heklani trokut, kao što je nama znao visiti preko televizora i zaklanjati pola slike. Sjećam se da kada bi god gledao nešto, taj trokut bi zabacio na televizor, a baka bi unatoč što neće ništa vidjeti, vraćala tu dekoraciju nazad preko pola TV-a. Preko sedam podvožnjaka, sedam nadvožnjaka, kroz sedam tunela i preko sedam traka, izgleda da još nismo izašli ni iz užeg centra grada. Gazda sa šiltericom i bijelim rukavicama ga momački stišće po gasu, ali nekakvom predgrađu nema ni traga. Iako je jutro i iako smo poprilično pospani, gledali smo da ne zaspemo dok autom razgledavamo ulice Tokya. Gledali smo sve dok nismo stisnuti jedan uz drugoga zaspali opijeni grijanjem, kojeg je vozač iz nekog njemu poznatog razloga odvrnuo u sred ljeta. Buđenje je bilo poput hladnog tuša, kada smo stigli pred hostel i pogledali na taksimetar. Sve ono što smo džabe jeli i pili, platili smo sada ovom taksisti. Ni manje, ni više nego ravno sto dolara. Poanta priče, nema džabe ni kod babe. Sve se kad tad plati. Mi smo imali tu čast, da sav spektar te teorije vrlo brzo spoznamo. Otišli smo liftom na zadnji kat hostela, da uživamo u izlasku sunca nad silnim kablovima koji su dekorirali krovove predgrađa. Sunce je već zauzelo svoju poziciju, žuto, okruglo, gore u čošku horizonta, baš onako kako ga djeca zamisle na crtežima sa kućicom i drvetom. Svud oko nas se prostire nestvaran mir i tišina. "Ko ovo može platiti? Nedjeljno svitanje nad krovovima Tokija!" Zagledao se Brane u daljinu i onako filozofski povukao dim cigarete. "Mi sigurno ne", vadi Suman još jednu od onih besplatnih piva. Osjećao sam se esktremno zadovoljno, upravo onako kako bi se "Buba-San" osjećala da se ispružila mortus pijana na list ogromnog suncokreta, dok joj kroz slušalice dopiru zvuci japanskog jazza, o slasnim cvjetovima na krovovima Tokija. Sunce je počelo već dobro pržiti, tako da smo utekli u naše zastorima totalno zamračene sobe. Nakon svih ovih doživljaja i ove slavljeničke noći, onesvijestiti se u ogromnom krevetu je bilo kao uroniti u kadu punu toplog pudinga.  Oznake: transsib, Putovanja, rusija, japan, prvenstvo, nogomet |
12.07.2018., četvrtak
Delirij metar od gola
|
Dva sata prije tekme smo krenuli prema stadionu. Gitaru smo zaključali u nekakav ogroman pretinac na željezničkoj stanici. Tek ispred stadiona su se počele pojavljivati mase Talijana. Iako je naših na tekmu protiv Italije stiglo pet puta više nego na onu protiv Meksika, Talijana je otprilike troduplo više. Ja stvarno ne znam gdje su se oni skrivali do sada, jer do maloprije sam bio ubijeđen da će ih biti dvojica, možda eventualno trojica. Jako puno Japanaca je u talijanskim dresovima, što ne čudi previše, budući da Italija ipak uživa jedan popularan status. Ali Japanci u hrvatskim dresovima, sa kockastim šalovima oko vrata, e njima se još uvijek ne mogu dovoljno načuditi. I nije to jedna grupica entuzijasta, poput onih iz Niigate koji su osnovali klub ljubitelja Hrvatske, nego hrpe i hrpe pojedinaca. Sad ili su Čoša i Alen imali rasprodaju i uspjeli su utopiti svu svoju robu ili je ovo nekakav fenomen kojeg iskreno i dalje ne razumijem. Svejedno, nekako ti dođe toplo oko srca vidjeti sve te ljude koji nemaju veze sa Hrvatskom, da navijaju za nas male i nepoznate. Stadion je predivan, na dvije etaže, kapaciteta 42,000 ljudi kao i stadion u Niigati. Samo što je ovaj bez atletske staze, pravi nogometni sa tribinama odmah uz teren. Iako su se organizatori stvarno potrudili u planiranju da se ne stvaraju grupe, nego su nas poput maslačaka raspršili po cijeloj tribini, odlučismo ignorirati zakon, red i organizaciju. Direktno uz teren je bilo još par redova gdje nije baš nitko sjedio, tako da smo u jednoj munjevitoj akciji, kao na nečiji znak, sa svih strana počeli preskakati sjedala i ograde kako bi se skupili ravno iza gola. Osiguranje se nije baš snašlo, jer nisu očekivali da bi nekome uopće moglo pasti na pamet da sjedne na mjesto koje mu nije na karti napisano. Ipak su dotrčali za nama, okružili nas i ostali poprilično zbunjeni šta dalje da rade, jer su vidjeli da ne pravimo frku nego samo želimo biti na okupu. A na okupu su bile opet iste face, Čoša, Alen, plus sada i Neno koji nije više u jeans jakni nego je čak uspio od Vranješa ižicati original dres. Boysi iz Jaske, Boysi iz Zagreba, vinkovački Ultrasi sa Tiletom, nekoliko Riječana, Riba sa svojom vaterpolo kapom, Bilić sa svojih dva i pol metra, Knjaz u ulozi reportera navijača.  U životu nisam stajao ovako blizu terena ili gola. Pletikosa stoji samo par metara ispred nas. Da se malo protegnemo i da su nam ruke inače do poda, možda bi mu mogli držati rogove nad glavom. Pored nas Japanka u japanskom dresu, drži karton iznad glave na kojem fino isprintano stoji "Naprijed Hrvatska". Kreće talijanska himna i kamera snima redom zamaščenu "Taft" reprezentaciju. Svi redom imaju bar pola tube gela na poludugačkoj kosi zalizanoj iza uha, plus mangupske bradice raznih oblika. Valjda im je najveća muka što nisu mogli istrčati u Armani odijelima i sa stilski svezanim šalovima oko vrata. Ali i bez Armani odijela, imaju odličan gornji dio plavih trenirki na kojima ogromnim bijelim slovima piše ITALIA. Ništa nisu ostavili slučaju, svaki detalj predstavljanja inače modno osviještene nacije je stilski obrađen. Tribine prepune talijanskih šminkera i foliranata koji energično urlaju himnu ili lijepših polovica koje zanosno pjevuše kao da se radi o San Remo festivalu. Kreće naša himna i slika naše reprezentacije. U usporedbi sa Talijanima, kao da kreće prijenos poljoprivrednog sajma u Gudovcu. Nema tu zajebanih frizura ili trunke gela, svi uredno ošišani i obrijani, totalno prenevinog i prepristojnog izgleda. A prva slika hrvatskih navijača preko divovskog ekrana na stadionu prikazuje šestoricu veselih pijanaca u crvenim majicama, na kojima bijelim slovima piše "I-mi-bi-je-ba-li"! Sudija svira početak i kreće utakmica u kojoj smo se našli vaditi protiv protivnika kao što je jedna Italija, dok smo protiv Meksika zajebali sve planove za ovo prvenstvo, koje smo mogli zajebati. Nakon par sekundi korner za naše. I umjesto da ubace odmah u 16 metara i pljus, gol, neee oni ga drkaju okolo naokolo i naravno lopta Talijanima. I jedni i drugi masovno gube lopte, naši sile kao glavom kroz zid, dok Talijani uspijevaju organizirati neke akcije. 15-ta minuta, lijevo od nas Talijani prodiru prema našem golu, Robert Kovač kasni i povlači Donija za dres u naših 16 metara, ovaj u padu puca, ali Pletikosa nekako brani. Srećom nije ništa suđeno, a nas je prvi znoj oblio. Fala kurcu, naši su počeli igrati, pa deset minuta kasnije frka u talijanskom šesnaestercu. Rapaić tuče po golu, Buffon jedva skida noktima, lopta je centimetar od gola, mi na vrhovima prstiju samo što ne uzletimo sa tribine i u zadnji tren obrambeni igrač izbacuje loptu skoro sa same gol linije. Par minuta poslije Bokšić odličnom fintom šalje svog čuvara po ćevape, ubacuje i opet fale milimetri da Vugrinec glavom zakuca u gol. Prikazuju talijanske folirante koji vise naslonjeni preko ograde, umiru od dosade i kad su se skužili na monitoru stadiona, ustadoše svi energično, počeše skakati i sad oni kao navijaju. Mi se nismo uspjeli strpiti ni do poluvremena da potrošimo glasnice, već sada mutiramo pri najmanjem pokušaju da nešto izustimo. Minutu prije kraja poluvremena, opet Rapaić tuče po golu i opet taj Buffon, ta hobotnica sa stotinu krakova. S obzirom da igramo protiv Italije, nije ovo ni malo loše, mi 7 udaraca na gol, Talijani svega 2.  Kreće drugo poluvrijeme, nismo se ni navikli da je sada Buffon ispred nas, na drugoj strani neka luda kombinacija, Vieri glavom i gol! Nas kao da je netko pokosio rafalom. Ofsajd! Nije gol! Uf... Još Vieri dobio žuti što se mrvicu previše nasekirao oko toga. Napokon se igra seli prema nama, prema Buffonu, Rapaić opet ima priliku i Buffon naravno opet zaustavlja uz stativu. Iako se cijelo vrijeme polomismo od neprestanog pjevanja i navijanja, dovoljno je da se Talijani jednom probude i da kao sada pola stadiona zagrmi Italia, Italia i mi možemo lagano da se poklopimo ušima. Što naravno ne činimo, nego odmah kad se ovi utišaju, nas šaka jada krene derati grlo do usijanja. Lopta odlazi na drugu stranu u naših 16 metara, pa lijevo na Donija, on ubacuje u sredinu, opet Vieri glavom, ovaj put u suprotni kut, Pletikosa leti za loptom, gol. Italija slavi, stadion na nogama, a nas kao da je netko pljusnio hladnom vodom. Šok i nevjerica. Mislim da je to bilo to što se tiče ovog prvenstva. Razmaženi broncom s prošlog svjetskog, dignuti u oblake, svi smo imali ogromna očekivanja i za ovo prvenstvo. S druge strane, ne igramo uopće toliko loše i ako ćemo biti izuzetno subjektivni, trebali smo voditi mi, a ne Talijani. Vugrinec izlazi odmah van i umjesto njega ulazi Olić, ponos Marsonije, koji već odavno nije u tom svjetski nepoznatom klubu. 73. minuta, Jarni ubacuje sa naše desne strane, lopta nekim čudom prolazi iza obrambenih igrača, ispred Buffona, Olić iz drugog plana dotrčava, postavlja nogu pred putanju lopte, šalje ju povratno u kut iz kojeg je Buffon upravo skočio prema Oliću i lopta je u mreži!!! Među nas kao da je bomba grunula i digla nas sve u zrak, zaglušujuća buka, pred očima samo sekvence poput bljeskova, nečije rame, ruka, razjapljena usta, raskolačene oči, šal, noga. Svi se pokušavamo pridržati jedni za druge, gurajući istovremeno svako svakoga, tako da nas većina pada par redova niže. Nema veze, svi se vraćamo na prvobitna mjesta, grlimo se, skupljamo rekvizite s poda, plješćemo Oliću koji se na rubu igrališta sav zapetljao da navuče dres kojeg je skinuo dok je slavio pogodak. "Malo vas je, malo vas je, pičkice!" Iz sveg glasa odjekuje katarzično izbacivanje frustracije talijanskom brojčanom dominacijom, prijašnjom okupacijom, talijanskom superiornošću u stilu, u modi, u frizurama, u hrani, u Ferarriju, Lamborghiniju, Lavazzi, u jebenom gornjem dijelu trenerke. Adrenalin nas dere i pere, svi su ludi, skaču i urlaju iako promukli zvučimo kao da se mladunčad dinosaura izliježu iz jaja. Naši su dobili krila i već kreće drugi napad, Bokšić ubacuje pred Buffona, Rapaić uklizava i lopta mu prolazi par centimetara ispred noge. Jao da je Olić bio tu, onakav neumoran i brz, možda bi i stigao ovu loptu! Stvarno, gdje je Olić? Olić još uvijek baulja okolo bez dresa, na kraju je otišao do klupe da mu prerežu mrežastu postavu koja je ispod dresa, kako bi ga napokon uspio ponovo prevući preko glave. Iskreno mislim da gluplje i bezveznije dresove, Hrvatska još nije imala. A još nam je na ovom prvenstvu Nike sponzor i najbolji dokaz da nije zlato sve što sja. Mrežasta postava ispod dresa, kao da su angažirali nekoga da napravi kolekciju dresova, tko je prije radio na kolekcijama šorceva za kupanje. A da ne spominjem bijeli kvadrat na leđima na kojem je otisnut broj igrača. Izgleda kao da igraju Italija - Osnovna škola "Ivan Goran Kovačić", pa je školarcima kratko prije utakmice rečeno da moraju imati brojeve na leđima, te su ih onda tako provizorno na brzinu zalijepili na dresove. E moj Nike, gore bi bilo jedino da je repka, poput nas onda na satu tjelesnog u osnovnoj, istrčala u bijelim potkošuljama i plavim gaćama. Ko zna možda bi i oni jadni morali onda trčati dva kruga oko stadiona za zagrijavanje, izbjegavajući putem žene s cekerima. "Moja domovina, ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, moja zemlja Hrvatska" urlamo iz petnih žila, imamo osjećaj da stadion grmi, dok je realnost da nas možda jedva i Buffon čuje. Naši stišću opet, Rapaić genijalac prodire po desnoj strani, udara prema golu, ali između njega i Buffona je još jedan obrambeni koji ispucava loptu prema sredini. Niko Kovač ju glavom vraća opet u 16 metara, ravno do Rapaića, ovaj ju uspijeva jedva uštopati i u padu između tri obrambena igrača, zahvaća ju vanjskom stranom kopačke. Materazzi ju pokušava blokirati, ali fula i lopta polijeće prema golu. Odjednom vjetar koji je do tada lagano zujao, urlanje, žamor, sve je stalo! Totalni muk, čuješ samo svoje srce kako ubrzano lupa. Par metara iza talijanske mreže promatraš kako Rapaićeva lopta prelijeće Buffona. Taj trenutak traje vječnost, imaš osjećaj da možeš komotno otići i po pivu, primiti flašu infuzije u venu i trgnut aspirin jedan, vratiti se, stat na svoje mjesto i pritisnuti „Play“. Lopta ulazi direktno ispred nas u gol. Eksplozija, erupcija, izbijanje lave, krš, lom. Oko mi ponovo uspijeva uhvatiti samo pojedine slike u prekidima, kapa, obraz, grljenje, slina, šal, nečiji zubi, dres, hlače, stolica. Opet sam odletio naglavačke dva, tri reda prema ogradi. Sve kao da je usporena snimka. Tek kad sam se ustao, čini mi se da sam se pojavio opet u stvarnom vremenu. Gooooooooool, gooooooool, gol, gol, gooooooooooooooooooooooool, Mikiiiiiiiiiiiii majstoreeeeeeeee!!! Čitava grupa je poludila, krv vrije, skidamo se svi do pasa goli, propinjemo se držeći se jedni za druge, skačemo, vrištimo, uletjeli bi u teren, poletjeli u zrak, popeli bi se najrađe jedni drugima na glavu. 2:1, totalni kaos! Brane me drži za glavu i kroz smijeh vrišti: "Jako čudno ponašanje, jako čudno ponašanje naše reprezentacije!" Izgleda da se doimamo mrvicu predivlje za ovdašnje pojmove, tako da je za svaki slučaj stigao kordon policije i poredao se ispred nas uz ogradu. Slobodan udarac za Italiju, Totti fenomenalno puca, lopta pogađa unutarnji dio stative, odbija se po cijeloj dužini gol linije Pletikosi iza leđa i odlazi prema autu. Pletikosa se nije stigao ni pomaknuti. Još jedan napad Talijana, Zambrotta puca svom snagom, Pletikosa se baca i brani. Jaooo, šta je ovo? Škiljimo prema našem golu u daljini, pa se onda svi na brzinu kolektivno okrenemo prema monitoru da pogledamo usporeni snimak akcije i tek onda još jednom se čuju uzdasi i olakšanje. 90-ta minuta, korner za Talijane. Ispred nas nema nikoga, čak su Buffon i gol i korner zastavica otišli na našu polovicu terena. Ubačaj, netko puca glavom i odlazi iznad gola. Za dlaku. Druga minuta nadoknade, Materazzi sa svoje polovice ispucava loptu skroz pred naših 16 metara, lopta odskače i prolazi sve igrače prema Inzaghiju, pada mu pred noge, ali ni on je ne dira i najbolje Pletikosa se baca u prazno i lopta prolazi čak i njega i ulazi u gol?! Nama srce stalo. Sudija nešto svira, jel gol ili možda nekakav suludi penal? Nije gol, naša lopta! Mi drhtimo, a lik iza moli na sav glas: "Bože, prestat ću piti, pušit i drogirat se, odričem se seksa prije i poslije braka, iću redovno nedjeljom na misu, čitat ću čak i Glasnik Koncila umjesto Sportskih, samo Bog te jebo sviraj više kraj!" Na usporenoj snimci nitko pojma nema zašto Talijanima nije priznat gol, ali koga uopće briga. Već je slijedeći napad Talijana, Zambrottu ruše unutar 16 metara i sudija ne sudi penal nego korner! Ne mogu vjerovati, pa ovo je Italija i da sudija svira nama u korist? Opet Talijani pokušavaju, već se 95-a minuta igra, naši izbacuju loptu, kreću u kontru i sudija svira kraj utakmice! Pa jel ovo moguće?! Izvukli smo pobijedu protiv jedne modno osviještene Italije! Protiv jedne Italije sa igračima kao Buffon, kojem hvala što je unatoč tome da je jedan od tri najbolja golmana na svijetu, primio dva komada. Materazzi, kojem sve čestitke na jednom od najlošijh obrambenih performansa u karijeri, Inzaghi, Totti, Cannavaro, Zanetti, Vieri, Zambrotta, Maldini koji će valjda još i 2030 igrati za reprezenaciju ako u međuvremenu ne završi u staračkom domu. Stadion se polako prazni, dok mi ne prestajemo skakati i pjevati. Kordon policije je i dalje ispred nas. Nisu to ni redari, ni specijalci, nego sudeći po bijelom remenju preko plavih uniformi i kapama, izgledaju više kao prometni policajci. Iako skroz nabijeni u prvi red navijača koji polugoli i poludivlji još skaču i pored svega im nabijaju svoje znojave pazuhe direktno na nos, ovi stoje skroz smireno, bez mrvice stresa u pogledu. Kao da su došli na sat meditacije. Već smo ostali sami na tribini i policajci nas najpristojnije zamoljavaju, ako ne bi imali ništa protiv, da i mi krenemo prema izlazu. Pa tko bi ih odbio takve uljudne, tko bi njima imao srca praviti probleme? Naravno da smo krenuli prema izlazu. A na hodnike i na izlaz iz stadiona, slijevaju se mase hrvatskih navijača koji su bili razbacani po svim tribinama. Totalni kaos, neki su se popentrali na stupove, semafore, znakove, drugi su već brže okačili zastave na najnepristupačnijim mjestima. Ispred stadiona kao da je izbila revolucija. Svi skaču u totalnom adrenalinskom ludilu, uz neprestano ponavljanje navijačkih refrena. Japanci presretni što je ovakvo izvanredno stanje nastalo, jer je i njima sve ovo skupa jedan predivan cirkus. U tom krkljancu upoznajemo Varaždinca koji je dobio dvije karte na nagradnoj igri i poveo svog sina u Japan na utakmicu. Kako sam već sa lovom bio polako na Vi, ponio sam sa sobom dres i gaće S9 koje smo dobili od Šukera, pa ako uspijem nekome prodati, odlično. Ako ne, nikome ništa, biću gladan slijedeća 2-3 dana, bar dok u avionu ne dobijemo nešto za jesti. Slučajno spomenuh taj komplet Varaždincu, te još slučajnije dodah da ga nema u trgovinama i da smo ga osobno od Šukera dobili, a biće da mi je skliznula i informacija kako jadni nemamo šta da jedemo. Još sav opijen pobijedom protiv Talijana, čovjek se oduševio kompletom, a sinu je bila dovoljna informacija da je ovo baš od Šukija. "Ne prodaje se u trgovinama", izleti mi slučajno, u svakoj drugoj rečenici. "Koliko hoćeš za dres i gaće?" "100 dolara", kao iz topa sam bubnuo. "Može 80?" "Može!" Da je pitao jel može za sendvič, mislim da bi isto pristao. Kako je lova sjela u džep, tako smo samo produžili do štanda sa nekom tjesteninom. Uzeli smo svatko po porciju, pivu i sjeli na sred staze ili ceste. Nismo mogli više stajati, a nismo više ni imali snage da tražimo neko prikladnije mjesto. Ekipa je trgala i skidala sva moguća obilježja svjetskog prvenstva ili bilo kakve natpise koji bi služili kao uspomena na ovu nevjerojatnu večer. Tako sam i ja namolio vlasnika štanda gdje smo jeli, da mi pokloni malo veću zastavu svjetskog prvenstva u Japanu. A on bi zauzvrat šal od Marsonije. Objasnio sam mu kako mu na žalost ne mogu dati šal, jer se radi o velikom tradicionalnom klubu u rangu Benfice ili Barce. Moja čitava obitelj bi me se odrekla kada bi se vratio bez šala, budući da se šal prenosi sa koljena na koljeno, uz ritual prinošenja žrtve u obliku janjeta. Pogotovo žrtvovano janje jamči klubu dobru godinu, osvajanje prvenstva i bar finale lige prvaka. Plus masne brkove i pun želudac. Čovjeku se svidio taj drevni ritual i samurajska predanost, pa mi je svejedno poklonio zastavu. U roku od sekunde se među ekipom pročula vijest kako će u nekom restoranu u Tokyu biti fešta. Svi smo krenuli kao ovce, bez sumnje slijediti ekipu koja navodno zna čak i gdje je restoran. Ispred željezničke stanice četvorica iznerviranih Talijana su sa sigurne udaljenosti počela dobacivati i provocirati, čak baciše i neku flašu prema nama. U sekundi se stvorilo desetak policajaca, postaviše metalne barikade ispred njih, da ne bi slučajno nasrnuli na nas dvadesetak. Mi smo to lajanje bijesnih Talijana izignorirali, kako i priliči jednoj smirenoj naciji svjesnoj svoje veličine, moći i snage. Samo smo hladno produžili po naše stvari, praveći još usput japanskim policajcima nevine face "Bože svašta, kakvi nekulturni divljaci, ovako šta još nismo doživjeli..." Oznake: transsib, rusija, vlak, nogomet, japan, prvenstvo, Putovanja |
11.07.2018., srijeda
Sati uoči utakmice
Još su prijepodnevni sati bili, kada je kampom zavladao totalni uzjebitis. Jedan za drugim poput domina, krenulo je buđenje, ustajanje i realiziranje da je glava disfunkcionalna i tijelo obogaćeno upalom mišića od noćašnjih rekreacija. Unatoć mamurlucima, svi razvijaju zajednički poriv da lupaju vratima, urlaju, zapinju za druge koji se silom još ne žele probuditi. Koji god način proizvođenja buke je moguć, mislim da je prisutan. Dok se još nadam kojoj minuti sna, sve osluškujem hoće li se još kakva bušilica čuti, kosilica za travu ili možda omiljeni kompresor za razbijanje betona. Naravno, sve to ako može još tu negdje oko glave, bilo bi idealno. Silom prilika, počeli smo i mi da se izvlačimo ispod ovih deka.  Face su nam svima zgužvane, kao da nas je neko žvakao čitavu noć. Braneta još dodatno krasi ogromna krasta po pol ćela. Na slavinama pored kontejnera, hrpa istetoviranih i mišićavih navijača pokušava razbistriti glave pod hladnom vodom, proizvodeći pri tome junačke zvukove glasnog išmrkavanja jutarnjih balaca i još glasnijeg povlačenja pljuvačke iz petnih žila. Jedan žgoljo, ne bi li valjda tako nadomjestio nedostatak mišića, se umiva sa cigaretom u ustima!? Još samo fali da se netko krene Rambovim nožem brijati... Među svima njima, ja tiho slažem svoju tekućinu za leće, posudu u kojima su leće, pa leće čistim oprezno na dlanu, pa pokušavam potrefiti oči i pri tome molim Boga da mi ne padnu u ovaj šljunak, jer sam onda tek jebo ježa. Prije nego što će nas Japanci odbaciti do grada, došla je japanska televizija, njih nekoliko sa debelim naočalama i svi u šuškavim metalik jaknama. Kako su ugledali Ivanovića sa gitarom, jedino ih zanima da im on odsvira nešto pred kamerom. Čak su mu i stolicu našli, parkirali ga ispred kampa, snimili ga kako tambura i otišli.  "Ovi sa metalik jaknama su sigurno prije radili na MTV-u, pa sad prešli na sportski program. Ali im još neko vrijeme treba da se priviknu i uhodaju." "Kako će se ovi u redakciji ugodno iznenaditi kada krene prilog o utakmici, a ono samo Ivanović i gitara." "To je taj art pristup sportskim događajima, koji doduše još nije izmišljen, ali svi slute da nadolazi." "Zamisli dođeš na utakmicu i podijele ti program utakmice kao u kazalištu. Prvi čin dodavanje, odmjeravanje snaga i u zagradi trajanje 20 minuta. 20-45 minuta dodijela ofsajda, žutih kartona i slobodnih udaraca. Zatim slijedi 15 minuta pauza i u drugom činu piše da će biti izveden kontroverzni penal, nakon kojeg slijedi gol i svečano finale uz bengalske vatre." "Mislim da bi se tražila karta više." "Italija - Hrvatska, necenzurirana verzija sa produžecima i penalima. Specijalni gost večeri - huligan koji utrčava u teren." "Pa to je slijedeći korak, evolucija današnjih namještenih utakmica. To će biti onda transparentne tekme, sve će se znati unaprijed, piše sve fino u programu večeri." "To! Legalizirajte namještene utakmice! Sloboda unaprijed dogovorenim rezultatima!" Kako se vozimo Kašimom prema željezničkoj stanici gdje bi trebalo biti okupljanje navijača, tako se na ulicama vidi puno više ljudi nego jučer. Možda i ovdašnji stanovnici imaju kulturu odlaska na pijacu subotom, s obzirom da je danas subota? Utakmica je u 18 sati po lokalnom vremenu, tako da imamo dovoljno vremena da ne znamo šta bi sa sobom, osim što bi želudce mogli razveseliti kakvom hranom. Nema ovdje nebodera... neboder..., zgrada koja dere nebo? Ko li je prvi došao na ideju da koristi riječ neboder? Sigurno su razmišljali onda i o nebocijepu, neboparu ili neborezu? Ali zašto onda baš neboder? Uglavnom nema baš puno visokih zgrada, većinom su kućice razbacane po svuda. Tako da cijelo mjesto izgleda kao ribarski gradić, samo bez ribe, ribara i brodica. A ni galebova. I dok lutamo tim ribarskim mjestom, koje to nije, zastajemo ispred neke trgovinice nađiđane suvenirima. Ima tu od privjesaka do majica, svega i svačega. I dok mi razgledavamo, prodavačica izašla isto da ko fol uređuje i slaže robu. U biti da nas drži na oku, ne bi li se koji od suvenira slučajno našao u đepu, bez da je plaćen. Budući da do sada nismo nikakve restorane ili fast foodove ugledali, pokušavamo nju upitati gdje bi mogli nešto šalabrcnuti. Morao bih naglasiti da pokušavamo pitati. Jer naravno da ona ne zna engleski, a mi..., ne znam kako to da baš nitko od nas nije imao japanski u školi. Prava enigma. Dobro, kad se god stvori jezična barijera, postoji pantomima. Tako mi demonstriramo kao da žlicom nešto jedemo, kad nas žena zove da pođemo za njom u trgovinu. Prolazi cijelu trgovinu i na drugom kraju ulazi u neku poluzaklonjenu prostoriju. "Pitaj Boga šta li je ona shvatila od onog da bi mi jeli?" "Sad kad je dole podrum kao kod onih Rusa, al ovdje sve krcato vojnim konzervama, koje su još pilotima davali kao užinu na putu do Pearl Harboura." Ulazimo i mi u prostoriju, unutra dva drvena stola sa po četiri stolice i jedan skromni šank. Ista ova prodavačica je samo otišla iza tog šanka, stavila kecelju i vratila se do nas da nas pita šta ćemo jesti. A mi mislili Japan jedna "po špagi" država, kad gle ovog lova u mutnom i multifunkcionalnosti jedne suvenirnice. "Izvolite, šta ćemo?" Tako mi bar sebi zamišljamo njenu rečenicu na japanskom, dok ispred nas stoji sa blokom papira i olovkom. Mi sliježemo ramenima, jer nemamo pojma ni šta imaju, ni šta su u stanju napraviti budući da se ipak radi o suvenirnici. Prodavačica ili konobarica, šta li je na kraju krajeva, prezentira nam najležernijim pokretom ruke zidove oko nas, želeći nam reći kako nam sve piše gore, i šta imaju za jesti i cijene. Aha. Gledamo mi sada te natpise i cijene, lijevo na zidu, desno na zidu, ona strpljivo čeka da se mi odlučimo, mi strpljivo promatramo i ne možemo se odlučiti. "Hoćemo joj probati objasniti da ne znamo japansko pismo i da možemo ovako do sutra buljiti u ove znakove?" "Ma neka još malo izgledamo ovako kao da se predomišljamo." Napravili smo onako polu stidljive face, da unatoč nadasve preglednom meniju, mi opet pojma nemamo šta se nudi. Pita ona nas, hoćemo li svi valjda to nešto, mi smo samo kimnuli glavama znajući da svako daljnje objašnjavanje neće ionako uroditi plodom. Nakon dvadesetak minuta, eto nje sa pet dubokih tanjura punih juhe, rezanaca i kao pribor štapići!? Mi gledamo u onu juhu, pa u one štapiće, pa ništa nam nije jasno na koju foru da jedemo juhu sa ovim štapićima? Prebiremo, motamo se oko onih tanjura, gledamo, proučavamo i šta ćemo, nego udri po onim rezancima. Iako smo bili čvrsto ubijeđeni da smo nekidan svladali tehniku sa štapićima, rezanci koji su se razvlačili od tanjura i stola do naših majica, su očigledno pobijali tu teoriju. Nakon što smo nekako pobrstili sve duže ili veće rezance, nije nam ostalo drugo nego da uzmemo one tanjure u ruke i posrčemo onu juhu, skupa sa svim manjim detaljima koji su preostali. Najbolji dokaz, da nam ispijanje juhe iz tanjura nije baš svakodnevica, je sama juha koja klizi niz bradu i grlo. Ako skupiš usta, ne možeš pohvatati ove manje rezance i komadiće povrća. Ako razjapiš usta, sve ode niz bradu. Kompletno smo se zasrali od uha do uha, vratovi nam mokri, majice, rezanaca nema gdje ih nema, izgledamo kao da nam je svakome po petarda u juhi eksplodirala. Ovakvi musavi, uflekani, siti i sretni platili smo našoj domaćici, uzeli gitaru i okićeni rezancima zapjevali "Nikom nije lepše neg je nam, samo da je vako svaki dan."  Nedaleko od suvenirnice se nalazi ulaz u ogroman park, što se ispostavlja da je zapravo japanski hram. Mir, uređeno zelenilo, debeli hlad od prastarog drveća. Taman šetamo kroz park, kad eto nekoliko naših, kažu gotovo je sve. "Šta je gotovo?" "Ma imali su nekakvu ceremoniju kako pripremaju čaj. To su onda gejše na tradicionalan način pravile. Toliko je to sve smireno i usporeno, još onaj hlad, mir i cvrkut ptica, sve skupa kao neka meditacija. Na kraju smo svi zaspali!" "Toliko vam to zanimljivo bilo." "Ma ne, stvarno smo zaspali, toliko nas je ta ceremonija uljuljala, da smo više od pola sata začorili ispod ovog drveća." "A znači ne može se više tamo?" "To je bila valjda zadnja ceremonija za danas." "Pa dobro, morat ćemo mi nekada i na stadion, nije da se baš ima vremena. Nema veze, nek ste se vi naspavali pošteno." "Uf, kakva dobra meditacija i odmor. I sada odošmo urlat i navijat." "Fenomenalno, vi ste navijaći iz budućnosti! Prvo meditacija, yoga, pa onda skakanje na stadionu, urlanje, neredi, baklje i tako to." "Upravo tako, prvo nađeš svoj zen, potpuno si u skladu sa svijetom oko sebe i onda gruneš nekome flašu od glavu." "Ah divno, folklorno huliganski ansambl Yin Yang."  Željeznička stanica već obiluje raznim folklorom. Kocka do kocke, hrpa kockica, plus isto tako hrpa Japanaca koji kao volonteri stoje na raspolaganju za bilo kakve informacije. Nekoliko njih hoda okolo kao turističke atrakcije, prerušeni u samuraje ili gejše. Najmanje je Talijana. Tu i tamo proleti koji, ali čim ustanove da su okruženi kockastim dresovima samo produže svojim putem. Ovu viška kartu za Italiju smo uspjeli prodati jednom Japancu, za regularnu cijenu od 50 dolara. Za tu lovu smo uzeli pive, našli neku ogradu i naslonili se sa strane samo da promatramo sav taj šušur oko nas. Knjaz umire od smjeha, ne može vjerovati da je maloprije jedan BBB uvalio nekome kartu za 100 dolara, ali ovu od prošle tekme, protiv Meksika. Svašta. A fino na karti pise Croatia - Mexico. Sreća za tog BBB-a da nitko nije poništio, ni otrgnuo komad karte na protekloj utakmici, te je karta ostala čitava. Valjda jer nema potrebe da se to više radi, budući da moderne "pametne" karte imaju kod, koji se na ulazu u stadion skenira, pa kompjuter pokaže da li je karta važeća ili nije. Valjda jer nitko nikada ne bi očekivao da će nekome pasti na pamet prodati kartu za utakmicu koja je bila prije pet dana. Valjda ni taj jadan kupac nikada ne bi pomislio da će netko biti tako podal i uvaliti mu isteklu kartu. Valjda nitko nije očekivao da jedna ekonomski retardirana zemlja, može obilovati ovakvim trgovačkim talentima. A ima njih još, stiglo ih je puno više na ovaj spektakl protiv Italije. Boris i Alen imaju svakako pune ruke posla sa svojim kapama, dresovima i šalovima. Jedan Zagrepčanin hoda okolo i prodaje Dinamove kalendare za novu sezonu. Sve čekam hoću li ugledati nekoga da prodaje i domaći ajvar ili hoda okolo sa pršutom preko ramena. Ispred nas je stao ninđa. Pravi pravcati ninđa. Sav u crnom odijelu, crnom maskom preko lica i mačem na leđima. Mi zanijemili. "Mislim, ako se ne varam, da je ispred nas ninđa", Brane će onako nesigurno. "Ma nemoj, gdje?" Ninđa stade mahati rukama, onako kao Bruce Lee. Pa nas potapša po ramenima, stisnu nam ruke i pokazuje nam da se dođemo slikati s njim i jednom gejšom. Kako smo se namjestili eto i policajca, pa se i on utrpao u kadar. Sad jel on pravi ili je isto atrakcija, ne znam. Iako ne znam kakvu bi atrakciju jedan policajac trebao predstavljati. Par sati prije tekme, ispred željezničke stanice gejše, ninđe, samuraji, klokani u hrvatskim dresovima, sobovi u dresovima Toronto Croatia. Ima nešto i cura iz dijaspore koje su ovo sve valjda shvatile kao sajam mužjaka istih korijena. Pa od zgodnih pupoljaka treće generacije iseljenika, do ratobornih kučki od kojih te jeza spopadne kad ih vidiš u crnim majicama sa koje kakvim radikalnim nacionalističkim natpisima. Suman je u tom metežu sreo rođaka iz Kaštela. A nas je pronašla ekipa iz Melburna koja je pratila onu našu web stranicu, preko koje nam poručiše da se vidimo u Japanu. I ne slagaše, evo stvarno se vidimo. Raspitivali su se među navijačima gdje su oni što su vlakom stigli, dok im stvarno netko nije pokazao prstom na nas. Ostvario nam se dječački san da i mi jednog dana postanemo u nečem poznati. Postali smo "oni što su stigli vlakom." Kako promatram dijasporu i ekipu iz Hrvatske, iz aviona se vide razlike u ponašanju. Dijaspora, svjedno odakle, su širokih svjetonazora. Širokih u smislu da su apsolutno svi Hrvati, bez rezerve, dobri i pošteni ljudi. Anđeli. Hrvati iz Hrvatske baš i ne djele to mišljenje. Bar ne u toj bezrezervnoj količini. Prinuđeni proteklih godina na život sami sa sobom, Hrvati sa Hrvatima, ispalo je da postoje dobri i loši ljudi, a Hrvati! Ali opet, kako sebi objasniti da postoje i zli ljudi, a Hrvati? Zato je lakše podijeliti Hrvate na Hrvate i Hercegovce, Purgere i Dalmoše, čistokrvne Zagrepčance i dotepence, one koji mogu dokazati da su tu od stoljeća sedmog i one koji su tu tek od stoljeća devetog i kasnije. Ta želja za posebnošću ili odcijepljenjem od drugih će vjerojatno jednog dana dovesti do mikrozajednica, kao što su to Nadrealisti u jednom skeču prikazali, da će na kraju unutar stanova biti rampa i granični prijelaz. Pa kada te protjera proljev i kreneš iz dnevene sobe u WC, a u hodniku ti stoji žena ispred rampe, pored male drvene kućice, sa šljemom na glavi i pita te: "Dobar dan, molim dokumente.“ „Izvolite.“ „Kojim povodom posjećujete WC?" "Ma turista, pizda ti materina, usrat ću se!" Dijaspora većinu vremena ima jednu te istu razglednicu, koja im se muva po glavi. To je zemlja nasmijanog, gostoljubivog čovjeka, okupana suncem, dobrotom i usporenim životom, kakvu poznaju sa odmora i u kakvu vjeruju da tamo negdje postoji. Hrvati iz Hrvatske nisu baš sigurni da li tako šta postoji, jer im se trenutna slika podlosti, korupcije, neisplaćenih plaća, propale industrije i raspodjele svih banaka i državnih firmi strancima, baš i ne uklapa u u obećanu sliku mediteranske Švicarske. Tako da kada Hrvati iz Hrvatske susretnu Hrvate iz dijaspore - koji imaju posao kojeg nisu dobili preko štele, za koji primaju plaću, puno viši standard, žive u uređenim Amerikama, Australiji, zapadnim europskim državama, zaštićeni su poštenim pravnim sistemom - nabace nekakve kisele osmijehe toj rasterećenoj ljubavi prema domovini svojih predaka. Taman ja to tako uz pivu sve promatram i kontam sebi, kad ravno ispred nas frka! Čoša vs. BBB. Jednom od Tomine ekipe iz Jaske, taman su iz Hrvatske javili na mobitel da je prije par minuta postao tata! Grunuše suze radosnice na obraze, zapekla grižnja savjesti što sada nije s njima, uzburkale se emocije natopljene pivom i još mu je samo trebao jedan Torcidaš, koji taman prolazi pored njih sa kartonom na kojem piše da prodaje karte, a kojeg su navodno nekidan u hotelu vidjeli da žica karte od igrača. Krenuo je na Čošu, dok ga ostatak Boysa drži da ne skoči na njega. "Kaaeee pičko, tamo žicaš od repke karte, a vamo ih prodaješ. Kak te nije stid, ti mater jebem!" Uf, mene je odmah nekakva neugoda spopala. Ne mogu vjerovati još da je Čoša sam stao ispred desetak Boysa i raspravlja se da koji kurac on sada hoće i da gleda svoja posla i da koji kurac mu ima spominjati mater iz čista mira? Novopečeni tata je na pola puta da se transformira u pit bulla. Srećom ostatak ga drži, govore Čoši da odjebe i da im se što dalje skloni s očiju. Naravno da Čoša nije poklopio uši i nestao, nego raspravlja i dalje koji su se kurac njega sada iz čista mira nadovezali. Čitavo vrijeme pored Čoše stoji frajer koji nije dio ove ekipe iz Jaske, ali je isto BBB. Iako je vani sunčano i toplo preko glave ima kapuljaču, facu ubojice ili u najmanju ruku nekoga ko se školovao za rad na giljotini. Samo šuti i bulji u Čošu. Ne znam zašto mi je pogled ostao zalijepljen na tom liku, možda upravo zato što izgleda kao serijski huligan i ne libi se ni najmanje tako izgledati. Samo odjednom, u djeliću sekunde i bez najave je zamahnuo šakom prema Čoši, a ovaj je na još veće iznenađenje, još brže sagnuo glavu i izbjegao udarac. Đelat je tek sada nasrnuo kao sivonja na Čošu, nekoliko puta neuspješno zamahnuvši šakama, no izgleda da je Čoša i više nego iskusan u ovom sportu. Povlačeći se unazad da se odmakne što dalje od ostatka Boysa, uhvatio je đelata za majicu i povlačeći ga prema sebi onemogućio mu da se previše razmaše. Kada je potencijalni ubojica uvidio da se odmaknuo previše od grupe, te da Čoši ionako ne može da naudi jedan na jedan, kako je u sekundi započeo frku, tako je u sekundi odustao i vratio se nazad ostalim Boysima. Mi hoćemo da se upucamo od stida. Nakon što se frka smirila, Čoša je najnonšalantnije opet odšetao prema Boysima. "Ljudi vratite mi kapu." "Kakvu kapu?" "Ajde nemojte me zajebavati, kapa mi je tu negdje pala, vratite mi kapu." Boysi, a ima tu likova koji su kao ormari, samo ga gledaju. A pogledi su im boje smrti. Ovaj ne odustaje od jebene kape. Jebala te kapa mislim si, ode sve u kurac, sad će ga raščerupati, rastavit će ga na dijelove kao lego kocke. Kad odjednom samo doleti kapa odnekud iz mase, Čoša ju pokupi sa poda, stavio na glavu i otišao svojim poslom. Crvenih obraza promatramo ove Japance koji opet u čudu promatraju kako se hrvatski navijači međusobno mlate. Njima, koji nisu upoznati sa tenzijama unutar hrvatskih navijača, ovaj prizor sigurno izgleda nebulozan kao i meni kada na National Geographicu gledam krdo moržova kako se izležava na nekoj stjenovitoj obali. I odjednom dva morža iz nepoznatih razloga nasrnu kljovama jedan na drugoga, dok umirujući glas voditelja objašnjava kako su se njih dvojica sada pomarisali radi ženke ili radi teritorija ili zato što je jedan drugome opsovao mater. Tako bi jedan japanski narator komotno mogao Japancima objasniti ovu situaciju: "Svake četiri godine, u ljetnim mjesecima, krda navijača migriraju na daleki put kako bi okupirali popločene trgove gradova, koji na nekoliko tjedana postanu njihovo prirodno stanište. Krdo sačinjavaju uglavnom odrasli mužjaci željni pažnje, koji dnevno moraju opskrbiti organizam sa nekoliko litara piva, kako bi snažnim i agresivnim glasanjem pokušali obilježiti teritorij i ukazati na svoju prisutnost. Gdje je tolika koncentracija socijalnih bića na tako malom prostoru, često zna doći do povremenih dodira, koji kao u ovom slučaju možda izgledaju nasilno i grubo, ali je to samo pokušaj da komuniciraju jedni s drugima." Oznake: transsib, rusija, vlak, japan, utakmica, Putovanja |
10.07.2018., utorak
Picigin u tihom oceanu
|
Čuli smo kako se taman uoči ovog prvenstva otvorio prvi hrvatski restoran u Tokiju, te da vlada ogroman interes za istim. Predložili smo ostatku da prošetamo do tamo, jer bi navodno trebao biti tu negdje u centru. Samo što u Tokiju „tu negdje u centru“ može komotno značiti kao da iz centra Zagreba kreneš pjehe prema Jarunu. Japanke smo aktivirali da ispituju druge sunarodnjake gdje bi ta ulica trebala biti, sve u svemu bezuspješno do sada. U susret nam dolazi Amer, Europljanin ili tko god već, ali sigurno nije Japanac, pa smo se i mi odlučili angažirati. „Ekskjuz mi, du ju nov ver is sam kroejšan restourant?“ „Kroejša? Hm, dont nov, ar ju from Kroejša?“ „Jes, end from Đapan. End from Ingland. End ju?“ „Pa, ja sam iz Beograda.“ „Neee seri! Pa jebote prvi čovjek uopće a da nije Azijat ili Japanac, i odakle je? Iz Beograda. E svašta.“ „Jeste, znaš kako kažu, Srbija do Tokija." "Pa onda si ti kao domaćin možda i čuo za taj hrvatski restoran što se otvorio, ovdje, na dalekom istoku Srbije?“ „Nemam pojma. Stvarno. Prvi put čujem.“ „A otkud ti ovdje?“ „Studiram, pa sam uzeo semestar u Japanu. A vi? Fudbal ha?“ „Ma jok, došli samo radi tog restorana.“ „Auu bre, pa vi ste opaki gurmani onda.“ „Nego, pa nismo džabe godinama gledali -Male tajne velikih majstora kuhinje-.“ „Ajde onda neka vam je sa srećom! I da nađete restoran i da osvojite prvenstvo.“ „Pa čini mi se da je to dvoje taman u istom rangu.“ Nastavili smo dalje tabanati, a Englezi su ostali zapanjeni kada smo im rekli da je to bio student iz Srbije i da se unatoč tome nismo izboli noževima, nego se čak napričali i nasmijali zajedno. Nakon još nekoliko stotina ulica, napokon smo doteturali do restorana iznad kojeg visi ogromna hrvatska zastava. Taman smo se postrojili ispred vrata da ćemo ući, kad čitamo na vratima da je restoran danas zatvoren! "Pa jebemu više od sat vremena tražimo ko budale i ono zatvoreno." Brane uhvatio za ručku od vrata, da onako reda radi pokuša otvoriti ili bar drmnuti vrata, izražavajući tako svoje nezadovoljstvo, kad se vrata otvoriše! Mi se svi pogledali zbunjeno. "Pa, biće da je otvoreno." Ušli smo unutra, svjetlo je upaljeno, lijevo je šank za kojim nema nikoga, desno par stolova za kojima nema nikoga i ravno ispred nas su stepenice koje vode na prvi kat. Na kojem nema nikoga. "Pa ovdje nema nikoga!" "Ma nemoj!" Nije nam baš sve najjasnije. Stojimo u restoranu, koji izgleda kao da radi, ali se to baš ne uklapa u priču kako je taj restoran izuzetno popularan i popunjen. Pa čak i da ih ne ide baš najbolje, valjda bi bar jedan konobar bio prisutan. "Možda je ovo danas stvarno zatvoreno?" "Pa ok, ali ne mogu vjerovati da su zaboravili vrata zaključati." Više iz zajebancije pitamo Japanke, jel kod njih normalno da se vrata ne zaključavaju? "O da! U Japanu nitko ne zaključava vrata!" "Ma daaaaj... ...Stvarno?!" "Kako ne zaključavate vrata, ni kad odete iz kuće?" "Ne, ovdje je to normalno." "I nitko ne ulazi u tuđe kuće, ne provaljuje, dobro, nemaju šta provaliti kada je otključano, ali, zar nema pljački?" "Pa nema, to se ne radi u Japanu. Nama je isto čudno kada odemo u Ameriku ili u Europu, pa vidimo koliko ljudi sami sebe zaključavaju." Ajme, mislim si, nedo Bog da je ovaj Japan bliži nama. Pa u roku od 24 sata kompletan narod Japana bi ostao gologuz među svoja četiri zida. A i to je upitno, vjerojatno bi im u neko doba i zidove odnijeli. Razgledavamo ovaj restoran, po svuda slike hrvatske obale; Dubrovnik, Split, Bol na Braču, Trogir… "Čudi me baš da nemaju niti jednu sliku recimo Siska, Gospića ili Sl.Broda izvješenu." "Da, izuzetno čudno. Jako čudno ponašanje ovog restorana." "Čekaj, ako to tako funkcionira da se ovdje ne zaključavaju vrata i ako ovdje nema nikoga kao što vidimo, znači da smo mi poprilično ilegalno ovdje. Ono, kao provalnici, lopovi" istog trenutka smo svi, osim Japanki, okrenuli glave prema šanku. A iznad šanka police pune vrhunskih hrvatskih vina, škotskog viskija, francuskog konjaka i šampanjaca, nema čega nema. "Jel i vi mislite na isto što i ja." "Pa ako baš sada misliš na palačinke sa nutelom i orasima, onda ne." "Manje više... doduše puno manje. Mislim si kako bi bilo super isprobati sva ova pića. Pa već kad je restoran otvoren, napravimo si nešto za mezu u kuhinji, popijemo jednu, možda dvije, tri... Ionako nit para, nit nekih planova za večeras." "Zamisli kakvi bi divljaci ispali u očima ovih cura, da krenemo sada kao neki varvari samo otvarati flaše i salijevati u sebe." "Pa sve ti je to stvar komunikacije. Treba im samo smireno i staloženo objasniti da je kod nas u Hrvatskoj normalno da se restorani otvore i da stoje na raspolaganju gostima. Ko god i u koje god doba naleti, može sam da se posluži." "Kao što Ameri njeguju fast food kulturu, mi imamo ovu foru." "Još će biti presretne što smo im otvorili oči, kakvih sve super stvari ima u njihovom gradu, a da nisu ni znale." "Vidiš ih za par dana pozvale i roditelje i prijatelje na večeru, da im ponosno pokažu kakav gastronomski biser su otkrile, kakav originalan koncept. I na kraju svi završe iza rešetaka, još ih murijaši ispendreče jer ne samo da su provalili u restoran i time sramote svoj narod i tradiciju, nego su još bili drski da sjednu i pogoste se kao carevi."  Isparili smo se u obližnje pubove, opet par kilometara niz ulicu. Nismo se htjeli dovesti u priliku da se sramotimo pred našim domaćinima, vjerojatno im je već dovoljno bilo to što smo protivno japanskim običajima tek tako ušetali u restoran koji je zapravo zatvoren. Zato smo u pubovima dobili novu priliku da zablistamo i pokažemo se u najboljem svjetlu. Piva se služi u ledenim vrčevima ili kantama kako smo ih tom prilikom prozvali. Toči se u male čaše, koje se iskape u dva gutljaja. Pa se opet toči, pa se opet naruče nove ledene kante, pa sve tako dok se noge i mozak ne smrznu. Srećom pa smo morali nekada hvatati podzemnu prema našem hostelu, inače bi Japanke bile primorane da nas gledaju kako polugoli pjevamo ili Braneta kako ljubi tepih po sred puba. Probudili smo se oko podneva i to jedva. Utakmica protiv Italije je sutra, ali smo odlučili krenuti dan ranije u Ibaraki, koji je nekih 100 km udaljen od Tokija. Na putu do stanice s koje polazi bus, ukazuje nam se valjda za naše pojmove totalno sulud prizor. Ogromno parkiralište samo za bicikle. Svi uredno poredani i stisnuti jedan uz drugog, ima ih sigurno nekoliko tisuća. Niti jedan jedini da leži ili da je srušen ili da stoji ukoso ili bilo kako drugačije od ovih ostalih par tisuća. Kao po špagi.  Kao da je recimo derbi Dinamo - Hajduk i 30,000 ljudi dođe na tekmu s biciklima i bez ikakve frke, svi uredno ostave bicikle na parkiralištu pored maksimirskog stadiona i odu zagrljeni pjevati na stadion i miroljubivo slaviti festival nogometa. Još BBB pozdravlja Torcidu i pjeva im u čast pjesme od Miše Kovača, dok Torcida pjeva Odu radosti glavnom gradu i presretni svaki sa cvijetom u ruci i suzom u oku, poručuju Boysima "Kako je dobro vidjeti te opet". Da... al u kurcu. Opet, tko zna šta nam budućnost donosi, možda jednog dana navijačka kultura bude takva, da se svi poslije tekme odu sa protivničkim navijačima masovno ljubakati na neku livadu, a policija ih šmrkom rastjeruje jer bludniče na javnom mjestu. Država pokušava pod svaku cijenu bar malo nasilja i neprijateljstva među mladima zadržati, ali sve uzalud, svi se obožavaju gdje god stignu, na semaforu, u redu za kruh, na terasama kafića, tribinama, u tramvaju. Gdje god pogledaš, samo izlijevi ljubavi i masovno bludničenje. Živi bili pa vidjeli... Ulazimo u autobus i taman da ćemo iza na zadnje sjedište, kad tamo već sjede dvojica u kockastim dresovima. Kako smo do sada primjetili, što se tiče hrvatskih navijača, ovdje su samo dva tipa zastupljena. Oni najluđi koji bi gaće prodali da hrvatsku repku prate i na Sjeverni pol. I oni koji stvarno imaju love, da im je ovaj Japan kao izlet na more. Ova dvojica se ne libe podijeliti s nama informaciju kako su oni pripadnici ove druge grupacije, ove sa lovom. Imam osjećaj da kada bi bio bogat, bilo bi mi možda malo neugodno pričati ili pokazivati to na sva zvona. Pogotovo ako je to sve lova mojih staraca. Ova dva bećara iz Vinkovaca nemaju s tim niti najmanji problem. „Ja… auti… gole manekenke… daj meni, daj njima... pa još malo ja i samo ja“ bi bila otprilike priča koju smo slušali. Stigavši u Ibaraki saznali smo da je Ibaraki zapravo jedna od 47 prefektura u Japanu, nešto kao županije kod nas. Dok grad na obali Pacifika u koji smo stigli i u kojem je stadion, se zapravo zove Kašima. 60,000 stanovnika koji su danas svi očigledno izvan grada, jer šetajući ne susrećemo nikoga, te tu i tamo prođe po koji auto. E navodno stvarno postoji i puno veći grad Ibaraki, samo na drugom kraju Japana, u kojem bi mi – znajući nas – sigurno završili da smo krenuli vlakom. Jer su posvuda u kontekstu utakmice Hrvatske i Italije, stajali debeli natpisi Ibaraki. Ovako su na busu srećom bile dodatne oznake svjetskog prvenstva, Kašima stadiona, te hrvatske i talijanske zastavice, pa nije bilo dvojbe da li vozi na pravo mjesto ili ne. Dakle Kašima dan prije tekme, izuzetno pusto i dosadno mjestašce. Možeš bauljati satima lijevo desno, ništa specijalno se ne događa. A ne bi se ni čudio da je možda dvije ulice dalje totalni urnebes, budući da se opet nismo unaprijed raspitali o znamenitostima, nego lutamo na slijepo. Taman izlazimo s pivom iz trgovine, kad ispred na parkiralištu Toma skuži svoju neku ekipu iz Jastrebarskog. Onako svi ćelavi, goli do pasa i sa tetovažama buldoga, BBB-a i Dinama po rukama i prsima, ne izgledaju ni najmanje bezopasno. Pogotovo što Ivanović i Suman oko pasa imaju šalove Hajduka. Brane i ja imamo šalove Marsonije, ali mislim da s njima nismo nikome posebno zanimljivi. No međutim Toma je tu, pa biće da ako smo s Tomom, onda imamo prolaznu. Promatram te tetovaže na prsima i rukama i mislim si, ok ako imaš Torcida ili Hajduk na prsima i leđima, pa odeš studirati u Zagreb. Nečeš gol hodati po Zagrebu, tako da ne moraš nužno imati problema. Ali kako otići sa tetovažom buldoga ili Dinama na more, recimo eto na Bačvice u Splitu. Ili negdje drugo u Dalmaciji. Možeš jedino ispod kupaćih imati tetovažu, na guzovima ili na malome. Oni sa manjim mogu jedino stisnuti BBB, dok oni sa povećim oklagijama mogu razvući Bad Blue Boys. Sjetio sam se kako sam negdje pročitao, da tetovaže u Japanu ne uživaju baš pretjerane simpatije. Tetovirane odmah povezuju sa japanskom mafijom Jakuzama, samim tim automatski sa kriminalom. Isto tako ih je navodno zabranjeno na javnim mjestima pokazivati, na bazenima, u teretanama. Njih šestorica su došli avionom i odmah iznajmili tipičan japanski minijaturan uski kombi, što im služi za put i spavanje. Iako pojma nemam kako svi mogu prvo stati, a kamoli spavati u toj kutiji šibica. Pričaju nam i svoja iskustva sa dobrim japanskim narodom, nekidan su samo pitali čovjeka za put, a on ih je sve pozvao sebi kući da se otuširaju i pojedu nešto. Još jedan razlog zbog čega su daleka putovanja uvijek poseban doživljaj ako se čovjek upusti u upoznavanje lokalnog stanovništva i kulture. Da su sa tim tetovažama nekoga u Dalmaciji pitali za put, najviše šta bi im se ponudilo bi bio kamen u šofer šajbu. Nama te predrasude između Dinama i Hajduka, unatoč hard core Boysima i nama hobi navijačima sa Hajdukovim šalovima, nisu predstavljale neku prepreku u zajebanciji i ispijanju piva na parkiralištu. Prošetali smo se opet do željezničke stanice i taman razmišljajući gdje bi uopće mogli provesti ovu noć, prišla su nam dvojica Japanaca sa oznakama svjetskog prvenstva i pitali da li možda želimo da nas odvezu u kamp predviđen za navijače sutrašnje utakmice. Ako ne želimo ostati tamo, oni će nas opet dobaciti do grada. U biti oni stoje navijačima sa 2-3 kombija čitavo vrijeme na raspolaganju, da ih dovezu i odvezu na relaciji kamp-grad. Budući da ionako ne znamo gdje ćemo spavati, upadamo u kombije i nakon desetak minuta vožnje eto nas na nekom šljunku. Ispred nas kontejner na kojem piše “Dobrodošli”, a par metara lijevo drugi kontejner na kojem stoji “Benvenuti”.  Iza kontejnera dobrodošlice stoje još 5 montažnih kontejnera sa prozorima u kojima su priređene spužve za ležanje i deke. U kampu već ima dvadesetak naših, večinom Vinkovčani i Riječani. Između našeg i talijanskog dijela kampa je postavljena žičana ograda visine jednog metra. Ne kužim svrhu te ograde, jer samo postojanje ograde i razdvajanje kampa na hrvatske i talijanske navijače, šalje jednu opreznu poruku. Ako bi došlo do silne želje da se navijačke skupine pobliže upoznaju, ogradu je dovoljno samo prekoračiti. No trenutno nema niti jednog Talijana. Smjestili smo se u jedan od kontejnera, pet spužvi na jednoj strani i isto toliko na drugoj strani raspoređeno. Čitavo vrijeme dok se muvamo i upoznajemo sa kampom, iz daljine dopire nekakva buka koju je nemoguće ignorirati. Niže niz kamp, prolazeći između dva piješčana brežuljka, izbijamo pred superioran prizor nepreglednog plavetnila. Valovi, načićkani surferima, lome se pred obalom i proizvode tu zadivljujuću grmljavinu. "Jebote, Tihi ocean." "Šuti krute mazo, tiše!" "Zamisli", nastavljamo šapučući "ispred je samo ogroman ocean, ništa drugo." "Jedno 3-4 mjeseca plivanja i tek je onda Amerika." "3-4 mjeseca plivanja?" "Al neprestanog, bez pauze. Sa pauzama još koji dan duže." "I to ako ocean ostane tih, da se možeš skoncentrirati na plivanje. Bogami pored ove grmljavine, ne znam baš. Sve mi smrdi na to da je to sa tihim oceanom najobičnija prevara." "Masoni..." “Jako čudno ponašanje jednog oceana, very strange.” U međuvremenu u kamp je pristiglo još naših, stigla je manje više ista ona ekipa iz Niigate. Borisu i Alenu se pridružio Neno s Klisa pored Splita, poduža crna frčkava kosa, nekako si tako i zamišljam okorjelog Torcidaša. Bijela majica, jeans hlače, jeans jakna i starke. Ništa dres ili šal, kao da je navratio da nas pozdravi, pa ide dalje do rive na makiato. Došli su i oni Boysi sa stadiona, Knjaz i čovjek od kamere, još Vinkovčana i još razne ekipe iz svih krajeva. Talijana nema niti jednog. Odnekud se stvorila lopta, u sekundi su se improvizirala dva gola, složile ekipe i udri po onoj prašini i šljunku dok nas ne iznesu na nosilima. Mi smo se prijavili u prvoj turi, ali vidjevši kakva nemilosrdna i brutalna strast za pobjedom vlada na terenu, vrlo brzo smo dobrovoljno prepustili mjesto drugima. Pogotovo nakon što smo uočili da su Japanci odlučili podignuti ljestvicu svojoj već ionako velikoj gostoljubivosti i pojavili se sa dvije kante krcate pivama. Naslonili smo se na ovu hrvatsko-talijansku ogradu, svatko po pivu, uzeli smo i gitaru s kojom nemamo pojma šta ćemo sutra kad krenemo na stadion. Promatram, malo niže stoje Čoša i jedan od Boysa. Boy je toliko pijan da svaki put kada pokušava Čosi nešto objasniti, približi mu se skroz na uho. Čoša ga svaki put uredno, neću reći odgurne, nego ga vrati u prvobitan položaj. Možemo mi pričati, ali drži razmak. Ne znam da li raspravljaju koji im je crtani iz djetinjstva najomiljeniji, ali scena je toliko nabijena oprezom i napetošću, da mi se čini kako će samo odjednom eksplodirati frka. Ispred nas u jednom od kontejnera je tolika gužva, da se ne može ni prići koliko se ljudi naguralo na vrata i prozore. Gledaju duel vođe Vinkovčana Tileta i Knjaza u mješavini break dancea, suludog stepa i poludivljeg skakanja. U pol tog meteža, odjednom se u kampu pojavljuje cura sa dugačkom plavom kosom. Plus njen dečko. Nije mi jasno tko bi doveo svoju curu u ovaj čopor vukova, ali jasnije mi je kad čujem da su oboje Kanađani, ona doduše u kockastom dresu, domaćih korijena. Svejedno, mislim da bih je iste sekunde uzeo za ruku i pobjegao što dalje. Njih dvoje dobroćudnih, eto došlo da upoznaju narod njenih predaka. Nije prošlo dugo, jedan od Boysa ju je odvukao do plaže da joj pokaže zvijezde i ocean, a polupijani Kanađanin je odlučio s nama podijeliti neka svoja razmišljanja. Stao je ispred svih nas, kao da mi čobani nismo više mogli dočekati da nam stigne netko tako pametan i obaspe nas svojom prosvjetljenošću. Niti ga je tko šta pitao, niti tražio kakav komentar, stade čovjek da nam drži predavanje kako treba biti mir i kako smo mi divna zemlja i kako se ne bi trebali svađati sa drugima i voditi ratove. Iznosi tako svoj monolog izuzetno samouvjereno, mi ga blijedo gledamo i samo se nadamo da među nama nema onih sa tankim živcima kod kojih je samo još pitanje sekundi, kada će mu zariti očnjake u vratnu žilu.  Neki od nas su goli do pasa, neki su okićeni rekvizitima kao božićno drvo. Jedni su mortus pijani, dok su drugi na putu da postanu mortus. Jedni samo puše i prepričavaju lovačke, drugi skaču okolo naokolo, šutaju loptu, a mi se zajebavamo uz gitaru. Ne znam zašto ali mi padaju na pamet oni silni filmovi o američkim vojnicima u Vijetnamu. Kada im Vietkong priušti kratki predah, pa se u bazi na obali oceana, sva strepnja pred sutrašnji okršaj ispire se alkoholom i raskalašenom zajebancijom. Već je pred zoru bilo, kada je netko provalio da idemo na noćno kupanje. Trebalo je par sekundi da razmislimo i već smo svi otrčali do plaže, pobacali sve sa sebe i sjurili se ravno u valove. I opet smo otrčali na plažu i opet se sjurili u ocean. I tako desetak puta, pokušavajući svaki put iznova uskočiti ravno u val. Jedan kreativac je smotao čarape, što je odmah sa oduševljenjem prihvaćeno kao lopta za picigin. Svi se bacaju na slijepo, bez obzira gdje čarape lete, jer ih onako crne u mraku primjetiš tek kada te slučajno opale u glavu. Još neko vrijeme je trajalo to atraktivno bacanje u plićaku, dok nismo shvatili da ništa više ne leti, jer su natopljene čarape već odavno nestale. Mjesec je još taman toliko davao znakove života, da snimi kako nas 30 gologuzih i pijanih skače u plićaku lamatajući kitama i iz sveg glasa urla „Ja te voooliiim, ja tee voooliiim, ja te vooliiiimmm Hrvaaatttskkaaaaaaa!!!“ Nakon što smo dušu ispustili uz ovu jutarnju rekreaciju, još veći napor je bio naći razbacanu odjeću po plaži. Taman iskopavamo gaće i majice iz pijeska, kad eto ti Braneta sa kompletno krvavim licem. Mi se oduzeli od šoka. "Jel imam tu nešto na čelu?" Pita on najnormalnije gurajući nam glavu pred oči. "Pa, fali ti dobar dio kože i ne znam jesi primjetio, al glava ti je kompletno krvava." "Jebote, jesi ok?" "Nemoj srat, pa učinilo mi se kao da nešto nije u redu, al nisam mislio baš da je tako strašno." "Pa šta napravi ti sa sobom, gdje si uspio glavu razbiti?" "Pa mislim da je onda kad smo skakali u valove. Ako se ne varam, moguće je da sam profulao jedan. Taman dok sam bio u zraku, val je prošao ispod mene, pa sam se malkice zakucao glavom u onaj plićak.“ Nije po bontonu smijati se tuđoj muci i tolikoj krvi, ali nije zdravo ni suzdržavati se kada nam se plače od smijeha. "Jako čudno ponašanje Brane, very strange." "Pa daj da potražimo, možda u kampu ima negdje zavoja." "Ma ne treba, dokle god je meni sve ravno, ne trebaju zavoji. A i proći će do sutra." Jutro nakon noćnog kupanja zna biti poprilično svježe, tako da smo se pokupili prema našem kontejneru i dekama. Kako smo mi napuštali plažu, tako su već prvi surferi počeli pristizati. "Sunce bi trebalo onda tu negdje izaći, ako je ovo zemlja izlazećeg sunca." "Sigurno će baš tu na talijanskoj strani kampa izroniti. Zato nije ni bilo jednog jedinog Talijana noćas." "Možda je Brane taman spucao u sunce kad je izlazilo." "I zadobio krvavu sunčanicu." "Da, to je ta obrnuta sunčanica. Normalna je kad sunce tebe udari u glavu, a ne ko Brane, da udaraš glavom u sunce." Oznake: transsib, nogomet, rusija, prvenstvo, japan, Putovanja |
09.07.2018., ponedjeljak
Večera u Tokiju
|
Odjednom smo se našli u sred parka, koji naravno izgleda skroz drugačije nego parkovi na koje smo navikli u Europi. Nema tu nabacane borove šume, debelih hrastova i ogromnih krošnji. A ne. Drveće je uredno raspoređeno tako da svako drvo uživa svojih 10 metara autonomije. Fino omanje drvo, sa razgranatom krošnjom koja ide u širinu, a ne u visinu. I to razgranato drvo ne znači da sada grane ko sumanute izbijaju na sve strane. A ne. Tu svaka grana odlazi fino proporcionalno na svoju stranu, pazeći da drugoj grani ostavi dovoljno mjesta, kako se ova ne bi osjećala tjeskobno. I nema tu jedne ogromne krošnje, nego svaka ta grana ima svoju krošnju, tako da i drvo i grane i krošnje i park i trava i bubamare kojih možda ima, možda nema, uživaju jedan neviđen komfor. Našli smo napokon internet kafić. I trebalo nam je jedno dobrih pola sata dok smo objasnili da bi mi na internet i dok smo saznali koliko jedan sat interneta košta. Iako je ekipa mlađa i još rade u modernom internet kafiću u glavnom gradu, ne znaju niti riječ engleskog. To me poprilično iznenadilo, iako sam negdje čuo da upravo zbog onih američkih nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki, baš i ne vlada pretjerano zanimanje za engleskim jezikom. Luke i Sam su nam mailom javili da su sutra u Tokiju, tako da će s nama na večeru, koju smo upravo mailom sa dvije Japanke dogovorili. Naime, jedna od njih je bila poslovno u Minhenu, radila sa jednim našim prijateljem, te čim je čula da društvo njenog kolege dolazi u Tokijo, odmah se ponudila da nam pokaže glavni grad.  Nismo mogli bolje vrijeme izabrati za vratiti se u predgrađe, nego taman kada se svi vraćaju kući s posla. To nije gužva, to je kontrolirano masovno preseljenje stanovništva s jednog kraja grada na drugi. U podzemnu stanu još eventualno dvije muhe, ali tako da su stisnute jedna uz drugu. Svi uredno, mirno stoje i čekaju da u stanicu uđe vlak. Između vlaka i ljudi koji čekaju, dodatno stoji osoblje podzemne koje čini nevidljivu liniju razmaka između putnika i vlaka. Otvaraju se vrata i valjda tisuću ljudi izlazi i valjda isto toliko ulazi u vlak. Nama ne pada na pamet da idemo u ovom prvom naletu, nego smo odlučili čekati slijedeći vlak. Vagoni su već totalno krcati, ali nema šanse da se vrata zatvore jer još barem desetak ljudi na svakim vratima stoji izvan vagona, ali se neprestanim guranjem pokušavaju još utiskati unutra. I sad dolazi ono najbolje, što sam jednom u nekakvoj reportaži o Tokiju vidio. Osoblje podzemne željeznice, u plavim košuljama, šiltericama na glavi i u bijelim rukavicama, svom svojom težinom se naslanja na zadnje u redu i doslovno ih i tijelom i rukama pritišće prema naprijed, ne bi li ih još ugurali u vagon. Upiru kao da pokušavaju palete sa vrećama brašna pomaknuti koji centimetar s mjesta. Nebitno jel to krhka djevojka ili muškarac sa jačim leđima, sve ih se jednako tiska, gura i gnjeći u vagon. Kako nema dovoljno osoblja za sva vrata, onda još trče od jednih do drugih vrata, opet guraju, upiru, tiskaju sve dok nisu svi potrpani, nagurani i zgnječeni u vagonu. Vrata se jedva zatvaraju, pa osoblje još pomaže vratima da kliznu u ležište. Vlak kipi na sve strane. Samo što je otišao, stanica je opet puna kao i prije par minuta. Sad ako budemo svaki vlak propuštali, dok gužva ne popusti, nećemo stići u naše predgrađe do preksutra. Tako da smo se i mi bacili u ovaj krkljanac. Ulazimo u vlak, a osjećam se kao da ulazim u aparat za cijeđenje voća. Sa svih strana smo toliko stisnuti, da ako ovako nastavi, počet će mi bubuljice iskakati i špricati na sve strane. Doslovno možeš samo glavu okretati i pomicati prste na rukama. Nakon nekoliko stanica i poslije najfrekventnijih čvorišta željeznice na putu prema predgrađu, jebeš ga ako je itko izašao iz vagona. Tek kad smo zašli u predgrađa, mogli smo bar stajati bez da imamo nečiji lakat, koljeno ili glavu u rebrima. Do nas se čak oslobodilo jedno mjesto za sjesti, pored poslovnjaka u odijelu koji je spavajući razjapio usta kao tuljan za ribom. Nismo mogli odoljeti a da ne instaliramo Tomu pored njega, sa isto tako razjapljenim ustima i uslikamo ih kao da zatvorenih očiju pjevaju najbolniji sevdah na svijetu.  Došavši praznog želudca u naše simpatično predgrađe, prolazimo taman pored silnih zalogajnica koje su organizirane tako da je u sredini kockasti šank, iza kojeg je kuhar koji direktno pred gostima pripravlja svoje specijalitete. Posebnih stolova ili stolica sa strane, nema. Sve se događa za šankom. I sjedi i klopa i druži se. Dobro ovo sa druženjem možemo izostaviti, svi samo rokaju po tanjurima. Kuhar uopće ne podiže glavu. Samo sjecka i aranžira. Posvuda oko njega se uzdižu pare iz koje kakvih lončića. Kako svi sjede kao u izlogu, zastajemo ispred svakog restorana i pokušavamo se odlučiti da li da se upustimo u testiranje ili ne. Štapići su naravno normala, a i normala je da mi pojma nemamo sa štapićima jesti. Naravno da se jede sushi, ali još zanimljiviji su mi koje kakvi smotuljci i čuda s kojih vise rezanci, koja prvi put u životu vidim i iskreno nemam nikakvu predstavu šta ljudi jedu. Većina sjedi prekriženih nogu, u jednoj ruci drže malu zdjelicu blizu usta, a drugom rukom samo trpaju štapićima te čudne hranidbene kreacije. Jedina stvar zbog koje se dvoumimo, je ta da je ovdje baš lokalno stanovništvo i mislim da nisu baš navikli na turiste. Sve se događa uhodano i brzo, tako da kada bi mi sada uletjeli nemajući pojma o ničemu i krenuli ispitivati onog kuhara šta ima za jesti, a on kud jadan ne stigne glavu podići od sjeckanja, te krenimo od toga da ne govori niti jedan jezik koji mi govorimo, te nam je neugodno prvenstveno prvo pitati „E, pošto je tanjur ovoga?“ jer nije da smo baš pri parama, a niti bi nas on na kraju krajeva razumio, mislimo si možda da ih ipak poštedimo nas takvih. Nek ljudi uživaju svoju večeru na miru. „A ionako nema mjesta nigdje“, tješi nas Toma. Eto, dakle nije do nas, stvarno je svuda krcato. Zamišljam sebi kako bi bilo kod nas, kada bi netko subotom na sunčanoj špici krenuo ispitivati konobara „A šta je to kava, kako se to pije i koliko košta i od čega je to i koliko treba šečera staviti i jel treba pričekati da se ohladi ili se pije dok je još topla?“ Sjetio sam se i jednom prilikom kada sam bio u Americi, pa s prijateljima otišao u New York na par dana. Lutajući gradom ušli smo u kinesku četvrt i vrlo brzo skontali da smo jedini neazijati u četvrti. Isto tako smo htjeli bezveze ući u nekakvu zalogajnicu ili fast food restoran. Unutra je sjedilo 30 mlađih Kineza, svi u crnim kožnim jaknama. Kada su nas vidjeli da se približavamo i namjeravamo ući, svi su se okrenuli prema nama. Vidjevši tu reakciju, samo smo skrenuli u slijedeću ulicu i štura. E sad, nazad u Japanu, kako smo napasli oči gledajući sve te ljude kako slasno jedu, glad nije nestala, nego je postala samo još veća. Par metara dalje naletjeli smo na ulični štand sa hot dogom. Sekunde nismo dvoumili bili ili ne bili. Uzeli smo svako po jedan i nekako nas stid samih sebe, da od tolike za naše pojmove egzotične hrane, mi na kraju jedemo hot dog. Nakon prvog zalogaja hodajući cestom, počeli smo tražiti kantu za smeće. Nešto odvratnije, bezukusnije i bezveznije dugo nismo probali. No međutim znajući da nas ništa drugo ne čeka, na silu smo prožvakali bar pola hot doga. Ostatak smo ipak bacili, teška srca bacajući hranu, ali ovo je bilo stvarno dno dna. Iz nekog razloga smo se opet sjetili onog psa bez noge, koji je šepao na stanici transsibirske željeznice. „Jako čudan hot dog. Very strange.” „Jebo ti nas. Nismo nimalo avanturistični ko Indiana Jones ili James Bond. Trebali smo otići fino i jesti sa onim Japancima. Da su Indiana ili James bili tu, oni bi ošli klopati sa lokalcima. Vjerojatno bi izbila neka frka, ali bi bar imali na temelju čega film napraviti. Ko će o nama film praviti, jedemo hot dog u Tokiju?“ „Pa možda neka melodrama ili art film?“ „Ili oni prvi crno bijeli filmovi, gdje ide prvo tekst – Brane i prijatelji jedu hot dog – i onda idu one ubrzane hektične scene gdje se mi smješkamo i uzimamo svatko po hot dog. Onda tekst - Hot dog nije fin – pa opet scene gdje se mi ubrzano gegamo s noge na nogu i pravimo grimase jer nam je hot dog odvratan.“ „I tu se svi u kinu polomiše od smjeha.“ „Eto, ko bi onda gledao James Bonda, a istovremeno u kinu ide naš holivudski mega spektakl.“ „Imate pravo, ovo sa hot dogom je bila fenomenalna ideja.“ Toliko fenomenalna da smo se na kraju nahranili čipsom i pivom, uz obilje nebuloznog TV sadržaja. Japanci imaju preblesave šou programe, kvizove, skrivene kamere i natjecateljske igre. Gledamo hrpu muškaraca koji pokušavaju nešto na brzinu izrecitirati, dok stoje na nečem što izgleda kao katapult. E sad, ko zamuca i pogriješi u recitiranju, katapult ga raspali po sred jaja. Zatim nekoliko njih pokušava zaustaviti kotrljajuću loptu nalik na odlomljenu stijenu i budu naravno svi pregaženi. Dvojica natjecatelja vise u sred studija kao obješene šunke i pokušavaju nogama srušiti jedan drugoga. Ali na nogama umjesto cipela, jedan ima dvije ogromne pile, dok su drugome namontirane ogromne nunčake. I dok ovaj nunčakama mlati po rebrima suparnika, suparnik mu je zabio pilu među noge i pili naprijed nazad. Na drugom programu iz jedne rasprodane dvorane taman uživo prenose kako 50 ljudi sinhronizirano hoda… Novi dan, nova šnita kruha, novi list sira, nova hrpa ljudi u podzemnoj. Otišli smo ranije da razgledavamo grad, jer ćemo se sa Englezima i Japankama tek predvečer naći. Nabasali smo na jedan dio grada koji je prenatrpan neonskim reklamama. Cijeli grad obiluje njima, ali ovih par uličica su valjda centar svih neonskih reklama jednog neonskog svijeta, sa krajnjim ciljem da teroriziraju oči na svakom koraku. Ulazimo u trgovački centar, koji se ubrzo svodi samo na centar, budući da unutra nema niti jedne trgovine. Sve je puno nekakvih hi-tech automata sa totalno opaljenim igricama. Tinejđeri iz skoro pa pravih pušaka ciljaju na monitore ili na ogromna platna, gdje se projecira ratište „u prirodnoj veličini“. Na slijedećem katu su formule, auti i motori, kat iznad su nekakve drugačije nebuloze, dok je na petom katu totalna gužvaona. Tu su postavljeni simulatori za plesanje, grupni step ili sviranje gitara. Stotine školaraca zapliće svoja stopala pokušavajući slijediti strelice prikazane na monitoru. Čitava ta zgrada od sedam ili osam katova, povezana sa pokretnim stepenicama i liftovima, je jedna ogromna igraonica. Šetajući gradom čini nam se da smo nabasali na sami epicentar Tokija, sudeći po neviđenoj gužvi na ulicama svuda oko nas. I sam položaj zgrada, koje čine nekakav nevidljivi krug oko ogromne raskrsnice u koju se slijeva desetak ulica iz svih mogućih pravaca, stvara dojam vrlo frekventnog i zajebanog dijela grada.  Taman smo prošli i pored kipa Haćiku, spomenika najboljem čovjekovom prijatelju. Haćiko je bio pas koji je svaki dan pratio jednog profesora do željezničke stanice, gdje je ovaj vlakom putovao na posao. Poslijepodne bi ga uvijek na istom mjestu, u isto vrijeme, čekao ispred željezničke stanice. Jednog dana profesor je iznenada umro na poslu. Haćiko ga je naravno čekao na uobičajenom mjestu. Slijedećih 9 godina Haćiko je nastavio dolaziti na isto mjesto, u isto vrijeme, da čeka na profesora. Sve dok nije uginuo. Postao je japanski sinonim za odanost, pa su mu digli spomenik točno na mjestu gdje je svaki dan čekao u nadi da će se profesor vratiti. S obzirom na Haćika, nije bilo sumnje da se nalazimo u kvartu zvanom Shibuya, jer tako se zove i najprometnija željeznička stanica ispred koje je spomenik. Ono što je Picadilly u Londonu ili Times Square u New Yorku, e to je otprilike Shibuya u Tokiju. Ovdje nema mjesta neplanski načićkanim bijelo-žutim neonkama koje su obješene doslovno na svaku izbočinu i čavao koji slučajno viri iz zida. A ne, ovdje su imena poput Sonya, Toyote i sličnih svjetskih brendova, koji svojim blagim i pomno isplaniranim nijansama njeguju bonton prema oku. „Oprostite, da li bih smjela zamoliti za trenutak vaše pažnje, ja sam naime reklama i željela bih da vam se u ime renomiranog brenda kao takva predstavim“. Dok su ove neotesane neonke od maloprije, više onako seljanke bile. „Bu! Hallloooo, vidi me! Vidi me jebemu kru! Maliiii, pogledaj me, okreni se prema meni, budalo! Vidi ovo, sad žuta, pa sad jos žuća. A vidi sad, jedno slovo svijetli, pa drugo, pa treće! Šta kažeš haaaaa, maaaliiiiiiiiii?! Čiji si ti?“ Stojimo na jednom od hrpe semafora koji krase ovu nenormalnu ogromnu raskrsnicu, sa zebrama u svim mogućim pravcima. Drugi kraj zebre se nazire u daljini i malkice sam skeptičan da ljudi ovoliku razdaljinu uspiju u jednom naletu preći ili pretrčati. Pa samo da bi prešao zebru, treba ti bar jedna pauza uz jauznu i odlazak na WC. Na drugom kraju zebre, u daljini, stoji zid od barem stotinu ljudi koji čekaju na zeleno. U međuvremenu, gledajući lijevo i desno, naša strana broji također nepreglednu masu pješaka. Scena izgleda kao iz filma „Braveheart“ kada dvije vojske stoje jedna nasuprot drugoj i samo čekaju znak da se sjure na poljanu između njih. I znak dolazi u obliku zelenog pješaka na semaforu. U toj sekundi i naša vojska i ona preko puta kreću jurišati jedni na druge. Raskrsnica koja je do maloprije bila čista od pješaka, pretvara se u jedan suludi mravinjak. Sa svih strana naviru ljudi, prema naprijed, nazad, lijevo, desno, ukoso, dijagonalno, horizontalno, okomito, ovako, onako. Otprilike se nalazimo na sred raskrsnice i otprilike mislimo da se krećemo ravno prema drugom kraju zebre, ali odjednom nemamo pojma kuda u ovom krkljancu, tako da smo na kraju nošeni masom izbili na skroz desetu stranu raskrsnice. Opet smo stali na semafor da pričekamo zeleno i krenemo tamo kuda smo pošli i prvi put. I opet su se stvorile neviđene mase ljudi i s jedne i s druge strane ulice. Ustvari na svim stranama, gdje god počinje zebra, stoje stotine ljudi. Sve je čisto, svi uredno čekaju, auti se zaustavljaju na crvenom i raskrsnica je totalno prazna. Pješacima se pali zeleno i nastaje opet totalni kaos. Sa svih strana jurišaju lavine ljudi jedni na druge, mi opet nemamo pojma kuda. Masa nas nosi sad lijevo, pa da bi izbjegli ove iz suprotnog pravca, bježimo desno i opet smo na skroz drugom kraju raskrsnice.  „Ko bi rekao da prelazak jedne raskrsnice može biti ovakva matematika.“ „Stvarno, već i ja sumnjam da nismo dovoljno kvalificirani da pređemo ovu zebru.“ „Eeee, a kad sam ja govorio ajmo upisati seminar kako preći cestu, neee, šta će nam to. Eto sada, a vidi ovo, ajd sad pređi jebenu zebru.“ „Možda da pitamo neku stariju bakicu da nas prevede na drugu stranu?“ U trećem pokušaju smo bili odlučni dokopati se točno one strane ulice, prema kojoj smo krenuli i prvi put. Jednostavno smo se zaletjeli u nadi da će se ovaj put drugi sklanjati pred nama. Ako se ne budu izmicali, jebiga, onda ćemo se zabijati jedni u druge, ali mi više ne skrećemo ni lijevo ni desno. I vidi vraga, funkcionira. Došli smo točno tamo kuda smo naumili. Ovo je doslovno poprište bitke, prsa u prsa, samo malo modernija i miroljubivija verzija. I gledaj tko je na drugoj strani ulice, naši dragi transsibirski suputnici, Luke i Sam. Baš danas su stigli iz daleke Saitame udaljene čitavih 30 km od Tokija gdje su gledali Englesku protiv Švedske. Zahvaljujući novinarskim iskaznicama, imali su privilegiju biti skroz uz teren. Sam nam pokazuje slike Beckhama i ostalih engleskih reprezentativaca u akciji, udaljenih svega par metara od objektiva. Deset minuta kasnije su došle i dvije Japanke, kojima sam uspio zaboraviti imena već par sekundi nakon što su se predstavile. Što nije nužno da su im imena komplicirana. Možda sam ja jednostavno glup. Cure su rezervirale stol u nekakvom restoranu, što bi ujedno moglo značiti da ćemo nakon dužeg perioda nešto i večerati, a da nije konzerva, list sira ili pašteta. Iako poznavajući nas i našu sreću, vjerojatno će to biti restoran u kojem su specijaliteti upravo konzerve, sirevi i paštete. Na samom ulazu u restoran dočekuje nas konobar i vodi nas kroz labirint separea do našeg stola, koji je naravno isto tako separiran. Valjda da nas ne bude stid kada nam serviraju konzerve. Ali ništa slično tome ne dolazi na stol, nego stiže prava klopa, čak i predjelo. Jedini možda manji problem u cijeloj priči je taj, da nitko od nas nije baš vičan štapićima za jelo. Niti smo imali prilike dosadašnjim načinom prehrane da ih testiramo. Tako da sushi i ostale komadiće predjela prvo ganjamo po tacni, da bi ih onda jednom kada smo ih najnespretnijim načinom uspjeli prignječiti između dva štapića, uredno izgubili na putu prema ustima. One koji su završili na stolu ili u krilu na kraju bi uzeli rukom, pa zatim opet neodustajući od stapića, krenuli ganjati ostatke predjela. Japankama smo bili totalni cirkus, vjerojatno kao da s nama sjednu neandertalci koji nikada nisu vidjeli vilicu, žlicu i nož i onda se krenu bosti s vilicom po obrazima ne uspijevajući iskooridinirati put do usta. Cure su nam pokazale točno tehniku, kojim prstima i kako držati štapiće i jednom kada nas je krenulo, pretvorili smo se u bagere. Grabili smo štapićima šta god se moglo podići. Kada je nestalo predjela, nastavili smo podizati salvete, upaljače, dekoraciju na stolu, čupati jedni drugima dlake iz nosa. Stvarno odlično da su stolovi ograđeni. Taman kada smo očekivali diplome za uspješno savladavanje štapića, stigli su nekakvi rezanci. Oni su očigledno namjerno poslani, ne bi li nas spustili opet na zemlju i uvjerili nas kako su pred nama još sati i sati vježbanja. Stol je ubrzo izgledao kao poprište masakra. Niti jedan od nas nije uspio zagrabiti rezance, bez da više od pola nije izgubio po stolu, po majici, u majici, po obrazima, vratu, na podu i u krilu. Japanke su nas odmah, čim su se izkontrolirale od prolijevanja suza gledajući nas šta radimo, uputile da se zdjela u kojoj su rezanci smije uzeti drugom rukom i primaknuti ustima. E, sad ovo sve skupa ima puno više smisla. Sad se samo kao vilama trpa i nabacuje u usta. A sve ono što ispadne, pada ravno opet u zdjelu. Ne pitamo ni šta jedemo, niti nas baš nešto zanima dokle god je uskusno. Jedini fokus trenutno, usmjeren je fascinaciji hranjenja sa štapićima. Toliko smo očarani našim novim umijećem, da ni ne kontamo kako čitavo vrijeme ne mlatimo po siru i konzervama, nego se konstantno nižu same delicije japanske kuhinje. Bar meni to tako izgleda, budući da nam stalno nešto novo, ukusno, zanimljivo i nepoznato stiže na stol. Samo ta činjenica da nam stalno nešto stiže na stol, ne ostavlja sumnje da se radi o vrhunskom restoranu koji će nas na kraju propisno oderati po guzovima kada se dotaknemo teme „Koliko je ovo sve koštalo?“ Ali kao što rekosmo, predrasude su tu da bi ih se pobijalo. Tako je i ovaj cijeli spektakl izašao 15-20 dolara po glavi, što je puno ako se uzme u obzir da inače kupujemo po list sira, ali prihvatljivo ako se uzme bilo šta drugo u obzir. Oznake: transsib, rusija, vlak, prvenstvo, nogomet, japan, tokio |
06.07.2018., petak
Carinik Rambo Amadeus
|
Imamo još 2 sata vremena, tako da gledamo opet da ugrabimo koju šnitu kruha. I list sira naravno, bez njega ništa. I da ja skontam kako mi nešto nije u redu s lećama, budući da ne vidim baš najbolje, a oči mi poprilično suze. Tek u busu vidimo da s nama putuje i Putnik. Pa i logično nekako. Pitamo ga za Čošu i Alena, ali ispada da je on svakako solo i nema pojma gdje su njih dvojica. Prolazimo kroz cijelu japansku unutrašnjost, sa zapadne na istočnu obalu. Svako malo cesta nas vodi kroz predivne pejzaže i uz ogromna natopljena polja riže, koja ja ne vidim, jer su mi oči natopljene suzama. U neko doba još počinje i kiša, pa kud se kapi slijevaju niz prozor, tud se meni još više suze slijevaju niz lice. Jedva držim oči otvorene i čak i tada samo buljim u sjedalo ispred mene. Svaki pokušaj da gledam kroz prozor u daljinu, izaziva novi val suza. Ekipa me još zajebava da nitko tužniji od mene, što napuštamo Niigatu. Ubih se od plača. Čak objašnjavaju i Japancima koji sjede oko nas, da sam slomljen i ne mogu nikako prihvatiti da odlazimo u Tokyo. Ja ne znam sada da li više plačem od smijeha ili od spoznaje da sam popušio jebački konjunktivitis. Biće da baš i nisam najbolje oprao ruke jutros, kada sam čistio leće. Al nema veze, evo Japanci me obasipaju maramicama i tješe me kako je Tokyo skroz super. Sada da mogu iskoristiti ovaj put i malo čitati ove zapise o Japanu, saznao bi kako je Japan davno prije preuzeo i pismo i rižu iz Kine i Koreje, pa su ih onda i jedne i druge okupirali. Kako su prije bili totalno nezainteresirani za kontakt i trgovinu sa ostatkom svijeta, dok su danas jedna od najvećih i najmoćnijih ekonomija u svijetu. Kako trenutno putujemo zemljom kojoj svako malo prijeti opasnost od zemljotresa i načičkana je hrpom aktivnih vulkana. E, ali ništa od toga, jer plačem neprestano i jedva uspijevam škiljiti, sad na jedno, pa na drugo oko. Nakon 5 sati mučenja, ulazimo u more ogromnih zgrada oblijepljenih svjetlećim reklamama. Bus nas izbacuje na nekoj stanici, koja je valjda čvorište za vlakove i podzemnu. Ekipa se pokušava snaći kuda trebamo ići, a ja ih samo pratim jedva uspijevajući vidjeti kuda hodam. Putnik zamoljava Japance da nam pomognu, ali najbolje je da to ne čini na engleskom, nego priča s njima na japanskom! Pa da. Nakon onih Japanaca što imaju klub "Croatia", zašto sada ovaj momak iz Splita ne bi najnormalnije progovorio na japanskom? Najnormalnija stvar. Možda mi stvarno već lagano odlazimo u kurac, što od gladi, što ja dodatno od ovog plača. Ispada da je s nama sve ok, izuzev mene, a Putnik je živio prije u Japanu ili je čak i bio u vezi sa Japankom. Tko će ga znati, a ni mi ga ne želimo dodatno ispitivati. Uglavnom ode on svojim putem, a mi u potragu za hostelom kojeg smo bukirali još prije par mjeseci. Snaći se na karti podzemne željeznice je stvarno doživljaj u početku. Ali kako sve više buljimo i škiljimo u kartu, vidi se da je svaka linija posebno obojena, posebno označena i uz još koji dan buljenja u nju, sigurno bi skontali kuda i kako. Pored nas prolijeću ljudi u neprestanoj žurbi, odmah se primjeti da je ovdje tempo života u najvećoj brzini. Nema nikoga da se lagano šeta ili polako s noge na nogu... Tako da nemamo puno izbora nego zaustavljamo jednog gospodina u odijelu koji isto tako srlja nekud. Pripremili smo i adresu i kartu, samo da nas na brzinu upute i da im ne daj Bože oduzimamo dragocjene sekunde. Čovjek kad nas je čuo da se ispričavamo i molimo za pomoć, zaustavio se, spustio aktovku, uzeo kartu i počeo da studira gdje bi nam ta adresa mogla biti. Sad smo se mi unervozili što on to tako polako i skoncentrirano. Ja i dalje samo plačem. Na kraju ispada da ga mi još požurujemo, jer imamo osjećaj da je već i zaboravio da bi trebao da žuri i stiže nekamo. Ostade čovjek 15 minuta s nama, sve dok se sam nije uvjerio u više navrata da smo shvatili i da znamo kuda moramo. Nije mu to bilo dovoljno, nego je htio da vidi hoćemo li stvarno ući u pravi vlak. Mi smo mu se bezbroj puta naklonili, uz stalno ponavljanje "Arigato!" Ja se još dodatno smješkam i lijem suze, tako da se nadam kako smo uspjeli prenijeti našu iskrenu zahvalnost. Nije to samo sjesti u vlak i odvesti se. Morali smo još 2-3 puta presjedati, iz jednog tunela u drugi, s jednog kraja stanice skroz na deseti kraj. Srećom se ekipa snalazi, jer ja poput slijepca samo trčkaram za njima i veze nemam kuda i kako. Stanica gdje bi nam hostel trebao biti, je već predgrađe Tokya, na putu za aerodrom. Ulica koju tražimo se proteže uz prugu, a hostel je srećom svega par minuta pjehe. Dolazimo pred mramorne stepenice i klizna staklena vrata. Provjeravamo još jednom na zgradi da li je to stvarno točan broj. To je to. Ulazimo unutra, kada ono recepcija, ispred kožne fotelje, a recepcionari u bijelim košuljama, crni prsluci i crvene kravate. "Ja mislim da smo se mi zajebali. Ovo je neki hotel." "Jebiga piše ta ulica i taj broj." Provjeravamo na recepciji da li imaju naša imena i rezervacije i da li je to ipak hostel kojeg tražimo. Sve je u redu. Provjeravamo još jednom da li je to i ta cijena koju smo platili. Sve štima. Još prije par mjeseci smo platili hostel i to je bila nekakva, s obzirom na Tokyo, super pristojna cijena od 30-40 dolara za noć. Recepcionar nam daje svakome po ključ, a mi pokušavamo objasniti da nema potrebe da imamo pet ključeva od sobe, jer smo ionako stalno zajedno. Možda eventualno dva za svaki slučaj. Sad njemu nije ništa jasno. A nama još manje, gledajući njega da se čudi. Na kraju uzima sve te ključeve i govori da pođemo za njim. Upadamo svi u lift i odlazimo na osmi kat. Hodamo dugačkim balkonom i čovjek se zaustavlja ispred jedne sobe i otključava ju. Mi se zahvaljujemo i da ćemo svi unutra, on pušta prvoga od nas, a nas ostale zaustavlja i vodi do druge sobe. Ovih pet ključeva znaći da svatko od nas ima svoju sobu! Mi ne možemo vjerovati, jer smo očekivali da ćemo biti svi u jednoj sobi i to još sretni ako smo sami, bez još dodatno 10 ljudi. Objašnjava nam još da je ovdje običaj izuti se prije ulaska u sobu i pokazuje na papuče koje stoje odmah kraj ulaznih vrata. Kasnije smo saznali da se čak plaća i kazna ako te uhvate sa cipelama u sobi. Zahvalili smo se, preuzeli ključeve i razletili se po sobama. Ulazim u svoju sobu u kojoj je debeli tepih, bračni krevet, TV, klima, balkon, radni stol, WC sa školjkom, ne tuš nego čak kada i ne mogu da suspregnem suze od sreće koje se ionako neprestano cijede niz obraze. Pa ako je ovo hostel, kakvi su onda hoteli u Japanu? Na krevetu nalazim i uredno posložen kućni ogrtač, koji je zapravo japanski kimono. Bacio sam se koliko sam dug i širok na krevet i mislim da sam još nekoliko puta odskočio prije nego sam ostao ležati obgrljen ovim madracem. Tek sam se sada sjetio da nisam izuo patike. Nakon što sam se na brzinu raskomotio, odlazim do ostalih, ne bi li se uvjerio da ovo nije možda kojim slučajem samo moja soba ovakva. Ivanović i Toma su već u kimonima i dok su zauzeli karataške stavove, urlaju jedan na drugoga  „Sotoooo! Aaaarigatooo!“. „Tamagoći, horrrrriatooo akašiiiii !“ „Japanska buba, to sam ja, ha-sa!“ Brane je već našao neku utakmicu na TV-u. Suman i dalje ne može vjerovati koliki mu krevet stoji na raspolaganju. "Ja u životu nisam ni bio u boljem hotelu.“ „Sootooo!“ Ivanović se ponizno klanja. Ostatak večeri smo sva petorica pretežno japanski pričali. Valjda iz poštovanja prema hostelu.  Jedva sam čekao da skinem ove leće iz očiju, otuširam se i isprobam kraljevski krevet. Nakon 2 tjedna na okupu, ovo je prvi put da se grupa rasformirala, da ne spavamo zajedno. Ne znam kako da reagiram na ovu novonastalu privatnost, tako da čim sam otišao u sobu, skinuo sam se gol. Eto, imam svoju sobu i biti ću u njoj gol. Tako sam siguran da ne kršim nikakvu japansku tradiciju, ovako nemam ništa na sebi. Nakon nekog vremena postao sam sam sebi nezanimljiv i zaspao čim sam dodirnuo jastuk. Neko udara po vratima. Jedva uspjevam jedno po jedno oko otvoriti. Kako sam ih otvorio, tako sam jedno po jedno opet zatvorio. Opet neko lupa. Iznenađujem se koliko je krevet visok. Nisam morao ustati, samo sam sišao s njega. Otvaram vrata, a sunce mi udara ravno u glavu. "O Sumane, di si." Prekrivam rukama oči dok se ne naviknem na ovu svjetlost. A Suman kao svetac, sav blješti okupan suncem. "Što si ti gol?" "Ha? Zar jesam? U jebote stvarno sam gol!" "Pa zar ne bi trebao onda staviti ruku na muda, a ne na oči?" "Pa ne ide mi sunce u muda, nego u oči. Ne znam ni zašto sam gol." "Treba si se riješiti leća, a ne sve skinuti sa sebe." "Ma to ja da ubrzam oporavak, ko će ga znati." "Kako oči?" "Odlično. Taman dok mi ova svjetlost udara direktno u glavu, vidim sjajno. Hoš ući?" "Neka, aj se ti spremi, a mi smo kod Tome ovdje. Pa ćemo na dnevnu porciju kruha i sira." Mislim da sam 100 sati spavao u komadu. Srećom oči su se oporavile, iako su još crvene, bar ne suze više. Nisam to nikada imao do sada, pa sam se usrao od straha kada sam pomislio da bi ta infekcija mogla možda i par dana potrajati. Što je poprilično loše u trenutku kada je čovjek možda jednom u Japanu, i to na par dana. I baš tih par dana da ne vidi ništa, nije baš idealno. Otišli smo do lokalne samoposluge da bi već tu otkrili skroz novi svijet na policama i u frižiderima. Onako kako su kod nas zapakirani ćevapi i pljeskavice ili mljeveno meso, tako ovdje stoje fileji od tune, sushi, meso od morskog psa i još hrpa neke ribe za koju nikada čuli. Ali ono oko čega ostajem raskolačenih očiju, iako su taman nadošle, jest file od kita i meso od delfina. Najnormalnije upakirano, celofan, cijena. Ima čak i obiteljsko pakovanje. Više me čudi da nije pakovanje za cijeli kvart, ipak je riječ o kitu. Valjda je ta silna riba i razlog zbog čega je prosječna starost Japanaca 80 godina i s time su narod sa najdužim životnim vijekom na svijetu. I najvećim žbunjem među nogama. Jebote gdje je Japan, a gdje smo mi... Ljudi jedu sirovu ribu! Ništa gradele, prženja, brudeti. Zamišljam da oni imaju strast prema janjetu poput Balkana... Rezali bi tanki sloj sirovog janjećeg buta i onda to obmatali oko komadića paradajza i luka. Taj janjeći sushi bi onda umjesto u soju, umakali u rastopljenu reskavo-ljutkastu svinjsku mast. Dobivenu naravno od svinja koje su uzgajane na japanskim planinama, tovljene runolistom i kompjuterskim čipovima koji u Japanu niču na slobodnim površinama poput ambrozije. Samim tim te svinje ne provode dane valjajući se u blatu, niti ih se drži u svinjcu. One sjede u čistom, ispijaju čaj svako poslijepodne, neke od njih igraju čak i kriket kako bi njihovo meso imalo poseban okus. Naravno da te svinje znaju i karate, te još jedno stotinjak drugih borilačkih sportova, ali ih upražnjavaju samo u samoobrani, jer su po prirodi miroljubive. One plaćaju i porez, imaju sva prava jedne moderne svinje pa tako i uplaćeno zdravstveno koje im baš i ne koristi na duže staze, jer ih se na kraju zakolje i pojede. Ali ne bez da ih se pitalo, da li se slažu kako bi se njihovi organi upotrebljavali u daljnjoj prehrani i bez da su svojevoljno potpisale. A to manje više svaka učini, jer su po prirodi solidarne i socijalne, te su svjesne njihove neosporive uloge u prehrambenom lancu. Da, to je Japan. Poprilična razlika nasprem Balkana. Krenuli smo u potragu za internet kafićem, da vidimo šta ekipa piše na onoj našoj stranici. Šetamo predgrađem Tokya koje je natiskano kućama do 3-4 kata i prekriveno telefonskim žicama i stotinama razvodnih kablova. "Možda ako budemo pratili koji od ovih kablova, dovest će nas ravno do internet caffea." "Može biti, a možda stignemo i do nuklearne elektrane." "Pa oni sigurno imaju internet." "A i kavu. Možda im je jedino voda malkice radioaktivnija, al zato staviš malo više šečera da razbije onu gorčinu." Nismo našli internet, ali smo zato nabasali na ogromno baseball igralište, gdje je valjda taman utakmica mlađih uzrasta. Parkirali smo se na okolni brežuljak da vidimo koji su to japanski nadolazeći talenti. Jedan baca loptu, drugi ju pokušava pogoditi palicom. Ako ovaj sa palicom ne pogodi loptu, onaj drugi mu ju baca ponovo. Ako ovaj sa palicom kojim slučajem uspje zviznuti lopticu, onda još mora trčati ko sumanut okolo naokolo. Ispada da mu je bolje da ne pogodi lopticu. Trebalo nam je tako dobrih pola sata da shvatimo kako uzaludno promatramo događanja na igralištu, budući da veze nemamo o baseballu. Zato smo se premjestili niže prema rijeci, gdje smo sjeli da promatramo ljude kako pecaju. I za divno čudo, ljudi pecaju identično kao i kod nas. Nikakve sulude tehnologije, nikakvi digitalizirani štapovi sa navigacijskim udicama ili male podmornice koje ganjaju ribu po rijeci. Čak nam jedan gospodin nudi da i mi zabacimo štap koji put. Nakon nekog vremena dobili smo neobjašnjiv osjećaj da je možda suludo od dva dana u Tokyu, jedan dan provesti pecajući u predgrađu tog grada.  Zato smo ipak krenuli u istraživanje ovog metropolitskog mega mravinjaka. Otprilike 30 ili 32 milijuna ljudi živi u široj okolici Tokya. Sad, dva milijuna gore dole, zar je bitno? Usporedbe radi, Zagreb uz najveće napore jedva navuče milijun stanovnika. Iako nije nikakav "rush hour", vrijeme kada poslovnjaci putuju na posao ili sa posla, podzemna je puna. Gledajući najveća čvorišta podzemne željeznice, izašli smo otprilike negdje gdje smo pretpostavljali da je uži centar. Nemamo nikakav plan grada, nikakav vodič, ne želimo ga ni nabavljati. Idemo tamo gdje nas put nanese. I put nas nanese na carsku palaču, tj. carski otok u sred grada. Kao što su prije dvorci bili okruženi kanalima, tako je i ovaj čitav kompleks u kojem stanuje japanski car, okružen vodenim kanalom. Nekakva rezidencija na drugoj strani obale se ni ne vidi, sve je ograđeno gustim zelenilom. "Zamisli, nisi predsjednik, ni ministar, nego car!" "I ljudi koji rade za tebe, svaki put kad te vide, govore – đe si care!" "Pa isto mu je onda ko i Rambo Amadeusu. To i njemu govore kada ga vide." "Još je on mega car. Ovaj japanski je samo car." "Vidiš to ti je razlika između mega cara i samo cara. Rambo može fino otići i sjesti na terasu uz more i uživati na suncu uz kavu. Japanski car nema šanse da sada odšeta iz ovog kompleksa i tek tako sjedne negdje na kavu. Prolista novine, gleda minjake koji prolaze. Nula bodova. Mora da bude tu iza ovog zelenila." "E zato jadan sebi misli, majko mila kada ću ja biti ko Rambo? Mega car!" "Zato Japan stalno radi na novim tehničkim dostignućima, izumima, svake godine povećavaju ekonomski rast. Sve to da japanski car postane napokon mega car." "I da može na miru otići na kavu, uz more. Gledati minjake." "A Rambo to sve već sada ima. Jebiga, ne možeš uspoređivati Crnu Goru i Japan. Ipak se zna nekakav standard."  Odjednom nas i sa lijeve i sa desne strane prestiže 30-ak cura u sportskim gaćicama, bijelim potkošuljama i dugačkim bijelim dokoljenkama. Pošto im stojimo na putu i prije nego se krenu zabijati u nas, počeli smo i mi trčati zajedno s njima u grupi. Mislim da im samo otežavamo, jer su se sada sve počele smijati i hihotati na glas. Starija žena u trenerci, koja trči zadnja i ne doživljava to sve tako urnebesno, u nama vidi isključivo uljeze koji ometaju njene cure u isplaniranoj rekreaciji. Nakon nekoliko metara smo ipak odustali, jer nam je prošlo kroz glavu da bi ova mogla odjednom početi vrištati, isukati samurajski mač i s njime nas ganjati oko carskog otoka. Podsjetilo me to sve na moje dane u osnovnoj školi. Tako nas je i naš nastavnik tjelesnog znao upregnuti oko čitavog kvarta. Morali smo svi imati plave gaćice i bijele potkošulje. Nakon što bi nas pregledao da li svi stvarno imamo dogovorene uniforme, poslao bi nas da trčimo dva kruga za zagrijavanje, ne oko igrališta, nego oko čitavog bloka zgrada. Najbolje je bilo što pola te rute prolazi ispred gradske pijace, pa smo u neko doba bili prisiljeni zabijati se u more snaša i padati preko njihovih cekera punih jaja, paprika i krompira. Vrlo često prvi u tom zagrijavanju nije bio nužno najbrži, nego onaj koji je slalomom uspio izbjeći sve te snaše i cekere. "Možda je ovo bila carska garda?" "Pa nije Gaddafi, nego japanski car." "Pa što ne bi i japanski car imao na desetine djevica koje su u svako doba spremne žrtvovati svoja mlada tijela za dobrobit domovine. I cara naravno." "A on leži u hladovini i samo podigne mali prst, tek toliko da se jedva i primjeti. Njih nekoliko ga odmah okruže, a on im tonom starog mudraca kaže – Djevojke, osjećam da nam prijeti velika opasnost." "Da, i mislim da je u interesu države da se skinete gole i pobacate po meni. Japan će vam biti vječno zahvalan." "Baš me zanima da li riječ carinik vuče svoje porijeklo od cara." "Pa moguće, sigurno je to carski sluga." "Znači svi oni carinici kod nas na granici, eto konkretno na mostu u Slavonskom Brodu, u biti rade za japanskog cara." "Pa sigurno. Zato su i vas tjerali da trčite oko pijace. I vi ste trebali u jednom trenutku da se bacate goli po caru." "A mi mislili da smo Titovi pioniri. Kakav grandiozan zajeb." Oznake: transsib, rusija, vlak, nogomet, prvenstvo, Putovanja, japan, rambo amadeus |
05.07.2018., četvrtak
Prva utakmica
|
Na stanici nas je u međuvremenu bar 50-ak. Pjesma i navijanje ne prestaju. Jako puno ih je iz Melburna, Australije. Čak i jedan Brođanin, koji kada je skužio Braneta i mene sa šalovima Marsonije, odmah nas je zagrlio i počeo iz sveg glasa urlati bećarce. Ovu viška kartu prodajemo za 100 dolara nekom liku koji ne zna beknuti jednu riječ na našem, ali zato ima majicu s natpisom "NDH club New York". E svašta. Još je par sati do tekme, polako krećemo prema platou na kojem su busevi za stadion. 50-ak nas smo se poredali na stepenicama kao da smo na tribinama, digli šalove, zastave i zapjevali himnu. Japanci su takvu jednu scenu jedva dočekali. Sa svih strana su dotrčale i TV ekipe i normalni prolaznici da snime ili uslikaju tu scenu. Busevi su podijeljeni, sa jedne strane stanice voze do dijela stadiona predviđenog za hrvatske navijače, dok skroz sa drugog dijela stanice voze valjda ravno do tribine za meksičke navijače. Još prije prilaza busevima, provjeravaju se karte za stadion, da se provjeri da li imamo karte za odgovarajuću tribinu. U busu je totalni urnebes. Krcato je da nestane ni muha više, ali svi su ludi, svi skaču i pjevaju. Pa čak i Japanci u hrvatskim dresovima. Izbacili su nas u blizini stadiona, kraj kojeg protječe potok niz ozidani kanal. Osim dekoracijske funkcije, izgleda da služi i tome da razdvoji sjevernu i južnu tribinu tj. navijačke skupine. Iako u kontekstu nas i Meksikanaca, za tako šta nema ni najmanje potrebe. Ali valjda zlu ne trebalo. S druge strane potoka se čuju bubnjevi i vide se rijeke Meksikanaca koji prilaze stadionu. Ovako na prvu, ima ih jedno 30 puta više nego nas. Bar. Ali valjda je to i ok, s obzirom na veličinu Meksika i Hrvatske, s obzirom na veličinu Zagreba i jednog Mexico Citya sa svojih manje više 20 milijuna stanovnika. Na putu prema kapijama stadiona, zaustavlja nas jedan stariji bračni par. Ljubazno nam pokazuju karte i pitaju nas da li su na dobroj strani stadiona. Gospodin je ambasador Bosne i Hercegovine u Japanu i dobili su dvije karte da dođu na utakmicu. Zapričašmo se tako s njima, kakav je život u Japanu, kako su Japanci divan narod, kako imaju kuću u Makarskoj, te ako znaš engleski u Japanu, ne treba ti ni diploma da dobiješ dobar posao i to plaćen 300,000 Yena (oko 3,000 Eura). A kako je svijet mali, ispalo je da su ambasador i otac od mojih prijatelja, trojice braće iz Sarajeva, išli zajedno u školu. Na kraju su nam još dali i svoj telefon, pa kad stignemo u Tokyo, da se i javimo. I obavezno u slučaju ako nemamo gdje spavati. Eto, šta čovjek više da traži od ovog dana. Prolazimo prvi red gdje se samo pregledavaju karte, pa dio gdje te prepipavaju i prelaze onim detektorima preko tijela, pa još jedan red gdje ti ponište kartu. Iako su nas upozoravali da će se strogo kontrolirati vlasništvo karata, nitko živ nas nije pitao za putovnicu ili bilo kakav dokument koji bi potvrdio naša imena na karti. Što je i logično, jer bi takvom kontrolom trebalo krenuti 10 dana prije utakmice na stadion. U krugu stadiona hrpa Japanaca drži ogromnu kockastu zastavu ispisanu i na hrvatskom i na japanskom, kraj koje se u redovima čeka da se svi uslikaju. Penjemo se stepenicama, ali nikada stići do vrha, budući da nas svako malo Japanci zaustavljaju da se svi zajedno slikamo. Kada smo napokon došli do tribina, sve nas je obuzeo nekakav čudan adrenalin, da smo odmah počeli navijati iako su tribine skoro pa prazne i ima još više od sat vremena do početka utakmice. Stadion je ogroman, prelijep, samo što ima atletsku stazu pa ti treba dalekozor da vidiš šta se na terenu događa. Još smo mi direktno iza gola, najudaljeniji od terena, tako da nama treba dodatno teleskop.  Japanci u kockastim dresovima ne prestaju prilaziti i svaki put ponizno pitati, da li bi bilo ok da sjednu pored nas i slikaju se s nama. Pa gdje nečeš voljeti ovaj narod? Kako se stadion puni, naših bi moglo biti oko 200 sve skupa, ali ne ostavljamo dojam da nas je toliko budući da smo razbacani po svim tribinama. Jedino u ovom našem bloku se skupila manje više ekipa koja je i sinoć pila u parku. Prvi redovi zjape prazni, tako da smo se nas 50 sjatili dole, da budemo na jednom mjestu i da možemo na ogradu okačiti transparente i zastave. Redari su primjetili da tu nešto nije po pravilima, malo su se uskomešali kao da bi nam nešto rekli, ali kako smo mi već počeli pjevati, tako su odlučili da nas ne prekidaju. Kroz ekipu se vrlo brzo pročula vijest, kako su neke naše deportirali nazad za Hrvatsku. Navodno je trebala doći grupa BBB-a od kojih je većina na crnoj listi i ne smije ni ući u Japan. Pa kako su sletjeli, tako su prvim avionom vraćeni nazad. No ipak je njih nekoliko valjda uspjelo ostati u Japanu. I stvarno nije prošlo dugo, stiže njih desetak u tamno-plavim majicama na kojima je ispred logo od Večernjeg lista, a na leđima stoji Bad Blue Boys. Redom ćelavi, baš i ne ostavljaju pretjerano pitom dojam. "Opa, vidi njih, imaju čak i sponzora", počelo se šuškati među ekipom. Odmah su se pribili uz ogradu i počeli vješati svoje transparente preko već postavljenih zastava i transparenata. Čoša ih samo promatra ispod oka. Mi pjevamo jedno, oni stoje 2-3 metra od nas i pjevaju svoj repertoar. Ostatak ekipe se pogledava i prevrču očima. To su navijači iz svih dijelova Hrvatske, ima tu i ponešto Armade, Torcide, Ultrasa, Kohorte, ali svi se drže zajedno. Jedino Boysi, nisu pošteno ni stigli, a već su počeli svima poprilično ići na kurac sa svojom izoliranošću i posebnošću. Netko još pokušava ublažiti situaciju i govori da su Boysi sa strane, jer ne smiju divljati, budući da ih se drži pod nadzorom. Mi ostali samo ironično klimamo glavama. Uglavnom imamo odjednom tri frakcije koje navijaju za Hrvatsku. Nas 50-ak pjeva hit-listu svega i svačega, onda je tu grupa Boysa koji imaju svoju top-listu i na kraju tu su još i Japanci u hrvatskim dresovima koji kada mi navijamo "Hrvatska", oni navijaju "Kruacia". Presmiješno. Totalni sataraš. Odnekud se kod nas stvorila ona velika kockasta zastava, igrači izlaze na teren, iznose se zastave Hrvatske i Meksika. Svi gore od nestrpljivosti. Kreće himna i ovu kockastu zastavu razmotavamo nama iznad glava, tako da ne vidimo ništa šta se na terenu događa. Ali zato na miru možemo studirati tko se sve potpisao na zastavu. Ima tu svega; Caffe bar Tomislav, Orahovica, Ajmo Hrvatska!, imena osoba, kvartova, dosta toga i na japanskom, cijela zastava je išarana i ispisana. Kako je himna završila, tako su svi jedva dočekali da uklone zastavu i oslobode sebi pogled na teren.  Utakmica je počela i tako je počelo iz sveg glasa neprestano navijanje. Prvo poluvrijeme protječe 0:0. Mi nismo prestajali da pjevamo i navijamo. Ubjeđeni smo kako pružamo glasnu podršku u stadionu koji prima 40,000 ljudi, realno mislim da se nas 50 nije ni par redova dalje čulo. U poluvremenu se polovica navijača naglo preobrazila u vrhunske trenere. Sa svih strana stižu žustri prijedlozi šta i kako. Ovoga izbaciti, onoga uvesti, povuci lijevog bočnog u sredinu, iz napada u obranu, iz obrane na gol, sa tribine u napad... Meni to sve kud nema smisla, tud još nemam više glasa da bilo šta kažem, čak i kad bih imao potrebu za tim. Kako su nas redari vidjeli da smo svi po cigaru zapalili, odmah su nas došli upozoravati da je pušenje u stadionu strogo zabranjeno. Svako malo nas zamoljavaju da ugasimo cigarete i svako malo ekipa pali jednu za drugom. I onda se događa nešto nevjerojatno. Taman kada su se ponovo pojavili i mislimo sada će nas istjerati van, oni donose male pepeljare i zamoljavaju nas da ne bacamo opuške po tribinama, nego da gasimo u pepeljare! Počinje drugo poluvrijeme i očekivanja su velika. Ipak smo ovdje kao treći sa prošlog svjetskog prvenstva. Hrvatska ne igra ni blizu tim očekivanjima, osim što je uvijek gušt gledati kako Prosinečki prodaje svoje minijature svima oko sebe. Sredina drugog poluvremena, lopta dolijeće u naših 16 metara, napadač Meksika se u punom zaletu zabija u nogu od Živkovića, koji je sigurno imao časne namjere kada je tu istu nogu zakucao Meksikancu u prepone. No, gle, sudac nije prepoznao dobronamjernost udaranja meksičkih nogu umjesto lopte, te je Meksiku dosudio penal, a Živkovića nagradio crvenim kartonom. Svi doživljavamo gol iz penala kao ogroman šok. Jedan Ultras iz Vinkovaca se ne predaje, nego tek sada forsira navijanje. U početku ga još i pratimo, ali što se utakmica bliži kraju, to i mi sve više kao hipnotizirani samo buljimo u teren, svjesni da će ovo završiti porazom. Utakmica je gotova, a mi kao pokisli i silovani onim što smo gledali. Svi sjedimo sjebani i svatko je u svom filmu. Osim onih par trenera koji i dalje razglabaju koga je trebalo na lijevi, a koga na desni bok staviti. Stadion je već prazan, jedino još mi sjedimo i buljimo u teren. Oni redari što su nam donijeli pepeljare, suosjećaju s nama i ne žele nas dodatno tjerati, nego nas ostavljaju da proživljavamo naše razočaranje. Ali budući da su bili totalno drugačija dimenzija redara koje smo u životu doživjeli, ne želimo ni mi njima više biti na teret, nego kupimo prnje i odlazimo podvijenih repova sa stadiona. Idemo prema busevima, a svaki oblik komunikacije je teški napor. Nakon nekoliko sati urlanja i navijanja, toliko smo promukli da jedva uspijevamo procviliti koji ton. Čoša predlaže da se pobacamo u rijeku, što s obzirom na situaciju i ne bi toliko loše bilo. On stvarno odlazi do ruba kanala, izuva patike i uranja noge u potok. Još je dodatno legao i gušta tako izvaljen na betonu, dok mu ostatak ekipe plješče. U jednom trenutku dotrčava TV ekipa, redari i nekakvi ljudi u prslucima Crvenog križa. Putem megafona ga zamoljavaju da ne čini to i da se odmakne od rijeke. Sad ne znam jel se boje za njegovu sigurnost ili za sigurnost potoka. Čovjek je samo pri temperaturi od + 30 legao kraj potoka i umočio noge u plićak. S druge strane kanala čuje se pjesma, trube, bubnjevi. Meksiko slavi. Nama ne daju ni blizu potoka. Odlazimo do busa i počinje opet pjesma. Ipak smo ovdje da se zezamo, a ne da plačemo što se nekome baš i nije trčalo danas i što je neko očigledno došao pun sebe, misleći da će se ova utakmica sama od sebe dobiti samo zato što smo na prošlom prvenstvu bili treći. Čoša se u busu pretvara u pravi cirkus. Zabio je glavu kroz otvor na prozoru i mekeće sa već ionako izgubljenim glasom, dovikuje policajcima koji stoje kao prometnici uz cestu da su svi na baterije i glumi robota po autobusu. Mi se raspadamo od smijeha, a Japanci koji su se u početku bojažljivo smijuljili misleći kako je ovaj huligan ili već sam po sebi opasan, sada isto umiru od smijeha. Čak su se svi okrenuli prema njemu kao da traže još, a Čoši nije trebalo dvaput reći. Stigavši na stanicu, pokušavamo biti flegme, kao da nas nije nešto pretjerano briga, ali ne ide. Pored sve zajebancije, svi su u dubini duše sjebani ko foke. Mi se još tješimo, da nismo došli direktno avionom samo radi tekme, jer bi se sada vjerojatno pojeli od muke. Ovako smo makar proživjeli i druge stvari. Ostali su otišli bauljati gradom u potrazi za hranom, a nas pet smo odlučili ne večerati, nego tu lovu investirati u telefonsku karticu da se malo javimo našima kući. Skupili smo svaki po otprilike 500-600 Yena (5-6 Eura) i nabavili karticu na kojoj ima svakome po 15-20 minuta razgovora. Na kartici je jedno 550 brojeva, koje treba prije pozivnog broja utipkati. Malo je reći da smo 20 puta pokušavali prvo sve te brojeve bez greške utipkati. Prvo bi sami probali, pa bi se sjebali, pa opet iznova. Pa bi onda jedan čitao brojeve, a drugi tipkao i onda bi na kraju zajebali pozivni broj. Nakon što bi po tko zna koji put nanovo sve te brojeve tipkali i samim čudom sve točno odradili, linija je bila zauzeta. Mislim da već sigurno sat vremena stojimo ispred ove govornice. Nailazi i jedan čovjek iz HNS-a, toliko ga je utakmica ubila u pojam, da je čak sjebaniji od nas koji nismo jeli ne pamtim kada zadnji put i još se ovdje sat vremena drkamo sa ovom nenormalnom karticom. I sam kaže da su svi toliko bili samouvjereni i sigurni, kako smo mi sada sami vrh svjetskog nogometa, da je ovaj poraz bio kao šakom u oko. Nakon što nas gospodari sapunica prizemljiše sa jednim sočnim šamarom, mogli smo samo već unaprijed otpisati susret sa Italijom. Ali mislim da nam to nije toliki problem, koliki je ova jebena kartica na koju smo spržili lovu za večeru, a na kraju se nismo ni čuli sa svojima. Nabavili smo pive i sjeli na pločnik uz nekakav zidić. Osjećam divan osjećaj slobode, biti daleko od kuće i ne sjediti na za to predviđenim klupama ili u kafićima, nego sjediti na sred betona i spavati vani pod zvijezdama. Nitko ni riječi, samo promatramo silne ljude koji prolaze ispred nas. Povlačimo prstima po betonu i ne možemo se načuditi da na prstima nema nikakvih tragova prljavštine ili bar mrvicu prašine. Šta ti je Japan... "Ma možda smo baš slučajno sjeli na komad betona kojeg svakih par sati iz nekog razloga čiste, peru i poliraju. Baš drže do ovog komada betona." "Japanski sveti komad betona." "I mi stoka sada nađemo sjesti baš tu, na njega." Taman dolazi jedna grupa Japanaca ravno do nas. "Sad će nas sigurno upozoriti da im sjedimo na svetom japanskom betonu." Grupica je došla da se upozna s nama. Još prošle godine su osnovali klub "Croatia" u Japanu i totalni su obožavatelji Hrvatske. Njih par ima čak i svoje članske iskaznice, uredno sa adresom i potvrdom da je klub registriran. Nisu doduše nikada bili u Hrvatskoj, niti imaju kakve veze sa Hrvatskom, ali imaju majice, šalove, kape, privjeske na ključevima, čarape, naočale, kompletni su u crveno bijelim kockicama. Čak poslije prvenstva namjeravaju napokon posjetiti Hrvatsku i to ni manje ni više nego Imotski, jer je Zvonimir Boban od tamo?!  Mi smo... jebiga, mi smo... čini mi se da je netko dobacio „Super!“ „Krute mazo. Imotski.“ "Jel netko od vas ikada pomislio da tamo negdje u Japanu postoje ljudi koji nas vole bez obzira što nas nikada nisu doživjeli, bez obzira ko smo i kakvi smo?" "Ja iskreno mislim da je sve ovo samo dio halucinacija, koje proizlaze iz gladi, a koja je postala sastavni dio našeg života zadnjih dana." "Možda ovo nije ni bila grupica Japanaca koja voli Hrvatsku." "Možda su nam ustvari prišli neki ljudi i rekli da ne sjedimo tako ko klošari na sred staze, ali eto mi smo si to preveli malo drugačije." "Ja ne znam o kojim Japancima vi pričate, ja sam ubijeđen da je tu maloprije bilo 5 porcija graha, koje su na kraju tužne odskakutale niz ulicu, jer ne vide sebi neku perspektivu ovdje." "Joj grah sada... Pa što ih ne zaustavismo?" "Sigurno ih je onaj čučavac poslao." "To ti je moderan WC, nije pasivan, nego vrbuje posjetitelje." Krenuli smo prema našem proplanku i dok se pozdravljamo još s nekim ljudima na stanici, opet dolijeću oni divljaci na krosama od sinoć. Opet sa bijelim maramama zamotanim oko glava. Pritišću gas sve dok motori ne probijaju bubnjiće svima u krugu oko stanice. Ulijeću na okretište za buseve, propinju se na pločnik među prolaznike i svi im se uredno sklanjaju i nitko da bi se ni najmanje pobunio. Mi stojimo na rubu ceste i jedan od njih se zalijeće prema nama, zadnji tren skreće i prolazi tik pored nas. Mi i dalje stojimo kao da nas se to baš nije dojmilo. Pitamo Japance ko su ovi likovi i jedna cura govori kako su to navodno Yakuze, kao japanska mafija i zato se nitko ni ne usudi buniti pretjerano. Divljaju još par minuta i onda nestaju. Mi odlazimo polako ovom glavnom ulicom prema našoj livadi, kad eto ti ovih luđaka opet. Naprave krug do stanice i onda na povratku prolete opet na par centimetara od nas. "Ja ne znam jel ovi nas kao provociraju ili je to normalno ovdje?" "Pa ne znam jel normalno, ali mi se lagano rađa želja, da slučajno gurnem jednoga s tog motora slijedeći put kada budu imali namjeru da nas zatepu." "Baš su naporni likovi i skroz mi kvare sliku ovog Japana." "Slijedeći put ako nas novinari pitaju kako nam je, reći ću im da nismo baš skroz zadovoljni. Da postoji čak par Japanaca koji nas onako malkice ljute." Sve naše stvari su u grmu kako smo ih i ostavili. Potrpali smo se u vreće kao po špagi jedan pored drugoga i zablejili u čisto zvijezdano nebo. "Ah, kad bi naši u ovom hotelu s pet zvjezdica samo znali kako je nama dobro." "Kud još jadni sigurno neće nočas oka sklopiti zbog tekme." "Tolike pare izvališ za pet zvijezdica i onda na kraju ne možeš spavati." "A vidi ovdje, ne pet, nego milijardu zvijezdica. I to džabe." Topli vjetrić skroz lagano se šulja kroz krošnje drveća iza nas. "E, a gdje je onaj Riba iz Zagreba, jel nije on trebao s nama?" "Nemam pojma, nisam ga više vidio poslije utakmice." "Sigurno negdje bleji u iste ove zvijezde kao i mi." "Eto, skoro pa ko da je s nama. Osim ako je ispod mosta." Opet nas sunce budi poprilično rano, ali kako nismo gledali kada imamo bus ili vlak do Tokya, možda bolje da odemo što prije do stanice. Ovaj put se nismo dotjerali u hotelu, nego smo iskoristili bocu vode za umivanje i za zube. Još sam ja dodatno oprao ruke kako bi čistim rukama isprao leće. Leće su sve, samo ne praktične za ovakav način života, budući da zahtijevaju visoki nivo higijene. Raspitujemo se kako doći do Tokya i ispada da je super brzi vlak 10,000 Yena (100 Eura) i stiže tamo za 2 sata, dok je bus 5,250 Yena (55 Eura) i tamo je za nekih 5 sati. Nama se apsolutno nigdje ne žuri, a 50 Eura nam znači izuzetno puno. Čak i kada usporedim sa Rusijom, gdje smo navodno putovali u prosjeku 60 km na sat i na kraju nam je sve skupa trebalo oko 170 sati da prevalimo transsibirsku rutu. Onda je ovih 5 sati kao treptaj. Oznake: nogomet, japan, rusija, prvenstvo, vlak, Putovanja, daleki istok, transsib |
04.07.2018., srijeda
Prva noć u Japanu
|
Sunce je već zalazilo lagano, a mi smo se sa svim našim stvarima uputili opet prema željezničkoj stanici, da vidimo šta je sa Čošom i Alenom. A tamo, odnekud se stvorilo čak 20-30 naših. Ekipa je totalno šarena, iz svih dijelova Hrvatske. Odlazimo u obližnju trgovinu da kupimo pivu, kad u trgovini sav sretan prilazi nam Japanac i pokazuje nam dres nekog japanskog kluba, kojeg nosi na sebi. Svi mi iz kurtoazije kimamo glavom, bravo bravo, dižemo palčeve, iako veze nemamo koji je to klub. Ali da bi mu još više pljeskali, okreće nam leđa, da nam pokaže kako iza piše Stojković! Iste sekunde ga jedan Bilić, momčina od 2,07 iz Sinja, podiže u zrak i okreće naglavačke kao da je igračka. Dok ga drži naopačke za noge, ostali su u sekundi skinuli dres sa njega, iznijeli dres iz trgovine, bacili ga na pločnik, polili alkoholom i zapalili. Malo je reći da je Japanac ostao gol do pasa i izuzetno zabezeknut, dok je promatrao kako Stojković izgara ispred trgovine. Objašnjeno mu je da Stojković baš i nije hrvatski reprezentativac, ali kao odštetu, neko iz mase mu je samo dobacio hrvatski dres i gurnuo pivu u ruke. Kako su se nabavile pive, zapalio Stojković, Japancu navukli kockasti dres preko glave, krenulo je navijanje dok stojimo ispred trgovine. "Svako jutro mislim na tebe..." "Ajmooo Japaaan!" „...Tisuću generacija noćas ne spava, cijeli Japan sad je sa namaaaa, sa naaammaaaa!“ Auti usporavaju i zaustavljaju se na ulici, trube, vozači otvaraju prozore i dovikuju „Kroooejšaaaa!“ "Moja dooomoooviiinaaa, moja dooomoooviiinaaaa, ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, mooojaaaa zemlja Hrvatskaaaa!" Japanac se vrlo brzo oporavio od prvotnog šoka, nakon što je shvatio da nismo nikakvi huligani, nego je ovo sa dresom više zajebantske prirode bilo. Ne bi li ga još dodatno uvjerio da je s nama siguran, Bilić ga svako malo zagrli i potapša po ramenima, a jedan pored drugoga izgledaju kao žirafa i bubamara. Nekome je slučajno ispala flaša vina i razbila se, par minuta poslije prilaze nam dvojica policajaca. Ovaj jedan je skrušeno sklopio dlanove i naklonio nam se, te nas skoro pa u izvinjavajučem tonu što nas uznemiravaju, zamoljava da se sklonimo sa ulice i pođemo s njima. Mi se ne bunimo ni najmanje, ali prvo se moraju slikati s nama. Naguravamo se svi da stanemo na jednu fotografiju, Čoša još skida kapu murijašu i stavlja sebi na glavu. Odvode nas malo dalje do parka i tu nam objašnjavaju da možemo ostati i raditi šta nam je volja. Najljubaznije se pozdravljaju s nama i ostavljaju nas na miru.  Mi ne možemo vjerovati. Negdje drugo bi nas već okružilo desetak specijalaca i za svaki slučaj budno držalo na oku. Knjaz nas nagovara da mu odsviramo tu pjesmu, koju smo osmislili u Vladivostoku. Kako smo par puta ponovili refren, tako su se automatski i ostali priključili. Knjaz nas forsira non-stop da ponavljamo tu pjesmu, sve dok nije sve uredno snimio na kameri. Mi naravno presretni da pjesmu, koju smo onako ofrlje u dvije minute osmislili u sobi hostela u Vladivostoku, pjeva dvadeset ljudi i još nas Knjaz snima za svoju reportažu iz Japana. Ah, te male stvari koje čovjeka čine sretnim...  Kako je pjevanje, navijanje i zagrijavanje uz pivu za sutrašnju utakmicu uzimalo maha, tako je Japanac postajao sve opušteniji i luđi. U jednom trenutku, valjda ne znajući drugačije izraziti svoju sreću i delirij, skide se čovjek potpuno gol i poče se udarati šakama u prsa poput Tarzana. Nema na njemu jedna jedina dlaka, ni na prsima, ni po rukama ili nogama, ali zato na "dotičnom" mjestu, čitav žbunj. To nisu stidne dlake, bogami ništa se tu ne stidi, to je prava afro frizura. Nema ni "maloga", samo šumetina. Nama suze sipaju niz obraze od smijeha. Jure koji snima sa Knjazom, ne može držati kameru koliko mu se ruke tresu od smijanja. A Japanac skače i vrišti gol, kao da je progutao ecstasy, koji je sada dosegao svoj vrhunac. I mi smo se pridružili skakanju i nudisti u čast počeli skandirati: "Nippon, Nippon (Japan na japanskom) ollleeeee, Nippon, Nippon olleeeee!" Dok Japanac pleše gol, u tom skakanju i ludilu, prilazi mu jedan Riječanin i salijeva mu čitavu pivu na glavu. Iako se Japanac ne buni pretjerano i dalje mlati čunom, dolazi Čoša i odguruje ovog Riječanina. Kreće naguravanje i hrvanje, a mi svi uskačemo da ih odvojimo. "Koja ti je pizda materina?" Sav će zadihan Riječanin, dok ga još adrenalin pere. Čošu držimo na sigurnoj udaljenosti. "Ajde brale ne seri, pa moremo ljudi biti, nismo stoka, razumiš." "Koji je tebi kurac, jebote napao si me iz čista mira?" "Nisan te napa iz čista mira, nego san te napa zato što praviš majmuna od čovika", pokazuje na Japanca koji i dalje mlati čunom okolo "ako će on sam od sebe pravit majmuna, u redu. Ali ne možeš mu ka da je zadnji kurac na svitu, salit pivu na glavu, razumiš, ka da je kaka maskota koju ćemo sada šutat tamo vamo. Jebiga stari, on je sam a nas je 20. Nije u redu." "Još smo mu spalili Stojkovića", dobacuje neko kroz smijeh. Sve se brzo smirilo, ali moram priznati da ostadoh ugodno iznenađen. Mislio sam da kreće pičkaranje kao posljedica alkohola, eto ovaj put na relaciji Torcida – Armada. Kad ono, razlozi za nepovjerovati. Etika, moral, Čoša u ulozi viteza. I to upravo on, koji je najluđi i najdivljiji, na kojeg bi vjerojatno svatko prvi ukazao prstom kada bi se tražio huligan ili netko tko je u stanju bezrazložno zviznut kamen u nečiji izlog. Eto, još jedna jebena predrasuda. Srušena.  Nije prošlo dugo, razišli smo se svatko na svoju stranu, prema hotelima i hostelima. Mi smo se uputili prema onom komadu livade iza hotela, kojeg smo slučajno otkrili. Čitavim putem, cestom divljaju neki motoristi na krosama, sa bijelim maramama zamotanim preko lica. Stalno dodaju gas i ubrzavaju dok motori proizvode iritirajuće vrišteće zvukove. Zatim naglo koče, škripe gumama dok se vrte u krug, pa tu i tamo prolete tik pored nas kao da nas žele isprovocirati. Mi ih skoro pa i ne doživljavamo, što njih opet inspirira da to sve ponove jedno desetak puta, dok na kraju nisu jednostavno nestali. Čudi me da u ovakvoj jednoj državi i upravo dok traje svjetsko prvenstvo, policija tolerira ovako nešto. Ovo mi je izgledalo kao da u neki gradić iz western filmova uleti horda divljaka, kojoj je jedini cilj da maltretira lokalno stanovništvo. Divlji zapad na dalekom istoku. Pronašli smo naš ograđeni komad livade, sa travom koja liči na pokošeno sijeno. Iako je noć topla i vedra i unatoč zvijezdama koje se čak i iznad blještavog grada vide, ne znamo baš kakve je naravi vrijeme u Japanu. Možemo se samo nadati da neće iznenada, iz čista mira prolomiti kakav ljetni pljusak. Posložili smo se pored jednog drveta, prostrali vreće za spavanje i još dugo buljili u nebo, nekako ni sami ne vjerujući da smo u Japanu. Ali istovremeno sretni kao male bebe što ćemo prvu noć u ovoj zemlji, eto, spavati na otvorenom. Sunce nas budi već poprilično rano u jutro. Srećom smo ispod široke krošnje, tako da su nam glave u hladu. Pokušavamo na silu još izgurati koji sat, bar do 8. Kako sam progledao, tako sam ostao nepomičan blejati u zemlju i travu. Zatrpan sam u vreći za spavanje, u majici kratkih rukava i boksericama. Jutros sam se u 4 probudio i bilo je užasno zima, na što se i Brane nadovezuje da ga je jutros isto hladnoća probudila. Gledam tako u dvije bube kako se ganjaju po travkama i pri samoj pomisli da se sada trebam ustati, obući, organizirati umivanje i pranje zuba, nekako mi je draže gledati u ove dvije bube. Po vreći mi gmiže nekakvo skroz čudno stvorenje. Izgleda kao glista, dugačko možda 5 cm, ali skroz dlakavo i šareno. Kao da na sebi ima neku bijelu, žutu i crvenu tkaninu, uredno poslaganu u pruge, a umjesto glave nalazi se mala četkica. Totalno odvaljeno stvorenje. Nabacili smo ručnike preko ramena i uzeli četkice za zube, plus moja još očna kozmetika i uputili se preko ograde u hotel. Kao da smo u kampu.  Poučeni jučerašnjom ljubaznošču zaposlenika hotela, nije nam palo na pamet švercati se ili ušuljati se do WC-a. Otišli smo ravno do recepcije i izrazili našu želju da se umijemo i operemo zube. Naravno, nije bio nikakav problem. Još smo upitani da li nam možda trebaju ručnici. Mi smo odmahnuli rukom, jer nismo mi neki tamo klošari, imamo mi svoje ručnike! Dok smo Toma, Suman i ja okupirali kupatilo, Brane i Ivanović stoje u predvorju hotela i pregovaraju sa jednim Ircem, da li bi možda kupio jednu kartu viška što imamo. Kako smo od početka pretpostavljali da nas ide šestero, tako smo u startu naručili toliko karata. Dok je par metara dalje Prosinečki okružen novinarima, tako su ova dvojica okružena Ircima i Japancima. Jedni bi kartu, a drugi traže Braneta i Ivanovića autograme?! Mi smo se vratili na livadu, a njih dvojica su nakon druženja sa svojim obožavateljima, otišli po doručak. Sjeli smo na naš proplanak i jedemo svatko po dvije šnite kruha, sa po listom sira. "Šta li sada jadna naša delegacija i reprezentativci jedu?" "Baš se i ja pitam, ko zna da li im se išta sviđa od onih 300 stvari koje imaju na izboru." "Sigurno nas sada gledaju kroz prozor i slina im ide na usta kada vide nas kako se davimo u mezi." "Psuju i posao i smještaj, šta bi dali za ovaj list sira na sred livade." Ruksake sa svim stvarima sakrili smo u žbunje iza drveta ispod kojeg smo spavali. Ipak je ovo Japan. Navukli smo punu ratnu opremu, dresove, zastave oko pasa, šalove oko vrata i krenuli prema željezničkoj stanici.  Oko stanice ima 30-ak naših, manje više onih od jučer. Iako je rano prijepodne, pjesma i navijanje ne prestaju. Meksikanaca je puno više. Većina ih ima sombrera na glavi, dok je jedan do te mjere kreativan ispao, da na svojoj glavi nosi prepariranu glavu od jelena. Ali imamo i mi naše kreativce. Nailazimo na frajera u kockastom dresu, sa vaterpolskom kapom na glavi. Sjedi na rubu pločnika i malim švicarskim nožićem grebe po konzervi paštete. "E, ovo je naša ekipa", prepoznajemo brata po pašteti. Domagoj je iz Zagreba, znan kao Ribafish, piše kolumne za neke novine ili tjednik. Kao ni mi, ni Riba nije imao smještaj, nego je spavao ispod mosta uz rijeku. "Jebemti, ja sam mislio jutros da ću se zalediti. Ne da je hladno bilo, nego je bilo jebeno hladno, pogotovo što sam biser još našao spavati kraj rijeke." "Mi smo našli nekakvu livadu, blizu hotela gdje nam je repka. Nama je dobro bilo, osim tog smrzavanja u jutro, ali inače možemo samo preporučiti." "Ima li još mjesta na toj livadi, jer ako ima, mogao bih vam se večeras pridružiti." "Ma nema frke, a jel ti ko šta rekao u vezi toga što si spavao vani? Navodno ovdje baš ne vole da im se spava po ulicama i parkovima." "Niko ništa, čak jutros kako je ekipa prolazila biciklima valjda na posao, svatko je zvonio i pozdravljao. Na kraju ih je toliko prolazilo, da sam morao pobjeći od te zvonjave, izbili su mi mozak." Riba nam još pokazuje jedan trik koji je jučer otkrio. Automati za piće prihvaćaju našu kovanicu od 2 kn, jer ju prepoznaju kao japanski Yen. Što je opet puno prihvatljivije, nego 20 kn koliko bi u stvarnosti morali platiti u japanskim kovanicama. Stojimo tako na uglu ulice i hoćemo pripaliti cigarete, ali izgleda da smo svi ostali bez upaljača. Promatra nas jedan od dobrovoljaca u žutoj jakni. Usput rečeno, valjda tko god zna koju riječ engleskog jezika, prijavio se kao dobrovoljac za svjetsko prvenstvo, tako da ih je na desetine u žutim jaknama na svakih par metara. Gleda nas tako kako smo stavili cigarete u usta, ali nikako da zapalimo, pretražujemo džepove, gledamo okolo da li možda netko puši, pa da žicamo vatre. Japancu ne bi teško otrčati od jedne do druge trgovine, od čovjeka do čovjeka u krugu od 50 metara, sve dok nije našao šibice i dotrčao nazad do nas. Šibicu drži u desnom dlanu, lijevi dlan je stavio ispod desnog, tako da imam osjećaj kao da nas traži da mu damo hostiju. Pruža nam šibice uz smiješak i poznati japanski naklon glavom. Branetu cigareta ispada iz usta. Meni visi zalijepljena za donju usnu. Ostajemo svi skamenjeni, ne uspijevamo se ni zahvaliti. Kad smo malo došli sebi, klanjamo se svi i klimamo glavama kao kokoške kada kljucaju po podu. Nevjerojatno! Japanci su zaaaakon! Mase i mase ljudi, grupa za grupom nam prilazi i žele se slikati s nama. Mislim si kako li je tek onome sa prepariranom jelenjom glavušom na sebi. Svi uredno prvo pitaju da li je ok da se slikaju s nama, pa kada im nabacimo smiješak i kimnemo glavom da može, zaplješču rukama, presretni se poredaju uz nas. Pa jedan slika, drugi stoje kraj nas. Pa se promjene, pa tako nekoliko puta dok se svi ne izredaju. I opet je nevjerojatna činjenica da svi imaju ove najobičnije, najplastičnije fotoaprate. Naši hodaju okolo sa najrazvikanijim "ovjekovječalima", Nikon, Canon, Sony, Leica, Olympus. Većina ih ima još polu profesionalne uređaje sa barem nekoliko dodatnih objektiva. Valjda ih je bilo stid doći u Japan, sa bilo čim slabijim. Da pokažu kako smo, iako mala i ne baš bogata zemlja, možemo si mi itekako priuštiti najnovije trendove i tehnička dostignuća. A Japancima s druge strane veća šega ko će jeftiniji i jednostavniji aparat imati. E, to je uvijek razlika između velikog naroda i malih jebivjetrova. Zato švedski ministri na posao idu biciklima, dok se naši voze u blindiranim limuzinama. Isto kao kada promatraš velike i male pse. Nečeš nikada vidjeti velikog ovčara ili bernardinca kako bezveze šizi i laje. Teške hladovine. Dok oni mali "kozmetički psići" proživljavaju konstantan kompleks manje vrijednosti, te se 24 sata na dan ubiše od bezrazložnog lajanja i općeg popizditisa. Kod željezničke stanice vlada već pravo kockasto-zeleno ludilo. Iako ove kockice u moru zelenih dresova izgledaju više kao sičušna dekoracija, svejedno se stanicom ori "Ja te vooolim, ja tee vooliim, ja tee voollliiiim Hrvaatskaaa." Onaj list sira i dvije šnite kruha su mi toliko iznenadili želudac, da mislim možda kako bi bilo bolje za svaki slučaj otići sada na WC, nego da me kasnije uhvati na stadionu. Pronalazim nekakav trgovački centar u blizini, mislim si ovdje mora biti WC negdje. Signali iz želudca su sve jasniji. Dapače, ne ostavljaju trunku mjesta nekakvoj sumnji. Upadam u WC, kad ono čučavac! Ali ne oni zasrani, tmurni čučavci na kakve je čovjek navikao kada god je u pitanju čučavac. A ne, ovo je fini, čisti, mirišljavi i blještavi WC, ali je jebote čučavac! Ne kontam, nije mi ovo nikako jasno. Čak ima i ručke da ne čučiš i održavaš ravnotežu svojom snagom, nego da se fino pridržiš. Čak ima i milijardu nekakvih dugmadi i komandi, koje naravno ne razumijem, jer su samo japanski znakovi ispod. Nemam sada baš vremena da puno razmišljam, a kamoli da idem u novu potragu, za eventualno nekakvim WC-om sa školjkom. Ne stižem ni odmotati zastavu zavezanu za remen od hlača, nego svlačim i hlače i zastavu, šal mi ostaje oko vrata, hvatam se za ove drške i ne mogu i dalje da vjerujem da moram čučavac koristiti. Uopće ne kužim, kako da obavim i kratku i veliku nuždu istovremeno, jer su mi hlače i gaće i zastava zgužvane oko gležnjeva. Ako krenem te nužde obavljati, biće i po gaćama i hlačama, a bogami neće ni zastava bolje proći. A prevaliti tolike kilometre da se dođe na svjetsko prvenstvo i onda krenuti na utakmicu sa zasranom i zapišanom zastavom, baš i nije za pohvaliti se. Patim se sa samim sobom, pokušavam da zauzmem pozu kako ću to moći obaviti bez da se opet sav zaserem kao u kupeu, preznojavam se, bacam šal sa sebe, ove drške sam zgrabio kao da se držim na litici iznad provalije. I sve to jer sam se "prejeo" od lista sira i dvije šnite kruha. Prolazi mi kroz glavu da izletim ovakav van i zamolim nekog Japanca da mi demonstrira kako se inače koristi ovakav hi-tech čučavac. Srećom uspijevam prvo jedno, pa drugo obaviti, ali kako sada obrisati guzicu? Skvrčio sam se nekako prema naprijed ne bi li još upao na leđa, jednom rukom se i dalje držim za šipku, drugom se borim sa papirom, noge su mi već otrnule, izgledam kao curica koja je na brzinu čučnula da se popiški. Sav sam se preznojio, mokar sam kao da sam zabunom odjeven stao pod tuš. Gledam iznad sebe gdje da povučem vodu i tek sada kužim da nema nikakve špage, nego to mora biti neko od ovih raznobojnih dugmadi. Pritiščem zeleno i odjednom mlaz vode izbija odnekud i zalijeva me po dresu. Smijem se samom sebi, mislim si već da ovo možda nije skrivena kamera. Sad me čisto strah nešto drugo pritisnuti. Pritiščem crveno i ne događa se ništa. Nadam se samo da ovim nisam upravo negdje lansirao nuklearnu raketu. Gledam žuto dugme i kontam sada ako ovo pritisnem, valjda se neću ovakav gologuz teleportirati ravno na nekakav trg prepun ljudi. Pritiščem žuto i snažan pritisak munjevitom brzinom odklanja sve iz čučavca, iz malih rupica šprica voda i mirišljava tekućina. U dvije sekunde, WC je čist, mirišljav i blještav, kao da nitko nije ni bio. Izlazim sav mokar, zgužvan, obliven znojem i sa pramenovima zalijepljenim za obraze i vrat. Ostatak me gleda sa blagim smješkom. "Ma jel to Sale bio na WC-u? Šta li nam ovaj put imaš za ispričati?" "Joj šuti..." "Izgledaš kao da su te možda neke nedaće zadesile?" "Imam osjećaj kao da me neko strpao u skijaškoj opremi u saunu i zaboravio tamo." "Znači za preporučiti je." "Obavezno, vrijedi doživjeti čučavac iz budućnosti." Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo, vlak, Putovanja |
03.07.2018., utorak
Niigata
Budući da sunce prži i hrpa ljudi uživa na ovoj obali, tako smo i mi odlučili da se uklopimo i brzinski integriramo u japansko društvo. Sada kad malo bolje pogledamo, mi smo jedini koji su se odmah izvalili na leđa ko trutovi, podbočili se laktovima, napravili si ovo izležavanje udobno koliko god moguće, onako seljački ubacili po travku među zube. Japanci bacaju frizbi, dobacuju se s loptom, pimplaju, grupno se razgibavaju, dok oni neaktivni sjede na livadi i pričaju. Ali i to sjedenje je fino, uspravno, nekako gospodski. Kako da kažem, nekako mi to sve izgleda kao da se mi jedini izležavamo ovdje, jer nam se istinski ne da ništa drugo raditi i fino nam je na suncu. Dok mi ovo sve oko nas djeluje kao da u nekom priručniku za slobodno vrijeme piše, šta raditi u slobodno vrijeme, na travnatom nasipu, uz rijeku. Kako najbolje i najučinkovitije iskoristiti svaku slobodnu sekundu, jer slobodnog vremena nema puno. Zato kada se odjednom pojavi, samo učinkovito i planski. Al dobro, može biti isto tako da jedem govna i tražim dlaku u jajetu po receptu starih stereotipa koje svi imaju o marljivim Japancima. Taman hoću da se riješim sterotipa, kad pored nas grupa djevojčica u bijelim čarapama, suknjicama i školskim uniformama. Pa zar one stvarno postoje? I idu tako u školu? Čitavo vrijeme sam mislio da je to stvar nekakve fetiš pornografije za perverznjake.  Sjele nedaleko od nas i ubiše se od hihoćanja i sramežljivog pogledavanja prema nama. A mi frajeri imamo gitaru i raspalili neke internacionalne, opće poznate. I eto ti prvo, stvoriše se iz vedra neba neke Amerikanke, pa čak i neka naša koja studira u Japanu, pa eto i ovih Japanki. Svaka sa svojim fotoaparatom i opleti po slikama, one nas, one s nama, mi njih, mi nas... Ne znaš više ko tu koga... slika. Malo dalje je i par Japanaca s loptom, niti se dodaju, niti igraju, nego bezveze jedan drugome u totalnoj zbrci, bez koncepta i pravila, pokušavaju oduzeti loptu. Toma je priskočio u pomoć, pa uz Braneta i Ivanovića, napravili od majica dva gola i predložili da igraju na male. "Japan je jedva dočekao da dođu Hrvati, koji svojim urođenim osjećajem za organiziranost, red, rad i disciplinu, napokon mogu bar djelomično biti primjer japanskom narodu" dobacujem Sumanu koji ne ferma ni mene, ni Japance, ni ove školarke, nego jedino šta ga zanima je vodoravan položaj pod suncem. Nakon što se ovi istrčaše za loptom, spojili smo ovu trojicu Japanaca sa ovim školarkama. "Japanski tinejđeri su sa oduševljenjem dočekali dolazak Hrvata, koji ih spajaju i upoznavaju međusobno, te na taj način postavljaju temelje novim romansama i ljubavima, samim tim održavajući opstanak japanskog naroda", dobacujem opet Sumanu, koji je zaspao. Na putu nazad do željezničke i autobusne stanice, susrećemo dvojicu sa kockastim majicama. Sponzori ili menadžeri iz Ožujskog. Naravno sa ogromnim akreditacijama poput postera, koje vise oko vrata i koje valjda ne skidaju ni pod tušem. Daju nam savjete da ne zovemo sa govornica Hrvatsku, jer će nas 3 minute koštati 500 Yena. Više se isplati kupiti japanske mobitele za 160 američkih dolara, tako dobijemo 80 dolara kredita već u cijeni. Zadovoljni su sa hotelom, hrana ih baš i ne oduševljava jer nisu baš od ribe i sushija. Mi to sve slušamo i gledamo ih blijedo, jer ne da nemamo za nekakve sulude mobitele, nego nismo jeli cijeli dan, a ne znamo ni gdje ćemo spavati noćas. Kao ni sutra. Susrećemo trojicu Torcidaša, Borisa zvanog Čoša, Alena i ovaj treći je znan samo kao Putnik. Putnik je navodno među prvima došao u Japan, već je par tjedana ovdje. Odmah kreće zajebancija, pjesma, Mišo, Dalmacija u mom srcu, oku, grlu, uhu, nosu. Japanci se skupljaju u hordama oko nas, milijarde fotoaparata sa svih strana. Tu su i japanski novinari koji osim što slikaju, ispitivaju nas o Hrvatskoj, Japanu, o sutrašnjoj utakmici. Ne znam, ali ovo sve je totalna navijačka fantastika. Nas najobičnije klošare intervjuiraju novinari, oko nas su 20-30 Japanaca koji neprestano slikaju, kao da smo nedavno izdali album koji je poharao top liste u ovoj zemlji, pa smo eto sada došli održati koncert. Mi to inače radimo, tako da znamo taj osjećaj. Dok mi tamburamo Mišu, tu je i nekoliko Meksikanaca koji trube svoje, tako da umjesto Dalmacije može komotno i Acapulco u mom srcu. Čoša i Alen su u Japan dovukli dvije ogromne putne torbe pune dresova, šalova i kapa hrvatske nogometne reprezentacije. Ništa od toga nije original, nego su sa nekim likom sa splitske pijace sredili da uzmu njegovu robu i da mu onda poslije daju neku cifru koju su unaprijed dogovorili. Najbolje od svega što oni te dresove i kape prodaju po cijenama originala. I ide to fino. Svako malo uvale nekom Japancu ili kapu ili šal za 30-40 dolara. Dresovi čak znaju i po stoju otići! Ništa od toga na splitskoj pijaci ne košta više od 50 kuna. Kakvi kraljevi. Ne samo da će sebi s tom robom platiti put i par tjedana zajebancije po Japanu, nego će još i zaraditi. Hoće i oni da vide obalu, tako da se vraćamo opet do rijeke. Čoša je lud ko struja. Odmah je uletio u grupu od 10-ak žena koje grupno rade neki step i pokušava s njima da uhvati ritam. Alen to sve snima kamerom, obećali su ekipi u Splitu dokumentarac sa svjetskog. Ispijamo zadnju bocu ruske votke, Čoša sad igra sam nogomet protiv nekoliko Japanaca, pa baca frizbi, te već u slijedećoj sekundi skače opet kod onih žena koje stepaju.  Putnik trči lijevo desno, ne bi li zastava koju drži u rukama bolje vijorila. Japancima dođemo ko izumiruća vrsta ili pop-rock zvijezde. Svakih desetak minuta zastaju, dolaze po nekoliko puta da se slikaju s nama. I sada bi čovjek pomislio s obzirom na količinu slikanja i s obzirom na tehnološko superioran Japan, da su to sve nekakvi zajebani fotoaparati. Kad malo bolje pogledam skoro svi imaju najjednostavnije plastične žarkožute, plave ili crvene fotoaparate. Čak se usuđujem tvrditi da su to oni jednokratni, gdje ispucaš film i baciš fotoaparat. Eto ti stereotipa, a čovjek bi pomislio da imaju foto leće ugrađene u oku. Vratili smo se do stanice, gdje sjedamo na sred pločnika, udaramo po gitari i urlamo Daleku Obalu, Mišu i sve ostalo što se inače urla po japanskim pločnicima. Boris stavlja jedan od svojih kockastih šešira na pod i ljudi počinju stvarno ubacivati kovanice. Stavili smo još papirantih ruskih rubelja, tako da ispadne da inače bacaju i papirnate Yene. I nije prošlo dugo, počeli su i šuškavci padati u šešir.  Eto ti i TV kamera i novinara i Meksikanaca i pjesme, polako tu i tamo se i naši pojavljuju. Odjednom jedno poznato TV lice. Robert Knjaz snima svoju navijačku reportažu. Kada je čuo da smo vlakom došli, odmah nas je postrojio da mu to sve ponovimo pred kamerom. Čim smo obavili kratki intervju, otvorili smo bocu nečega, pitaj Boga čega i krenuli sa nazdravljanjem. Japanska televizija isto moli za par riječi pred kamerama, prognoze za utakmicu, kako nam je u Japanu... "Majke mi, ovo nije normalno, pa ko da mi igramo za repku." Upravo to je Knjaz provalio jednoj bakici, da je on jedan od reprezentativaca. Bakica ga je fino zamolila da stane ispred nje, izvukla svoj fotoaparat iz torbice i krenula da roka milijardu slika držeći fotoaparat ravno Knjazu ispred face. U međuvremenu, iz šešira smo izvukli preračunato skoro 50 dolara. "Jebote mogli bi se mi udružiti", govorimo Borisu i Alenu "mi udaramo po gitari, vi valjate tu vašu robu i vratimo se nazad bogatiji nego što smo stigli vamo." "Pa to ti ja kažem brale moj, evo ni sat vremena, a 50 dolara u šeširu. Odradimo tako dnevno po 10 sati, e i vraćamo se doli ka gospoda." Uzeli smo naše ruksake sa stanice i sada bi polako trebali pronaći hotel u kojem je naša repka. Kada smo zadnji put telefonirali sa HNS-om, rečeno nam je da će nas karte čekati u hotelu gdje je repka i ljudi iz saveza. Nekome smo to usput spomenuli, ne misleći si ništa pri tome, nekako se to pročulo valjda među našima i sada kada smo krenuli prema hotelu, vidimo da nas na urednoj distanci slijedi grupica u kockastim dresovima. Ali nisu s nama krenuli, niti nas pitali da li bi ih mogli dovesti do hotela gdje je repka, što bi nama naravno svejedno bilo. Nego kao u nekim parodijama o tajnim agentima, mi znamo gdje je repka, a oni idu uredno pedesetak metara iza nas. Mi na semaforu stanemo, oni uspore. Mi mrvicu ubrzamo, oni pretrčavaju cestu preko crvenog, da nas ne izgube. "E ovi likovi su najbolji do sada!" "Pa mogli su jednostavno s nama poći, ne vidim u čemu je problem." "Hajd, nek se malo igraju James Bonda." "Hajmo bezveze lutati gradom, da vidimo koliko će biti uporni." "Stvarno bi i mogli, jedino što ćemo se i sami onda izgubiti." "Al vrijedilo bi, samo da vidimo kako će se sjebati, kad skuže da satima bezveze hodaju za nama." Ispred nas vidimo hotel, ogromnu zgradu u staklu, ali ne vidimo kako da dođemo do nje, niti gdje je ulaz. Na dohvat ruke nam je, ali biće da smo došli s neke stražnje strane. Preskačemo nekakvu drvenu ogradu i eto nas u malom ograđenom dvorištu, prekrivenom dubokom travom, nekoliko drveća i nigdje izlaza. Biće da ovaj prostor ne pripada nikome. "E pa ovo je odlično da ovdje prespavamo, mir, tišina, odmah pored hotela, fina četvrt i izgleda da ovuda nitko živ ne prolazi." "I meni se čini da ovuda nitko nije prošao, još od kada je hotel sagrađen." "Još je i ograđeno, da nismo preskočili ogradu, ne bi ni skužili ovu livadu." "Pa pisalo je ono negdje, da u Japanu baš i ne vole da im se spava po ulicama, tako da je ovo ovdje odlično." Preskočili smo i drugu ogradu i izbili ravno ispred hotela. Ova ekipa što nas je slijedila već je bila ispred ulaza. "Pa mi mislili da ste se negdje izgubili" po naglasku raspoznajemo da su ili Zagorci ili Međimurci. Ustvari ne raspoznajemo. "Ma mi mislili ući kroz VIP ulaz.“ "Kaj stvarno ima VIP ulaz?" "Ma zajebavamo se, jedva smo uspjeli naći i ovaj glavni, a kamoli nekakve druge ulaze." "Pa kaj mislite, budu nas pustili unutra?" "Pa ne znam, ali ako budemo stajali ispred, mislim da su nam lošije šanse da to saznamo, nego da probamo ući unutra." Hotel je pet zvijezdica, sav bliješti, sija i blista. A mi u dresovima i poderanim jeans hlačama, prošivenim sa crvenim kockama. Na leđima ruksaci sa vrečama za spavanje. Izgledamo svakako, samo ne kao netko kome je mjesto u ovakvom hotelu. Al jebiga, naše su karte tu negdje. Ulazimo kroz vrata raja, u blještavilo i raskoš predvorja. Odmah nam u susret prilazi djelatnica hotela, sa izuzetno ljubaznim osmijehom, sigurno kako bi nam na isto tako ljubazan način rekla da izađemo kroz ista ona vrata kroz koja smo i ušli. "Heeelloooo i dobrodošli, vi ste iz Kroejša?" Na finom učenom engleskom. Možda je ovo samo uvod, sad će svejedno reći ajmo lagano kroz ta ista vrata van. "E, to smo mi! A vi ste iz Japana?!" I tu se ona polomi od smijeha i nakloni nam se brzinksi, pa mi njoj svatko po jedan naklon, pa izvukosmo fotoaparat i udri po slikanju. Treba li naglasiti koje je tada tek oduševljenje nastalo. "Izvolite, please, sjedite, hoćete popiti nešto?" Mi malkce skeptični, ako sad pristanemo na piće i na kraju dobijemo račun u japanskom hotelu s pet zvjezdica, možemo odmah navući štikle i minjake i otići prodavati dupe po japanskim ulicama. Zahvalili smo se ipak, sigurno je sigurno, rekosmo da nam ne treba ništa, iako su nam usta toliko suha da nam se već slina počela skupljati po usnama. "Jeste danas stigli iz Hrvatske?" "Ma ne, putovali smo preko Rusije sa transsibirskom." I to je bio početak našeg monologa, jer je simpatičnu damu zanimalo sve živo o putu, kako, šta, koliko, čega, koga, s kim, s čim... "A šta vam je ovo, izgleda kao japanski, ali ne razumijem?" Pokazuje na naše bijele majice, na kojima je veliki crveni krug ispod kojeg sa iskrivljenim i poluzaobljenim slovima (tako da ispadne kao da je japansko pismo) piše "Vlakom na rižu". "E pa to je da smo vlakom išli na rižu, a to znači u Japan, pošto se valjda podrazumijeva da vi rado jedete rižu." "Ajme pa to je genijalno! A šta još na leđima piše?" A iza nam stoji karta Hrvatske i pored piše „Big in Japan“. „Pa to je Hrvatska i znači da će nam u Japanu biti super. I na prvenstvu i generalno da ćemo se super zabavljati s vama.“ „Jaoooo pa jel imate još tih majica?“ "Pa baš i ne..." "Pa jel bi te htjeli prodati?" "Pa to nam je onako uspomena, imamo svako po jednu." "Jao šteta, što niste napravili takvih više, mogli ste ovdje prodavati! Ja bih odmah kupila jednu. A znam da bi i ostali Japanci kupili sigurno." Nekako mi prvo na pamet padoše Čoša i Alen, možda da ih pošaljemo ovdje sa onom njihovom robom. Ne da nas nisu istjerali, nego su nas dočekali poput VIP gostiju. Još ova "naša" Japanka, zove kolegice da im pokaže naše majice, pa da smo došli preko Rusije, pa ovo, pa ono, a mi ne možemo vjerovati da ovakvi poderani i prašnjavi još stojimo u ovom predvorju. Nije prošlo dugo, ugledali su nas i ljudi iz HNS-a, dolaze odmah do nas da nas pozdrave, među njima je i gospodin koji nas je dočekao na aerodromu. Kako je ostalima spomenuo da smo preko Rusije došli, morali smo opet cijelu rusku priču ponovo prepričavati, tako da mi se čini da je ovo s Rusijom najbolja stvar koju smo u životu napravili. Zanimljiviji smo od luna parka. "Ostali su još zajedno sa reprezentacijom na sastanku, pa kad završe, vidjet ćemo za te vaše karte." Odjednom prolaze reprezentativci Bokšić, Živković i Rapajić, mašu nam, a mi od silnog slikanja svakoga i svačega, upravo sada ne možemo pronaći niti jedan fotoaparat. Ljudi iz saveza nam pokazuju da odemo do nekih kožnih fotelja u drugu prostoriju, tamo nas čekaju dvije gospođe sa našim kartama. Dvije gospođe nas zamoliše da potpišemo i bez puno priče nam dadoše naše toliko isčekivane karte. Kad samo pomislim koliko smo puta zvali i gnjavili HNS u vezi tih karata, da mi je ovo prosto nerealno. Otišli smo opet do recepcije, gdje nas djelatnice hotela paze i brinu se o nama kao da smo kap vode na dlanu. "Ja od sada samo odsjedam u hotelima s pet zvjezdica." "Dragi Toma, apsolutno se slažem s tobom, ispod ovoga nivoa ne idem ni ja više." Ivanović priča sa Japancem na našem najnormalnije i Japanac je najnormalnije inače iz Zadra?! Osjećam se kao Alisa u zemlji čudesa. Sve ono što bi inače rekao „ ma nema šanse da je to tako“, je upravo tako. Sve nekakve predrasude i uvjerenja koje sam imao, padaju kao kule od karata. Svijet je stvarno jedna čudna šarena lopta i nije čudo što kažu da putovanja proširuju horizonte. Odjednom se pojavljuje njegovo veličanstvo, Davor Šuker. Ide ravno k nama. "Pa gdje su moji Rusi!" "Vidi zna za nas!" Prošaputa Ivanović sav u čudu. A mi se topimo, da smo mala štenad sada bi mahali repovima, piškili nekontrolirano od sreće i propinjali se Šukeru na koljena. Da nas uzme sebi i da ga možemo lizati po obrazima. "Davore, hvala puno na onim dresovima od akademije!" Na kraju smo prije puta u Rusiju stvarno dobili iz Zagreba pet kompleta, dresovi i gaće Šukerovog brenda S9. Zlatno-plavi dresovi sa devetkom na leđima. Nekad je potrebno samo uljudno pitati... "Ma nema problema, jeste vi meni dobro?" "Ma da dobro, odlično!" Kako se Šuker pojavio, tako se oko nas odjednom stvorilo 20-30 ljudi, bljeskovi fotoaparata ubijaju sa svih strana. "Davore, prije nego utekneš iz ove ludnice, jel može jedna slika s tobom?" "Pa moram se sa mojim Rusima slikati, tu nema uopće diskusije." Vuf, vuf!  Djelatnice hotela nas čitavo vrijeme prate i stoje na raspolaganju, tako da su upravo one odmah uzele fotoaparate i opalile par slika sa Šukijem. Izašli smo ispred hotela da pobjegnemo tom metežu i zapalimo koju. Za nama istrčaše i recepcionarke i govore nam da ne možemo tek tako otići, a da im ništa na gitari nismo odsvirali. Postavili smo ih na sred ulaza, napravili polukrug oko njih i počeli tamburati "Tonku" od Daleke Obale. One presretne, cupkaju, gegaju se s noge na nogu i tu i tamo ispucaju jedno desetak fotografija. Kako se čula gitara, tako je iz hotela izletilo još više hotelskog osoblja, a odnekud su se stvorili i Irci. S Ircima smo se vrlo brzo prešaltali na Beatles-e i počeo je opći tulum ispred ulaza u hotel. Svi arlaučemo "Hey Jude", a Irci nas zatrpavaju s limenkama piva, samo da ne odemo nikuda s gitarom. Osoblje hotela oduševljeno, plješču, skaču u mjestu, slikaju! Ko kaže da su Japanci samo opsjednuti poslom? "Sutra će sigurno dobiti opomenu pred otkaz i svi se pobacati sa krova hotela", otvara Brane onu jednu limenku i sa laganim kesom na licu uzima gutljaj. Posudili smo Ircima gitaru i pustili ih da dalje skaču i sviraju, a i mi ostali smo se prihvatili pive i sjeli malo sa strane. Prilazi nam jedan stariji gospodin u odijelu, pita nas odakle smo, kako smo stigli i jesmo li možda gladni. Prva dva pitanja smo već i zaboravili šta smo upitani, zainteresiralo nas je ovo zadnje. Ali prije nego smo i stigli odgovoriti, počeo nam je pričati kako je bio smješten isto gdje i reprezentacija, ali si je morao na kraju naći drugi smještaj. Živi u Londonu i 1996 godine, na europskom prvenstvu u Engleskoj, bio je jedan od glavnih organizatora za hrvatsku reprezentaciju. Dok je trajao rat u Hrvatskoj, stalno je pomagao i bio angažiran oko humanitarnih konvoja. Jednom prilikom je pratio nekakav konvoj, pa je u okolici Drniša zarobljen, gdje su ga mučili i polomili mu rebra. No budući da je licencirani menadžer FIFE, znao je određene ljude na određenim položajima, među njima i engleske ministre, te su ga na kraju preko Banja Luke i Beograda izvukli do Zagreba. Mi to sve slušamo i samo razmišljamo o onom pitanju, jesmo li gladni i hoćemo li se nekim slučajem opet vratiti na tu temu. Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo, vlak, Putovanja |
02.07.2018., ponedjeljak
Japan
|
Mislim da je ovo prva noć da nitko nema nekakav san da prepriča. Biće da je recept jednostavno biti opljačkan i onda se prestane sanjariti. Ovo je i prvo jutro da smo si morali naviti sat da se probudimo, tako da prolazimo kroz čitavu jednu katarzu. Zamolili smo recepcionara u hostelu, da nam pozove taksi za pet osoba. Stigao je upravo onakav mali japanski kombi, što ih ovdje zovu Maršrutke. Valjda ovo prijevozno sredstvo raspolaže samo prvom i petom brzinom. Prva očigledno služi tek toliko da krenemo, jer kad smo krenuli, samo nas je zakucao za naslonjače sjedala. Cik-cak kroz male uličice, sa 100 km/h preko zebre ispred škole, upadanje iz jedne kolone u drugu ali upravo onako za milimetar od drugih auta. Mi letimo kao vreće tamo vamo. Crveno, žuto, zeleno na semaforu, sve je to ista boja. Motor vrišti, kombi se propinje, čupa zadnje atome iz sebe. "Ja ne znam, jesmo mi rekli ovome da se nama baš žuri negdje?" "Ja se ne sjećam da smo progovorili jedne s njim, osim što smo rekli da bi do aerodroma." "Ja bi volio da mi preživimo ovu vožnju."  Samo što smo izašli iz centra na nekakvu autocestu prema aerodromu, frajer staje u stranu i pali četiri žmigavca. Šta je bilo? Crko. Molim? Crko. Auto ne da ne daje znakove života više, nego čak kad je vozač podigao haubu od motora, samo ga je zapljusnuo oblak dima. On ni da trepne. Kod nas bi već lupo nogama u gume, psovao i Japan i njihovu auto industriju i Boga, oca, mater, rođaka koji mu je prodao kombi po povoljnoj cijeni, ženu koja ga natjerala da bude taksist, sunce žarko, život, krušnu mrvu i led kojeg iz nekog razloga svi psuju. Ovaj je hladno nazvao drugog taksistu i pomogao nam da iznesemo stvari iz kombija u slučaju da se vozilo odjednom zapali ili eksplodira ili nešto drugo čemu već teže vozila kada se iz njih dimi. Super, e sad nam samo treba da fulamo avion za Japan. Nije prošlo ni 15-ak minuta, stiže nova Maršrutka. Ajde ovaj valjda ima sve brzine, jer normalno ubrzava i vozi i sve je puno ugodnije od ovog divljaka maloprije. Uz autocestu se izdižu brda i brdašca prekrivena fino oblikovanom džunglom. Kao da je netko sa divovskim škarama sve te grane i krošnje pod špagu stavio. Stižemo na parkiralište od aerodroma, kad među svim tim parkiranim autima, stoji krava! Prava pravcata krava. Čim su nas vidjeli da izlazimo iz taksija, odmah su prema nama krenula hrpa bosonoge djece i njihova valjda majka, sa svojih desetak raznobojnih haljina na sebi i bar još toliko marama na glavi. Ispružili dlanove i skoro pa nam ne daju da prođemo, prije nego im udijelimo nešto. Mislim si, jeste i našli koga ćete žicati pare. Ali na kraju upravo mi kokuzi se i sažalijevamo i dajemo im nešto Rubelja. To je to univerzalno pravilo, jedno od mnogih. Oni koji ni sami nemaju, obično podijele tu svoju neimaštinu. Od onih koji imaju na bacanje, nečeš dobiti ništa. Zar po svim zakonima logike ne bi trebalo upravo obratno biti? Aerodrom nije ništa veći ni manji od onog zagrebačkog. Mjere opreza su naložile da nam oduzmu skoro svu kozmetiku, jer bi valjda postojala mogućnost da u avionu krenemo ljudima protiv njihove volje utrljavati gel u kosu, dezodoransima im mazati pazuhe ili neupadljivo izuvati suputnicima cipele i čarape, te ih špricati sprejom za noge. Nakon što smo to sve ostavili carini, izbaciše nas nakon nekog vremena na pistu. Nema busa da nas odveze do aviona, nego hodamo u koloni po onoj pisti i samo čekam da nam još odnekud kakav avion sleti na glavu. Uz našu kolonu hodaju u razmaku stjuardese koje prate da se odjednom ne rastrčimo po pisti ko dezorijentirani luđaci, nego da ostenemo u koloni, jedan po jedan. Osjećam se ko ovca, a stjuardese mi dođu ko oni psi ovčari, koji paze na stado.  Ruskog Tupoljeva sa natpisom "Air Vladivostok" mogli su komotno parkirati 10 km dalje od zgrade, nije nama mrsko šetati se u koloni pistom. Osim što svi svako malo instinktivno pogledaju prema nebu, valjda strahujući kao i mi, da će nas odjednom nekakav mlaznjak samo pomesti na ovoj čistini. Budući da smo pješačili do aviona, zajebavamo se da u avionu nećemo ni sjediti, nego poput Kremenka trčati dok avion ne uhvati zalet i ne poleti. Dva sata leta nismo ni registrirali, budući da smo čakulali sa ruskim švercerom koji "poslovno" ide u Japan. Nakon buljenja u beskrajnu morsku površinu, naziru se obrisi japanske obale. Svi smo se zalijepili za prozor, jer valjda očekujemo da na samom rubu obale, i to iz aviona, u startu vidimo sva najnovija dostignuća svijetske tehnologije, japanske hramove, samuraje, jata tune, polja riže, pijanu Godzillu kako sve pred sobom krši i lomi, plus eventualno 2-3 robota kako se u pijesku transformiraju u kanticu i lopaticu. Još dok slijećemo, vidi se da je Niigata skroz drugi svijet. Uredno posloženi ogromni tankovi u luci, moderna arhitektura, viadukti i mostovi isprepleteni u ogromna prometna čvorišta. Ali sve nekako puno svjetlije, vedrije, naprednije. Rusija ostavlja nekakvu mješavinu dojmova, između poluuspavanih bajki, drvenih kućica, romantične slavenske dobrote i velikodušnosti. S druge strane povlače se sivi ožiljci sovjetskog betonskog kolosa, pregaženog procvalim neokapitalizmom. Napuštanje Rusije mi dođe kao odlazak iz stare prašnjave radionice prepune starih zastarjelih strojeva, vođene strogim ali dobrodušnim majstorom, koji me mlatio ko konja a istovremeno me volio kao sina. I sada ulazim u blješteći hi-tech labaratorij, među tim stručnjaka koji jako dobro znaju koji su postavljeni ciljevi, ali jedni drugima ne znaju ni ime. To mi je ovako prva pomisao, dok Tupoljev izvlači svoje točkove i sprema se da dodirne zemlju izlazećeg sunca. Napokon smo u kompletnoj navijačkoj opremi. Dresovi, šalovi, zastave omotane oko struka. Napokon smo na teritoriju na kojem takvom pojavom nećemo prizivati nepotrebnu pažnju ili ne daj Bože provocirati. Eto nas u Japanu, uz Južnu Koreju, domaćina 17-og svjetskog nogometnog prvenstva i prvog u Aziji do sada. U zemlji koja nas očekuje u svim tim raznim dresovima, šalovima i sa razno raznim zastavama. Samo što smo iz aviona ušli u hodnike koji vode prema šalterima i carini, ne možemo vjerovati da je posvuda nama nepoznato japansko pismo. Rusija i ćirilica nam nisu bile tolika egzotika, zapravo nikakva. Samo pređem most iz Slavonskog Broda u Bosanski Brod i već na prvoj tabli piše "Dobrodošli" na ćirilici. Ali kod ovih znakova ne kontamo baš ništa. "Jebote, mi smo stvarno u Japanu!" "Strava!"  Japan S ovim preletom u Japan pomaknuli smo se još jednu vremensku zonu dalje od centralne europske. I sad ako je u Vladivostoku 10, ovdje bi trebalo biti 11 prijepodne. Ali ovdje je tek 8. Ne kontam. Osim što si mislim, ako je ovo zemlja izlazećeg sunca, zašto nije ovdje nulta vremenska zona, a ne u Londonu. Nekako bi to meni logično bilo. Na carini nas rutinski zamoljavaju da otvorimo ruksake, ali nekako im je skoro pa neugodno što nas to traže. Policajci u besprijekorno fenomenalno ulaštenim uniformama i bijelim rukavicama, samo su bacili pogled na vrh našeg kaosa zguranog u tim torbama, najgostoljubivije se naklonili, nasmiješili i zahvalili. Ovo je bio sami vrh i ujedno orgazam ljubaznosti što sam u životu doživio od strane nekog državnog službenika ili policajca. Majke mi. Da ponovim radi se o carinicima, policajcima, ljudima koje uz one na šalterima ne prati baš nešto pretjerano pozitivan ili simpatičan glas. Još ih pitamo šta je to bilo šta su rekli ili kako se na japanskom kaže "Hvala"? "Arigato!" Odgovoriše i oduševiše se istovremeno što nas uopće zanima kako se na japanskom kaže hvala. "Arigato!" Ponavljamo i mi jedan za drugim, a oni u deliriju oduševljenja. Nije to usiljeno reda radi smješkanje, nego vidiš da se ljudi od srca smiju, da su iskreno gostoljubivi i na svako naše "Arigato", oni se glavom kratko naklone. I dodatno se zahvale sa "Arigato" valjda što se eto mi trudimo da naučimo njihov jezik. Na šta mi naravno odgovaramo isto sa "Arigato!" Sada to izgleda tako da nas pet i njih četiri službenika, svi ponavljamo "Arigato", umiremo od šege i svako malo se klanjamo jedni drugima. "Arigato!" "Arigato!" "Arigato!" Sad ga već malo i odlučnije izgovaramo, kao zapovijed, kratko i oštro, pokušavajući skinuti točno naglasak. Japanci još sretniji! "Arigato!" Traje to sada neko vrijeme, čak je i putnicima iza nas sve ovo urnebesno zanimljivo. "Koje legende!" "E, Japanci su zaaakoon." Čim smo prošli sve te službenike i izašli u čekaonicu ili "došljaonicu", prvo što smo napravili je da smo uzeli gitaru i iz sveg glasa zapjevali od Dalmatina "Ditelina s četri lista". Nije trajalo dvije sekunde, oko nas se okupilo desetak Japanaca sa fotoaparatima. Kroz sve te Japance i bljeskove fotoaparata, eto ti nekog Europljanina ravno na nas i ni manje ni više na našem će: "E dečki, pa s kojim ste vi avionom stigli?" "Ovim iz Vladivostoka?" "Odakle?" "Pa tu iz Rusije, samo preko puta." "Pa šta ste tu radili?" "Ma vlakom smo došli do Vladivostoka i sad avionom do Niigate." "Vlakom ste išli do ovdje?" "Da, onom transsibirskom željeznicom." "...Svaka čast... Bravo!" "Arigato, što bi rekli domaćini." "Stvarno nisam se nadao da će netko iz ovog izlaza izaći, stalno gledam ove letove iz Frankfurta, Parisa, Londona, sve mislim da će naši doći preko tih linija, kad vidi vas. Iz Rusije." "A koga vi čekate?" "Pa ja sam iz HNS-a, pa su me poslali ovdje da dočekivam naše i kažem kuda da idete i kako do grada." "A, pa odlično, hvala hvala, arigato!" Klanjamo se svi zajedno. "Pa dobro, kako da stignemo do grada? I kuda da idemo uopće, jel ima neki centar, trg, japansko korzo? "Imate bus koji vozi ravno do željezničke stanice i tu onda možete vidjeti šta ćete dalje." Nekoliko Japanaca koji čitavo vrijeme stoje iza ovog našeg čovjeka iz HNS-a i tu su mu valjda na raspolaganju, uvališe nam ovako otprilike 200 letaka i karata o Niigati, prvenstvu, događanjima i svim bitnim i nebitnim informacijama. Na svim tim prospektima uredno je sve prevedeno i na hrvatski, čak na jednom se nalaze osnovni prijevodi za sporazumijevanje. Naravno da su ti prospekti prevedeni na jezike svih reprezentacija koje igraju u Niigati, ali svejedno nekako nam baš drago da su si dali truda to sve prevesti i na hrvatski, jer ipak smo mi zemlja sa stanovništvom koliko ga ima i jedna veća ulica u Tokyu. Tako otiđošmo do busa, kad tamo Japanac u dresu Kameruna, na našem nam poželi dobrodošlicu "Dobro došli u Niigata!" Mi stojimo i blejimo u njega, kao da nam je upravo zviznuo šamar. "Jebote, nakon svih onih priča o Slavenima u Rusiji i kako nam je jezik sličan i kako smo isti ili sličan narod, dođemo u Japan i Japanci nam se obraćaju na tečnom hrvatskom." "Jako čudno ponašanje ovih Japanaca. Very strange behaviour." Bus od aerodroma do grada nas dođe 350 Yena po glavi. E, dobrodošli u Japan. "Za ove pare i cijene, očekujem ne dobrodošli i dobar dan, nego da pričaju sa mnom na šatrovačkom." Nekako nam je to zvučalo nevjerojatno puno. No međutim kada smo preračunali u Eure, pa još jednom u Kune, ispade 3,30 € ili oko 25 kuna po osobi. "Jebote, pa ovdje jeftinije od aerodroma do grada nego u Zagrebu." "A mi se usrali da će nas oderati. Ispade da nam se za ove pare više isplati boraviti u Japanu, nego u Hrvatskoj." "Šta ti je standard, samo kad pogledaš kod nas je 25 nečega a ovdje je to isto 350 nečega. Jebote 7 puta smo jači nego Japan. Sad ćeš vidjeti za par godina dok Japanci skontaju da mi postojimo, kad krenu dolaziti raditi u Hrvatsku i slati lovu nazad u Japan." "Japanski gastarbajteri, slažu paštete na traci u Gavriloviću i šalju pare ženi i djeci kući. Godinama pokušavaju dovršiti dvokatnicu u blizini Tokya." "I vikendima idu busom od Zagreba do Japana, napiju se putem i zapjevaju koju japansku. A kad se vraćaju nazad, ponesu još od nedjeljnog ručka, žene im zapakuju sushi i svježu tunu, da se ne ogladni u autobusu." "A teme su im, kako dobiti još pomoć od hrvatske države za uzdržavanje djece u Japanu." "Baš. To kaže moraš otići tamo u Zvonimirovu, samo Hrvati sada prave probleme, prije ti je trebala samo radna dozvola, vjenčani list i rodni list od djece, a sada po novom djeca i žena moraju biti prijavljeni u Hrvatskoj da bi dobio onaj dječji doplatak." "Al kao, nije ni to problem, mogu oni živjeti u Tokyu, samo ih dovedi da ih prijaviš u Hrvatsku, da se lično pojave i da ispadne kao da su sada tu, al onda ih vratiš nazad u Japan. A tebi fino sjeda 200 kunića više na plaću." "A znaš šta je 200 kn kod nas u Tokyu, da samo to šalješ kući, mogu živjeti ko bubreg u loju." Stigli na autobusnu i željezničku stanicu, na kojoj osim Japanaca koji letaju u vječnoj žurbi tamo vamo, nema baš drugih navijača. Točnije, nema ni jednog. Čudno, dan prije tekme i baš nikoga. Dok prelazimo cestu umalo nas auto nije zatepao, jer smo zanemarili bitnu činjenicu. Pogledati u pravu stranu dok prelazimo, jer ovdje voze kao u Engleskoj. Toliko su nam u Vladivostoku postali normalni volani na desnoj strani, ali vožnja kao i kod nas, da smo zaboravili da su svi ti auti u Vladivostoku japanskog porijekla i da mora postojati neki razlog zašto im je volan na desnoj strani. E pa to je razlog, ljudi voze lijevom stranom ulice, a ne kao mi desnom. Ruksake smo zaključali u prtljazi na kolodvoru. E sad možemo na miru u razgledanje gradom. Na drugoj strani semafora mašemo dvojici Meksikanaca sa ogromnim šeširima. Oni oduševljeno podižu sombrera u vis i dovikuju: "Eeeeee Kroasiaaa!" 500 metara dalje susrećemo šestero Meksikanaca, 3 muškarca crne zalizane kose i 3 prelijepe žene duge crne kose, svi zajedno kao da su upravo iz nekakve meksičke sapunice izašli. Pozdravljamo se s njima, slikamo par puta sa našim kamerama, par puta s njihovim, pa je tu obavezno onako usput par Japanaca, koji nas sve zajedno jedno 800 puta uslikavaju, pa svi zajedno još jedno 10,000 slika sa Japancima. Kako smo nastavili dalje šetati, svakih 50 metara nas zaustavljaju Japanci da bi se slikali s nama. Stigli smo do obale rijeke, uz koju na predivnom travnatom nasipu hrpa ljudi odmara ili trčkara okolo naokolo. Među tom hrpom je i 20-ak Iraca koji su jučer pratili utakmicu sa Kamerunom. I s njima je odmah pozdravljanje, grljenje, slikanje. Svjetska nogometna prvenstva su skroz druga dimenzija nogometnog navijanja. Jedno je otići na derbi Hajduka i Dinama, Zvezde i Partizana, Rangersa i Celtica, Millwalla i West Hama i moliti Boga da te ne sastavi kakva cigla ili flaša po pol čela. Svjetsko prvenstvo je festival nogometne ljubavi, navijački Woodstock, sajam nogometnih avanturista. Dobro, ne nužno ako se sastaju Engleska i Njemačka, Engleska i Argentina ili Nizozemska i Njemačka. Ali utakmice manjih i nogometnom svijetu egzotičnih zemalja su uvijek pojam dobrog provoda. Nikada neću zaboraviti prvu utakmicu Hrvatske na jednom svjetskom prvenstvu. U grupi su bile čak tri zemlje kojima je to svjetsko prvenstvo bilo prvo u njihovoj dugoj ili kratkoj povijesti. Jamajka, Japan i Hrvatska. Četvrta zemlja u grupi je bila Argentina, ali njih nećemo spominjati, budući da kao dvostruki svjetski prvaci ne ispunjavaju ove kriterije. Nisu vrijedni spomena u ovom kontekstu. Dakle, utakmica protiv Jamajke 1998 godine u francuskom Lensu. To je takav dernek bio od jutarnjih sati, da je francuska televizija 5 sati prije utakmice, uživo prenosila događanja sa trga. Hrpa potomaka Bob Marleya u žuto-zeleno-crnim bojama, sa dugačkim rasta pletenicama, svi redom napušeni, opušteni i nasmijani. S druge strane hrpa hrvatskih navijača iz cijelog svijeta, pijani ko duge, opušteni i nasmijani. U zraku se nije osjećala niti jedna čestica bilo kakve napetosti ili agresivne atmosfere. Čak iako naši iz zajebancije pjevaju i pri tome umiru od smijeha "Jeeeebo vam ja-majku, jebo vam jaaaa-majku", ne misleći pri tome ništa loše, nego uživaju u spletu rime i okolnosti. Trg krcat ljudima, u jednom trenutku desetak trubača iz Metkovića svira hrvatsku himnu, a 5 metara pored njih iz žuto-zelenog kombija, odzvanja reggae. Ljudi stoje na krovovima auta sa hrvatskim i jamajkanskim zastavama, pleše se po terasama kafića, stolovima, stolicama, iz jednog kafića trešti "Što je danas lijep i sunčan dan" od Belana, a iz kafića pored "Sun is shining" od Marleya. Nisi znao više gdje bi sa sobom, htio si u tom trenutku biti svugdje, da niti jednu suludu situaciju ne propustiš. Zađeš u sporednu ulicu, a tamo Torcida pali bengalke, dok Jamajkanci goli do pasa mijenjaju travu za šalove od Hajduka. Odeš u slijedeću uličicu, tamo iz jednog auta se čuju hrvatski dance hitovi iz 90-ih, a tamnopute ljepotice mješaju guzovima kao da se snima nekakav hip hop video za MTV. A ti presretan, misliš da je ovo danas, dan otvorenih vrata u raju. Dobro, izuzev Senne M, Kasandre i ostalih domaćih dance hitova. Ali sve u svemu, obilje divnog suživota između različitih kultura, rasa, nacija, dobre zajebancije, odličnog tuluma, alkoholizacije, napušenosti i bezrezervne tolerancije svega i svačega. Nas 16 dvadesetogodišnjaka nismo tri dana i tri noći oka sklopili. Zadnju noć, toliko smo već iscrpljeni bili, da je jedan od nas dok smo prelazili zebru i kratko zastali da propustimo auto, na sekundu zatvorio oči i zaspao stojeći na sred zebre. Mi smo već otišli dobrih 100 metara dalje, da bi skontali kako jedan fali. Kad smo se vratili nazad, on je još uvijek stajao na sred ulice i spavao uredno držeći svoj ruksak na ramenu. Srećom, bilo je neko gluho doba noći, pa nije bilo prometno. Poslije su nam neki Riječani rekli kako idu pokušati otvoriti vrata od putničkih vagona na željezničkom i tamo odspavati do jutra. Mi smo ih pokušali slijediti, ali nismo skužili da su nas slijedili policajci s psima, koji su nas odmah otjerali sa željezničkog. Te Riječane sam godinu dana poslije slučajno sreo, rekli su mi da su se uspjeli uvući u vagone, ali ih policija na žalost nije uspjela otkriti. "Zašto na žalost ?" "Pa da su nas otkrili vjerojatno bi nas izbacili i ostali bi u Lensu odakle smo imali povratne za Rijeku. Ovako nismo računali s jednom sitnicom. S tom kako bi taj vlak mogao u jutro nekud krenuti." "Da, to je skroz čudno za vlakove." "Uglavnom, ne znam kako i zašto nas kondukteri nisu prije probudili i pitali za karte, ali mi smo se probudili nekad poslijepodne u Marseillu, na jugu Francuske." "Ah divno, probudili se a vani sunce, Azurna obala, more. I kako ste nazad onda do Rijeke." "Nikako. Danima smo se muvali i kupali po Azurnoj obali i nekako stopom malo po malo, stigli smo u Rijeku sa tjedan dana zakašnjenja." Sajam, konferencija, simpozij nogometnih avanturista. To su svjetska nogometna prvenstva. Oznake: nogomet, transsib, prvenstvo, rusija, vlak, Putovanja |
29.06.2018., petak
Pljačka
|
Kasnije šetajući opet gradom, primjećujemo koliko su posvuda razbacani nekakvi zatamnjeni lokali i kockarnice. Samim tim što su zatamnjeni, nekako nam toliko odbojno djeluju, da nam ne pada na pamet kročiti unutra. S druge strane, saznali smo da Kinezi nemaju takav problem i da upravo radi tih kockarnica čak specijalno dolaze iz 100 km udaljene Kine, u kojoj je kocka zabranjena. Tako da grad ne samo da je luka, mjesto trgovine, glavni uvoznik auta iz Japana i Koreje, nego je i raj za kineske kockare. A to što nam je hostel okružen fakultetima također nije zapravo nikakvo čudo, jer je u Vladivostoku stacioniran jedan od 5 najjačih ruskih fakulteta, plus još brdo nekakvih dodatnih studija, tako da u gradu boravi blizu 100,000 studenata. Danas Francuska i Senegal u Seoulu otvaraju svjetsko prvenstvo. U Branetovoj rezidenciji imamo TV, pored ribljih konzervi koje su i danas na meniju, počastili smo se čak pivom i čipsom. Nije to samo početak nekog svjetskog prvenstva iz neke daleke zemlje, nego smo i mi u tim dalekim zemljama i uskoro ćemo biti dio tog nogometnog cirkusa. Samim tim osjećamo se dužnim da gledamo otvaranje. Da gledamo svaku utakmicu. Ali ne i ovu, jer direktnog prijenosa nema. Od tih nekoliko kanala koje hvatamo, niti jedan ne prenosi tekmu uživo. Umjesto toga grizemo onaj čips više iz muke, nego iz gušta. Brane psuje i Rusiju i plin i naftu i slijetanje na mjesec, jebe majku i Gagarinu i Lenjinu i Staljinu i tolikoj zemlji koja nije u stanju prenositi otvaranje svjetskog prvenstva u nogometu. Apsolutno se slažemo s njim. Umjesto prijenosa tekme, gledamo prijenos Rocky-a, prvi dio. Rocky sinkroniziran na ruski, ali tako da jedan glas sinkronizira i Rocky-a i njegovu ženu i menađera i psa i sve likove koji su u filmu bili u situaciji da progovore. Čak i kad nema dijaloga, a recimo otvaraju se vrata, on na ruskom komentira kako su se vrata otvorila. Kako vani pada kiša. Kako je Rocky upalio auto i krenuo. Da sve to bude još bolje, primjećujemo da je film srezan i cenzuriran, jer pola scena koje znamo da trebaju doći u filmu, ne dolaze, jer su izrezane. Vrh cijelog filma je kraj, kojeg nema. Film je jednostavno prekinut i kreće reportaža o otvaranju mundijala. Ako je nešto pojam "entertejnmenta", onda je to ova večer. Umiremo od smijeha i želje da vidimo šta li će se još izdogađati i šta nam još večerašnji TV program donosi. Taman kada smo počeli istinski uživati u čipsu i pivama, oduševljeni ovom totalnom nebulozom na televiziji, reportaža prikazuje Seoul. Stadion na kojem će se odigrati prva tekma i ispred njega dvojica Švaba iz vlaka, drže karton na kojem piše "Need ticket". Brane je samo ispustio vrečicu čipsa na pod. Svi smo prestali žvakati, piti, disati, treptati. Naš poznati Groundhopper, čak daje izjavu ruskim novinarima, ali ga ne razumijemo, jer je i on sinkroniziran i ruski glas prevodi ono što ovaj govori u mikrofon. "Ne mogu da vjerujem!" Leti ona vrečica čipsa na TV i Brane se još, nije mu teško, ustaje i gasi televizor "Pa zar od svih ljudi na ovom svijetu, oni prikažu ovu dvojicu mamlaza?" "Biće da te ta dvojica baš nerviraju nešto?" Podjebavamo Braneta, ni sami ne vjerujući da smo upravo ovu dvojicu vidjeli na TV-u. "E, nakon onih bahatih priča, hvalisanja i gledanja s visoka, ma napuše mi se kurca obojica, ne mogu više da ih gledam! I otvara se svjetsko prvenstvo, koje se otvara jednom u četiri godine i ko je prvi u kadru? Njih dvojica!" Nakon reportaže, prikazaše nam u pola sata snimku utakmice koju je Francuska, aktualni prvak Europe i svijeta, izgubila od Senegala. Nakon utakmice dođe drama od 2 sata, bez akcije, bez boksa, bez ganjanja autima, bez bilo kakve radnje osim dijaloga u nedogled. I sve opet sinkronizirano od strane jednog glasa. Nemaš više pojma ko kada priča, niti šta priča, film nam zvuči kao da smo umjesto u kino, zabunom otišli u zgradu UN-a i imamo prevoditelja koji nam prevodi diskusiju sa sjednice. Jako čudno ponašanje. Nalazim se u nekakvom tunelu, totalni mrak, tek ispred nas viri tračak nekakve svjetlosti. Uopće ne kontam gdje sam ali pretpostavljam da je ovo tunel od stadiona i da čekamo da istrčimo na teren. Nekakav lik iza mene me tapša po ramenima, kao da se opustim valjda. Izlazimo van i tek sada pod reflektorima vidim da nemam dres i kopačke, nego nekakvo jednodijelno bijelo svileno odijelo i ulickane cipele s visokom petom. Nismo ni na terenu, nego na pozornici, koliko uspijevam rasaznati. Ovaj lik što me tapšao po ramenima, pokazuje mi da sjednem za klavijature. Ne znam šta ću za klavijaturama, kada ih ne znam svirati. Za mikrofonima odmah ispred mene jedna zgodna visoka, s dugačkom plavom kosom, u isto bijelom jednodjelnom svilenom odijelu. Pored nje isto visoka cura, crne ili smeđe kose, baš i ne vidim najbolje od ovog svjetla uperenog u nas. Ona doduše u nekakvom odvratnom kombinezonu od krokodila, zmije, čega li već, nemam pojma. Njih dvije se okreću i namiguju mi, kao ne brini se, sve će biti ok. Tek sada kad su se okrenule vidim da su to one dvije Šveđanke. Jebote, pa ja sam ABBA! Svi su spremni, koncert treba da počne, a ja ne znam da sviram ove klavijature. S druge strane, ako sam za klavijaturama, biće da sam s jednom od ove dvije zajedno. Nadam se samo da nisam s ovom u odvratnom kombinezonu. Svi čekaju valjda da ja krenem s prvim taktom, znoj me oblijeva, mislim da će me potjerati u WC od nervoze.  Pritiščem neku tipku koja valjda veze s vezom nema, ove dvije se okreću prema meni i streljaju me pogledima. S kojom li sam ja od njih dvije? Ne znam da sviram klavijature, ne znam s kim sam zajedno, osjetim da je dvorana puna i mislim da će me trema protjerati ovdje na sred pozornice. Srećom otvaram oči u ovoj našoj suludoj sobi u Vladivostoku, ali ono da moram na WC nije ni malo san bio. Ni ostatak nije bio pošteđen nebuloznih snova. Brane je za divno čudo sanjao "svoju" dvojicu televizijskih ljubimaca. Kako Savom voze drveni raskošni brod na četiri kata sa kockarnicom, onakav kakvi plove Mississipijem i ne žele se pomaknuti u stranu da Brane prođe sa svojim riječnim šleperom punim šljunka. Plove direktno jedan na drugoga, igrajuči igru živaca, ko će u zadnjoj sekundi skrenuti, a ko zadržati kurs. Na kraju se zabiju frontalno jedan u drugoga. Poslije ih izvlače iz Save i dvojica Švaba daju izjavu pred TV kamerama i novinarima, dok se Brane još bori da se iz blata dovuče na obalu. "Jebote, sad ih još i sanjam. Prave mi od snova noćnu moru."  Vucaramo se po gradu i tek danas primjećujemo da su na cestama prave samoubojice. Kud brzo voze, tud još voze kao divljaci. Nema nikakvog reda, prednost prolaza, pravila kretanja, sve sporne prometne situacije se riješavaju na licu mjesta u datom trenutku. Ali najfascinantnija stvar je da sve funkcionira bez greške. S obzirom kako ulijeću, skreću, mijenjaju trake, kod nas bi samo u ovih pola sata već bilo 20 sudara. U Europi su ljudi navikli na pristojnost, žmigavac, propuštanje u koloni, semafor, prednost prolaza na raskršću. Pouzdaju se u ove druge sudionike prometa, da su svjesni bontona i prometnih pravila. Pa ako netko iskače iz tih parametara, odmah kreću sirene, trubljenje, psovanje, mahanje rukama za volanom, bijes. Jer se od drugih sudionika očekuje poznavanje tih normi i pravila. Ovdje valjda nitko ne očekuje ništa. Na raskršću nema da jedan po jedan skreću iz posebne trake u sporednu ulicu. Tri auta odjednom žele preći preko dvije suprotne trake, unatoč što iz suprotnog pravca ne prestaje prolaziti kolona auta. Nema tu čekanja, prelaze oni, kolona iz suprotnog pravca naglo usporava, škripe gume od kočenja, jedan se uspijeva provući između par auta, ova druga dva blokiraju cijelu kolonu, nastaje totalna zbrka na obje trake. Mi stojimo sa strane i mislimo si, jao sada kad krene trubljenje, izlaženje iz auta i prijetnje, raskolačene oči i povišeni tonovi. Ništa! Ona tri auta se provlače u tu sporednu ulicu, kolona nastavlja dalje, bez da se bilo tko i najmanje naživcirao, zatrubio, reagirao. I to je standard! Sada šetamo gradom i samo promatramo promet. Na svim raskršćima ista priča, bio semafor ili ne, svatko vozi prema svojoj politici. Svuda i u svakoj situaciji vlada totalni kaos i svaki put kada misliš da će biti sudar, da su se promašili za dlaku, polako shvaćaš da je to najnormalniji prometni dan. Nikakav spektakl, nikakva južina u glavama. Uvijek fali milimetar da se auti poljube, ali sve funkcionira upravo točno u taj milimetar. Kao da je švicarski sat tema, a ne promet u Vladivostoku. U tih nekoliko sati nismo čuli niti jednom da je netko zatrubio. Niti na bilo koji način osjetili da vlada nekakva nervoza ili gužva. A po našim kriterijima, na cestama vlada apokalipsa. Odlazimo baciti đir po pijaci, subota je, raskoš jedne pijace uživa isti status kao i kod nas subotom. More ljudi, prodavača, robe, gužva u kojoj ćemo se samo pogubiti, tako da smo se ipak odlučili za karaoke na obali. U čitavoj toj gužvi, spazile su nas opet one kaubojke, koje se ne skidaju iz onih šešira. Kao kad bi prije dobio neku jaknu ili majicu od tetke iz daleke zemlje, pa se ne bi skidao iz nje mjesecima. Gdje god mi, tu i one. Sve se nešto muvaju u našoj blizini, ne bi li ostvarili nekakav kontakt. Još jadne nisu svjesne, na kakav flegmatičan beton su se namjerile. Čak i kada bi gole plesale oko nas, ne bi li nas zainteresirale, nama se to ne bi činio kao razlog da se upoznamo. Dobro, svi smo svježe zaljubljeni u naše djeve kod kuće. Da smo solo, vjerojatno bi već rasčerupali i njih i ove šešire, ali ovako uživamo ulogu papučara. Uvijek se u ovakvim situacijama sjetim starijih ljudi, koji valjda u godinama kada više nemaju priliku ili više ne mogu, sa žaljenjem se prisjećaju svih propuštenih prilika u životu. I onda obično mlađim mužijacima savjetuju da se ne štede pretjerano, jer će jednog dana udarati glavom od zid. Ako se još uopće budu u stanju sjetiti mladosti i ludosti. Jednom sam putovao u autobusu i pored mene je sjedila izuzetno privlačna djevojka, što je samo po sebi čudo, jer me obično zapadnu babe ili nekakvi smaratelji. E ta privlačna djevojka je valjda još na izuzetno upadljiv način davala do znanja da nije stidna. Svima oko mene je to bilo jasno, jedino valjda meni ne. Doduše i meni je, ali šta bi trebao? Skočiti na nju u punom autobusu, znajući da svi prate situaciju, svi osluškuju i riskirati da budem odbijen, te još izgubiti uvaženi obraz, ne daj Bože, pred tolikim narodom. Da bi na jednoj pauzi, stojimo ta cura i ja uz cigaru, prišao stari Hercegovac što sjedi iza mene, sa provedenim životom u autobusima na relaciji Široki – Stuttgart. "Kako si ti glup. Nema od tebe ništa pajdo moj. Pa ja da sam u tvojim godinama ja bi uzo ovu lipoticu i otiša s njon negdi pozadi i malo da se upoznamo, pa mladi, lipi, čvrsti, pa di ćeš lipše moj pajdo, treba to dok si mlad, pa ja sam znao 2-3 prominit, a da nismo ni do granice stigli. Ja sve gledam, a on se stiso na tom sjedalu, pa ja bi je uzea za ruku, a joooj moj pajdo!" Cura se smijulji, onako kako se već cure smijulje kada se stariji dotaknu seksa ili priča na tu temu. A ja molim Boga da baš sada padne razarajući komet na zemlju, da iz nekog vulkana izbije lava, pa da krenemo spašavati živote, umjesto da se dalje bavimo ovom temom. "Ma", krenuh da se vadim "problem je što iza nema slobodnih mjesta." Pokušavam sve na šalu da prebacim. Kad će cura: "Ma da! Bi mi, ali stvarno je bus krcat!" Jao...  Na putu u hostel, opet prolazimo pored onog kafića i opet ispred stoji njih nekoliko, koji nam uz smijeh dobacuju "Allez France", aludirajući valjda na jučerašnju utakmicu koju su Francuzi izgubili. Kako ljudima objasniti da nismo Francuzi? Izgleda nikako. Zato sliježemo ramenima, kao jebiga jesmo svjetski prvaci, ali ne možeš svaki put dobiti. Na večer si priuštili pivu, ne iz trgovine, nego na terasi jednog od kafića uz more. Zadnja večer u Vladivostoku, ma biće i za dvije pive. Pored nas neka šarolika ekipa, zovu nas da im se pridružimo za stol. Dvojica likova, naravno kako drugačije nego u kožnjacima i ćelavi. Jedan od njih je mornar, ali vjerojatno najružniji mornar što su ga svjetska mora do sada doživjela. Lice kompletno izrezbareno, prošarano ožiljcima i zagnojenim bubuljicama. S njima sjede tri cure, dvije su sestre. Pričamo o putovanju, Rusiji, Vladivostoku, pokušavamo objasniti odakle smo mi, sve to naravno i rukama i nogama, jer oni i engleski isto kao mi i ruski. Odjednom jedna od ovih sestara, ljubi ovog mornara, a nama se stomak diže. Ne možemo vjerovati da bi bilo kome palo na pamet ovog lika poljubiti, a kamoli još u cijelu priču ubaciti i jezik. Sjeda mu u krilo i dok mu sjedi u krilu, okreće se sestri i sada se žvali s njom?! Ostatak se smije, dajući nam do znanja kako su oni jedna opuštena i luckasta škvadra, tako da se i mi smijuljimo, kiselo doduše. "E, ajmo mi odavdje. Ionako moramo u jutro rano dalje" šapučem Ivanoviću, lažući i sebe i njega kao da je to razlog da se hvatamo noge, a ne ovi zastrašujući čudaci. Nas dvojica odlazimo u hostel, Brane ode još provjeriti mail u onaj internet kafić, a Suman i Toma će ostati na još jednoj pivi. Nije prošlo dugo kako smo stigli, kad eto ti Sumana i Tome, ulijeću u sobu totalno zadihani i isprepadani. "Maratonci, pa šta bi, ćemu tolika žurba?" "E šuti, opljačkali nas sada!" "Molim?" "Jebote, čekaj da dođemo do zraka, sad smo trčali čitavim putem do hostela." "Pa šta bi? Jel vas neko napao, udario?" Čekamo da se obojica ispušu i smire malo. "Krenuli kući, popili još pivu i pozdravili se sa onima, uredno sve ko i vi kad ste odlazili, sretan put, hvala, doviđenja." "Dobro, i ?" "I na pola puta, dotrčava jedan od one dvojice, ne mornar nego onaj drugi." "Mi mislili zaboravili možda nešto, pa trči za nama." "Da, kad tip odjednom izvadi nož i govori Rubelj, Dolar!" "Mi mislili da se zajebava, hajde vidjeli smo da nisu baš normalna ekipa, pa kao ovo je neka zajebancija." "One sestre se žvale, pa se žvale s onim mornarom, pa možda je ovo nešto u tom stilu. Neka čudna priča." "Vi mislili neki performans." "Ma da, šta god. Kad ne! Vidimo mi frajer stvarno drži onaj nož i govori nam najozbiljnije da mu damo lovu." "I mi šta ćemo, dali ono još Rubelja što smo imali, srećom nije nam puno ostalo." "I gledamo ga, ne možemo jebote da vjerujemo da nas pljačka!" "I još nam pokazuje na Tomin prsten i moj lančić. I šta ćemo, dali mu i prsten i lančić." "Ne seri! Uzeo vam i to ?" "Pa evo gledaj, nema prstena, nema lančića." "A mamu mu jebem!" "Još nam govori passeport, passeport." "Mi rekli nemamo, hotel, kao u hotelu smo ostavili. Srećom putovnice nam u ovim torbicama oko vrata, pa nije skužio." "Jebote možeš misliti da nam je uzeo i putovnice!" "Ne mogu da vjerujem. Pa šta ćemo, hoćemo zvati muriju?" "E to je najbolje od svega! Murija čitavo to vrijeme stoji 20 metara od nas u autu parkirana i promatra to sve i ništa!" "E da i zamisli, frajer nam na to sve se zahvali, kao ono, nemojte se ljutiti i sretan vam put!!!" "Ne seri!" "Majke mi, mi na kraju vidimo ovo sve skupa nije normalno i bježi koliko nas noge nose prema hostelu." "Zato smo crkli do ovdje, nismo prestajali trčati, sve si mislimo možda onaj opet krene za nama i još nas skine do gola." "A u pizdu materinu!" Taman Brane ulazi u sobu i kad smo prošli sve ovo ponovo, ostao je u šoku isto kao i svi mi na kraju krajeva. Odlučili smo da ne idemo ni na muriju, ni da si stvaramo dodatne probleme, jer sutra svakako odlazimo. Srećom nije nitko nastradao, niti je bilo tko ranjen, niti je neka veća šteta načinjena. Ali da se ovako šta dogodi zadnju večer, svašta... "Vidiš kako ti je ona baba rekla, da se paziš u Vladivostoku inače ćeš najebati." "Koja?" "Ona nasa babuška iz kupea, zlatozuba, koju si zajebavao za tigra." "Ma vještica, sigurno me urekla." "Možda je ona i poslala ekipu, da bude sigurna ako urok ne proradi." "Krivo mi radi ovog prstena i lančića, jebeš one Rubelje, nije sve skupa bilo 20 dolara. Ostavili da imamo u jutro za taksi." "Pa ništa, meni se čini da ćemo nas trojica taksijem, a vas dvojica busom do aerodroma." "Ko je vidio se tako razbacivati s parama i davati koje kakvim lopovima." "Pa jel ga niste mogli, ne znam, udariti ili nekako svladati." "Ma pusti, da nas još zakači s onim nožem, radi čega? Radi 20 dolara, prstena i lančića?" "Ma da, imaš pravo. Nek ste vi živi i zdravi." Oznake: nogomet, rusija, transsib, Putovanja, vlak, prvenstvo |
28.06.2018., četvrtak
Vladivostok 2
Dok pokušavamo putem interneta saznati gdje je pošta, kako bi se otišli napokon čuti sa svojima, nabasali smo na jednu drugu informaciju. Šta ti je internet. Naime, da je poznati ćelavi oskarovac, faraon iz „Deset zapovijedi“ i stručnjak za eksploziv iz Bitke na Neretvi, Yul Brynner, rođen u Vladivostoku pod imenom Julij Borisovič Briner. Svašta, ja sam gajio čvrsto uvjerenje kako je on zajebani Amer. Kad s druge strane, izbrijana glava, ako se dobro sjećam na Neretvi je skakutao upravo u kožnoj jakni i odakle je frajer na kraju? Iz Vladivostoka. Naravno, odakle će biti.  Prolazimo opet pored željezničke stanice i tek sada sa druge strane ulice vidimo da zgrada sa svim tim svojim kupolama i kulama, izgleda poput dvorca iz bajke. Grad koji je više od pola stoljeća bio zatvoren za strance, ima željezničku stanicu koja podsjeća na dvorce iz bajke. Mogao si samo maštati i sanjati da će ti netko izaći iz tog dvorca i doći u posjet.  Dok hodamo malo većom ulicom ili avenijom, ispred i pored nas su pristojno poslagani redovi od po desetak ljudi i svi stoje kulturno tik uz cestu i čekaju. Valjda ljudi čekaju na autobus. Ali čemu svi ti paralelni redovi od po desetak ljudi? Nije prošlo dugo, kad eto ti minijaturni, uski, japanski kombi. Prvo jedan, pa drugi, pa eto odmah stiže i treći. Sad smo i mi stali sa strane i promatramo, ludo nas zanima ovaj koncept, kojeg baš ne znam da smo igdje vidjeli do sada. Isto tako nas zanima hoće li stvarno svi ti ljudi stati u ove male japanske kombije. Ako su američki auti rađeni po mjeri širokih Amera, onda su ovi auti rađeni definitivno po mjeri omanjih Japanaca. Što opet definitivno ne važi i za Ruse. Ali ljudi ulaze i ulaze i onaj red se smanjuje i na kraju se svi nekako uguraše unutra. A unutra ne bi više ni šibica stala, ali vozač uredno kreće i već se stvara novi red za slijedeći kombi. Kombiji se zovu „Maršrutka“ i predstavljaju nekakav kolektivni taksi. Navodno su Maršrutke vrlo popularne u Rusiji i zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Nešto izmedu autobusa i taksija. Takva je i cijena, ni jeftina kao javni prijevoz, ni skupa kao taksi. Maršrutka ima zacrtano polazište i čim se napuni putnicima, a to očigledno nije problem, odmah kreće prema isto tako određenoj destinaciji. I kako je sama po sebi nešto između busa i taksija, takav je i put. Nema stanica, nego stane tamo gdje netko treba izaći. Nije da će te voziti kući, ali nije i da neće ako je usput. Skrene malo vamo, malo tamo, ali na kraju dođe na mjesto gdje je pisalo da vozi. I malo je reći da su iznimno popularni. Kašnjenja nema, jer nema ni voznog reda. Bitno je samo da vozi otprilike u pravcu u koji si se zaputio. Ali ta disciplina, taj uredno postavljen red iako se kombi nije ni pojavio, to je nešto što bi možda očekivao u Luksemburgu. Ali eto, te glupe predrasude valjda i postoje, ne bi li ih se sa zadovoljstvom pobijalo.  Pošta se nalazi odmah uz luku, u kojoj je usidrena ruska pacifička flota, zbog koje je ovaj grad i bio zatvoren. Ispred nas se pruža ista slika, isti raspored brodova koje smo i vidjeli na svim slikama Vladivostoka. Kao da su tu zakucani i nisu se pomaknuli već desetljećima. Da su nekada i isplovili na Pacifik, luka bi bila prazna i možda ne bi bilo ni potrebe da se grad zatvara za strance. Zamišljam sebi ruskog birokrata koji je direktno iz Kremlja dobio naredbu da mora riješiti problem, kako da stranci ponovo smiju dolaziti u grad, uz činjenicu da je grad i dalje glavna luka pacifičke flote. Pozadina cijele priče je zapravo Olga, nećakinja jednog visoko pozicioniranog funkcionera, koja je završila hoteljerstvo, želi živjeti u rodnom Vladivostoku, ali nema gdje raditi budući da zbog nedostatka stranaca, nema ni hotela. Svi šuškaju o Olgi i njenom visoko rangiranom ujaku, samo naravno nitko ne smije pisnuti. Birokrata koji je dobio naredbu da riješi problem, ne smije biti previše kreativan i slobodnih svjetonazora, nego se mora držati strogih sovjetskih protokola, pravila, zakona i vječnog straha od stranih špijuna. Noćima taj birokrata sjedi za masovnim hrastovim stolom, iza tisuću propisa ispisanih na 500 hektara posjećene i u papir pretvorene šume. Logično zapisuje svoja razmišljanja temeljena na činjenicama. Stranci ne smiju zbog flote u grad, znaći flota je problem i ako ne bi bilo flote, ne bi bilo potrebe za zabranom. Ali flota nam treba da bi igrali vojno stratešku ulogu na Pacifiku. Znači Pacifik je problem i ako nema Pacifika, nema ni potrebe za flotom. I tako se rodi ideja da se isuši Pacifik. Sovjetsko vodstvo prihvati ideju kao projekt koji ide u prilog jednoj ambicioznoj naciji u području tehnoloških dostignuća. Prvi sletjeli na Mjesec, prvi ničim izazvani isušili (doduše nenamjerno) Aralsko more ili jezero, nekada četvrto najveće jezero na svijetu. Pa zašto ne biti prvi koji su isušili jedan ocean, kada su već uspjeli izbrisati jezero veliko kao i cijela Bavarska. Sve samo da bi se riješili flote, te da bi stranci napokon mogli dolaziti u grad i samim tim potakli otvaranje hotela, kako bi na kraju krajeva Olga mogla raditi na recepciji takvog jednog hotela. Dolazimo na šalter od pošte, ne bi li se raspitali kako da nazovemo Hrvatsku, kad tko radi na šalteru, službenica imenom Olga. Biće da je odustala od hoteljerstva, budući da Pacifik nije isušen, flota je usidrena, stranaca ima, pa samim tim i hotela... Sigurno se posvađala sa ujakom, poslala sve u pizdu materinu i zaposlila se u pošti. No dobro šta je tu je, bitna je kompetentnost. Spominjemo Croatia, na što ona otvara ogromnu knjigu sa svim mogućim zemljama izlistanim po abecedi, prelazi prstom preko popisa i pita nas da li možda mislimo na Kostariku? Pokušavamo sa Horvatja, na što nam ona opet nudi Honduras. Nama više ne pada na pamet, kako da Hrvatsku nazovemo, te smo odlučili zvati Njemačku. Nju bi trebali imati na listi zemalja koje postoje na ovom svijetu. I to na posebnoj stranici, pod naslovom "Vječni neprijatelji". Njemačku smo uspjeli nazvati, a Hrvatske ne da nema na mapi, nego je nema ni u generalnom poštanskom telefonskom imeniku svih mogućih zemalja ovog svijeta. Na to sve nam Olga još nabaci smiješak i pita odakle smo. Rekli smo iz Slavonije i Dalmacije. "Aha!" Kimnula je glavom. Budući da smo obavili jedinu obavezu koju smo si zacrtali za današnji dan, uputišmo se u bezglavo bauljanje gradom. Tako besciljno naletišmo i na nekakav kompleks koji je valjda izuzetno uspješan spoj podhodnika, pijace, vašara i kirvaja. Hrpetine ljudi koji se muvaju i razgledavaju spektar razno raznih pizdarija za koje ne možeš vjerovati da ih netko stvarno nudi i prodaje. Od upaljača do zamjenske jetre. Ipak sve u svemu prevladavaju CD-ovi i neke svakodnevne potrebštine, pa tako uz karton deterdženta stoji buket ruža naslonjen na kutiju tampona, kraj koje su uredno porazbacane čokolade, bomboni i kurtoni. Ne mogu da vjerujem da je frajer stvarno u istu kutiju stavio i bombone i kondome. Jedino ako ovo nisu bomboni za djecu, nego za odrasle, samo opet sumnjam da bi na omot vijagre stavili preslatkog zeku i bambija. Gledam CD-ove i pored svih tih ruskih umjetnika i umjetnica za koje naravno nikad čuli, izložena dva CD-a sa istom slikom bivšeg Beatlesa, samo ispod jedne piše Paul McCartney, dok ispod druge stoji Paul Young. Neke velike razlike od naših pijaca ili podhodnika baš i nema, unatoč što smo na drugom kraju svijeta. Da mi netko kaže da sam trenutno u Brčkom ili u Dubravi, ja bi mu povjerovao. Isto dok šetamo lukom ili obalom, kada bi mi netko rekao da sam u Pločama ili u Rijeci, ne bi posumnjao da nisam. Jedino ovi što pjevaju open-air karaoke na sred šetalista uz more, totalno narušavaju koncept uspoređivanja sa bilo čim. Opet nailazimo na super talenta u nastajanju, u tradicionalnoj ruskoj mornarskoj majici, vojnički stesan na keca, cupka sa mikrofonom u ruci čupajući zadnje atome svog unikatnog glasa. Dva metra od njega stoji polupijana bakica, koja maše rukama lijevo desno, kao da je dio mnogobrojne publike u polu deliriju. Kakvi kraljevi... "Tamnim okovima uzavrele krvi svim gnjevom svojim ispričaše svoju sudbinu i ostale peripetije" razbuđujem se sa ostatkom ovih riječi kako mi se povlaće po glavi. Mislim si koji je to kurac? Pokušavam se sjetiti jesam li nešto sanjao, pa da mi naviru ovakve nebuloze. Na trenutak kao da ću se sjetiti, ali već slijedeće sekunde kao da je netko puhnuo u mozak i otjerao svu memoriju u vjetar. Zato se Toma sjeća svakog detalja svog sna. Kako na putovanja umjesto manjih grupa, kreću grupe od 80 miliona ljudi. I sve je logistički i organizacijski sređeno. Isto kao što krene 50 ljudi u autobusu, u Tominoj verziji na izlet kreće 80 miliona ljudi u milion i pol autobusa! Za njih je rezervirano 80 miliona sendviča koje je pripremalo 200 tisuća ljudi u tvornici veličine jednoga grada. Već me malo strah ove sobe u kojoj spavamo. Odošmo provjeriti mailove i naravno knjigu gostiju na našoj stranici. Živo nas zanima šta ljudi pišu i odakle se sve javljaju. Onog polumrtvaca nema, valjda su ga iznijeli van. Zato su opet one iste cure sa kaubojskim šeširima tu i opet nas odmjeravaju i smješkaju se. Ovo putovanje bi možda moglo izgledati kao Bondove pustolovine sa razno raznim ženama, kada bi ovdje umjesto nas bio James Bond. Nama mogu komotno ispred nosa stajati sa transparentom na kojem piše "Dobar dan, mi smo djevojke i željele bi vas upoznati" i mi bi svejedno mislili da s time ne misle na nas. A ne daj Bože da nama samima padne na pamet, da odemo do njih i pitamo ih nešto. Tako da smo provjerili mailove i otišli opet bauljati ulicama u nedogled. Navodno postoji kuća u kojoj je rođen Yul Brinner, koja je sada preuređena u muzej. Sigurno da postoji jos nekih zanimljivosti, ali nam ih se ne da tražiti. Ako naletimo na njih, super. Ako ne, opet dobro. Mogli bi se okarakterizirati kao iznimno zahtjevni turisti. Može čak biti i da smo naletili na neke zanimljivosti, ali nama se nisu činile takvima. Nama su open-air karaoke trenutno mega spektakl. Tako da smo ovaj put sjeli na šetalište blizu pjevača i satima slušali taj talent-show. Ljudi idu iz trgovine i vuku vrečice s namirnicama, zastanu i otpjevaju jednu i nastave dalje. Drugi dođu baš pripremljeni, trude se. Treći valjda na putu ka poslu, školarci poslije škole, lokalni đabalebaroši nakon dvije pive, penzioneri nakon što su shvatili da ne znaju šta bi sa sobom i slobodnim vremenom. Ovo je pravi festival na obali. A nama odlično, po piva svakome, pogled na Pacifik i riba u uskom žarko crvenom dominđos minjaku, kakvi su se nosili 80-ih godina, zavija snažnim ruskim naglaskom "I will always love you" od Whitney Houston. Suze nam klize niz obraze bolje nego piva niz grlo. Iza nje starčić u svojoj generalskoj uniformi, na kapi zvijezda, na grudima svo moguće ordenje iz svih mogućih ratova, drhti borbene u mikrofon. A evo i one polupijane bakice od jučer, ovaj put samo pijana. Stoji sa strane, plješče i vodi borbu sa ravnotežom. Danas, kao i jučer, na rasporedu je riblja konzerva. Jedini razlog zbog kojeg tamanimo ribu, je taj što je na konzervi nacrtana riba. Kod ovih drugih konzervi nismo sigurni šta piše na njima, niti jesu li za ljude, pse ili mačke. Na večer odlazimo u ovaj bilijar klub pored hostela, odakle su nam dobacivali da smo Francuzi. Obožavam situacije kada uđeš negdje, a svi zašute i krenu te odmjeravati. Stranci ovdje definitivno nisu najčešća pojava. Naravno, nije dugo trebalo da stupimo sa domaćima u kontakt, ali je vječnost trajalo dok im nismo objasnili odakle smo. Mislim da na kraju u tome nismo ni uspjeli. Ispratili su nas opet skandirajući Francuskoj. Dugo u noć smo mrcvarili gitaru i votku, čak nam je odjednom u repertoar upao i Plavi Orkestar, čije su pjesme iz nekog neobjašnjivog razloga, kao rođene za razno razne prerade. "Ove noći Kaja, obližeš mi ..." "Ti si meni sve, ti mi hraniš pse i kad tebe nema oni laju na mene." Mi smo se odlučili za jednu nogometnu verziju pjesme "Od rođendana do rođendana": „Ja od stadiona, pa do stadiona, čekam samo pobjeduuuu, makar 2-3 gola, biće dovoljan mi znak da još nije gotovoooooo! Ooooo-ooooo-ooooo..." Noćas sam sanjao kako su se na sred Korza u Slavonskom Brodu međusobno potukli igrači FC Bayerna. Bio je lijep sunčan dan, sjedim na terasi jednog od kafića. Kad eto ti njih 20-ak u klupskim trenerkama. Šetaju, razgledavaju i odjednom se pobiše kao luđaci. Jedan drugoga vuku za kosu, udaraju nogama, šakama, trgaju one lijepe Adidas trenerke jedan s drugoga. Franz Beckenbauer sav rasčupan i zajapuren čupa onaj nogostup iz zemlje i odjednom psuje na našem Karl-Heinz Rummenigea. "Sad ću da ti jebem milu majku!" Oliver Kahn, braća Kovač, Steffan Effenberg, sve su mi to poznata lica sa TV-a i ne mogu vjerovati da sada jedan drugoga gađaju kamenjem, dovlače teške barske stolice koje škripe po betonskim pločama na Korzu i pokušavaju ih podići ne bi li ih onda svom snagom zakucali suigraču u glavu. Ne znam šta ih je toliko razljutilo odjednom, ali baš mi remete ovaj sunčan dan i ne daju mi uživati u ovoj kavi na miru. I ostatak Brođana koji su se zatekli u blizini gnuša se od ovakvih scena. „Fuj, stoko!“ Mlade majke bježe prekrivajuči oči djeci, da ne gledaju ovu nekulturu i masakr. I ja sam zažmirio da više ne gledam ovaj užas. Kada sam opet otvorio oči, probudio sam se u Vladivostoku. Ovaj hostel je stvarno jedno inspirativno mjesto. Dok ostali još spavaju uzeo sam ove svoje spise, da malo pročitam o ovom gradu. Možda čak negdje i upozorava da je sanjaranje samo za odvažne. Vladivostok bi značilo „Vladar istoka“. Grad ima pola miliona stanovnika i svi imaju zakonom propisanu jednu kožnu jaknu i kosu ne dužu od 1 cm. Dobro, to je moje trenutno viđenje grada. Zbog svoje flote koja se zove „Tihomorsky flot“ (gle i oni kažu Tiho more ili Tihi ocean) grad bijaše za vremena SSSR-a zatvoren za strance. Ajde, to znamo. Zanimljiva je njegova uloga u prvom svjetskom ratu kada su Ameri slali pomoć Francuzima i Rusima. Ajde do Francuske još nekako, ali dalje prema Rusiji bi im svako malo Nijemci potopili brodove na Baltiku. Gle čuda, opet Švabe potapaju brodove. Kako bi osigurali bolju opskrbnu liniju, odlučili su Rusiju snabdijevati preko Vladivostoka, pa dalje transsibirskom željeznicom do prvih linija u Europi. Zbog toga su čak poslali nekoliko stotina iskusnih američkih željezničara, koji su trebali brinuti o željeznici u Sibiru, kako bi svi ti konvoji prolazili nesmetano. Toliko je to sve dobro funkcioniralo da su Rusi pali pod boljševičkom revolucijom, Boljševici potpisali porazno primirje sa Švabama i na kraju još bacili cijelu zemlju u totalni kaos civilnog rata između Crvenih i Bijelih. Čitavo to vrijeme, Boljševici i kontrarevolucioneri su sjebavali svoju vlastitu prugu i dizali mostove u zrak, a Ameri su krpali i popravljali šta se popraviti dalo. Jedan američki oficir je prokomentirao u pismu svojoj obitelji, njegovu suradnju sa Rusima na održavanju željeznice. Kaže on kako su Rusi odlični radnici, jako sposobni i vrijedni, fali im malo znanja i discipline, ali čak ni to nije prepreka u usporedbi sa menadžerima željeznice koji su lijeni, nekompetentni i lažljivi. Interesantno. Ima nešto u toj slavenskoj krvi, koja nas sve čini tako srodnima, ma gdje god bili i u kojem god stoljeću živjeli.  Još zanimljiviji je razlog ulaska saveznika preko Vladivostoka u ruski kaos tih godina. Naime hrpa čehoslovačkih legionara, koji su htjeli svoju Čehoslovačku državu, su se borili na strani Rusa protiv okupatora njihove zemlje, Austro-Ugara. Kada su se Boljševici pojavili, prvo su odbili bolji, pa sklopili puno lošiji sporazum sa Nijemcima o završetku rata, kojeg je na kraju krajeva Njemačka vodila sa carskom Rusijom, a ne sa pitomim Boljševicima. Na kraju je cijeli taj istočni dio Europe sve do Rusije bio pod Njemačkom. Da bi se Česi i Slovaci ipak vratili nekako u ratna zbivanja i borbu za svoju zemlju (jer je u zapadnoj Europi još trajao rat i dosta Čeha se borilo pod francuskom zastavom) odlučiše da je tih 70,000 vojnika moguće jedino preko Sibira, Vladivostoka, Amerike, Atlantika dovesti u Francusku. I osim toga, hrpa ratne mašinerije i zaliha koje su Ameri slali u Rusiju, sada bi mogle paste Boljševicima u ruke. A oni odjednom postali dobri sa Nijemcima. A Nijemci više nisu bili razvučeni na dva fronta, nego su mogli fino večinu ljudstva i tehnike prebaciti na zapadnoeuropsko ratište i na miru ratovati sa Francuzima. Sve je to natjeralo i Amere, Britance, Japance, Francuze da pošalju svoje jedinice preko Vladivostoka, kako bi osigurali povlačenje Čeha, spasili zalihe ratne opreme i opet otvorili istočni front protiv Švaba da rasterete Francuze i zapadnu Europu. A za tu akciju su im opet bili potrebni Česi, jer je ruska vojska bila u raspadu, Crvena Armija tek u nastajanju, a Česi najbrojnija organizirana vojna skupina u tom trenutku, istočno od Švaba. Boljševici su čak obećali Česima osigurati povlačenje prema Sibiru, ali na kraju nisu baš održali ta obećanja, pa kako to biva, Česi popizdili na njih i priklonili se otvoreno Bijelima i saveznicima. Kako su se povlačili, čak su indirektno postali razlog zbog kojeg su Boljševici bestijalno potamanili zadnjeg ruskog cara i njegovu obitelj. Puno godina kasnije, jedan od izvršioca naloga za smaknuće cara, priznao je da su se bojali kako bi Česi mogli pri povlačenju prema istoku doći na ideju da usput oslobode ruskog cara iz kućnog pritvora, dodatno Bijelima podignu krila, pa su za svaki slučaj ubili i njega i njegovu obitelj. Šta ćeš, mjere predostrožnosti. Što se tiče saveznika, svi su kao dogovoreno provodili kampanju protiv Boljševika, jedino su Japanci provodili svoju nekakvu kampanju.  Dok bi Britanci i Ameri uspostavljali logistiku, Japanci bi na brzinu osvojili neki gradić na istoku Rusije, objesili zastavu na neku brvnaru i uspostavili japansku vlast. Sve je to bio jedan totalni kaos i urnebes. Za to vrijeme kroz Vladivostok su prolazile sve moguće vojske, nacije i uniforme. Valjda se u to vrijeme još jedino ratnici plemena Zulu nisu iskrcali u toj luci. Kad sada ovo ovako pročitam, nakon svih tih raznih vojski nije ni čudo da su zatvorili grad za strance. Jedna ekstremna situacija vrlo često vodi drugoj ekstremnoj situaciji. Da stvar bude još bolja, kada su svi ti silni Česi nakon što su godinama držali više od polovice Transsibirske željeznice pod svojom kontrolom, napokon se dogegali do luke, prvi svjetski rat se završio. Većina ih se ipak na kraju zaputila u Francusku i kasnije su postali temelj prve čehoslovačke armije. Manji dio je čak odlučio ostati i preći u Boljševike, pa tako i Jaroslav Hašek, autor knjige „Dobri vojnik Švejk“. Knjige koja će s vremenom postati svjetskom literarnom baštinom. Oznake: nogomet, rusija, prvenstvo, transsib, vlak, vladivostok, Putovanja |
27.06.2018., srijeda
Vladivostok
Nemamo pojma kuda da krenemo. Idemo se prvo uslikati ispred spomen obeliska transsibirskoj željeznici, na kojem velikim brojkama stoji 9288, označavajući udaljenost od Moskve u kilometrima. Odmah iza je i parna lokomotiva, navodno američka, donirana za drugog svjetskog rata. Vrludamo i zapinjemo sami sebi preko stvari. Jedno je hodati pijan, a drugo je hodati pijan sa 30 kg stvari na leđima.  Penjemo se uz stepenice koje vode na most iznad perona. Zastajem još jednom da uslikam i pogledam ovu nepreglednu kompoziciju vagona s kojom smo stigli. To je znači to. Legendarna transsibirska željeznica. Ne mogu vjerovati da smo sišli s vlaka i da je put željeznicom gotov. Ovaj put je bio daleko iznad očekivanja, bilo nam je predobro. Stvarno je legendarna, mislim si, dok se pridržavam za ogradu da se ponovo ne skotrljam na početak stepenica.  Nismo ni sišli s mosta, a već su nam dvojica taksista krenuli u susret. Dogovaramo se za 100 Rubelja (20 kuna) po taksiju da nas odvezu do nekog hostela, čiju su adresu imali Englezi. Srećom pa imaju vodič za cijelu Rusiju, jer inače stvarno ne znam gdje bi sami otišli u pola sedam u jutro, u Vladivostoku. Uskačemo u dvije predivne Toyote, čije modele nisam nikada do sada u Europi vidio. Ubrzo se spuštamo ulicama prema moru, gdje u daljini iz pravca Japana izranja sunce, tako da apsolutno stoji teza da je Japan zemlja izlazećeg sunca. Gdje li ga samo drže preko noći? Jutro je predivno, sunce svijetluca i odbija se na prozorima kuća i vila pored kojih prolazimo. I tek sada kužim, da ovo ništa ne liči na ostatak Rusije. Kao da smo stigli u San Francisco, u kojem doduše nisam nikada bio, ali eto nekako mi izgleda upravo tako. Ne vidim one sive kolosalne zgradurine, nego prelijepe drvene vile sa viktorijanskim prozorima, stil koji nisam očekivao u gradu koji je bio 70 godina zatvoren za strance. Ulice su ukrašene ogromnim rupčagama, kao da je grad nedavno svježe bombardiran. A njih uspješno izbjegavaju rijeke japanskih auta! Niti jedan ruski auto da vidiš, nevjerojatno. I svi imaju volane na desnoj strani, pošto su uvezeni iz Japana, ali unatoč tome ne vozi se kao u Japanu ili Velikoj Britaniji, nego kao kod nas. A ludog grada! Svejedno ljudi piče kao da svi imaju plan svake rupe u gradu. Osim našeg taksiste koji samo što je skrenuo u slijedeću ulicu, upada prednjim desnim točkom, ne u rupu, nego u krater.  Čuje se struganje lima, psuje valjda i majku i oca i gradske vlasti na ruskom, ali srećom uspijeva naglo skrenuti u lijevo i uz puni gas izbjegava da i zadnjim točkovima upadne kompletno u ovu jamu. E pa majstore, ajde običan vozač, al taksist i ne znaš gdje su sve rupe, pa stid te bilo. Stvarno ovoliko rupa na cestama jednog grada u životu nisam vidio, ali najbolje je da je to valjda sastavni dio ulica i najnormalnija stvar. Čemu krpat, pa zaobiđi samo i sve u redu. Usporavamo i parkiramo ispred čega? Ispred sive kolosalne sovjetske zgrade par ulica od luke. Naravno da nas nije mogla potrefiti ona viktorijanska estetika, ali dobro šta je tu je. Zgrada opet ima skroz neku drugu funkciju, ili je fakultet ili opet nekakvo ministarstvo, ali je četvrti kat hostel. Uzeli smo dvije sobe, jedna je samo sa četiri kreveta, a druga sa bračnim krevetom i TV-om. Brane se ponudio da se žrtvuje i spava sam u dnevnoj, kako je nazvao svoje novo prijestolje sa bračnim krevetom i TV-om. Nama je bilo svejedno, jer ćemo ionako svi biti kod njega cijelo vrijeme. Englezi su isto uzeli sobu, ali nešto spominju da će već sutra ići dalje. Ne znam, jedva više slušamo jedni druge, tako da smo se otišli prvenstvno baciti na krevete i prespavati ovo pijanstvo.  Stojim ispred nekog kazališta i snijeg pada za popizdit. Odjednom pored mene se začuje duboki glas „Dakle, jaja mi se zalediše brate!“ Gledam šta je sad, ko je to, gdje sam ja, kad malo dalje od mene stoji Bajaga?! Cupka na mjestu u nekom kaputu i puše u dlanove ne bi li ih zagrijao. Kad eto ti do njega neka riba u bijeloj bundi, bijela šubara, dugačka plava kosa i vodi bijelog hrta. Meni ništa nije jasno. Kad će Bajaga, opet svojim glasom iz bunara: „Dobro Tamara, alo bre! Čekam te vamo već satima, koja ti je pizda materina?“ Onaj pas krene lajati na Bajagu, ovaj se dernja na ovu ribu, a ona u onoj šubari i bundi sjaji za popizditi. Ne mogu ni da gledam u nju koliko mi blješti u oči. Pokušavam zakloniti lice rukom i barem polako vidjeti šta se događa. Sada vidim plafon. A ova svjetlost što mi ide u oči dolazi sa sredine prozora, koji nije pokriven zavjesama. Škiljim na jedno oko prema prozoru i uopće ne čujem onaj tu-dum, tu-dum zvuk. Polako kontam da sam u sobi i da je ovo s Bajagom nekakav neobjašnjivo nenormalan san bio, ali zašto nema onog zvuka više? Prva pomisao je da mi taj zvuk užasno fali. Toliko sam se navikao na njega, da mi je baš bezveze što nismo više u vlaku i što ne putujemo. Ustajem se do prozora i jedva pomičem ogromne zavjese, koje kao da su ukradene s pozornice nakon što je završena kazališna predstava. Čini mi se da svaka ima bar 20 kg. Sobu odjednom zapljuskuje val svjetlosti. Isti trenutak se čuje mrmljanje, negodovanje i kukanje iz svih kutaka sobe. Kroz prozor se pruža odličan pogled na suncem obasjan ocean. Ali sve stoji, ništa se ne pomiče. Osim kojeg galeba koji proleti kadrom. Stvarno mi je čudno da smo stigli. I još ovo sunce i more. Ovo je totalno drugi svijet, mislim si. Prije par dana smo stajali u snijegu do koljena, na Uralu. Unatoč svoj toj tuzi što više ne putujemo vlakom, ipak postoji svjetlo na kraju tunela, a ono se zove tuš. Nakon 7 dana podapiranja, umivanja, zapljuskivanja i osvježavanja vlažnim maramicama, napokon je došao trenutak kompletnog pranja. Ne žurimo se nigdje, niti se bilo tko bori tko će prvi u kupatilo. Uzimam ključ od kupatila i ulazim u sobu obloženu pločicama. Tuš kabine nema. Cijela ova soba je tuš-soba. Ogroman tuš visi na nekih metar iznad glave, na zidu crveni i plavi vijak. Izuzetno jednostavno, samo što je ovo soba gdje može stati komotno 15 tuševa, ali nalazi se samo jedan. Genijalno. Zamišljam koliki je tek WC. Sigurno veličine košarkaške dvorane i onda ovako u sredini jedna WC školjka. Vidi ti ovih primorskih Rusa, kakvi minimalisti i rasipnici istovremeno. Sjetih se u zadnji tren da stanem pored tuša, dok namještam vodu, ne bi li doživio srčani kada si na glavu pustim polu smrznutu ili polu prokuhanu vodu. Naštimavši napokon „potaman“, zakoračih pod mlaz takve divote, lijepote i krasote, da sam mislio u jednom trenutku kako ću se istopiti na sred one sobe. Ne znam da sam u životu duže stajao pod tušem. Prošlo mi je kroz glavu da li se možda može potrošiti topla voda, pa da ostatak na kraju ostane bez tuširanja. Da li je ovo sve povezano sa normalnim bojlerom ili čitavim tankerom usidrenim u luci? Kao što rekoh, samo mi je prošlo kroz glavu. Nisam se mogao pomaknuti ispod tuša, pa da su zadnje kapi. Može li mlaz vode ako dugo pada na jedno te isto mjesto, npr. izdubiti rupu u glavi? Kao kada na plaži napraviš kulu od pijeska i onda na vrh kule sipaš vodu iz kantice? Kako bi bilo dobro da je ona Tamara odjebala Bajagu i da je sada tu u onoj svojoj bundi i šubari i naravno sa svojim psom. Dobro pas nije nužno poželjan. Njega bi stavili kod Braneta, da laje na njega. A Tamara bi sjela ko kec na jedanajst, da mi sada opere leđa. I već kad je kod leđa, možda i nasapunati noge, torzo, koljena, prepone... I tako sa šamponom u ruci i Tamarom u glavi, bilo je dovoljno da se mrvicu detaljnije pozabavim izuzetno zanemarenim dijelovima tijela u proteklih 7 dana i dok si reko keks totalno zabludnih. Baš sam se iznenadio, kao da sam samom sebi neočekivano uručio poklon za rođendan. Vraćam se u sobu i malo mi se i manta u glavi, koliko je ovo sve skupa odlično bilo. „Jao svježine i mirisa! Nemoj sjedati, šetaj malo tamo vamo, budi kontrast ovim čarapama i nama koji i dalje smrdimo.“ „I kako je pretrpjeti tuš, jel grozno nakon 7 dana?“ „Kakvih 7, pa u Moskvi se nismo tuširali, znači prije nego ćemo krenuti na put. Ima 10 dana da se nismo prali. Tako da ako baš morate, nije loše, ali ko može pričekati još tjedan-dva pa na miru kad se vratimo kući…“ Svi otuširani, svježi, mirišljavi, preporođeni i zadovoljni možemo se lagano uputiti ka luci i saznati kako je brod s kojim smo namjeravali preći u Japan, otišao jučer. I slijedeći ide ponovo za tjedan dana. Odlično. Krenimo razmišljati o našem daljnjem životu na krajnjem Istoku Rusije. Gle i Englezi su tu, sa istim problemom kao i mi. „Ne znam kako vi, ali mislim da ćemo mi avionom u Japan.“ „Pa vrlo je moguće da ćemo i mi morati isto tako. Osim ako ne smislimo neku kreativnu alternativu. Slijedeći brod je u utorak, a mi moramo u ponedjeljak biti u Japanu. Tad nam je tekma Hrvatska-Meksiko.“ „Mi smo se već malo raspitali i mislim da već sutra imamo let, rano u jutro.“ „Pa jel to jedini ovaj tjedan, kao i brod?“ „Mislim da ima još jedan ovaj vikend, ali bolje bi vam bilo da odete pitati u neku agenciju.“ I tako i uradišmo. Ionako ne znajući kuda sa sobom, ovako smo bar dobili nekakav cilj, pa smo se uputili u šetnju gradom. Onaj utisak grada poput San Francisca se vrlo brzo izgubio, kada smo zašli na neku ogromnu aveniju okrunjenu sivim sovjetskim betonizacijama. Ali tu i tamo opet promoli neka stambena kreacija, koja kao da se protivi toj jednakosti i želi svakom oku poručiti kako je ovo ipak primorski kraj, daleki istok. I stvarno ima ovdje svega, vidi se da su razne kulture i ideje šamarale ovaj grad. Jedna od prvih stvari koje nam upadaju u oko, je obilje ošišanih muškaraca u crnim ili smeđim kožnim jaknama. Kao da sa trake silaze, iz nekog obližnjeg postrojenja. Iako smo odlučili ostaviti dresove i bilo kakva obilježja za početak, mislim da je iz aviona jasno da mi nismo domaći. Čak se ljudi tu i tamo okrenu za nama, valjda gnušajući se kako imamo nešto kose i ne nosimo kožne jakne. Svašta.  Ispitujemo ljude za turističku agenciju, pokušavamo to i rukama i nogama objasniti. I tek sad nam je u biti jasno koliko smo opet sjebali plan, da do Japana dođemo kopnom i morem. Opet ćemo morati letjeti. I tko zna koliko je uopće karta, molimo Boga da nisu neke nenormalne cifre. Jer sve što sada potrošimo, ostaje manje za Japan. A znamo da nas tamo čekaju astronomske cijene. Za pare, za koje ovdje možemo svi otići na ručak ili večeru, tamo ćemo taman kupiti kutiju keksa. "Jednu stvar ne mogu prežaliti, a to je da smo se onako izjebali sa onom bjeloruskom vizom i na kraju smo fulali vlak i samo preletjeli cijelu Bjelorusiju. To što na kraju nismo vlakom išli do Moskve, pojeo bi se sada." "Ma hajde šta ima veze, evo fulali smo i brod sada. Još samo da smo fulali i transsibirsku, mogli smo dobiti Nobela za organizaciju." "Dobro jebiga, ovo sa brodom stvarno nismo imali blage veze kad ide brod, niti si mogao na internetu dobiti informaciju, niti..." "Još sam ja zvao neki broj", dodaje Brane "na koji se neko i javio, ali naravno nije znao engleski tako da ništa od svega toga." "Pa što ih ne upita na ruskom?" "Da, vidiš, to mi nije bilo ni na kraj pameti." "Ma možda nisi ni dobio pravi broj, možda si nazvao neku pekaru u Vladivostoku." "Onu slastičarnu što smo našli na internetu, gdje si mogao slušati uživo zvuk u njoj." "Da, možda mi se kolač javio na telefon." "Svejedno ne vidim razlog, zbog čega nisi od kolača mogao saznati kad ide brod." "Pa zato što ne razumijem ruski." "A da, zaboravih skroz." Nakon što smo pola grada pretabanali, napokon smo našli nekakav ured ispred kojeg stoji natpis Air Vladivostok. Možemo ići sutra kao što su Englezi rekli ili za 5 dana, točnije u Nedjelju. Cijena do Niigate, gdje Hrvatska igra prvu utakmicu je ista i sutra i za 5 dana, oko 250 dolara. Trebala nam je sekunda da odlučimo kako ćemo ipak ostati duže u Vladivostoku, budući da nam je jeftinije ovdje pričekati tekmu, nego ju čekati u Japanu. Za tih 5 dana što bi spizdili na boravak u Japanu, ovdje možemo kupiti 20 cisterni plina i 2-3 nuklearne glave. Super, sredili smo zadnju enigmu našeg putovanja, sad možemo 5 dana uživati u upoznavanju Vladivostoka. Srećom smo blizu obale, tako da put nazad nije teško naći. Gdje god neka ulica ide nizbrdo, vrlo vjerojatno vodi prema moru. Zgrade oko našeg hostela su većinom studentski domovi ili fakulteti. Navodno dosta mladih iz cijelog ovog primorskog kraja, studira u Vladivostoku. Iako ima dosta mlađe populacije, opet mi se čini da više vidim ovih ćelavaca u kožnim jaknama, nego nekih studenata, koji bi izgledom podsjećali na studente. Silazimo na šetalište uz more i na samom početku šetališta, nešto skroz novo. Karaoke na otvorenom! Čuo sam da su Japanci ludi za karaokama i da imaju te klubove i sobe sa karaokama, ali da su i Rusi ludi za tim, to mi je novo. I to još open-air karaoke, to vidim prvi put u životu. Mali štand ili kolica sa dva zvučnika, monitor i mikrofon. I neki ćelavi lik u potkošulji zavija ruske borbene, ali u takvom zanosu kao da je u najmanju ruku Freddie Mercury na Wembleyu ´85-e. Fredija je tada slušalo 100.000 ljudi. Ovoga nitko živ ne doživljava. Nitko čak ni da zastane. Jebiga, frajer pjeva sebi za gušt. Kad otpjevaš, onda fino kreneš šetalištem redom, kokice, bomboni, pizdarije i onda naletiš na jedno 5-6 roštilja sklepanih od nekakvih sudopera sa rešetkama. A na njima ražnjići u duhu ruskih avenija i one tuš-sobe. Ogromne mrcine skoro metar dugačke, sa komadinama mesa. Naši ražnjići u usporedbi s ovim podsjećaju prije na čačkalice. Koliko uspijevamo saznati, ljudi koji prodaju ovo su većinom iz Tadžikistana, Kirgistana, Turkmenistana ili ostalih bivših sovjetskih pokrajina. Ali raznjići nisu normalni. Kao da se nađeš negdje na sredini između ražnjića kakvog mi poznajemo i kompletne životinje na ražnju. Ovo je valjda kompromis. Malo dalje opet nailazimo na Engleze koji uživaju uz more i pivu. "Odošte nam sutra, ha?" "Jebiga ljudi, ovo je bilo jedno predivno putovanje. Stvarno mi je drago da smo vas sreli i da smo zajedno podijelili sva ona pijanstva." "Molim vas lijepo, nama je bila čast dijeliti votku s vama dvojicom luđaka. Ko zna možda naletimo i u Japanu jedni na druge." "Mi ćemo većinom biti u mjestima gdje će Engleska igrati, ali ko zna, nikad ne reci nikad, reče jednom James Bond." "Za jedno 10 dana ćemo biti u Tokyu, pa ako ćemo se opet negdje sresti, mislim da je najlakše za očekivati u Tokyu." "Slažem se, u toj selendri od 20 miliona ljudi nećemo se moći sakriti jedni od drugih."  Dugo smo još sjedili i buljili u ocean, uživali smo u laganom povjetarcu, u mirisu mora, ispunjeni i sretni ovim putovanjem željeznicom, kao da smo diplomirali nakon 10 godina studija. Za rastanak smo se još uslikali na molu, da bar vizualno sačuvamo sav spektar ovog trenutka, jedno toplo poslijepodne, na dalekom istoku Rusije. Na povratku u hostel, neko društvance ispred bara odmah pored hostela nam dobacuje "Alle France, alle France!" Mi u prolazu dižemo palac gore, iako nam nije jasno odkud im to da bi mi mogli biti Francuzi. S druge strane, Francuzi za 3 dana otvaraju svjetsko prvenstvo protiv Senegala u Seoulu, pa biće da ih mi iz nekog razloga više podsjećamo na Francuze, nego na Senegalce. Englezi su otišli spavati, jer sutra baš rano moraju na aerodrom. Mi smo se utrpali Branetu u njegovu predsjedničku sobu i tu smo meljali po kruhu i gitari dok skoro nismo zaspali sjedeći. Slijedeći dan Suman se vraća iz kupatila sav u čudu. "Ja sam noćas sanjao Yevgeny Kafelnikova!" Mi pucamo od smijeha. "Pa đe njega nađe?" "Nemam pojma odakle mi on, uglavnom drži reket u ruci i govori da se ništa ne brinemo, sve će biti u redu." "A šta, jeste igrali tenis, pa malo popričali u pauzama." "Ma ne, nije imalo veze sa tenisom, čovjek jednostavno došao do mene i eto kaže, da se ne brinemo ništa, sve je ok." "I šta ti?" "Pa ništa, valjda sam rekao, super ili hvala. Ili sam se probudio. Ma pojma nemam." Kad smo se na najsporiji mogući način napokon pokrenuli iz hostela, našli smo blizu nekakav internet cafe. Unutra poprilično puno, ali nam frajer objašnjava kako je iza još jedna prostorija i tamo ima još 10 kompjutera. U sobi troje ljudi na internetu i frajer leži mrtav ili onesviješten na podu. Nama u prvi tren sjebada, okrećemo se prema frajeru zaduženom za kafić, gledamo ovo troje u sobi, nitko ništa. Najnormalnija stvar valjda. Prekoračujemo lika da bi došli do kompjutera. Treba li spomenuti da je frajer u kožnoj jakni, koje su valjda džaba ovdje. Nismo se mogli strpiti da provjerimo svatko svoj mail, nego smo se bacili odmah na čitanje poruka na onoj web stranici predviđenoj za komunikaciju s nama. To je bilo more poruka ispisano na nekoliko stranica. „Svaka čast, hvala Bogu da ima luđaka koji su to napravili! I mi smo planirali istu stvar, ali na žalost ostajemo pred TV-om. Zato uživajte i za nas i super provod vam želi ekipa iz Toronta.“ „Ljudi vi ste legende, ovdje ste narodni heroji, ne prođe tulum a da se vas ne spomene. Ajmo Hrvatska! Vancouver“ „Imate pozdrav od Kohorte iz Osijeka!“ „Eeeej, Japanci su javili da su kod Omska, klopaju konzerve i opijaju se, uglavnom su živi i zdravi, kada budu opet bili bliže nekom većem gradu i imali mrežu, javit će se! Sestra od Marija.“ „Ljudi kaj da velim, baš sam se pital ko će se toga sjetiti da sa transsibirskom ode na prvenstvo i zato vam svaka čast! Kad već ja nemrem sada s vama, onda se bar vi provedite do jaja. Pozdrav iz Zagreba.“ „Vi ste luđaci totalni, da mogu poslao bih vam još love da imate. Bravo! Svi smo uz vas! Pozdrav iz Švice.“ „Izašli su danas u Slobodnoj Dalmaciji, rekla san svima mojima doli da kupe sve novine.“ „Lele, vozom u Japan, niste bre normalni! Grobar, BG“ „Dođite u Cafe Croatia u Tokyu, to će biti okupljalište naših. Pozdrav iz Međimurja.“ „Ljudi, imal Đevada?“ „Pa vi niste normalni, pa šta bi dao da sam sada s vama! Vinkovci“ „Super ste, e Brane ti si baš sladak, imaš curu? Pozdrav iz Slovenije“ „Dečki su se javili i rekli su da im je super i da su prošli Novosibirsk. Saša je zaboravio četkicu za zube, blago se ostatku.“ „Ludi ste totalno! Vidimo se protiv Italije u Japanu. Torcida Melbourne“ „Bravo ljudi, izdržite, svi smo uz vas! Berlin“ Mi zbijeni ispred jednog monitora, kao da je prvi kompjuter stigao u selo i sada svi ko telad buljimo. Nekako u nevjerici čitamo ove poruke. Nije nam jasno zbog čega nam ljudi šalju ovoliku podršku. Nije da nas je netko mimo naše volje natjerao na ovo, niti da se sada mi nešto posebno patimo, pa eto izdržat ćemo još malo. Dapaće, nama je super. I ako ova patnja može još neko vrijeme da potraje, nije da ćemo se pretjerano buniti. Ali opet ne možemo skriti ni sreću ni osmijehe dok čitamo sve ovo. Super nam je što imamo mali kanal putem kojega na jednom mjestu sva naša rodbina i prijatelji komuniciraju s nama i mi sa svima njima. Ali da će nam se početi javljati ljudi iz cijele Hrvatske, Europe, Australije, Kanade... Jebote! Da smo nas par klošara tema na nekakvim tulumima u Vancouveru?! Da su ljudi jednako sretni zbog nas koji se glupiramo, koliko i mi sami koji se glupiramo. "Ljudi ti uvijek vole ridikule" dodao bi Suman na ovo. Kako god, napisali smo svima da smo nakon višednevnog puta popraćenog patnjom i tegobama, napokon stigli živi i zdravi u Vladivostok. Te da im svima hvala na ovim divnim porukama. Mislili smo eventualno dodati kako nas te poruke još jedino drže na životu, ali srećom smo odlučili da ipak ne seremo, jer nam je stvarno drago da su se svi ti ljudi javili. „Pa mi smo popularni, ako smijem da primjetim!“ „Hura, napokon ta instant slava o kojoj se priča.“ „Andy Warhol nekoć davno reče, da će u budućnosti svatko imati 15 minuta svjetske slave. Ja mislim da mi upravo ispucavamo naš kredit.“ „Sigurno se ovako inače članovi nekog boy banda osjećaju.“ „Valjda, samo što smo mi ova trash verzija tih boy bandova. Pored nas umjesto golih obožavateljki, leži polumrtvi alkos.“ „On je u šoku, ne može još da svari da smo mi stvarno tu, kraj njega.“ „A pa nije da nemamo obožavateljke, eno ona tamo sa kaubojskim šeširom i one druge dvije stalno nas odmjeravaju i nešto se smijulje.“ „Nemoj zezat, jao vidi joj stvarno kaubojski šešir na glavi.“ „Sigurno su nas prepoznale, prate isto ovu našu stranicu i sad jedna drugoj šapuću, to su oni, stigli su!“ „Ma nanjušile nas da smo stranci, pa smo im samim tim teška egzotika.“ „Ma mi smo njima čista erotika, te sa šeširima se lože na slavu. A gdje ćeš dalje od nas. Mi smo sada sami vrh šou biznisa.“ „Kako su nas samo skontale da smo stranci?“ „Pa... možda zato što pričamo na našem, a ne na ruskom, koji je ovdje onako poprilično uobičajen jezik.“ „Ko bi se toga sjetio.“ „Jako čudno ponašanje.“ Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo, Putovanja, vlak |
26.06.2018., utorak
Zadnji dan Transsib-a
|
Uzeo sam ove moje zabilješke da na miru pročitam gdje smo uopće i u kojem gradu sam imao čast da se userem. Khabarovsk, ne nalazim ništa posebno, osim da ovaj grad nije bio zatvoren za strance, kao dobar dio ruskih gradova. E, pa to onda objašnjava zašto mi se to upravo tu dogodilo. Gdje ćeš se usrati još u gradu koji je bio zatvoren za strance. Ovo je liberalno mjesto, možeš srat gdje hoćeš. Divno. Grad koji je bio malo u rukama Kozaka, pa Manđura ili Kineza, pa svih njih skupa sa Koreancima, pa čudo da ga u neko doba nisu držali i Habsburzi, Francuzi ili Englezi. Uglavnom pošto je područje Manđurije ili današnje Kine, početkom 30-ih godina palo u ruke Japancima, a granica je samo nekih tridesetak kilometara od grada, odlučiše Rusi da za svaki slučaj ispod rijeke naprave još i tajni tunel. I stvarno, tamo 1942. godine napravili tunel od 7 km, ako se nešto ne daj Bože dogodi mostu, da željeznica i opskrbna linija može nesmetano dalje funkcionirati. Slijedećih 20 godina je taj tunel ostao tajni vojni projekt, tek sredinom šezdesetih prošlog stoljeća su počeli puštati teretne vlakove, pa onda i prigradske. Transsib nikada nije prolazio tunelom, jer su Transsibom putovali i stranci. A stranci kada bi vidjeli tunel, ne bi više bio tajan. Ne bi više bio ni vojni, jer bi kroz njega prolazili putnički vlakovi. Kakva degradacija za jedan tajni vojni tunel. Odjednom se samo Suman pojavljuje na vratima od kupea. „Stari jesi ti živ? Rekoh sebi ajde da prošetam i provjerim.“ Šta sad skrivati, toliko ni ja ne mogu vjerovati šta mi se upravo dogodilo, da sam morao sve ispričati. Suman ne može vjerovati da sam se usrao u kupeu. Suze mu idu od smijeha. „Pa kako, mislim di si, kako si to izveo, šta si stavio vrećicu na pod pa onda ciljao?“ Sve sam mu u detalje ispričao. Suman je samo odmahivao glavom i nije mogao sebi doći od čuđenja i smijeha. „Ajde ako se to već moralo dogoditi, bolje zadnji dan, nego zamisli da si se prvi dan usrao u kupeu i da moramo još 7 dana boraviti u njemu.“ „Ma ne bi ništa od ovoga mislio da se može zamisliti. Da li bi sjedio i zamišljao, šta da se userem u kupeu u vrećicu i onda s tom vrećicom krenem šetati po vlaku? Pa, sad kad razmislim možda bi i mogao, u trenucima inspiracije.“ „Pa e, tako da se nije nešto posebno ni dogodilo.“ „Imaš pravo, ne znam čemu praviti toliku priču oko ovoga, najnormalnija stvar, usrao se u kupeu u vrećicu. I otišao s tim šetati po vlaku.“ „Ljudi to rade svakodnevno.“ „E pa to. Čudi me da ovdje nema naljepnica na vratima, još na dva strana jezika, kako postupiti u slučaju sranja u kupeu. Prvo skinite gaće...“ „Ma sigurno dok mi sada ovdje sjedimo, u ovome trenutku, neko u nekom kupeu sere u vrećicu.“ „Samo ljudi ne pričaju o tome, pa onda svatko misli da to nitko drugi ne radi.“ „Upravo tako. Treba izaći na ulice i dići glas, da to više ne bude tabu tema. Dosta nam je da se o tome šuti. Da se to prikriva. Hoćemo bolje uvjete u kupeima!“ „I bolje vrećice!“ „Tako je! I bolje vrećice!“ „Nema stari, za sve u životu se treba izboriti.“ „Ofkors. Nego, jesi i ti pojeo onaj boršč?“ „Nisam, taman sam sada mislio naručiti.“ „Pa možda bi najbolje bilo da već sjedneš na WC, a ja ću ti naručiti.“ „Ajmo mi prvo do ostatka u restoran.“ „Ajde, ponijet ću ti ja jednu vrećicu za svaki slučaj.“ Ostatak ekipe u restoranu se već počeo transformirati u alkoholne zombije i poprimati svjetlucave oči i blago blesave osmijehe na licu. Svima sam u kratkim crtama objasnio šta mi se izdogađalo maloprije. Prvo na našem, pa onda i na engleskom za kolege s BBC-a. Suman se samo nasmijao i uzeo sebi pivu. Slijedećih desetak minuta smo svi zajedno plakali, neki od smijeha, drugi zbog činjenice da sam se usrao u kupeu u kojem i oni spavaju i borave. Brane je odmah naručio votku svima, govoreći kako ovu vijest ne može trijezan svariti. Ivanović je odmah naručio još jednu, jer je ionako mislio naručiti, ali ga je Brane preduhitrio. Babuška taman da krene po piće, ali ju Toma zaustavlja i govori ovoj dvojici da ne mogu naručivati prije njega, jer je on svakako na redu za rundu. Pa je naručio i on odmah. Ja sam se ispričao svima, što im eto serem po kupeima, te sam i ja odmah naručio jednu. Babuška je pogledala automatski slijedećeg. Suman je samo mahnuo rukom da i u njegovo ime donese rundu, a dvojica Engleza vidjevši šta se događa samo su se oduševljeno priključili narudžbama. Babuška je samo stajala i zabrinuto nas gledala. Pet puta je pokazala rukama, da li stvarno želimo da nam donese 50 votki? Samo smo mahnuli rukama prema sebi, poput kronera kada nemaju snage da beknu, nego samo uspiju rukom dati znak za još. I u isti glas oponašajući ruski naglasak promrmljali „Daaavvvvaaaaaaaaajjjjjjjj!“ Žena je samo uzdahnula i mahnula glavom lijevo-desno, okrenula se i otišla do šanka. Vratila se sa sedam čašica i flašom votke koju nam je demonstrativno stavila na sred stola i rekla „Evo, 500 grama votke“. Na svakoj njenoj gesti se vidi kako bi nas više od svega voljela naudarati zato što opet pijemo. Ali iz nekog dobronamjernog razloga. Valjda ima klipane naših godina kod kuće, pa kad gleda nas kako pijemo, kao da gleda njih. A to sa gramima mi nikako nije jasno, zašto grami a ne litre ili decilitri. Ovako po flaši, valjda je to negdje blizu litre. Kako je i direktor restorana vidio da smo odmah počeli s flašom, došao je do nas i nešto nam govori na ruskom. Srećom Luke je tu i prevodi nam, da ne smijemo sada ostaviti flašu. Sad moramo popiti sve, nema vraćanja na stalažu. To je običaj takav, čak su za vrijeme Sovjeta pravili flaše koje nisi mogao ponovo zatvoriti. Opet njih dvojica pričaju, a mi ostali isčekujemo napeto, kao da će nam obznaniti rezultate nekih testova. Uglavnom savjetuje nam kako je uvijek dobro da uz votku nešto jedemo. U Rusiji je običaj meziti kobasicu, kiseli kupus i kisele krastavce, što zovu „Zakuska“. Gle čuda. A još zvuči kao priča o rakiji i mezi. Poslije nije loše saprati votku sa vodom ili kakvim sokom. Čisto da grlo ne gori. Ne bi bilo loše ni da nam je sve ovo govorio prvi dan u vlaku, a ne zadnji. Najbolja je votka, te nam to još i pokazuje na etiketi, ako ima između 40-45% alkohola, jer je upravo to onda okus prave votke. I uvijek je bitno pitati „Za što pjom?“ Zašto ili zbog čega pijemo. Jer tko pije bez razloga, taj je alkoholičar. A razloga za nazdraviti s votkom se uvijek nađe, od kupovine auta do nove garderobe. Ovo me definitivno podsjeća na Balkan i na nazdravljanje s rakijom za sve i svašta. Direktor se smije i nastavlja pričati kako u Rusiji postoji jedna zdravica „Votka je otrov, otrov je smrt, smrt je san, san je zdrav. Pijmo za naše zdravlje!“ I uze onu jednu čašicu, pogleda nas sve preko nje i reče: „Za zdorovje!“ Mi se isto brže bolje dohvatili čaša, viknuli na našem „Na zdravlje!“ Iskapi on na eks, iskapišmo i mi do dna. Te prije nego je otišao za svoj stol, još dodade „Nikada u Rusiji ne smijete pijuckati iz dva navrata. Sve se mora popiti na eks!“ I nestade za svoj stol. Mi kimamo glavama u stilu, svaka čast na ovoj prezentaciji. Jedino Brane je skonto realnost situacije. „Jebo majku, prodo nam flašu i prvi potegnuo. Kakav kralj!“ Stali smo opet na nekoj stanici. Taman kako smo izašli iz restorana na stanicu, ispred nas stara bakica ima drveni stol prepun ribe. Dok smo mi našli vodu da kupimo, Englezi su već uzeli najveći primjerak koji je bakica prodavala. Kako smo se pojavili ponovo u restoranu, svi su se iste sekunde uzjebali oko ribe. I konobarice i direktor, odmah su se ponudili da nam je očiste. Navodno se radi o pravoj delikatesi, netko govori da je domaća riba iz rijeke Amur, drugi nadodaju da je to ni manje ni više nego amurska štuka. Mi samo prepuštamo raspravu stručnjacima i kimamo glavama, da mogu i rezati i čistiti i servirati ribu, nema nikakvih problema. Namigujem Lukeu, kao da je vrsni znalac i poznavatelj ribe, te je naravno pomno izabrao najbolje. Luke se smije i pita me da li ja to možda sumnjam u nadaleko poznatu englesku kuhinju i prepoznavanje pravih delicija. Kupili smo poput pravih glavonja najveću ribu koju je ona bakica prodavala, na kraju ispadošmo gurmani. Direktor nas tapša po ramenima, kako smo izabrali vrhunsku ribu. Bolje nismo mogli. Navodno je to endemska vrsta. Opet pogledavam Lukea. Ovaj podiže votku prema meni i pravi grimasu u stilu, pa zar si sumnjao?! Ajde bar se osoblje raspametilo. Donose nam ribu isječenu na komade, poslaganu na ovalnim pladnjevima. Mi ih sve naravno odmah zovemo da jedu s nama, što nije trebalo dva puta ponavljati. Krajnje oprezno čopamo komad po komad, kao da trebamo deaktivirati bombu. Riba je slana za popizdit. Ali zato se direktor i babuške udaviše. S druge strane, budući da je toliko slana, upravo je izvrsna za mezu s votkom. Stalno nudimo babuške da jedu, jer vidimo da baš guštaju sa merakom. Njima je ova riba ko praznik došla. Što se nas tiče, mogli su nam servirati i riblje štapiće, nama bi bio isti kurac.  „Eto ljudi smazali smo endemsku ribu.“ „Isto ko da smo čovječju ribicu iz one Postojnske jame bacili na tavu.“ „Ma džaba, mijenjao bi ju odmah za konzervu paštete.“ „Uf, i to čajne, namazane na krišku prepečnog bijelog kruha, po mogućnosti onog koji ti već stoji ovako 2 ili 3 dana u kuhinji. Pa da ga ne baciš, umeljaš kriške u žumanjak, prepečeš i onda pašteta, pa jedna kriška, druga, treća“ i dok Ivanović nabraja, nama svima slina krenula. „Ajde jebi se!“ „Ko zna šta li sada paštete širom svijeta rade? Misli li i jedna od njih na nas?“ „Je. Ona riblja, misli si gledaj budala jedu pravu ribu i to endemsku, umjesto da mažu mene.“ „Ja sam uvijek kupovao čajnu, misleći da ima neke veze sa čajem. Pa mi to sve skupa nekako prihvatljivije bilo nego pileće ili juneće. Ili jetrena, zamisli prave paštetu od jetre. Fuj. Ovako fino jedem zdravu paštetu od čaja.“ „Naravno, čaj je zdrav.“ „To je ova logika ruskog nazdravljanja s votkom.“ „Pa kad smo već kod nazdravljanja, nazdorovje!“ Votka nas je uzimala pod svoje, ova slana riba nas je samo potakla da stalno zalijevamo. Babuška nam donosi turu za turom i svaki put samo zavrti očima i prokomentira „Bože, Bože.“ Restoranom se ori pjesma, slikamo se sa svim mogućim fotoaparatima koji su pri ruci. Nakon nekog vremena ili sati, ko će ga znati, toliko smo pijani da iz nekog samo nama poznatog razloga u tom trenutku, skidamo majice i ostajemo sjediti goli do pasa. Valjda nam je tako lakše pjevati. Na stolu je flaša votke, a votke što u flaši, što po stolnjaku i po nama. Ispred svakoga je još po piva „Baltika“ i bijela keramička krigla sa crvenim jastogom na njoj. Srećom drugim gostima je ovaj alkoholni poremećaj normalna stvar i ne obaziru se previše na hrpu polugolih muškaraca kako zagrljeni arlauču neke njima nepoznate pjesme. Srećom i osoblje i direktor su do jaja, tako da Brane sjedi direktoru u krilu kako bi se zajedno uslikali, a Babuške umiru od smijeha i skrivaju se iza zavjesa kako bi pobjegle fotoaparatima. Jedna čitavo vrijeme pokušava biti okrenuta leđima nama, jer se stalno smije a sve ju je stid zbog zubi koji joj fale. Pa kako god se okrene da vidi šta mi radimo i ugleda fotoaparat, odmah se brže bolje okrene i zakuca u zavjesu. Nama šega, direktoru šega, ovim drugim babuškama tek totalni šou program.   Sve mi tako pjevamo internacionalni repertoar svega i svačega, ruke su u zraku, Sam stalno ponavlja stih „Dalmacijo mora moja“ i ne bi ni skužili da stojimo na nekoj stanici, da se odjenom nismo prepali ugledavši Švabu Repića kako stoji kraj vagona i gleda nas kroz prozor. I mi smo valjda njega uplašili, dok nas u čudu gleda zašto smo svi bez majica u restoranu. Čak je ušao i u restoran, ne bi li provjerio šta se događa. Sam i Luke su ga odmah dočekali skandirajući „Five one“, podsječajući na tekmu prije desetak mjeseci, kada su Englezi pomeli Švabe sa 5:1 na sred olimpijskog stadiona u Minhenu. Kako je ušao, tako je i izašao opet van. Ostatak mi prepričava kako su i za vrijeme moje akcije u kupeu, Repić i onaj drugi sjedili ovdje i jeli, te su ih i tada Englezi izludili s koje kakvim komentarima na relaciji Engleska – Njemačka. Biće da svijet obiluje poklonicima teze o vječnim neprijateljima. I nekako je uvijek taj neprijatelj jedan te isti. Budući da stojimo na stanici, ostatak ekipe je na ulaznim vratima od restorana i onakvi polugoli vire kakva je vani situacija. Brane i ja smo ostali sjediti. Izgledamo poput dva ušlagirana alkosa koji se ljuljaju naprijed nazad ispred kvartovskog dućana. Nemamo snage da uputimo jedan drugome niti pogled, a kamoli riječ. Odjednom se Brane ničim izazvan ustaje od stola, okreće se prema ostatku, pravi jedan korak prema njima i zaranja svom svojom dužinom u tepih na podu restorana. Kao kada uspravno držiš dasku i samo ju pustiš da padne. Ja sam uspio samo da iznenađeno podignem obrve. Ostatak je već kod Braneta i gledaju jel živ. Ja pokušavam isto priskočiti u pomoć, ali koliko god da je želja velika, ne mogu da se pomaknem. Jedva nekako doteturavam do Braneta i ne razmišljajući kako da budem od koristi, padam na koljena, jer nemam snage ni da se sagnem, niti da čučnem. Najradije bih legao kraj njega.  Pokušavamo ga dići, a čovjek je živi leš. Totalno oduzet i opušten. Jedva ga nekako stavljamo na klupu da sjedne, što on ni ne konta, nego kako smo ga stavili da sjedne, tako se on samo sklupčao u čošak i zalijepio čelo među koljena. Jadna babuška nam stavlja sve ono cuge sa stola u vrećicu, plus još deset piva koje nismo ni tražili, ali valjda samo da što prije odemo. Objašnjava nam kako nas ne tjera zato što smo pijani, ni što upadamo po restoranu, nego moraju zatvoriti restoran. Sad nam nije jasno zašto već ovako rano zatvaraju, da bi se ispostavilo da restoran čitavo vrijeme radi po Moskovskom vremenu. A budući da smo mi u međuvremenu na ovom putovanju prošli sedam vremenskih zona, ispalo je da restoran samo što smo sjeli u njega i mislili da krećemo sa današnjom feštom, već zatvara jer je njima taj dan već prošao. No dobro, s obzirom da nam se Brane onesvijestio, možda ta vremenska razlika i nije tako loša. Plaćamo sve što smo popili i pojeli nekih 50 američkih dolara, sve skupa. Ivanović i ja pokušavamo nositi Braneta koji je poprimio karakteristike jedne vreće cementa. Putem prema našem vagonu nam ispadaju pive, a do kupea smo uspjeli razbiti sve flaše votke koje smo ponijeli. Cijeli put kroz ovolike vagone, u ovom stanju, je totalni horor trip. Brane tu i tamo samo promrmlja nešto, obično onda kada mu glavom zakačimo za nekakvu tvrđu prepreku na putu, recimo štok od vrata ili rub prozora. Jedva smo stigli do kupea, osjećam se istrošeno kao da smo 12 sati kopali tunele. Braneta smo nekako odmah podigli i bacili na njegovo prijestolje, gornji desni krevet. Ne znam zašto, ali budim Braneta da ga pitam jel mu mobitel kod njega. Uspijeva probuncati; „...ni...ne...sam...rsooaan...“, uglavnom valjda da nije kod njega i da je ostao u restoranu. Prepipavam ga po džepovima i stvarno ne mogu ništa naći. Suman trči u restoran i vraća se nazad sa direktorom, koji se sam ponudio da dođe do nas i vidi u čemu je problem. Čim se direktor pojavio, tako smo i mi našli mobitel duboko zavučen u zadnji džep Branetovih hlača. Ispričavamo se direktoru što ga bezveze cimamo, ali čovjek samo kima glavom da nema problema i pozdravlja se još jednom sa svima nama, te nam želi puno sreće u Japanu. Suman opet nestaje, ovaj put u potragu za Englezima koji su se negdje putem zagubili. Toma, Ivanović i ja ostajemo sjediti na donjim krevetima. Jezici nam se lome u silnoj tromosti pri pokušaju komunikacije, kad odjednom Brane samo pade sa svog prijestolja među nas i grune glavom u vrata od kupea. Nama je srce stalo. On kako je zveknuo s one visine, tako se ne pomiče. Jebote ubio se. Oprezno mu prilazimo i sve nas je strah okrenuti mu glavu, jer se stvarno nadamo da nas neće dočekati prizor smrskanog nosa i krvave glave. Odjednom luđak sam okreće glavu, nabacuje smiješak i krajnje pijano izvaljuje „Jako čudno ponašanje!“ Jebi ti to, sigurno je sigurno, ovaj put smo ga strpali na donji ležaj.  Odlazim tražiti Sumana, jer kako je otišao tražiti Engleze, tako ga nema već više od pola sata. Ulazim u prvi slijedeći vagon, kada provodnica tog vagona odjednom počinje urlati na mene, govori mi nešto poprilično drsko i divljački maše rukama. Ja sam samo ubrzao korak i pokazujem joj na ruku gdje bi inače bio sat kojeg nemam, kako nemam vremena i bježim što dalje od ove divljakuše. Svašta. Šta ovoj bi ? Mislim si, da nismo možda koju flašu razbili putem, baš u ovom vagonu ? Ulazim u drugi vagon, kada se odjednom otvaraju vrata od nekog kupea i ispred mene iskače isti onaj div od 2 metra, kojeg sam već danas imao prilike sresti. U prvi tren si mislim kako sam sada definitivno najebo, ima da me izdegeniči ko konja. Frajer mi govori „Suma, Suma!“ Sliježem ramenima, jer uopće ne kontam šta mi želi reći. Izvlaći nešto iz džepa, mislim si sad će izvući onaj nož od Ramba s kompasom, kad ono avionska karta na kojoj piše Mario Suman. Aha, Suman! Pa da, njega i tražim! Super, karta je svakako bolje nego šaka u glavu ili nož od Ramba. Ali otkud njemu Sumanova karta? Da mu se nije šta dogodilo? Div se odjednom okreće i odlazi niz vagon, a ja bezuspješno teturam za njim, jer je on već sa dva koraka na kraju vagona. Tako lomeći noge za ovim gorostasom, prolazim odjednom pored otvorenog kupea, a unutra i Englezi i Suman i hrpa nekakvih nabildanih i istetoviranih Rusa, svi goli do pasa, loču i urliču nešto. Govorim Sumanu da je avionsku kartu izgubio, pa sada obojica pokušavamo pronaći onog medvjeda ogromnog. Dok tako bauljamo hodnikom vagona, frajer je samo iskočio iz nekog kupea ravno ispred nas. Sad mu već polako zavidim na toj tehnici sakrivanja, unatoč njegovim proporcijama. Daje nam kartu, na što se ulizivački zahvaljujemo nekakvim klanjanjem i ponavljanjem „Spasiba, spasiba!“ Čovjek nas samo čudno promatra i maše rukom da je sve ok. Ne daj Bože da nas pri tom mahanju rukom slučajno zakači, odbio bi nam glave s tim maljem. Karta je, da sve bude još zanimljivije, ona istrošena od Minhena do Moskve. Dovukli smo se opet jedva do kupea i bacili se ravno na krevete. Sve mi se živo vrti. Imam osjećaj kako se sve u sobi poremetilo, po ko zna koji put, te da ja zapravo ležim na zidu, dok je madrac okomito pored mene. Pokušavam zaspati, samo da ne budem svjestan mučnine od ove alkoholizacije, kad eto ti Engleza u naš kupe. Srećom sam na gornjem krevetu, bivšem prijestolju samoproglašenog vladara Braneta, tako da Ivanović koji je u prizemlju, ugoščuje ovu dvojicu koji jedva stoje na nogama. Nema šanse da zaspem, al nema šanse ni da se aktiviram u druženju. Nemoćan sam pri samoj pomisli da se uključim u razgovor. Englezi pričaju o nekakvom Dimitriju i cijeloj grupi Rusa i Mongola koji švercaju Honde i još nekakve japanske motore u Vladivostoku. To je bila ona vesela družina s kojima su sjedili i pili, zajedno sa Sumanom. Razgovor mi postaje sve dalji i dalji, primjećujem da mi fale riječi, možda i rečenice, soba se i dalje vrti, molim Boga da ne moram sada samo povraćati, jer mi se nikako ne da pomaknuti s kreveta. Opipavam madrac dlanovima, jer mi se čini kao da tonem u vrtlogu, nakon što je netko vrlo neodgovoran podignuo ogroman čep na dnu bazena.  Odjednom nas Vera budi da se krenemo spremati, jer se približavamo Vladivostoku. Mislim da nismo ni dva sata spavali. Osjećam se grozno. Svi smo još odvratno pijani, tako da se nikome ne da ni progledati, a kamoli ustati iz kreveta. Klizimo polako sa kreveta i na najsporiji mogući način, pokušavamo početi spremati stvari. Ustvari, samo smo sišli s kreveta ili smo u procesu silaženja ili ustajanja i stojimo i sudaramo se na pola kvadratna metra, ne znajući uopće šta da radimo sa sobom. Svatko se nudi da se makne s puta, ne bi li se vratio u krevet i još malo zaklopio oko. U kupeu je totalni kaos. Odlazimo na kraju do Engleza i njihovog kupea, samo da pobjegnemo iz ove naše ludnice. Pokušavamo ih u više navrata probuditi, ali nema šanse. Njih dvojica su još duže ostala budna, čak su još nastavili piti s Verom, govori mi Ivanović. Kako se vraćamo našem kupeu, tako prolazimo pored hrpe drugih putnika i svi su već spremili svoje krevete, torbe, sve izgleda vrlo uredno i lijepo. Jedino kod nas i kod Engleza vlada totalni užas. Deke obješene na vrata kupea, plahte vise skroz do poda, a na podu nema čega nema. Kako je god netko donekle spremio svoje stvari, biva izbačen na hodnik, ne bi li stvorili više mjesta i preglednosti u kupeu. Uz sav taj krš i lom, eto Vere, hoće da joj hitno predamo plahte i deke, kako bi ih prebrojala da koja slučajno ne fali. Mi ju blijedo gledamo i uopće nam nije jasno odkud joj snage da tako brzo djeluje, priča, kreće se. Nama treba bar par sekundi da trepnemo. Kako je hektično uletjela u kupe, u tu nenormalnu gužvu, nehotice rukom ruši ostatak pivi sa stola, ravno nama na majice i torbe. Još nas traži 25 Rubelja (5 kuna) za nešto što je nestalo, plahta ili krpa ili ko će znati, pojma nemam. Stojimo svi na hodniku, svatko sa svojim ruksakom, svatko polumrtav, polu zombi. Al smo svi u dresovima. Kao da stojimo u hodniku nekog stadiona i čekamo da izađemo na teren. Jadan bi taj tim bio, za kojeg bi mi istrčali na teren, u ovakvom stanju. U bilo kojem stanju. Vlak sve sporije i sve jasnije pravi svoje tu-dum, tu-dum zvukove. Englezi se tek sada polako ustaju, nakon što ih je Vera doslovno vukla iz kreveta. Nemaju oni pojma ni gdje su, ni zašto ih se budi ovako rano. Stigli smo. Grozno, pa zar je to kraj naše transsibirske vožnje? Nikako nam se ne napušta vlak. Gledamo u ovaj naš kupe, koji nam je toliko smijeha i sreće pružio u ovih zadnjih 7 dana.  Vera nas gura objema rukama niz hodnik, dok mi glumimo da plačemo i stalno ponavljamo „Njeeet, njeeet!“. Izašli smo van i još vrištimo za Verom „Spasiba Vera, njeeet, njeeet, spasiba, njet.“ Evo i Engleza za nama, čuvši nas i oni se zahvaljuju Veri i govore joj „Njeeet, njeeet.“ Nisu uopće svjesni da smo stigli. Čude se što imaju svoje stvari, jer misle da smo negdje stali na stanici na desetak minuta. Pola sedam je u jutro i poprilično je svježe za biti samo u dresovima. Ali hajde, imamo srećom šalove oko vrata, pa se nećemo prehladiti. To mi je uvijek fascinantno kad je zima i kad god izlaziš iz kuće, mama još dobaci da staviš šal da se ne prehladiš. Inače možeš gol izaći na snijeg, ali ako imaš šal, briga te. Stojimo ukopani kao da nas je netko zasadio na peron. „Jel ovo Vladivostok?“ Tek sada Luke dolazi sebi, nakon što čitavo vrijeme gleda u naše stvari, a i u svoju torbu. „Pa mogao bi biti, budući da su nas izbacili iz vlaka.“ „A i ovo je zadnja stanica.“ „I nekim slučajem se zove Vladivostok.“ „Pa biće da je to onda Vladivostok.“  Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo, vlak, potovanja |
21.06.2018., četvrtak
Transsibirska nužda u kupeu
Sjedamo u restoran i naručujemo po votku, te nas konobarica pita hoćemo li sada jesti ili poslije, budući da u Habarovsk stižemo za 20-ak minuta i tamo ćemo napraviti malo dužu pauzu od pola sata. Brane, Luke i ja uzimamo odmah po Boršč. Crvenu, ljutkastu juhu, sa ciklom i komadima junetine i još hrpom svakakvog povrća. Nešto tako dobro, da se jednostavno ne može čekati još sat vremena. Približavamo se gradu, ali prvenstveno se približavamo rijeci Amur, kojoj nikako da se približimo. Sve kad mislim eto nas na rijeci, to su tek ili pritoke ili se Amur izlio, pa je poplavio cijelu ovu stranu obale. Uglavnom tek u daljini se nazire pravo korito rijeke. Na ovom mjestu se 1916 godine spojila Transsibirska željeznica. 1913 su počeli graditi most koji je bio 2,5 km dugačak. Dvije godine poslije je bio gotov, ali pošto se konstrukcija gradila u Varšavi i kako je počeo Prvi svjetski rat, zadnji finalni dijelovi konstrukcije su se morali poslati brodom za Vladivostok. Trgovački brod koji je prevozio ta zadnja dva nosača za most, potopiše Švabe dok je prolazio Indijskim oceanom. Naravno ko drugi, nego kako naš podmorničar kaže, vječni neprijatelj. Preostali dijelovi su naručeni potom iz Kanade, te je most pušten u promet godinu dana poslije i napokon je povezivao željeznicom Moskvu sa Vladivostokom, kompletno preko ruskog teritorija.  Šteta što su ovaj spomenik spajanja i nastajanja Transsibirske željeznice razmontirali samo prije 2 godine, jer sada prelazimo preko novog mosta, koji je tek nedavno sagrađen i pušten u promet. Ne znam, možda mi se čini, al izgleda mi kao da je Amur duplo širi nego Dunav. Nikad kraja ovoj rijeci. Nije ni čudo da je ovo najduži most na cijeloj transsibirskoj liniji. Polako primjećujem da ovo sa juhom možda i nije bila baš najbolja ideja, mogao sam fino pričekati kao i ostatak ekipe i pojesti je na miru, poslije pauze. Mislim si da li da trknem još na WC, ali vidim da su provodnice već uredno zaključale toalete, jer vlak samo što nije ušao u stanicu. Izlazimo na stanici van, a mene sve više i više stomak pritišče. Pola sata ostajemo ovdje, pa ima da poludim. Dokle god je vlak na stanici, WC kabine su zaključane. Naravno, jer sve ono što ode u školjku, završava na tračnicama. Tako da to ne bi baš bilo pretjerano ugodno ni za oko ni za nos, da stojiš na peronu, a odjednom pored tebe pljušte fekalije iz vagona. Vani je divno, sunčano i pretoplo. Svi uživaju na suncu i šetaju se lagano lijevo desno, a ja se preznojavam. Pritisak me malo popustio, ali još uvijek brojim minute i pogledavam na veliki sat iznad perona. Brišem stalno znoj sa čela.  „Jel tebi dobro?“ Suman će zabrinuto, mi smo u međuvremenu braća po trbušnim peripetijama. „Šuti, usrat ću se!“ „Dobra ona juha beše, a?“ „Koji sam ja konj. Na sav onaj sinoćnji ili jutrašnji alkohol, ja stučem juhu, znajući da mi je to zicer i da će me uhvatiti kenj, samo je pitanje za 5 ili 10 minuta. I još me fino konobarica upozori da stajemo ovdje i ne... Daj meni odmah juhu, ko će čekati do stanice. I još ko za kurac, ovdje stojimo ne 5, ne 10 minuta, nego pola sata.“ „Pa idi seri tu na kolodvor.“ „Da. Pa da još ostanem ovdje. Jebote ostanem u Sibiru, zato što sam se usro na kolodvoru. Zamisli stvarno izađem iz WC-a i dođem na peron, a ono nema vlaka.“ „Ma nemoj ni razmišljati o tome, ako te iznenadi i proleti u gaće, mi ćemo se samo udaljiti, a ti se nastavi sam šetati.“ „Ajmo mi lagano nazad prema našem vagonu, nekako mi je lakše dok se krećemo, nego dok stojimo na mjestu.“ Stvarno je vani predivno. Kako su svi opušteni, sretni i nasmijani na ovom suncu. Dva oblačića fino raspoređena na plavom nebu, rodila ih majka za nacrtati. Ja gledam bi li mogao negdje pored vlaka na brzinu čučnuti. Problem je što ne možeš nikuda otići, jer na peronu stoje vlakovi s obje strane. Jedini izlaz je stepenicama na most, pa preko 300 perona do kolodvora. Ma kao da bi stvarno išao srat pored vlaka, al eto svašta čovjeku prođe kroz glavu. Ostatak ekipe lagano kreće nazad prema restoranu, jer je lakše proći peronom nego opet kroz sve te vagone. „Ja ću ostati tu, da uzmem još dodatnog papira iz kupea, a sad će nekada i otvoriti WC kad krenemo.“ „Ajde ajde, samo polako, važno je ne srljati!“ „Jebite se vi lagano...“ Gledam njih kako se šetkajući udaljavaju, ruke na leđima, bezbrižni, ma krasno. Ja se nervozno vrtim u krug, hodam tamo vamo, molim Boga da vlak sada krene, iako znam da ima bar još desetak minuta. Pritisak se vraća i to jači i žešći nego do sada. A u kurac, usrat ću se sad i ovdje. Grizem si donju usnu, ne znam kuda da krenem. Približavaju mi se dvojica Švaba. I njih dvojica usporeni, uživaju na suncu, baš im je lijepo. Svratili malo da počaskamo. „Ehej, jeste i vi izvadili kreme za sunčanje?“ Ja se kiselo nasmiješih, a hoću da eksplodiram, cupkam s noge na nogu. Ma gotovo je, moram srati, nema priče! „Jel slučajno već znate koliko bi koštala avionska karta od Vladivostoka do Japana?“ Pitaju me valjda tek toliko da nešto pitaju. Ja bi ih sada najradije poslao u tri pizde materine i njih i avion i Vladivostok i onu juhu i ko me budalu natjera da ju jedem prije ove stanice. Popeo bi im se sada na ramena i istovario se na glavu i dok to činim vrištao bi iz sve snage pjesmu „Allways look on the bright side of life“ iz filma Brianov život. „Ma 500 dolara“, izvalio sam bilo kakvu cifru, samo da skratim priču i uz ispriku da moram nešto pokupiti iz kupea, zbrisao sam prema vratima od vagona. Nema šanse da u ovom trenutku stojim i mirno časkam o nebulozama nekakvim, a opet da pred njima dvojicom cupkam i šetam u krug, mislili bi da sam na kreku. Prolazim pored Vere, naše provodnice i mislim si evo ti 200 Rubelja, samo me pusti u WC. Neću puštati vodu sve dok ne krenemo, majke mi. Hrpa putnika je oko nje i pričaju s njom, tako da mi je malo neugodno pred svima njima to pitati. A ne znam ni kako da joj to objasnim, jer dok probam na našem ili ruskom, pa onda na engleskom, pa onda rukama i pantomimom, usrat ću se 10 puta u međuvremenu. Samo protrčavam pored svih njih i upadam u vagon i ne znam šta ću sa sobom. Povlačim kvaku od vrata WC-a, ali ona su naravno zaključana. Što nije razlog da se odmah postane pesimist. Nada umire zadnja. Mislim da ću se ovog trena usrati u gaće. Trčim do kupea, ne znam ni sam zašto trčim do kupea, ali i kupe je zaključan. Naravno, pa ostavili smo ključ Veri, kada smo krenuli u restoran. Trčim nazad do Vere, objašnjavam i rukama i nogama da nešto trebam otključati, samo da što prije skonta. Brzo do kupea, otključavam ga, ne znam ni zašto, ali već u slijedećoj sekundi trčim opet do Vere, vraćam joj ključ. Pri munjevitoj brzini nazad, prolaze mi još većom brzinom ideje šta sad da napravim. Upadam u kupe, zatvaram vrata i grabim vrećicu za smeće koja nam obično visi na vratima. Samo sam istresao sve ono smeće na pod, skidam hlače, zauzimam poput košarkaša obrambeni stav i navlačim najlonsku vrećicu preko guzice. Držim ju priljubljenu uz dupe, kao da mi život ovisi o njoj. Zatvorio sam oči, a u glavi mi slika velike sklopke koju neko povlači prema dole i te sekunde ogromna betonska brana puca i propušta neviđene količine vode koja ruši sve pred sobom. Eksplozije cisterni, raspadanje balona punih vode, vidim djecu kako nose vaze iz dinastije Ming koje im nehotično klize niz ruke i razbijaju se u stotinu komadića, akvariji koji pucaju i razljevaju se po prostorijama, ogromni neboderi koji se urušavaju u sebe, ogromni silosi iz kojih pršte usjevi na sve strane, lansiranja američkih Apollo misija i one turbine koje oslobađaju svu onu silu energije pri polijetanju. Krute mazo, kako sam se usro! Kakvo olakšanje!  Sada bih najradije još satima ostao blaženo sjediti na WC-u i listati neke novine. Ali situacija je takva, da spuštenih gaća i sa pribijenom vrećicom na dupetu, stojim u nekom polu čučečem stavu, kao da se spremam spustiti niz skakaonicu u Garmisch-Partenkirchenu. Šta sad? Molim Boga da ona dvojica klinaca sada ne otvore naglo vrata, kao što to znaju činiti. Imali bi od prizora mene s ovom vrećicom sigurno doživotne traume. Vlak je krenuo. WC kabine su otključane. Super. Pokušavam sa spuštenim hlačama i gaćama, nabijenom vrećicom na dupetu, doteturati do druge vrećice gdje su maramice i još koje nekakve higijenske potrepštine. Kako sada držati vrećicu nabijenu na guzicu jednom rukom, a drugom se obrisati? Bojim se skloniti vrećicu, prije nego se obrišem, jer se radi o proljevu. Pade mi na pamet da cupkam u mjestu. Kao, tako će sve što je trebalo kapnuti, kapnuti sada dok cupkam. Uzimam te maramice, brišem se i sad kužim da je kapnulo na nečiji ruksak, te još sebi po prstima nalazim tragove. Jebote sav sam zasran! I još k tome svemu, u kupeu smrdi za popizdit. Uzimam ovu vrećicu gdje su bile maramice, bacam sve iz nje i stavljam ovu zasranu u nju. Kao dupla zaštita. Brišem brzo ovaj ruksak srećom nije puno, ali čak i da je kap, ne znam kako bih primio informaciju da mi se netko posrao na ruksak. Blesavi smiješak prouzrokovan ovim ekstremnim olakšavanjem mi ne silazi s lica. Uzimam nečiji sprej za noge i špricam po svuda, misleći da ću spasiti naše prebivalište od smrada. Sada se još smrad pomiješao dodatno sa nekakvim apotekarskim mirisom, tako da ću se još i ispovraćati ovdje. Provirujem iz kupea i srećom ispred i oko naših vrata nema nikoga. Šta ću sada s tom vrećicom? Preko puta WC-a, na kraju svakog vagona postoje kante za smeće. Ali baciti ovu vrećicu u istom vagonu gdje smo i mi, ne znam jel baš najsjajnija ideja. Gledam po vrećici da li ima bilo kakvih natpisa, po kojima bi se moglo skontati da je od nas. Nema ništa, obična crna vrećica. Svejedno, mislim si možda je bolje baciti u nekom drugom vagonu, što dalje od našega. Ne znam zašto, ali u tom trenutku mi mozak baš nije priseban, pa sam krenuo tiho na prstima da skakučem hodnikom. Srećom brzo sam shvatio da izgledam kao moron, pa sam se nastavio smireno šetati vagonima s vrećicom punom govana. Prolazim hodnicima i što je najgore svuda stoje ljudi, nikako da naiđem negdje gdje nema nikoga. Da samo spustim to u kantu za smeće i izgubim se. Već si mislim ako nastavim ovako prolaziti vagone, još ću banuti u restoran, bez da sam se rješio ovoga i šta onda? Odjednom se ispred mene pojavljuje gorazd, dvometraš kao od brda odvaljen. Toliko su mu ramena široka, da mi nije uopće jasno kako prolazi ovim uskim hodnicima. Nema šanse da prođem pored njega, stao je direktno ispred i gleda mi u majicu. Ja ko za kurac od svih majica, imam na sebi majicu koja ima nekakav grb što ovako na prvu izgleda isto kao grb Federacije Bosne i Hercegovine. Nekakav ljiljan i nekakvi crveno-bijeli kvadrati, što naravno podsjećaju na šahovnicu. Što je najbolje, majicu sam dobio od nekoga ko je bio u jednom njemačkom izviđačkom klubu i grb nema veze ni sa Hrvatskom, a ni sa Bosnom i Hercegovinom. „Ti Hrvjat?“ Pita me ozbiljno ova stijena. Valjda je ovako Veliki Blek izgledao, za prave. Ja sa svojih 1,90 visine gledam prema njemu gore, imam osjećaj kao da mi se obraća svjetionik. Gotovo je mislim si, ovo je kraj haveru. Prolazi mi u sekundi kroz glavu, kako je ovo sigurno neki komandos, koji je za vrijeme rata bio na srpskoj strani i sada gleda u ovaj grb kao dovoljan razlog da mi polomi sve kosti. Trese mi se ova vrećica u ruci, kontam šta sada da mu kažem, da mu ponudim neka uzme sve, evo uzmi ovu vrećicu, to je sve što imam! Jedva nekako gutajući knedlu odgovaram: „Dja“ iako se i na ruskom kaže da kao i kod nas, ubacio sam i ovo j, misleći da tako zvučim više ruski i da će me bolje razumjeti, te da će moj trud uzeti u obzir kada me bude lomio. Promatra me i skenira. Ja stojim i čekam kada će me zviznuti u čelo, ali istovremeno razmišljam da li bi ja mogao dokučiti njegovo čelo, iz zaleta. Kao što sam nekoć kao klinac promatrao obruč na košu i iz šestodrugog puta bi hvatao zalet da ga dodirnem. Sekunde kao da su godine. Ja bi se od ove situacije mogao komotno ponovo usrati. Možda da ga pitam za kratki predah, skinem gaće pred njim i opet navučem ovu vrećicu na dupe? Ne skida pogled s majice. Napokon je uzdahnuo, pomaknuo se malo u stranu i veli na ruskom engleskom: „Gjood, gjood.“ To je tako teško i sporo prevalio preko jezika, da ne čekajući hoće li se možda ipak predomisliti i ubiti Boga u meni, kimnuh glavom i rekoh „OK“, provukoh se pored njega i bjež što dalje. Upadam u slijedeći vagon, nema nikoga! Brzo ubacujem vrećicu u kantu za smeće i trk nazad u kupe, jer je ostao otključan. Srećom gorazda više nema u hodniku, tako da letim ovim hodnicima presretan, osjećam se kao menadžer na Wall Street-u koji je imao iznimno uspješan dan. Sretan kao Heidi kad trči alpskim proplancima. Prolazim sva ova čudnovata spajanja vagona i udaram se dlanom po čelu, kako mi nije palo na pamet da vrećicu davnih dana šuknem u jednu od ovih rupa između vagona. Toliki sam put prevalio, a mogao sam već kod našeg vagona samo ju ispustiti na tračnice. Ajd dobro, šta sad. Kupe je onakav kakvog sam ga i ostavio. Mislim da je ovako usmrdljen, još sigurniji nego da smo ga zaključali. Ko bi normalan ušao ovdje, bez da iste sekunde ne pobjegne van. Smeće leži po cijelom kupeu. Prozor u kupeu se ne može spustiti, tako da otvaram širom vrata i spuštam prozor u hodniku. Kako bi ubrzao dotok svježeg zraka, stao sam u hodniku kraj prozora, procijenivši da zrak koji mi udara u facu se ustvari odbija od mene i tako ga usmjeravam ravno u kupe. To je taj inžinjerski talent koji čuči u meni. Pola ovih vlažnih maramica koje su služile umjesto tuširanja, nosim sa sobom u WC, da bih si dodatno ulickao stražnjicu. Smeće koje je razasuto po svuda trpam opet u drugu vrećicu i sređujem kupe da izgleda onako neuredan, kao što je bio prije ove moje akcije. Nakon što sam sve uneredio kako je i bilo, sjedam na krevet i napokon mogu da odahnem malo. Je-bote! Da sam samo izdržao još minutu, moglo je sve proći bez ovoga. Da sam probao izdržati još minutu, usrao bih se u gaće. Umoran sam i osjećam se iscrpljen, kao da sam kopao osam sati. Totalno je čudno sjediti sam u ovom kupeu, u ovoj tišini, gledati kroz prozor u slike koje odmiču i slušati taj zvuk tračnica. Totalno je čudno sjediti u kupeu u kojem sam se maloprije usrao. Šta li je onaj mješanac Bleka, Robocopa, građevinskog krana i Dolph Lundgrena htio? Oznake: SPORT, nogomet, transsib, prvenstvo, rusija, Putovanja |
20.06.2018., srijeda
Mi, Slaveni!
Sporazumijevamo se malo na našem, pa malo na ruskom i na kraju kad vidimo da se ne razumijemo, sve to ponovo na engleskom. Iako ga ne ide baš sjajno, stalno forsira engleski, samo kako bi nama ugodio i bio siguran da je nama lakše razumijeti šta nam želi reći. Zovemo ga kod nas u kupe, taman smo kupili i imamo nešto votke. Iako danas eto nismo mislili piti, ali red je da nazdravimo nama Slavenima i naravno činjenici da s tom nuklearkom nisu izazvali treći svjetski rat. A s obzirom da im je nestalo zraka, ne bi se čudio da je netko slučajno se laktom naslonio na komandu za lansiranje rakete. Sjedamo u kupe, Ivanović i Suman pored njega, Brane, Toma i ja prekoputa na drugi ležaj. Predstavlja nam se kao Mihajlovič i kaže kako mu je dida ili ujak ili već nekakav rod, živio u Splitu, te je i on jednom bio i u Zagrebu i u Splitu. Još kad smo mu rekli da se Mario preziva Ivanović, grli nas sve i stišće nam ruku kako bi još više potvrdili činjenicu da smo svi Slaveni i svi treba da budemo zajedno, protiv fašista. Otkud mu sad oni?! Pokušavamo nekako predložiti da možda ipak sutra cugamo, jer smo se sinoć unakazili, ali on sutra napušta vlak i presjeda na liniju za Kamčatku. E jebiga. Ništa, uzimamo novu flašu votke i njemu točimo pola čaše, a nama ostalima po milimetar, dva, čisto da nazdravimo. Mi otpijamo malo gutljaj po gutljaj, jer nam se već sada diže želudac, a Mihajlovič ga bogami struni na eks u sekundi. Čuli smo to negdje, da Rusima koliko god natočiš u čašu, nema tu iz dva ili tri navrata, uvijek se sve salije na eks. Stalno nam ponavlja kako mu je nevjerojatno drago da nas je upoznao. Točimo mu više od pola čaše, mi smo još na ovim gutljajima, a on opet pljus, sve na eks. Mi se pogledavamo i malo nam neugodno, jer jednostavno ne možemo da ga pratimo, ali ni približno.  Zlo nam je od votke. Kako vrijeme odmiče i kako idu jedna čaša za drugom, vidi se da je čovjek poprilično rastrešen i da problemi izbijaju iz njega, zato i udara po votki nemilice. Priča nam kako obično krene s podmornicom iz Kamčatke, pa oko Azije, preko Indijskog oceana, pa prema Atlantiku. Tako uvijek provede 7 mjeseci u godini ispod morske površine. Svaki put kad bi se onda vratio u Moskvu, našao bi ženu s drugim u krevetu. Tri puta ga je žena ostavljala i odlazila s drugima i na kraju se opet vraćala njemu. Svaki put kad bi išao u bazu, žena je putovala s njim. I ovaj put ga prati, iako su u međuvremenu rastavljeni. Mislim si valjda da bude sigurna da je otišao, ali nije mi do zajebancije na ovaj račun. Vidimo svi da mu život baš nije med i mlijeko, te mu sipamo opet votku, ovaj put do vrha čaše. Ode sve na eks, 2 dcl. Kao da je voda. Opet nas sve grli i ljubi, neprestano ponavljajući kako mu je drago da smo se upoznali i što pijemo ovdje s njim. Ja ne znam jesmo li nas petorica popili sve skupa jednu čašu, on ih je stukao već barem šest ili sedam i to ove zadnje tri su bile do vrha. Sve ga je teže razumjeti, jer jezik naravno počinje furati svoj film. Kako nam priča o Kursku i o ženi i o svom životu, pogled mu je sve tužniji i tužniji, te nas nekada toliko dugo s tim očajnim izrazom na licu promatra, da ne znamo jel se suzdržava od te silne tuge da ne zaplaće ili će sad izvaditi pištolj i pobiti nas sve. Razumijemo čovjeka da mu je teško, još ga ova votka dodatno otvorila, ali taj očaj i kompletna situacija počinju već biti zastrašujući. Tako da ga nagovaramo da odemo još koju zapaliti, možda malo udahnuti zraka na hodniku. „Meni je žao, da smo svi Sljaveni, a moramo pričati po Engljeski da bi komunicirali.“ „Ma dobro, razumijemo se mi i ovako.“ „I žao mi je što ste se vi Južni Sljaveni tamo malo posvađali.“ Objašnjava nam, teturajući s noge na nogu, kako smo s obzirom na snagu i veličinu slavenskih naroda, mi kao dva tri plemena na jugu, koji su se malo posvađali među sobom. Majka Rusija je to sve promatrala čisto kao što majka gleda svoje dvoje djece, kako se malo počupaju za kosu oko neke igračke. „Vi niste jedni drugima bili neprijatelji, vi ste svi braća, mi smo svi braća. Postoji samo jedan vječni neprijatelj.“ „Ko?“ Mi ko ne znamo da cilja na Amere. „Nijemci!“ Opet nas nasmija do suza. Džaba hladni rat od pola stoljeća sa Amerima, svemirska utrka, Afganistan, Čečenija, ne... Švabe su vječni neprijatelj. Opet nam svima stišće ruke u znak prijateljstva, bratstva, jedinstva, kad se odjednom otvaraju vrata i upada žena u kučnom ogrtaću, ljuta ko ris što je ovaj valjda pijan ko majka i zove ga da se odmah vrati u kupe. Odmahuje rukom i nastavlja nas grliti. Pokušava nas trojicu obuhvatiti rukama i podignuti nas u zrak. I što je najbolje, iako je za glavu manji i od mene i od Braneta, pribio nas je sebi na prsa i podiže nas dvojicu i Tomu, nekoliko centimetara od poda. Ne trebamo se čuditi, kaže, nosio je i veće od nas. Bio je jedan period u Čečeniji, gdje je morao par mjeseci biti sa mladim vojnicima, pripremati ih kroz obuku, nabijati im kondiciju, valjda i naučiti ih da voze podmornicu po Čečeniji. Za kraj nas postrojava sve ispred sebe, salutira nam vojničkim pozdravom. Mi poredani jedan uz drugoga, uzdignutog čela, s jednom rukom na potiljku i u drugoj cigareta, u ista glas pozdravljamo sa „Spasiba i dosvidanja!“ Nestade čovjek svojoj nevjernoj ženi, a mi ostadošmo još dugo pušiti jednu za drugom u pokušaju da provarimo sve ovo čega smo se naslušali. Pokušavam kroz ove zabilješke i karte o Rusiji odgonetnuti koja bi ona čudna stanica sa razglasom mogla biti i čini mi se da smo to stajali u mjestu zvanom Svobodnij, što bi na našem bilo „slobodni“. Navodno je to veliko prometno čvorište za riječni i željeznički promet. Valjda to objašnjava one reflektore i razglas. Za vrijeme Staljina, sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća, tu je bio najveći logor u toj mreži Gulaga sa 200,000 političkih neistomišljenika i klerika. E ovo definitivno objašnjava onaj naš jezivi osjećaj u vezi tih reflektora i razglasa. Biće da smo duh mjesta i nakon svih tih godina opet namirisali. I to mjesto još nazovu „slobodni“. Možda da su imenu još dodali „al u kurcu“. Pijuckamo ovu votku i ne možemo se načuditi kako ju je naš oficir salijevao u grlo. Noć je mirna, mjesec pun, gitara je opet u pogonu i iskopavaju se balade od Divljih Jagoda. One, bez kojih ne možeš dobiti dozvolu da sviraš u društvu, ako kojim slučajem ne znaš barem „Krivo je more“. Teta provodnica nam kuca na vrata, da nas kratko provjeri i pohvali što smo tako fini i tihi. Ili nam pokušava objasniti da budemo tiši? E ne znam sada, zovemo ju svakako da popije koju s nama. Ode ona ipak svojim poslom, a ja mislim da slijedeću stvar „Noć je prekrasna“ od Daleke Obale nismo prestajali ponavljati i tuliti slijedećih sat ili dva, sve dok nismo ušli u Belogorsk.  Izlazimo na stanici i ravno ispred našeg vagona je kip Lenjina koji je desnu ruku i šaku ispružio prema nama ili prema Kini, a lijevu šaku drži stisnutu uz tijelo. Iza čitava fasada zgrade je ukrašena nekakvim stalnim zidanim lentama, kao da ova stanica stalno doživljava slavlja, proslave i obljetnice. Možda narod jednostavno voli da je stalno veselo. Kupujemo nešto kruha i opet koju votku, jer eto nikad se ne zna kada ćemo opet goste imati. Pogotovo one koji votku natežu kao da je c-vitamin. Iako su rani jutarnji sati, svejedno su lokalci izašli sa svojim namirnicama na stanicu. Biće da se red vožnje Transsiba itekako prati. Slikamo se ispred Lenjina i jednostavno uživamo u ovom jutarnjem oštrom zraku, cvrkutu ptica sa okolnih krošnji i mjesečini koja ovim trenucima daje posebnu bajkovitu notu. Nazad u kupeu žuljamo po ovom kruhu što smo kupili i zalijevamo votkom. Kao da smo tri dana radili na gradilištu na -20 i sada se napokon dokopali juhe u toploj prostoriji. Valjda mislimo kako ćemo se opravdati sami sebi za ponovno opijanje, ako se dovoljno natrpamo kruhom. To se onda ne broji, jer nas kruh čuva od pijanstva. Toliko nas pazi, da Suman odteturava s čašom votke prema WC-u, ne primječujući uopće da nosi čašu. No kako je vlak naglo trznuo, tako mu je ta čaša samo odletjela iz ruke u nečiji kupe. Srećom ljudi spavaju, tako da će čašu primjetiti tek kasnije kad se probude. Opet smo dočekali zoru i izlazak sunca koje prži sve jače i jače. Kako dani odmiču, tako i nama ove zore i jutarnji sati postaju normalniji, nego ostatak dana. Iskreno, ovo mi je stvarno najbolji dio putovanja. Kada sjedimo uz gitaru, a sunce odjednom izviruje i polako nam prikazuje kuda to sve prolazimo. Gledajući kroz prozor, negdje ravno u daljini je Kina. Nedavno sam vlakom putovao od Zagreba do Slavonskog Broda i gledajući kroz prozor kupea, ravno ispred mene je bila Bosna. Sad gledam kroz prozor kupea i ispred mene je Kina. Ne znam baš točno šta sam s tim mislio reći, valjda ako sjediš do prozora, proširit ćeš si horizonte. U svakom slučaju.  Sedmi dan Luke nam na prepad otvara vrata od kupea i sav čio i prpošan pjevuši: „Ajmo, ajmo vi predivne djevojčice, vrijeme je da ustanete, ulijepšate se i da odemo u restoran na jednu malu sičušnu votku!“ Jedva otvaramo oči, taman toliko da u slijedećem trenutku sve što je na dohvat ruke leti prema Lukeu. „Ma jel ovo ta topla slavenska gostoljubivost o kojoj svi pričaju? I o kojoj me na putu vamo taman jedan mornar s kojim ste jučer bili poprilično udavio.“ „Kakav mornar?“ Jedva profrfljavamo iz sebe neku rečenicu. „Sad me nekakav lik zapričao, kaže da ste pili jučer, valjda me zamijenio za nekoga od vas, pa mi se ispričavao ako je jučer možda malo prebrbljav ili nepristojan bio.“ „Ahaa, je je, bio je jedan takav tu.“ „E pa upravo taj, onda mi je nastavio pričati kako svi mi Slaveni trebamo biti zajedno.“ „Naravno, vidiš kako taj čovjek mudro zbori.“ „Slažem se, zato sam mu samo rekao da sam Englez.“ „Možda si mu trebao spomenti i da imaš kozačke krvi u sebi?“ „Kako da ne, vjerojatno bi slijedećih 20 godina slušao o Kozacima, Slavenima, Tatarima, Sovjetima, Rusima i ko zna možda bi se dotakli i Rimljana.“ „Ma da, najbolje se napravit Englez.“ „Naravno moji lordovi, ajde spremajte se, vodim vas na čaj, a vi mene na votku.“ Ulazimo u Birobidžan, što je ujedno i glavni grad židovske autonomne pokrajine. Toliko nam se vrti od sinoćnje votke, čisto ne mogu povezati to s količinom koju smo popili. I s obzirom koliko smo se natovili kruhom. Nemam snage da sada vadim leće, ponovo sam ih samo osvježio tekućinom, dok su se zubi morali zadovoljiti žvakom. Tek vani na stanici otvaramo skroz oči, protežemo se i gledamo u Braneta koji ne znam jel svjestan da je ogrnut dekom na ovom suncu. Luke nam govori kako je još krajem 20-ih godina prošlog stoljeća ova regija zamišljena kao rješenje za sovjetske židove. Na neki način njihova dugo sanjana država. Plus što su Sovjeti hitno trebali da nasele daleki Istok zbog straha od Japanaca. Dajući tu pokrajinu Židovima, naselili bi tu regiju, plus što bi stekli simpatije zapada i židovskih organizacija u Americi, koje bi to sve još financijski potpomogle. Čak je i direktor poznatog njemačkog Bauhaus-a projektirao i zamislio ovaj budući glavni grad nove židovske države, republike ili pokrajine. Ta riječ pokrajina zvuči dosta skromno. Radi se o teritoriju veličine Švicarske, koji je jedva uočljiv kada se ovako promatra kompletna Rusija. Čak je i veći, nego što je današnja država Izrael. Međutim klima je ovdje poprilično okrutna, tako da je većina provela par godina i onda su se pogotovo nakon što je rat završio, preselili u Izrael ili nazad u Europu. A one koji su ostali, dotukao je Staljin. Prvo su ispali najhumanija država na svijetu, dajući Židovima dio zemlje da razvijaju svoj jezik, žive svoju kulturu i religiju. Poslije su se sjetili da sovjetska ideologija ne voli isticanje ni pojedinaca, ni religija, ni pretjerano pametovanje, pa su im sve pisce, istaknute pojedince i intelektualce strpali u radne logore. Danas od 75,000 ljudi, možda je samo par tisuća Židova. Svejedno, na stanici ime grada piše i na ćirilici i na hebrejskom. Stojimo u hodniku ispred našeg kupea, kad prilazi nam jedan Ukrajinac i iz čista mira pokazuje nam u novčaniku hrpu raznih novčanica iz svih mogućih zemalja. Mi gledamo i ne znamo šta bi mu rekli, osim bravo i odlično. Gledamo svi kao vidno zainteresirani, kad čovjek izvlači 1000 jugoslavenskih dinara, al kao da su sada iz tiskare izašle. E sada stvarno gledamo zainteresirani, ne možemo vjerovati odakle je nju sada iskopao. Pita nas da li možda slučajno imamo i naših novčanica, jer nije da nas žica pare, fino nam pokaza čovjek da je kolekcionar. A ne znam ni šta bi s kunama, čak i da nas žica. Uglavnom, ko za inat, nitko od nas nema niti jedne nočanice u kunama. Sad nam je užasno krivo, jer vidimo da je dečko totalno ok, nije nikakav čudak, nego eto prišao nam da se upoznamo, skuplja novčanice i to je to. Stvarno trebali bi se nekada išamarati od tih glupih sumnji i predrasuda, koje se čovjeku u prvih mah pojave. Na to sve, objasni nam da ga pričekamo, trkne kratko u svoj kupe i donese nam komad nečega na kruhu. Potpuno bijelo, meni izgleda kao sapun. Gledamo u njega, pogledavamo našeg engleskog Kozaka, da ga eventualno pita šta bi ovo trebalo biti. Kaže da je ovo ukrajinski specijalitet i da nema veze što nemamo naših novčanica, neka uzmemo ovo, to je eto od njega što smo se upoznali. Luke nam još dodatno objašnjava da je to slanina. Slanina? Ja u životu nisam vidio ovoliki komad slanine, a da nema niti jedne crvene nijanse na sebi. Isto sapun. Ovo da slučajno nađem u kupatilu, ja bi se sav natrljao prije tuširanja. Još bi se dobro izrifljao s ovim kruhom, misleći valjda da je spužva za tijelo. Uzimamo tu slaninu na kruhu i duboko se zahvaljujemo, stvarno nam je sada krivo što nemamo nikakvu sitnicu iz Hrvatske, da s njom ponudimo ovog krasnog mladića. Al zato imamo votku, pa na brzinu nazdravljamo svi sa po 2-3 ljute, onako s nogu. Na putu u restoran, Luke nam govori kako je ukrajinska slanina nadaleko poznata. Tamo je to delikatesa i postoji preko 50 vrsta slanine. „50 vrsta slanine? 50 vrsta onog bijelog?“ Slaninu smo naime ostavili u kupeu, nismo baš imali želju da ju vučemo sa sobom u restoran. „Pa ne znam sada jel bijelo, krem, kakvo je, al znam da imaju razne vrste i da ako je negdje slanina pojam, onda je to u Ukrajini.“ „Možda imaju stvarno u raznim bojama ili s okusom šumskog voća, sa ananasom, punjene sirom, marmeladom.“ „Pa ne bi se čudio i da takvih ima. Mislim da ste vi dobili onu originalnu, onu koja je preteća svim tim sa jagodama ili breskvama.“ „Na ovoj našoj još samo na sredini fali natpis Nivea. Stvarno ovo prvi put čujem da slanina bilo gdje toliki status uživa.“ „Je, je, to je u Ukrajini baš veliki specijalitet.“ Oznake: transsib, nogomet, rusija, prvenstvo, vlak, sibir, Putovanja |
19.06.2018., utorak
Ruski oficir i nuklearna podmornica
|
Gledajući kako lokalci uz smjeh utovaraju te kartone, prolazi mi kroz glavu kako se ovdje ne radi o nekom divljem švercu, nego se neke stvari jednostavno ne daju na drugačiji način dopremiti u zabiti, nego željeznicom. I budući da vlak svaka dva dana prolazi, sigurno je to učinkovitiji način, nego čekati da se kamion probije do ovog mjestašca. Direktor uvijek sjedi i jede. Šta će drugo i raditi, kad je direktor. Preko puta njega je nekakav policajac, koji također jede. Šta će drugo policajac raditi, nego jest na račun direktora. Taman što su kartoni istovareni, završio i policajac sa svojom klopom i eto ti ga do nas, pita nas jel mu se možemo potpisati u neku knjižicu. Mi u nevjerici gledamo njega, jesmo li ga dobro skontali, pogledavamo jedni druge da se na brzinu šutke preispitamo hoćemo li ovim potpisom sebi rezervirati kartu za kakav Gulag. Čovjek samo hoće da mu se potpišemo, jer je čuo da smo iz Hrvatske i idemo na prvenstvo u Japan, pa bi on ako može, autograme od nas?! Policajac negdje u pol sibirske pripizdine, traži od nas klošara autogram? Prvo mi je prošlo kroz glavu da mu odmahnemo i kažemo „E stvarno ste dosadni, jel možemo mi jednom na miru piti, bez da nas policija cima za autograme?!“ Ovo kao da je Monty Phython ili Nadrealisti. Uglavnom potpisali se mi, zlu ne trebalo, ne znaš nikada sa ovim murijašima što jedu na račun direktora. Valjda s našim imenima nismo priznali da smo strani špijuni? Policajac se zahvaljuje, želi nam svu sreću, pozdravlja direktora i nestaje iz restorana. Valjda se samo njega čekalo, jer čim je kročio van, vlak je krenuo. Mi još zbunjeni pogledavamo direktora, a on dignuo čašu pive i samo kimnuo glavom, da se ne brinemo ništa. Šta ćemo nego pomaknuli kave u stranu, naručili nama po pivu i direktoru jednu. Dobro je biti dobar sa direktorom. Nikad ne znaš... A i čemu se skroz trijezniti bezveze. Znamo ionako kako će ovaj dan završiti na kraju. Nakon još koje pive ipak smo se vratili u kupe i odlučili stati na kraj ovim svakodnevnim opijanjima. Već neko vrijeme se nismo zaustavljali na stanicama, budući da ih nema. Biće da je ovaj golemi prostor poprilično nenaseljen. Unatoč tome, mogli su komotno koju stanicu sagraditi. Jer, kako ćeš naseliti ovu regiju, ako ljudi nemaju gdje sići sa vlaka. Zato napraviš stanicu i čekaš da nikne grad. A i dobro je za zavarati neprijateljske satelite. Vide da postoje željezničke stanice, a ne mogu otkriti stanovnike. Opet krenu priče o skrivenim, zatvorenim gradovima. Potroše se godine na još modernije satelite, sve u nadi da će napokon otkriti skrivena naselja i opet ništa. Na kraju zaključe da im ne valjaju sateliti i cijeli program koji je do tada koštao milijarde, jednostavno proglase neuspješnim. Samo zato što je netko iz zajebancije sagradio željezničku u sred ničega. Nepregledna su to područja ravnica, šumaraka, brežuljaka, rijeka, jezera i bareština. Tu i tamo onda jedna ili dvije drvene kućice sa bijelim, plavim ili zelenim prozorima. Kao da putuješ od Zagreba do Beograda i tu i tamo vidiš jednu ili dvije kućice. Recimo probudiš se u jutro, izađeš ispred kuće i možeš vrištati do mile volje, skinuti se gol, trčati i valjati se po proplancima, opet vrištati, skakutati, prevrtati se gologuz naprijed, nazad. Niti će te tko čuti, ni vidjeti. To sve napravi ispred ulaza u zgradu u kojoj živiš, valjaj se gologuz po parkiralištu u naselju i vrišti iz sveg glasa, već u slijedećih par minuta ćeš sjediti u kombiju koji vozi u mentalnu ustanovu. Može se naravno i kod nas naći hrpa vukojebina gdje je prva civilizacija udaljena nekoliko kilometara, desetak, dvadeset. Ovdje je to 300, 400, 500 kilometara do slijedećeg naseljenog mjesta. Pa ti vidi kada odeš u nabavku i zaboraviš recimo cigarete. Kod nas se znalo pričati za očeve koji su napustili obitelj, otišao po cigarete i nije se vratio. Valjda je to stara sibirska priča. Uf, svašta čovjeku prođe kroz glavu, kad ovako ne zna šta bi sa sobom, šesti dan sjedenja u vlaku. Vrijeme stvarno strašno sporo prolazi. Nije da nam je dosadno ili bezveze, nego kako ne pijemo u restoranu, izuzetno smo svjesni koliko ustvari mi vremena na raspolaganju imamo. Evo opet nekoliko kućica, zanimljivo kako kroz cijelu Rusiju ne mijenjaju oblik i stil. Sve su iste, iako smo prošli već više od nekoliko tisuća kilometara. I tek sada primjećujem kako svaka kućica ima sa drvenim gredama ograđeno dvorište, a unutar dvorišta još je nešto dodatno ograđeno ili pregrađeno. Kao mali labirinti. Hrpa tih ograda na sred nepregledne stepe. Nekako suludo. Mali Sergej iz susjednog kupea visi obješen o rukohvat u hodniku i pokušava se njihati, što naravno ne uspijeva jer je naslonjen na zid od vagona. Tako da se stalno odguruje nogama i lupa leđima od zid. Pored njega je klinac možda mrvicu mlađi, koji pokušava sve kopirati što i Sergej radi. Sergej i klinac su u biti braća, kako nam upravo objašnjava njihova majka, koja se ispričava ako nas klinci slučajno gnjave. I Sergej, gle čuda, ne zove se tako. Ime mu je Dimitri, a buraz je moj imenjak, Saša. Uglavnom klinci, od kako smo Sergeja nekidan zezali i ponudili ga keksima i bananama, vide u nama sav svoj interes u putovanju ovim vlakom. Tako da je nekada teško preko dana odmoriti, osim ako zatvorimo vrata. Čak i tada ova dvojica mališana ili kucaju na vrata ili grebu ili otvore vrata pa zbrišu. Valjda su oni i razlog zbog kojeg po cijele dane pijemo u restoranu, samo da nismo tu i da nam ne skaču po mozgu. Dan nam doslovno prolazi tako što čitavo vrijeme buljimo kroz prozor i gledamo u pejzaž kojim putujemo. Tu i tamo poprilično zbunjeni što smo trijezni, kao da smo prošli terapiju elektrošokovima, zapjevamo nešto tipa „Nek živi ljubav, nek se budi dan, neka svako dijete ima miran san.“  Stajemo napokon na nekoj stanici i hvala Bogu da možemo malo izaći na zrak. Mjestašce izgleda kao da smo stvarno putovali kroz vrijeme i izronili u godinama početkom prošlog stoljeća. Kućice su naravno drvene, narod koji nudi namirnice na stanici su u nekakvim nošnjama, žene furaju marame na glavi. U biti nije ni na pijaci u mom Slavonskom Brodu puno drugačije, ali valjda činjenica da smo daleko u Sibiru, plus sve te drvene kućice... Plus pas koji cupka pored nas bez jedne noge. Kupujemo nešto kruha, nekakvu domaću kobasicu, votke da se nađe i obavezno vode. Nazad u kupeu režemo kobasicu i ne možemo se načuditi šta je sve nadrobljeno i umrvljeno u njoj. Gledamo svi u čudu u nešto, što nikako ne liči na sastav koji smo do sada nalazili u kobasicama. Oprezno svatko od nas stavlja komadić kobasice u usta i meljamo to kroz zube, kad taman gledamo kroz prozor, opet onaj pas skakuče bez jedne noge. Gledamo u psa, gledamo u ovu kobasicu što klinički obrađujemo. Gledamo u psa. „E meni se nešto ne jede ovo.“ „Ne znam, al ni meni baš ne leži.“ ... „Jebote šta ako stvarno jedemo nogu ovom jadnom škevriji i on sada cupka za vlakom, želeći nam valjda dat do znanja da bi bilo lijepo kad bi mu vratili nogu.“ E tu je bio kraj priče s nama i s kobasicom. Svi smo ispljunili ovo što smo žvakali i kobasicu bez ikakvih posebnih komentara, bacili u smeće. Brane na gornjem krevetu, svom prijestolju, čita knjige i priprema se za prijamni ispit za fakultet novinarstva u Zagrebu. Kaže bilo bi super kad bi jednog dana dogurao do sportskog novinara. Par minuta poslije je zaspao s tom istom knjigom na faci. Toma razmišlja na glas, da li će možda scena gdje ga je Tatjana zgrabila za jaja ostaviti trajne posljedice na njegovu potenciju. Suman i ja nagovaramo Ivanovića da si razreže opet prst na neku konzervu. Problem je samo što nemamo više konzervi, ni bilo kakvih zaliha koje smo ponijeli sa sobom. Uspjeli smo sve potamaniti u prvih par dana. Odlazim po čaj i hodajući hodnikom gledam sada kroz prozore na drugoj strani vagona. Tamo u daljini je kompletan istočni Sibir, nenaseljeno područje veličine Europe. I tu nema nikoga. Samo divlja i netaknuta priroda. Fascinira me Rusija, fascinira me toliki prostor koji je sigurno velikim dijelom i neistražen. I to danas, u ovom stoljeću.  Dan prolazi polako, sporo, u totalnom izležavanju. Nema nam ni Engleza. Sigurno i oni krepavaju u svom kupeu. Ležim na gornjem krevetu nasuprot prijestolja našeg uzvišenog Braneta i potrbuške promatram ove predivne prizore koji odmiču brže nego što sam uspio realizirati šta sam to vidio. Sad mi je tek u potpunosti jasno zašto je Branetov ležaj jedino pravo prijestolje u kupeu. Ne zato što se on neodljepljuje s tog kreveta, nego što se jedino na tom krevetu može ležati potrbuške ili na boku i gledati u pravcu u kojem vlak ide. U slike i prizore koji nam dolaze u susret, pa još postoji teoretski gledano manevarski prostor da stignemo i uslikati te pejzaže ili barem još jednom okrenuti glavu za njima. Dok s ovog mog kreveta, vidim samo ono što smo već prošli i ne postoji nikakav manevarski prostor, osim tuge što nešto lijepo prođosmo, a nismo stigli uslikati. Sa donjih kreveta se ne može puno toga vidjeti ležečki, moraš ipak sjediti da bi gledao kroz prozor. Ako te zapadne pod, vidiš samo komad neba. Ali gušt polumrtvog izležavanja i blejanja kroz prozor u sve te rijeke, jezera, nepregledne stepe, pa opet čudna brdašca koja prolaze kao na filmskoj traci, je neopisivo dobar. Poput imanja 14 godina, završetka školske godine i odlaska s roditeljima na more. I dok jablaničkim vrletima i neretvanskom dolinom jezdiš ka Korčuli, po mislima ti skakuče tvoja prva ljubav koju ćeš naravno upoznati na moru. Nošen tom mišlju, nije te briga za neretvanske kanjone, ni za janjetinu kod Gojka, kao ni za Bitku na Neretvi. No budući da taj krajolik vodi tvojoj prvoj ljetnoj ljubavi, sve te gorostasne stijene, cesta koja vodi tik uz modru valovitu rijeku, skršeni most koji je spomenik zajedništvu i hrabrosti svih naroda i narodnosti, rasječeni komadi mesa koji se sa pečenim krompirom tope u ustima ostaju zacementirani u glavi, poput jedne predivne slike koja će uvijek visiti okaćena o moždane vijuge. Još nije pao mrak, a mjesec je već visoko na nebu pun kao bundeva. Ne znam zašto, ali jako priželjkujem da sada vidim koju afričku antilopu kako skakuče ovom stepom. Ne mora biti nužno afrička, ali ne znam da li postoji sibirska ili azijska. Ali bi skroz sjela sada u ovu sliku. Možda jedan mali lav kako ju vreba iz prikrajka, ali uglavnom antilopa da je tu. Neka skakuče. Primjećujem kako ovdje i brda više nisu brda kao kod nas, nego poprimaju taj istočnoazijski oblik. Izgledaju poput kula, prekrivenih šumom. Vlak već duže vrijeme prati rijeku i valjda zbog takvih brežuljaka, mjesečine i te rijeke uz koju prolazimo, stalno mi je u glavi film „Apokalipsa sada“, kad Martin Sheen i mladi Lawrence Fishburne plove brodom uz rijeku, u Vijetnamu. Uz nekakvo malo jezerce koje prolazimo, dvoje ljudi sjedi uz logorsku vatru. Kakva divota… Brane se vratio u kupe, nisam ni skontao da ga nema, mislio sam da spava na prijestolju sa knjigom na faci. Uspio se čovjek otuširati kaže. Mi u čudu, teškom. Pa navodno ima tuš kabina u jednom djelu vagona. E sad ili nas zajebava i samo se malo opsežnije podaprao ili mi čitavo ovo vrijeme ne kontamo da postoji mogućnost tuširanja. Uglavnom čovjek izgleda svjež, upravo onako kao kada se netko otušira i promjeni odjeću i sav je ono, svjež, mirišljav i u svakom slučaju drugačiji od nas. Al dobro kako god, odlučili smo svakako njegovu higijensku ambiciju proslaviti na kraju vagona u prostoru za pušače, uz cigaretu i kavu. Stajemo na nekakvoj stanici, ali nitko od nas ne pokazuje želju da izlazimo van. Stojimo pod nekakvim reflektorima. Ima tu još tračnica i drugih vlakova, pretežno cisterne i teretni vagoni. Kroz male rešetke iznad prozora, čitavo vrijeme dopire glas iz zvučnika postavljenih valjda po cijeloj stanici. U biti to su dva glasa, ispada kao da nemaju telefon, pa se dogovaraju preko razglasa. „Ja ne znam kako se vama čini, meni je ovo gledanje kroz ove rešetke, obasjani reflektorima, ovaj razglas, jebote kao da smo zarobljenici, stigli smo u logor i sada čekamo da nas iskrcaju van.“ „Je, je, baš i ja razmišljam o tome. Čekam ustvari samo da čujem pse kako laju i neke vojnike koji ih pokušavaju smiriti, da se odjednom ona klizna drvena vrata ispred nas otvore i da nas krenu tjerati van.“ „Možda nam taman preko razglasa objašnjavaju, kako im se razglas pokvario i budući da je stalno upaljen, službenica za šalterom će to iskoristiti da nam čita svoju poeziju koju piše u slobodno vrijeme.“ „Koliko god da je zajebancija, al stvarno su ovaj razglas i ovi reflektori jezivi nekako.“ „Sad kad se ovi vagoni prekoputa maknu i kad osvane natpis - Arbeit macht frei. Nekim čudom smo proputovali kroz vrijeme i evo nas u Aušvicu, 1944 godina.“ „Da. I Gestapu pokušavamo objasniti da smo krenuli u Japan, na svjetsko nogometno prvenstvo.“ Odjednom u prostoriju ulazi manji srednjovječni tip, atletski građen, u kratkoj majici i donjem dijelu trenerke. Pali cigaretu i nakon što je malo stajao sa strane, pita nas na jedva skrpanom engleskom da li bi mu malo ispričali o našem putovanju, odakle smo i tako to. Valjda vidi da smo stranci. A valjda je i čuo, budući da ne razgovaramo na ruskom. Predstavlja nam se kao ruski oficir na jednoj nuklearnoj podmornici i da upravo putuje prema Kamčatki gdje mu je baza. „Adakle vi?“ „Mi iz Horvatja, Croatia“ „Horvatja?! Jugoslavija?!“ „E bravo, vidi ga zna!“ „Naravno, pa mi svi Sljaveni, svi braća!“ Mi se slažemo naravno, jer prvenstveno nam je drago i čudno, da je uopće čuo za Hrvatsku. Jer kako smo ustanovili, u Moskvi su čuli i znaju i za Hrvatsku i za Tita i za Jugoslaviju. Onda igrom slučaja kako smo sve više odmicali od Moskve, tako su ljudi koje smo upoznavali u vlaku, za Tita još i čuli, Juga im je isto dosta poznat pojam ali ne znaju baš gdje bi ta zemlja trebala biti, dok je Hrvatska već postajala prava egzotika. „Ja biti u nuklearna podmornica, mi bila u Jadranski more.“ „Ma daj, kao turisti ste došli podmornicom, kupali se?“ Pokazujemo mu još kao da plivamo i smijemo se samima sebi i kontekstu nuklearne podmornice i turističkog kupanja. „Neee, njet turisti, Jugoslavija, Amerikanski... NATO, tri godine“, pokazuje nam unazad za te 3 godine. Mi se sada pokušavamo sjetiti jel bilo kakvih okršaja između Rusa i Amera, znam da nije bilo rata, jer nas u protivnom ne bi ni bilo više. „Jel Ameri kada su napadali Srbiju, Beograd?“ „Točno, točno! Amerikanski i NATO, bombe, Beograd. Mi bili u Jadransko more. Ali tajna, to niko ne znati. To sve top-sjikret.“ „Ma daj, da vas Ameri nisu skontali... njet sonari, sateljiti od Amerikanski?“ Pokazujemo mu kao da dvogledom tražimo nešto. „Njeeet, njeet“, stavlja prst na usta, kao tiho, psssst. „Niko to njeet znao, mi bili tamo, radi Jugoslavija.“ Mi se malo gledamo, ne, mi se poprilično gledamo u šoku, ne možemo prvo vjerovati da su stvarno bili tamo. Drugo, ne možemo vjerovati da nam sada prepričava to sve. „S nuklearnom podmornicom ste vi bili u Jadranu, dok su ovi bombardirali Beograd? I to sve top-sjikret?“ „Evo pogledajte ovo“ zasukao je rukav na lijevoj podlaktici i pokazuje nam pod svjetlom jedva vidljivu minijaturnu oznaku, žig ili tetovažu. Kao da su sitne brojke i slova, poput neke šifre utetovirane na ruku. „To je ta šifra bila, pod kojom je ta operacija bila, top-sjikrit.“ „Pa zašto je na ruci, tetovaža?“ „To je naša oznaka za tu misiju.“ Opet nam nije jasno, čemu to tetovirati trajno na ruku. „Da, da, mi svi Sljaveni, mi Rusi moramo paziti na vas Južne Slavene.“ „Ma mogli smo svi da odletimo u tri pizde materine s tom nuklearkom... Aah, ta nuklearka opasna, mogli smo svi buuum u tri pizde materine.“ „Njeeet, njeet, to ruska podmornica“ diže još i palac gore, jer ako nešto valjda valja, to je ruska podmornica. „Jedino, nestalo nam vazduh, pa smo morali otići prema Grčkoj.“ Mi šutimo. Gledamo ga i načulili uši, kao da očekujemo objašnjenje. „Vama je nestalo zraka na nuklearnoj podmornici? Pa ste otišli za Grčku?“ „Da, njeet mogli izroniti, tam sve Amerikanski brodovi, NATO brodovi, pa smo otišli prema Grčkoj da izađemo na vazduh.“ E tu smo pukli od smijeha, ovo je bio vrh. Nuklearna podmornica možda i sa nuklearnim bojevim glavama, koja je na dnu Jadranskog mora za svaki slučaj ako to bombardiranje Srbije dodatno eskalira, na tajnom zadatku, nitko ne zna da su tamo i njima nestane zraka?! Srećom smije se i on isto. Mislili smo možda će se uvrijediti što se mi ovdje rasplakašmo na račun ruske mornarice. „Njet dobro računali, zaboravili na vazduh.“ „Pa šta bi bilo da ste izronili kraj Amerikanski brodova?“ „Njet harašo, njet good.“ Vlak je u međuvremenu krenuo i napustio ovo čudno mjesto pod reflektorima i sa ovom jezivom komunikacijom putem razglasa na stanici. „Izvinjite, a šta je bilo s Kurskom prije dvije godine?“ Čim smo spomenuli ime Kursk, samo se naglo uozbiljio i odmahnuo par puta glavom. „To tragedija. Sto osamnajest ljudi, drugovi, jako puno moji drugovi, prijatelji, kamaradi.“ „Šta ste baš znali neke koji su bili na Kursku kad je potonuo?“ „Pjet mojih kamaradi, drugari, išli smo zajedno na akademiju, na oficirsku školu.“ Nije ni nama sada baš do te teme, mislimo se kud smo je i spomenuli koji kurac. Vidi se na njemu, da se čovjek lomi samo kad mu misli odlutaju u pravcu te teme. „Ali njeet Kursk. To pričati, samo uz ruska votka. Samo ako pijemo, inače njeet.“ Već je malo pripit, ali inzistira da naše poznanstvo obilježimo votkom, plus još ove teške teme koje se svakako ne mogu ispričati drugačije, nego preko čaše. Nama to baš i nije bilo u planu, jer stojimo ovdje svatko sa svojom kavom, odlučni u sprovođenju našeg bezalkoholnog dana. Ali jebat ga, kad imaš inače prilike slušati ovakve priče od jednog ruskog oficira, sa jedne ruske nuklearne podmornice. A i pravila koja smo si zadali za danas, su ipak malo preambiciozna, što jest jest. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo, sibir, vlak |
18.06.2018., ponedjeljak
Šesti dan
|
Stojim na sred ogromnih pašnjaka i svuda oko mene bizoni. Pravi američki bizoni, mrcine. Leže tako na livadi i briju si krzno sa kože. Tamo gdje ne mogu dokučiti svojim kopitama, pomažu im drugi iz krda. Jedni drugima nježno sa brijačim aparatima briju i čerupkaju krzno. Zatim odlaze do ceste koja prolazi pašnjakom i prodaju to krzno na štandovima. Pričam sa Matom koji je naš čovjek, iz doline Neretve. Njega su platili prije par godina, da im organizira prodaju po uzoru na naše štandove s voćem, uz cestu, kada se ide prema Dubrovniku ili Pelješcu. I ništa Mate pokupio kofere i reko svojima da ode za Ameriku. Radit s bizonima. Ovdje sada ubire masnu dnevnicu, štandovi su niknuli i sa jedne i druge strane ceste kroz park Yellowstone. Turisti se zaustavljaju, gledaju krzna, cijenkaju se sa bizonima i posao ide odlično. Samo što bizoni ne žele čuti za plaćanje bilo kako drugačije, nego u kutijama s petardama. Onda po cijele dane i noći trčkaraju okolo i bacaju te petarde jedni drugima pod kopita i umiru od smijeha. Taman mi to sve Mate objašnjava, kada se jedan bizon toliko uplašio jedne upravo eksplodirane petarde, da je ravno krenuo na nas. Nisam stigao ni pomaknuti se, već je ogromna njuška bila na centimetar ispred mojih očiju. Osjetio sam samo strahovit udar. Otvaram oko i gledam u svaku onu nit na tepihu. Zašto li je sada tepih na sred pašnjaka? Pokušavam odlijepiti obraz i podići glavu od tepiha, ali me nikako ne ide. Zatvaram usta i sada tek kontam da su bizoni valjda san, a da sam ja žvalio tepih dok sam spavao. Usta su mi tako suha, da imam osjećaj da mi je netko postavio lamperiju u usnoj šupljini. Možda imam i prepariranog fazana obješenog oko kutnjaka. Stvarno ne znam kada smo se onesvijestili, što na kraju krajeva i ide u prilog nekome ko se onesvijesti. Da ne zna kada se to dogodilo. Utrpan sam u vreću za spavanje i ležim na podu. To sam za sada saznao. Ne mogu se pomaknuti. Glava mi je sigurno poput onih ogromnih Staljinovih ili Lenjinovih glavuša, koje su postavljene po ruskim trgovima. Samo što ova moja još i boli, pored toga što je teška i ne mogu je ni pomaknuti. „Eeee, jjjeeeeessiii žiiiiiiv?“ čujem najsporiju i najbezvoljniju verziju Braneta da komunicira, ikad. Opet mi ne uspijeva da podignem glavu. „Ma evo...“ „Dobro je. Počeo si hrkat, pa sam gledao da te pogodim s nečim. Pa nisam ništa drugo imao pri ruci, nego konzervu od kikirikija.“ „Jel?“ „Ma da. Al nisam mislio da ću te spizditi ravno u glavu. Zato pitam jes živ, al eto, biće da si živ, pa samo toliko da provjerim.“ „Jao glava mi se raspada, al sada nemam pojma jel me boli zato što si me spuco tom konzervom ili je od mamurluka.“ „A jebemu, vidiš na to nisam ni pomislio.“ „E jebi se, a baš bi volio da znam takve stvari. Možda sam totalno otporan na konzerve od kikirikija.“ Hvatam se rukom za nogu od kreveta, ne bi li se bar malo pomaknuo iz ovog položaja. Odjednom s kreveta na kojem Toma potrbuške leži prolomi se britki, nazovimo ga veseli jutarnji prdež. „Jaoooo ljudiiii bježmooooooo!“ Smije se Toma, mumljajući s glavom zagnjurenom u jastuk.  Toliko mi je ovo sve urnebesno, čak se nekako jedva i smijem, al generalno se osjećam kao da me kamion pregazio. Pokušavam se podići, al nemam snage, nego ostajem zgrbljen i naslonjen na vrata od kupea. U slijedećih sat vremena se svi jedva pomičemo, ali je to sve tako polako i bolno, da bi netko pomislio kako je među nas grunula bomba, pa sada još ošamučeni pokušavamo doći sebi. Tegoba, bol, žeđ, sparina, zlo i naopako. Gledam ove moje bilješke o našem putovanju i informacije o Rusiji, sve je zgužvano i natopljeno votkom. Jedva se natjeravam da odem do WC-a. A najradije bih opet legao da buljim u svaku onu nit na tepihu, dok me san ne odnese među bizone. U WC-u pokušavam očistiti leće i staviti ih opet u oči. Ruke mi se tresu kao da su na centrifugi. Imam neki osjećaj da svaki put kada sam ja zabavljen čišćenjem leća, što zahtjeva par sekundi koncentracije i higijene, vlak se zatrese. Pa opet ganjaj leću po lavabou, po podu, pa ju opet čisti, pa opet probaj staviti u oko i spucaj se pri tome bar 10 puta u obrve, u nos, pa ju tek onda ubodem u oko. Da bi skontao kako me žulja, jer je nisam najbolje očistio, pa ju opet vadi, pa čisti, pa ona po ko zna koji put ispadne, pa do kurca više! Još alkohol isparava, vruće mi je, mali zatvoreni prostor, znojim se kao da sam u sauni. Eh, kakav li je onda merak zube prati, nakon ove kalvarije s očima. Te kutnjak malo, pa sjekutići, pa lijevo, pa desno, gore dole, sapunjanje i trljanje u nedogled. Ne moram to raditi sagnut kao kada stavljam leće, nego sam se fino ispravio, protegnuo, perem zube i gledam u plafon. Ništa ne ispada, zubi stoje na mjestu, čak donekle i pomaže što mi se ruke tresu i glume centrifugu. Mogu i da se gledam u ogledalu dok ih perem, mogu i da sjednem na WC školjku, mogu da cupkam u mjestu. Dok moje zube perem zubnom pastom „Aquafresh“, ja mogu sve. Uz zubnu pastu „Aquafresh“ moji zubi su sretni. Sretan sam i ja, jer s njom mogu sve. Mogu i da se zaserem po majici, kao što sada upravo vidim u ogledalu. Pola majice sam isprolijevao vodom uklanjajući zubnu pastu, opet sam sav mokar i još uz sve to, na majici imam tragove kao da sam bludničio sam sa sobom. Koja fenomenalna riječ. Bludničiti. I to sam sa sobom. Sa mojim bludnikom. Sjetih se kako me uvijek bilo stid tako nešto ispovijedati, kada bi u crkvenom kalendaru došlo vrijeme ispovijedanja. Obično je to pred Božić ili Uskrs. Onda bih, dok sam stajao u redu obično kroz glavu provlačio sve moguće načine, kako bi mogao objasniti svećeniku, koji je to moj najstrašniji grijeh sa 13 godina. „Moja zadnja ispovijed je bila prije pola godine.“ Tu bih u startu slagao, jer je bila prije godinu, al mi nekako neugodno da se nisam godinu dana ispovijedao. „Od moje zadnje ispovijedi obludnih totalno. Toliko sam ga obludnjavao da mi je evo ruka otpala, ne mogu više šake stisnuti od bludnovanja. I svađao sam se s mamom i tatom i sestrom, nisam redovno molio, ni išao u crkvu.“ Molim te daj mi 10 Oče Naša i Zdravo Marija, blagoslov i da mogu ići. Ili sam čak razmišljao stojeći u redu, da li se iko ikada usudio ući unutra i reći „Drkao sam! I streljajte me sada. Drkao sam jer mi je 13 godina, jer mi se diže na sve živo i neživo, drkam ga non-stop, na lijepe, na ružne, na sisate, na guzate, na zubate, na debele, na ogavne, na modele, na porno glumice, na komšinice, na prijateljice, na životinje u dokumentarcima, na tratinčicu, na drvo, na fasadu, dok gledam horore ja ga drkam, mogao bi da ga izdrkam na crveno na semaforu, da nisam sada ovdje negdje bi drkao. 13 mi je godina, jedino o čemu razmišljam je o drkanju. I ljutio sam mamu i tatu, sestru, nisam redovno molio, niti išao redovno na mise.“ Ne znam. Na kraju bi ušao unutra i rekao samo da sam ljutio mamu, tatu, sestru, nisam bio redovan ni u molitvama, ni na misama. Na pitanje koje je samo po sebi čudno, da li sam imao bludne misli ili radio bludne stvari, naravno da nisam. Dobio bih par Oče Naša i Zdravo Marija, odmolio i otišao kući bludničiti. Vraćam se u kupe, u mokroj izbludnjeloj majici, ali svjež ko rosa i pijan i dalje ko krava. Taman razmišljamo hoćemo još malo sjediti, pa onda u restoran ili ćemo odmah u restoran, kad eto ti našeg Groundhoppera. Došao malo u goste. A mi, loši. Polupijani, polunikakvi, pokušavamo da se razbudimo, tek dolazimo sebi, moglo bi se reći da ni najmanje nismo spremni na goste. Što ne znači, da ne treba biti krajnje ljubazan i dobar domaćin. „Ooo, kako smo danas? Jeste izlazili sinoć negdje u disko?!“ I tu se čovjek nasmija samom sebi, onako kako se već smije neko ko je siguran u to da je provalio jedan iz repertoara svojih odličnih štoseva. Dodatni smijeh s visoka, bez previše emocija, samo da se naglasi da je izrečena fora i da je vrijeme za smijeh. Poput publike u serijama. Kada se publika nasmije, onda znaš da je to valjda smiješno, pa ako ti nije smiješno, kreneš u sebi preispitavati svoj smisao za humor. Hm, tek sada vidim da se nikome ne priča s njim, pa čak ni reda radi. I ako uskoro neko bilo kakav zvuk ne proizvede, postat će baš neugodno. Mrzim takve situacije. „E da smo samo izašli“, ipak ću ja bilo šta blebetati, prije nego me neka nelagoda ne proguta „nego je disko bio ovdje kod nas, u kupeu. Čak je bilo još ljudi sa strane, prava fešta.“ Gleda nas repić nekako, kao da traži odgovore, objašnjenja, još više informacija. „Baš smo se pitali čitavo vrijeme, gdje ste vi?“ Reče Brane ko fol vrlo svjež i budan, čak i je obrve podigao dok je to izgovarao. Ivanoviću se pljuvačka omakla niz bradu, prije nego što se zaustavio da se iskreno nasmije na ovu reakciju. Mislim da nam gost sada čak i mrvicu ljubomorno djeluje, onako na prvu. Tako da skreče temu opet na sebe, kako mu je dosadno, jer nitko više u kupeu ne želi s njim igrati društvene igre. Zato što on uvijek pobjeđuje. Mi se pogledavamo... al hajd. Zatim se naslonio na vrata i pita nas: „Jeste li vidjeli krajolik kroz koji prolazimo zadnje vrijeme? Nisam baš nešto oduševljen, očekivao sam puno više.“ E sad stvarno slažemo face, uzdišemo, kopamo po torbama, vrtimo očima i stvarno mu najjasnije moguće dajemo do znanja, kako nam se ne da s njim pričati. Pogotovo kad ovakve pizdarije izvali. Srećom nije mu trebalo crtati, pa je otišao dalje šetati vagonom. „Prolazimo bespućima istočnog Sibira, tajge, stepe, tundre, rijeke, jezera, drvene kućice uz prugu, pitaj Boga šta već sve. I on je očekivao više...“   „Da, sibirskog tigra kako uz prugu žonglira na biciklu i pije koktel.“ „Jao sibirski tigar, sad mi se vraća film i Toma i priča o tigru čitavo jutro i Tatjana. Jebote, ko da je bilo prije par dana. Mislim da mi je votka izbušila rupe u mozgu.“ „Da rupe, imam kratere u glavi.“ „Kao ovaj prijatelj jedan, kad je nakon prekida s curom, imao fazu agresivnih uleta curama. Nakon što bi im filozofski ispio mozak, onda bi im govorio da u glavi imaju samo papir na kojem piše mozak. E tako i ja sada imam samo ceduljicu, na kojoj čak ni ne piše ništa.“ „I šta bi onda te cure na to?“ „Ništa, obično bi im se svidjelo što je netko za razliku od onih što se ulizuju i daju komplimente, neobično neotesan prema njima. Pa bi otišle s njim kući, da ga barem kroz sex pokušaju pripitomiti.“ „Ajde, bitno da je happy end.“ Nekako smo se dogegali do restorana, ne znajući kuda bi sa sobom. Znali smo samo da moramo otići iz kupea i napustiti bar na neko vrijeme sinoćnje poprište totalne devastacije. Sjedimo za stolom, zgaženi, umorni, i dalje pijani, al nekako opet svi odlično raspoloženi i zadovoljni samima sobom. Kao da smo odradili nekakav dobar posao, pa sad zasluženo sjeli na kavu. Sretni jer počinje još jedan dan u restoranu, naručujemo kavu, otvaramo kutiju cigara, blejimo kroz prozore u ove predivne slike prirode, imamo pijanu i neprospavanu noć iza nas i osjećamo se baš zadovoljno. Ne znam, imao sam osjećaj da ćemo ispizditi u ovih tjedan dana u vlaku. Sada, meni je svaki dan super. Mogao bih ovako još danima. Sa ovim ljudima, ovakvom zdravom atmosferom i zezancijom, ovo je duhovno lječilište na tračnicama. Nema veze što smo još pijani i svi dijelimo onaj blesavi zatupljeni osmijeh sa lica. Ovo je izuzetno objektivna analiza pod blagim utjecajem votke i sigurno je dobro, kratko se preispitati i postaviti pozitivne temelje na početku svakog dana. Iako je sigurno već poslijepodne, al ko će to sada sve pratiti. Uz današnji tempo života, eto jedva da odspavaš do 12, nisi se ni pošteno umio, sjedneš na kavu i već je poslijepodne. Danas čovjek jednostavno nema vremena za odmoriti se. Eto. A kamoli još naći vremena za kakav hobi. Zato danas nećemo žuriti. S merakom ćemo sjediti ovdje, promatrati krajolik i trijezniti se. Dobro da vidimo gdje smo otprilike i šta smo sve fulali za vrijeme ovog zadnjeg pijanstva, koje traje... pa od jučer. Dakle, prošli smo grad Čitu a da nismo primjetili. Ili jesmo? Stvarno se u ovom trenutku ne mogu sjetiti. I prošli smo skretanje za manđursku liniju, koja zaobilazi Mongoliju i ulazi ravno u Kinu, kroz Manđuriju prema Pekingu. To smo definitivno fulali. Dobro, to je manje više to, hajde nije tako strašno. Kako stoji na karti, sada kada bi išli samo ravno, došli bi u Belogorsk. Ali između Čite i Belgorska, stoji Kina. Jedan ogroman dio kineskog teritorija se usijeca u Rusiju, tako da mi sada pravimo pozamašan polukrug oko Kine, koji nas sigurno košta pola dana ili možda čak čitav dan dužeg putovanja. Što iz ove pozicije gledano, nemamo ništa protiv. Jesmo rekli da se danas ne žurimo. Zato vozi Miško, što se nas tiče napravi polukrug skroz do Sjevernog polarnog mora, pa nazad prema Kini. „Fulali smo još jedan grad.“ „Zar opet? Koji?“ „Čitu.“ „Obližeš mi kitu!“ Nakon poduže pauze i smijanja od srca ovim naglupljim, ali i najdražim forama: „Pa nismo ju fulali, stajali smo na stanici, još smo se smijali što se grad zove Čita. I što se tebi ipak liže kita. Čak smo se i popeli na stepenice iznad stanice i slikali kolodvor.“ „Ma kada to sve molim te?“ „Pa jučer, a blente, pa nisam ja jedini bio, nego smo svi bili vani. Još je vlak malo duže stajao, zato smo se i popeli na taj nadvožnjak iznad vlakova i slikali još i stanicu i zgradu i vlakove.“ „Ja ne znam, jesam ja prolupao ili ti sad zajebavaš ili je meni stvarno ova votka napravila rupe u memoriji.“ „Šta se ničega ne sječaš?“ „Ja... ne znam. Al ni u magli, ništa, nula bodova. Znam da smo pili ovdje u restoranu i poslije otišli u kupe.“ „Da. I još dok smo bili u restoranu, stali smo u Čiti i teturali tamo po nadvožnjaku i slikali se.“  Kasnije kada smo se vratili kući i izradili tih stotinu i nešto slika, među njima je bilo i par fotografija na kojima se jasno vidi da stojimo na stepenicama iznad vlaka i u pozadini zgrada na kojoj ćirilicom ogromnim plavim slovima piše Čita. Taj grad je isto tako jedan u nizu gradova ili mjesta kojeg njeguje ista sibirska priča. Podigli su ga Rusi, Tatari, Kinezi, Mongoli i sigurno još koji narod, možda Argentinci, ali je svoj procvat doživio tek kad su sa zapada stigli protjerani Decembristi. Da li je Robert Prosinečki možda jedan od potomaka u našim krajevima? Kao i svuda gdje su se pojavili, donijeli su pamet i znanje, a naletjeli na prirodna bogatstva. I mrd vamo, mrd tamo, pokrenuše industriju, proizvodnju i zatim i trgovinu sa dalekim zapadom. Ljude povuklo sa svih strana trbuhom za kruhom, te se grad do te mjere razvio, da su ga kao slijedeću razvojnu stepenicu zatvorili. Za strance, pa i za Ruse opet, koji nisu imali šta tražiti u Čiti osim ako ne rade ili borave u tom gradu. Točnije, zabranjena lokacija je bila van grada, a lokacije su nazivane po udaljenosti u kilometrima od nekog većeg grada u blizini. Tako je ta lokacija poznata kao Čita-46. Što je u tom slučaju značilo da je 46 km udaljeno od Čite. Kako bi s tim nazivima zavarali nekoga, za koga se pretpostavlja da je pratio sva ta šifriranja, često bi mijenjali brojeve iza naziva ili barem njihovo značenje. Tako je Čita-46 ili Gorni, kako se danas zove, zapravo gradić udaljen 100 km od Čite. E zašto onda -46? Zato što možda dio pruge koji se od transsibirske pruge odvaja prema toj lokaciji, iznosi 40-ak i kusur kilometara. Te tajne lokacije ili zabranjeni tj. zatvoreni gradovi nisu bili nigdje zacrtani. Niti je bilo putokaza, niti su bili zabilježeni na kartama Sovjetskog Saveza. Vjerojatno je jedino poštar znao put do tamo i KGB-ov čovjek koji je pratio poštara. I tako bi godinama poštar vozio svoj motorić po sred tajge, a ovaj drugi bi u kožnom kaputu sa svojim Moskvićem u maniri velikih agenata, vozio 50 metara iza poštara. U autu prekrivenom šibljem i granjem. Tako da ostane zakamufliran. Poštar se pravio da ne primjeti ništa, a KGB-ovac bi bio uvjeren da je sve te godine nevidljiv. Eto, i šta se onda pitam kako nismo ništa vidjeli. Nije ni čudo da smo prošli odvajanje za kojekuda, kad ništa nigdje nije zacrtano, niti ima putokaza. Čovjek bi pomislio svuda naokolo samo prerija i stepa, kad ono malo dalje sve vrvi od života. Čita-46 i još hrpa gradova su i dan danas zatvoreni. Postoje kućice i rampe kao na granici. Postoje i vojnici s puškama pored tih rampi, na ulazu u grad. Konkretno, u Čiti-46 je valjda stacionirana ruska raketna divizija. U nekom drugom zatvorenom gradu je proizvodnja urana, negdje je proizvodnja kemijskog oružja ili možda samo kemijskih olovaka. Kako li je biti rođen i živjeti u zatvorenom gradu? Možda sve prolazi, nitko te ne gleda čudno ni ako si panker, ni kriminalac, ni drugačije seksualne orijentacije nego večina. Al nedo Bog da se izjasniš, kako bi možda otvorio hotel ili iznajmljivao sobe. Bio bi odmah izopćen iz društva i zajednice. Gledali bi na tebe kao na luđaka. A kroz tvoje vene teče gostoprimiva krv, želiš ljude dočekivati, ugoščivati, pružiti im prenočište i večeru i sve to je samo jedan neostvarivi san. Jer u zatvoreni grad nitko ne dolazi. A ovi koji tu žive i rade, ionako imaju smještaj. I onda popizdiš. Iz revolta si preko cijelih leđa istetoviraš Holiday Inn. Na to sve te sugrađani spale na lomači, dok ti poput Bravehearta umjsto „Sloboda“, urličeš „Hootteeelllll“! I odčekiraš se s lomače u vidu dima. Prepričavamo jutrašnje doživljaje i umiremo od smijeha pri pomisli na Tomu i njegovu konverzaciju o tigru, sa našom dragom babuškom. Pokušavamo povezati šta se tu sve uopće izdogađalo čitavu noć, ko je sve bio u kupeu, odakle u cijeloj priči tigar i rasprava o istome, skoro do ranih prijepodnevnih sati. Restoran izgleda puno bolje nego jučer ili prekjučer. Skoro da i nema kartona s pićem, osim dva stola koja su zatrpana robom. No i to se raščistilo na slijedećoj stanici. Direktor sjedi i uz šalicu kave sve pomno zapisuje u ogromnu knjigu, koja je izgledom ista školski dnevnik. Ostali zaposlenici restorana istovaraju kartone, a vani ih lokalci utrpavaju u one fenomenalne ruske „krušne“ kombije. UAZ-452 ili kako ih Rusi zovu Buhanka (kruh ili možda kifla), nisu se baš natjecali u dizajnu, ali su zato u sičušnoj grupici vozila, koja su mogla upaliti na žestokom sibirskom minusu, te isto tako savladati svo to blato, tajge i divljinu kroz koju su se i kretali. Udarnički sibirski kombi, koji služi svojoj svrsi. I što ga više gledam kroz prozor, sve više ga uspoređujem sa prelijepom, neiskvarenom i jednostavnom seoskom djevojkom. Koja ni ne zna da tamo u dalekom svijetu glamura, postoje napucane, našminkane, napudrane i natapirane ljepotice. E tako je to sa Buhankom. Negdje daleko postoje đipovi ili SUV-ovi od BMW-a ili Mercedesa, koji za svog vijeka nisu vidjeli blato ili kakvu momačku bareštinu. Dok ovdje, ova jednostavna, radišna Buhanka, gleda svoja posla i jebe joj se živo za glamur. UAZ-452 služi svojoj svrsi. Da ga se natrpa kartonima punim votke, koje će on poslužno prebaciti kroz blato i bare, kroz brda i doline, kroz korita rijeka, od točke A do točke B. I to je to. Jednostavan i prost do savršenosti. Usput rečeno, UAZ (Uljanovski Avtomobiljnji Zavod) je rezultat strateškog premještanja industrije i proizvodnje sa zapada na istok, ne bi li za II. svjetskog rata pala nacistima u ruke.  Tako je iz Moskve tvornica vozila premještena istočnije u Uljanovsk, gdje je 1941 nastao današnji UAZ. U gradu na Volgi koji je sasvim slučajno i rodno mjesto Vladimira Ilijiča Uljanova, mrvicu poznatijeg kao Lenjin. Kada se on rodio, grad se još zvao Simbirsk. No čovjek postade simbolom komunizma, a nakon njegove smrti, Simbirsk postade magnet za komuniste, kao Međugorje za katolike. I šta će Sovjeti nego opet promijeniti ime grada i nazvaše ga njemu u čast Uljanovsk. Danas se tu ne proizvode samo sveprohodni UAZ-ovi, nego i ona teretna mrcina od aviona Antonov, kao i putnički modeli Tupoljeva. Kao da je poslije Titove smrti, Kumrovec prozvan Brozov i da se tamo premjestila Zastava iz Kragujevca, Đuro Đaković iz Sl.Broda i ajde možda još kakvo brodogradilište. Pa kad tisuću radnika sklepa najnoviji prekooceanski tanker, porinu ga niz breg na obližnju livadu. I uz osmijehe i veliku svečanost, predaju naručitelju ključ u ruke. A naručitelj promatra svoj tanker na sred livade, smijući se histerično, dok mu svaki atom u tijelu podrhtava. Stišće svima ruke, zahvaljuje se, nazdravlja sa svojom čašom šampanjca i posrće na koljena od istovremenog srčanog i moždanog udara, ne prestajući se smijati. Oznake: nogomet i ostala pitanja, transsib, vlak, rusija, prvenstvo |
15.06.2018., petak
Peta noć u vlaku - 3.dio
|
Mislim da smo večeras prošli Čitu, jedan u nizu za strance zatvorenih gradova do 1991. A odmah 100 km dalje, bilo je odvajanje za Transmandžursku liniju, koja na tom dijelu napušta glavnu rutu prema Vladivostoku i šiba južno prema ni manje ni više, nego Mandžuriji. I na kraju kao i Transmongolska, završava u Pekingu. Nit vidješmo Čite, niti smo skontali to odvajanje. Ne mogu vjerovati da nismo u stanju primijetiti kompletan grad, kada prođemo kroz njega. Odlučio sam sada stalno gledati kroz prozor i to počevši od sad. Mrak. I vidim nas, kao obris. Ima nas ko Rusa, što u kupeu, što na prozoru. Gdje god pogledaš, mi. Opkoljeni smo samima sobom. Ništa od ovoga, morat ću čekati dok svane dan. A do tada ću zaboraviti da trebam gledati kroz prozor. Jebem ti, kako god okreneš, ne valja. Otvara se nova flaša votke, ne znam samo odakle izniču, kao da cvatu tu negdje ispod kreveta. Babuška Tatjana nam stalno gura neke pizdarije pod nos. Ali koliko god da nas smara i s kikirikijem i bombonima i sada je još našla i neke tablete, mislim da joj trebamo biti zahvalni što nas šopa. Jer na kraju krajeva, što se tiče alkohola ili konkretno votke, mislim da smo prezeleni za nju. Tako da fino strpamo voćni bombon u usta i onda ga zalijemo votkom i eto ti jednog predivnog okusa. Ovako se ovaj alkohol, koji je preko štele dobio dozvolu da se flašira i dobije etiketu votke, uspijeva piti bez nekih većih ustručavanja. Sad jel našoj babuški cilj da nas obuzda u opijanju ili nas želi zavarati s okusima i napiti ko letve? Evo opet jedna narodna poredba. Kakva je pijana letva? Zamišljam sebi nekoliko fino izbrušenih i lakiranih letvi za šankom, u gostionici „Bidermajer“, prvoj birtiješini do pilane. Slave završetak svoje specijalizacije, iz debla u letvu. I sanjaju tvornicu namještaja Oriolik u Oriovcu. „Ma sve je to ok, al valja se domoći Ikee. Sada kad smo prošle specijalizaciju, treba otići van. Vani su pare“ reče jedna iznimno profinjena hrastovina i onako polako i vrlo glasno, srkne gutljaj koktela, ukrašenog malim suncobrančićem. „Ma zaboli me čundara i za Švedsku i za Ikeu“ odgovara ponosno druga. „Ti nemaš čundaru, ti si letva.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam!“ „Aj pokaži!“ „Jedi govna!“ „A jeste vas dvije baš u elementu danas. A ja odrvenih skroz od ovog alkohola, još malo pa neću više ništa ni osjećati.“ „Naravno da ništa ne osjećaš, kad si letva.“ „E, nemoj nikada omalovažavati moje osjećaje. I šta si se tu savila tako? Ispravi se malo, sad si letva, de malo bontona.“ „E vas dvije, bolje vam je da se krenete slagati, trebat će vam. A ja ako popijem još jednu, složit ću se ko kredenac.“ „Nabijem te na kurac! Hahahhaah!“ „Ti nemaš kurac. Ti si letva.“ „Evo nje opet. Imam!“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Imaš.“ „Nemam. … Marš!“ Evo Luke nam se vratio nakon podužeg izbivanja. Nisam ni skonto da ga nema. Ustvari nemam pojma ni jel izbivao poduže ili „pokraće“. „Di si ti nestao?“ „Ma otišao do WC-a, pa malo zastao, prisluškivao kako se Sam nabacuje jednoj od onih provodnica.“ „Jaooo, nije valjda.“ „Da, da. Votka je učinila svoje. Jadni Sam je izgubio dodir sa zdravim razumom.“ „Ma kažem ja, votka je zlo.“ „Baš, zla votka.“ „Jesi za još jednu čašicu, kad smo već kod votke?“ „Naravno, davaj!“ Super mi je gledati Tomu koliko se napreže da akciju nasipanja votke u čašu, obavi najnormalnije, kao da nije već oduzet alkoholom. Stalno se koči, jer pokušava točno naciljati čašu, ali alkohol hoće da koordinacija pokreta ne funkcionira baš najbolje. Pa ili preleti s flašom preko čaše ili ode previše u lijevo ili u desno, onda se naglo trzne nazad da ko fol ispravi putanju. Uglavnom votka svaki put završi ili na podu ili Luku po hlačama i majici. A po nešto i u čaši. Samo čekam da mu zadnji atom koncentracije naglo otkaže i da pri slijedećem ciljanju čaše, proleti ravno glavom kroz vrata od kupea. Suman, za razliku od Tome, apsolutno vlada situacijom, pa već skoro pola sata sjedi sa majicom oko vrata i s jednom rukom u rukavu. Krenuo ju je skidati, ali kako smo se zapričali, naprosto je zaboravio na majicu, pa je ona ostala zapetljana oko vrata i desnog ramena. „Hoćemo ga ići iščupati?“ „Koga?“ „Pa Sama.“ „Pa da ostanemo bez materijala za zajebavanje sutra. Neka ga još malo. Njemu je sad ionako izvrsno. Sutra kad mu budemo rekli gdje je bio, biće mu iznimno neugodno, a to kao njegovi pravi prijatelji ne bi trebali propustiti.“ „Ajde, onda neka uživa.“ Evo i babuška ulazi opet u kupe. Nisam ni vidio da je otišla. Mislio sam da je čitavo vrijeme tu negdje u kupeu i samo vreba da iskoči s nekom tabletom, bombonom ili kikirikijem. Ovaj put donosi tacnu i nekoliko šalica sa kavom. Ne da nam da pijemo votku, prije nego otpijemo malo kave. Brine se o nama kao da nam je mama. S obzirom koliko joj je stalo da se ne iznapijamo, vidimo da je bolje s njom imati zajednički jezik, nego ju izbjegavati. Samo da bi imali zajednički jezik, moramo lokmariti votku, budući da se pijani najbolje razumijemo. Svi moraju uzeti po gutljaj, oko toga nema uopće rasprave. Ajde, nekako bar nagovaramo Tatjanu, da odemo u onaj međuprostor za pušače, zapaliti jednu s obzirom na kavu. To dvoje ide jedno uz drugo, nepisano pravilo kod pušača, no globalno prihvaćeno kao tako. Uzimamo i kavu i votku i cigarete i bombone i pokušavamo izaći iz kupea, što nimalo nije jednostavno, kako se na prvu činilo. Hodnik nikako da uhvati liniju s nama, stalno pokušava kao Toma da nas nacilja, al nikako da se skroz skoncentrira. Pa nas udara prozorima, pa vratima od drugih kupea, gužva nam tepih pod nogama, gura nam zavjese u face. Cima nas sad naprijed, sad nazad. Votka se prolijeva po svuda, al na kavu pazimo kao na oči u glavi. Ipak je ona razlog, zbog kojeg smo krenuli iz kupea. Evo i babuške za nama. Umiremo joj od smijeha, jer stoji među svima nama prekriženih ruku, u zlatnom ogrtaču i nadgleda nas poput stražara, da li stvarno pijemo kavu, gutamo bombone i jedemo kikiriki. Ženu smo izbjegavali misleći da je prenaporna. Sada nam je nekako postala simpatična, budući da je se svakako ne možemo riješiti, a ionako na kraju krajeva ima dobre namjere, pa neka je onda tu s nama. Skupa sa svojim majčinskim angažmanom. Mislio sam da ću nakon kave na sav ovaj alkohol, doslovno mozak izbljuvati, ali gle čuda, kava nas stvarno malo protresla. Čak si uspijevamo natočiti opet votku, bez pretjeranog prosipanja. A da ne govorim da je Suman riješio problem s majicom. Omotao ju je oko glave kao maramu, ali je sada gol do pasa i nije mu jasno zašto. I gitara se ponovo aktivirala. Luke i babuška kao da su odrasli uz Daleku Obalu, ako izuzmemo tekst pjesama. Ali ni s nama nije ništa bolje, na kraju krajeva. Nakon toliko sati ispijanja votke, mi frfljamo i laprdamo ko fol na ruskom, a ovo dvoje lupaju nešto između ruskog, našeg i nekog trećeg jezika. Kakav divan sklad, a zora rudi, dan se bijeli. Nakon nekog vremena Luke ipak govori da se već trese i da mu je najbolje vidjeti šta je sa Samom, te otići malo prileći. Kako je to izjavio, nasuo si je još jednu putnu i ostao još sat vremena s nama, kako bi prije spavanja još jednom utvrdio gradivo o moru, galebovima, ljubavi, Dalmaciji, drači, pločnicima, fafanju, Balkanu, jablanima, valovima, jednoj divnoj crnoj ženi i ostalim peripetijama. Sedam je u jutro, dan je već dobrano uhvatio zamaha. Još je jedino babuška ostala s nama. Za divno čudo. Toliko mi je fenomenalna ova noć bila, da mi je totalno svejedno šta ovaj dan donosi. Niti mi se spava, ako ćemo iskreno. Toliko sam pun energije, da ne bi vidio ništa loše u tome, da sad izađem van i rekreativno trčim uz vlak. Da fino bez nepotrebnog utrkivanja i kurčenja, držim ritam sa vlakom. A kad mi dosadi u neko doba, jednostavno uskočim opet u vagon. Otuširam se, napravim si čaj, razmišljam o svijetu bez ratova, gladi, patnje i bola, dok glasno srkljačim vrući đumbir, sa čitavom granom limuna u šalici. Uf, zamanta mi se od ovog vizualiziranja. Toliko sam oglupio od ovog opijanja. Imam osjećaj da je sve normala, samo mi je umjesto glave jedan ogroman žuti balon pun helija, na kojem je nacrtan blaženi osmijeh. Babuška nam neumorno na svom jeziku priča o nečemu što mi ne razumijemo, a mi njoj neumorno odgovaramo na našem, što ona ne razumije. Nemamo tabu tema. Pričamo apsolutno o svemu i svačemu. Valjda.  „Nje vožnji tu nazdavad horoštjet vzanje.“ „Lizanje? Jel to rekla da se ne smijemo lizati u vožnji?“ Toma je odmah uskočio u ulogu prevoditelja, a mi smo ga kao i sve ostalo, prihvatili objeručke. „Da, jebiga. Nema više. A taman smo mislili.“ „Pa de još samo noćas!“ „I to između nožnih prstiju.“ „Meni se više čini da je rekla lazanje.“ „Lazanje ili je možda mislila sladoled. Jebote pa to je prava gozba za razliku od bombona i tableta.“ „Ja bi onda prvo lazanje, pa onda sladoled, ako nije problem. A onda i kantu da sve to povratim, skupa s votkom.“ „Meni jedan na štapiću, s čokoladom. Puno čokolade. I kantu još jednu, dakle dvije kante.“ „Mi, harašo za lizanje. Za Ivanovića prosim jedan na štapiću s čokoladom. I dvije kante, jednu žutu i drugu ako može zelenu. Da se ova dvojica ne zabune.“ „Ja znajem nemožna vuodka blažostaja nezgrodna.“ „Toma, reci nam bogati.“ „Kaže nekad, kasno na večer, zna se dobro naderati graha, kupusa i knedli. Sve to zalije onda jogurtom, pa zna biti malo nezgodna.“ „A jel?! Pa reci joj onda neka i sebi nabavi kantu.“ „Tatjana, davaj tri kante! Ne, daj nam svima po kantu, da se ne zajebavamo više s kantama. I onda svi možanska biti na miru nezgodnji.“ „Svako povraća u svoju kantu i svi harašo i sretnji.“ „Znaš šta se meni sada jede? „Šta?“ „Knedle punjene šljivama.“ „Jao fuj.“ „Kažem ti ja, one knedle fino upiju sav alkohol, a ono malo viška alkohola zbog kojeg ti je i muka, se pomiješa fino sa onim šljivama. E tu stomak pomisli, pa ovaj je popio samo 2-3 domaće šljive, pa njemu nije ništa. I zvizne mozgu odmah mail, da obustavi osjećaj muke i povraćanja, jer se nema smisla tako osjećati nakon 2-3 rakijice. Radi se o tome da zajebeš stomak, znaš, mozak i kompletan sistem. I fino legneš spavati, bez da ti je muka, zlo ili nedaća.“ „Jebote, jelo protiv sistema. Znači ilegalno jelo?!“ „To ne možeš naručiti tek tako u restoranu. Takva jela idu ispod pulta. I jedu se u posebnim prostorijama, dalje od ljudi. Znaš, da ne bi bilo sjediš i neko ti dođe – oprostite, a šta to jedete? Knedle sa… Aaaa, tako znači! Hapsi i vodi u stanicu!“ „Pa eto, opet te na kraju snađu zlo i nedaće.“ „Sve je to radi šljiva. Zato ih i guraju u knedle, da bi ih sakrili. Ko zna kakva je priča s tim šljivama. I zašto ih pune knedlama.“ „Ne pune njih knedlama. Knedle pune njima.“ „Ja više ništa ne kontam. Mozak mi se trenutno sčućurio i dršće na malom drvenom splavu, sa kojeg vijori bijela krpa, na kojoj bijelim slovima piše S.O.S. Plutaju tako u moru votke.“ „Meni se čini da mi zjenica u oku već neko vrijeme pati od klaustrofobije.“ „Hahaha je, sanja već godinama da joj pokloniš široke poglede, na sve oko sebe.“ „Zjenica sanja slobodu jednog kameleonovog oka. Znaš da oni imaju onako isturene oči, kao da im je oko izašlo na balkon i malo razgledava okolo naokolo.“ „Kakav visok standard za oko. I sigurno je takvo jedno oko bar 10 puta zdravije, na otvorenom je, diše, rumeni se.“ „Ma da. A ne ovako, te si u očnoj šupljini, te kapak, pa trepavice, ma to ti je da oćoraviš od muke. E, a tek onda još na sve to, naočale. Ili ako neš đozluke, onda ovako ko ja, natakariš si leće.“ „Kako god, oko nije sretno.“ „Ma kakvi. Ja bi čak rekao, jedno osjetno tužno oko.“ „Pusti tu i tamo i koju suzu.“ „Ajde suzo, idi !“ „A suzi se ne ide, al oko inzistira. Idi ! Vani te čeka skroz novi svijet !“ „Neeeećuuu!“ „Suzo idi, molim te, samo idi.“ „I tu i suza pusti suzu.“ „Ajme sevdaha…skoro kao kada kažu jebem ti mrvu u mrvi.“ „Mrva u mrvi. Suza u suzi. Zamisli ideš to mikro razvaljivanje ispričati Ameru, koji je navikao na ogromnu Ameriku, na ogroman hamburger, na ogroman auto i ogromna prostranstva, kroz koje vode ogromne ceste i uz koje trče ogromni jeleni.“ „Ogromni jeleni?“ „Dobro, hajd bez jelena.“ „Jel to možda želiš reći da nas ne bi razumio.“ „Pa moguće da ne. A s druge strane vjerojatno nas ni Tatjana ne razumije, a ona nije Amer, nego skromna Ruskinja.“ „Pa što nas onda ne razumiju?“ „Pa zato što pričaju drugim jezikom.“ Baš me smijeh uhvatio nespremnoga. Držim ukočenu ruku, da ne bi prolio votku. Glava mi se toliko trese od smijeha, da mi se sada i vrat ukočio, suze mi naviru na oči i idem ih mahinalno obrisati ukočenom rukom u kojoj držim votku i uspijevam si saliti cijelu votku na obraz i na vrat. Tatjana me prijekorno gleda, valjda želeći komentirati da sam pijan, te mi sugerira da uzmem kikiriki. Glupo je stariju damu izignorirati, pa uzimam kikiriki i bacam si ga po obrazu i vratu, misleći valjda da je poanta kikirikija da upije ovu votku, što mi se cijedi niz facu. Tatjana se hvata za čelo, a Ivanović plačući od smijeha, uzima još kikirikija i nabacuje ga po meni. „Na, na, uhvati se za kikiriki, da ne potoneš!“ Odoh pišati, prije nego to obavim ovdje u kupeu. Stalno pomišljam da bi to napravio u kupeu. Još samo da počnemo obavljati nuždu u kupeu i to bi bilo dno dna pijanstva. Bauljam hodnikom, koji bliješti od sunčevih zraka, što probijaju prozore vagona. Neki čovjek stoji u potkošulji nagnut na prozor i bulji u daljinu. Samo me krajičkom oka doživljava, a ja se ubih od koncentracije da ga prođem, bez da se zakucam u njega. Nemam snage da stojim i pišam, pa sam podbočio glavu na neko željezo, koje baš i nije ugodan naslon, ali to mi trenutno ne predstavlja apsolutno nikakav problem. Tek pri izlasku vidim, da sam čelo naslonio na šaraf, koji je sada ostao dobro urezan iznad nosa. Veća mi je briga, kako ću opet proći onog čovjeka u hodniku, bez da se zabijem u njega. U vlaku mir. Tišina. Hodnik okupan jutarnjim suncem, ljudi još slatko spavaju u svojim kupeima. Ali tada otvaram naš kupe i kao da sam otvorio vrata u neki drugi portal, u skroz novi svijet i dimenziju, koja kao da nije dio ovog mira, tišine, sunca i jutra. Ovdje stanuju zombiji. Kupe smrdi po isprolijevanoj votki, po čarapama, po nama, po usaftanosti kompletne prostorije, po ostatcima neprospavane noći. Toma i Tatjana raspravljaju svatko na svom jeziku, dok ova trojica umiru od smijeha. Sjedam ravno nasuprot nje, kao da se hoću pohvaliti sa otiskom šarafa.  Ona uporno pokušava objasniti Tomi, da ne smije biti mangup ili se ponašati toliko zajebantski, jer bi ga Vladivostok mogao brzo naučiti pameti, bude li se tamo tako ponašao. Tomi se čitavo vrijeme pričinjava da u njenim riječima čuje riječ „tigar“, pa na sve što Tatjana kaže, on ju ispituje u vezi tog tigra. Tako jadna Tatjana uporno o opasnostima koje vrebaju u Vladivostoku, a Toma uporno pokazuje kroz prozor i traži tog tigra, kojeg Tatjana navodno spominje. Sad njoj nije baš najjasnije kakav se tu tigar spominje, dok joj Toma pokušava objasniti, da ako je riječ o tigru, to jedino može biti sibirski tigar. Naravno, koji bi drugi mogao biti, kad se već vozimo kroz Sibir. E, sada ona njemu pokazuje na prozor i govori kako bi bilo bolje da ne bleji kroz prozor, nego sluša šta mu priča. Toma opet, baš sada gleda kroz prozor, jer si njeno upiranje prstom prema prozoru, objašnjava kako upravo sada treba da gleda kroz prozor, ne bi li vidio tigra. I čak mu se čini, da ga vidi u daljini, na nekom malom mostu. Sibirski tigar. Sjedi tako na rubu mosta, noge mu vise iznad potoka i klati ih naprijed nazad. Sluša „A long time gone“ od Crosby, Stills i Nasha na Radio Mandžuriji i promatra vlakove koji prolaze. Tako ova nebuloza sa tigrovima i opasnostima koje vrebaju na nas traje čitavo jutro. Već je i na hodniku prometno, ljudi su se ustali po kavu i čaj. Tatjana nam pokušava nešto u vezi frizura objasniti, Toma joj se ispričava što nemamo dalekozor, te kako nam je strašno žao radi toga. Ovo naše sjedenje stvarno više nema nikakvog smisla. Ajmo spavati, nadamo se da će Tatjana sama skontati da bi bilo vrijeme da se izgubi u svoj kupe. Njen najdraži sugovornik, za divno čudo također odustaje od tigrova i hoće da se popne na gornji krevet, kada ga Tatjana odjednom zgrabi šakom za jaja. Mi ostali ostadošmo u šoku, ne znamo bi li se smijali ili bivali zabezeknuti. Izabrali smo oboje. Valjda je s tim Tatjana zaželila sretan put i mirno more. Brane je samo s jastuka jedva prokomentirao „Jako čudno ponašanje.“ Kako on to reče, tako ga Tatjana na izlazu ošinu pogledom i prokomentira valjda da je previše blijed i budući da tako polumrtvo leži, sigurno je alkohol uzeo danak. Ne znajući ono što mi znamo, da je to Branetov standardno polumrtav i polunezainteresiran položaj. Ona je na to brzo zbrisala iz kupea i još brže se vratila sa nekakvom tabletom, koju sada pokušava Branetu ugurati u usta. Brane se jadan opire, pokušava joj objasniti da je ok, da je najnormalnije mortus pijan i da nema potrebe za tabletama. Scena koja nalikuje kao da majka malom dijetetu pokušava na silu dati užasno gorak sirup protiv kašlja. Na kraju mu je gurnula tabletu u ruku i zaprijetila da ju mora popiti. I dok se sagnula iznad stolića po vodu, Brane je brže bolje gurnuo meni tabletu u ruku, uzima vodu i zalijeva kao da ju je progutao. Tatjana ga još hvata za bradu i tjera da zine, kako bi se sama uvjerila u to. Brane sjedi bespomoćno i kroz smijeh viče, naravno na ruskom - „Popil sam, popil !“ Mi ne možemo ustati od grčeva u stomaku. Tatjana je na kraju odustala, stala na vrata od kupea, kratko nešto prokomentirala i nestala. Bio je to ujedno i oproštaj od naše zlatne babuške. Oznake: nogomet, prvenstvo, rusija, transsib, sibir, vlak |
14.06.2018., četvrtak
Peta noć u vlaku - 2.dio
|
Pitam Lukea otkud zna ruski, jer inače Engleze i Amere baš i ne krasi želja za drugim jezicima, osim njihovog maternjeg. Ispada da mu je stari Kozak, a stara Engleskinja. Nije prošlo ni 10 minuta, novo lice se pojavljuje na ulazu u kupe. Naša draga babuška Tatjana, sa svojim zlatnim osmijehom i nenadjebivim kućnim ogrtačem. Priča nešto na ruskom, valjda kako smo samo mogli početi feštati, a da nju nismo zvali. Odmah ona ulazi u kupe i utrpava se između svih nas. "Davaj vuotka!" Mislim da nam ovo nitko nije trebao prevesti. Ide još jedna runda svima, palčevi uranjaju u plastične čaše koje se lome i votka nesmetano klizi po svuda. Nazdrovje! "Kako je raditi ovdje?" Pitamo Lukea, da pita provodnicu. Ona malo razmišlja, a onda lagano kreće pričati na ruskom. Toliko mi ruski odgovara uz ovu votku, da mi je engleski na koji nam Luke prevodi, totalno nerealna sinkronizacija. Kao Rambo na mađarskom jeziku. Čak mislim da već polako puno više razumijem i prepoznajem ruske riječi. Ustvari prepoznajem naše riječi, u ruskim rečenicama. "Ovo je način života, volim putovati i upoznavati različite ljude. Samo što s vremenom, ni ne osjetiš da putuješ. Samo se krećeš, tamo vamo. Ovaj vlak i ovi vagoni su postali moj dom. Kada smo u Moskvi ili Vladivostoku, ne mogu dočekati da opet krenemo. Nekad je tužno, jer se ljudi upoznaju, postanu kao jedna obitelj u tih par dana putovanja. Budu dobri jedni prema drugima, razgovaraju, dijele hranu i piće, provode sate i sate zajedno, smiju se, upoznavaju jedni druge sa svojim životima. A onda odjednom svatko ode svojim putem i ti putevi se nikada više ne sretnu. Zato je svako putovanje posebno samo po sebi, lijepo i na neki način romantično." U jebote. Nitko ni riječi. Malo smo svi ostali zatečeni ovakvim odgovorom. Ovakvom iskrenošču i dubinom. Valjda smo navikli na ovakva pitanja dobiti površne odgovore "Ma dobro je... Ajde nije loše, samo nije neka para... Šuti i radi, štaš... Ma eto, gura se... Jebat ga, dobro je, ko ne zna za bolje." Gleda nas i ona sada, što smo se tako ušutili. "Ovo nije samo posao. Ovo je ljubav prema željeznici i prema putovanju“ dodaje još ne bi li nas trgla i uključila ponovo u komunikaciju. Na to smo svi digli čaše i kimnuli joj glavom, dajući joj do znanja da s naše strane, ima respekt do neba. Nazdrovje! Opet votka leti po svuda, po čarapama, trenerkama, rukama, al eto nađe se koja kap i za radost jetre. Tatjana nam opet govori da se dobro pazimo u Vladivostoku. I da ona ide posjetiti svoju unuku ili unuka. Više nemamo pojma ni gdje ide, niti iz kojeg razloga. Nakon još kojeg gutljaja, nemamo pojma ni otkud ona ovdje. Otkud nas uopće ovoliko u ovom kupeu. Otvaramo još jednu flašu, al nam provodnica bježi, kaže ipak mora još malo raditi i paziti na vagon. Otkud i ona s nama? "Ljudi dajte vidite oko sebe, možda je i strojovođa tu negdje." Gledamo ispod kreveta, iza sebe. Tatjana nas pita da šta tražimo, jesmo nešto izgubili? "Strojovođu." Luke joj objašnjava. "Strojovođu?" "Da, da. On još od jučer pije tu s nama." Tatjana nas gleda u čudu. Mi mrtvi ozbiljni. "Daaavaaaajj", odjednom odmahne rukom "bezobraznici jedni i lažovi, ne smijete tako lagati. Ja sam starija žena, još ću i povjerovati." Nazdravljamo opet s Tatjanom, a glavu bi najradije odšarafio i objesio na neki štap, stavio kroz prozor da se malkice provjetri. Jao kakva betonizacija votkom. Nemoguće da glava može biti ovako teška. Sigurno imam kacigu, a da nisam ni znao. Pipam se po glavi, čelu, ušima. Ništa, nema kacige. Ivanović je uzeo gitaru i pjeva od Psihomoda "Osjećam se haj, mozak baj baj." Ja više nisam u kupeu vagona, ja se nalazim u kapsuli koja luta svemirom i odbija se poput one kuglice u fliperu, od jedne zvijezde do druge. I koliko sam puta govorio tehničarima, da srede stabilizator, jer ću se još jednog dana ispovraćati, od tolikog treskanja. Evo i sad mi je muka. Bolje da uzmem gutljaj ovog napitka, to su sigurno dali nama astronautima, ako nam bude loše na putu. U jebemti šta je ovo ovako jako? Gdje su ona vremena kada su lijekovi bili na bazi kamilice. Šta je sada ovo? Morat ću ovo oprezno, gutljaj po gutljaj. Ne smije mi kapnuti na ruku, možda može da sprži kožu pri dodiru. Ko će ga znati, jebena NASA, samo te nafiluje koje kakvim pizdarijama, a nikad ti ne kažu šta je šta. Koji kurac znam, šta ja sad uopće pijem? Uf, morat ću se nasloniti negdje. Okrećem glavu i buljim ravno u Sumana. Suman mi isti Kylie Minogue. "Sumane, isti si mi Kylie Minogue", Suman me gleda i napreže se da ne proplače. "Hvala stari! Ne znaš koliko sam težio tom izgledu. I ko bi rekao da će se to dogoditi jedne subote, u Sibiru." Plačemo obojica od smijeha, zagrljeni, dok nam iz čaša votka curi ravno po čarapama. Ništa zato, punimo si čaše ponovo i opet prolijevamo po čarapama, jer jednostavno neka sila privlači votku na čarape. Tatjana nas sve odjednom prekida i pjeva nam nešto na ruskom. Super zvuči i svi plješćemo kao mala djeca u vrtiću. Ja pokušavam zapljeskat sa punom čašom u ruci, koja pri prvom pokušaju leti na jastuk. Ostade bez stabilizatora protiv mučnine. Tatjani strašno drago da joj plješčemo, sva se sjaji dok se smijulji. Gledam u te zlatne zube i osjećam da me dvije flaše votke uzimaju pod ruke i stavljaju na krevet. Krov se odjednom pomiče i vidi se zvjezdano nebo. Šarafi na zidovima popuštaju, plahte se zatežu, a dva kreveta na kat lagano polijeću u noć. Prolazimo poviše kupea gdje su provodnice i kroz prozor vidimo jednu od njih, kako raščešljava kosu ispred postera Don Johnsona, dok je glumio u Miami Viceu. Nagurali smo se svi i na gornje i na donje krevete. Jedino Tatjana sjedi za volanom, između kreveta, sva prelivena zlatom i kormilari nas put sunca. Ispod nas ostaje osvjetljen vlak, vijuga svojim putem, nije ni primijetio da smo se mi odvojili. Na jednom od gornjih kreveta vijori japanski barjak, a pored mene sjedi Tracey Ullman sa flašom votke i pjeva svoju "They don't know". Svi se njišemo i fićukamo melodiju dok jezdimo ka ogromnoj sunčevoj lopti, japanski barjak prašnjav i izderan vijori nam iznad glava, kao da smo sada izašli iz neke zajebane bitke. Jedino je Tatjana stisla zube i proizvela još dodatno blještavilo, stisnula kvačilo i prebacila u višu brzinu. Pretvorili smo se u razlivene boje, daleko na horizontu.  Otvaram oči i čini mi se da smo se već brže bolje svi vratili nazad u kupe. Čak su i kreveti tu. Pokušavamo nagovoriti Tatjanu da nam još ruskih pjesama pjeva. Pogotovo Kalinku. Tu stvar jedinu znamo, pa je samim tim cijelo vrijeme urlamo. „Kaaa lin, ka ka lin, ka ka lin, ka moja!“ Onda nas Tatjana uspori i polako i smireno otpjeva, kao učiteljica glazbenog. Mi čitavo vrijeme kao psi cupkamo u mjestu i ne možemo dočekati da preuzmemo strofu. Nagovaramo ju da nam napiše točno riječi pjesme, ali svaki put nam skrene s teme. Ili odmahne rukom, pa uzme olovku i papir, pa onda opet počne nešto drugo pričati. Tatjana naime priča ruski najnormalnije s nama, kao da nam je svima materinji. Ne jebe nju što ju nitko ne konta, osim Lukea. Kojeg usput ni nema u kupeu trenutno. Mi njoj najnormalnije pričamo na našem, ona nama na ruskom odgovara i tako to traje. Ali Tatjana opet izbjegava da napiše riječi. Svaki put kao krene, pa se raspriča o nečem. "Ljudi, jebote možda žena ne zna da piše, pa joj neugodno, a ne želi da skontamo." "Stvarno, možda jadna stvarno ne zna pisati. Uzmi joj papir, nema veze, da ajmo neku drugu pjesmu, nećemo više ni forsirati Kakalin." "Ma da, možda ženi stvarno neugodno." "A šta ćemo, koju ćemo stvar?" "Daj nešto što i ona zna. Terezu Kesoviju." Tatjani kao da je laknulo. Sad nam je totalno krivo, ako je žena stvarno nepismena, da smo ju uopće doveli u takvu situaciju. Ali već kod slijedećeg gutljaja votke, nismo više ni znali zašto držimo papir i olovku u ruci. A par gutljaja iza, opet smo se čudili, otkud uopće ova blještava žena u našem kupeu. Zapažanje jednog mozga na votki, je u biti poput djeteta od par mjeseci. Možeš djetetu dati satima da se igra sa jednom igračkom, oduzmi tu igračku na par sekundi i vrati mu ponovo i ono će se jednakom radoznalošću opet upoznavati s tom igračkom kao i prvi put. Jednakim čudom će se čuditi, iako se s tom istom igračkom upravo igralo čitavo vrijeme. E na tom nivou i mi trenutno fukcioniramo. Luke se vraća u kupe, pitam ga jel Kalinka o nekoj curi i jel to uobičajeno rusko ime? Ispada da Kalinka veze nema s curom, već se radi o drvetu! „Drvo?“ „Pa da drvo, nešto kao smreka ili čempres.“ „Ta melodija, pa onda poznati kozački ples koji ide uz tu pjesmu, pa taj poznati refren… A ja sve mislim neki komad, rumena ruskinja, slavenska rasna djevuška. Kad ono drvo…“ „U biti, što se tiče ove pjesme, mislim da je više kao grm.“ „Grm?“ „Kao grm ribizla ili borovnice. Kalin je tako nešto, ribizl možda. A onda od milja je kalinka, moj mali grm, malo drvo plodova. Ti plodovi se sakupe, napravi se valjda marmelada ili već nešto, što te hrani preko zime. Mislim da je to poanta tepanja u ovoj pjesmi. Drvo koje te svojim plodovima, preko zime drži na životu.“ „A zar se ne spominje i malinka poslije, jel to malina?“ „Pa to je valjda to, prvo kalin ka ka lin, ka ka lin ka moja. Moje malo drvo puno plodova. Pa druga strofa je, v sadu jagoda malin ka malin ka moja.“ „Pa tu su sada i jagode i maline.“ „E jebiga, uglavnom u tom vrtu je to malo drvo puno plodova. I toliko ga vole, da mu se tepa i pjeva.“ Svejedno, i dalje sam uvjeren da se radi o curi. Moja smreko, moj mali čempresu, moje malo plodno drvo. Očigledno je, da neko pokušava tepati nekoj izuzetno visokoj djevuški, koju je ugledao u nekom vrtu. Ona možda nekih dva metra i kusur, rođena na Uralu. A on metar i jedva šezdeset. Pa se sav nešto uzjebo oko nje, sav sretan i zaljubljen onako na prvu, tepa joj „moje slatko malo drvence, mali čempresić“. I još uz to sve, skakuče oko nje prekriženih ruku i lamata nogama, cvrkuće i treperi. A ona čedna i stidna, srce joj se topi, sve gleda da joj se ne zamanta od dragosti, pa da još slučajno ne nagazi na njega onolišnog. Čempresiću moj, smreko moja. Moj slatki tornju. Sve te iluzije mi Tatjana uništava, koja Luku tvrdi da je to vrsta kasne jagode. Kasna jagoda? Meni je opet slika neke cure Jagode, kršne djevuške koja se inače i košarkom bavi. Već stoti put ponavljamo refren Kalinke, nekako baš ide uz votku, al smo više i sami sebi dosadni. Pitamo Tatjanu da nam još otpjeva neke ruske, poznate. Možda neku i prepoznamo. I šta će žena, zamisli se malo, trgne još jednu na eks i pogodi ravno u sridu. Katjuša. Već na prve taktove „rascvetali jabloni i gruži“, sjetih se partizanskih filmova nedjeljom prijepodne. Na kraju krajeva, Juga je imala svoju verziju te pjesme, pa bi mi kao pioniri, uoči jako bitnih obljetnica, stajali u dva reda ispred ploče i pjevali borbene. Najpoznatija ruska pjesma iz drugog svjetskog rata. Tatjana je sklopila oči i pjeva skroz nježno i skoncentrirano. Kao da sa ovom pjesmom nema zajebancije. Sklopih i ja oči na sekundu, a votka je to već iskoristila, da me odvede 60 godina u nazad. Slušam tu melodiju, a slike vlaka krcatog vojnicima mi prolaze kroz glavu. Vidim hrpe i hrpe mladića, zguranih po kupeima, ohrabruju sami sebe pjevajući Katjušu. Poput duha prolazim kroz svu tu masu i svakoga od njih promatram bez žurbe. Sve jače i smjelije pjevaju, kao da će im tako prestati drhtati glasnice. Strah im stoji uklesan u svakom pogledu, neizvjesnost o danima koji slijede biva isprana votkom u jednom gutljaju. Kako Tatjana završava sa Katjušom, tako i ja ostajem na pruzi i gledam zadnji vagon kako odmiče. Na vratima vagona stoji natpis „Stalingrad“. Nestaje prema brežuljcima, iznad kojih nebo doslovno bukti. Otvaram oči i jedino što Tatjani možemo reći je „Bravo!“ Točim nam svima još po votke i govorim Luku, da nemam pojma o čemu pjesma točno zbori, ali reci Tatjani da smo i mi to pjevali u školi. Luke nam onda prepričava, da ovaj put Katjuša nije drvo, nego je ni manje ni više, djevuška. Doduše, to su i oni višeraketni bacači, što ih mi zovemo kaćuše, ali eto u ovom konkretnom primjeru je to cura. Ona skakuće na nekom strmom grebenu, gleda sokola i pjeva o svom dragom, koji treba da na dalekoj granici čuva svoju domovinu, kao što ona čuva njihovu ljubav. Dolazi nam i druga provodnica, sad nas ima deset u kupeu. Brane, Suman, Toma i ja sjedimo na gornjim krevetima, dok su na krevetima ispod nas Ivanović, Luke, Sam, dvije provodnice i naša babuška. Na stoliću ispod prozora stoji nekoliko praznih boca votke, a jedna se nalazi na podu, ispod kreveta. Čujemo ju svako malo, kako se kotrlja lijevo desno. Nekada se čak dokotrlja i do nečije noge, ali umjesto da ju se onda uzme s poda, ona posluži kao naslon za nogu i masaža za stopalo. Babuška nam odlazi po bombone u svoj kupe. Kaže da moramo nešto staviti u usta, da nas votka ne uzme previše. Biće da nije primjetila, da smo mi već leševi i da nam je u ovom trenutku svaka pomoć prekasna.  Englezi nas traže da ih naučimo nekim navijačkim pjesmama, da znaju kako da navijaju za Hrvatsku u Japanu. Ako budu gledali sa nekim hrvatskim navijačima u pubu, čisto da ih iznenade malo. Mislimo da će najbolje proći sa „Lijepa li si“ jer im je to zicer da bar od naših neće popiti batine. Nekim slučajem i na zadovoljstvo Sumana i Ivanovića, jedino što su zapamtili je Dalmaciooo muooreee moujaaa. Sad nas peglaju svako malo da pjevamo refren, kako bi oni važno uskočili sa svojim tekstom. Sam je u deliriju, kad god dođe taj dio, vine hrvatsku zastavu sebi iznad glave i iz sveg glasa zapjeva. Tri je u jutro, stajemo na nekoj stanici i odlazimo svi van na zrak. Stojimo sami na peronu, nigdje nikoga. Cijeli vlak je sablasno taman, jedino na krajevima vagona gdje su vrata, izvire svjetlost. Plus s prozora našega kupea. Svi ostali biće spavaju. Nemam pojma jel vani toplo ili hladno, ne osjećam tijelo nikako. Babuška čitavo vrijeme objašnjava provodnicama, kako smo dobri momci, harašo, harašo Blgari. Unatoč našim naporima da joj objasnimo kako smo iz Hrvatske, ona nas iz nekog svog razloga, svima hvali kao dobre Bugare. A usput nam je donijela kikirikija i bombona i sada nas sve sili da uzmemo, jer ćemo se inače prepiti. A mene čudi da uopće još stojimo na nogama. Vlak naglo trza i kreće lagano, čini mi se da su i same provodnice ostale iznenađene. Govore nam da se brzo popnemo u vagon, a čoporu pijanih narediti da odmah nešto naprave, je više nego preambiciozno. Ali vlak stvarno kreće, tako da još u zajebanciji vršimo jedan mini stampedo na vrata, vješamo se za ručke, stojimo po petorica na stepenici od vagona. Smijemo se, kao da nam se apsolutno ništa ne može dogoditi. Još Tomi ispada šlapa s noge, pa se vraća nazad po nju. „Toma, ne brini, javit ćemo tvojima da si se skrasio u Sibiru!“ Dobacujemo mu sa stepenica. Srećom vlak se i dalje polako kreće, tako da Toma bez problema doteturava do stepenica, još ga mi hvatamo za ruke i ramena, glumeći totalnu dramu, kao da ga spašavamo u zadnji tren. Provodnice stalno nešto viču na ruskom i u tom trenutku, vidim da su smrtno ozbiljne i zabrinute, te da je ovo očigledno jedino nama bilo bezazlena zezancija. „Jebi se papku, mogao si fino ostati ovdje i započeti novi sibirski život. Mogli smo te posjećivati, tebe, Olgu i vaših osmero djece.“ Zajebava se Brane, ali nešto poslije u kupeu mislim, šta da je netko od nas stvarno malo dalje odšetao i da iz nekog razloga nije uspio uletjeti u vlak. Mislim, šta da stvarno odjednom ostaneš u šlapama, majici kratkih rukava i šorcu u pol Sibira. U 3 u jutro, bez dokumenata, bez novca, pijan. I najgori ti je problem, koji ti ne izlazi iz glave, da šta ako netko ne daj Bože naiđe, a ti u čarapama i šlapama vani. Na kraju odlučiš skinuti čarape, jer stvarno nemaju smisla uz šorc i kratke rukave. I eto, bar si se jednog problema riješio. A onda ovo drugo, polako, kad se otrijezniš. Oznake: nogomet, rusija, transsib, Putovanja, vlak, prvenstvo |
13.06.2018., srijeda
Peta noć u vlaku
|
Stol pored nas sjedaju dvojica likova, vidi se odmah po izgledu da su turisti kao i mi. „Jel vi isto na prvenstvo idete?“ „Da, da, a vi znači isto idete, odakle ste?“ „Hrvatska.“ „Stvarno! Pa možemo li da vam čestitamo na onom guženju Švaba u Francuskoj, na prošlom svjetskom prvenstvu!“ I tu se naravno iste sekunde pružaju ruke i naručuje se nova tura pive i votke. „Pretpostavljamo da vas dvojica onda niste iz Njemačke?“ „Ne daj Bože. Engleska!“ „A pa naravno, to onda objašnjava ove čestitke.“ „Sve reprezentacije koje potuku „Kupusare“, zaslužuju sve moguće čestitke.“ „Kako vi putujete, jeste krenuli vlakom skroz iz Engleske?“ „A ne, jesmo Englezi, ali živimo i radimo u Moskvi već par godina.“ „Ma da, pa otkud u Moskvi?“ „Ma radimo za Moscow Times, to su novine na engleskom, ali naravno za rusko tržište. Ja sam usput rečeno Luke i ja pratim slikom ono o čemu Sam piše.“ „Samim tim, ja sam Sam, pokušavam opisati ono, što je ovaj genije uslikao. U biti ja moram opisati šta je na slici, budući da su mu slike obično toliko loše, da bez mog opisa, ne bi ni znali o čemu je riječ.“ „E, a mi smo dvaput Marijo, Brane, Toma i Saša. Studenti, moglo bi se reći. I kada smo zajedno, jednako smo loša i neučinkovita kombinacija, kao i vas dvojica. Kako to da vas nismo do sada vidjeli, jel vam ovo prvi izlazak u restoran?“ „Da, Sam je odlučio da me izvede na ručak, mislim da me šupak pokušava zbariti, ali srećom smo naišli na vas, pa mi neće moći prodavati romantiku u dvoje.“ „Odlično, vi ste bar u dvoje, mi imamo taj problem da nas je petero. Jebiga nikada ne možemo imati romantiku u parovima, bez da jedan izvisi.“ „Istina je ta, da smo ušli tek u Irkutsku. Krenuli smo ranije, jer smo čuli da obavezno moramo posjetiti Irkutsk, tako da smo se tamo zadržali dva dana i onda uhvatili ovaj vlak.“ „Pa šta ima tako obavezno zanimljivo u Irkutsku? Zar nije to industrijski grad?“ „To je grad prepun studenata tj. studentica, a još su dodatno napravili nekakav otok u jezeru, gdje su stalno neke fešte, hrpa mladih ljudi i votke. Tako da je u biti odlična zezancija bila, jako puno lijepih i totalno uništenih i omamljenih Ruskinja. Ali najviše su nas se dojmile agencije za sklapanje brakova.“ „Šta one rade urnebesno, osim što sklapaju brakove?“ „Pa upoznali smo tog tipa, koji drži agenciju. Kao prvo to je internacionalno sklapanje brakova. Preko njega ti se prijave ruske dame, koje bi bile spremne udati se za nekog stranca. Da budem točniji, spremne su se udati za bilo kakvog stranca, te da ih on odvede iz ruskih sela, u bogate zapadne gradove. Onda se ti stranci jave, iz Amerike, Engleske, Njemačke ili odakle god već, plate hrpu love i dolete u Rusiju. E onda ta agencija već negdje organizira višednevno druženje, gdje tih nekoliko debelih i ružnih starkelja, bira koju će od ovih jadnica odvesti kao svoju novu ženu.“ „A kakve su te Ruskinje?“ „Ruskinje? To nisu one mlade i sičušne tajlandske kurve, za koje misliš da nemaju ni 15 godina. A ne, ovo su prvoklasne, jebozovne gospođe i ljepotice. Sve su to žene od nekih 25 do 40 i to nisu nekakve glupe seljanke. Tu ima i učiteljica i inžinjerki, pametnih ljepotica sa fakultetom.“ „Pa koji kurac se prijavljuju onda na to? Ne mogu vjerovati da će takve cure otići sa ružnim starkeljama.“ „Hoće. Jer im je više zlo od niskog standarda, od preživljavanja sa 100 dolara mjesečno. U nekoj vukojebini, gdje nema ništa od svega onoga što mogu vidjeti samo u filmovima. Tako da nakon nekog određenog vremena, kad prođu 25 ili 30 godina, progutaju ponos, stave oglas u novine i čekaju svog Amera ili Engleza. A ovi opet, već iz aviona silaze sa našiljenim kitama, jer znaju da takve komade, kod kuće ne bi našli ni u najluđim snovima.“ „Pa biće da su svi sretni na kraju?“ „Najsretniji je ovaj koji ima tu agenciju. Ispada da na kraju svi karaju te cure, samo što on još uzme hrpu love od ovih bogatuna.“ Zovemo našu babušku da nam donese još jednu rundu. „Nego, jeste vi kada probali Jorš?“ Pogledava nas Luke sa podignutom obrvom. „Ne, šta bi to trebalo biti?“ „Pola piva, pola votka. Mislim da bi mogli s tim još malo da zabiberimo ovu rundu.“ „Mudre riječi izlaze iz tvojih usta naš novi prijatelju i mislimo da ćemo te vrlo rado poslušati.“ Jorš nas ubija. Nakon par rundi, imam osjećaj da mi je glava samo nepotrebni dio tijela, koji se ljulja na ramenima i samo mi pričinjava brigu, kako da ju održim uspravnom. Neke veće koristi od nje, stvarno ne vidim trenutno. Unatoč tome, teme su nam nepresušne, kao da se poznajemo dugi niz godina. Mislim da ovim tempom nećemo skontati ni da su 2 dana prošla u ovom restoranu. Refleksi nam odumiru, jezici zapinju, znojimo se, gornji dijelovi majica su nam mokri jer nismo više u stanju ni da naciljamo čašu u usta. Jedva čekamo da se nasmijemo na nešto, jer onda otpustimo vratne mišiće, glava nam klone na podlaktice na stolu i smijemo se baš od srca jer su fore nenadjebive. A svaka nam je smiješna. Tako da to cijepanje od smijeha traje i po nekoliko minuta, samo da ne moramo ponovo podignuti glavu uspravno. Mozgu se ionako više živo jebe za sve.  „E vidite ova prostranstva“, profrfljava Luke. Sad mi svi, sa najvećim naporom, sinhronizirano okrećemo glave prema prozoru i zvjerlamo sa otvorenim ustima, dok nam slina kapa na stolnjak. „Da.“ „Divna prostranstva.“ „Živjela prostranstva!“ „A šta s njima?“ „E upravo s ovih poljana je Đingis Khan prije nekoliko stotina godina krenuo u pohod i sjebao je i Ruse i Kineze i Afganistance i uostalom sve živo pred sobom, došao je skroz do Mađarske.“ „Pa baš smo ga mi jučer spominjali, valjda isto inspirarani ovim prostranstvima.“ „Jebote čovjek tolike kilometre prevalio da bi došao do Mađarske. A nama je Mađarska pred nosom.“ „Kako je vama Hrvatima dobro. Čovjek se potuče s pola svijeta da bi došao do Mađarske, a vi ste odmah ispod nje. Ko zna zašto li mu se Mađarska toliko svidjela?“ „Pa prvo, valjda je čuo za uzavrele Mađarice. Tu je već toliko poludio, da je okupio vojsku, popeo se na konja, propeo ga, iskukao mač i povikao: Braćo, idemo da guzimo! A putem je vjerojatno čuo i da ima jeftino sira da se kupi. I ko se ne bi onda upustio u rat s pola svijeta, samo da si ispuni tako neke želje...“ „Naravno, ni meni ne pada niti jedan pametniji razlog na pamet, pa biće da je to to onda.“ „I još je u Budimpešti jedna od najvećih produkcija porno filmova na svijetu.“ „Pa eto, šta ti više treba za razlog, da kreneš u rat protiv Rusa i Kineza.“ „Mongolija bi trebala biti sada samo par kilometara od ove pruge.“ „Pa ona daljina tamo, sigurno je ili Mongolija ili Kina, zavisi jesmo li već prošli pored Mongolije.“ „E Mongolaca genijalaca, a ja mislio da smo mi u stanju raditi svakojake pizdarije radi cura.“ „Ma kakvi, nismo ni do koljena Đingis Khanu.“ Luke opet naručuje rundu, nama se plače od jada, ne osjećam više da se nalazim u svom tijelu. Idem pišati u prvi vagon do restorana. Kako sam se ustao, spucam prvo rukom od rub klupe, pa ramenom od one naslage kartona punih votke i na kraju se zakucam čelom u vrata, jer ih eto, nisam vidio. U WC-u pokušavam uštopati svoje ljuljanje, tako što se naslanjam na zid. To opet drastično ugrožava ciljanje WC školjke, budući da pišam po svuda samo ne u nju. Ali kako pišanju nikad kraja, lakše je ostati naslonjen. Kao da sam u sebe sasuo hektolitre tekućine. I što je najbolje, izgleda da neću skoro prestati. Sigurno sam bar par kilometara prepišao, mislim da bi se tako moglo opisati pišanje u vlaku. Nazad u restoranu, Luke i Sam nam objašnjavaju kako im je poslodavac platio i put i nabavio novinarske iskaznice za tekme Engleske i Rusije. Tako da će Luke kao fotograf biti odmah uz teren, dok će Sam valjda izvještavati sa tribina. E to su majstori! Isto se zajebavaju vlakom, idu na svjetsko, sve plaćeno, biće još na metar od igrača i to se ne radi o profesionalnim sportskim novinarima, nego eto, o novinaru i fotografu nekih novina. Nešto kao „Brodski List“ u Sl. Brodu ili kao što bi Nele u Nadrealistima rekao „Spucarevo Zeitung“ ili „New Travnik Times“. Jebiga, za neke stvari u životu stvarno trebaš biti Amer ili Englez. Da mi radimo kao novinari, vjerojatno bi nas poslali na kakvu seosku olimpijadu, da izvještavamo o borbi volova i potezanju konopa. Naravno, o vlastitom trošku. Stvarno je zanimljivo, kako državljanima nekakve napredne zemlje, se nude i napredne mogućnosti. Sve stipendije, donacije, pomoći i krediti su spremni i čekaju. Ti jedino trebaš imati bilo kakav projekt, nekakvu ideju, inicijativu, motivaciju za bilo čim. Računovođe lupaju glavama i ne znaju na šta ispucati godišnji buđet, mole Boga da se bilo ko pojavi, sa bilo kakvim glupim ili pametnim prijedlogom. Razbijeni smo kao deve. Jedva uspijevam ustati sa klupe, a gdje je još put do našeg vagona. Uopće ni ne pokušavam obuzdati tijelo, nego samo teturam i pratim kako me zanosi lijevo-desno po hodniku, te se zabijam ili po prozorima ili po zidovima od kupea. Sa Englezima smo se dogovorili da svi predahnemo malkice u svojim kupeima, pa da poslije nalete do nas, kako bi nastavili druženje. Ja bih najradije predahnuo već sada. Sklupčao bi se bilo gdje, na sred hodnika, u WC-u, na šasiji ispod vagona... Bilo gdje, samo da odmorim od ovog pješačenja i ubijem oko na minutu, dvije. Imam osjećaj da hodamo već 3 dana. Postoji ona teorija relativnosti, gdje je Einstein uspoređivao nešto u vezi sa vlakom. Po mom shvaćanju, ako ja ovoliko ko budala pješačim po vlaku, mogao bi na kraju putovanja reći da sam bar pola puta do Vladivostoka prepješačio. To sad što sam ja pješačio po vlaku koji se kreće, je čisto relativna stvar. Kako smo mogli uopće krenuti na ovakav marš, bez da smo ponijeli vode za put. Dehidrirat ću dok dođemo u kupe. A ko zna jel i tamo uopće imamo vode. Otići ću se napiti u WC, pa makar zagnjurio glavu u školjku. Peta noć u vlaku  Legao sam u kupeu na pod, koliko sam dug i širok. Uopće mi se nije dalo čekati dogovor, tko će kuda, na koga je red da leži na podu, a tko će na krevete. Ostatak se nije bunio. Nisu ni ludi. Pod je divan, samo što se vrti non-stop, pa nikako da smirim sliku u glavi. Mora biti negdje prekidač, da ugasim taj podivljali pod, jer ovako će mi se još početi vrtjeti u glavi. Stvarno moglo bi mi naškoditi nakon ovolikog pića, a možda čak i pozliti ako se nastavim vrtjeti. Sad se sve vrti. I kreveti se vrte zajedno s podom. Biće da je netko stavio nekakvo magnetno polje na vrh kupea, jer ne znam kako da drugačije objasnim ovu pojavu, gdje se i pod i kreveti, sve se vrti. Ne znam koja je svrha ovome? Idem se okrenuti na stranu, možda prestane. I prestalo. Ako se sad okrenem na leđa? Opet se vrti. Možda je do mene? Da li mene taj magnet okreće, pa pošto ležim na podu, možda ja pokrećem i pod i onda samim tim i krevete? Odoh se okrenuti na stranu. Ispizdit će ostatak ekipe, ako ih nastavim stalno vrtjeti. Još će se i njima zamantati u glavi od ovoga. Nije ni loše uostalom ovako na strani ležati. Mogu da buljim u remen od ruksaka, koji je ispod kreveta. Mogu da buljim čak i s jednim okom. Evo, ako zatvorim oba oka… Aha, sad ne vidim ništa. Dobro, nije ni tako loše… Ne znam jesam li spavao pola sata ili duže, ali ne znam ni kako da provjerim to. Ne sjećam se kada smo zadnji put gledali na sat. Dan je lako prepoznati, jer je jebiga, dan ... i mi smo u restoranu i mozak nam tetura od uha do uha. Onog trenutka kada napustimo restoran i vučemo naša natopljena tijela po vagonima, tada je nebo ljubičaste boje, pada mrak i mi padamo po kupeu. Kada je prozor potpuno zatamnjen, a mi potpuno izgubljeni u kupeu, debelo smo zašli u noć. Da zora sviče, obično skontamo kad nas bljesak sunčeve zrake ošine kroz prozor po očima. Ali u tom trenutku, mozak napuhan svim mogućim događanjima, ne percipira to kao izlazak sunca, što je normalno za svitanje. Ne. Mozak nakon litara i litara votke iznenađeno komentira sebi, kako je vjerojatno došlo do eksplozije urana u daljini, možda se kakav komet strmopizdio u tajgu ili nam se valjda nekakva viša sila pokušava obratiti kroz prozor. Zadnje u redu mogućnosti, čeka sunce. Odlučno da nas naglo prekine u našem urlanju Daleke Obale ili Pušenja, smijehu i zajebanciji, krišom samo proviri na istoku. Što mu bude sasvim dovoljno, da nas poput vampira zaslijepi, ali ujedno i natjera da ga skrušeno i fokusirano promatramo u svoj njegovoj ljepoti, dok izranja i obasjava bespuća. Stvarno, zore se ne smiju ignorirati. Dočekati zoru nakon cijelonoćnog zajebavanja i opijanja, je poput osvojenog finala i nagrade za pobjednike, koji su ustrajali do kraja. A i na kraju krajeva, početak je novog dana. Mora mu se prići sa određenom dozom poštovanja. Uglavnom, probudio sam se. Osjećam da mi tijelo drhti, ruke mi se tresu, u ustima mi se nalazi stvrdnuta fasada od sline. Jezik jedva pomičem. Netko mi je sigurno dok sam spavao, odrubio glavu i na ramena namontirao onu kuglu za kuglanje. Ivanović svira lagano Simona i Garfunkela, The Sounds of Silence. „Hello darkness, my old friend. I come to talk with you again.“ Slušam te stihove i buljim u nečiju skorenu čarapu, koja mi lebdi ravno iznad čela. Leš. Ne mogu da se pomjerim. A i kuda ću na kraju krajeva? Evo me na podu od kupea i primjećujem da jedino iz ove perspektive mogu da ležim i da u vidokrugu imam ostalu četvoricu suputnika. Bez da se propinjem, okrećem glavu, naginjem se, sve ono što ionako nisam u stanju da trenutno napravim. Saznajem da uopće nije jutro ili novi dan, nego je tek prošlo sat ili dva i još je to ista ta pijana večer, za koju sam mislio da smo je se riješili jučer. Odjednom se otvaraju vrata i onaj mali Sergej iz kupea pored nas, stoji mi naopako iznad glave i valjda mu je zanimljivo što ja ležim na podu. Ostavlja vrata otvorenima, naslanja se na prozor u hodniku i gleda nas. Nemam snage da ga bilo kako zabavim. I tako mi svi ležimo, ja na podu, Ivanović s gitarom, a Sergej sve to mirno promatra. Nitko ne progovara, osim što se lagano čuje „The Sounds of Silence“. Sergej je nakon nekog vremena nijemog promatranja, jednostavno isčezao. Valjda smo mu ovakvi pasivni dosadili, pa je otišao nazad u svoj kupe. No u svojoj naopakoj slici vidim nova lica, kako nas promatraju na ulazu u kupe. Sam i Luke. Razbacili su pijane osmijehe od uha do uha, kažu da smo im nedostajali, pa su nas krenuli potražiti. Pa dobrodošli dragi gosti! Ostatak ekipe se isti tren probudio i brže bolje smo napravili mjesta za još dvojicu. Sad nas je sedmero u kupeu predviđenom za četvero. Nema veze, kažu gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna. Po našem raspoloženju, ovdje bi stalo bar još 20 ljudi. Iskopali su i 2-3 flaše votke, koje su ponijeli sa sobom, čisto da nastavimo tamo gdje stadosmo u restoranu. Tu su još i naše tri flaše. Imamo šest flaša votke na stolu, a sigurno se bar par litara već druži sa našim jetrama. Valjda se zato i tresemo i smijemo istovremeno. Svi pijani kao deve, strašno. Pijani kao deve? Kakva je pijana deva? Zamišljam si nekoliko pijanih deva, kako zagrljene plešu Can Can po sred pustinje, pucaju u zrak iz kalašnjikova i konstantno žvaču duhan i pljuju jedna drugu. Jao umrijet ću ako ne popijem neke vode, čaja, soka… U ustima mi je beton. Ali budući da nema ničega osim ovih hektolitara votke, jebiga, nema se s čim ugasiti žeđ, nego s votkom. Hura! Hajmo gasit vatru benzinom. Svi redom nalijevamo ovaj otrov u plastične čaše i nazdravljamo, jebiga, subota je na večer. Idemo popit još koju, pa ćemo izaći u grad. To bi bilo fenomenalno, da ima vagon kao noćni klub, čisto da se ljudima ne uskrati vikend i izlazak. Odeš iz kupea u vagon disko, platiš upad, uzmeš pivu, staneš negdje u kut i iz mraka promatraš prazan plesni podij. Nakon par piva i par sati stajanja u kutu, izađeš iz vagona, kupiš kod ovih provodnica burek i smažeš ga putem do kupea. I eto te, vikend kao kod kuće. Ivanović za naše nove članove pomno izabire R.E.M. iz našeg skromnog repertoara domaćih i stranih glazbenih numera. Malo je reći da znamo samo refren. Al ga zato pjevamo, kao da smo ga danima svi zajedno vježbali. Ovaj ostali dio svi tresemo glavama, Ivanović je odlično skinuo melodiju, a mi kao da smo pisali tekst, na-naaa-na na na na-naaa-na na na na na-naaa-na i onda iz sveg glasa „It's the end of the world as we know it and I feel fine!“  Nakon određenog repertoara Metallice, Gunsa, ovoga i onoga, uspuhali smo se, zarumenili, uznojili, tako da smo morali vrata od kupea otvoriti, da bar malo nekog zraka uđe unutra. Sve ovo vrijeme smo imali zatvorena vrata, eto iz razloga da komšijama budemo manje bučni. Samo što je popratni efekt bio taj, da se kupe pretvorio u saunu. Spustili smo do kraja i prozor u hodniku, nasuprot našeg kupea. Na hodniku nema nikoga, niti se ko buni, znači između našeg mini tuluma i ostatka putnika vlada sklad. Luke nam malo priča kakav je život u Moskvi ili Rusiji općenito. Kaže da je jednom šetao s nekom curom, koja valjda nije imala dozvolu boravka za Moskvu. Navodno kao stranac trebaš još posebnu dozvolu da bi boravio u glavnom gradu. Sve mi je to nebuloza, uglavnom šta god, presretne ih policija i povuci potegni, trt mrt, zaprijete da je to ilegalno i da će oboje završiti u zatvoru na dan ili dva. I šta će Luke, ode do bankomata, podigne 300 američkih dolara i riješi se svih briga. Valjda nam je Luke htio s tom pričom pokazati koliko su država i narod korumpirani, kad čak i murija radi takve bezvezarije gdje gubi obraz i uzima lovu. Mi smo ga taman htjeli isprdati kako mu je priča bezveze i kako je to najnormalnija stvar. To da murija uzima lovu. Ali valjda uvidjevši s kolikim posprdavanjem je to ispričao, imam osjećaj kao da nam se svima upalila nekakva lampica, te smo se malkice postidjeli dati mu do znanja koliko je i u našoj zemlji palo janjetine, samo na račun izmišljenog prekoraćenja brzine. Tako da smo nekako izbjegli tu temu i bacili se na fenomen Rammsteina, za koji nam Luke govori da je i on sam totalno iznenađen, koliko Rusi zapravo puše tu grupu. Ali isto tako, da se u Moskvi nalazi ogroman broj Skinheadsa, tako da s te strane možda to sve i ima smisla. Ja opet nikako ne mogu povezati Ruse i Skinse. Al hajd, Luke kaže da je imao sa takvom jednom grupom problema i to baš kraj stanice „Prospekt Mira“, tamo gdje je bilo naše „ministarstvo“ u Moskvi. A veseli grad u koji hrlimo, je navodno najgori i najkorumpiraniji u cijeloj Rusiji, jer se nalazi u rukama mafije koja dila sa autima iz Japana. Uz to je i lučki grad i sam po sebi poprilično zajeban. Rekoh mu Luke, zajebi priču, samo nas sjebavaš još ovdje, tako da smo nategnuli po još koju iz plastičnih čaša, Ivanović je opajndrčio Beatlese na gitari i crnih misli, zlih i opasnih gradova, nestalo je kao da ih nikada nije ni bilo. I tako to i treba da bude. Trebali bi imati one naljepnice iznad ulaza u kupe. Kao kada ti dođu kuću posvetiti, pa nalijepiš iznad vrata „U ovoj kući se ne psuje“. Tako bi i mi mogli nalijepiti „U ovom kupeu nema crnjaka. Samo veselo.“ Vrata od kupea nisu bila skroz zatvorena i odjednom nečija glava proviruje. Naša provodnica! Kaže nam Luke, koji govori ruski, da je došla samo da provjeri jesmo li dobri. Naravno da smo dobri, zovemo provodnicu odmah da nam se pridruži i popije koju s nama. Ona kao ne bi, zahvaljuje se, što mi naravno ne prihvaćamo i svi joj rukama mašemo da uđe unutra, tako da nas odjednom ima osam u kupeu. Svi nazdravljamo transsibirskoj željeznici i Rusiji kroz koju putujemo.  Oznake: transsib, rusija, nogomet, prvenstvo, vlak, Putovanja, Russia |
12.06.2018., utorak
Peti dan
|
Jedva otvaram jedno oko, da se pomaknem ni ne pomišljam. Kao da smo danima u komi ležali, totalno ošamučeni. Gledam u dio plafona i iskreno, nema se šta posebno vidjeti. Uspijevam i drugo oko otvoriti. Plafon je i dalje nezanimljiv, osim što ga sada cijelog vidim. Rukom se hvatam za potiljak i podižem si glavu. Brane koji je sve ove dane preležao na gornjem krevetu, odjednom leži na podu tj. madracu, prekriven dekom koju sam ja imao na sebi kada sam zaspao. Što objašnjava valjda zašto je ja sada nemam. A bez deke biti na +30 u kupeu, je kao ljeti u podne, bez jorgana na plaži. Svejedno, valjda je to navika, da ako ideš spavati, da se s nečim i pokriješ. Pa makar gorio ispod deke, ideš spavati i red je da se pokriješ i da ne nazebeš. Već vidim baku kako bi mi očitala par mudrih sada, zato što spavam ovako razdrljen, bez deke. Po nauci i mudrostima svih baka ovog svijeta, postoji stalna mogućnost da se čovjek prehladi. Čak i u solarij da odeš, legni ti u taj stroj, al se pokrij dekom, pa onda lezi ako ćeš do sutra. Al nemoj da su ti leđa gola. Makar bilo +100 u kupeu i makar se topio od vručine i sparine, uvijek postoji mogućnost da se nekakav oštri vjetrić provuče i doleti odnekud i iznenada te ošine po križima ili bubrezima i eto ti jada. Pada mi na pamet onaj vic, gdje starica pita narkomane „Djeco, šta to radite?“ „Ništa bako, drogiramo se.“ A ona će na to „Dobro, dobro, nemojte samo sjediti na betonu.“ Nema goreg nego nazebst. Brane to sigurno ne zna, inače mi ne bi tek tako drpio deku. Bar ne bez određene gorčine radi toga šta je napravio i ogromne grižnje savjesti, koja bi ga do te mjere žderala, da ne bi mogao oka sklopiti cijelu noć. Boga mi biće da to baš i nije slučaj. Evo ga spava ko medvjed. Uglavnom, ako se dobro sjećam na podu nije bilo nikoga kada sam padao u san. Ivanović i Suman su dijelili jedan krevet. Jedan drugome su, na obostranu sreću i zadovoljstvo, uvaljali noge pored glave. Tu situaciju je teško opisati, bez da se naglasi kako su u tim čarapama obojica proveli duži period. Ima li lijepšeg ušuškavanja pred spavanje, nego kada obraze nasloniš na usaftane čarape od svog suputnika i zatim kada se pokušaš okrenuti, vidiš da vučeš njegovu čarapu za svojim obrazom, budući da su i obraz i čarapa u međuvremenu postali kompaktna slijepljena cijelina. Dobro je eto za obraz, da je na sigurnome. Zna se kako ljudi olako gube obraz, a ovako fiksiran za čarapu, teško da će obraz uteći. A to je u današnjem svijetu bitno. Ugled, reputacija, status, poštovanje. Tko bi rekao, ali sve je to u obrazu. Zato treba čuvati obraz. Fiksirati ga. Pa i zalijepiti za nečiju čarapu, ako ne ide drugačije. U neko doba je Brane otišao na WC, što je Ivanović odmah iskoristio da se odlijepi od Sumanove čarape i uvalja se na Branetovo nebesko prijestolje. Kad se Brane vratio nazad, samo je povezao logično kako to inače radi, ako je Ivanović u mom krevetu, onda ja idem tamo gdje je bio Ivanović. Tako da su slijedeću postavu činile čarape od Braneta na Sumanovu obrazu, i obratno, Sumanove čarape na Branetovu obrazu. Sve do u neko doba, kad je Brane ipak odlučio da se osamostali, pa makar to značilo pod. Ustvari ja sam taj koji je po nekom rasporedu trebao noćas spavati na tom madracu, ali me ekipa poštedjela i ustupiše mi krevet, budući da sam radi stomaka uživao status pacijenta. No ostadoh bez deke. Nemoš i ovce i novce. Zato mi noćas, ako mi bude bolje - pod ne gine. Sad, da li poželjeti da me stomak i dalje boli, kako bih zadržao krevet? Žrtvovati želudac za kičmu?   Zvjerlamo kroz prozor kakav je predivan dan osvanuo. Sunce obasjava svu ovu nepreglednu ravnicu kroz koju prolazimo, ogromna prostranstva, livade prekrivene baruštinama. Skroz u daljini se naziru mala brdašca ili na kraju krajeva su ogromne planine, samo sada šta god da je, izuzetno je sičušno ovako daleko. Kako mi lagano grabimo kilometre, tako nam u kadar lagano ulijeće ogroman broj divljih konja koji u krdu trče punom brzinom. Sad prema nama, pa naglo mijenjaju pravac u desno, pa lijevo, pa opet prema istoku paralelno s vlakom. Nevjerojatno moćan i snažan prizor tih plemenitih životinja, ima ih sigurno na stotine, crnih, smeđih, bijelih na smeđe tufne, bijelih na pruge... Možda je to doduše i zebra. Al šta bi ona radila u pol frke ovdje? Kako god, predivna slika hrpe konja i možda jedne zebre, koji bezglavo, bezbrižno i slobodno trče ovim prostranstvom. Iza njih, opet u daljini, isto ogroman broj konja koji jednostavno pasu i ne jebu živu silu ni za šta. Sve je to prizor slobode kojeg konji u europskim štalama imaju tek kao kalendarski poster na zidu. Odmah nam padaju na pamet Mongoli i Đingis Khan, te njihovo umijeće jahanja. Kako i ne bi pored ovakvih uvjeta, ovoliko konja koji trčkaraju tamo vamo, plus još ovoliko prostora da s tim konjima možeš jahati kud te volja. Kakav bi ja tek profesionalni nogometaš bio, da je tako stotinu lopti oko mene koje stalno skakuču i kotrljaju se po travi, a oko mene nepregledni uređeni tereni sa golovima. Jedva se odlučujem da odem do WC-a , iako bih se najradije zapišao u krevetu, samo da ne moram ustati. Tek kada sam se pokrenuo, vidim koliko sam ustvari slab i koliko me ovaj stomak izmučio noćas. Ajde bar je Suman bolje, ne izgleda više kao duh, opet je prisutan i to u boji. Ali i sam kaže da se puno bolje osjeća, samim tim što je živ, jer je ga je toliko oprao stomak, da je mislio kako je gotovo. Nemam volje ni da mijenjam leće, samo si sipam onu tekućinu za čišćenje direktno u oči, tek toliko da se navlaže i da me ne žuljaju. Zube sam oprao tako što sam ubacio kaladont i četkicu u usta i tako držao dok nisam procijenio da su čisti. Dezodorans sam zavukao ispod majice i namazao si rebra, jer mi se nije dalo zavlačiti ruke do pazuha. Čak sam pišanje, radi kojeg sam i došao, umalo zaboravio obaviti. Kakvo je olakšanje vratiti se u kupe i vidjeti da ovdje vlada vječiti vedar duh i zajebancija. I kako sada biti na miru bolestan, uživati u slabostima i grčenju stomaka? Sjedimo zavaljani po donjim krevetima, jedni uz druge stisnuti i smijemo se. Svemu i svačemu. Konjima, suncu, pokvarenim stomacima, predivnom danu, sreći koja nas obuzima jer smo tu svi zajedno i na kraju krajeva kako god da nam je, odlično nam je i baš guštamo i mezimo svaku sekundu ovog putovanja. Stao sam na hodnik i spustio prozor da se naudišem malo svježeg zraka. Ne znam zašto to ne uradih do sada, nego mi je to palo na pamet tek sada, peti dan putovanja. Ostatak je isto izašao protegnuti noge na hodnik. Izbacujem glavu kroz prozor, a topli ljetni zrak mi struji kroz kosu, šamara mi obraze i kao da me objeručke želi protresti i reći Sale, to je to! To je sva ta daljina o kojoj si maštao, putovanje u nepoznato, neizvjesnot, avantura, mladost i neopterećenost, bezbrižnost i totalna sloboda. Mirisi svih tih poljana, prekrivenih tepisima trave, cvijeća i baruština, svježina otopljenih rijeka, valovi neopisivog prostranstva i nepreglednih bespuća mi doslovno bombardiraju osjetila njuha.   Ovo je trenutak kojeg definitivno ne možeš rezervirati, ne možeš ga unaprijed kupiti, niti bukirati. Nema ga ni u jednom katalogu, na slici. Trenutak kojeg želiš zaustaviti i držati ga na pauzi nekoliko godina. Živjeti ga punim plućima, proučavati ga i udisati od jutra do sutra. Naravno takav jedan trenutak, obično biva prekinut, taman kada duša uživa apsolutni zen. Mi imamo tu sreću, da u naš vagon, baš sada ušetava njemački Groundhopper i gdje će, nego ravno do nas. Stao je kraj nas i toliko gori od želje da nam nešto ispriča, da mislim kako će mu početi kipiti iz ušiju i slina navirati kroz zatvorena usta. Samo čeka da ga pitamo kako je. Ustvari da ga bilo šta pitamo. „Hej, pa kako smo, šta ima?“ Mi onako ljubazno, kakvi već jesmo. „Pa malo umorno moram priznati, noćas smo imali pravu akciju.“ „Ma hajde molim te!“ Mi istinski zabezeknuti. Pogotovo Brane, koji pršti od uzbuđenja i već sada bi najradije odustao od ljubaznosti i otišao nazad u kupe. „Dakle mi smo još prije ovog putovanja onako na blef, zamolili ruske željeznice da nam dopuste vožnju u lokomotivi, budući da pravimo reportažu o ovom putovanju, pa eto mislili smo da bi to bilo baš super, jer nema svako priliku voziti se u lokomotivi transsibirske željeznice.“ Aha, hajde već znamo u kojem pravcu ovo ide. Brane se kao zakašljava. „Ma da, i ?“ Mi van sebe od radoznalosti. „Pa mi smo mislili nema šanse da nam to odobre i već smo i zaboravili na to, kad ono stiglo pismo i to od ruskog ministarstva vanjskih poslova, da nam odobravaju da se vozimo u lokomotivi jedan dio puta. Ali su napisali kako je to iznimna prilika i kako tu priliku nema svako, ali će nama izaći u susret jer smo eto još i nogometni navijači i idemo na svjetsko prvenstvo njihovom transsibirskom željeznicom.“ Nama kao da je zapelo nešto u grlu, osjećam čak na ovo zadnje da mi refleksno gornja usna poskakuje. Brane si malkice nagriza donju usnu. „Ma da, i ?“ Mi naravno veze nemamo šta sada slijedi, ubišmo se od iščekivanja raspleta ove priče. „Uglavnom, dogovor je bio taj da će nas neko iz ruskih željeznica kontaktirati na putu. I noćas je došao neki čovjek i rekao nam da možemo otići u lokomotivu, pogotovo što ćemo taman tada prolaziti kraj Bajkalskog jezera.“ „Ma daaaaj“, mi ne možemo vjerovati da je priča otišla u tom pravcu. „Jeste vi vidjeli Bajkalsko jezero?“ „Ma jesmo, al malo nešto, jedva. Skoro smo i prespavali“, dajmo mu materijala... „Uglavnom otišli smo tamo i snimali malo kamerom. Unutra su 4 strojovođe, dok dvojica voze, ova druga dvojica spavaju. I onda tako na smjenu, dok ovi odmaraju, onda ova druga dvojica voze. Ma super, pogotovo taj dio kad smo prolazili kraj jezera. Mislim da je ovo bilo nešto, što ćemo pamtiti cijeli život. Jer stvarno, nema svako priliku da se tek tako vozi baš u lokomotivi. I to jedne transsibirske željeznice“, Brane se podbočio laktom na vrata od kupea i nervozno trlja oko. Toma trlja rukama lice, kao da se hektično umiva. „Jebote, pa super!“ „Da i jedva čekam da sada dođem kući, da to ispričam ovim prijateljima koji su modelari i skupljaju makete željeznica i male vlakove. Mislim da će mi zavidjeti do kraja života“, Branetu naglo prokliže lakat i spuca se čelom od vrata kupea. „Pa da...“, ne znam stvarno šta bi rekli na ovo zadnje „i šta kažeš, super je promatrati sve to iz lokomotive?“ „Ma da, totalno genijalno, ne gledaš sa strane, nego direktno ispred sebe vidiš kuda sve ovaj vlak prolazi.“ „Strava...“ „Ništa, odoh vidjeti jel mi se partner probudio. Šta ćete vi danas?“ „Ajde ajde, a mi... Ma ništa posebno, tenis, sunčanje, možda poslije odemo na bazen.“ „He he, odlično, možda i mi svratimo do bazena onda.“ „Naravno, pozdravi partnera.“ Mi stojimo. Tišina. Ivanović gleda kroz prozor, Suman u pod, Brane i dalje trlja oko, ja se češem po glavi. Toma nas promatra sve i smijulji se. „Pa dobro, ko nam je kriv, mogli smo se i mi toga sjetiti.“ Tišina. „Da...“, reče Suman pogledavajući sa smješkom sve nas. Svi smo u biti nabacili smiješak i gledamo bez riječi jedni druge. „E, zašto da se lažemo? Ma goni ga u pizdu materinu!“ Reče Brane i odlazi u kupe. Mi umiremo od smijeha. „Jebote, nije mu bilo teško cijeli put prevaliti da nas nađe, samo kako bi nam izvadio mast i otišao nazad u kupe. Zamisli ti frajera“, klima Brane glavom, kao da ne može vjerovati kakvu je priču bio prisiljen slušati. „Al dobro, što jest jest, mogli smo možda i mi dobiti takvu dozvolu“, Ivanović još malo soli raspršuje po rani. „Ma koji će nam kurac. Da nas neko u pol noći budi i vuče u lokomotivu“, dosoljava i Suman malkice „sigurno bi nas još natjerali da ubacujemo ugalj u vatru, pa makar lokomotiva bila električna ili kakve li su danas već.“ „I još bi nas vjerojatno zvali po mrklom mraku, dok smo danima prolazili kroz onu šumetinu. Kao eto gledajte, tako vam to izgleda iz lokomotive.“ „Da, i mi gledamo i gledamo i isti kurac kao iz kupea. Breza do breze. I onda gledamo onu dozvolu koju imamo od ministarstva. Pa one breze, pa mrak. Na kraju bi opet otišli u restoran na pivu, kao što ćemo i sada otići. I to bez dozvole.“ „E pa bravo, pa kad smo već kod toga, ja ne vidim bolji način da nazdravimo ovako krasnom danu, nego da eto upravo bez dozvole odemo na pivu.“ Tako i bi. Spremili smo se brže bolje i krenuli. „A i da smo dobili dozvolu, sigurno bi je izgubili do sada bar jedno 10 puta.“ „Ili bi sredili dozvolu za lokomotivu, ali bi zaboravili kupiti karte za ovo putovanje vlakom.“ Budući da je subota, te da smo krenuli u restoran, odlučili smo se doslovno skockati. Tako da smo Suman, Toma i ja navukli dresove na sebe. Brane i Ivanović ostaju u kupeu. Biće da ih je nočašnja akcija mijenjanja pozicija ipak do te mjere poremetila, da su ostali neispavani. Ljudi u hodniku nas sada već drugačije gledaju i odmjeravaju. Do sada smo im bili tek neki turisti, a sada smo im totalna enigma u ovim dresovima. Ulazimo u restoran, koji stvarno više ne liči na restoran, nego na skladište pića. Sve je puno kartona sa votkom, pivom i sokovima. Naslagano po stolovima i klupama, od poda do plafona. Samo 2 ili 3 stola su slobodna za goste. Ne bih nikako da živim u predrasudama, ali sve mi se čini da ovo baš i nisu čista posla. Sve više vjerujemo da direktor i njegova ekipa rade u najvećoj tajnosti za, ni manje ni više, nego svoj račun. Kriminal kojem nitko ne ulazi u trag, jer nitko ne vjeruje da bi pakete ilegalne robe držali na sred vagon-restorana. Zato kada su kontrole, vjerojano se svi ubiše od pretraživanja nekih kutaka po kupeima i vagonima, ali zašto bi nekom bilo sumnjivo stotine paketa pive i votke naslaganih na stolove u restoranu. Ko bi bio lud izložiti to sve na sred restorana, ako nije legalno. Jebo Al Capone-a šta je ovaj naš direktor, kakav genije. Dosta se toga proda na usputnim stanicama, sad jel švercaju ili je to normalna trgovina uz prugu, tko će ga znati. Ali opet mi je nevjerojatno, ako je to sve legalno, da je zamišljeno i organizirano na ovakav način. Sjedamo za jedan od dva slobodna stola. Brda votke i pive u limenkama, doslovno nam vise za vratom. Kakav raj, kada čovjek malo bolje sagleda situaciju. Naručujemo Soljanku, kiselu, slanu, začinjenu juhu ukrašenu još sa vrhnjem na sredini tanjura. Košta 60 rubelja ili 2 Eura, ali vrijedi barem troduplo. Kakav lijek za stomak, ovu juhu bi trebali prodavati u apotekama na recept, a ne ovako nuditi svakome u restoranu. Podsjeća me na naš čobanac, samo što još obiluje sa hrpom nekakvih perverzija, koje inače ne jedem u varivu. Čini mi se da su tu pored komadića mesa i kiseli krastavci i gljive i rasol i masline i još malo soli i začina i koje kakvih trava i pitaj Boga šta je sve natrpano ovdje. Znam samo da liječi. Stomak mi se osjeća kao beba koju se nahranilo, zamotalo u deku, stavilo dudu u usta i sad će fino presretna zakolutat očima i zaspati. Budući da je juha ovako kiselkasta, ne znam ima li nešto bolje za alkoholom nagrižene želudce. Napitak koji te poput šamara iznenadi, razbudi i najvažnije, riješi te mamurluka. Kao da nikada nisi kap alkohola popio. Juha za dan poslije, preporučena od svih brižnih kuharica koje vole svoje muževe, a ovi opet vole svoju votku, što sve skupa na kraju čini jednu savršenu harmoniju. Uzeli smo svatko po pivu, plavu konzervu Baltike. I još 2 kutije ruskih cigareta Peter I. Ovo je istinska egzotika i bilo bi izuzetno idiotski oglušiti se na lokalne proizvode i zahtjevati Heineken ili pušiti Marlboro, pored ovakvih domaćih dragulja. Usput rečeno, ne mogu se požaliti da je kvaliteta nešto lošija od nekih svjetskih mega brendova. Gledam u ove svoje putokaze, izgleda da smo jutros prošli Ulan Ude, nekada, u nekom trenutku. Naravno, mi smo fulali taj trenutak. Treći najveći grad istočnog Sibira, trgovači centar na putu prema Kini i Mongoliji. Glavni je grad Republike Burjatije i svakako jedna od glavnih znamenitosti grada, je ogromna Lenjinova glava izložena na glavnom gradskom trgu. Nije to tek bilo kakva glava ili spomenik Lenjinu. To je glavuša od nekih 42 tone i slovi kao najveća Lenjinova glava na svijetu. Dakle te Lenjinove glave su očigledno proizvođene na traci i kao spomenici postavljani po gradskim trgovima, selima, brdima i dolinama. A ovo je najveća, ogromna 42 tone teška brončana Lenjinova glavuša. Sad kad gledam sliku tog trga, izgleda kao da je Lenjin bio div, ne vođa u političkom smislu, nego promatrajući ovoliku glavu, doima se da je čovjek bio vođa jer je sa svojih 20 metara bio najviši među rajom. Golijat. Lenjin i Liliputanci. Onaj na koga bi se pozivalo, kad bi se dobilo batina od nekog starijeg u naselju. „Vidjet češ ti kad ti Lenjina zovnem, kičmu će ti savit, šupku…“  I ovako postavljena samo glavuša, čovjek bi mogao pomisliti da je dolijao nekoj ogromnoj giljotini i eto nakon što su mu odrubili glavu, prelili su je broncom i izložili je ovdje na trgu. Stvarno mi nije jasno, zašto su samo ogromnu glavu postavili. Al sigurno postoji neki fol. Ime grada prevedeno sa burjatskog bi značilo Crvena Vrata, iako ne znam kome je ta poruka upućena. Sjeverno od grada je Rusija. Istočno i zapadno, također Rusija. Južno je Kina. Gdje god kreneš crveno i u sred tih crvenih ideologija, Crvena Vrata. Kao da u sred sobe postaviš vrata, na kojima piše Soba. A sad kad nešto pomislim zašto su na ulazu u Rusiju tražili podatak šta točno unosimo, vidim da je to sada skroz opravdana sigurnosna mjera, jer tko ne bi došao u iskušenje probati maznuti glavu Lenjina od 42 tone i prešverat je preko grane. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo |
11.06.2018., ponedjeljak
Četvrta noć
|
Stajemo na stanici koja se zove Zima i nalazi se na 4,902 kilometru od Moskve. Osam sati je na večer, u Moskvi je sada 15.00, dok je kod nas u centralnoj Europi sada sedam sati manje, točnije 13.00. Na izlasku iz vlaka, jedva silazimo na stanicu, jer su se lokalci već razletili na sva vrata i već tu čekaju sa kruhom, piroškama i razno raznim pićem. Ovdje nema one opuštenosti koje se sjećam iz Omska. Ovdje je borba za svakog putnika. Kupujemo dvije mineralne za 30 rubelja ( 1 € ili 7 kuna ) i vrećicu sa jedno 15-ak piroški za 40 rubelja ( 1,30 € ili 9 kuna ). Gubimo se vrlo brzo nazad u kupe, jer na stanici vlada opsadno stanje što se tiče prodaje putnicima. Promatram kroz prozor ovu stanicu, imam osjećaj grižnje savjesti što si na temelju ovih par minuta gradim nekakvo mišljenje o ovom mjestu. Da su siromašni. Siguran sam da svaki ovaj gradić krije bezbroj predivnih životnih priča. Da pola ovih ljudi koji sada jadni trče, ne bi li prodali štogod i zaradili par rubelja, imaju materijala za ispisati knjige. Šteta je samo protutnjati i ne upoznati se malo dublje sa duhom i načinom življenja u ovim mjestima. Da bar imam vremena i novaca, samo bih putovao po Rusiji dok ju ne bih uzduž i poprijeko upoznao. Imam osjećaj da je ova zemlja prezanimljiva. I mislim da je za vrijeme Sovjetskog Saveza bila još egzotičnija i zanimljivija. Sada i oni jedu po McDonald's-u i piju Coca-Colu. Sada i oni voze Mercedese i furaju furke o konzumerizmu, sticanju novaca i još malo više novaca. Istočni blok postaje sve više i više dosadna i isfurana kopija zapadne opsesije novcem. Ali ova mala mjesta još drže neku posebnu čar, do njih nije stigao Big Mac. I ono što je najbolje, mi ne znamo ništa o tim mjestima. Mi ne gledamo filmove koji su snimljeni u Zimi, Omsku ili Krasnojarsku. Mi nikada nismo ni čuli za neke gradove u Rusiji, a veći su i imaju više stanovnika od Zagreba. Nakon otprilike 5,000 filmova koje smo pogledali, znamo kako izgleda Pariz ili New York. Znamo i kako se živi u New Yorku ili L.A.-u i kako funkcioniraju stvari na Floridi ili u Las Vegasu. Koji su problemi sa rasizmom a koji sa kriminalom, kakav je bio rat u Vijetnamu, tko su bili kauboji i Indijanci. A ovo ovdje je toliki teritorij, toliko gradova i sela, toliko ljudi koji su užasno slični nama i po jeziku i po temperamentu. I mi jedni o drugima blage veze nemamo. Samim tim nam je i čudno što se razumijemo, a ne pričamo jezikom našeg sugovornika, niti on barata našim. Vlak kreće, a meni ostaje pogled na ovim ljudima i ovim zgradama. Toliko bih želio čuti bar jednu priču iz ovoga mjesta. Na stolu u kupeu su vrećice kave i čaja u prahu, tako da je Ivanović trknuo sebi napraviti kavu, ne bi li sebe počastio što mu je opet bolje, a i svakako da nadopuni ovu kraljevski gozbu piroški i mineralne. S tim vrećicama u prahu treba samo otići do onog kupea gdje su provodnice, kod kojih se nalaze samovari, tradicionalni metalni kotlovi za zagrijavanje vode. Tu si svatko može napraviti čaj ili kavu u bilo koje doba. Ulazeći u kupe sa vrelom kavom, taman se zezamo kako danas još samo opekotine fale. Nismo ni završili misao, vlak naglo koči a jedna mineralna pada na čašu u kojoj je bilo još malo pive i to sve leti Tomi u krilo. Pokušavaju se naći maramice, Brane koji je na gornjem krevetu i sa kojeg silazi samo ako baš mora, tromo promatra cijelokupnu situaciju, no ipak pokušava isto pomoći. Prevrčući rukom koja mu svakako visi sa kreveta, po stolu u potrazi za maramicama, ruši i drugu bocu mineralne koja ovaj put kupi sa sobom ništa drugo nego vrelu kavu i sve to skupa opet završava Tomi u krilu. Toma sve to promatra mrtav hladan, valjda već pomiren s tim da šta god da se prolije u kupeu, ionako će završiti njemu u krilu, stoga zašto praviti sada drame i opirati se suđenom. Noć se spustila nad Sibirom, što ne znači da je dan još gotov. On je naime stvoren za nesreće svih vrsta, pa da ne zabušavam, počinje i mene rasturati stomak. Šopam u sebe sve moguće tablete, po istom sistemu kao i Suman danas. Suman me promatra iz kreveta i pruža mi ruku. „Druže, primi ovu štafetu i nosi je dalje sa ponosom.“ „Hvala druže, biće mi velika čast preuzeti mučninu i nastaviti s bolovima u stomaku.“ „Budi dobar prema mučnini i bolovima, njeguj ih i pazi, kao što ja to činih danas. Čuvaj se vanjskih neprijatelja!“ Babuška koja je nadošla malkice, ulazi opet u kupe, kao da nas provjerava jesmo dobri, živi i zdravi. Kod ovog zadnjeg kuži da nismo baš najbolji, pa odlazi na kratko i vraća se sa tabletama, tjerajući me da ih sve odjednom progutam. Opirem se na fin način, pokušavajući ženi dati do znanja da sam malkice skeptičan, jer ne znam šta mi gura u usta i kakve su to tablete. Ona bez ikakvih ustručavanja, najnormalnije objašnjava na ruskom da se smirim i uzmem sve te tablete i popijem odjednom. Vidim da nema šanse se riješiti nje kad zapne za nešto, tako da uzimam tablete i gutam jednu po jednu, dok ona revno pazi da sve do jedne strpam u usta. Jebiga, valjda su tablete ok. Ili ću ih progutati, ili se nećemo riješiti babe još slijedećih nekoliko sati iz kupea. Ostatak plače od smijeha, osim Sumana koji me gleda ispod one deke. „Izdajico, pustit ćeš tim tabletama da preuzmu kontrolu nad tvojim stomakom? A šta je bilo sa našom štafetom, druže?“ „Sumane moj, sve je ovo za više ciljeve, za prosperitet i svijetliju budućnost.“ „Mora da je to i Edison govorio okolo, kad bi ga ljudi pitali šta je to... žarulja?“ Javlja se Brane s gornjeg krveta i smije se kroz jastuk, dok mu ruka i dalje visi nad stolom, ne promjenivši položaj još od rušenja mineralne. „E pa de zamisli, koje je on tek probleme imao objasniti ljudima tada, koliko će žarulja pridonijeti svjetlijoj budućnosti. A ne ovi vaši problemi sa stomacima. Ajmo sada obojica po 100 sklekova, pa da vidiš kako će vam se vratiti boja u lice. A i proljev u gaće.“ Toma si briše hlače od svih tih silnih šarenih nijansi, stvorenih preciznim uštopavanjem kave i sokova u krilu. Četvrta noć Umiremo od pomisli kakav dan. Još uvijek me stomak ubija. Bar je Suman donekle bolje ili se bar tako čini. Svi spavaju, Brane i ja blejimo što u zid, što u plafon. On još otkriva hiperaktivnost u sebi, čini nemoguće tako što se stvarno spušta sa svog kreveta, koji je u međuvremenu nazvan prijestolje i odlazi prati čaše. Pola pet je u jutro. Možda ako zaspem neću biti svjestan ovih bolova u stomaku? Samo kako zaspati, ako sam ih čitavo vrijeme svjestan? Nema šanse da me san uhvati. Gledam ove papire i po nekakvim planovima trebali smo oko ponoći proći Angarsk, navodno najveću industrijsku zonu u Aziji sa ogromnim petrokemijskim i kemijskim postrojenjima. I odmah 100 km poslije Irkutsk, studentski grad, Pariz Sibira. Mi ništa od toga nismo vidjeli i nemam pojma kako smo uspjeli ne primjetiti da smo prošli kroz najveću industrijsku zonu u Aziji ili da smo čak stajali u dva grada. Ovaj zadnji, Irkutsk, je nastao kao i većina sibirskih gradova, koji su nekada davno bili Ostrozi. Ostrog je drvena utvrda, nekoliko drvenih nastambi okruženih drvenom ogradom, visokim gredama koje su imale funkciju zaštitničkog bedema. Taj Ostrog bijaše tada kozački garnizon, ruska granica prema istoku. Možda je i Zaostrog na makarskoj rivijeri nekada davno bio Ostrog. A možda i nije. Uglavnom, irkutski Ostrog se širi i postaje grad kada se pročulo da okolica obiluje zlatom. Oni koji ga nađoše, baciše se odmah na nabavku svega što srce voli, pa odjednom niknuše trgovine sa razno raznim skupocjenim perverzijama, ljudi skinuše sa sebe blatnjave krpe i odjenuše se po zadnjem pariškom trendu i grad prozvaše Parizom Sibira. To je kao da Imotski radi broja Mercedesa po glavi stanovnika, dobije pridjev Stuttgart Zagore.  Uglavnom, kulturni i civilizacijski štih se ne može pripisati frakovima i čipkastim suncobrančićima. Njega donesoše prognanici iz zapadne Rusije poznatiji kao Decembristi po istoimenom ustanku protiv tadašnjeg Cara. Oni su bili protjerivani na 30 godina iz svojih domova i morali bi krenuti od početka u dalekom Sibiru. Veliki dio je osjećao još olakšanje sa novonastalom situacijom, jer su svakako uživali veću slobodu nego u Moskvi ili St. Petersburgu. Pogotovo ako je mjerilo slobode ogromna njiva, naspram gradske skučenosti, budući da su profesori, oficiri i naučnici odjednom postali farmeri. Neki su se čak, nakon što bi isteklo 30 godina, vraćali tamo odakle su protjerani. Drugi bi, nakon što bi isteklo 30 godina, već bili mrtvi. Oni koji su i nakon svih tih godina bili živi, te imali snage i volje da se vrate, obično ne bi naišli na bilo što, zbog čega se vrijedilo vratiti. Posjedi su im bili oduzeti, a i dalje ih nitko nije dočekivao raširenih ruku. Tako da je većina ostala živjeti tu gdje jesu i tako su godinama svojim intelektom i kulturom utjecali na lokalni razvoj cijelokupne zajednice. U Irkutsku je i krajnje zapečaćena sudbina imperijalističkome otporu nadolazećim Boljševicima. Tu su streljali vođu Bijelih, poznatog polarnog istraživača i starog morskog vuka Admirala Kolčaka. Vidio čovjek da narodna raspodjela, boljševizam i Sovjeti nisu baš njegov film, te ne idu na ruku povlaštenom staležu, kojem je i sam pripadao. Htio je zajedno sa Englezima da tvornice i zemlju vrati pravim vlasnicima, pa je u ime cara, imperijalizma i budućih dobrih odnosa između ruskih tajkuna i engleskih nogometnih klubova, poveo čitavu vojsku na Boljševike. Ovi naravno nisu baš gledali sa pretjeranom euforijom na to sve, te su ga nakon par godina naganjavanja po Sibiru, streljali u Irkutsku. Tu je cijeloj priči oko bijelih, žutih, smeđih, crvenih, narančastih, došao vrlo brzo kraj. Crveni zajahaše prijestolje i jahali su dobrih 70 godina, a FC Chelsea iz Londona danas ionako drži Roman Abramovič, što bi admirala sigurno razveselilo da je nekim slučajem poživio još koje stoljeće. Ah, vidi, prošli smo valjda i Sludjanku odmah poslije Irkutska. Jedina stanica koja je kompletno sagrađena od mramora, u čast graditeljima Bajkalske željeznice. Super. Nek smo sve to fino fulali. Jao, da li bi ja mogao ikako da zaspem više, jutro već sviće ako mogu dobro uočiti kroz ovu rupu na zamagljenom prozoru. Nebo polako poprima svjetle nijanse prošarane oblacima, a ove nepregledne modre livade izgledaju kao da su ih prekrili valovi nošeni povjetarcem. Ovo jesu valovi nošeni povjetarcem. Livade inače ne bi trebale biti niti modre, niti obilovati valovima koje nose povjetarci, iako ih je lijepo zamisliti takve. Proširujem ovu rupu na prozoru sa zavjesom i ovo definitivno nije livada, već neko more ili jezero... more ne bi trebalo po nikakvoj logici... jezero! Pa ovo mora biti Bajkalsko jezero! „E ljudi budite se, mislim da prolazimo pored Bajkalskog jezera!“ Ekipa skače sa kreveta i svi sada trljamo dlanovima i zavjesom po prozoru. „Jesi siguran da je to Bajkalsko?“ „Pa prošli smo Irkutsk noćas, znači to bi trebalo biti to. Mislim, jebiga, ogromno je, pa valjda nema hrpa ovolikih jezera u okolici.“  Svi smo se zalijepili za prozor i škiljimo u vodu. Ništa specijalno, nikakvi vodopadi, nikakva riba koja skače par metara u zrak, nikakve vratolomije, samo ogromna vodena površina i valovi nošeni povjetarcem. Jezero ko jezero, čovjek bi pomislio. Ali ovo je Bajkalsko jezero, najdublje (1642 m) i najstarije jezero (preko 25 milijuna godina) na svijetu, koje sadrži 20% svih svjetskih zaliha slatke vode. Voda je toliko kristalno čista, da je u proljeće kada se led otapa, vidljivost i do 40 metara dubine. Mi to sve naravno možemo potvrditi u ovom trenutku, škiljeći iz vlaka kroz ovaj zamagljeni prozor. Isto kao i dužinu jezera, koja iznosi negdje oko 636 km. Toliko nam naime pogled seže pogotovo u zoru, dok smo još krmeljavi. Proglašen dijelom UNESCO-ve svjetske baštine, jezero obiluje sa preko 1000 biljnih i preko 1500 životinjskih vrsti, od kojih je oko 80% endemskih primjeraka. Kao npr. Bajkalski tuljan, jedini slatkovodni tuljan, koji bi sigurno od svih tih 636 km jezera bio vjerojatno direktno nama ispred prozora i mahao nam, samo da ne prolazimo eto taman kroz tunel, pa nit jezera, nit tuljana na vidiku. „Pazi šta piše ovdje: Ribari oko jezera preživljavaju loveći omul, endemsku vrstu pastrve. Koji apsurd u današnjoj globalizaciji. Preživljavaš hraneći se endemskom vrstom ribe, zamisli kraljeva.“ „Kao da si na napuštenom otoku i brišeš guzicu novčanicama od 100 eura, jer njih sasvim slučajno imaš, al WC papira nemaš.“ „E da imaš ove rakove guzica bi ti blistala, piše da u jezeru ima čitava vojska endemskih račića koja se brine za čistoću jezera. Tamane sve, od algi i bakterija, preko utopljenih insekata, pa sve do uginule ribe ili čak životinja koje se nađu u jezeru. Navodno kada bi se čovjek utopio u Bajkalu, ako ga se ne bi našlo u roku tjedan dana, rakovi i drugi popratni ciklusi bi sredili leš kao da ga nije ni bilo. Nema sa rakovima zajebancije, ne vole prljavo i gotovo!“ „Jao da ih je par mojoj mami, vrištala bi od sreće. Usisavaju, brišu prašinu, peru suđe...ako nemoš oprat tanjur, oni ga pojedu, jer kao što si reko, ne vole brate prljav tanjur i gotovo.“ „Zamisli jednog od tih rakova, da ga odjednom staviš u svinjac, uzmeš ga iz kristalno čiste vode u jezeru i staviš ga ravno u svinjac, u govna do ušiju.“ „Jao jebote, srce bi mu otkazalo, totalni šok. Hoda u krug po onim govnima i bunca nešto, priča sam sa sobom. Onda ga spuca agresiva, pa se izdere na onu prasad da će ih sve potamanit, progutat će ih sve u jednom zalogaju. A one zamusane ogromne krmače gledaju blijedo u minijaturnog raka, točkica mala viri iz govana i nešto skiči. Čini im se kao da čuju nešto, ali toliko je to u dubini, sičušno, da sve nešto njuškaju oko raka, ne bi li skontale šta to pišti iz govana.“ „A rak se skinuo do pasa, zajapurio se, urla na krmače i bljuje istovremeno koliko mu je odvratno sve oko njega.“ „Jao fuj.“ „I maše onim rukama tj. kliještima, kao hoće da ih udari, a nogama je čvrsto obgrlio govna, jer kada krmače njuškaju oko njega, svaki put malo fali da ga usišu u nos.“ „Još joj sa nosa kapne divovski vlažni balac i ravno na raka. A ovaj lud. Do nekidan je bio dirigent malih bečkih račića, odjeven u svilu ispod fraka, u kristalno čistom jezeru dubokog Bajkala. A gledaj ga sada, prekriven ogromnim balcem, među krmačama, u govnima do guše.“ „E, evo jezero opet. Trebali su kompletno tunel spičiti cijelom dužinom jezera, tako da ga najbolje ni ne vidimo.“ „Piše da ime jezera potječe iz burjatskog što bi značilo bogato jezero.“ „Ko bi oni trebali biti, ti Burati ili Burjati?“ „Ljudi od bure... piše da su mongolski narod, možda čak direktni potomci velikog Đingis Khana, koji žive na istočnoj strani obale.“  „S one strane obale, stanuju djevojčice, kojima kojima miriše koža.“ Ivanović se hvata gitare, nema veze što je zora, valjda neće nitko od komšija imati ništa protiv Zagranjenog Pušenja u sabah, in the morning. „Uzalud glancaš svoje mongolske cipele uzalud otkopčavaš burjatske košulje one se neće nasmijati na tvoje bajkalske folove neće se osvrnuti naaa... ribu! Možeš im lagat da ti je babo direktor il' da si treća godina prava one će znati da si niko i ništa običan Burjat sa jezeeerrrraaaa! I opet češ teturati uz Baikal Sea u čistom jezeru oprat češ lice sjest na pločnik, zapalit cigaru i gledati na drugu stranuuuu obaallleeee“, ajde malo pjesme iz petnih žila u 5 u jutro, sigurno će razveseliti sve suputnike u kupeima oko nas. „S one strane obaleee stanuju djevojčicee kooojima koooojima mirišeeeee kožaaaaaa.“ „S ovom pjesmom, želimo svim putnicima na liniji Moskva-Vladivostok srdačno dobro jutro!“ Toma otvara vrata od kupea i pogledava lijevo-desno. „Ok, niko se ne buni.“ „Pa sad su se tek probudili, jebu nam sve po spisku u sebi, al im se još ne da ustajati iz kreveta. Ovo je bilo samo da ih malo prepadnemo.“ „E, to! Nema opuštanja, neprijatelj vreba u svako doba.“ „Ma ko je vidio spavati, a zora svanula. Gdje to ima?“ „E, molimo vas da sjednete nazad u klupe, vraćamo se našoj zabavno-obrazovnoj emisiji sa današnjom temom – Bajkal, plus razne druge stvari. Dakle, 336 rijeka utječe u jezero, a samo jedna, Angara, istječe iz jezera u Jenisej i onda prema polarnom moru. Pazi ovo, jedna od većih rijeka koje utječu u jezero, zove se Sarma. Po najhladnijem i najbržem vjetru koji puše preko jezera, koji se također zove Sarma.“ „Kako bi to bilo dobro, ploviš tom rijekom i oko tebe plutaju sarme i sijeckani kupus.“ „Divno, a ti u čamcu tu i tamo zagrabiš mrežicom po koju, pobiberiš malkice, kruh umačeš u rijeku, jer je sve ionako kao ogromni rasol koji teče.“ „Šta je rasol?“ „Pa ono od kupusa, sok, umak, ono što je najbolje popiti kad si pijan ko leš i ne možeš doći sebi od mamurluka. Ono što bi nama sada izuzetno dobro došlo.“ „I šta, to trgneš i dobar?“ „To je ogavno popiti poslije pijanstva, al to trgneš i stari, ko da nisi nikada popio kap alkohola. U sekundi si ko nov.“ „Nije onim rakovima ni tako loše, zajebavaju se po jezeru, tamane sve, a još im dolazi čitava rijeka puna sarme. Još i kad taj vjetar zapuše, pa porazbaca listove kupusa po čitavom jezeru, eee ko ne bi bio rak...“ „Najlakše biti rak, a ko će selo braniti?“ „Brane.“ „A di je Brane?“ „Vidi stvarno, nema njega.“ „Ma otišao je čaše prati, možda da ga zovnemo da vidi Bajkalsko?“ „Ma šta će bezveze gledati Bajkalsko, bolje da nam čaše opere.“ „Tako je, Bajkalsko može uvijek gledati, a čaše baš i nemamo uvijek čiste.“ Taman se otvaraju vrata od kupea i Brane ulazi sa svim tim čašama. „Brane, jesi vidio Bajkalsko?“ „Gdje?“ „Pa evo prolazimo taman.“ „Ne seri“, ostavlja one čaše i na brzinu pogleda kroz prozor „stvarno Bajkalsko, nema greške. Hoćemo stajati, malo kupanje i to...“ „Pa naravno, sad će majstor da ga parkira i idemo brate svi da ronjamo, cijela kompozicija.“ „Jeste, naprosto svi. Od G-ključa, preko A-mola u J-ezero.“ Stvarno koliko jezero... I predivno ovo sve izgleda, pogotovo kada se okom uhvati kako ostatak vagona izlazi iz tunela, tik uz vodu. Mogu se misliti kakva je ovdje perverzija od ljepote zimi. „Ovo cijelo jezero bude zaleđeno preko zime i to toliko da su preko njega vukli ove vagone tj. cijelu kompoziciju. Danas se znaju čak i autima voziti po ledu, piše ovdje. Zamisli te divote. Pičiš autom, sve oko tebe ravno i nigdje nikoga, gdje god da pogledaš.“ „Je, samo imam osjećaj da bi se usro od straha, da taj led odjednom pukne i hopa, eto te skupa sa autom na dnu jezera.“ „I to još usran, među one čiste rakove.“ Već pola sata se vozimo uz jezero i izgleda kao da se vozimo uz more, magistralom. Svanulo je, cijelu noć nismo spavali i uopće nemamo osjećaj umora. Izgubili smo sve vremenske orijentacije. A na kraju krajeva, kao da je i bitno. Ionako smo u vlaku 24 sata na dan, tako da ne znam šta bi sa organiziranim vremenom. Ovo je totalna razbibriga, niti je bitno kada spavaš, kada jedeš, da li češ ustati ili nečeš, koliko je sati... Stali smo na nekoj stanici. Izlazimo van čisto da protegnemo noge, udahnemo svježeg zraka i možda na brzinu da otplešemo akrobatski rock 'n roll. Pri povratku u vlak, skužili smo krišom jednu zanimljivu akciju. Sa druge strane vlaka, suprotno od ovih vrata na koja svi ulaze i izlaze na stanicu, ušao je jedan Mongol. Provodnici koja je zadužena za naš vagon je gurnuo keš u ruku, a ona ga je sprovela do kupea pored nas, točnije do broja 15 koji je inače moj neiskorišteni ležaj. Kako je nas svih pet u jednom kupeu sa četiri ležaja, može biti sigurna da ležaj broj 15 ostaje slobodan cijeli put, jer ja niti boravim u tom kupeu, nit ležim na tom ležaju koji je označen na mojoj karti. Sretan i Mongol, sretna i provodnica, svi su u plusu po malo. Brane je na sve to jedino mogao reći: „Very strange behaviour.“ Stomak me opet razvaljuje, uzimam još jednu tabletu protiv bolova i temperature i mislim da sad definitivno odoh spavati. Bar se nadam... Zaspao sam prije nego li sam i skontao da sam zaspao. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo |
08.06.2018., petak
Treća noć
|
Negdje piše da Transsib vozi prosječno 58 km/h i da mu treba 160 sati čiste vožnje. Pa dobro, čemu žurba na kraju krajeva? I ovih tjedan dana kad prođe, mislit ćemo da je prošlo kao u sekundi, poput nekog sna. Vlak prolazi i kroz područje na kojem je zimi znalo biti izmjereno i do -62 celzijusa. Iss pa šta je onda onih -40 u Novosibirsku, ne može se ni sladoled lizati bez da curi na sve strane. Sunce se toliko spustilo da je doslovno sjelo i izvalilo se na čitav horizont. Kad se malo dulje zabulji u nepregledne pašnjake i livade, dobije se osjećaj kao da si na otvorenom moru i promatraš zalazak sunca na pučini. Sad samo da jato delfina krene izranjati iz stepe, bacati se visoko u zrak praveći spiralu i salto istovremeno, preskakati vagone s jedne na drugu stranu i ponovo uranjati u šaš. Neki od njih se čak znaju i propeti na rep i pičiti unazad smijući se, onako kako to delfini već rade. Po stepama. Ne znam jel nas sve jednako inspirira taj pogled u daljinu, to sunce kojeg kao da je neko posebno napuhao za ovu priliku, te zakucao tamo daleko za okolno brdo, ali svi šutke buljimo u taj veličanstveni prizor. Nakon one tjeskobe satkane neprestanim brezama, gustom šumom prvih nekoliko dana, ovo sada je ekstaza za oči i dušu. Sad bih izašao iz vlaka, otrčao delfinima i odskakutao s njima u suton. Ko zna jel bi me primili u jato? I šta onda? Delfini odoše, a ja bezveze silazio s vlaka. Neka me onda tu, pogotovo sada kada je Ivanović uzeo gitaru i otvorio repertoar sa Bijelim Dugmetom. Provoditi beskrajne sate u vlaku znači ležati, jako puno ležati, sjediti i opet ležati, pa sjediti, pa opet ležati. Sve tako dok se čovjek ne odluči od tog silnog ležanja odmoriti malkice, pa sjedne razmisli, te opet mrtav umoran prilegne nazad, kako bi se odmorio od sjedenja. Zamišljam sebi situaciju, na šta bi ovo putovanje ličilo, da ne idem sa ekipom, nego sam samcat. Ili samo sa još jednom osobom. Jel bi umro od dosade? Kako bi onda provodio sate i sate? „Jebote kad ti pogledaš“, razmišljam nešto na glas „dan ima 24 sata.“ „Ma nemoj!“ Naravno da su me odmah dočekali na volej. „E, vidiš to je ta krucijalna informacija koju smo čekali.“ „Naravno, zato sam ju i rekao sada, da si ne bi još nokte izgrizli od iščekivanja ovako jedne poučne izjave. Ne, nego mi provodimo u ovom vlaku 6 ili 7 dana, svaki dan ima 24 sata. Recimo da spavamo nekih 6 ili 7 sati u prosjeku, ma hajde neka je 8 sati. I neka 8 sati provodimo u restoranu, što nam je otprilike do sada prosjek. Mi još imamo 8 sati koje valja ubiti nekako. Mislim nije da nam je loše, dapače do jaja nam je, al kad te sve sate staviš na papir, jebote to je pun kurac vremena.“ „Pa zamisli samo da je normalan radni dan. Spavamo, ustanemo se, idemo na posao tj. restoran, odradimo tih 8 sati pijanstva i onda imamo slobodno za zajebanciju i hobije. Neko voli nogomet, neko se bavi atletikom, plivanje, badmington. Za sve to imaš onda još vremena. Pa ponovo spavanje i sutra je opet novi radni dan“, pojašnjava mi Toma ovu najnormalniju teoriju. „Jebate, pa mi smo još u teškoj frci sa vremenom, nema nam nego da pomno isplaniramo svaku sekundu u zadnji detalj, kako bi što više izvukli iz svakog tog dana“, Suman se ustaje kao da treba pod hitno nešto početi raditi u vezi iskorištavanja vremena, kojeg je ionako premalo. „Slažem se apsolutno, ako mislimo preživjeti ovo putovanje, mislim da je nužno da imamo detaljan plan ko šta radi, u koje vrijeme i s kojom nakanom, te kojoj vrsti namaza na kruh teži, kako bi se kolektivni resursi mogli što bolje rasporediti u svrhu kontrole istih, s obzirom na raznolikost ukusa koje gajimo. Čak i u trenucima kada ne raspolažemo sa nikakvih resursima, tipa namaz na kruh, trebamo biti svjesni kako je nekada bilo lijepo imati ih i sa koliko se samo sjete i nostalgije sjećamo istih. Ko je za?“ „Slažem se!“ „Slažemo se!“ „Definitivno...“ „Prijedlog ovoga što smo izglasali, smatra se usvojenim, stupa na snagu odmah, no ako nedostatak vremena ne dopušta bavljenje tim prijedlogom, budući da smo ustanovili da smo u teškoj oskudici s vremenom, samim tim on nije nužan da se sprovodi. Eto.“ Treća noć u vlaku Ostatak ovog dana provodimo u razmišljanju s kim će nas cure prevariti. Da će nas ostaviti ili bar prevariti za ovog našeg putovanja, nije uopće upitno. Sada samo u detalje razrađujemo čija će cura to napraviti na zanimljiviji način, kako, zbog čega i s kim od naših poznanika, prijatelja, nepoznanika, neprijatelja, itd. Stvarno se pitam, na šta bi ovo putovanje ličilo, da ne idem sa ovom ekipom, nego sa nekakvim uštogljenim dosadnjakovićima. Intelektualnim smarateljima koji samo pametuju ozbiljno, ne bi li im vlastiti ego mogao doživjeti orgazam dok prosipaju enciklopedijsko znanje i citiraju velikane. S bilo kim, s kim se ne razumiješ, iako pričate istim jezikom. Bilo bi isto kao da ti neko nasadi ispred face krdo naguženih pavijana, koji istovremeno boluju i tuguju od neprestanog proljeva i upale hemeroida. I ti si prisiljen buljiti u njih cijele dane. Pa valja to trpiti onda. Mislim da sada razumijem ljude koji pričaju, kako se znaju popičkarati kada odu na krstarenje jedrilicom nekoliko dana. Mal prostor, nemaš kuda pobjeći, šta god da ti ne valja, moraš s tim živjeti slijedećih par dana. Što se mene tiče, ovo putovanje može trajati mjesecima. A kojom prosječnom brzinom garimo, ne bi se čudio ni da nam se to ostvari. Ponoć je prošla već poprilično, nama se ne spava... ne budi blesava, dođi mi do veče, ne budi goveče... Prikladni stihovi koji mi se još u glavi motaju od zadnje seanse Bijelog Dugmeta. Zajebancija, gitara, smijeh...divota. Kao da smo na ekskurziji. Ko bi lud bio umoran i pospan? Odjednom se vrata od kupea otvaraju i pred nama stoji žena u zlatnom kućnom ogrtaču. I čim je otvorila vrata, sastavila je monolog kao da je dobila napokon riječ na nekoj sjednici. Mi šutimo i svi ju gledamo u čudu. Klimamo glavama i pokušavamo nešto sa „Njet Ruski“ da joj damo do znanja kako ju ne razumijemo. Kad eto ti nje zakorači u kupe i sjede ravno između Sumana i Tome. I opet uhvati da melje i sad budući da sjedi direktno ispred mene, vidim da je to ni manje ni više nego ženska verzija onog negativca iz James Bond filmova što ga zovu Jaws ili Ralje, jer su mu svi zubi željezni. Al ovoj gospođi ne da su zubi željezni, nego su svi do jednog zlatni! I gornji i donji. Žena kad zine i progovori, moraš stavljati sunčane jer misliš da pričaš sa suncem. Takvih 10 baba poredati preko zime po obali, sezona bi trajala cijelu godinu. I baba se ne gasi, udara ona po svom, priča li ga priča, a mi poluslijepi škiljimo i ništa nam nije jasno. Jebiga budući da ne prestaje, pokušavamo pohvatati neku riječ da nam zvuči poznato i onda se uhvatimo te riječi i komentiramo na našem. Krenemo s temom u tom smjeru. Onda ona nas gleda, al ne da nam da se previše raspričamo. Sjebe nas vrlo brzo u korijenu i opet ona nastavi mljet svoje nešto, dok mi opet neku riječ ne izdvojimo iz njenog monologa i ne krenemo bacati komentare u tom pravcu. Hoće da se slika s nama i pokazuje nam sliku nekakvog djeteta, u kakvom god to kontekstu bilo. Umiremo od smjeha s babom, ubišmo se od priče, al nitko nikoga ne konta 2%. Vadi cigaru i pokazuje na Tomu i Sumana da odu s njom zapaliti. Njima dvojici ne preostaje ništa drugo, nego da ju šutke slijede i spase nas ostale njenim napuštanjem našeg kupea. Jao babe, uleti kao tornado, niti tko zna šta, kako, odakle, pomete nas s pričom, povuče dvojicu u vrtlog za sobom, ostavi pustoš komunikacije za sobom i nas trojicu zapanjene. Vratiše se ova dvojica nakon nekog vremena, izbezumljeni, umiru od smijeha. Uspjeli su skontati na kraju, da baba putuje negdje prije Vladivostoka, u posjet kćerci i unuku. Ono dijete sa slike je valjda unuk. Dali su joj do znanja da idu spavati, ne bi li joj eventualno palo na pamet da opet dođe k nama.  „Svaki put kad je žena otvorila usta“, smije se Suman „ja sam očekivao da će iz usta iskočiti mali Alibaba i 40 još manjih hajduka s punim rukama zlata i da će počet bježat po vagonu.“ Idemo spavati, nevjerojatno, ali već je 5 u jutro. Al dobro, nije da nas sutra čekaju obaveze ili da moramo rano na posao. Osim ako se nećemo držati one Tomine, da je odlazak u restoran u neku ruku poput radnog dana. Četvrti dan Spavamo kao zaklani (kakav užasan izraz koji se normalno koristi na Balkanu), sve dok ne stajemo ponovo na nekoj stanici. Toma i Suman izlijeću van da kupe kruha i vode. Ivanović kojeg je zapao madrac na podu, iskorištava situaciju i baca se na krevet. Budimo se i mi ostali polako i kužimo da smo spavali samo nekoliko sati, a čini nam se kao da je kasno poslijepodne. Gledam ove moje spise i po nekakvom planu, mislim da smo za vrijeme spavanja prošli kroz Krasnojarsk. Treći najveći grad u Sibiru, veličine Zagreba, koji leži na rijeci Jenisej, sa svojih 5,500 km dužine, petoj najvećoj rijeci na svijetu. Na istoj toj rijeci nedaleko grada, nalazi se ogromna hidroelektrana, gle čuda, peta najveća na svijetu. Za vrijeme II. svjetskog rata, Krasnojarsk je snašla ista priča kao i većinu sibirskih gradova. Sva industrija sa zapadnih dijelova je prebačena ovdje. U istom tom periodu, ali i dosta godina kasnije, tu je bio i centar radnih logora poznatijih pod nazivom Gulag. I preseljena industrija, kao i stotine tisuća logoraša, katapultiralo je rast stanovništva u gradu. Gradu, koji je opet doživio veselu sudbinu zatvorenog grada u kojeg se moglo samo sa posebnim dozvolama. Svjetla strana povijesti je ta, da se tu nalazi onaj najlijepši most koji je nagrađen početkom 20-og stoljeća na svjetskoj izložbi u Parizu. Eiffelov toranj i konstrukcija tog željezničkog mosta preko rijeke Jenisej, su pobrali najveća priznanja te 1900 godine. Kako god, mi smo po svemu sudeći taman zaspali prije nego što ćemo preći taj most. Super.  Izležavamo se na krevetima, ne znajući šta bi sami sa sobom. Osim da zajebavamo jedni druge, a najviše sami sebe u svakom slučaju. Najlakše se zajebavati na svoj račun. Mogućnosti udaranja ispod pojasa i pragovi tolerancije su neograničeni. Ne da nam se pomaknuti nigdje, jer smo se ionako probudili rano, ionako je jedan čitav dan pred nama, ionako nemamo pojma kako da ga ispunimo. I šta drugo raditi nego ležati i biti ironičan u vezi svega. Osjećam se poput Bill Muraya u filmu „Beskrajni dan“ kada se svaki dan iznova budi u jučerašnjem danu. Opet ćemo ići u restoran, vidjet ćemo opet iste ljude po hodniku, opet ću probati sa kavom, pa će nas sve opet prevariti piće. Sve znam i sve već vidim unaprijed kako će izgledati. Vjerojatno će nam i ona baba opet u neko doba upasti u kupe, zajedno sa svojim oralnim trezorom. Suman nam je nešto blijed, točnije blijed je kao krpa. Koliko god učestvuje u zajebanciji, vidi se da mu je loše. Svako malo bježi u WC. „Proljevuša majstore, ha?!“ „Ma joj šuti, baš me zajebava stomak pošteno. Ne znam šta mi je.“ „Da te možda stomak ne zajebava?“ „Da ti možda nije nešto loše?“ „Ajde sve još nekako, dokle god nemaš problema sa stomakom, to zna onda baš biti zajebancija.“ „Lako se vama zajebavat, dok mene stomak zajebava.“ „Pa je u svakom slučaju, bilo bi nam puno teže tebe zajebavat, a da nas boli stomak.“ „Ma bićeš ti dobar, dokle god nisi blijed i ne boli te stomak, sve drugo će proći.“ „Odoh ja na WC, sve mi se čini da imam nekih problema sa stomakom, pa bolje tamo da vidim šta je, nego ovdje u kupeu.“ „Je je, svakako je tamo prikladnije, al blijed možeš biti i ovdje, ne smeta nama.“ „Neka, odoh biti blijed negdje drugo. Mogu onda fino na miru skoncentirati se na to da mi je loše i misliti stalno na to. Ovako me samo zapričavate bezveze, pa mi još samo treba da prestanem misliti na to kako mi je. I da mi još eventualno postane bolje.“ „Ma kakvi, šta ti je, idi onda bolje da te mi ne smetamo, još ćeš nam tu i ozdraviti, pa šta onda tek.“ Stajemo opet na nekoj stanici, nemam pojma gdje bi to trebali biti, nikako da skontam neki natpis. Izlazimo van i seljani nas oblijeću sa svih strana. Ovdje prvi put primjećujemo koliko ti ljudi zapravo izgledaju jadno i siromašno. Valjda totalna suprotnost ovim stajalištima do sada. Gledam okolo, ni zgrade ne izgledaju ništa bolje. Sve je nekako sivo, oronulo, kao da je sve skupa na izdisaju. Žao mi je ljudi, žao mi je čitavog mjesta. Uzimamo domaće piroške natrpane u vrečici, najradije bih da imamo hrpu para i da pokupujemo sve što ovi jadni ljudi prodaju. Ma kako kratko i nerealno bilo ovo izlaženje iz udobnosti i sigurnosti vlaka, dovoljno je da uroniš u atmosferu koja ovdje vlada. Sve oko nas bode u oči siromaštvom. Tek kada vidiš ovako nešto, možeš donekle postati svjestan koliko je nama dobro. Pa koliko god nismo ni mi bogatuni, na ovim primjerima naučiš cijeniti i ono malo što imaš i donekle sređene sredine u kojima živiš. Osjećam kako nas svi promatraju kao nekakve veleposjednike, razmažene bogate turiste sa zapada. A znam da u takvim pogledima nikada nema simpatija, koliko god mi bili dobrodošli sa našim novcem i koliko god se oni na silu smiješili, znam točno šta misle kad nas gledaju. A kako im sada svima objasniti da mi nismo ni bogati Englezi, a ni Ameri. Nego jadni mali Hrvati, koji su isto čistili govna, lomili kičmu i pišali znoj kako bi sada bili ovdje. Kako im to svima objasniti? I šta bi oni s tom informacijom? Zato odoh bolje nazad u kupe. Svi socijalni problemi su zaboravljeni one sekunde kada smo zgrabili prvu pirošku. Davimo se ko djeca kada se dokopaju čitave bombonjere. Sve izgledaju iste, ali tek kada zagrizeš vidiš da su neke punjene krompirom, a neke kupusom. Uglavnom ne znaš koje su bolje. Nije prošlo 10 minuta, Sumanu je još gore, ide u WC povraćati. Čovjek je vidno bolestan. Čak ne nalazimo za primjereno da mu kažemo, kako nam je drago da je tako, jer ima više piroški za nas. Mislim da mu više definitivno nije do zajebancije, uz sav njegov bogati duh koji ga čini takvim kakav je. Šopamo ga svim mogućim tabletama, protiv bolova u stomaku, za glavu, protiv proljeva, protiv ovoga i onoga. Sve što nalazimo u asortimanu lijekova, samo guramo u njega. „E majstore, hoćeš zaliti ovo s votkom, mi ne bi pili sada rano nam je, a i vodu bi ostavili sebi, nemaš pojma koliko su slane ove piroške bile.“ „Ma da, pa nemojte bezveze trošiti vodu, dajte meni alkohola i tableta. Pobit ću vas sve, čim mi ta kombinacija lupi u glavu.“ „Bićeš ti dobar, evo vode, pa legni i odmori malo, proći će to. Biće da ti ona baba od jučer nije baš legla.“ „Baš, ko ne bi pobenavio od onoliko zlata. Još sam ja super.“ „Ma šuti, zlato i novac najprije pokvari ljude. Eto tebi je pokvarilo stomak.“ Zamotali smo Sumana u sve moguće deke koje smo našli u kupeu. Jadnik se trese, zima mu je na +30 u kupeu, blijed, povraća, ima proljev. Nije se nitko mogao na boljem mjestu razboliti, nego na pol puta u Transsibirskoj. Valjda će biti ok, jer nit nam je nazad, nit naprijed ako mu ovo potraje. Dan prolazi užasno sporo, osjećaj nekakav kao da jedan dan traje normalno 48 sati. Pošto je Ivanović prespavao akciju s piroškama, otvara sebi konzervu s mesnim nareskom, koju je pitaj Boga gdje našao. Odjednom krv šiklja na sve strane. Opet si je uspio razrezati prst. „Jebem ti konzervu i ko ih pravi ovakve!“ Iz srednjeg prsta desne ruke šprica na sve strane, kao da smo naftu našli. „Evo i meni po majici, gle i ovdje po plahtama. Vidi se da neko vrijeme nisi upražnjavao rezanje prstiju.“ „Stvarno Ivanoviću, kao odrastao muškarac, trebao bi ipak voditi računa da se redovnije ispražnjavaš, a ne ovako. Prst ti se izbezumio kad si ga napokon porezao.“ Zatrpavamo ga maramicama i nekakvim krpama za koje isto nitko nema pojma otkud one. „Stvarno sam se zanemario, previše vremena posvećujem drugim stvarima, umjesto da si fino izrežem sve prste, ko svako normalan.“ Nakon nekog vremena krv ne prestaje natapati sve što stavimo na ranu, za koju tek sada vidimo da je iznenđujuće duboka. Kako smo dijagnosticirali dubinu posjekotine, tako je Ivanović problijedio, počinje se preznojavati i sad je i njemu odjednom loše. Jedan bolesnik je na gornjem krevetu, spava sahranjen ispod gomile deka koje smo nabacali na njega. Sad smo dobili i drugog pacijenta. Slabo mu je i treba mu vode, koju smo mi naravno pored manije za piroškama i votkom, opet zaboravili kupiti. Toma i ja prevaljujemo kilometre kroz sve te vagone. Kao da ih se putem iznenada pojavilo još, između nas i restorana. Napokon stižemo, da bi saznali kako ni oni nemaju vode. Ništa, kad smo već tu i kad je toliki trnovit put iza nas, a bogami i ispred nas, jer valja se vratiti nazad – onda ćemo bar jednu kavu slistiti. Valjda pacijent br. 02 neće iskrvariti i dehidrirati dok dođemo nazad. Popili smo na miru kavu, zapalili po koju, napričašmo se gdje si, šta si, kako si – ko da se nismo godinama vidjeli. Krenulo nas, umalo zaboravišmo na ranjenike (ned'o Bog da je Tito imao nas dvojicu na Neretvi) i sekunda je falila da još naručimo po pivu i votku. Tek kada nam je direktor restorana pokazao dva prsta i uperio na nas dvojicu, a zatim pokazujući pet prstiju upitno podigao obrve, sjetišmo se da smo tu po zadatku. Teška srca odlazimo nakon dobrih sat vremena nazad. S obzirom inače na naš boravak u restoranu, ovo je bilo kao da smo s nogu stukli Espresso. Uzeli smo nekakav sok, pa ipak nećemo se čovjeku vratiti praznih ruku, a očajnički čeka našu pomoć. U kupeu se situacija malo smirila, Ivanović doduše diše na škrge i gleda u ovaj sok kao hipnotiziran, ali bar je krv prestala teći u potocima. Baba koja nas je sinoć handrila i gnjavila da pijemo i slikamo se s njom, opet tetura mortus pijana hodnikom i ulazi nam svako malo s neprestanim pozivima da njoj i votki pravimo društvo. Sva sreća pa je toliko pijana, da samo otvori vrata od kupea, proviri glavu i kroz deformirani cer na licu i svo zlato što sija, uspije izgovoriti nešto u stilu: „Daavaaaj... vuuooodka...“ Zatim ju ravnoteža malo zajebe, zatetura se jadna i sila teže ju odnese par koraka niz hodnik. Zaustavi se pred nekim drugim kupeom i misleći da je i dalje na istom mjestu, opet otvori vrata od tog drugog kupea i ponovi svoj poziv na druženje. Samo sada skroz drugim ljudima, 2 ili 3 kupea dalje. I tako nekoliko puta. Oznake: nogomet, rusija, prvenstvo, transsib |
07.06.2018., četvrtak
Novosibirsk
Taman što smo se zagrijali s pivama, vlak usporava i kroz prozor se naziru prve kuće, pa zgrade, tvornice. Ulazimo u Novosibirsk, glavni grad Sibira. Prelazimo preko ogromne rijeke Ob, na kojoj je hrpa brodova, svezani za obalu jedni uz druge. Djeluju nekako tužno, oronulo, kao da su najslavniji dani iza njih. Grad se čini poprilično ogroman, bar sudeći po tome da čitavu vječnost ulazimo u njega. Vlak se zaustavlja, izlazimo protegnuti noge, a na stanici imam osjećaj kao da je strojovođa dobrano zalutao i skrenuo direktno u dvorište ispred predsjedničke palače. Ogromno zidano zdanje koje se proteže stanicom izgleda poput zgrade parlamenta ili već nekakve rezidencije, zadnje što bih pomislio je željeznički kolodvor. Usporedno s ovim, glavni zagrebački željeznički kolodvor izgleda kao malo respektabilnija kamp kućica uz prugu. Ne samo da smo pred rezidencijom, nego ona kao da je na Karibima.  Nakon onih šubara, bundi i snijega, ovdje prži sunce i vrijeme napokon odgovara onom kalendarskom. Pa i naši kratki rukavi sada imaju smisla. Dvojica Engleza s kojima smo pili, na žalost silaze s vlaka i ostaju ovdje 2-3 dana, pa će dalje sa drugom linijom prema Pekingu. Grlimo se, pozdravljamo, slikamo ispred vlaka, „sretno vam, baš nam je bilo drago, javite se, pozdravite u Pekingu i Australiji...“  Mislim da su putovanja generalno odlična za sklapanje velikih prijateljstava, koja traju sve dok svatko ne pođe svojim putem. Bogati Britanci. Hajde neka im je sa srećom, nek putuju i uživaju, kada im je već Bog dao – što bi rekla moja baka. „E Sale, eno imaju četkicu u izlogu, u onoj trafici!“ „Ne seri, gdje?“ „Evo ova tu prva trafika na peronu.“ Ne mogu da vjerujem, stvarno prava četkica u malom izlogu, pod ključem. Ili su četkice ovdje vrhunski cijenjene ili bježe svako malo ili ih kradu stalno. Kako god, meni četkica sada ima otprilike takav privilegiran status. Neprocjenjivo bogatstvo. Pokazujem ženi prstom na izlog i pravim pokrete kao da perem zube. Hajde, to stvarno moraš biti moron da ne skontaš. I žena ne konta. Gleda u stranu na šta joj pokazujem, ništa joj nije jasno. Ali i ovi pokreti rukom kao da perem zube, ne dopiru do nje. Valjda bi mogao prati zube i sa novinama, upaljačem, šalicama, ruskom zastavom... I šta sad, kako sad objasniti kada ovo nije skontala. „Eee, čjetkica?“ pokušavam opet propričati ruski. „Zubnaja četka?“ „Zubnaja četka?! E, bravo, zubnaja četka!“ Žena me gleda ispod oka, ono, pa mogao si odmah reći, a ne tu lamataš rukama i plašiš me bezveze. Stvarno ovaj ruski ko maternji, pa neka mi neko kaže da izraz „majka Rusija“ ne stoji. Aaaaa, ne mogu da vjerujem, imam četkicu, moju četkicu, finu rusku četkicu za zube. Gledam kažiprst desne ruke i sve mi se čini nekako tužan, jer će sada pasti u drugi plan i neće igrati više toliku ulogu u mojoj higijeni. Osim pri kopanju nosa, tu će i dalje imati prednost nad četkicom. Dosta ekipe naših godina što se mota po stanici, je kratko ošišano i odjeveno u maskirne hlače i mornarske majice. Valjda im je svima ostalo iz vojske, ne znam kako drugačije objasniti taj trend. I taman komentiramo taj modno militantni pokret, kad eto ti jednog do nas. Pita hoćemo li kupiti novine koje nosi u vrećici. Čak nam vadi par primjera da pogledamo. Naravno sve su ruske novine, tako da stvarno ne znamo šta bi s njima, pa odmahujemo glavom i zahvaljujemo. Vidi da smo stranci, pa nam počinje govoriti neke strane termine koje zna.  „Jump for joy!“ Govori i skakuće u mjestu. Mi… jebiga, mi smo malo zatečeni. Ne kontam baš šta bi to trebalo predstavljati, ali nepristojno je sada gledati čovjeka u čudu. Klimamo glavom, ok, ponavljamo isto kao da se slažemo. „Jump for joy!“ Dižemo i palčeve gore, ok! Frajer i dalje ponavlja to, ja pokušavam dokučiti da li nam želi nešto s tim reći, ali kako se ispostavlja, iza toga ne stoji ništa dublje. Eto, čisto strani termin. „Njirvana!“ Govori nam i klima glavom, očekujući potvrdu od nas. „Aha, Nirvana, yes, ok!“ „Metaljika!“ „Eee, da da, Metallica, yeees!“ Plješćemo čak ovom zadnjem, pogodio si nas majstore i mi smo rokeri, na istoj smo strani. Osim što mi zadnjih dana imamo Grdovića, Nove Fosile i Mišu na repertoaru. Al dobro, i jedni i drugi pune stadione. „Jesi Djisi!“ „Jes…Djis?“ Šta bi sad to trebalo biti, pogledavamo se, ali nitko baš ne provaljuje ovaj termin. Pitamo opet: „Jes Djis?“ „Jesi Djisi!“ Ponavlja nam opet mrtav hladan. „Jesi Djisi…AC/DC ?!“ Pita Ivanović, kao da mu se žarulja iznad čela upalila. „Jesi Djisi!“ Klima majstor glavom. I tu je kolaps totalni, nismo mogli više ni trunku suzdržani biti, pucamo od smijeha po svim šavovima. Pokušavam da se zaustavim, da ipak prizovem onu pristojnost od maloprije, al ne mogu. Ovo je tako iz vedra neba bilo, da su mi suze krenule. Rus se isto veseli, opet ponavlja „Jump for joy!“ i skakuče. A mi plačemo. „Jesi Djisi!“ Ponavljamo i dajemo čovjeku aplauz od srca. Odlazi dalje, maše nam i govori nam na ruskom valjda sretno, možda nas je i poslao u kurac, kako god, mi mu i dalje plješćemo i mašemo, svaka čast! Vlak polako kreće, vraćamo se a gdje nego u restoran, na svoja mjesta. Gledamo šta bi mogli naručiti, pa gledamo jedni druge i opet pucamo od smijeha. „Jako čudno ponašanje, very strange behaviour“, komentira Brane u svom stilu. „Very strange Jesi Djisi, very strange...“ Naručujemo odmah votku u čast ovom kralju, što nas nasmija ovoliko. Opet smo uzeli onu s okusom mente i čudnom plavkastom bojom, koja malo podsjeća na tekućine za ispiranje usta sa okusom kaladonta. Nakon par konzervi, boja je predivna, nikad ljepše obojano piće nismo pili. Plavkasto-zelenkasta tekućina koja na suncu, koje dopire kroz prozor, još dodatno zasvijetluca, poput brkova polarnog medjveda zagnjurenih u kantu punu majoneze... Otprilike. Jesi Djisi… Jesi, di si! You are, where you are? To si, gdje si. Ako si u Rusiji, onda si Rus. Ako si u Švabiji, onda si Švabo. Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Vrhunac integracijskih načela svake zemlje. Kakvi samo mudri pojmovi se ustvari skrivaju iza riječi onog mladog Rusa. Zakamufliranih u tobože naziv rock banda. Šta li nam je tek htio reći sa „Jump for Joy“? Listam po ovim papirima, da vidim jel imamo šta o ovom gradu, koji je zahvaljujući Jesi Djisiju pobrao sve moguće simpatije. Dakle nakon Moskve i St. Petersburga ovo je treći najveći grad Rusije, te ujedno najveći u Sibiru. Nastao je 1893 kao naselje uz most kojeg su gradili preko rijeke Ob, preko kojeg je trebala prelaziti transsibirska željeznica. Nazvaše ga Novonikolajevsk po caru Nikoli II. 1897 otvoriše most za promet i tada je grad brojao blizu 8,000 stanovnika. 10 godina poslije grad je već imao blizu 50,000 stanovnika. 1915 godine otvorilo se nekoliko banaka, podigle su se crkve, industrija se razvila, napravljene su škole i u gradu se nalazilo 80,000 ljudi. E onda dođe revolucija i u pol frke most, radi kojeg je i nastao grad, dignuše u zrak. Jebiga. Pa kad je već otišao most, ode na kraju i ime. 1926 godine preimenovaše grad u Novosibirsk, što bi dalo naslutiti da im se „Novo“ poprilično sviđalo, dok im „Nikola“ baš i nije bio favorit. 1932/33 pristiže 170,000 izbjeglica, koji su došli iz Ukrajine, sjevernog Kavkaza, Kazahstana. Ta područja nisu bila zahvaćena ratom tih godina, nego je radi sovjetske politike oduzimanja usijeva, narod ostao bez hrane i preko 6 milijuna ljudi je umrlo od gladi! Hura! Opet jedna vesela cifra, 6 milijuna... Milijun gore, dole, zar je netko brojao uopće? Danas se čak sumnja da je izglađivanje bilo ciljano i planirano kako bi se suzbio ukrajinski nacionalizam koji se pojavio tih godina, te je cijeli slučaj okarakteriziran kao genocid. Uglavnom Novosibirsk je naglo rastao i širio se i već 1962 godine je prestigao brojku od milijun stanovnika. Tako je bio u to vrijeme najmlađi grad sa preko milijun stanovnika na svijetu. Danas grad broji blizu milijun i pol stanovnika. Zanimljivo je da temperature u ovom gradu znaju biti zimi između -40°C do -50°C, a ljeti čak 35°C do 40°C što je razlika od oko 80°C. Biće da je onaj vodič istinu govorio, kada nas je plašio sa strašnim minusima. Vrijeme nam prolazi kao da odrađujemo radni dan. Došli smo prijepodne u restoran, počeli piti, napravili pauzu u Novosibirsku, vratili se u restoran i nastavili piti. Zbog tih čudnovatih napitaka s votkom, opet nismo primjetili da smo se napili ko stoka ili što bi ublažena narodna izreka bila – da nas je prevarilo piće. Tek kad bi počeli frfljati jezicima, u nastojanju da iznesemo naša razmišljanja, tek onda bi vidjeli da ti jadni jezici uopće nemaju snage da proizvode zvukove koje mozak pokušava da plasira preko njih. Jadni jezici, bezbrižni i veseli, teturaju tako, zapinju po usnoj šupljini, spotiću se te neumorno frfljaju zabijajući se od zube. Pribijajući tako slinu između njih i usana, koja na kraju ne imajući kud, isklizne niz usta na bradu ili već pri većem pritisku frcne po pola metra u dalj, ravno sugovorniku u facu. „Oh izvini, opet sam te pljunuo“, pokazujem Sumanu na njegov desni obraz, kao da nije već sam primjetio. „Ma ništa, evo tek 16-ti put samo u ovoj turi.“ „Isss, pa ima tu još barem dva tri puta, komotno.“ „Ma ima i više, samo udri, izbaci tu napast iz sebe, riješi se toga.“ „Nemoj samo po Sumanu, de šaraj malo, ima i nas tu“, smije se Brane dok mu se votka cijedi niz bradu, koju pokušava nekako zaustaviti zabacujući glavu unazad, tako da ipak ne kapne na stolnjak. Što opet rezultira s tim, da sve nastavlja kliziti niz vrat, u majicu. Toliko su nam osjetila od ovog pijanstva odumrla, da pri najmanjoj pomisli na glad ne poznajemo suzdržavanje, nego želimo jesti pod svaku cijenu. I još uz sve to sjedimo u restoranu. Sve one pomisli o štednji, konzervama, pašteti i o činjeničnom stanju da stvarno nemamo para, padaju iste sekunde u vodu. Na kraju krajeva, nemamo ni snage razmišljati o svemu tome. Mozak registrira samo glad, rupu u želudcu i neutaživu želju za hranom. Za žvakanjem i glodanjem bilo čega. Dajte nam posoljene stolnjake, pohovano drvo, prokuhane strujne kablove, zavjese na lešo, bilo šta! Zovemo našu babušku, koja opet masnih brkova sjedi i zajebava se sa ostatkom osoblja i uzimamo opet krompir sa nekakvim odreskom i graškom. Stukli smo to u sekundi i skontali da nam se i dalje jede. Ovo što smo pojeli nam je barem dalo snage da se uputimo nazad u kupe i možda probamo tamo naći kakvu paštetu ili bilo šta jestivo, a da je do sada bilo neotkriveno i zaboravljeno u nekom mračnom kutku naših ruksaka. Put nazad kroz vagone je opet živa vratolomija. I traje vječnost, imam osjećaj. Nakon 3 vagona čini mi se da već danima putujemo. Hoću već da predložim da možda stanemo negdje i napravimo pauzu. Još me čudi koji kurac nismo ponijeli sendviče i nešto za piti. One male sokove od 0,2 sa slamčicama koje stoje ukoso prilijepljene za tetrapak. Jebote, pa taj tetrapak je ustvari švedska firma Tetra Pak koja je taj pojam do te mjere profurala, da se ni ne govori ništa drugo za tu ambalažu, nego se kaže mlijeko u tetrapaku, sok u tetrapaku. Čak sam jednom pio i vino iz tetrapaka. Gdje smo sada? Sve mi je tako isto i nemam pojma po čemu da se orijentiram. Slijedeći put ću bacati mrvice od kruha kojeg nemamo, jer ga svaki put zaboravimo kupiti na stanici. Možda smo i profulali kupe davnih dana. Jebo me vlak, koliko sam se nahodao, mogli smo i pješke ići do Vladivostoka. Napokon doteturavamo do naših kondukterki koje odmaraju u svom malom kupeu, sa samo dva kreveta i žarko žutom rasvjetom. Neka vesela ruska pjesma na tranzistoru koji proizvodi upravo takav tranzistorski zvuk, bez ikakvih efekata i ekulajzerskih zavrzlama, samo melodija i tekst. Topao, skroman, radnički ugođaj vlada ovim prostorom. Kao da kroz prozorčić proviruješ 20-30 godina unazad. Odmjeravaju nas onako od oka, dok nam daju ključ od kupea. Vide da nas je opet prevarilo piće, pa zabrinuto klimaju glavom, onako kao što bi to majke napravile. Ali nam ipak smješkom daju do znanja, da ako je negdje sasvim normalno biti pijan, onda je to u Rusiji. Pijanstvo proživljavamo u kupeu, uz pjesmu i gitaru i razno razne smradove koji se isprepliću na tom malom prostoru. Kad li smo se već prije ovoliko usmrdili? Mali Sergej iz susjednog kupea, sa ogromnim Pokemonom na majici opet nam škilji kroz vrata kupea. Biće da smo mu totalni hit, jer samo meljemo, pjevamo, sviramo, smijemo se i evo bogami i smrdimo. Nakon što smo iz par pokušaja napokon uspjeli iz sveg grla otpjevati Libar od Gibonnija, Suman nas na veliko oduševljenje iznenađuje širokim repertoarom makedonskih narodnih pjesama. Slušati to u pijanom stanju dok buljiš kroz prozor u stepe i tajge, možda bi jedino Pink Floyd mogao nadmašiti. Naprosto se zaustaviš u vremenu na sekundu i ne možeš da vjeruješ koliko je malo potrebno da sav svemir oko tebe postane tako izvanredan. Da li se ove slike i ovaj audio ugođaj mogu vječno kao takva cijelina očuvati u sjećanju? Sigurno si je nekada davno slično pitanje postavio i onaj netko, tko je imao na umu izmisliti prvu kameru. Što je na kraju i napravio, sudeći po tome da kamere postoje. Nije mi jasno kad prije opet stajemo, a nije prošlo ni 20 minuta, bar ne u mojoj glavi. U stvarnosti, prošlo je već nekoliko sati od zadnjeg stajanja. Mislim da sam vidio kako negdje stoji napisano Taiga. Sad jel se mjesto tako zove ili se misli na Tajgu, četinarske šume koje su tipične za Sibir, Kanadu ili Aljasku. Valjda je to ime mjesta, jer to bi bilo kao da stojimo u Vinkovcima i ne piše Vinkovci nego Ravnica. Izlazimo van na stanicu i samo se muvamo gore dole po peronu, ne znajući ionako šta bi sa sobom. Predvečerje, vani stvarno toplo, mi polupijani, u nekoj polufazi polutrežnjenja jer nismo već par sati ništa pili. Alkohol lagano isparava, znoj izbija iz svih pora, žeđ nas hvata, usne i grlo su nam suhi, izgledamo ko zombiji u sred Sibira. Ko tupavi zombiji, budući da svako malo stanemo, fokusiramo pogledom nešto i onda ne kontamo da buljimo već neko vrijeme u tu točku, dok nam očni kapci i donja usna polumlitavo vise, kao da nam se mozak zablesira na par sekundi. I dvojica Švaba su izašla da protegnu noge, snimaju sve živo sa kamerom. U stanicu skroz polako i moćno ulazi divovska crna lokomotiva, vukući za sobom nepreglednu kompoziciju vagona. Na čelu lokomotive, preko cijele prednje strane stoji ogromna crvena zvijezda. Kako se lokomotiva sve više približava, tako onaj Švabo kojeg smo od milja prozvali „Krmak“, prestaje snimati i odjednom urla nešto prema svima nama. Prvo na njemačkom viče „Vorsicht!“, pa maše rukama kao da razgrće nešto pokazujući ljudima da se sklone. Zatim malo glasnije na engleskom „Attention!“, pa opet maše rukama pokazujući na ljude, pa na lokomotivu. Mi ga zajedno sa ostalima mrtvi hladni promatramo. Dosta je ljudi vani, peron baš i nije nešto posebno prostran i širok, samim tim narod neimajući kuda, stoji jako blizu tračnica na koje dolazi vlak. Ali nitko se oko toga ni najmanje ne uzbuđuje, jer vlak doista izuzetno polako ukliziva u stanicu. Mislim da zadnjim naporima natopljenog mozga, možda čak i razumijem zabrinutost nama dragog „Krmka“, te svakako cijenim njegov angažman, ali sve se to odvija negdje daleko u mojoj podsvijesti. Mozak, duša i tijelo su nam napaćeni od one silne votke što ju sališmo u sebe. Tako da jedina reakcija koju mi zajedno možemo ponuditi rješavanju ove situacije, je da nijemo buljimo u sve to oko nas. Eto ti njega opet se uzjebo sada na talijanskom „Attenzione“! Jezik koji je svestrano prihvaćen u dalekom Sibiru. Nitko se previše ne obazire na sva ta internacionalna upozorenja. Dobrim dijelom jer ga pola ljudi ni ne razumije. Njima je posve normalno da lokomotiva sa svojim željeznim krakovima prođe na milimetar od nečije noge ili ruke, dok Švabo naravno gleda na to sve kao opasnost. Do koje po zapadnoeuropskim standardima ne treba da dođe i zašto onda bez veze zazivati i tražiti vraga, tamo gdje ga ne treba tražiti. Ali tako se ovdje čeka vlak. I ako će nekoga sada zakačiti rub lokomotive, rasparati mu kožu nekoliko centimetara i ako će početi šikljati krv okolo i ako do svega toga nije trebalo da dođe, da se samo stajalo s normalnom dozom opreza i razmaka od tračnica... Jebiga frajeru, tako se ovdje čeka vlak i moš ti vrištat do sutra i na starogrčkom, džaba ti je. Kad je vidio da ga nitko ne ferma ni 5%, te i dalje svi stoje tamo gdje su i stajali, samo je odmahnuo rukom i okrenuo se. Ljudi oko nas su ga blijedo promatrali. Ne znajući sada šta bi sa sobom, stisnuo je kameru uz tijelo i počeo se nervozno vrtiti u krug. Mi smo sve ovo bez i jednog komentara ispratili. Kad su rekli da idemo dalje, popeli smo se u kupe, uzeli gitaru i zapjevali od Branka Kockice „U svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo“. Oznake: nogomet, transsib, prvenstvo, rusija |
06.06.2018., srijeda
Treći dan i povijest Transsiba
|
Budim ose... budim ose, koje su usnule nakon marljivog skupljanja meda...Ne, budimo se taman dok vlak usporava i lagano uvijugava u nekakvo naselje ili grad. Nemam pojma jel stajemo negdje, al ako stajemo trebali bi možda nabaviti vode, votke i tako nekakvih zavrzlama. Vlak ulazi u stanicu, a mi kao da je požar izbio izlijećemo iz vagona da protegnemo noge i naudišemo se zraka. Kupe smo zaključali i predali teti provodnici ključ. Takva su pravila, ako izađemo samo na stanici i zaključamo kupe, ne smijemo nositi ključ sa sobom nego ga moramo ostaviti kod nje, valjda da ga ne izgubimo putem. Svejedno, išli u restoran u vlaku ili izlazili izvan vlaka, pravilo je zaključati, ali ne nositi ključ. Divno li je hodati i protezati se, divno li je u dišne puteve pustiti svjež i oštar jutarnji zrak, divno li je osjećati taj zrak na tijelu i u glavi, kako nas naglo budi i razbistrava. Progledavam sada tek oko sebe i zrak je baš poprilično svjež, što je sigurno razlog zbog kojeg ljudi oko nas hodaju sa šubarama i u bundama. Mi smo u sandalama, šorcevima i majicama kratkih rukava. Turisti. Snijeg lagano propadiva, u daljini na zgradi ogromnim slovima stoji „OMCK“, a oko nas je već hrpa šubara ispod kojih dopire ruski, ali ništa napadno. Nitko ne vrišti i ne urla da bi nam privukao pažnju na ono što prodaje. Lagano i uljudno kao da nam pričaju bajke i priče na ruskom kako bi nas ponovo uspavali, nakon što nas je sama činjenica da smo odjeveni ko kreteni za ove vremenske prilike i više nego razbudila. Ko ne bi kupio od ovako prijatnih i finih ljudi, koji te ne tlače i ne vuku za rukav, nego žena u bundi fino vozi dječja kolica u kojima nema djece, nego votke, pive, kruha, kobasica i ostalih điđa. A ko ne bi prodao ovakvim ljepotanima koji svojom pojavom kao da govore – dođite do nas, mi smo neupućeni turisti koji kupuju sve, jer žiku nas samo kako smo odjeveni na ovom snijegu. Uzimamo samo kruh i vodu za sada, rubelje s kojima plaćamo nismo u stanju preračunati u eure ili cente, jer čim smo skužili da nam je prva decimala 0, odustali smo. Kako i doliči napuhanim bogatim turistima sa zapada. Možda bi mogli u kune ili lipe, al na kraju krajeva čemu? Šetamo sa našim kruhom i vodom po peronu, koji više izgleda kao pijaca. Ljudi trguju, kupuju, prodaju, razgledavaju, čavrljaju jedni s drugima, možda se i cijenkaju samo ne bih znao jer sve zvuči jako ugodno i opušteno. Ako se negdje vidi da je ova željeznica poput žile kucavice koja ubrizgava život svom svojom dužinom, onda je to ovaj prizor. Sve ove žene u bundama, ove šubare na svim glavama, ova dječja kolica sa ogromnim točkovima, čovjek koji nudi tucet riba zavezanih na užetu, starac koji stoji na mjestu i drži u ruci drvenu babušku. Sve je to slika koja mi izmamljuje zadovoljan smiješak, slika jednog jutra na peronu u Omsku. Slika koju bi rado ovjekovječio fotoaparatom da nije ostao u kupeu. Ovaj miris jutra, ovaj žamor bajkovitog ruskog jezika, snijeg koji propadiva, ta mistika stranog i nepoznatog oko nas, taj doista po ničem poseban trenutak je našao posebno mjesto u mom sjećanju. I kad god se poželim sjetiti Rusije, na raspolaganju će mi biti to jedno jutro, na peronu u Omsku. I neke druge scene, al ko će se toga svega sjetiti. Vraćamo se do vagona, uzimamo ključ nazad, kroz prozor promatram sve te ljude koji ostaju. Do slijedećeg vlaka, do novih turista koji će jednako bezveze izgledati i kojima će ovo biti tek jedna slika više sa putovanja. Žuljamo po suhom kruhu, jer smo naravno zaboravili kupiti bilo šta, šta bi se dalo nameljati i dobiti na okusu. Ajde bar smo pronašli još ostatke nekih narezaka. Izlazimo iz Omska i na moje oduševljenje opet ulazimo u šumu. Možda je šuma samo uz prugu? Sve ostalo je nepregledna ravnica koliko god ti pogled seže, ali samo uz prugu je šuma. To bi bilo nadasve krasno.  Gledam ove moje zapise o gradovima, dok ostatak obavlja naizmjenično obred umivanja, pranja zuba i podapiranja. Omsk, drugi najveći ruski grad iza Urala, od Moskve udaljen 2700 km. Zar smo toliko već prešli? Mjesto u koje je Dostojevski sredinom 19-og stoljeća protjeran, nakon što se nešto gadno zamjerio vladajućoj strukturi, koja ga je zauzvrat odlučila streljati. No Car je imao neki čudan osjećaj da bi od njega moglo biti nešto, predložio mu da se okane zajebavanja vladajuće strukture i možda radije proba postati... pisac ili hokejaš, te ga je poštedio u zadnji tren i otjerao u Sibir na popravni. Budući da hokej tada još nije postojao, Dostojevski se bacio na pisanje i ostavio neizbrisiv trag kako u svjetskoj književnosti, tako i u njemačkim kockarnicama. Imao je naime neku nezaustavljivu želju, da sve zarađene pare spiska na kocku, neki bi to nazvali ovisnost o kocki, al ko će ga znati. Zatim dok je trajao građanski rat između bijelih koji su bili za imperijalističku Rusiju i Cara, te crvenih koji baš nisu podupirali te ideje, Omsk je bio sjedište bijelih i proglašen glavnim gradom Rusije te davne 1918 godine. Tu su čuvane sve zalihe carskog zlata, od strane čehoslovačkih legionara, koji su u ratnom kaosu zapeli u sred Sibira. To sve se naravno i dalje nije sviđalo crvenima, te su protjerali bijele dalje prema istoku, a glavnim gradom opet nazvali Moskvu budući da je bio najveći grad, a već je i postojao trg koji se zvao ni manje ni više nego Crveni Trg. Omsk čak nije zadržao ni titulu glavnog grada Sibira, nego je to preuzeo Novosibirsk. Na početku drugog svjetskog rata, Adolf i Staljin sklopiše mirovni sporazum o međusobnom nenapadanju. Valjda dok nisu pripremili teren za ratovanje, kao kad se djeca igraju žmirke, pa onaj koji broji pričeka dok se ostali sakriju. Tako je i Adolf brojao do 100, a Staljin svu industriju i proizvodnju iz europskog dijela Sovjetskog Saveza sakrio iza Urala u azijski dio, točnije u Omsk. Ko se nije skrio, magarac je bio, reče Adolf i krene s vojskom prema Moskvi. Tako da se u tim godinama broj stanovnika u Omsku utrostručio, mahom radnika sa svih strana koji su došli proizvoditi oružje, tenkove, a poslije rata i svemirske letjelice. Sve je to rezultiralo da grad bude do 1990-ih tj. raspada Sovjetskog Saveza zatvoren za strance. „E, pa mi smo među prvim strancima u Omsku, grad je tek prije desetak godina otvoren za strance!“ „Za samce?“ „Da, jebiga za samce, smjeli su dolaziti samo bračni parovi ili samo parovi, dok bi tisuće samaca ostajalo stajati na kiši ispred ogromne rampe na ulazu u Omsk. I tu bi radoznalo zagledavali prema Omsku, dok im slina nekontrolirano migulji niz bradu, pitajući se - Što li to, o dragi Bože, sada rade bračni parovi ili samo parovi?! - upita tiho Yevgeny, jedan od mnogih samaca, koji bi pokisli i promrzli iz mraka promatrali blještavilo i sjaj preko druge strane rampe. Al eto prije 10 godina otvoriše rampu i od tada samaca u Omsku, ma čudo jedno. Svi navučeni na heroin, od tog silnog i naglog blagostanja u kojem se nađoše.“ „E jee, a bračni parovi ili samo parovi na sred trga u totalnoj ekstazi i dekadenciji, polijevaju se votkom i goli se klackaju na balističkim raketama okrenutim prema zapadu.“ „Pa stvarno smo uranili onda, među prvima, prošlo već 10 godina.“ „Dobro, pa zato kažem ne prvi, nego među prvima.“ Ivanović se vraća i cijeli kupe odjednom zapljuskuje val svježine i mirisa gela za tuširanje. „Jesi se ti uspio otuširati?“ „Ma naravno, cijelo ovo vrijeme mislimo da nema tuširanje, a kad ono ja nađem čitav vagon koji je dupke napunjen toplom vodom sa skakaonicama i toboganima. Utorkom i četvrtkom puštaju u vodu mirisna ulja, pjenu i manekenke. A danas je? Četvrtak... Ma gdje bi se tuširao, samo sam ubacio gel u proces podapiranja i zapljuskivanja.“ „Pametno, pametno, ako ništa drugo lijepo te imati u kupeu ovakvog mirišljavog.“ Odlučio sam i ja nabaciti gel na tijelo, nakon što sam opet nabacio kaladont na prst i oprao zube. Imam samo jedan minijaturan problem, a to je što taj gel pjeni kao da je namijenjen sapunjanju slona. Tako da sam se sada sav isprolijevao vodom, pokušavajući u stotinu navrata da isperem svu tu silnu pjenu sa sebe. Netko pokušava ući u WC i nekoliko puta uporno probava kvaku. Kao jednom ako probaš neće se otvoriti jer je zauzeto, ali ako povučeš kvaku 4-5 puta, e onda će se vrata otvoriti i u WC-u neće biti nikoga ... Leće moram isto promijeniti, što je izuzetno zanimljivo kad je čovjek mamuran. Još kad se u tom stanju mora na nešto skoncentrirati, postane se možda malkice i nervozan. Vlak se trese, samim tim i ja, samim tim i prsti kojima pokušavam naciljati oko. Leće ne sjednu uvijek iz prve, pa treba biti strpljiv. Ponovo ih izvaditi, očistiti, paziti da pri pokušaju stavljanja u oko ne padnu na pod, kao meni sada. Jer ih onda treba tražiti po podu, što je čisti gušt na malom prostoru, pogotovo ako je to isprolijevani WC. Leća je uz sve to prozirna, jer bi se kroz nju naravno trebalo gledati, a budući da nisu u mojim očima nego na podu, imam dakle zanimljivu situaciju da poluslijep tražim jebenu prozirnu leću u prostoru gdje se ne mogu pošteno ni sagnuti, gdje uz sve to stalno neko pokušava ući u WC, ko da su svi baš sada krenuli srati i pišati, sve na meni je mokro jer sam sav isprolijevan i najradije bih sada izašao van, stavio ogroman top ispred gospodina što stalno mrda onu kvaku na vratima, te ga ljubazno zamolio da svoju cijenjenu glavu stavi u cijev topa kako bi mu je ja potom mogao raznijeti, al se ne smijem pomaknuti jer ću možda stati sam sebi na leću i onda ću se baš nasekirati. Evo je, uf... Dakle treba biti strpljiv, ponovo očistiti leću, ignorirati šupka na vratima koji po stoti put pokušava ući u WC, naciljati oko i ponadati se da je leća čista i da će sjesti u oko. Jedna da, druga ne. Za drugo oko smireno ponoviti cijeli ritual od početka i jedan predivan dan može sada da započne. U kupeu kao da je cvijećarnica otvorena, mirisi gela za tuširanje, dezodoransa, čiste čarape, majice, Suman donosi čaj od teta provodnice, sreća i jedan lordovski ugođaj. Ivanović uzima gitaru i šta bi lordovi uz čaj drugo pjevali nego: „Na mom srcu, jedina stoji piz od vrimena“ Svi brže bolje tražimo one papire na kojima smo isprintali tekstove od pjesama, Azra, Dugme... „stoji krik od galeba i za tobon potriba“ Bajaga, Obala, Grdović... Dalmatino! Evo ga! „Priko mora duboka plovija san od oka dugo san te tražija dušu san iscidija već san i posidijaaaaaaaa“ Ode čaj u tri lijepe po cijelom kupeu, plahti, dekama... „Aaaaaaaaaaaaaaa jaaaaa san se cili zalija“ vrišti Toma kroz smijeh, dok mu se niz ruku cijedi vreli čaj. „Aaaa aaa aaa aaaaa draču ispod maslina aaaaaaaaaaa jaaaa znan da tamo rasteš ti ti si ka ditelina s četri lista za te uvik ima mista dobrodošla mi, moja srića, to si ti!“ Cijelo vrijeme nas kroz odškrinuta vrata kupea promatra klinac koji je inače odmah iz kupea do nas. Drži se i proteže za šipku ispod prozora u hodniku, ali ne mrda ispred našeg kupea. Prozvali smo ga Sergej. Nakon Dalmatina, Azre i Zabranjenog Pušenja odlučišmo se ipak ostaviti gitare. „Mogli bi mi malo i do restorana?“ „Amo!“ Zaključali smo kupe, ključ opet predali teta provodnici na čuvanje. Hodamo prema restoranu, kada na hodniku stoji ona curica što nas je jučer promatrala pijane kako se zapetljavamo u zavjesu. Ovaj put se ona umotala sva, tako da joj samo glava viri. Kako nas je ugledala tako se panično odmotala i zbrisala u kupe. Prođe mi kroz glavu da joj možda probam reći da nas se nema zašto bojati i da smo mi skroz dobri, ali sjetih se da ne pričam ruski i da bi taj pokušaj mogao ispasti tako da se još više uplaši i da nas na kraju njen stari ganja po vlaku, jer mu iz dana u dan plašimo dijete. Sigurno je sva zloćesta i jedno od onih malih razmaženih derišta koje samo stvara dramu, plače i želi biti konstantno u centru pažnje. Mala princeza. Taman prolazimo ispred kupea, kad eto ti nje iskoči ispred nas i drži skroz visoko ispruženu istu onu šlapu koju sam jučer izgubio! Ajme divnog djeteta! U šoku sam, gledam to preslatko dijete sa plavom raščupanom kosom, ogromnih okica, kako je ponosno nabacilo smiješak i pruža mi tu šlapu i jebo sve ako se neću još rasplakati od ove scene. Uzimam šlapu, dragam ju po kosi i govorim „Spasiba!“, još se klanjam njoj i njenima u kupeu koji to sve promatraju i smješkaju se, još jedno 2-3 puta „Spasiba“ svima i jebem ti ruski kada ga ne znam, da se mogu bar pošteno zahvaliti i reći koliko sam presretan, što je ovo divno, čupavo, malo stvorenje cijelo vrijeme čuvalo moju šlapu. Moji me guraju dalje prema restoranu, jer je iza nas isto par ljudi koji ne mogu od nas proći hodnikom. Mašem curici i ne mogu vjerovati koje dobro dijete, našla je moju papuču i sačuvala je kod njih u kupeu dok ja opet ne naiđem! Restoran je pun. A u kurac, šta sada? Kako sada provesti dan? Stojimo na ulaznim vratima i klimamo glavom prema konobaricama i direktoru, on sliježe ramenima, pokazuje nam da je restoran pun. Ma nemoj. Predlaže nam da pričekamo malo i zapalimo koju, bar tako sami sebi objašnjavamo njegovu mimiku. Iza nas se polako oformila grupa ljudi u redu za restoran, pretežno parovi iz zapadne Europe. Uskoro se dižu ljudi i to ne jedan stol, nego skoro svi, kao da im je netko rekao da je smjena. Od laganog uvoda u dan uz pomoć kave smo ipak odustali, preskočili smo odmah na pivu. Ovaj put uzimamo Baltiku, navodno najpopularnije pivo u Rusiji. Mislim da nam je svejedno koja piva, dokle god je servirana u keramičkim vrčevima kao sada. Ne znam ni zašto bih pio kavu, da se razbudim, za šta? Za daljnje sjedenje ili ležanje. Što se mene tiče mogu ostati čitavo vrijeme uspavan. Uzeo sam ove zapise sa sobom, taman sam okrenuo povijest Transsiba, tako da mogu komotno da zaspem uz ovu pivu. Da vidimo, kaže ovako: Još sredinom 19-og stoljeća Amerikanci su gradili željeznicu između rijeka Jenisej i Amur kako bi povezali područja između plovnih rijeka, te otvorili sibirska bogatstva američkoj trgovini. Čuj Ameri gradili još tada željeznicu u pol Sibira? Još će pisati da su Apači tih godina vozili bagere i borili se sa sindikatom za radnička prava, umjesto što su jahali divlje mustange i skidali skalpove... Potaknuti tim američkim akcijama i Rusi su počeli razmišljati o željeznici kao načinu povezivanja sa sibirskim prostranstvima. Kako bi se prvenstveno što lakše omogućilo iskorištavanje sibirskih ruda, pripajanje dalekog istoka ruskom carstvu, te lakši transport vojske sa jednog kraja zemlje na drugi, 1870-ih se počinje planirati izgradnja željeznice koja će povezivati Moskvu sa dalekim istokom. Isto tako trgovina je igrala veliku ulogu, pa se uzela u obzir bolja povezanost sa kineskim tržištem, koju bi vjerojatno i druge europske zemlje znale prepoznati za svoju trgovinu sa dalekim istokom. Sve su to bila planiranja, dok se 1881 na prijestolje nije popeo Car Aleksandar III koji je odlučio sva ta silna planiranja početi provoditi u djela. 1887 šalju se tri velike ekspedicije kako bi ustanovili da li je planirana ruta uopće izvediva. Stvoren je i državni komitet koji bi trebao upravljati gradnjom željeznice, ali i razvojem Sibira. Tako je komitet došao do spoznaje kako bi za razvoj Sibira bio nužan i narod, pa je u planiranje uključena i ideja o stimuliranju stanovništva europskog dijela Rusije, da naseli azijski dio. Aleksandar III, nakon što je na svom putovanju obišao cijeli svijet, vraća se u Rusiju preko njene pacifičke obale. Tu prigodu koristi i daje zeleno svjetlo za izgradnju, te je njegov sin, ujedno i posljednji ruski car Nikola II, sa simboličnim zabijanjem lopate u zemlju u svibnju 1891 godine nedaleko od Vladivostoka, označio početak gradnje najduže željeznice na svijetu. „Prije točno 111 godina i 1 mjesec se počela graditi ova željeznica.“ „Jedan, jedan, jedan i jedan.“ „Baš simbolično vrijeme da putujemo Transsibom.“ „Nego, sve je ovo pomno isplanirano, šta ste vi mislili.“ Transsib je građen u nekoliko etapa istovremeno. Tako su nastale zasebne željeznice koje su dan danas zadržale svoja imena; Zapadnosibirska, Srednjesibirska, Bajkalska, Transbajkalska, Amurska i Ussuri željeznica. Istovremeno kad je u Vladivostoku počela gradnja željeznice uz Ussuri rijeku prema Habarovsku (po tome i nosi ime Ussuri željeznica), započela je i gradnja Zapadnosibirske željeznice kod Urala, sa ciljem da se radnici susretnu negdje u Sibiru. Točnije početkom ljeta 1892 počeli su radovi u Čeljabinsku, koji su dalje preko Omska vodili prema rijeci Ob. Paralelno s početkom gradnje ove rute, inžinjeri su već istraživali kod ogromne rijeke Ob, gdje bi ju se najbolje moglo premostiti. Probleme pri bilo kakvom planiranju su stvarale poplave, koje su bile normalne sa dolaskom toplijih dana i otapanjem sniježnog pokrivača. Tako razmišljajući, ostadoše inžinjeri sjediti danima i mjesecima, napravivši prvo tabor, pa 1893 godine počeše graditi naselje i nazvaše ga Novonikolajevsk, da bi na kraju to naselje danas bilo znano kao treći najveći ruski grad, Novosibirsk. U jesen 1896 završena je Zapadnosibirska željeznica, sa svojih 1415 km i najvećom brzinom od 34 km na sat. Trećina godišnje ruske proizvodnje željeza je išla za izgradnju željeznice. Isto tako je domaća proizvodnja i prerada čelika, cementa, drveta, šljunka i sličnih sirovina procvjetala. Srednjesibirska željeznica je nastavljena od Novosibirska prema Irkutsku na Bajkalskom jezeru. Građena je 6 godina (1893 - 1899), po brdovitom predjelu, na kojem su najviše zatvorenici ostavili svoju kičmu. Preko 800 mostova je sagrađeno, od kojih su 21 bili od željeza. Mostove su gradili u početku samo od drveta, a poslije bi ih podebljavali željezom, jer se gledalo da se što brže napreduje dokle god se može graditi. Kako su zime strahovite bile, po čak -50 stupnjeva, tlo je znalo ostati zaleđeno sve do pred ljeto. Najlijepši most nalazi se kod Krasnojarska i sa svojih 950 m prelazi rijeku Jenisej. Jedinstvena metalna konstrukcija tog mosta je dobila čak zlatnu medalju na svjetskoj izložbi 1900 godine u Parizu. Kada je ova ruta završena, prosječna brzina je bila 27 km na sat. Da gradnja neće teći po planu, niti će se zadržati dogovoreni termini i troškovi, je valjda nešto što i sami dan danas primjenjujemo u građevini na Balkanu, vjerno njegujući kao slavensko naslijeđe. Kuga, kolera, ustanci pobunjenika, ratovi, sve je to dovelo do prekida gradnje. Nama to uspijeva čak i bez svih tih nedaća. S druge strane kriva mjerenja terena su dovela do toga, da se dio pruge sagradio na kliznom ili močvarnom terenu, pa ta ista pruga ne bi sutradan bila tamo gdje su je sagradili, nego bi ju tražili po okolnim nizinama. Pruga je tako bila prvi ruski revolucioner, bježeći od rute koja joj je bila zacrtana. Ista stvar i s mostovima koji su sagrađeni preko rijeka, za koje se zaboravilo da znaju nekada i nabujati, tako da je još veće veselje bilo kada sutradan ne samo da ne bi našli prugu, nego nema ni mosta, ni brda, ni doline, ni šume. 1895 godine 30.000 ljudi je radilo na gradnji željeznice, procjenjuje se da je istovremeno ali na različitim dionicama pruge, znalo raditi i do 90.000 radnika. Preko 10.000 ih je oboljelo, smrzlo se i umrlo, jer su naselja nastajala tek po putu, onako kako su radovi napredovali. Bajkalska željeznica, stara željeznička ruta, iako možda najkompliciraniji inžinjerski zahvat te svakako najskuplji, definitivno je najlijepši dio Transsiba. Nazvana zlatnom kopčom velike sibirske željeznice zato što je tako reći spajala obale jezera, a njena izgradnja je koštala više od izgradnje svih ruskih željeznica u to vrijeme. Pruga je spajala Srednjesibirsku željeznicu od mjesta Kultuk tj. Sludjanka do luke Baikal na zapadnoj strani jezera. Za tih 84 km do luke Baikal, nalaze se 424 inžinjerske konstrukcije, 200 mostova, 14 km zida koji podupire prugu i 33 tunela. Za taj dio velike sibirske željeznice se govori kako je to ruski inžinjerski muzej, na kojem su svoje inžinjerske vratolomije dokazivali Rusi, Poljaci, Talijani i Englezi. Danas je taj dio željeznice pod državnom zaštitom, kao povijesni spomenik arhitekture. U luci Baikal se ukrcavalo na brodove i nastavljalo dalje ka istočnoj strani jezera. 1893 su naručena dva trajekta ledolomca u Britaniji, koji bi prevozili vagone sa jedne obale Bajkalskog jezera, na drugu. Kada su trajekti bili sagrađeni, ponovo su razmontirani u milijardu dijelova, zapakirani doslovno u kutije i poslani u Sibir, gdje su opet bili sastavljeni. Veći brod "Baikal" koji je uništen tijekom ratnih operacija, mogao je prevesti 24 vagona, lokomotivu, 200 putnika i 700 tona tereta. Manji od ta dva broda, „Angara", danas je muzej i usidren je u Irkutsku. 1904 godine jezero se toliko zaledilo, da ni ledolomci nisu mogli probiti toliku debelu koru leda. Tada su stavljali vagone na specijalne sanke i konjima vukli po debelom ledu na drugu stranu. Kako se situacija sa Japanom zaoštravala te je opskrba dalekog istoka bila od presudne važnosti, znali su na led staviti čak i šine tj. prugu skroz do druge obale, kako bi se ubrzao prelazak jezera. Unatoč domišljatim idejama, ona nisu bila od trajne prirode, pogotovo nakon što je jedna lokomotiva završila na dnu jezera. 1902 se odlučilo ipak spojiti željeznicu oko južne strane jezera, probijajući joj put kroz silne obalne grebene i stijene. Za jedan kilometar pruge, u prosjeku se trošio jedan vagon eksploziva, kako bi se uopće stvorio put za prugu. Upravo radi loše situacije sa Japanom, pruga oko Bajkalskog jezera završena je već 1905 godine. 1895 godine, na istočnoj obali Bajkalskog jezera, počela je gradnja Transbajkalske željeznice. Pruga je vodila do mjesta Sretensk, gdje se moralo presjesti na riječne brodove da bi se putovalo istočnije prema Habarovsku. Visoki usponi, poplave, proklizavanja terena su i ovdje zabavljali radnike, kojih je ionako zbog slabe naseljenosti cijele regije, bilo izuzetno malo. Tako da su uz zatvorenike, kojih valjda nikada nije manjkalo, radili i kineski gastarbajteri. 5 godina nakon početka gradnje i taj dio pruge je bio dovršen. Amurska linija je trebala spojiti Transbajkalsku željeznicu sa Habarovskom, preko još jedne ogromne rijeke Amur. Ni prijašnja planiranja nisu bila bez problema, pa zašto bi ovaj dio protekao drugačije. Dapače, problema je bilo pregršt. Od izlijevanja rijeke iz korita u proljeće i opet zabezeknutih radnika kada u jutro ne mogu naći ni šumu, ni dolinu jer je sve potopljeno, do permafrost terena, tj. trajno zaleđenog sloja zemlje. Na kraju donosioci odluka učiniše upravo ono što su najčešće i radili. Donesoše odluku, kako bi bilo zgodnije da presjeku put preko Manđurije direktno prema Vladivostoku i tako uštede 700 km. Tako da je originalna ruta završena negdje 1903 godine, te se iz Manđurije moglo presjesti dalje prema Pekingu. No budući da su tenzije između Rusije i Japana bile sve veće, te je postojala mogućnost da Rusi ostanu bez Manđurije i tog dijela pruge, donositelji odluka ipak odlučiše prugu zadržati za svaki slučaj iznad Manđurije, te stvoriti duži ali sigurniji put preko rijeke Amur. 1916 godine sa otvaranjem mosta na rijeci Amur, spojene su Amurska i Ussuri željeznica, te je Transsib bio napokon dovršen i kompletan. Navodno je na početku gradnje željeznice, samo 5 milijuna ljudi živjelo u čitavom Sibiru. Samo između 1903 i 1914 preko 4 milijuna ljudi iz drugih krajeva se naselilo duž čitave pruge. Dvosmjerna pruga je dovršena nakon 2. svjetskog rata, 1955 godine počela je prometovati Transmongolska željeznica kao najbliža poveznica Moskve i Pekinga. Dok je elektrifikacija čitave pruge započela 1929, da bi trebala biti okončana 2002 godine? Znači do kraja ove godine! „Kažem vam ja da smo izabrali pravo vrijeme za putovanje, ove godine će dovršiti kompletnu elektrifikaciju pruge koja traje još od 1929 godine.“ „Od 1929? Pa to je još prije 2. svjetskog rata. E Rusa legendi... Ma jasno u biti, kuda srljati, sve se da završiti prije ili kasnije. Samo što je ovo kasnije očigledno svima draža opcija nego prije.“ „Znači nije samo ono 1, 1 i 1 simbolika, nego sada imamo i ovo?“ „Mega simbolika, jaooo daj nam još po pivu svakome ovdje, pa nismo ni znali s koliko simbolike, ni sa kojim obljetnicama baratamo ovdje.“ Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo |
05.06.2018., utorak
Druga noć u vlaku
|
Stižemo u kupe, a ostatak pijandura kopa i ruje po torbama. Vade se konzerve sa paštetom, mesnim doručkom, paštetom i još malo paštete. Kruha je još ostalo iz Moskve i sada ima izgled i okus osušene spužve. Alkohol nas je iscrpio totalno, pa biće da glad ne poznaje kompromis. Pašteta se melja preko plastičnih noževa, te prije nego završi na kruhu, namelja se na jezik. Ivanović si raskrvari palac pri otvaranju druge konzerve i sad ga sa dubokim žaljenjem promatra, kao da je krajnje riješenje amputacija. Nudimo mu maramicu u zamjenu za paštetu i naravno isto odajemo duboki respekt i žaljenje palcu, dok tamanimo sadržaj konzerve. Stiže napokon i kriška spužve, al sad valja čekati opet novu paštetu, pa se kruh žulja na suho što i nije tako loše jer je još ostalo paštete razmeljane po usnoj šupljini i zubima, što kruh ili spužva sada savršeno upija, tako da je na kraju krajeva efekt isti. A i smisao spužve je da upija, teoretski gledano. Pomahnitala postalkoholna meza. Jebo redoslijed i pravila, samo guraj u usta sve što stane u njih. Dajmo zubima da žvaču, plastiku, paštetu, kruh, biber, sol, salvetu, jorgan, traktorsku gumu, Domestos, propeler, sve sada klizi bez ikakvih problema. Ivanović i dalje promatra palac. Nevjerojatno, tek je druga večer a već smo stukli skoro sve konzerve i zalihe hrane tj. paštete. Prozor od kupea je zamagljen, ali nakon što rukom razmažem jedan dio, vidim istu sliku kao i jučer i danas, a i sutra vjerojatno. Šuma, šuma i šuma. Mnoštvo šume, sa tu i tamo kojih stotinjak breza razbacanih na površini od dva kvadratna metra. Dobro jebiga, ne znam ni šta sam trebao očekivati, da ću kada obrišem prozor ugledati pješčane plaže i komade u bikiniju kako se utrkuju sa našim vlakom. Sigurno je i jadnom prozoru više neugodno što nema ništa drugo da nam ponudi. Zato se i zamagli sav od stida. Kad smo već kod prozora, on se u kupeu ne može spustiti. Mogu se spuštati samo prozori u hodniku i u pušnicama između vagona. Ivanović vadi ponovo gitaru, al ga sada jebe taj zamotani prst malkice, tako da Suman preuzima kormilo. Opet kreće repertoar svih mogućih i nemogućih kompilacija. Vrećicu koju smo napunili sa praznim konzervama paštete i krvavim maramicama nakon masakra Ivanovićevog prsta, objesili smo na kvaku od vrata. No kako je vrećica prenatrpana bila, jedna od konzervi ispade i u padu dodirne vrata, te odzvoni kratko. Pa se odbije na rub kreveta i opet stvori specifičan zvuk, te na kraju pade na pod i tu se još odkotrlja odzvanjajući. Pošto se sve to dogodilo u 2-3 sekunde, ti zvukovi su napravili neku vrstu melodije, taa taa taaaaaa. Pogledali smo se svi u istom trenutku i zapjevali „Lijepa li si“, ta na naaaa, taa naa naaaa, na na na naaaa naaaa, oponašajući zvuk tamburice na samom početku pjesme. Odmah je to Suman popratio i na gitari, Toma je uzeo tu jadnu, praznu, oblizanu konzervu i svi je promatramo sa žaljenjem pjevajući hrapavo i stenjući svatko koliko može za paštetom: „Kad se sjetim, suza krene, zamirišu uspomene...“ U vagonu opet vlada mir i spokoj, nikoga nema na hodniku, svi su se povukli svatko u svoj kupe. Ljudi spavaju ili čitaju, čavrljaju jedni s drugima ili jednostavno samo leže i miruju. Kod nas je opet veselo, urlamo iz petnih žila dok nas naša stjuardesa ne opomene par puta da budemo ipak malkice tiši, al da nastavimo pjevati i svirati, to je ok, „harašo“, samo tiše radi drugih. Mislim da joj je u biti drago da je kod nas življe nego u drugim kupeima, bar ima zanimaciju i može nas stalno stišavati. „A jesi vidio kako nas je nanjušila.“ „Što, jel radi Thompsona?“ „Pa da, čim smo njega zapjevali odmah je rekla tiše malo, vidiš da ga Rusi ne vole baš.“ „Ma kako ga ne vole, sigurno ga puštaju stalno na radiju, pogotovo Čavoglave, pa odmah iza njega puste Rammstein, pa Škoru.“ „Pa da je uz Istru, Dalmaciju i Slavoniju spomenuo Ural i Sibir, gdje bi mu bio kraj.“ "Neuspjeli kartograf, koji je svoju strast pretočio u pjesmu.“ „Jebiga ljudima više dojadilo o ljubavi drobiti, sad napišeš jednu finu zemljopisnu pjesmu, nabacaš regija, rijeka, gradova, sela i sigurno ćeš potrefiti nekoga ravno u srce. I onda još kažeš kako nisi tamo, zbog teške sudbine naravno, ali se sa suzom u oku sjećaš stare majke i nekakvog drveta ispred kuće. Dijamantna naklada.“ Alkohol nas je dobro izmorio, pojma nemam kolko je sati, niti ne znam da li ima smisla to pratiti, tu smo slijedećih nekoliko dana, nemamo nikakve termine, niti moramo žuriti kuda. Kakav odmor! Samo ležanje, zajebancija i cuganje. Nakon urlanja čitavog repertoara Daleke Obale (ovaj put se nitko nije bunio, biće da „14 palmi“ i „Tonka“ prolaze u Rusiji), crkavamo na krevetima ne znajući da li da spavamo ili da si čupamo kosu. „Brane, jel znaš napraviti trostruki salto u mjestu?“ Pitam Braneta pokušavajući se sa bilo kakvom nebulozom zabaviti slijedećih par sekundi. „Znam.“ Brane totalno nezainteresiran za bilo šta osim jastuka. Nosi me ova votka, ne smijem u biti ni otići spavati jer čim sklopim oči, vrti mi se cijeli kupe. Zapravo našao sam si zanimaciju. Zatvorim oči, krene mi se vrtiti kupe i kad mi počne biti loše, naglo ih otvorim i pratim rotaciju zidova oko sebe. I tako 100 puta. „Brane, jel znaš napraviti dvostruki salto na mjestu?“ „Znam.“ Da vidimo šta piše o Rusiji, možda ima kakav grad zanimljiv da smo prošli ili hrlimo ka njemu. Iako opet blage veze nemam ni gdje bi trebali biti. Al po nekoj računici trebali smo danas proći Perm i Jekaterinburg. Na žalost toga baš nismo bili svjesni, jer smo kod prvog salijevali votku u sebe, dok smo kod drugog vjerojatno već bili prepijani da bi skužili uopće kako smo se negdje zaustavili. Pa da! Perm je bilo ono mjesto gdje smo stali, kada su počeli utovarati tu silnu votku u restoran. Da vidimo šta imamo o Permu? Dakle tisuću i pol kilometara istočno od Moskve, pred samim Uralom. Mjestašce od nekih milijun stanovnika, kojeg još zovu - najistočniji europski milijunski grad. Nobelovac Boris Pasternak je tu proveo nekoliko godina, što ga je na kraju i nadahnulo u pisanju romana Dr. Živago. Vidi, vidi... Baš šteta što to nisam znao u tom trenutku dok smo stajali tamo. Ne znam šta bih i da sam znao. Zvjerlao bih kroz prozor nadajući se da ću vidjeti prizore iz filma Dr. Živago. Svejedno, sada to nije tek neki Perm, to je mjesto koje je inspiriralo Borisa da napiše priču, po kojoj će poslije snimiti film i koji će mojoj majci postati jedan od najomiljenijih filmova. Mogu reći majci kada se vratim kući, kako sam se napio u mjestu gdje je nastao Dr. Živago. Ma jok, reći ću joj da sam zapio sa Dr. Živagom! Hajde ako ništa drugo i direktora je to mjesto nadahnulo da natovari pola restorana sa kartonima votke, a i nas je nadahnulo da mu odmah u bezbroj primjera budemo dokaz, kako mu je nadahnuće bilo pun pogodak. I Dr. Živago je bio pun pogodak. Kakvo veličanstveno mjesto taj Perm! A Perm se još od 1940 do 1958 zvao Molotov, po sovjetskom diplomati i političaru Vjačeslavu Mihajloviču Molotovu. Bio je veliki zagovornik Staljina, njegov ministar vanjskih poslova, potpisao je 1939 nacističko-sovjetski pakt o nenapadanju između te dvije vojne sile, da bi Nijemci nakon 7 dana kao prvu gestu dobrih odnosa sravnili Poljsku sa zemljom. Ali njegovo ime danas uživa puno poznatiju asocijaciju, a to je "Molotovljev koktel". Kada je izbio rat između Finske i Sovjeta krajem 1939 godine, Sovjeti su bacali iz aviona neki oblik prvih kazetnih bombi na Fince, no Molotov je na radiju uporno tvrdio kako oni bacaju hranu i kruh u tim ogromnim kutijama ili kontejnerima, kako bi pomogli izgladnjelom stanovništvu. “Hrana” je očigledno teško sjedala na osjetljiv želudac Fincima, te su oni na to osmislili "piće" uz tu “hranu” koju im je Molotov slao i nazvali ga Molotovljev koktel. Te su ga iz znaka zahvalnosti siti i debeli bacali nesmotreno u zrak, te se isčuđavali kako baš svaki put padne na poneki sovjetski tenk, koji se naravno slučajno našao u zoni slavlja. Stvarno, Perm ili Molotov, kakva povijest i inspiracija na jednom mjestu.  Dobro, onda smo negdje vjerojatno na večer, možda dok sam se ja borio sa zavjesom, prošli Jekaterinburg. Oko 1.800 kilometara od Moskve, nazvan po kraljici Katarini ili već nekoj ženi koja se zvala tako. Poprilično poznat po tome što su upravo u ovome gradu Boljševici ubili posljednjeg ruskog cara Nikolu II, njegovu ženu, 4 kćerke, sina, carevog doktora, kuhara, sobaricu i slugu. Prvo su ih držali skoro 3 mjeseca u kući jednog inžinjera, kojemu su na fin način rekli da se hvata magle, te da se kao sav uljudan svijet jednog dana žali i putem suda proba dobiti kuću nazad. Inžinjer biće da nije bio te sreće, kuću je krajem 70-ih dao srušiti tadašnji funkcioner uralske oblasti, Boris Jeljcin. Kaže, bilo mu dosta više ovih hodočasnika koji su obilazili kuću, misleći kako je to sveto mjesto. 15 godina poslije postade Boris prvi ruski predsjednik nakon Sovjeta, a još 10 godina iza izgradiše Rusi na tom mjestu crkvu svih svetih Rusije, ili poznatiju kao Crkva ili Hram na krvi. Tako da inžinjer ako je poživio do danas, imat će popriličnih administrativnih problema na sudu. Dakle, gdje smo ono bili, nakon što su ih radi njihove sigurnosti držali zatočenima, jedan dan odlučiše Boljševici strpati Cara i njegove u podrum i rekoše im mrtvo hladno da će ih sada sve streljati. I tako i bi. Car je prvi ubijen sa nekoliko metaka u glavu i u prsa, zadnje su nastradale kćeri u koje su vojnici uporno pucali, a metci se odbijali. Naime djevojčice su znale da je gotovo sa dvorskim privilegijama, te su u svoje korzete prethodnih dana ušile nekoliko kilograma porodičnih brilijanata. Na kraju ne znajući kako više da pucaju u njih, egzekutori su ih izboli bajunetama... Krasno. Navodno su egzekutori bili zarobljeni mađarski vojnici, jer su nalogodavci mislili kako lokalni ruski vojnici neće htjeti pucati u cara. Povjesničari tvrde da je u egzekuciji sudjelovao i Imre Nagy, puno godina kasnije promaknut u premijera Mađarske. Kao takav odlučio bečar Imre Nagy izaći iz Pakta, te da hoće i on kao Tito imati nesvrstanu državu, što se Sovjetima baš i nije svidjelo, pa su 1956 uletjeli u Mađarsku. Vojnicima sa nižim rangom je čak rečeno kako idu opet na Berlin, ponovo se boriti protiv nacista. I šta će iznervirani Sovjeti, uletjeli u Budimpeštu, objesili Imreta i podijelili par šamara kao lekcija drugima da se ne furaju na Tita i Jugu. Jedan je Tito - jedan je Hase, bila bi pouka Sovjeta, tih davnih 50-ih godina prošlog stoljeća. Ah, povijest zna biti tako puna čudesnih preokreta! Jekaterinburg se od 1924 do 1991 zvao još i Sverdlovsk po boljševičkom vođi Jakovu Sverdlovu koji je, kako se poslije ustanovilo, naredio da se careva obitelj pogubi u Jekaterinburgu, pa je stoga taj grad i nazvan njemu u čast. Naravno, bravo, čestitamo. E sada samo zamijeniti ove Ruse i Mađare, sa imenima kao što su Rodrigez, Fernando, Maria, Filipe Santa Garcia de la Cruz i eto nam kvalitetne sapunice u kojoj više veze nemaš, ko tu koga i za koje pare. Ima odličan grafit u Beogradu, pročitah to negdje, gdje piše da je vrhunac meksičke sapunice kada Rodrigez otkrije da je sam sebi keva! Mislim da smo pametno postupili kada smo ispijajući votku fulali ovaj grad. Gledajući duh ovog mjesta, vjerojatno bi nas uhapsili greškom dok bi stajali na stanici. Ivanovića bi optužili da se bode u prst, pretres kupea, tu bi pala sumnja na tolike ispražnjene konzerve paštete, dušek na podu, mene bi zavezanog šamarali i polijevali hladnom vodom u nekoj mračnoj prostoriji željezničke stanice, sve dok ne priznam gdje mi je četkica za zube. Zaabooraaaviooo saaam juuu, zabooraaaviiooooooo!!! Pljas ! Završili bi u sibirskim rudnicima, uspjeli bi pobjeći i nakon godina i godina lutanja, došao bih kući i kroz prozor ugledao moju četkicu, kako pred kaminom sjedi naslonjena na neko drugo, strano zubalo, dok se dvije male slatke četkice igraju sa umiljatim kutnjakom. Ne mogu više da čitam, niti da bivam budan. Oči mi se tope, imam osjećaj da mi se svako slovo koje pročitam, zabija ravno u mozak, kao kada pisaća mašina otiskuje slova na papir. Gledam po kupeu, a slika koju vidim je poput amaterskog pokušaja da se fotoaparatom uhvati noćna rasvjeta. Boje, pruge, nijanse, sve je razmeljano i ostavlja traga za sobom pri pomicanju pogleda. A čini mi se da sam napunjen votkom od stopala do ruba donje usne. Tako da ne smijem nagle pokrete raditi, da se ne isprolijevam. Nego samo očima lijevo, desno, gore, dole, pa koliko uhvatim u kadar. Ostatak valjda spava već. Ovaj put je Tomu zapao penthouse na podu. Kod Braneta gori još lampa iznad glave, iako mu je glava zagnjurena u jastuk. Jebem ti, moram i ja svoju glavu pomaknuti, iščašit ću si oko ovako. „Brane?!“ „Znam“, mumlja kroz pola usta koja nisu zagnjurena u jastuk, nego služe za disanje, minimalno doduše, tek toliko da se ne udavi u jastuku. „Šta?“ „Sve, znam sve.“ Prošli smo Jekaterinburg, što znaći da smo iza sebe ostavili i planinu Ural, prirodnu granicu između Europe i Azije. Što bi značilo da smo sada u Aziji! Ajme divno, tek tako, nitko nije ni svjestan da smo sada skroz na drugom kontinentu. Azija...! „Brane?!“ „Znam.“ „Šta znaš? U Aziji smo jebote!“ „Sjajno.“ Gledam kroz prozor neću li možda vidjeti cijelu Aziju, al naravno osim crnog zamagljenog prizora ne nudi mi se Bog zna šta. Prstom pokušavam obrisati manju rupu na staklu i kroz nju opet sve crno, naravno jer je noć. Al znam da smo u Aziji i znam da se upravo sada vozimo Azijom i Azija mi je super. I Brane to sve zna. Kad se probudim ne želim više vidjeti niti jednu brezu, nego samo poljane, tundre i tajge, nepregledna prostranstva, divlje konje kako nam mašu dok trče uz vlak. Oznake: nogomet, rusija, prvenstvo, transsib |
04.06.2018., ponedjeljak
Drugi dan
|
Budimo se oko 10, tj. prvi se probudio Ivanović, pa je počeo šuškati po nekakvim vrečicama, da bi to šuškanje probudilo Tomu koji je počeo pričati sa Ivanovićem, da bi to pričanje probudilo mene, pa nas trojica Sumana i na kraju Branetu ništa drugo nije preostalo, nego da se pravi kao da spava. Iako smo sasvim sigurni da smo i njega probudili. Razmičem metalik srebrenkastu svilenu zavjesu, vani i dalje neprekidna šuma. Mrljavimo i izležavamo se po krevetima, ne da nam se nigdje pomaknuti. Kad samo pomislim kakav je put preda mnom, ustati se, otići do WC-a, možda je zauzet, a možda ne. Ko će to sada znati. Zatim se umiti, isprati leće kako bi vidio uopće gdje sam, podaprati se možda, a sve to u WC-u u kojem je možda neko taman prije mene srao do iznemoglosti. Pa zube isto treba oprati. Zube... Četkica! „Jebem ti, mislim da sam zaboravio četkicu za zube.“ Hvatam se za čelo, ali istovremeno mi je malkice drago što nemam razloga da idem do WC-a. Osim što me tera pišati. Al ako zanemarimo to, te da umivanje mogu preskočiti, dobro, leće bi mogao i sutra isprati, podapirat se ne moram nužno pošto imam vrhunski dezodorans, roler, koji ako je vjeroati reklami drži 24 sata. Jebiga, al me i dalje tera pišati. „Auuu majstore, 7 dana bez četkice“, smije se Toma, žaleći čini mi se prije sebe, nego mene. „Pa dobro mogu prstom onako, na prst stavim kaladonta i malo protrljam po zubima“, tješim se, iako mi nije jasno kako mogu uvijek četkicu zaboraviti. Čak imam i vlažne maramice koje u životu nisam koristio, a četkicu za zube nemam. „Ma boli te kurac, evo neću ni ja svoju koristiti 7 dana“, javlja se Brane, opet s pola usne zagnjurene u jastuk. „Ma šta vas briga, nemojte samo previše otvarat usta, ni pričati, nemojte ni disati i neće se ni primjetiti“, Suman se proteže i pokušava se ustat sa dušeka na podu. „Kako je bilo spavati na tom čudu?“ „Ma odlično, tamo se ispod kreveta mogu noge ispružiti, ma ko u hotelu. Samo što je ovaj dio gdje su mi leđa, nekako tanji valjda, pa se propadne skroz.“ Okreće se Suman i tek sada vidi da je cijelo vrijeme spavao na ispuštenom dušeku. „As ti pasa, pa i ne bio tanji!“ Nekako se uspijevamo nakon 2 sata izležavanja ipak pomaknuti, najviše radi toga jer svi moramo na WC, htjeli mi to sada na kraju ili ne. U smjenama idemo po dvojica, jedan na jedan kraj vagona, drugi na drugi kraj. Ja sam kažiprstom oprao zube, što na kraju krajeva nije tako ni loše ispalo. Morao sam jedino malo više kaladonta natovariti, da ne škripim baš toliko po zubima, budući da se ježim od tog zvuka. Ali zubi na kraju ko novi. Čak sam pomislio da si više ni ne nabavljam četkicu, nego da si jedan prst non-stop brijem dok mi ne počne toliko rast dlaka samo na tom određenom prstu, da s njim onda mogu bez problema čistiti i zube i cipele, pa i WC školjku po potrebi. Na kraju kao dodatak opremi, mogu si obrijati i stopala, čekati dok nabuja dlaka, pa mesti ispred kuće. Odlučili smo da ćemo dan ipak započeti sa kavom u restoranu. Zaključali smo kupe i moram priznati da mi se ta mogućnost zaključavanja izuzetno sviđa. Pravilo nalaže da se ključ ostavi kod „Provodnica“, ali ga se naravno u svako doba dobije nazad, čim netko poželi nazad u kupe. Ovo je ustvari moj prvi transsibirski međuvagonski izlet, prelazim iz našeg vagona u skroz drugi, strani i nepoznati vagon. I tako jedno bezbroj puta, dok ne dođemo do restorana. Na kraju svakog vagona je mala prostorija, u kojoj se smije pušiti. Zatim se otvore vrata i ulazi se u harmoniku ili prostor između vagona. Šokirao sam se kada sam vidio da to baš i nije harmonika koje sam viđao u našim vlakovima, nego da je pod sastavljen od dva lima, dok su sa strane tolike rupe da komotno dijete od nekih 2-3 godine može propasti kroz njih. Vide se i tračnice, pruga kako nam šiba pod nogama. Obuzeo me osjećaj kao da poput Indiane Jones, prelazim preko visećeg mosta iznad nekakvog kanjona. Zatim se opet ulazi u dim koji vlada u nikotinskoj prostoriji slijedećeg vagona, pa tek onda u hodnik. Hodnici su puni ljudi i neiscrpno je zadovoljstvo gledati sve te putnike i njihov pojam ležernosti i odijevanja na ovakvom dugačkom putovanju. Kućni ogrtači, potkošulje, neki muškarci su i goli do pasa, mala djeca trčkaraju u gaćicama kao na plaži, papuče u svim mogućim nijansama ili samo u čarapama ili na kraju krajeva i bosi. Manje više svi bleje kroz prozor, a vani šuma. Kud mi okom, tu šuma skokom. Breze, breze i još malo breza. Ako je netko slučajno pogledom preskočio koju, tu je rezervna breza. Šta li je sa svim tim jablanima, borovima ili hrastovima? Možda su i oni bili sumnjičavi Staljinu... Opet harmonika, pa ove jame između vagona, mala dimljena prostorijica, hodnik, ležerni ljudi koji kroz prozor ne propuštaju niti jednu brezu. Napokon restoran. U restoranu smo samo mi, muškarac koji bi mogao biti šef sale, plus dvije konobarice. Restoran raspolaže sa oko pet stolova s desne i isto toliko s lijeve strane. Ne znam da li se stolovi skroz na drugoj strani resotrana koriste, više mi se čini da su rezervirani za konobare. Kožne klupice smeđe boje, taman za dvoje s jedne strane stola i dvoje s druge strane, bijeli stolnjak i prozori protkani neizostavnim cvjetnim ukrasima, što kao samostalan aranžman, što kao detalj na standardnim metalik srebrenkastim svilenim zavjesama. Super su mi ove zavjese, počinjem ih obožavati. I ovdje su zastupljene kao zastori sa svake strane prozora, zatim u kuhinjskoj verziji koja pokriva donju polovicu prozora, te još platnena roleta, koja se može sa vrha prozora spustiti u slučaju da sunce prži u oči. Ne znam da li je to bio u tolikoj mjeri prvobitni plan, ali zavjese doista daju posebnu čar ovome vlaku.  Šef sale i konobarice ne reagiraju, kao da se ništa na situaciji u vagonu nije ni promijenilo. Oni i dalje sjede gdje su i sjedili. Jedina novost smo mi i to što sjedimo na drugoj strani restorana. I to bi bilo to. Mi bi rado bili usluženi, a oni bi najradije nastavili neometano mlatiti po nekakvom mesu. Napokon se jedna od konobarica ustaje. Pozamašna, sa užasno simpatičnim bucmastim obrazima, zamišljam ju kao nastavak ili gornji dio one žene iz crtića Tom i Jerry, gdje bi se onoj domaćici uvijek vidjele samo noge od papuča do koljena. Razbacila je, takva bucmasta, simpatičan osmijeh dobrodošlice dok još žvaće komad mesa, a kuhinjskom krpom uklanja masni okvir oko usta. Ako sam ikada zamišljao „babušku“, onda je to ona. Mislim da bi tako univerzalna teta trebala izgledati, netko kod koga vas mama ostavi na čuvanju, a ona vas, ne bi li izbjegla bruku da se od nje otišlo gladno, našopa u roku od par sati sa nekoliko tepsija najfinijih pita. Vama bude muka iako ne stajete sa žderanjem, ona uživa u tome što vam je fino, a roditelji razmišljaju da li da vas pokupe sa „ma niste trebali“ ili „jao, pa vi nas izluđujete“, aludirajući na dobrotu tete. Onda vi žvačući krenete kući, a mama vas upozori da se zahvalite teti, što vi odmah napravite punih usta, te vam pola zalogaja ispadne na sred kuhinjskog poda, zbog čega popušite šljagu radi takvih manira, što pričate dok žvačete, rasplačete se, teta tu brže bolje izgladi situaciju tako da ste uvijek dobrodošli i da će ona još 200 pita napraviti za takvu divnu djecu. Onda tek skontate da tetu niti ne poznajete bez kecelje i pitate se šta li nosi ispod. Tu vam se javljaju prvi simptomi preuranjene perverzije, ali i nestaju iste sekunde kada dobijete drugu šljagu od staroga, što ste izašli na hladan vjetar bez jakne. Naručujemo kavu, mlijeka nema. Nakon što smo usluženi, babuška se vratila nazad za stol i nastavila mlatiti po mesu, izvlačeći nam mast u nedogled. Sva petorica jedva mrljamo ovu kavu. Polovica nas je zatrpala kavu šečerom do kranjih granica nemogućnosti ispijanja iste, dok je drugoj polovici falio upravo taj višak, da popravi bljutavost s kojom su se mučili. Kava je bila skroz loš potez, tako da se ipak brže bolje prebacujemo na pivu „Tri medvjeda“. Postoji još i „Baltika“, ali postoji nama još i dana za putovati, pa će biti prilike i za Baltiku. Piva ide kao mlijeko, budući da su nam ju poslužili u keramičkim kriglama ili vrčevima, još ju je veći gušt piti.  Stajemo na nekoj stanici, nemam pojma ni gdje smo, niti gdje bi otprilike trebali biti. Posada unosi kartone pune votke u konzervama od pola litre. Votka sa limunom, votka sa bananom, votka sa narančom, votka led, votka sa okusom kiselog kupusa, votka sa okusom spaljene gume, votka bez ikakvog okusa i razno raznih drugih votki. Sve to stavljaju u kupe iza nas, na klupe i na stol, do plafona. Jedan kupe manje za goste, ali zato stotine raznih votki za nas. Odmah naručujemo svatko po konzervu od pola litre, „Vodka Ice“. Odlična kombinacija votke i... mente, rekao bih. Klizi poput soka, ne primječuješ uopće da piješ alkohol, naručujemo još svatko po jednu, dvije, tri i tako sve dok ne probaš ustati i primjetiš pri padu na pod, da ti noge nemaju nikakvu tjelesnu funkciju. Šef sale je sjeo za stol pored nas sa digitronom i ogromnom knjigom, računajući valjda ovu silnu votku što su unijeli. Pita nas odakle smo i gdje ćemo, a kada je čuo da idemo na svjetsko prvenstvo i da smo „Hrvatji“, dao nam je do znanja da mu je jasno za svjetsko prvenstvo, ali da i dalje nema pojma odakle smo. Onda tu ide objašnjavanje Juga, Tito... „Aha, Tito, Jugoslavija!“ „E da, znači Horvatija, dio od Juge.“ „Aha, aha...“ Ko fol sad zna, ali hajde, još je dug put pred nama, upoznati ćemo se. Ispred nas sjedaju dvojica na kojima se odmah vidi da nisu Rusi, šilterice na glavi i bermude. Čujemo ih da pričaju engleski, pa brzo upadamo u priču, a oni ni manje ni više nego iz Engleske. Završili su faks, nemaju pojma šta bi sa sobom slijedeće, pa putuju po svijetu. Nama suza u očima. Idu do Novosibirska, gdje će ostati dva dana, pa dalje prema Pekingu. Tamo bi trebali provesti osam tjedana, pa preko Bangkoka do Sydneja i iz Australije još dva tjedna kroz Ameriku. Nama suze već klize niz obraze. Mislim si koliko ljudi love nose ili imaju na nekakvim karticama. Ja ni kartice nemam. I kako je to drugačiji svijet, završiš faks i na put oko svijeta, zato što ti starci imaju nasljedstvo još od kolonizacije Hong Konga, a u najmanju ruku su upravo oni dofurali prvi čaj na stari kontinent. Dok kod nas završiš faks i ako se ima love, stari kupi novu bemburu i s njim prvo na kurčenje do obližnjeg diska egzotičnog imena, pa onda u drvo. Jebala nas globalizacija, i dalje se zna ko su kraljevi, a ko kmetovi. Šef sale nije ni čuo za nas. Hajde bar nisu ufurani, koliko bi imali pravo da budu i koliko često znaju biti, pa se pije i zajebava u čast svim brezama koje tutnjaju pored nas. Piće nas je uhvatilo, pa smo odlučili da ipak pojedemo nešto. Ovaj put ćemo s pečenjem biti malo oprezniji, tako da smo odmah naručili „mjeso“ i nešto što nam je babuška objasnila da bi trebao biti krompir. Valjda neće sad krompir i štapići opet... Dobili smo minijaturnu porciju nekakvog odreska i sitno nasjeckanih krompirčića, te nešto malo graška sa strane. Sve to nas je izašlo oko 150 rubelja ili 30 do 35 kuna. Lomimo sate uz alkohol i sve smo pijaniji i pijaniji. Restoran je za divno čudo pun, pa su se tu našla i dvojica Nijemaca, koji su nam se odmah prikrpeljili. Englezi su puno opušteniji i pijaniji, dok se Švabe drže skroz rezervirani i ozbiljni. Jedan je krupniji i odmah pridobiva naziv „krmak“, dok drugom poklanjamo elegantan naziv „repić“. Frajer ima malo dužu kosu, svezanu u rep i trebale su mu čitave dvije sekunde da odmah započne svoju hvalisavu životnu priču. Dakle on je jedan od najpoznatijih Groundhopper-a u Njemačkoj, što nam i dokazuje člankom o samom sebi u „11 Freunde“, nekakvom navijačkom časopisu. Mislim čim kreneš pričati o sebi, ja sam jedan od najpoznatijih...al hajd dobro. Krmak, osim što piše za taj časopis, je i urednik web stranice navijača Eintracht Frankfurta. Obojica su se zaputili preko Vladivostoka prema Seoulu, na otvarajuću tekmu svjetskog prvenstva Francuska – Senegal. Groundhopperi su, kako on priča, ljudi koji idu na sve moguće službene nogometne utakmice, od engleske Premier do četvrte slovačke ili treće argentinske lige. Prijateljske utakmice se ne uzimaju u obzir. Navodno je sve krenulo još 1966 u Engleskoj ( a gdje drugo ), kada je osnovan „The 92 Club“. Član tog kluba mogao je biti samo onaj, tko je bio na utakmicama i stadionima od sva 92 kluba, koja se natječu u prve četiri engleske profesionalne nogometne lige. Tu je negdje i nastao Groundhopping, što više nije ograničeno samo na engleske profesionalne lige, nego i na reprezentativne utakmice, kao i na sve lige širom Fifinog članstva od preko 200 zemalja. Uglavnom, prije nego što će se u Moskvi ukrcati na vlak, njih dvojica su došli preko Bijelorusije, gdje su u Gomelu, gradu nedaleko od ukrajinske granice i Černobila, gledali uzvratni susret polufinala bijeloruskog kupa između FK Gomela i Dinama iz Bresta! Gomel je na kraju prošao dalje i čak osvojio kup, što je najveći uspijeh u povijesti tog kluba. Iz članka u novinama, ali i iz njegove hvalisave priče saznajemo kako je već bio u Ekvadoru, gdje se satima vozio na krovu autobusa da bi došao do nekakvog mjesta, gdje se igrao lokalni derbi druge ekvadorske lige. Zatim u Argentini, po cijeloj Europi, pa među ostalim i u Zagrebu na kvalifikacijskoj utakmici za europsko prvenstvo između Hrvatske i Jugoslavije, te u Beogradu na derbiju Zvezde i Partizana, na prvoj utakmici Bosne i Hercegovine nakon rata u Sarajevu. Inače je navijač Hamburger SV-a, ali vikendima ne prati samo njih, nego ide na sve moguće nogometne susrete. S tim akcijama Groundhopperi prikupljaju bodove, bod za utakmicu (mora se biti minimalno na jednom poluvremenu utakmice, da bi se priznala posjećenost utakmici) i bod za zemlju u kojoj je utakmica. Bolji je valjda onaj koji je bio na što više zvučnih derbija u jednoj sezoni ili na što više udaljenih, egzotičnih ili najbezveznijih susreta najlošijih liga, za koje nitko nikada nije ni čuo da postoje. I onda se čeka trenutak poput ovoga, gdje će dobiti priliku da ispričaju svoje doživljaje. Priča nam o atmosferama na argentinskim stadionima, kako se ništa drugo s tim ne može porediti, kako je apsolutni cilj svakog Groundhoppera argentinski derbi Boca Juniors – River Plate u Buenos Airesu. Ili koji je podvig pogledati utakmicu na Mayday stadionu u Pjongjangu, u Sjevernoj Koreji. Najveći stadion na svijetu kapaciteta 150.000 mjesta. Onda opet kritizira mrtvilo nekakvih europskih derbija i što god više melje, ta njegova napuhanost i sveznanje polako postaju naporni. Pogledima se slažemo sa Englezima, da bi trebali naručiti još votke. Dosta kasnije, nakon cijelog putovanja, pukim slučajem saznajem da „repić“ stvarno slovi kao legenda ili kralj Groundhoppera u toj navijačkoj sceni, sa hrpom članaka, dokumentarnih emisija o navijačima, te izložbi slika sa svojih putovanja i dogodovština. Zajedno sa „krmkom“, koji je isto autor brojnih knjiga i članaka o navijačima, snimio je i dokumentaran film o navijačima u Argentini i istočnoj Europi. Restoran zatvara uskoro, na što nas upozorava šef sale. Nismo ni skontali da već skoro osam sati sjedimo u njemu. Dolazak u restoran je već sam po sebi bio pustolovina, prelazeći preko silnih jama i provalija koje dijele vagone. Nakon osam sati provedenih uz pivu i votku sa raznim okusima, povratak nazad nije pustolovina, nego horor film. Izlazimo iz restorana gegajući se i odbijajući jedan od drugoga, prolazimo WC, pa zatim prostoriju za pušenje. Sada smo saznali da se samo u toj prostoriji i u restoranu smije pušiti. U hodniku vagona i kupeima pušenje je strogo zabranjeno. Otvaramo vrata od međuprostora između vagona i sada nam se taj prizor od dva spojena lima čini još strašnijim. Budući da smo pijani kao mazge, svatko od nas oprezno staje na taj lim, jer imamo osjećaj ovakvi dezorijentirani, da ćemo sigurno nogom propasti kroz one rupe sa strane. Stajem nogom na taj lim i umjesto da brzo prođem ne gledajući dole, meni pogled baš iz inata zastaje u tim rupama i prizoru tračnica ispod mene. Spopada me neka jeza, imam osjećaj kao da me te rupe magnetski zovu da propadnem u jednu od njih. Suman me gura iza leđa, da se više pomaknem sa tog lima, ali kad i on pravi korak, zastaje držeći se sa strane za vrata, oprezno napipavajući taj lim da ne bi slučajno fulao nogom. Nekako teturajući prolazimo tih sedam vagona, poput kugle u fliperu odbijamo se od sve prepreke na putu. Te da bi se desno izbjegao zid od kupea, pokušavam se nagnuti više na lijevu stranu, pa automatski zaranjam glavu u zavjesu na prozoru koju povlačim za sobom. Svjestan sam ili sam barem registrirao da povlačim zavjesu čelom, budući da mi glava zabacuje preko ramena, ali i dalje pravim korake naprijed, što sve skupa ne liči na sinkronizirano kretanje svih dijelova tijela prema naprijed. E sad dok to sve prođe kroz pijani mozak, da budući je glava zapela negdje, treba prestati činiti korake naprijed, jer misleći da hodam ustvari tapkam u mjestu zafufljane glave u zavjesu. Napokon kad je mozak javio nogama da prestanu hodati, treba se vratiti malo nazad, otpetljati se od zavjese i nastaviti dalje kao da se ništa nije ni dogodilo. Sve to promatra na vratima svog kupea mala plavokosa djevojčica koja je krenula piti sok, ali me sada sva u čudu gleda velikim zelenim očima (najbolje da još i vidim kakve su joj boje oči, ne vidim čitavu zavjesu, a ne nečije oči) otvorenih usta i promatra mene umotanog glavom u zavjesu. Uspijevam maknuti zavjesu, još ju polako vraćam u prvobitan položaj na prozor i govorim djevojčici naravno na ruskom: „Za-vjes!“ Još poravnavam zavjesu, jer sve ovo sam ja namjerno napravio samo da nju malo nasmijem, u maniri cirkuskih klaunova. Suman stoji iza djevojčice u hodniku čekajući da se ja odmotam, sa ogromnim cerom na faci. „Za-vjes ? A šta je molim te za-vjes ?“ „Pa zavjesa, pokazujem joj da se čuva ove zavjese, opasne. Opasny za-vjes!“ Krećemo dalje, Suman maloj pokazuje prstom na mene i onda vrti prstom lijevo desno upirući sebi u slijepočnicu – „Njet normalny“. Jadnoj djevojčici je to bilo previše, pa je pobjegla u kupe. Sada sam fokusiran da izbjegnem lijevu stranu i strašne zavjese, pa lakat na desnoj strani slučajno zakači nečiju kvaku od kupea i zatvorim im klizna vrata. Onda im otvorim vrata i hoću reći da se ispričavam i taman da ću reći, skontam da pojma nemam kako se kaže na ruskom, pa provalim „Spasiba... njet.. sjori !“ Sjori bi bilo sorry na engleskom, modificirano za ruske prilike. Ljudi se smijulje sa svojih kreveta i odmahuju rukama. „Harašo, harašo!“ Naravno i ja se kesim i mašem svima. „Harašo, harašo!“ Suman me povlači za ruku da krenemo dalje. „Sumane, šta je harašo?“ „Nemam pojma, valjda skraćeno od haram-ba-šo jedan, razvalit češ nam vrata s tim ručerdama!“ „Kakav harambaša, vidiš da sam prema svima fin i prema zavjesama i prema domaćinima i prema onoj maloj curici... jel se ona uplašila nas? Valjda je harašo nešto kao u redu, ok, nema frke, bježi više, pusti nam vrata na miru, đukelo jedna!“, „Čimpanzo!“ „Mamlaze jedan..“ „Điberu..“ „Uhljupe. Ajme uhljup...jes ti čuo ikada za riječ uhljup?“ „Papak jelde?“ „Je je... al harašo je nešto dobro bilo, sigurno.“ „Mislim da si u pravu, al to nije razlog da hodaš s jednom šlapom.“ „Kako jednom?“ Stvarno lijeva mi je u šlapi, desna samo čarapa. Gdje je šlapa? „Hahaha budaletino uspio si šlapu izgubiti, sigurno ti je ostala tamo iza negdje.“ „Ma nemoj, a kako je mogla ostati negdje ispred?“ „Amo ća nazad, šta sad.“ „Ma ne mogu, nemam snage.“ „Pa neš sad šlapu ostavit negdje i bos hodat okolo.“ „Ma nemam pojma gdje je šlapa, ko će to sada tražiti. Jebo šlapu, ajmo nazad u kupe, doći će ona za nama.“ „Ako ju nije ona zavjesa napala negdje, po putu.“ „Baš...“ Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo |
01.06.2018., petak
Prva noć u vlaku
|
U glavi mi je karta Rusije, razmišljam koje su to nezamislive daljine i prostranstva, kako je jedan mali neprimjetni dio ovoga puta jednak razdaljini Dubrovnik – Prag ili Zagreb – Pariz. A to je samo jedna desetina onoga, koliko će ovaj vlak u slijedećih nekoliko dana prevaliti. Sada samo izaći i kročiti u sred ove šume, imam osjećaj da bi hodao predjelima gdje još ljudska noga nije kročila, tako da ne znam šta su se mučili sa odlaskom na Mjesec. Na ovoj planeti sigurno ima još mjesta, gdje nikada nitko nije napravio bilo kakav korak, a kamoli veliki za čovječanstvo ili mali za tu osobu ili šta god već. Počevši od ove šume kroz koju jurimo. Tu i tamo proleti selo, par kućica, malih, drvenih, obojanih u plavo ili crveno sa bijelim prozorima, svjetiljkama u obliku oraha iznad ulaznih vrata. Takve svjetiljke sam i kod nas, po slavonskim selima viđao. Šuma, kućice, šuma, „orahove svjetiljke“ tužne onako savijene, kao da odslužuju robiju na pročelju nečije kuće. Kako izgleda život ovdje? Po završetku srednje škole bi se napio ko smuk i u takvom stanju prilegao na vječitu simpatiju, moju jedinu Olgu. Oženio bi se već sa 18 i onda lagano uz rad na polju stasao u muškarca, složim dvoje, troje djece, odem u rusku mornaricu, vratim se sa onom prugastom plavo-bijelom majicom i još u njoj odmah napravim šestero djece i radim te poljoprivredne poslove do iznemoglosti i značke na prsima, na kojoj piše „Uzor“. Budući da ne bih ni znao kakav je život u gradovima, vjerojatno bi mi ovo bio sav moj svemir. I bio bi u sred ove šume vrlo sretan, sa svojih nekoliko jutara zemlje, ženom i osmero djece. Od toga bi jedno otišlo na fakultet u veći grad i javilo da je vegetarijanac. To bi me izbacilo iz ravnoteže, propio bi se, povukao u sebe i počeo pisati poznate ruske bajke. U biti sve se vrti oko te votke, kada ovako objektivno pogledam kompletnu situaciju, salijevajući još malo pive u grlo. Ona prati sve te događaje i uvijek onako indirektno sudjeluje u svim bitnijim životnim prekretnicama. Ustvari što više razmišljam o ovim prostorima, sve mi se više sviđa ideja o odrastanju u ovim selima. A možda je i do pive... Djetinjstvo u drvenoj plavoj, zelenoj ili crvenoj kućici sa bijelim prozorima, sa orahovom lampom, putevima uvijek prekrivenim snijegom, životinjama koje bi provirivale iz šume, konji koji bi vukli saonice, sjedenje uz ostatak obitelji uz vatru i slušanje tetkovih lovačkih priča, koji se taman vratio iz susjednog sela. Obuzima me osjećaj prekrasnih ruskih bajki, kojih se sjećam iz svog djetinjstva, pomiješanih sa prizorima iz filma Dr. Živago. Razmišljam o čarobnim malim stvarima kojima bi se vjerojatno veselio. Bez utjecaja ratnih video igrica, agresivnih crtanih filmova o robotima koji se pretvaraju u rakete. Sigurno bi mi najbolji prijatelji bili mali medo, ludi zec, srna i dobroćudni vuk, s kojima bih preskakao šumske potoke, klizao se na obližnjem zaleđenom jezeru i čekao prve visibabe. Sve dok se vuk ne bi najeo ludih gljiva, pojeo zeku i srnu i dok ga medo u krajnjoj samoobrani ne bi utukao kakvom letvom po glavi. Dobro i dalje mi ostaje medo kao najbolji prijatelj. S njim bi se veselio proljeću, a ljeti bi se natjecali ko će sa drvene skakaonice bolju bombu skočiti u zelenkasto jezero. U jesen bi mu pomagao da sredi pećinu, spremi sve za zimski san i dok bi brali plodove, krišom bi mu gurao tablete protiv spavanja u med. Onda bi se opet veselili proljeću, on doduše poprilično pospan i mrzovoljan, ali bi uvijek radi mene imao spremljen osmijeh na licu. Djetinjstvo mora da je ovdje opušteno, bezbrižno i predivno, uvijek uz pregršt priča prekrivenih snijegom. Dok ja lebdim kroz ruske bajke, ni ne kontam da prolazimo kroz čitav grad. Zgrade, rasvjeta i sjene ogromnih željeznih konstrukcija. Para i dim sukljaju iz ogromnih, valjda još sovjetskih postrojenja, okruženih vulgaris betonskim zgradama, na koje se ne treba nužno kladiti, kako će na njima ikada više zasjati čitav prozor. Stajemo polako. Gledam stanice i vrijeme na planu izvješenom u hodniku i uspoređujem ga sa onim kojeg smo skinuli sa interneta. Veze s vezom nema. Odlučujem se otprilike za jednu stanicu. Pored mene prolazi Dr. Živago osobno, brčići, pristojno sređen, svaka bi ga majka za zeta poželjela. Pita skroz pristojno, da li slučajno znam, je li slobodan krevet u kupeu pored nas. Naravno da pojma ne bi imao, ali slučajno je to taman broj kreveta koji je napisan na mojoj karti. Pokušavam mu objasniti da je slobodno, nema frke i usput da li mi može reći kako se grad zove u kojem se nalazimo. Momčina se raspričao i sad bi ja pored te bujice ruskih rečenica trebao rasaznati koja riječ znači ime ovoga grada. Rekoh mu „Spasiba“, nemajući i dalje pojma gdje smo. Ne znam zašto, ali iste sekunde sam se sjetio skeča od Neleta, kada u Nadrealistima pita kako se selo zove, a domaćin mu govori: „Veselo“. Ma veselo i meni i vama, ali kako se selo zove? Pa „Veselo“. Pa veselo nam svima bilo uvijek, ali selo kako se zove? Pa „Veselo!!!“. Ah, dragi gledatelji, biće da se selo zove „Veselo“... Još malo pa će i ponoć. Noć je lagano padala, skoro tri sata, počevši od 8 da bi sve oko sebe zatamnila tek negdje oko 11. Tri pivopije su se prepustile zakonima pive i zauzeli vodoravne položaje, dok Ivanović i ja kvarimo oči uz male svjetiljke koje vise iznad svakog kreveta. Ja ionako sebi tek trebam osmisliti krevet. Čitam nekakve informacije o Transsibu, nešto što smo na brzinu skinuli sa interneta. „Transsibirska željeznica ili skraćeno Transsib je najduža željeznica na svijetu, te ujedno i glavna transportna poveznica u Rusiji. Prolazi kroz 8 vremenskih zona i dugačka je 9.288 km, sa preko 80 stanica između Moskve i Vladivostoka. 1.777 km prolazi kroz europski dio, dok 7.512 km prolazi azijskim teritorijem. Budući da je Vladivostok, glavno sjedište ruske pomorske flote u Tihom oceanu do raspada Sovjetskog saveza bio zatvoren za strance, zapadni turisti su putovali do Nakhodke, luke predviđene za trgovinu. No kako je Vladivostok od 1992 godine opet otvoren za strance, najčešće se koristi ta prvobitna ili originalna ruta. Pored nje postoje još dva za turiste vrlo zanimljiva pravca, Transmongolska i Transmanđurska linija. Transmongolska se odvaja na 5.642 kilometru Transsibirske željeznice, jugoistočno od Bajkalskog jezera u gradu Ulan Ude, te ulazi u Mongoliju prema glavnome gradu Ulan Batoru (Ulaanbaatar – crveni heroj), te dalje prema Kini, točnije do Pekinga. Transmanđurska linija se odvaja na 6.312 kilometru od Transsiba, kod mjesta Tarskaja, 113 km istočno od grada Čite. Tu prelazi u Kinu zaobilazeći Mongoliju u velikom luku, da bi isto završila u Pekingu.“  „Jel piše šta zanimljivo?“ Pita Ivanović, izležavajući se na suprotnom krevetu. „Ma, 8 vremenskih zona prolazimo. Jebote kada izađemo iz vlaka za 6 dana, bićemo u budućnosti, ostarjeli, oženjeni, smežuranih lica i zgrbljeni.“ „A piše li tu jel proporučljivo puštati plinove u kupeu?“ „Pa sigurno ima i o tome nešto, ne vjerujem da bi izdali ove podatke, bez takve jedne informacije. Nisam još došao do tog poglavlja, ali ako bi pričekao malkice da ja to još provjerim...“ „Pa de pogledaj molim te pod golub, ako su pojmovi po abecedi. A ju ću jednog da pustim sada, pa kud pukne.“ Kupeom se prolomi jedan podmukli zvuk. „Boga mi puklo i to baš tu kod tebe negdje, čini mi se.“ „Je je, kod mene, do mene! Nisam se tome nadao, ko bi rekao da će tu pući. A čuda i jada...“ „De da i ja vidim, ako pustim i ja jednog, gdje će pući“ Kupeom opet odzvoni melodičan zvuk. „Bome kod mene puklo, jes vidio?“ „E je, a slučajnosti, vidiš ti to...“ Kad kupeom se opet pročuje melodija, do sada najduža. „Evo i kod mene puklo!“ Javlja se Toma sa gornjeg kreveta i zagnjurene glave u jastuk, umire od smijeha. „E ja mislim da je vrijeme malkice vidjeti šta se na hodniku događa, nije da ovdje smrdi za popizdit, nego čisto da noge protegnem“, ustajem se, a kako podižem glavu, tako je zrak u kupeu sve karakterističniji. „Bome mislim da bi i ja mogao malo da prošetam“, izlazi Ivanović, a za njim eto i Tome. Gledamo ga, otkud on brže bolje već u hodniku? „Ništa me nemojte gledati, isprdili ste ko stoka i sad bi ja trebao ostati unutra, ma nemoj!“ „Da probudimo onu dvojicu i upozorimo ih da u kupeu poprilično smrdi?“ Pitam čisto eto, da pitam... „Čega nisu svjesni, neće ih ni smetati. A i žao mi ih je nekako probuditi, de još da im i vrata zatvorimo, da ovo ne izlazi za nama na hodnik“, skroz tiho i polako pritvara Toma vrata, držeći si ruku na ustima ne bi li se glasno nasmijao. U hodniku nema nikoga, na kraju vagona izbija svjetlo iz prostorije gdje obitavaju „Provodnici“ ili kondukteri. Blejimo kroz prozore u tamnu šumu, koja na vrhovima kao da ima srebrenkastu glazuru, koju pun mjesec stilski, poput slastičara, raspršuje po vrhovima krošnji duž vlaka.  Jedan je iza ponoći, uopće nam se ne spava, vraćamo se u kupe i uzimamo gitaru, čisto da ostalima pokvarimo san. U kupeu a i u hodniku vlada tišina, jedino se čuje vlak kako proizvodi tipične tu dum - tu dum zvukove. Razmišljamo s kojom pjesmom da otvorimo ovo putovanje. Isprobavamo razne melodije, započinjemo neke stvari, ali niti jedna od započetih se ne uklapa u atmosferu. Sve dok Ivanović skroz lagano i tiho ne započinje poznatu melodiju; „Voz, pospani voz za Karkov, Gomelj, Lenjingrad znam, kako je noćas dalek Beograd. Neće moći nikada, olovka i hartija,“ Suman uskače pjevušeći zatvorenih očiju, kao da bunca u snu... „Ni svi ruski poštari ne mogu ti odnijeti pismo koje pišem ja marka s likom Lenjina i u pismu jedina tuga što me razbija nije votka rakija“, Brane kao da je čekao ovaj stih da uleti, ležeći potrbuške i mumljajući polovicom usana, budući da je druga polovica zagnjurena u jastuk „Mada noćas udara tuga mi je velika velika ko Rusija ja ne mogu poslati ljubav jer se ne šalje nit sam mogo ponjeti sobom tvoje poljupce. Voz, u vozu izgužvana lica putnika ti si tamo negdje iza onih planina dal si možda zaspala il si budna kao ja dal te muče nemiri il te ništa ne muči kada budeš čitala pismo koje pišem ja tajna biće skrivena, iza ovih redova.“ „Bravoooo!“ Plješćemo svi, Brane i dalje potrbuške leži i lupa rukom od rub kreveta, jer mu se ne da pronaći, ni pomaknuti drugu ruku. „Jaooo kako si samo potrefio stvar, daj nam još votke ako ima negdje još koja kap?“ „Ima, al u kurcu. Sve smo popili, čak ni vode nemamo. A evo ima vode još, ostalo valjda iz Moskve“, dodaje mi Toma flašu. Potežem dobar gutljaj i osjećam samo kako mi tekućina poput horde izmrvljenih, razularenih iglica probada jezik i razdire usnu šupljinu, te pali sve na putu prema želudcu. Kako sam progutao, tako sam instinktivno otvorio usta i razbečio oči, pukla me nekakva toplota, a obrazi su ko semafor prebacili na crveno. „Voda, al u kurcu!“ Izgovaram jedva hvatajući zrak. „Ne seri, jel to imamo još votke?“ Brane odljepljuje glavu od jastuka, priča čak sa obje usne. Našao i svoju drugu ruku. „Pa jebote, ja sam mislio da smo još u Moskvi stukli sve, kad ono vidi, vidi...“, trlja Toma ruke i pruža ih da mu se flaša vrati. Samo što su sada svi odjednom žedni. „Jebote još ja potegnem, taman me krenulo. Pa otkud votka u ovoj flaši od vode?“ Pružam flašu dalje prema Branetu. „Ne pitaj ništa, ne zna niko, a nije nas ni briga“, Ivanović glumi starog partijskog funkcionera „znaš i sam kako je Rusija zajebana, nekad ti je bolje ne znati neke stvari. Bitno da nje ima i dajte mi je više vamo“, namješta opet gitaru i uzima gutljaj. „E, sada meni nešto za dušu!“ Poznata nam je melodija, ali previše nam je još virtuozan početak da bi je prepoznali na prvu. Čekamo prvi stih... „Pitaju me zašto pjevam“, kreće Ivanović zavijati, perfektno imitirajući kroz nos Mišu Kovača. „O tom moru, buri, jugu“, tu već svi dižemo ruke, a votka postaje proganjani predmet u kupeu. „Govore mi kako sanjam, obećanu zemlju drugu“, u kupeu su samo ruke po svuda, gdje god da kreneš pogledom, nečija ruka. „Govore mi da se trgnem, dok je vrijeme, dok se može“, Brane ne samo da je našao ruke, nego i maše s njima. „Ko da mogu isprat kiše, onu davnu sol sa kože.“ Suman kleći između kreveta sa podignutim rukama, a sve i kad bi htio nema ih gdje ni spusiti. Svi čekamo da eksplodiramo na refren: „Vidim jata onih istih ptica, istu zvijezdu previsoku, opet živi stotinama lica, Dalmacija u mom oku.“ 2.00 u jutro, transsibirska grabi svoje kilometre prema Uralu, granici između Europe i Azije, u vlaku je mir, tišina, putnici su se povukli u svoje kupee. I mi smo se doduše povukli u naš kupe, samo što nas mir i tišina baš i ne idu. „Znam da nijeee bila samo moooja, možda saaam u snu dubokuuu, ali živiiii stotinama bojaaa, Dalmacija uuu mom okuuu!“ 5.00 je u jutro, prošla su 2 i pol sata, a kao da sam spavao pola dana. Pjevali smo možda još par pjesama iz općenarodnog repertoara, a onda smo zakrmili svi u nadi da se napokon odmorimo malo. Ne mogu vjerovati da sam tako zaspao, kao klada. Još nevjerojatnije je, da me iz tog sna probudila promjena zvuka i sporiji tu-dum, tu-dum. Suman se prvi ponudio da spava na podu, tj. na najjeftinijem plavom, uskom madracu na napuhavanje. Tako da ne mogu vjerovati da sam prvu noć ubo ležaj, normalan, predviđen upravo za to. Za ležanje. Brane se isto budi, poremećen promjenom ritma tu-dum, tu-dum. Stajemo negdje. Ne vidim ništa kroz prozor, jer smo toliko zadihali prostoriju da je sve zamagljeno. Sigurno ćemo stajati nekih 10 minuta, mislim da mi nos tiho i krišom plaće za svježim zrakom. Stavljam šlape na noge, pazim da ne nagazim Sumanu na stomak ili glavu, pravim korake poput lopova koji se odnekud iskrada. Brane to isto čini, stavlja šlape i silazi sa gornjeg kreveta, poput kakve divlje mačke koja oprezno silazi sa drveta. Te umjesto na krevet ili pod, staje Sumanu na stomak, pa refleksno da se skloni, ruši rukom flašu sa stola ravno Ivanoviću u glavu. Zastali smo u točno u tom trenutku, gledamo po kupeu. Niti Suman konta da mu stojimo na stomaku, niti je Ivanovićeva glava registrirala flašu. Izlazimo na hodnik, tražimo već na putu prema vratima cigarete i upaljač. Nema nikoga, svi očigledno spavaju, jedino „Provodnica“ stoji pred vratima, na izlazu iz vagona. „Djeset mjinuta?“ Rasturam ruski, turajući joj svih 10 prstiju pred nos i istovremeno pokazujući na lijevu ruku, tamo gdje bi ko fol trebao biti sat. „Harašo pjeznjet njezgov vaduš njezgovarsk!“ Pojma nemam šta mi je rekla, nigdje nisam načuo ni djeset ni nekakve minute. „Jes ti šta skonto?“ Okrećem se Branetu, a ovaj ne može oči otvoriti i pokušava cigaretu ugurati u usta, ubadajući se s njom po obrazima. „Njeeet“, odgovara poput najvećeg ruskog kronera. Ne mogu se suzdržat, a da se ne smijem, dok nas „Provodnica“ promatra ispod oka. „Hajde jebiga, staćemo ispred vrata, pa kad nam kaže da idemo, idemo.“ Iskaćemo obojica iz vagona i odjednom se nalazimo u majici kratkih rukava, bermudama, šlapama - u snijegu do koljena! „Ha! Jebem ti mater!“ Hvatam se za ručke od vagona i pokušavam se što brže popeti na stepenice. „A u pičku materinu!“ Brane se isto brže bolje pentra na stepenice. Budan i svjež ko rosa. „Pa šta je ovo, u kurac, otkud snijeg ovdje?“ Preplašeni obojica kao da smo jetija vidjeli. Dok nas „Provodnica“ gleda sa blagim osmijehom i nešto nam govori na ruskom, što mi naravno opet ne kontamo. „Snijeg, ha?!“ Pokazujem joj na snijeg onako frajerski ispod oka, sa podignutim obrvama. „Sneg“, klima glavom. Klimam i ja glavom. „Kako ovaj grad... grod se zove?“ Pitam „Provodnicu“, a ona me gleda blijedo. „Kako se grad kaže, jel grod, gorod?“ Pitam Braneta, koji ne odgovara, nego i dalje u šoku promatra onaj snijeg. Ne pada mi ništa drugo na pamet, nego izgovaram „Novosjibirsk“ i kao upitnim pogledom pokazujem prstom prema gradu. „Njeeet“, odgovara, podjebavajući nas zbog onog Branetovog „Njeeet“ od maloprije. Podiže obrve nabacujući kulerski James Dean izraz i reče „Kirov“, dajući mi do znanja, da nisam ni približno bio sa mojim Novosibirskom. Na stepenicama si pokušavam očistiti snijeg sa papuča. Zrak je nakon onog kupea, poput ledenog pića punog kocki leda, na plus 35. Uživam pri svakom udisaju, bacio sam i cigaretu kako bi u potpunosti osjetio ovu svježinu koja mi struji kroz nos. Brane roka grudama neku banderu na peronu. Vraćamo se u vagon i tek sada osjetim koliko griju u vlaku, dok je u kupeu ugodnih plus 40. Upalio sam si lampu iznad glave, da vidim jesmo li skinuli šta o Kirovu sa interneta. Grad se prije zvao Vjatka, kao i rijeka na kojoj leži. 1934 preimenovan u Kirov po Sergeju Kirovu, funkcioneru koji je rođen u ovoj regiji. Ubijen je te godine u Lenjingradu ili današnjem St. Petersburgu, nakon čega Staljin pokreće čistku u kojoj biva pogubljeno oko 10 miliona ljudi. Puno godina poslije, pretpostavlja se da je Staljin navodno sam naručio njegovu likvidaciju, kako bi se riješio konkurenta. Konkurenta koji je u to vrijeme bio puno popularniji u narodu, nego Staljin. E dakle druže Staljine, brate dragi, mislim stvarno... Jebem ti, kao da pobiješ sve u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i još malkice po Srbiji, samo zato što su svi sumnjičavi. 90-tih je grad ponovo nazvan Vjatka, no to se ime nije dugo zadržalo. Iako se oba imena znaju koristiti, Kirov je ipak službeno. Napunio sam si dišne puteve svježinom, tako da imam blagi osjećaj da mi puca đon i za Kirova i za Staljina, te da ću zaspat kao drvo. Evo baš sad. Odoh... Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo |
30.05.2018., srijeda
Transsib
Znači to je taj vlak. Legendarna transsibirska željeznica. Nakon toliko razmišljanja o njemu, očekivali smo u najmanju ruku svemirski brod ili bar nešto posebnije izdanje. Pruža nam se prizor skroz običnog vlaka, dobro, osim što nosi ime „Rossija“ (Rusija) i vagoni su po cijeloj dužini obojani u boje ruske zastave. Na vrhu je bijela linija, zatim je pola vagona u predjelu prozora plavo, dok je donji dio vagona crveno. Naš vagon sa sretnim brojem 13 ne tražimo dugo, predzadnji je u cijeloj kompoziciji. Ispred vagona je mnoštvo zanimljivih putnika, svi nervozno dovršavaju cigarete čekajući polazak. Neki od njih u košuljama, kravatama, odijelima i šarenim papučama na nogama. Tip pored nas u crnoj kožnoj jakni stoji pored otvorenog kofera sa alatom, kojeg pokušava još prodati nekome od putnika namjernika.  Kondukterke su također ispred vagona, sređene u tamnoplavim odijelima, suknje, crne čarape, beđevi „Rossija“ pribodeni na grudima. Karte se pregledavaju prije ulaska u vlak. Moramo i putovnice pokazati, uspoređuju imena, sve je ok, široki osmijeh kao dobrodošlica, izvolite ući. Ipak sve ovo poprima drugačiju sliku, nego što se može kod običnog vlaka doživjeti. Jedva prolazimo hodnikom koji je sam po sebi vrlo uzak. Onako kao u svim vlakovima ustvari, samo što mi imamo popratnih sadržaja na leđima, koji svako malo negdje zapnu. Prvo što mi upada u oči tako blago zaglavljen, jest tepih u hodniku. Ustvari skroz dole je tepison, a preko njega se čitavom dužinom vagona proteže tepih-staza. Prozore na hodniku ulijepšavaju metalik srebrne svilene zavjese, sa dodatnim šivačim čarolijama istkanim uzduž i poprijeko. Dok je donja polovica prozora zakrivena bijelim zavjesama, nešto što bi neki možda na kuhinjskom prozoru imali. Pogotovo oni koji u prizemlju stanuju. Ovo je definitivno iznad dosega običnog vlaka i moram priznati da mom oduševljenju nema kraja. Iako i dalje stojim zaglavljen u hodniku i blokiram prolaz svima iza mene. Čujem Sumana odjednom kako viče da je Svetlana došla ispratiti nas. Kuda sad? Ne mogu naprijed jer sam se zaglavio, pa tako ni Ivanović i Toma koji su iza mene. Okrenuti se ne možemo, tako da sva trojica opet izlazimo unatrag iz vlaka. Kondukterke nas čudno gledaju kao uostalom i Svetlana, pa i oni u podzemnoj maloprije. Tko će im sada objašnjavati, da je sve to dio novog trenda, koji je stvoren danas, ali mu predviđaju sjajan uspjeh u budućnosti ulazaka i izlazaka iz vlakova. Svetlana kao da bi prokomentirala nešto, ali je samo uzdahnula, sklopila ruke i počastila nas opet predivnim srdačnim osmijehom. Pokazujem rukom na vagon iza sebe. „Transsib!“ „Transsib!“ ponavlja i smije se, govori nam još nešto, ali nam nitko ne treba prevoditi, kako nam želi sretan put i da se dobro provedemo. Legenda. Ekstra je ona još došla ovdje, da se uvjeri kako nas je dobro otpremila i kako smo se mi stvarno ukrcali na taj vlak. Stvarno ne znam kako ovoj dobroj osobi dostojno zahvaliti, svi je redom ljubimo u obraz, stiščemo joj ruku u znak pozdrava, a ona da može iskreniju sreću pokazati u svom osmijehu, mislim da bi trebala imati dvoja usta. Ulazimo opet u vlak i mislim da bi trebali poraditi na tom ulasku. Nije red da samo izlazimo unatrag, trebali bi početi i ulaziti unatrag. Loše ćemo profurati trend ovako polovično.  Tek sada i primjećujem da je peron u ravnini vagona, te da se uopće ne moramo penjati u vlak. Točkovi od vagona uopće se ni ne vide. Ipak je ovo naš mali svemirski brod kojeg smo tražili, uvreda je nazvati ovaj vlak samo vlakom. Probijamo se do kupea sa našim ležajevima 9, 10, 11 i 12. Na mojoj karti stoji 15. Budući da svaki kupe raspolaže sa četiri ležaja, a četiri sam već nabrojao, biće da moj ležaj nije u ovom kupeu. No kako smo se već prije dogovorili, probat ćemo stati svi u jedan kupe, tako da ipak budemo svi zajedno. Ivanović i Suman ulaze u kupe i pokušavaju se raskomotiti. Mi ostali stojimo u hodniku i nitko ne može proći od nas, budući da smo sa torbama, a i nama samima kompletno zablokirali prolaz. Požurujemo ovu dvojicu, samo da se maknemo sa hodnika, jer ljudi i s jedne i s druge strane postaju polako nervozni. Tako da svi uskačemo brže bolje u kupe, gnječimo se između ruksaka i kreveta, ne možemo se mrdnuti. Kupe se čini užasno mal i tijesan. I u njemu prozor ukrašavaju metalik svilene zavjese, sa cvjetovima ili sitnim palmama iscrtanim po njima. Dva kreveta s jedne i dva s druge strane, jedan iznad drugoga. Između njih možda metar širine, koju smo mi trenutno ispunili. Ispod prozora je mali stolić, pričvršćen za vagon. Pokušavamo se riješiti torbi, sjesti nekako, ali kako god netko krene nešto napraviti, gura drugoga, ovaj trećega, treći gura vrata iza sebe. Ne možemo se okrenuti, a na hodnik bolje da ne izlazimo, jer imam osjećaj da je cijela ona tržnica od maloprije, došla za nama u vagon. Sigurno je i ona kokoš tu negdje, čeka na volej. Usudio bih se čak reći, da je u nas stanje malkice kaotično. Svatko bi svoju torbu negdje maknuo i pokušao stvoriti mjesta, ali umjesto mjesta, samo se zatrpavamo sve više i više. „E ajmo ovako, ajde nek jedan prvi sredi sebe, mi svi ostali ništa ne radimo. Neka netko prvi skloni svoju torbu i sjedne na krevet, pa ćemo tako jedan po jedan“, napokon je Ivanović preuzeo kontrolu nad kupeom. Tišina. Svi stojimo i gledamo se ozbiljno. Traje to dobrih par sekundi, dok nismo istovremeno pukli od smjeha. „Ajde ja ću, ja ću prvi otvoriti sezonu spremanja kupea“, Toma podiže torbu na gornji lijevi krevet. „E, pa ovdje ima još mjesta!“ i pokazuje nam na spremište iznad vrata. Stvarno iznad vrata, tj. hodnika svaki kupe ima još mjesto za prtljagu, taman dva ogromna ruksaka kako se ispostavlja u našem slučaju. Odlično, Toma i Brane su riješili svoje stvari i sjeli na gornje krevete. Suman je zauzeo donji desni krevet, Ivanović gura svoje stvari ispod lijevog kreveta, a meni izgleda ostaje ovaj komfor od jednog metra između kreveta da se raširim. 16:27, vlak kreće! „E ljudi, pa uspjeli smo, krenuli smo!“ urla Ivanović od sreće i traži nešto po đepovima. „Gdje su nam oni mobiteli, da javimo kući da smo u vlaku i da ne brinu?“ Ponijeli smo 3 mobitela koja su bila na ugovor. Ja svoj nisam nosio jer ionako nemam pretplatu, niti uključenu karticu na roaming, što znači da bih ga đaba nosio jer niti mogu zvati, niti slati poruke iz Rusije ili Japana. Odlučili smo svi koristiti ta 3 mobitela, čisto za najnužnije javljanje gdje smo i kako smo. A sve troškove na kraju podijeliti na nas pet. Toma je poslao curi na njemačkom poruku, da smo dobro, krenuli smo vlakom i puno pozdrava, pusa i ko zna čega još. Stigao je i odgovor, ali od neke druge cure, s nekog nepoznatog broja, jer je Toma pitaj Boga na koji broj poslao poruku. Nepoznatoj curi se biće svidio slučajni sms i sve te puse i ko zna šta još, te vjerojatno probudio avanturistički duh u njoj, kako je ovo sigurno neki znak, sudbina ili početak jednog predivnog prijateljstva. I biće da joj se to do te mjere svidjelo, jer poruke sa koje kakvim pitanjima ne prestaju stizati. Tomi naravno ne treba puno da mu proradi ona zajebantska narav, te pokušavajući joj umirući od smjeha objasniti iz jedne ili dvije poruke da se zajebao i kako je sve ovo jednostavno krivi broj, sve se više zakopava i ova je sada odlučila uključiti rafalno slanje poruka. Ne znam da li i mi snosimo troškove od primljenih poruka u roamingu, ali eto toliko o pokušaju samo nužnog korištenja mobitela. Suman uspijeva sa drugog mobitela javiti da smo svi dobro, a od kuće nam javljaju da stranica koju su dignuli na internet, preko koje bi rodbina i ekipa mogli pratiti gdje smo, upravo proživljava renesansu. Navodno je netko spomenuo stranicu na nekom nogometnom forumu i sada se masovno javljaju ljudi sa svih strana iz Hrvatske, BiH, dijaspora iz Njemačke, Švice, Austrije, Kanade, Australije, Amerike, svi su oduševljeni što se ipak našlo par delegata da idu vlakom, svi žele puno sreće i šalju puno pozdrava i tako toga. „Jebote još ćemo postati popularni“, samo što je Toma to rekao, zazvoni nova poruka od ove divljakuše. „Jebote ova nije normalna, majke mi!“ „Jako čudno ponašanje“, promrmljava Brane, ne uzbuđujući se pretjerano oko svega ovoga. „Very strange behaviour“, još jednom na engleskom, ako ga netko eventualno nije razumio. „Hajde da nazdravimo onda u to ime!“ vadi Toma flašu votke koja je za divno čudo prazna, ali koju je on uredno nosio čitavo ovo vrijeme sa sobom. „Da nazdravimo u ime ovog psihopate na telefonu ili u ime stranice?“ „Nemamo ništa s čim bi nazdravili?“ pita Suman razočarano. „Pa izgleda da nemamo s čim nazdraviti, ako smijem da primjetim“, primjećuje Brane, „Ha ništa, morat ćemo potražiti restoran, nije red da ovako krene putovanje.“ „Ja moram probati zamijeniti ovu praznu za punu flašu“, ustaje već Toma, „budući da sam malkice ožednil.“ „Neka vas onda, ja ću ipak malo prileći ovdje“, Ivanović mrmlja sebi u bradu, rastežući se već po ležaju. „Ja ću isto ostati, da stvari malo raspremim i smislim kome ću od vas ukrasti krevet. Pa donesite nam nešto ili pivu koju ili ako pronađete zamjenu za tu flašu“, dobacujem žednima, dok su Brane i Suman već nestali niz hodnik. „Može, zamijenit ćemo ovu praznu, za drugu praznu flašu“, smije se Toma, dok pokušava zatvoriti vrata od kupea. Vrata od kupea imaju skroz logičnu kvaku. Okrenuta je prema gore i ako se vrata misle otvoriti, onda se kvaka povuče u onom pravcu u kojem se vrata otvaraju. Ako mislimo zatvoriti, kvaku gurnemo u pravcu zatvaranja vrata. „Jel možemo mi zaključati ovaj kupe, u slučaju da svi idemo u restoran?“ razmišljam na glas. „Pa mora moći“, odgovara Ivanović ne gledajući ni kvaku, ni vrata, fokusiran skroz na plafon. Promatram kvaku i pritišćem prstom po svim izbočinama ispod kvake i šarafima oko nje. Kao da prvi put u životu vidim kvaku, pa sve oprezno pipkam - šta je to? „Mislim da se ne može, al ajd pitat ćemo ove kondukterke.“ „Ma mora moći“, dodaje Ivanović, ne spuštajući pogled sa plafona. Gledam Moskvu kroz prozor, imam osjećaj da ćemo još satima putovati dok izađemo iz grada. Evo nas u vlaku. Transsibirska željeznica. Mislim da mi je sama ta pomisao i dalje fascinantna, koliko god se već mjesecima bavimo ovim vlakom. I dalje ne mogu vjerovati da stvarno sjedim u njemu. Najradije bi se odmah bacio na upoznavanje ljudi u vlaku, da svima kažem koliko sam sretan što smo tu. Možda su i oni isto tako sretni? Mogli bi se onda svi zajedno neizmjerno veseliti. Gledam gitaru i mislim si da bi mogli u toj sreći i zapjevati nešto svi zajedno, cijeli vagon. Možda kakav tulum u hodniku vagona. Da se baš svi upoznamo, ipak smo komše, kupe do kupea. Pa možemo jedni drugima doći u posjetu u ovih tjedan dana putovanja. Popričati malo uz gutljaj votke, možda neko ima kolače ili nešto za jesti, pa se to na komšijskoj bazi zateferiči do u neko doba. Kud pomislih na jesti, osim onog obilatog doručka od jutros, nismo se baš nešto hranili. Trebali smo i mi možda sa ostatkom u restoran. Gledam Ivanovića kako se ušuškao na krevetu, zagrljena deka i prezadovoljan blaženi osmijeh na licu. Mislim da ga je ovo ljuljkanje i konstantan zvuk kojeg vlak proizvodi odvuklo daleko. Gdje god već želi da bude, sigurno je u snovima već tamo. Tu-dum tu-dum, tu-dum tu-dum, pa i ovdje je zvuk isti kao i u svakom drugom vlaku. I nevjerojatno koliko hipnotizira i uspavljuje, ako ga se pomno sluša. Tu-dum tu-dum, tu-dum tu-dum. Mislim da mi nikada taj zvuk nije bio toliko zanimljiv kao sada. Mislim da nikada nisam ni obraćao toliku pažnju na njega. Mislim da mi ne bi ništa falilo, da i ja odmorim malo. Ama baš ništa… Budim se i pokušavam odgonetnuti gdje sam. U daljini mi se vraća zvuk tu-dum tu-dum, polako otvaram oči, gledam oko sebe i stvarno sam u kupeu. Ništa nije san. U vlaku smo, putujemo Rusijom! Protežem se sav sretan što je ovo putovanje tek započelo. Sjećam se da sam negdje pročitao (u otprilike svakoj priči o putovanjima) kako cijeli smisao putovanja nije odredište ili cilj, nego put sam po sebi. Pogledavam kroz prozor. Dan je još uvijek, al nema više zgrada, nema ni grada. Samo šuma. Buljim u stotine stabala koja jurišaju pored vlaka. U svakome od njih čini mi se da ću vidjeti nešto drugačije, posebno. Iako se sve te silne breze baš i ne razlikuju jedna od druge. Istežem se trljajući jednu ruku od drugu, pa nogu od nogu, toliko mi je dobro da ću početi da predem na ovom krevetu. Ivanović isto lagano dolazi sebi. Prošlo je nekoliko sati, ovi se još nisu vratili iz potrage za restoranom. Biće ustvari da su ga našli. U vlaku je skroz toplo, čini mi se da dobro lože, iako je kraj petog mjeseca. Dovoljno je biti i u boksericama, a kamoli u hlačama i majici kratkih rukava, stvarno nema potrebe za raznim odjevnim predmetima. U našim raspitivanjima oko Transsiba, načuli smo kako se putnici obično presvuku u ono, u čemu im je najudobnije provoditi dane. Tako na internetu piše da je skroz normalno vidjeti ljude kako šetaju hodnicima vagona u potkošuljama ili kućnim ogrtačima i papučama. Presvlačim se zato i ja u bermude i vadim šlape iz ruksaka. Mislim da ću patike ponovo obući kada budem skroz napuštao vlak, što će biti za nekih tjedan dana. Strašno, prolazi mi kroz glavu kako ove činjenice ustvari nevjerojatno zvuče. Ivanović se isto presvlači u trenerku, šlape i majicu kratkih rukava. U hodniku čujem poznate glasove, samo nešto znatno veselije. Otvaraju se vrata od kupea, kad ono tri osmjesima obasjane face. Junaci se vratili iz izvidnice, sa punom vrećicom piva, poprilično raspoloženiji i glasniji nego što su otišli. „Našli vi restoran čini mi se?“ „Da ga našli, zapili sa generalnim direktorom restorana“, odgovara Suman slažući, rušeći i ponovo slažući pive na stol ispod prozora. „Komandant... eee ustvari general restorana!“ Frflja Brane, pokušavajući se popet na gornji desni krevet. „Maršal!“ Toma se strovalio na donji ležaj i naslonio glavu Ivanoviću na rame. „Kakav direktor i general?“ Promatramo ih Ivanović i ja, dok gledaju samo kako bi prilegli brže bolje. „Pa direktor, glavni i odgovorni u restoranu“, javlja se Brane ne uspijevajući ni otvoriti oči, a ni ukloniti presretan cer s lica. „Šta je bilo, gdje je restoran?“ Ivanović i ja kao mala djeca načulili uši, željni priča iz dalekog svijeta. „Pa ovako, naravno da restoran nije ni blizu nas, jer bi to bilo prelijepo. Ali sudbina je htjela da taj krasni vagon u kojemu je restoran, bude nekih 150 vagona dalje od našeg vagona, budući da smo mi izgleda na samome kraju, tj. suprotnoj strani od restorana“, Toma skida patike i čarape s kojima maše po kupeu „pokušali smo nešto i naručiti za jesti, ali smo doživjeli teški fijasko.“ „Auuu totalni debakl.“ „Htjeli mi naručiti nekakavo pečenje. I dolazi konobarica i donosi nam svima po štapiće!“ Toma ne može sebi doći od smjeha. „Kakve štapiće?“ „Pa štapiće najobičnije, ono ko čips, kikiriki... pa štapići“, smiju se sva trojica. „Jebiga, valjda to što smo mi pročitali kao pečenje, na ruskom znači štapići.“ „Pa šta ste onda, jeste li tražili to pečenje, čuj pečenje, kao da su čitavu kravu zapalili iza u kuhinji i sada će vama donjeti komad zagorenog mesa.“ „Ma odustali smo na kraju krajeva, vidjeli smo nešto što nismo mogli nikako fulati. Bar što se značenja tiče.“ „De reci?“ „Votka. I na našem i na ruskom i na ćirilici i na latinici i da ga jebeš votka nije mogla biti ni čips ni kikiriki, tako da smo uzeli votku“, otvara Suman jednu od donešenih piva. „Jebiga onda smo vidjeli pivu koja se zove Tri Medvjeda“, Toma nam pruža svakome po limenku „tako da smo morali tu malo testirati neke stvari, prije nego se odlučimo šta da vama dvojici donesemo.“ „I nikako da se odlučite, ha?“ „Jao da vam je znati na kakvim smo mukama bili, te votku, te pivu, nikako da se dogovorimo!“ Nazdravljamo zbijeni jedni pored drugih, jedini je Brane ostao na gornjem krevetu u poluležećem stanju, čisto da piva može nekako kliziti niz grlo. Zagledali smo se kroz prozor, gledajući svu tu silnu šumu. Mislim da svatko od nas vrti svoj neki film o ovoj zemlji. Breze ne odustaju da nas prate kroz svaki kilometar. „Jel imaju oni psi, Dalmatinci, kakve veze s brezama?“ Toma ne skida pogled s prozora. „Ma vidi ti njega moj Sumane, on nama da smo psi“, odgovara Ivanović, dok nam svima od smjeha piva bježi niz bradu. „Ma mislim na onih 101, što isto onako ko ove breze izgledaju, bijeli sa crnim flekama po cijelom tijelu. Ko leopard u kurac, samo nije leopard, nego je...“ „Slon?!“ „Slon! Zamisli slona da je stvarno obojan ko leopard ili dalmatiner.“ „Ili zebra.“ „I poprilično tužan, neće drugi slonovi da se igraju s njim.“ „I jednog dana upozna žirafu koja niti ima dugačak vrat, niti dugačke noge, al je ono, žirafa. Sa malim nogama i malim vratom.“ „Meni to zvuči kao da je jazavčar!“ „I njih dvoje šta će, vide nema im budućnosti tu gdje jesu i emigriraju u Indiju stari, zaposle se u filmskoj industriji, slon kao dvojnik za leoparde, a žirafa kao dvojnik za jazavčare. I onda kada su opasne scene to ne glume leopardi i jazavčari, nego ovo dvoje, slon i žirafa. Slon šprinta za antilopama, a žirafa... Šta jazavčari inače rade?“ „Skaču u dalj.“ „E, to onda žirafa umjesto njih radi.“ Izlazim na hodnik da malo protegnem noge. Već su trojica izviđača spomenuli kako vlak obiluje mnoštvom čudnih ljudi. Nazvali su ih gardistima, pošto ih je dosta bilo u maskirnim uniformama. Gledam nam komše u hodniku, lijevo jedan stoji gol do pasa i u hlačama. Iza njega, žena u trenerci bosa stoji na hodniku. Desno od mene frajer u havajskoj košulji, jeans hlače u bijelim čarapama i japanke na nogama. Gledam kako je uspio natakariti japanke na čarape. Na očima mu čudne naočale, jesu tegle, ali i okvirom više vuku na masku za ronjenje nego na naočale. Gledam opet lijevo, pa desno. Promatram suputnike u hodniku i prolama mi se osmijeh na licu misleći kako će ovo biti izuzetno zanimljivo putovanje. Oznake: transsib, rusija, prvenstvo, nogomet |
29.05.2018., utorak
Yaroslavsky terminal
Moramo stvarno trčati da stignemo na randevu sa misterioznom ženom, koja ima naše karte za Transsib. Silazimo u podzemnu i vozimo se do Komsomolskaya stanice. E ako smo se do sada nagledali baroknih stanica, ovdje smo iz vlaka izašli ravno u Louvre ili u nečiju palaču.  Žuti plafon prekriven sa osam ogromnih mozaika. Na pet su prikazani ruski generali, dok su na preostala tri Lenjin kako drži govor na Crvenome trgu, ruski vojnici ispred Reichstaga u Berlinu i žena kako drži srp i čekić ispred Lenjinovog mauzoleja. Sada definitivno i bez sumnje mogu reći, da su podzemne u zapadnoj Europi „nježničin“ dim u usporedbi sa ovim ovdje. Sjećam se mog posjeta New Yorku i vožnje podzemnom. Strašno. Nebo i zemlja. Dok promatram ovu raskoš jedne podzemne stanice, imam osjećaj da je New York zabit u nekoj siromašnoj zemlji trećega svijeta, dok se mi trenutno nalazimo u gradu jedne od najrazvijenijih zemalja svemira. Izlazimo na Komsomolskaya trgu ili trg Tri stanice. Tri stanice su željeznički terminali Leningradsky, Yaroslavsky i Kazansky. Ovaj prvi je i najstariji od sve ukupno devet terminala u gradu i povezuje Moskvu sa ruskim sjeverozapadom, St. Petersburgom, Finskom i Estonijom. Kazansky povezuje Moskvu sa centralnom Azijom. Nama treba Yaroslavsky, terminal koji povezuje Moskvu sa ruskim dalekim istokom, Mongolijom i Kinom. Polazni terminal Transsibirske željeznice. Trg je jedan od najprometnijih u Moskvi, u što se ubrzo nemilosrdno uvjeravamo. Ovo se ne može ni opisati kao gužva, ovo su krda ljudi koja se kreću prama nama. Uopće se ne vidi ništa drugo ispred, nego samo smeđe ili crne jakne, glave, šubare, kišobrani, lica kako bljesnu ispred nas i prolete pored. Da me svako malo ne šutne nečije rame ili ne zagrebe rub nečijeg kišobrana po glavi, imao bih osjećaj da se kao duh krećem kroz sve ove ljude i prolazim kroz njih ili oni kroz mene. Totalna zbrka, držim prvoga pored sebe za rukav. Gledam još jednom da li držim nekoga od mojih za rukav, da ne bi bilo da sam zgrabio nečiji rukav i prihvatio se neke nepoznate osobe da ju pratim. Suman me gleda šta ga natežem za rukav i koji ga kurac gledam tako čudno. Na sred terminala nije dovoljno što vlada mravinjak od onih koji su doputovali i onih koji žele otputovati, nego je u sred tog nereda još i ogromna tržnica. Od noge nam udaraju torbe i vreće što ih ljudi vuku za sobom. Nitko se tu ne izvinjava, nema ni smisla. Zamišljam da sam potpuno sam na balkonu i promatram ovaj košmar ispod mene, stotine ljudi se zabijaju jedni u druge i poput robota govore „Izvini, izvini“ i nitko ne dospijeva nigdje. Svi se samo zabijaju jedni u druge, bez ikakvog plana kretanja. Opet sam spucao nogom u nešto, al nije ni torba, ni vreća, nego kokoš! Spucao sam kokoš, špicoke u prsa. Koji kurac kokoš u po frke? Gdje je to ona krenula, živa?! Izdvajamo se bar djelomično iz ovog meteža, možda je napucavanje kokoši bila ključna stvar da se izvučemo odavdje. Tko god spuca kokoš, otvori mu se prilika da se makne iz gužve. Možda to tako funkcionira. Pored stoje grupice tipova u crnim kožnim jaknama i kaputima. Matrix banda, promatraju sve i svakoga, biće KGB. Dolazimo do kipa Lenjina, ispred kojega imamo dejt. 14:00 je sati, čekamo da se izvjesna žena pojavi, koju nikada nismo ni vidjeli, niti znamo kako izgleda, niti tko je ona uopće. Oko nas je i policije dosta, u grupicama po 4-5 stoje razbacani po cijelome trgu. Još samo treba da neko od njih posumnja u primopredaju karata, kako se radi o nečem ilegalnom. Odjednom nam dolazi u susret žena oko 40, plave kose, s ogromnim osmijehom želeći nam valjda dati do znanja kako je ona ta, na koju čekamo. Ne zna engleski, pa mi tu nekako krpamo konverzaciju polako na našem, ona nešto polagano na ruskom. Ne kontamo se baš najbolje, ali smo svi nabacili osmijehe što je i najvažnije. Da skrati priču, u kojoj se ionako vjerojatno mimoilazimo, ona se zove Svetlana i iz torbe vadi karte za Transsib! Predlažemo nogama i rukama da odemo do kafića sjesti, čisto da situacija poprimi ležerniji oblik, budući da nas i Matrix kožnjaci i murijaši već neko vrijeme odmjeravaju pogledima. Svetlana nas moli putovnice, da provjeri jesu li imena na kartama i putovnicama točna. Provjerava i ruske vize i vidi vraga, stvarno Branetu i Tomi imena na kartama i putovnicama nisu identična. „Možda su se ovi što prave putovnice u Zagrebu zajebali, ne vjerujem da bi na kartama za Transsib napisali krivo imena“, pokušavam ih oraspoložiti, al vidim da su već pozelenili. Poznavajući dobru volju peha, da se uvijek nama prikači, ne bi me čudilo da opet imamo nekakav problem. Idemo sa Svetlanom do šaltera za karte, da ipak provjerimo hoće li to predstavljati nekakav problem. Svetlana je preuzela sve na sebe, objašnjava skroz pristojno i smireno ženi za šalterom situaciju, dok mi ovdje grizemo nokte, sami sebi i jedni drugima. Nema nikakvih problema govori Svetlana, već sam se zaljubio u ovaj njen osmijeh, takvu jednu smirenost i sigurnost pruža. Taj osmijeh vjerojatno u životu nije naišao na problem. Predlaže da odemo do perona s kojeg polazi Transsib, čisto da ne bi došli u napast da sami tražimo i pokušavamo saznati na svoju ruku. Svetlana je kraljica. Idemo za njom ko pačići mali kada slijede svoju mamu, ne gledajući ni preko ceste, ni kuda idemo. Samo gledamo u njenu guzu kako se gega ispred nas. Dovodi nas točno do perona s kojega polazi vlak i upire prstom u peron. „Transsib!“ Mi isto upiremo prstom u peron i ponavljamo „Transsib!“ „Transsib!“ još jednom ona, da nam potvrdi. „Meni se čini kao da sa ovoga perona ide Transsib“ komentira netko od nas na glas i umalo da ne prasnemo u smijeh. „Da, da. Moglo bi biti da sa ovoga perona polazi Transsib“, dodajem i ja čisto da ispadne kako normalno komentiramo nešto. Nije red da ispadne kako se zezamo ovdje, jer žena stvarno želi pomoći i želi biti sigurna da nam je pomogla. I to stvarno ne smijemo uzeti zdravo za gotovo. Ali se svejedno jedva kontroliramo da ostanemo ozbiljni. Svetlana nam još nešto objašnjava, samo što ju mi baš ne kontamo najbolje, ali čini mi se da nam govori kako će doći prije nego krenemo, kako bi se uvjerila da smo stvarno ušli u vlak. Legenda... Idemo nazad do hostela po stvari, razmišljamo da li da možda bus uzmemo, ali i sam pogled na cestu i kaos koji vlada na njoj, ostavlja nam dojam da ćemo cijelu mladost provesti vozeći se 100 metara. Divno je kada grad ima podzemnu i kada je apsolutno nebitno, je li na ulicama gužva ili slonovi padaju s neba kao posljedica globalnih meteoroloških zavrzlama. Još bolje u toj divoti je, da nam je odavdje samo jedna stanica do hostela. Opet se probijamo kroz more ljudi, zapinjemo o torbe, ramena, šutamo kokoši, ulazimo u podzemni dvorac, poništavamo karte, uhodanim tempom prolazimo pregrade za noge, vlakom jedna stanica, opet van u susret silnim plakatima Rammstein-a, sporednu cestu na kojoj za volanima vladaju Mad Max & Co. prelazimo u prvom naletu, čuvar pred ministarstvom klima glavom, lift, recepcija. Uzimamo torbe i gitaru, koje smo jutros zaključali u nekakvoj prostoriji, kako ih ne bi morali tegliti u našem obilasku grada. I nismo jedini bili sa takvim planom, soba je krcata ruksacima. Prerano je da odmah krenemo nazad na stanicu, pa još sjedamo u nekakvu sobu, koja po svemu sudeći ne služi ničemu. Sve nas je malo frka prići balkonu, jer djeluje kao komad betona koji se zadnjim naporom drži za zgradu. Mislim da to i ptice već znaju, ne zato što se to tako kaže, nego ih ima na svim drugim balkonima, osim na ovome. Tako da se ipak zabavljamo gledajući Sumana, koji taman izmišlja nove načine ubijanja vremena i dosade. Sjedeći na podu, stavio si je ruksak od 30 kg na leđa i sada se pokušava ustati. Bar se iz priče moglo naslutiti da je namjera ustajanje, jer se on nije uspio ni pomaknuti. Tako da ga se moglo interpretirati samo kao nekoga, ko sjedi na podu sa ruksakom na leđima. Sjećam se da sam isto tako, na proputovanju Europom prije par godina, imao sličnu situaciju u Cadizu, na jugu Španjolske. Dok sam s prijateljem hodao plažom sa punim ruksakom na leđima, stalno sam buljio u pijesak koji je bio pretrpan psećim govnima. Gledajući da ne ugazim u njih, spucao sam glavom u rub stepenica. Od siline udarca sam se naglo trznuo unazad, ali me težina ruksaka samo povukla na leđa. Nađoh se privezan za ruksak, koji je dodatno bio zakucan u pijesak. Nisam se mogao mrdnuti, a kamoli ustati. Bio sam kao kornjača kada ju se okrene na oklop i zalijepi za pod. Samo sam lamatao rukama i nogama po zraku. Da nije Joška, koji me ipak isčupao nakon što se isplakao od smijeha, možda bi i dan danas ležao zakucan na jugu Španjolske. Kostur privezan za ruksak, koji vijori rukama i nogama na vjetru.  Ne razmišljamo o vremenu gledajući Sumana i njegov performans, sve dok netko slučajno u hodniku nije spomenuo da su već prošla 3 sata. Tovarimo prtljagu na sebe i ajmo opet samo obratno, recepcija, lift, stražar pred ministarstvom pozdravlja, preko sporedne ceste opet kao pokretne mete pobješnjelim limenkama. Natrpani ogromnim ruksacima na leđima, sa po 30 kg na sebi, vrečama za spavanje i srolanim spužvastim strunjačama privezanim za ruksake, koračamo s razmakom jedan iza drugoga poput nekakve diverzantske jedinice. Gledam nas kako marširamo pod punom „ratnom“ opremom i imam osjećaj da ćemo biti transportirani vlakom u neku zabit, da branimo granice ruskog carstva. Vjerujući sposobnosti peha da spopadne baš nas u svakoj mogućoj prilici, mislim da bi nas zapalo čuvanje ruske polarne stanice, koja se bavi proučavanjem vječnog leda i svih mogućih vremenskih neprilika nošenih minusom.  U podzemnoj, samo što smo sišli, vlak ulazi u stanicu i mi kao prvačići pokušavamo sa svim tim teretom na leđima, istovremeno ući na jedna vrata u vagon koji je već ionako pun. Toma je uspio ući u vagon, provesti 3 sekunde u njemu, vidjeti da mi ostali ne stanemo i istim koracima kojim je ušao, izaći unatraške iz vlaka. Drugi vlak dolazi, ovaj put pokušavamo na dvoja vrata ući. Ni ovaj put nam ne uspijeva. Imamo jednu stanicu do Transsiba i mi ne uspijevamo ući u vlak podzemne željeznice. A vrijeme lagano prolazi. Sada već stvaramo formaciju, poredali smo se jedan pored drugoga na svakih 5 metara. Dolazi treći vlak i sada upadamo svi, ali svatko na svoja vrata. Bez mogućnosti da se mrdnemo ili okrenemo. Srećom je jedna stanica. Ljudi nas promatraju sa čuđenjem, u pogledima im vidim da im nismo baš najjasniji sa ovolikim torbetinama na leđima. Stižemo na stanicu, izlazimo svi unatraške pošto je nemoguće izvesti da se okrenemo u vagonu. Ovima na stanici tek nismo nikako jasni, em smo toliko natrpani, em još hodamo unatraške. Opet metež posvuda, srećom lakše se probijamo kroz svu tu gužvu, budući da sada znamo kuda trebamo ići do vlaka. Prolazimo pored internet kafića i pada nam na pamet da bi mogli skinuti riječi nekih pjesama. Ustanovili smo da svi znamo melodije i refren, ali nitko ne zna cijele pjesme otpjevati. Tako da je šteta imati gitaru i samo pjevati la-la-la plus refren. Samo što to nije internet kafić, nego pošta. Kompjuteri su smješteni u kabine, identično kao telefonske kabine u našim poštama. Šta ti je Rus, neće njemu nitko iza leđa gledati gdje on surfa. Isprintavamo jedno dvadesetak pjesama koje su nam pale na pamet i trk prema vlaku. Svi peroni su otprilike u istoj ravnini, jedino zadnja dva kao da su malo uvučena. Ispred predzadnjeg perona, na semaforu stoji napisano Vladivostok. Imamo još 15 minuta, to bi trebalo biti taman. Oznake: nogomet, transsib, rusija, Putovanja |
28.05.2018., ponedjeljak
Crveni trg
|
Red na ulazu je ogroman i čine ga Japanci. Ako im je njihov vodič prodao foru sa fotoaparatima, a u to ne sumnjam, bogami taj netko je omastio brkove za cijeli mjesec. Pored tog reda sa Japancima nalazi se još jedan mali, uži prolaz, gdje stoje ruski vojnici. Naš vodič vadi iz novčanika 100 rubelja, koji su navodno za naše fotoaparate, prolazi pored jednog od vojnika i gura mu novčanicu u ruku, okrečući dlan prema njemu, ne bi li slučajno nitko drugi primjetio da mu ovaj daje lovu. Pokazuje drugom rukom da nas je pet, vojnik klima glavom kao sve je u redu i pomiče se u stranu da mi možemo proći. Smijuljim se ali oprezno, jer upravo sam ovakve fore i očekivao, nakon strašnih priča o Rusiji, krađama, korupciji, mafiji i svemu tome što istočnu Europu čini pustolovnijom od zapadne. Samo što smo ušli, vodič počinje svoj monolog nevjerojatnom brzinom: „Dakle, ono tamo vam je katedrala Svetog Vasilija Blaženog i sagrađena je sredinom 16-og stoljeća u čast ruske pobjede nad Tatarima. Legenda govori, da nakon što je katedrala izgrađena, Ivan Grozni je upitao svog arhitektu da li bi mogao opet tako nešto lijepo da sagradi, na što mu je ovaj odgovorio sav sretan da bi mogao još i lijepšu katedralu sagraditi. Tako da je Ivan Grozni naredio da se arhitekti iskopaju oči, kako ne bi nikada više, slučajno nešto lijepše od ove katedrale napravio“ pogledava nas Aleksandar sa ironičnim osmijehom. „Ah, zato Grozni…“ „Bravo Ivane!“ „Da se vratimo na katedralu, u njoj su se krunili svi ruski carevi, prije nego se zvala ovako, imala je drugačije ime, ali sada da vam ne govorim ionako ćete zaboraviti“. „Pa dobro kako se zvala?“ Naravno da je čekao da ga pitamo. Pogledava nas onako sumnjičavo ispod oka. „Dobro, u početku se zvala Sobor Pokrova ili na engleskom Katjidral of d Jintersešn of d Vjirđin on d Mot.“ Gledamo se blijedo. „Šta reče?“ pita Brane. „Neam pojma, neki sabor i neka djevica valjda u saboru“ reče Toma uživajući što ovo sve više poprima oblik parodije, nego stvarnog kulturnog uzdizanja. „Sada je poznatija kao katedrala Svetog Vasilija Blaženog“, prekida ga vodič „u njoj su se krunili svi ruski carevi, sama crkva je više puta jedva živu glavu izvukla. Druga legenda govori da ju je pametni Napoleon htio ponijeti sa sobom u Francusku, no kako je to naravno tehnički neizvedivo bilo, odlučio je pri povlačenju svojih trupa da ju sravni sa zemljom. Taman kada su uperili topove prema crkvi, iz vedra neba se spustio neviđeni pljusak, koji je smočio barut i spriječio Francuze u njihovoj namjeri. Poslije su došli komunisti koji su ubili glavnog svećenika, zaplijenili svu imovinu i otopili zvona kako bi pravili topove i drugo oružje. Staljin ju je mislio ukloniti kako bi imao više mjesta za manevriranje svojim paradnim vozilima, no jedan arhitekt i kulturni zaljubljenik je prijetio da će si prerezat vrat na stepenicama katedrale. I iz nekog razloga Staljin je poštedio katedralu i nagradio smjelog heroja sa pet godina zatvora. Katedrala je otvorena od srijede do ponedjeljka za razgledanje, šta je danas?“ trza nas Aleksandar iz zamišljenosti. „Utorak“, svi ćemo u jedan glas, kao u prvome osnovne. „E to znaći da nećete u razgledavanje katedrale, a kako se prije zvala katedrala?“ gušta nam vodič, svjestan da ima sve pod kontrolom. „Eh... neam pojma, sabor nešto...“, pogledavamo se ko zadnje kokoši. „Ha!“ sav sretan, „Jesam vam rekao da nećete pojma imati kako se prije zvala, dobro je ako zapamtite ovo novije ime“, okreće se sav zadovoljan, stavlja ruke na leđa i kreće dalje. „Na Crvenom trgu su prije bile drvene kuće, koje su često izazivale požare, zbog čega su i uklonjene, pa je jedno vrijeme ovdje bila tržnica koju su zvali Požar ili spaljeno mjesto. Uglavnom Crveni trg nije crven zbog komunizma ili ovih zidova okolo koji su crveni, nego na ruskom ta riječ isto znači krasan ili lijep, no na kraju je svima znan kao Crveni trg, crvene boje, pa da sada ne kompliciramo, ostavimo ga takvim. Kada je Staljin počeo organizirati svoje vojne parade, porušio je još par zanimljivih zgrada oko trga, kako bi stvorio više mjesta za sve te tenkove i vojnike. Kao npr. ova Voskerenskije vrata kroz koja ste prošli pored muzeja. Ona su početkom 30-tih srušena, a ponovno su sagrađena tek 1996 godine. Možda najveće parade su bile 1941 kada su pred Moskvom bile njemačke trupe i kada je crvena armija direktno s trga marširala u bitku. I po završetku rata 1945, kada su pri pobjedničkoj paradi bacali osvojene njemačke zastave pred Lenjinov mauzolej, na kojem je stajao Staljin. Danas je Crveni trg oko 500 metara dugačak i 150 metara širok. Ovdje s desne strane, ispred zidova Kremlja su sahranjeni mnogi vojnici, ali isto tako i poznatije ličnosti...“ Aleksandar nam nevjerojatnom brzinom gura informacije u uši, lomi usne dok mu slina leti na sve strane, krećemo se od ploče do ploče, od groba do groba i pola informacija pohvatamo, pola proleti samo niz vjetar. Užasno je teško pratiti njegovu brzinu govora, probati razumjeti njega na engleskom, prevoditi si otprilike ono što smo pohvatali i gledati u isto vrijeme u stvari o kojima nam priča. Spominje nam stotine nekih imena, koje prvi put čujemo i sigurno se za njih vežu jako interesantne priče, samo taman što smo počeli kužiti o kojoj osobi prva ploča govori, on je već započinjao priču kod četvrte ploče. Dolazimo do Lenjinovog mauzoleja, Aleksandar kao da je pobjegao iz Duracellove reklame o baterijama koje vječno traju, čovjek se ne gasi ni sekunde. „Lenjinov mauzolej kakvog sada vidimo je sagrađen 1930 godine, dok je on umro 1924 godine od posljedice četvrtog srčanog udara. Neki kažu da je za smrt zaslužan i atentat 1918, budući da mu jedan metak iz vrata nikada nisu uspjeli izvaditi. I dan danas se spore oko toga da li je unutra pravo tijelo ili od nekoga drugoga, budući kako prijašnja vlast, tako i sadašnja nisu željeli otkriti na koji način su tijelo održavali takvim, kakvo je izloženo unutra. Kada bi se održavale parade, na mauzoleju se obično nalazio cijeli partijski vrh države, zajedno sa vrlo važnim gostima. Tako je i Fidel Castro stajao ovdje, dok su ispred njega paradirale dalekometne rakete. Nakon što je pokušan atentat na Gorbačova, pri jednoj takvoj manifestaciji, zabranjeno je daljnje sjedenje i izigravanje idealnih meta na mauzoleju. Vi ćete sada ući u ovu zgradu i vidjeti Lenjina. Fino se ponašajte, unutra je dosta mračno zato pazite na stepenice i nemojte slučajno slikati unutra, to je najstrože zabranjeno. Ja ću vas do tada pričekati vani kod izlaza.“  Jadan čovjek, sigurno više ne može smisliti ni Lenjina, ni tu zgradu u kojoj leži. Ulazimo polako u nekakvom poluformiranom redu, totalno smo okruženi Japancima. Nekako mi tužno djeluju, kao jedno veliko pogrebno društvo na ekskurziji. Svi su u tamnim odijelima, kravate, bijele košulje, kao da ih je Tarantino izmislio. Svaki ima po fotoaparat i kameru oko vrata. Kako li je tek njima bilo reći da ne smiju ništa slikati? Sigurno će jedan od njih, onaj koji pati od klaustrofobije, podivljati unutra i histerično islikati kompletan film direktno Lenjinu iznad face, na što će mu stražari isprazniti pet šanžera u leđa, što drugi Japanci neće moći odoliti a da ne uslikaju i tu onda nastaje totalni masakr. A mi stojimo sa strane u mraku i diskretno navijamo, Hrvatska!.... Dobro hajmo se sabrati, taman ulazimo u mauzolej, ispred vrata su ozbiljni stražari, sa ogromnim kapama i kaputima skroz do zemlje. Prvo se lagano spuštamo niz hodnik. Vodič nas nije zajebavao, stvarno je mračno i jedva se naziru stepenice. Japanci se pridržavaju jedan za drugoga, kako ne bi fulali stepenice, eventualno pali, stvorili buku i opet popušili šanžer u leđa. Vlada sablasna tišina. Svakih deset metara stoji jedan ruski vojnik, promatrajući nas od glave do pete. Iako ima tu dugačku šiltericu koja stvara dodatni mrak u mraku i lica im se samo kroz obrise mogu pretpostaviti, osjećam da me pogledom skenira kao rentgen. Još mi u poderanim jeans hlačama, na koje su prišite crvene kocke, u prljavim majicama sa kapuljačama, okruženi Japancima koji se furaju na film „Reservoir Dogs“. Ulazimo u prostoriju gdje je Lenjinovo tijelo. U toj prostoriji samo jedan vojnik. Atmosfera još sablasnija, krećemo se polako, pokušavam vidjeti oko sebe hoću li prepoznati ovoga klaustrofobičara koji će izgubiti živce. Ne daj bože da nekome slučajno opali fotoaparat ili da ga ugasi, pa se objektiv krene uvlačiti u kučište aparata, stvarajući taj jedinstveni „uvlačim-se-u-kučište“ zvuk. Ne gine nam svima Gulag, dvadesetak godina na istoku Sibira, mi, Japanci, tuljani i medvjedi. Sjedimo zatrpani snijegom i cvokoćemo „Hrvatska!“... Put nas vodi u obliku slova U oko podesta sa njegovim tijelom. Evo ga. Sada sam u njegovoj ravnini. Tu leži navodno original njegovo tijelo, čovjeka koji je okončao carevanje i vodio Oktobarsku revoluciju, pokrenuo komunizam i komunističku partiju i prije smrti oformio Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ograđen iza stakla, poput lutke u izlogu, sigurno prepariran i obrađen svim mogućim kemikalijama koje znanstvenici imaju na raspolaganju, kako bi mu tijelo već skoro osamdeset godina bilo ovako očuvano. Obično mi je mozak u najozbiljnjijim situacijama najplodniji za gluposti, ali ovdje sada vlada samo tišina. Svi se polako krećemo jedan iza drugoga, nitko se ne gura, čak se i pravi red oformio. Ne odvajamo pogled od tijela, koje je osvijetljeno blago žučkastom bojom. Izgleda da svatko, htio to ili ne, ukazuje počast ovome čovjeku. Nevjerojatno jeziv i čudan osjećaj. Prolazimo s druge strane, zadnji pogled na Lenjina, mrak, stepenice, Japanci ne gledajući fulaju ih i zapinju za njih, ne sad u kurac poginusmo svi... Al vojnici na izlazu stoje skroz mirno, izlazimo normalno van, živi i zdravi. Niti jedan Japanac nije opalio sliku, niti dobio ispucan šanžer u leđa. Vodič nas gleda i pita kako je bilo. Ni ne čeka na odgovor, nego komentira: „Znam, upravo zato ja ostajem vani... Nego, dobro mi došli nazad, da nastavimo sa našom edukacijom. Jedno vrijeme je i Staljin bio položen pored Lenjina, na kraju su ga ipak sklonili, kao gestu destaljinizacije, te je sahranjen na kraju tu iza Lenjinovog mauzoleja. Tu još leže i Leonid Brešnev, Juri Gagarin te Maksim Gorki.“ Meni je još uvijek Lenjin pred očima, strog pogled, bradica, desna ruka stisnuta u šaku, a lijeva ispružena i polegnuta s dlanom na lijevu nogu. Kako ga je kap strefila, tako je i ostavljen u tom položaju. Iza mauzoleja, prolazimo opet pored spomenika polegnutih na travi, Aleskandar nam objašnjava kako su tu sahranjene tisuće i tisuće drugova i boraca. Gledam u taj zeleni komad trave i pokušavam zamisliti kako su jadnici bili dopremani iz nekih mirnih idiličnih sela, okruženih rijekama, pašnjacima i brdima. Prvi susret sa ovolikim gradom nije bio turistički vodič, nego komesar koji je desetorici udijelio jednu pušku i poslao ih da se rame uz rame bore protiv mitraljeskog gnijezda. Isti taj dan bi našli svoje mjesto ovdje, ispod ove zelene površine, da ih jednog dana mogu obilaziti turisti i diviti se njihovoj hrabrosti. Ne znam šta me više sjebava, onaj prizor Lenjina ili ove slike koje mi prolaze kroz glavu dok si pokušavam zamisliti kakav su život i snove imali ovi mladići, dok im sve nije oduzeto u jednom rafalu. Niti znam zašto sam tako fascinantno odlijepio na ovaj komad trave, da se baš toliko zapitam oko svega ovoga. Naravno da Aleksandar ne čeka da se trznem iz mog meditacijskog izleta kroz vrijeme, nego jednakom žestinom izbacuje milion pojmova u sekundi, dok prolazi ispred kamenih ploča na zidu. Svaka ploča nosi ime ili predsjednika, političara, generala, oficira, astronauta ili znanstvenika, čije urne stoje postavljene u zidu, iza svake od tih ploča. Dolazimo do ploče na kojoj piše Josef Staljin. „Vidite sada, za vrijeme drugoga svjetskog rata poginulo je preko 20 milijuna ljudi, dok je za vrijeme Staljina i njegove vladavine duplo toliko izgubilo živote“, prevrće očima, kao da svaki put kada izgovori taj podatak, ni sam ne može dovoljno da mu se načudi. „E, kakvih smo mi sve bisera imali u povijesti! Svi koji su bili sumnjičavi ili su predstavljali i najmanju prijetnju ili se jednostavno nisu slagali sa vladajućim Staljinom, politički protivnici, intelektualci, znanstvenici, ratni zarobljenici, svi bi oni završavali gradeći pruge i ceste kroz najnepristupačnija područja u Sibiru, čak i na -40 stupnjeva.“ „-40!! Ma da!“ „Ne zezam se, zimi u Sibiru je ta temperatura normalna. Tek kada je Gorbačov došao na vlast, prestali su ljude proganjati i slati ih u radne logore.“ „Pa Gorbačov je i meni oduvijek izgledao dosta simpatično.“ „Pa, ovdje ga dosta ljudi baš i ne smatra simpatičnim, kažu da je prodao i uništio Sovjetski Savez. No dobro, evo uspjeli smo skoro sve vidjeti za manje od pola sata. Jeste sigurni da ne želite još da prođete Kremljom, da vidite kako to iznutra izgleda?“ „Ne hvala, moramo stvarno ići da stignemo na taj vlak.“ „Onda još samo da vam kažem da ove zidine i kule, u ovakvom stanju u kakvom se sada nalaze, su bile sagrađene još krajem 15-og stoljeća. Čitav Kremlj ima oblik trokuta, zid je preko 2 kilometra dugačak, a tih kula koje vidite ima 20. Eto, tek toliko da imate još par dodatnih informacija. Kako se ono zvala crkva o kojoj smo na početku pričali?“ „E jebiga sad...“, pa gdje nas nađe s tim opet... „Ma hajde nije tako strašno i ja nekada zaboravim, pa moram u svoje knjige pogledati. A kada nisam siguran, nekada i bez veze izgovaram neka imena i pojmove, ionako sam ja taj koji priča povijest, pa mogu nekada i da ju pričam po svojoj volji.“ „Znači može biti da pola ovoga što ste nam ispričali nije točno?!“ umirem od smijeha, jer mi se čovjek sve više i više uklapa u likove iz Alan Forda. „Vrlo moguće! A jeste vi čuli sve ovo što sam ja pričao?“ „Pa i ne baš...“ „Eto vidite, onda smo svi sretni i zadovoljni“, smije se opet i tapša nas po ramenima, da pođemo s njim prema središtu Crvenog trga. „Ja sam inače profesor povijesti, a ovo mi je dodatna zarada“, e tek sada smo se svi pretvorili u uši. „Još predajem i engleski mlađim uzrastima. Ne može se baš živjeti od profesorske plaće. 5% ljudi u ovoj zemlji zarađuje mjesečno više od 15 tisuća dolara, dok 95% ljudi zarađuje oko 100 dolara mjesečno. Ja sam u ovoj većini. A većina se pokušava snaći kako zna i umije.“ Prilaze nam tri čovjeka u kožnim jaknama sa šubarama na glavi i šubarama na rukama. Pitaju nešto vodiča, a on odmahuje rukom i govori: „Njet Nijemci, njet Amerjikanci... Horvatji.“ Iste sekunde sva trojica razočarano produžuju, bez i najmanje nakane da nam probaju prodati šubare. Sada tek razumijem strahote jednog češkog, slovačkog ili mađarskog turista. Dođe u Hrvatsku na more i mora se suočiti sa spoznajom da ga se u odnosu na Nijemca ili Engleza, doživljava kao nižerazrednog turista te ga se tako najčešće i tretira. Užas, sada bi najradije kupio sve te šubare i donirao ih udruzi „Češky omalovažavanky i diskriminiranky jadransky turisti“. Al nemam para za te šubare, što je onome koji ih prodaje i jasno, tako da ode on naći svog Švabu, Engleza ili Amera. Oni će kupiti, sigurno. „A šta su ovi inače u životu?“ pitamo nonšalantno, preboljevši već ovu degradaciju. „Ko će znati, možda inžinjeri, učitelji, profesori kao ja, astronauti, propali političari... nije ni bitno, nema više ideala ni pretjeranog ponosa, svatko gleda da bilo kakvu lovu donese kući.“ „Al dragi su vam odjednom Švabe i Ameri?“ „Naravno, naši najbolji prijatelji!“ smije se vodič i trlja prstima simulirajući lovu „No kada smo već kod love ...“ Plaćamo mu 700 rubelja (oko 25 eura) umjesto dogovorenih 500, jer bio je stvarno genijalan. Toliko je pričao neprestano, da mu je nestalo pljuvačke u ustima i usne su mu poprimile bijeli rub, kao da je danima pješačio pustinjom bez vode. Jedan od boljih vodiča na Crvenom trgu koje sam ikada doživio! „Evo samo idite ravno i doći ćete do metroa. Nemojte se izgubiti u gužvi, velik je ovo grad.“ „Koliko Moskva ima stanovnika?“ „U gradu živi 12 milijuna stanovnika, dok dnevno kroz grad cirkulira preko 15 milijuna ljudi. Zato pazite na sebe.“ „Hoćemo, hvala Vam puno još jednom, bio je ovo predivan izlet u rusku povijest!“ „Hvala vama, dođite mi opet, niste još Kremlj vidjeli. A ako vas ne zanima Kremlj, nema veze, dođite ovako u posjetu, ja sam tu ionako svaki dan!“ „Može, onda se vidimo, do svidanya!“ „Do svidanya!“ Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo |
24.05.2018., četvrtak
Gitara
|
Promijeniti liniju znači opet lutanje hodnicima, niz stepenice, uz stepenice, kraj stepenica, pored „Čuvara stepenica“ i tako lagano u nedogled, kao da nas čitavim putem prati zvuk sevdaha dok trabunjamo u krug ovim katakombama. A svaka stanica drugi muzej. Svaka drugačije ukrašena, jedna interesantnija od druge. Kao da smo se vratili na početak 20-og stoljeća. Dok lunjamo ovim hodnicima, imam osjećaj da će svaki tren iza čoška naići žene u valovitim haljinama sa bijelim kišobrančićima, te gospoda u crnim frakovima, sa visokim cilindrima i tankim uglađenim brčićima. Umjesto toga nailazimo na rusku bijedu i siromaštvo, ljude koji postrojeni u liniji stoje prije stepenica, prodavajući male bukete cvijeća i nešto ruskih novina. Zalazeći u jedan od slijedećih hodnika, nekoliko staraca prodaje male perzijske mačiće, koje zabavljaju malešnim lopticama, dok ih se ne riješe za još manju lovu. Napokon dolazimo do naše linije. Vlakovi stižu stvarno brzo, čini mi se u prosijeku svakih tri do četiri minute. Vozimo se dvije stanice i izbijamo u centar. Crveni trg bi trebao biti tu negdje, ali njega ćemo svakako ostaviti za sutra, budući da smo ga mislili vidjeti po danu. Šetamo ulicama ili „prospektima“ po kojima se protežu očito vrlo bitne građevine sa visokim stupovima ispred ulaznih vrata, obasjane blještavim žutim reflektorima. Skrećemo u sporedne ulice, jer nema baš pretjeranog izgleda da ćemo među ovim diplomatskim izdanjima naići na kafić ili neka zanimljiva mjesta. Nailazimo na nekog tipa u društvu dvije cure, svatko od njih sa bocom pive u ruci. On je Amer, dok su njih dvije Ruskinje. Belgijsko pivo je u ovom trenutku pomoglo, da prijašnji hladni odnosi ove dvije nacije postanu bar u ovoj situaciji vrlo topli. Možda cijeloj priči pomaže što je momčina poslovan čovjek, mlad, a namirisan dolarima. Dok su dva zgodna pupoljka ljubitelji upravo tog parfema. Kako li je samo znao? Tu vještinu očito posjeduju samo istinski majstori zavođenja. Upućuju nas u obližnji kafić, kojeg mi naravno ne pronalazimo, ali upadamo zato u jedno drugo mjesto. Odmah iza ulaznih vrata sjedi nekoliko mortus pijanih Rusa, opravdavajući napokon sliku Rusa koje očekujem vidjeti i sresti u Rusiji. Bulje u TV i pjevaju karaoke ili bar pokušavaju to činiti budući da im glave svako malo nekontrolirano otresu od stol. No to ih ne spriječava da veseli opet podignu glavu, promrmljaju nešto pokušavajući uhvatiti ritam i opet puste čelo da grune od stol. Prolazimo u slijedeću prostoriju i tu već sve pristojnije izgleda. Ljudi sjede, fino odjeveni, večeraju, ugodno čavrljaju, dok se iza šanka četvorica konobara naguravaju i svađaju, mašući nekakvim računima. Stajemo za šank i ako bi negdje trebali popiti prvu votku u Rusiji, mislim da nismo mogli izabrati bolje mjesto. Pijemo s nogu brže bolje, kratko još uživamo u totalnom apsurdu kontrasta kojima obiluje ovaj cirkus ovdje, te odlazimo još njuškati po kvartu. Sve se nadamo da ovakvih lokala ima još, no večina ih počinje zatvarati. Prolazimo kroz jedan haustor i nailazimo na nekakvu trgovinu koja je još otvorena. Ideja dolazi munjevitom brzinom, 23 su sata, podzemne voze do 1 u jutro. Da ne bi lutali u nadi kako ćemo naći kafiće koji rade, kupit ćemo 2 litre votke, organizirati mezu i idemo na miru zapiti u sobu. Ulazimo u trgovinu, a na stalaži iza pulta koja je dobrih 10-15 metara dugačka, ništa drugo osim stotinjak vrsta votke. Uspoređujemo cijene i ispada da su neki brandovi votke jeftiniji od mineralne vode. Naručujemo na mješavini engleskog i našeg dvije flaše osrednje cijene, nešto salame, sira i kruha i krećemo polako prema podzemnoj. Trabunjamo tako ulicama, kada odjednom istovremeno svi zastajemo ispred izloga u kojem stoje dvije gitare. Mislim da nam se svima te sekunde uključio mozak, bar onaj dio mozga, koji do sada nije zamijetio da smo zaboravili ponijeti gitaru na put. Ne gumicu za kosu ili grickalicu za nokte, nego kompletnu, veliku, pravu akustičnu gitaru. „Jebote pa mi nismo ponijeli gitaru!“ reče Brane kao da se radi o maloj četkici za zube, čiju odsutnost nismo mogli primjetiti sve do trenutka eventualne potrebe za tom četkicom. „Jebote Marijo pa jel stvarno nisi ponio gitaru?“ upitah i ja, iako znam da bih jednu gitaru sigurno već primjetio, da ju je netko ponio. „Pa jebote, izgleda da sam zaboravio gitaru!“ Mjesecima smo govorili kako ćemo ponijeti gitaru, da si ubijemo sate u vlaku i sada buljimo u ove dvije gitare u izlogu, već u startu sjebani kako će nam pravo dosadno biti slijedećih 6-7 dana. Odjednom se u izlogu, između te dvije gitare, pojavljuje mladunasta faca, gleda nas tako kratko, zatim se zakucava u izlog i pokazuje nam natpis web stranice na majici. Mi dižemo palčeve, kao super, odlično, on nešto maše rukama i nestade u tami trgovine. Kratko potom otvori vrata pored izloga i stade preplitati jezikom na ruskom, ljuljajući se na pragu i pridržavajući se za štok, ne bi li svom dužinom poljubio pod. Dok se on pokušava ustati, govorimo mu da ne razumijemo, jer smo iz Hrvatske. „Hrvjati? Davaj, davaj!“ pokazuje nam drugom rukom da uđemo u trgovinu, koja je zatvorena već tri sata. No kako pretjerano maše rukom, tako izgubi ravnotežu, zatetura unazad, zvekne leđima od vrata koja ga odbace opet nazad do štoka, za koji se opet uhvati i nastavi mahati kao da se ništa nije dogodilo. „Pa ajmo ući, šta sad, ajmo zapiti sa frajerom“ predlaže Toma, spreman uvijek za pizdarije svih mogućih vrsta. Naravno da smo svi za, presretni kao da smo prvi osnovne i netko nas je pozvao da probamo besplatno kolače u slastičarnici. Ulazimo za likom u trgovinu do stola za kojim sjede još jedan bradati roker od nekih 70ak godina, faca totalno iskrivljena i smežurana, kao kada stariji ljudi izvade zubnu protezu, pa si donjom usnom mogu lupati hrkljuš po čelu. Pored njega je lik sa naočalama, nekih 40ak, kontam sigurno vlasnik ove trgovine, srednjovječni ambiciozni poduzetnik. Na stolu su tri prazne flaše vodke, što je recimo razlog da ovaj najmlađi, koji nas je uveo, ne vidi na oči. Pokušavamo se sporazumijeti na rusko-hrvatsko-engleskom, ali jedinu univerzalnu riječ s kojom uspijevamo reći nešto je gitara. Sada ovaj s cvikama, poduzetnik, tetura i pokazuje nam da krenemo za njim. Silazi niz stepenice prema podrumu, odbijajući se između zida i ograde poput loptice u fliperu. „Gledaj sada kada nas zguze ko u Palp Fikšenu, kada onog frajera zarobe u podrumu i nabiju mu onu gumenu loptu u usta“ govorim Branetu dok pratimo domaćina u podrum. Pale se svjetla. U dva reda na plafonu, jedna neonska lampa kao da lančano pali drugu. Mislim si da podrum ne može biti nešto specijalno velik, ali dok to mislim neonske lampe u daljini se ne prestaju paliti i više im ni ne vidim kraja. Ispred nas je prizor hangara pretrpanog instrumentima. Stotine električnih gitara, bas gitara, bubnjeva, klavijatura i tona drugih pizdarija neophodnih za osnovati bend i već sutra zasvirati u lokalnoj kafani opremljen kao U2. Rusi ponosno pokazuju svoje blago, vadeći gitare iz svih dijelova hangara, dok mi još uvijek nismo u stanju zatvoriti usta, prestati se diviti, a kamoli da damo bilo kakav komentar na sve ovo. „Ljed Cepeljin!“ gura mi poduzetnik očuvanu i blještavu gitaru u ruke, a meni baš nije svejedno ako je to stvarno gitara od tog benda, pogotovo što još nadodaje: „Ejt tjausend doljar!“ Pa ako mi slučajno ispadne, ogrebem je ili ne daj Bože nešto se polomi, ima da me umjesto svjetskog prvenstva, mjesec dana guze u ovom podrumu zajedno s onom lopticom u ustima. Pokušavamo im objasniti da idemo u Japan na prvenstvo i dobro nas ide objašnjavanje za sada, makar smo jedino mi uvjereni u to da se razumijemo. Ovaj trio fantastikus nam i dalje gura razno razne gitare u ruke, jedna je navodno od „Sjantane“ druga od „Metaljike“, naravno da ne smije niti da fali gitara, na kojoj je jednom „Slješ“ iz „Ganjz en Rozjeza“ par taktova odsvirao. Nude nam da kupimo upravo tu igračku za nekih 6 ili 7 tisuća dolara. Među svim tim blještavilom, spazimo totalno crnu, drvenu, akustičnu gitaru kako visi na sredini hangara. Jednostavna, skromna, ali nevjerojatno posebna, isticala se među svim ovim biserima muzičke industrije. Kao kada u Indiani Jones, trećem dijelu, među svim onim blještavim peharima, Harrison Ford treba izabrati onaj iz kojeg je Isus pio. Naravno da mu pogled paralizirano zastaje na jednom drvenom, najobičnijem vrču. Tako je upravo i nama pogled ostao fokusiran na ovoj gitari, te smo se polako i hipnotizirano počeli kretati prema njoj, dok su glasovi prodavača jenjavali, kao da ih netko na mikseti lagano stišava, budući da postaju nebitan dio ove situacije. Uzeli smo oprezno gitaru i počeli je promatrati kao zombiji, izbečenih očiju i otvorenih usta. Traže za nju 960 rubelja, što je oko 30 dolara ili eura, podijeljeno na nas 5, skroz prihvatljiva cijena. Nagovaramo ga da nam ju proda iako je trgovina već dosta dugo zatvorena. Ovom najmlađem, koji u svojim turbo usporenim pokretima jedva daje znakove života, nije ni najmanje jasno zašto ne uzmemo koju električnu od Santane ili Metallice. Pokušava nas to i pitati pokazujući polako na jednu, pa nakon desetak sekundi na drugu gitaru s potpisom. Ali u tom trajanju njegovih pokreta, zaboravlja šta je zapravo htio, te se počinje čuditi zašto uopće tako „brzo“ pomiče ruke, što ga totalno zaokuplja i odvlači od nas i naše priče s gitarom. Ostaje samo zbunjeno stajati i promatrati svoje ruke u pokretu. Gledamo se, nas je pet, svatko po par dolara i imamo gitaru koja je bila svakako od početka uplanirana u sve ovo. A i gitara je posebna, ne bi je mogli ostaviti, pa čak i da nam ne treba. Imala je duh, posebnost, ljubav na prvi pogled, crna kao vrag sa malim bijelim šarama, koje tanko ukrašavaju krug na sredini gitare. „Kao da joj je netko godinama, praveći je negdje u dalekom Sibiru, poklonio svu ljubav i koncentraciju, da od nje napravi nešto veličanstveno“ govorim ostatku. Ostatak me gleda blijedo... „Je al stvarno, fenomenalna je, ono na prvu“ šupci me još lože dodatno. Plaćamo trideset dolara i presretni pozdravljamo se sa domaćinima, koji sutradan se neće sjećati ni nas, niti da su prodali gitaru nekome. Vjerojatno će izbiti i frka kada skontaju da fali gitara, a nemaju pojma zašto, posvađat će se, poduzetnik će optužiti ovu dvojicu da mu prodaju iza leđa te ih otpusiti, ovi će ogorčeni i osvetoljubivi podmetnuti požar i radnje više neće biti. Žele nam puno sreće na putu i prvenstvu i ostaju na pragu trgovine još dugo mašući nam, ljuljajući se i odbijajući se jedan od drugoga, drugi od trećeg, treći od zid i vrata. Nazad u našem ministarstvu ili hostelu, promatramo noć kroz prozor sobe. Danas poslijepodne smo još boravili kod kuće u dobro poznatom okruženju, par sati poslije sjedimo u nekoj sobi u Moskvi. Uopće nemam osjećaj da sam otputovao nekuda, nego sam se jednostavno odjednom stvorio na drugom kraju svijeta. I sada piljim kroz prozor u noć, ispred nas milijarda zgrada, sivih, socijalističkih, upravo onakvih kakvima obiluje svaki grad istočne Europe. A upravo ovdje je epicentar te arhitekture. Zamišljam kako li je ovdje živjeti, provesti mladost, pokušavam bar na trenutak posuditi i okusiti duh ovoga grada. U daljini zvijezda strmoglavo juriša kroz tamu, kao da želi uveličati situaciju. Eto kad si se ti zamislio, onda ću i ja da padnem kako bi sve dobilo jednu dramsku težinu – kao da mi dobacuje u prolazu. No ni ta zvijezda, niti socijalističke građevine nisu tema naše večerašnje emisije, budući da u sobi vlada beskrajna sreća zbog gitare koja ipak ide s nama na put. Votka kruži do svakoga od nas i svaki put se čuje „Nazdrovje“ prije nego se salije u grlo. Nakon što je meza koju smo kupili pukla, vadimo iz torba zalihe koje bi trebale trajati bar do Vladivostoka. No kako je votka hvatala zamaha, tako je pola zaliha puklo u sat vremena. Veselju nikad kraja, pogotovo što nitko od nas ne zna niti jednu pjesmu napamet. Tako da mrmljamo i pjevušimo svatko svoju izvedbu uz gitaru, otvorili u neko doba i konzerve mesnih doručaka, što je vjerojatno namirisalo i jutro koje nam se počelo ušuljavati u sobu. Nismo spavali možda ni 4 sata, otkako nas je zora prvi put obasjala onakve pijane i rosne. Ustajemo se dosta mamurno, ali odlučni da se obavezno pokrenemo i obiđemo bar Crveni trg. Usput pronalazimo bonove za doručak, koje smo dobili sa iznajmljenom sobom, tako da se ipak odlučujemo nahraniti prvo. Jer tko zna šta dan nosi, a svi uvijek spominju kako je doručak važan, pa zašto ih ne poslušati. Doručak traje do 10, mi uspijevamo jedva sići 5 do 10, u restoran ili menzu koja je u prizemlju. Samo što smo predali bonove, konobarica nam donosi iste sekunde svakome po 2 hrenovke, kavu, nešto kruha i 2 keksa. Biće da ovo nije ni približno mitovima o doručku, kojeg ne bi trebalo propustiti, jer ko zna šta dan nosi. S druge strane, nismo ni računali da je doručak u cijeni, stoga nije red skoro pa poklonjenom konju gledati u zube. Sumanu su ili hrenovke ili kava vrhunski sjeli, te je zbrisao na WC. Dolazi nakon 10 minuta i umire od smjeha, kaže da nije bilo papira, ali zato hrpa telefonskih imenika?! Telefonski imenik grada od preko 10 milijuna stanovnika! Možeš vječnost presjediti na WC-u. Krećemo napokon oko 11.00 u obilazak znamenitosti, nakon što smo se svi morali uvjeriti u postojanost imenika umjesto papira. Opet pokušavamo preći ulicu, s kojom smo se još jučer imali prilike upoznati. I opet prelazak na drugu stranu znači herojski podvig. Oči su nam širom razjapljene, u glavama nam se počinje mantati od silnog pogledavanja lijevo-desno kao da pratimo super brzi tenis, dok trčeći izbjegavamo aute koji su očito i danas u misiji da nas linčuju. Sinoć kada smo po mraku ovuda hodali nismo ni vidjeli da smo prošli kraj još jednog gigantskog plakata Rammstein-a. Pa šta je ovim ljudima? Po ulicama viđamo jako puno beskućnika, na njima svi odjevni predmeti koje posjeduju, plus što nose bezbroj vrećica, u kojima je ostatak njihove imovine. Ili je ovo poznati kvart gdje se okupljaju, ili ih ovaj grad stvarno ima na izvoz. Dok oni stalno nervozno prebiru po kantama i kontejnerima, tik pored njih smireno svijetlucaju parkirane mrcine od đipova i limuzina sa zatamnjenim staklima. Izlazimo iz metroa kao i jučer, te ispitujemo prolaznike kako do Crvenog trga. Nije nam dugo trebalo da u daljini uočimo zlatne kupole na bijelim kulama. Imam osjećaj kao da idemo u susret nekoj bajci. Mislim si koliki mora biti taj trg, kada se krajem 80-ih nekakav Nijemac, izbjegavši sve radarske kontrole, uspio Cessnom spustiti na njega. Zalazimo iza jedne obične sive zgrade i ostajemo svi istovremeno ukopani na mjestu. Ispred nas se pruža veličanstveni prizor širine, asfaltiranog prostranstva na kojeg komotno stane nekoliko pravih nogometnih terena. Ne komentiramo ništa, stojimo tako ukopani bez riječi. Pokušavam uhvatiti fotoaparat, al ne mogu skinuti pogled sa ovog prizora. U daljini kao na prijestolju pozira katedrala Svetog Vasilija Blaženog, sa predivnim šarenim kupolama, koja kao da je ukradena iz Disneylanda i postavljena na Crveni trg. Odmah pored nje, kao kralj pored kraljice, sa crvenom zvijezdom na vrhu kupole ističe se crveni Spasskaya toranj. Cijelom dužinom trga prostiru se dvadesetak metara visoke, naravno crvene zidine Kremlja. Izgleda da crvena poprilično prevladava ovdje. Istovremeno rešetkama kompletno ograđeni trg, kao da simbolično želi ukazati na onaj stroži i beskompromisni dio priče, koji se pisao iza ovih famoznih bedema. „Jebote šta je ovo, aerodrom?“ Brane se prvi usuđuje. „Nevjerojatno, stvarno koliko je ovo...“  Pokušavamo skroz polako, laganim koracima krenuti prema trgu, ali policajac ispred rešetki nam objašnjava, a mi ga nastojimo razumjeti, kako se i trg i Lenjinov mauzolej mogu razgledati, ali se za tako šta treba platiti ulaz. Nemojte ništa misliti, miševi jedni, da ovdje ne vlada red i mir, niste samo vi sa zapada pametni i organizirani i ovdje se plati ulaznica, pa onda razgledavaj ako ćeš do sutra. Sat vremena bi smjeli izgubiti ovdje, a onda bi se ipak trebali pobrinuti oko susreta sa tajanstvenom ženom, koja nam je valjda kupila karte za Transsib. A već kad smo tu, bilo bi glupo ne kročiti na Crveni trg. Mislim stvarno, kome ćemo ispričati da smo bili u Moskvi, a umjesto Crvenog trga jedino što smo vidjeli jest podrum jedne trgovine sa instrumentima. Obilazimo prelijepu zgradu državnog muzeja i dolazimo na jedan drugi prilaz trgu, bliže zidinama Kremlja.  „Jebote mi smo u sred Moskve sada, a mi pojma nemamo jesu one dvi imale uopće tu neku ženu za karte i jel ona nama uopće kupila te karte za vlak. Moš mislit, ono, nema sada te žene i ništa.., došli eto vidjeti Crveni trg, pa ništa, onda ćemo nazad ća.“ smijemo se Sumanu, ali svjesni da nije rekao ništa nemoguće. „I vratimo se preksutra totalno normala kući, eto bili smo na tom putu kojeg smo pola godine planirali i kupili smo gitaru u Moskvi“ pogledava oko sebe Ivanović, dok nas lagano okružuju ljudi, opet sa nekakvim iskaznicama. Možda nas slijede još oni isti taksisti sa aerodroma? „Galebovi“ koji nas oblijeću su vodiči za razgledanje trga i za divno čudo pričaju engleski, nakon što smo izgubili nade da ćemo ga ponovo čuti u Rusiji. Vodič s kojim stupamo u kontakt zove se Aleksandar, što je nekako bilo i za očekivati. Nudi nam za 600 rubelja ili 15 eura, da nas provede kroz sve zanimljivosti i ukratko ispriča o povijesti Kremlja, o poznatim Rusima i još dosta toga vezanog za Crveni trg. Čisto reda radi pokušavamo spustiti na 500 rubelja, ne da bi se okušali u cijenkanju, nego zato što imamo samo novčanice od 500 rubelja. Pristaje iz prve, ali nas pita koliko fotoaparata imamo, jer za svaki na ulazu moramo platiti 50 rubelja, te da nipošto ne smijemo slikati bilo šta kada ih unesemo?! Imamo dva fotoaparata, što znači 100 rubelja! Gle, opet smo se vratili na 600 rubelja sve skupa. Mislimo si, kako nam provaljuje šuplju priču, al nekako je simpatičan u tim svojim prodavanjima folova, tako da nam nije žao dogovoriti se na kraju oko te cifre. A i nije da smo tu svaki dan, tako da jebo sad tih 100 rubelja. Samo što vremena baš i nemamo, tako da Aleksandar obećava kako ćemo sve najvažniji probati vidjeti i saznati u 20-ak minuta. Oznake: transsib, nogomet, rusija, prvenstvo |
23.05.2018., srijeda
Moskva, Rusija
|
Kako smo se zapričali oko pomisli da bi bilo odlično kada u avionu ne bi bilo sjedala, niti bilo kakvih ručki za držanje kao u tramvaju, nego umjesto svega toga ogroman whirlpool, sa janjcima koji se na rubu bazena okreću na laganoj vatri, nismo ni skontali da je poduži red za ulazak u «Aeroflot» nestao. Ulazimo zadnji u avion, bazena nema, a bogami ni janjadi koja se okreće. Umjesto toga krcat avion, troje nas je u jednom redu na sredini, dok druga dvojica dijele tri sjedala sa jednom ogromnom babom. Naravno kada u busu, vlaku ili avionu sjediš pored nekoga, to neće biti model koji se vraća sa revije u Milanu, nego će to naravno biti debela baba, koja je upravo bila u posjeti svojoj djeci i unucima. Naravno da je uz sve to puna doživljaja, koji ne mogu čekati da budu ispričani prvoj komšinici, nego sav taj naboj mora biti izrešetan prvoj osobi koja se slučajno i na žalost zatekla u blizini. Ne zanima nju da li je se razumije ili ne, bitno da je tu netko tko ima uši, dakle u stanju je da sluša. Čak i da samo ogromno uho sjedi pored nje, bilo bi joj dovoljno da iznese svoj beskrajni referat o svom životu od rane dobi do danas, djeci, unucima, Rusiji i Aeroflotu. Ova dvojica se nisu ni snašli, a već su bili prisiljeni klimati glavom i tražiti trenutak kada će joj dati do znanja da je ništa ne kontaju. Taj trenutak nije dolazio, jer je kapacitet priče bio neograničen, a let samo 2 i pol sata. Nama je čak i to vrijeme bilo dovoljno da zaspemo, probudimo se, te uvidimo kako neukusna avionska hrana može biti u sekundi potamanjena, znajući da nam je to možda jedini obrok taj dan. Taman da ću prolistati brošuru «Aeroflota», baba iza nas taman da će početi o boljševičkoj revoluciji i njenoj ulozi u svemu tome, kad pilot govori da već slijećemo u Moskvu. Kada zamislim da smo trebali putovati dva dana preko Berlina, Varšave, Minska do napokon Moskve, ovo je sada stvarno… brzo. Nije da prvi put letim, nego čak drugi put, ali svejedno se osjećam kao da sam otputovao iz Zagreba u Rijeku. S druge strane razumijem da je ta brzina od A do B poprilično super poslovnim ljudima ili ovoj «fast food & takeaway coffee» generaciji, koja na produžene vikende ne ide više sa roštiljem i šatorom do obližnjeg jezera ili rijeke, nego niskobuđetnim avio-kompanijama u atraktivne gradove obližnjih zemalja. Razumijem, al briga me za njih, ja sada imam vremena i želim putovati, dugo i daleko, bez ikakve žurbe. Tako da mi je ovaj skok od Minhena do Moskve i dalje nerealan, te me i dalje čini grintavim poput nekakve non-stop mrzovoljne babe. Baba? Pokušava još sažeti, prije nego napustimo avion, sve o komunizmu, staljinizmu i naravno njenoj ulozi u svemu tome. U Moskvi +4, kiša, tmurno, oblačno, totalno drugačije vrijeme nego u Minhenu. Čak smo u ovom kratkom preletu, uspjeli promijeniti dvije vremenske zone. Neki od nas su uspjeli promijeniti raspoloženje, budući da su bili terorizirani od strane ženske izvedbe Broja 1, poznatog iz Alan Forda. «Aeroflot» se uparkirava pred tornjem i stajemo odmah pored aviona dobrog starog JAT-a. Pa zar se JAT i dalje zove JAT? Vjerojatno zbog svih ovih promjena imena država, gradova, ulica, očekivao sam valjda i da se JAT ne zove više tako, nego nekako drugačije. Izlazimo iz aviona, Suman, Ivanović i Toma su već u kockastim dresovima, idemo hodnikom prema šalterima i odjednom se mimoilazimo sa kompletnom fudbalskom reprezentacijom Jugoslavije. Prolaze pored nas, mi u kockastim dresovima sa grbom HNS, oni u tamnoplavim trenerkama sa grbom FSJ, gledamo jedni u druge sa izbečenim očima, mi zbog toga što vidimo dobro poznata nogometna lica i to od niti jedne druge reprezentacije nego Jugoslavije, a oni što nekoliko kockastih dolazi iz hodnika, gdje se ulazi u JAT-ov avion. Toliko dugo nisam vidio ove face na TV-u, da imam u jednom trenutku osjećaj kako se inače znamo i sad je prošao dobar period da se nismo vidjeli i umalo da ih krenem redom pozdravljati: „Siniša! Dragane! Pa otkud vi?“ Kako smo poslije saznali, učestvovali su na turniru sa još dvije reprezentacije koje ne idu na prvenstvo, u sklopu priprema ruske momčadi za Japan i Koreju. Dolazimo još u šoku od ovog susreta pred šaltere za putovnice i nekako doživljavam još jedan šok. Valjda zbog silnih špijunskih filmova iz hladnog rata, očekujem na sred aerodroma drvene kučice, rampu, uniformirane vojnike i njemačke ovčare koji laju na nas. Kad ono hi-tech šalteri, zgodne mlade i ljubazne službenice skeniraju putovnice, gdje se istovremeno na monitoru uvećano projecira slika dotičnog putnika, sa nekakvim dodatnim podatcima i opisima. „Welcome to Moscow!“ reče žena, al sa snažnim ruskim naglaskom, uzimam putovnicu i mislim si, hajd, bar taj poznati naglasak da mi pruži dojam kako smo ušli u Rusiju, a ne u Disneyland. Ono što nas zatim čeka je i bolje nego Disneyland, jer tamo je posjetitelj već pripremljen na adrenalin, iznenađenja, jednostavno platio je da bude zabavljan. Ovdje nemaš pojma šta te čeka, a iznenađenja i zabave je na pretek. Prije nego kupimo prtljagu, prinuđeni smo kao stranci ispuniti nekakve formulare, šta smo sve unijeli u Rusiju, tako da se ne bi dogodilo kada budemo izlazili iz zemlje, da odnesemo nešto vrijedno, što nismo unijeli. Ne znam, možda naftnu platformu, polovnu lansirnu rampu ili kakvu bolest eventualno. Zamišljam nas petoricu ispred granice, izlazimo iz zemlje i iza sebe imamo ogromnu cisternu nafte ili plina koju smo prekrili dekom i pokušavamo ju prošuljati carinicima ispred nosa. Naravno vučemo ju po betonu, onaj metal para uši, a mi tu i tamo zastanemo i malo popravimo onu deku na vrhu cisterne, tako da nas ne provale... Najbitnije, budući da je podebljano, je dio gdje treba navesti s koliko love ulazimo u zemlju. Jer ne bi trebali izaći sa više, nego s koliko smo došli. Meni kao turistu, koji je došao nemilice trošiti, stvarno nije jasan ovaj paragraf. A opet s druge strane, malo me je i stid navesti cifru. Možda će se skupiti cijela carina i ismijati nas javno pred svima. Napustivši carinu, ušli smo u ogromnu prostoriju, gdje se nekakvi ljudi obilježeni žutim iskaznicama obrušiše na nas poput gladnih hijena. Taksisti, sa jedinstvenom željom da nas očerupaju do kosti, samo kada bi im i najmanju dobru volju pokazali. Sve smo na prvu odmah odjebavali, dajući im jasno do znanja da nismo ni približno zainteresirani za njihove prijevozne usluge. Izlazimo van zgrade, stojimo, gledamo oko sebe, dolazi nekakav bus, pokušavamo vidjeti kuda vozi, no u tom trenutku realiziramo dvije bitne stvari. Prva je da je natpis na ćirilici, a druga da nas ćirilica baš i ne ide. Iako se nas par, koji smo ju imali u školi, trudi da odgonetne točno sva slova, spašava nas pomisao da nemamo pojma gdje mislimo ići, tako da natpis iste sekunde prestaje biti zanimljiv. Ali zanimljiva postaje konstatacija, da i dalje pojma nemamo kuda se uopće namjeravamo zaputiti. Ipak nismo došli u nekakav mali gradić, pa da prvo prošetamo po glavnom trgu, a onda ćemo već smisliti. Odlučujemo pogledati jedinu adresu hostela koju smo našli na internetu, možda probati saznati kako do nje doći, gradskim prijevozom, busom, vlakom. Pitamo čovjeka pored nas, nema žutu iskaznicu, ali je ni manje ni više nego taksist. Na crnjaka. Objašnjava nam i rukama i nogama, šta drugo nego da nema ni busa ni vlaka – ko bi reć, te da bi nas on mogao do dotične adrese odbaciti za 50 dolara, što je pola cijene, nego što će nas oderati oni sa žutim iskaznicama. S jedne strane nemamo pojma koje su cijene, a ako se nakon onih silnih odjebavanja vratimo pokisli do onih gladnih hijena, imat ćemo puno lošiji pregovarači status oko cijene, tako da ipak odlučismo uzeti ovog drugara. Samim tim što vozi na crnjaka, draži nam je. Daje nam taj izazovni, avanturistički štih istočne Europe, gdje ništa nije po pravilima i gdje se oko svega može dogovoriti na licu mjesta. Ukrcavamo stvari u Volgu karavan i presretan sam što je to Volga, jer čak i ona pridonosi slici koju očekujem od Rusije. Jedan od nas sjeda pored vozača, a nas četvero se transformiralo u sardine na zadnjem sjedištu. Izašli smo sa aerodroma i čim smo se uklopili u promet, mogli smo već poprilično dosta saznati o ekonomskoj situaciji zemlje. Srednjeg staleža jednostavno nema. Bar se tako čini, dok promatramo rijeke auta u kojima plivaju uglavnom dvije vrste riba. Morski psi u svojim limuzinama, debelim Mercedesima zatamnjenih stakala, ogromnim američkim ili japanskim đipovima. A pored njih hrpe malih srdela u svojim željeznim napravama, koje na sve drugo liče, samo ne na aute koji bi trebali biti pušteni u promet. Dok tako plivamo sa ostatkom, vidi se da Sovjeti nisu štedjeli na prostoru ni sekunde. Prometni eksperti su mogli disati punim plućima, sedam traka prostire se u jednom pravcu, te isto toliko u suprotnom. Ogromne zgradurine razbacane uz široke ceste, ostavljaju dojam kao da je svaka četvrt trebala dovoljno prostora, kako bi organizirala svoje sletove. Pa bi drugi vikend, drugo naselje organiziralo lokalnu vojnu paradu i tako od naselja do naselja. Od jedne manifestacije do druge. Uz cestu kao i na cesti svako malo stoje čudni autombilski dizajni sa podignutim haubama, ispred kojih stoje njihovi vlasnici uživljeni u ulogu automehaničara. Kao da je ispod svake haube ogroman prekidač ON/OFF, kojeg samo treba ponovo vratiti na ON i nastaviti sa vožnjom. Nakon nekoliko minuta vožnje tim silnim autocestama, koji se navodno zovu «Prospekti», prolazimo i pored zapaljenog kamiona, koji tek tako stoji i gori na četvrtoj od sedam traka. Promet se radi toga ne zaustavlja, auti prolaze kao da je to sasvim normalno. Stigli smo pred hostel, ogromna zgrada od preko desetak katova. Malo nas zbunjuje natpis na zgradi, piše da je to nekakvo federalno ministarstvo…nečega, tko bi to sad sve uspio pohvatati šta je tu napisano. Uglavnom policajac koji stoji ispred zgrade, vidjevši da sa ruksacima i vrećama za spavanje očito nismo političari u posjeti ministarstvu, samo je pokazao na lift i rekao «Djeset»! Izlazimo na desetom katu, koji je cijeli preuređen u hostel. Preuređen bi značilo da je možda drugačiji od vjerojatno uređenih katova ministarstva. Ali ne nužno uređen. Ispred lifta je manja soba koja predstavlja recepciju. U njoj veliki ogroman stol, iza vojnički krevet na kat, a ispred u čošku manji stol sa kompjuterom, na kojem piše «Internet». Totalno smireni i hladni tražimo sobu za pet osoba, kao da smo je rezervirali još prije tri mjeseca i kao da nas čeka već danima, pripremljena i uređena samo za nas. Da bi nas uopće čuo šta pokušavamo reći, tip na recepciji zamoljava frajera u maskirnoj uniformi, sa ispod prepoznatljivom mornarskom majicom, da malo stiša Rammstein, koji do daske trešti iz nekakvog cd-playera sa jednim zvučnikom. Sobu za pet osoba taman i imaju, no kako se poslije ispostavlja, imali smo više sreće nego pameti, budući da je to zadnja slobodna soba u tom hostelu. A taj hostel je opet jedini, čija adresa se može naći u vodičima za Moskvu. Ulazimo u sobu i svi kao da smo umorni nakon toliko iscrpljujućeg puta, bacamo se na krevete. Valjda se to tako radi, kada se stigne na odredište i unajmi soba. Iako ne znam ni šta bi drugo trebali raditi, budući da u sobi ničega drugog ni nema, osim tih pet kreveta. Ležimo tako, buljimo u plafon i za pravo čudo, nitko ne progovara jedno duže vrijeme. Čini mi se kao da smo istovremeno postali svjesni, koliko nam je ustvari krivo, što nam nije upalilo do Moskve doći kopnom. Prije samo tri sata smo bili na aerodromu u Minhenu, a sada smo u nekakvoj sobi u Moskvi! Vraćamo se do recepcije kako bi platili sobu, koja stoji 15 eura po osobi, s tim da smo na temelju internacionalnih studenstkih iskaznica ISIC dobili 5% popusta, te zbog registriranja članarine u bilo kojem europskom hostelu još 10%. Uopće ni ne pratim zbog čega sve dobijamo te popuste, ali što god recepcionar više priča u postocima, to je nama cijena niža. To mi se sada nikako ne uklapa u sliku, koju sam sebi gradio o istočnoj Europi, jer sam očekivao guljenje kada god bi se pokrenula priča o lovi. Još nam jedan Nijemac, dok surfa na internetu, savjetuje da se pazimo i kako su cijene visoke u Moskvi. Ali opet si mislimo, relativne su te granice dokle je njemu povoljno, a dokle nama. Tako da ignoriramo i njega i njegove savjete i krećemo malo zujat po gradu.  Ispred „Ministarstva“ pokušavamo preći sporednu ulicu, koja ima samo tri trake u jednom i tri u drugom pravcu, na mjestu gdje nema ni pješačkog, ni semafora. Nismo prešli ni prvu traku, kada je s lijeva samo proletio nekakav auto sa preko 100 na sat. Ostali smo kao ukopani stajati na prvoj traci. Taman smo se odlučili napraviti slijedeći korak, kada se opet s lijeve strane začuo samo kratak i oštar zvuk. Ovaj put je motor proletio po srednjoj traci, tik ispred nas, tolikom brzinom da se tek dvije sekunde nakon njega vjetar pomiješan benzinom zakucao u nas. Osjećao sam se kao u crtanome filmu „Pink Panther“, kada isti pokušava preći cestu. Cesta je uvijek prazna i svaki put kada bi napravio korak na cestu, u tom trenutku bi se nacrtalo milijardu auta koji jure lijevo-desno. Odučili smo ipak prošetati 50 metara dalje do semafora. Stojimo tako danima čekajući da se zeleno upali, protutnjalo je sigurno pola motorizirane Moskve, dok se napokon semafor nije zazelenio. Prelazimo ulicu i nakon prve trake i nekih 2 sekunde zelenoga, upalilo se odmah crveno! Sad već gajim blage sumnje da nas netko namjerno zajebava, pijani generalni sekretar za semafore, promatrajući nas s prozora jednog od nebodera. Mi na sred ulice, auti na semaforu turiraju motore, kao da jedva čekaju da pojure prema nama, ne bi li netko od sretnika uspio da nas nabaci na haubu i razmelja brisačima po staklu. Svi turiraju! Đipovi i Mercedesi sa svojim tipično prepoznatljivim zvucima motora, te i ove čudne limene naprave sa zvukom miksera za kavu ispod haube. Ujedinjena motorna vozila u potjeri za nemoćnim, nevinim, dobronamjernim prelaznicima pješačkih prijelaza. Pobjegli smo do prvog prometnog otoka, spremajući se za istu avanturu prelazeći slijedeće tri trake. Poučeni iskustvom, na zeleno smo ovaj put sprintali. Dolazimo do neke očito važnije ulice, koja opet broji preko 7 traka u jednom pravcu i ne mogu se prestati diviti ovim cestovnim prostranstvima. Pogotovo što je svaka traka toliko široka, da pruža totalni neometani komfor i pijanim i slijepim vozačima. Objekte uz ceste krase hrpe prostorno neisplaniranih neonskih ili običnih natpisa, reklama i poruka. Nešto što i dalje veže zemlje istočne Europe. Zanimljivo je da je svaki drugi jumbo-plakat koncert Rammstein-a, koji treba biti održan za dva tjedna u Moskvi. Imam osjećaj da je ionako militantno odjevena većina mladeži luda za ovom njemačkom grupom. Čini mi se da ovoliko poklonika nemaju ni u Njemačkoj. E da ih sada drug Staljin vidi… Prolazimo pored nekakvog malog kontejnera nad kojim pored svega i svačega na čirilici, stoji EUR i USD. Svakako moramo mijenjati lovu, pa zašto to odmah ne učiniti ovdje. Dolazimo do malog prozorčića na kontejneru, pored kojeg stoji valjda gazda, tj. direktor ove financijske ustanove. „Dolar, Rubelj?“ pitam čovjeka, praveći pokret sa dva kažiprsta s lijeva na desno, kao da još budem precizniji u objašnjavanju ovog mog stručnog pitanja. Gazda klima glavom i pokazuje rukom na prozor. Saginjem se do prozora, nagonski valjda da vidim s kim imam posla, možda eventualno da ponovo objasnim «Dolar, Rubelj», prstima lijevo desno, kako slučajno ne bi došlo do zabune. No prozor je obložen platnom iznutra, tako da se ništa ne vidi, osim dlan koji sada izvire iz rupe na dnu prozora i čeka. Stavljam 100 dolara na dlan, koji nestaje u svoju rupu, neonsko svjetlo me ubija po očima, valjda još dodatni zaštitni sistem od želje da vidim tko radi iza tog prozora. Gazda sve ovo promatra sa budnim «ne-možete-me-zajebati-mogu-samo-ja-vas» okom, pušeći jednu za drugom tako što novu pali starom. Ne znam čemu ova tajnovitost, dobijam Rubelje, sve prolazi u redu, nitko nikoga nije zajebao, svi sretni. Pozdravljamo gazdu, čovjek klima glavom povlačeći pola cigarete u cugu, kao da ima usisavač u sebi, a ne pluća. Sretni zbog promijenjene valute, krenusmo ka Metrou, nemamo pojma kuda, ali poput pravih turista red je da lutamo i obilazimo nepoznati grad. Kupujemo kartu za Metro od 10 Rubelja, što nam omogućava vožnju do bilo koje stanice i vraćanje nazad na polaznu, dakle ovu tu. Bar smo mi to tako shvatili, ne bi se čudio da stvarnost izgleda skroz drugačije. Ubacujemo kartu u automat, iste sekunde se dvije pregrade visine otprilike jednog metra, silovito brzo otvaraju, prolazim odmah dalje i samo što sam prošao, istom silovitošću se zalupe nazad. Imam osjećaj da me te pregrade zahvate tom žestinom po nogama, ili bi me katapultirale nazad na onaj šalter gdje smo karte kupovali ili bi mi odsjekle samo noge i njih katapultirale na šalter. Kako god, nezgodno za šalter. Tako da svi prolazimo užurbano i neozlijeđeno kroz ovaj strašni mehanizam, postavljen tu da bi nanosio zlo nogama i šalterima. Stepenice koje vode u dubine Metroa jurišaju dosta brzo, iako mislim da je one u Budimpešti osobno sagradio Enzo Ferrari, prije nego što je strast za brzinom preusmjerio u gradnju sportskih bolida. Tom ponoru u koji se spuštamo nikada kraja. Imam osjećaj kako ćemo odjednom izbiti u Južnoj Africi ili Čileu. Napokon naziremo kraj stepenica, ali i kabine pored njih. U njima su nastanjeni „Čuvari stepenica“. Ti ljudi su tu, da bi doslovno pazili na stepenice. Čitavo vrijeme samo sjede i gledaju ih, valjda zaduženi za ove koji se pijani kotrljaju niz njih ili evenutalne kvarove na stepenicama. Kakva alternativa za kamere! Kakav predivan način rješavanja problema velike nezaposlenosti! Metro u Moskvi, uspoređujući ga sa modernim i dosta jednostavnim zapadnoeuropskim Metroima, izgleda predivno. Staromodno i raskošno. Osjećam da smo zalutali u barokni muzej ili dnevnu sobu nekog profesora povijesti i umjetnosti. Ogromni lusteri kao sa dvorskih predvorja ukrašeni modernim malim neonkama, freske i divovske slike u pozadini digitalnih semafora za vlakove. Muzejsko mirno i uspavano ozračje uznemireno rijekom jurećih ljudi koji su se slivali niz hodnike i vlakove, kao da se nalazimo u venama starije osobe kroz koje proleti viagra u intervalima od svakih nekoliko minuta. U životu nisam vidio ovoliko muškaraca i žena u crnim kožnim jaknama, možda jednom kada sam prolazio kroz pijacu „Arizona“ u BiH, ali ne znam da li je red da pijacu „Arizona“ sada uspoređujem sa Moskvom. Sve u svemu, počeo sam dijeliti stanovništvo na militantne ljubitelje Rammstein-a i ove kožne Matrix imitatore. Pokušavamo skužiti na koju foru da dešifriramo plan podzemne ocrtan na zidovima, ali za svaki slučaj zapitkivamo ljude pored nas koji isto čekaju na vlak. Mogao bi se taj plan i skontati uz malo truda, ali neznanje je najbolji način za uspostavljanje kontakta i upoznavanje lokalnog stanovništva. Mislim da niti jedan džepni vodič kroz grad, te ne može na zanimljiviji način zajebati ili uputiti na pravi put, kao kada na stranom jeziku pitaš lokalnu osobu, koja usput pojma nema šta si ju pitao, ali pokušava biti od pomoći i dobar domaćin. Sjetih se jednom u Lisabonu, da smo prijatelj i ja pitali jednu djevojku za nekakvu tramvajsku stanicu. Ne znajući nam objasniti na engleskom, uzela nas je pod ruku i odvela nas do stanice. Iako je stanica bila u suprotnom pravcu od mjesta gdje se ona zaputila, nije joj bilo teško prohodati s nama na drugu stranu dobrih 20ak minuta, upoznati se s nama, dovesti nas do stanice i vratiti se opet cijelim putem nazad. Takvu situaciju ti ne može priuštiti niti jedan đepni vodič kroz gradove. Ulazimo u vlak i nakon dvije stanice trebamo presjesti na drugu liniju koja će nas odvesti u sami centar grada. Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo |
22.05.2018., utorak
Kako do Moskve?
|
E ako nismo do sada, onda smo se upravo od sada osjećali kao da nas je ne čekić, nego malj sastavio po sred čela. Totalno u šoku, maknuli smo se u stranu da ljudi iza nas mogu okušati sreću u kupovini karata za koje kakve vlakove. „Ja ne mogu vjerovati, pa milion puta je svatko od nas prošao ovuda, pored «Bahnhofa». Od kada smo počeli ovo planirati... i da niko od nas nikada nije došao na ideju, ne da kupi, nego samo da rezervira karte za Moskvu?“ počeh na glas pričati sam sa sobom. „Pa šta ćemo sada?“ Suman se počinje već smijati, kao da je neko sranje visilo uz zraku, bilo je pitanje samo u kojem obliku i kada će pasti na nas. „Pa jebote rezervirali smo povratak iz Japana, u Moskvi karte za Transsib, hostel u Tokyu, a ovo što nam je pred nosom bilo, ni da smo se sjetili uopće“ dodaje i Brane vidno šokiran, ne može vjerovati nakon što je skupio pare, spušio pare, digao kredit da bi ponovo došao do para i sada ovo… Toma počinje umirat od smijeha. „Pa jebem ti mater, ne daju nam da idemo, urotili su se svi protiv nas.“ „E, a možda je sve ovo veliki ono, ko Big Brother, pa nas promatraju, gledaju kako ćemo se ponašati u ovakvim situacijama“ I Ivanovića je sada zahvatilo ludilo smijanja. „Da jebote, možda smo dio nekakvog eksperimenta, kako ljudi prihvaćaju neuspjehe i poraze.“ „Ja sve gledam i čekam da će upravo sada prići neki voditelj, zagrliti nas i reći kako je sve ovo skrivena kamera bila, svaka čast odlični ste bili, hvala vam na sudjelovanju u našoj emisiji, pogledajte tamo i tamo i tamo, sve su to skrivene kamere, nasmiješite se i mahnute našim gledateljima!“ U tom trenutku smo se svi zagrlili, zagledali se u jednu točku prema šalteru i počeli mahati, ne prestajući se smijati. Žena na tom šalteru, ne znajući šta se događa, odmahnula nam je isto, sva se zacrvenila jadna, misli da nam se sviđa pa joj je malo neugodno, popravlja pramen kose. „Dobro dosta zajebancije ljudi, šta ćemo sad?“ pokušavam prekinuti ovu zajebanciju, jer vidim da nas je krenulo opet i da bi mogli sada u nedogled se zajebavat na temu skrivene kamere, urote, masona, ignorirajući problem koji nas je po tko zna koji put zatekao. „Ja ne mogu vjerovati da mi ne možemo doći do Moskve, a imamo još 2 dana. Hoćemo vidjeti jel ima kakav avion? Eno tamo ima ured od Lufthanse!“ reče Ivanović i već kao da će krenuti prema uredu. „Jao ne znam“ ne mogu se pomiriti sa činjenicom da ne možemo vlakom do Moskve „Nije nam to fazon onda, rekli smo da cijeli put pređemo kopnom i morem, bez da koristimo avion. Jebiga, glupo mi je sada avionom da idemo do Moskve.“ „Ko zna koliko je i avionska sada do Moskve, tu nam onda sva dosadašnja planiranja što se tiče love padaju u vodu“ Brane će poučen iskustvom rapidnog mijenjanja stanja svog budžeta. „Dobro, ali moramo nekako doći do Moskve ljudi.“ „Pa, imamo još dva dana, vlakom ne možemo, s čim drugim nego avionom?!“ „Pa hajmo vidjeti jel ima kakav bus do Moskve!“ „Bus?!“ „Pa da malo vidimo sve te zemlje, na putu do tamo. Nekako mi je ovo, sjedneš u avion, dva sata i eto te u Moskvi. A ovako fino dva dana putovanja, da baš osjetimo da idemo u Moskvu i da je ta Moskva stvarno toliko udaljena.“ „E, aj ovako, idemo vidjeti u ove agencije sada, jel ima karata za avion i koliko bi nas to izašlo, a onda ajmo nazvati one naše Ruskinje, što su nam sredile karte za Transsib i vize, možda one znaju jel ima kakav bus iz Minhena do Moskve.“ „Može, da znamo sve mogućnosti koje nam se još nude. Ako nam se išta još nudi uopće.“ „E šuti i moli Boga da ima još karata za bilo kakav avion.“ Raspitali smo se kod nekoliko agencija, bilo je karata za Moskvu, u rasponu od 500 eura do 1500 eura. Ne znam šta treba biti ponuđeno u letu od dva do tri sata do Moskve za 1500 eura, ali eto, bilo je i takvih cijena. Naravno, nas su zanimale one od 500, što je i samo po sebi puno, jer smo za vlak do Moskve planirali dati oko 250 eura. To znači da u Japanu nećemo imati ni za šibice, a kamoli za kavu. Nazvali smo i one ljubazne gospođe što su nam pomogle srediti ruske vize, da vidimo jel postoji kakav bus možda. Prvenstveno iz razloga što bi taj bus trebao biti dosta jeftiniji nego avion, a i zbog toga što bi duže putovali do Moskve, što smo odlučili da ne navedemo kao razlog tim ljubaznim gospođama, jer ne znam koliko bi nas još smatrale normalnima. Kako smo nazvali u taj ured, saznali smo da je jedna od ljubaznih gospođa završila u bolnici, radi neke bolesti, i to ova koja se bolje konta u neke stvari, te da nema problema ako ćemo do bolnice, budući da ona radi i iz bolnice putem mobitela i laptopa. Dolazimo do ogromnog betonskog utvrđenja koje bi trebalo biti bolnica, no po vanjskom izgledu moglo bi biti i tvornica cementa. Kad unutra totalna suprotnost, veselo obojani zidovi i to još obloženi nekom spužvom ili gumom. Kao da smo ušli u ogroman dječji vrtić. Prolazimo sve moguće hodnike, dolazimo na treći kat i lutamo između soba, bez da smo na putu od ulaza do ovdje sreli niti vidjeli jednu jedinu osobu. A kamoli razigranu djecu. Našli smo sobu i stojimo nijemo pored kreveta od naše Ruskinje, oko kojega se okupilo još njene rodbine i nešto melju na ruskom, dok mi i dalje stojimo kao da ne znamo šta radimo uopće u sred neke bolnice, u sobi nekakvih nepoznatih ljudi koji pričaju na ruskom. Odjednom, nakon što im je ona objasnila naš problem, svi nam se obraćaju na njemačkom sa teškim ruskim naglaskom, zanima ih kako smo, gdje to putujemo, a mi im punimo srca sa simpatičnim pričama o njihovoj zemlji, kako smo izabrali put legendarnom transsibirskom željeznicom upravo radi toga što je legendarna. Ljudi se tope ponosni, što sinovi istočne Europe, dakle mi, unatoč promjenama i rušenju komunizma u svim tim zemljama, i dalje gajimo respekt i divljenje prema velikoj majci Rusiji. Nakon što je iz kreveta obavila par poziva putem mobitela, saznali smo da postoji bus za 3 dana, na liniji Stuttgart – Moskva, košta 100 eura što je svakako jeftinije nego avion i vozi nekakvih 52 sata, dakle 2 dana i još kusur, što je svakako duže nego što avionu treba. Upravo sve onako kako smo i željeli. Zahvalili smo se teti Ruskinji i njenim Rusima, još smo morali obećati kada se vratimo da ćemo ju posjetiti, čisto da se uvjeri jesmo živi i zdravi i je li sve prošlo ok. To se zove profesionalno upravljanje odnosima s klijentima. No kako smo se sada slijedećih par sati zabavljali sa temom autobusa, polazak, plus putovanje i eventualni dolazak, ispada da bismo krenuli u nedjelju a došli u utorak oko 2 poslijepodne u Moskvu. A u transsibirski vlak smo se trebali ukrcati u 4 poslijepodne. „Mi imamo ovdje 2 sata razlike od trenutka kada stignemo u Moskvu, do trenutka kada nam vlak polazi. Meni je to malo preriskantno“ Brane otkako je spušio one pare, postao je pravi uzor u oprezu. „Je stvarno, šta neka se nešto nepredviđeno dogodi, pukne guma, gužva, čekanje na nekoj granici i neka bus kasni sat i pol ili taman ta dva sata, nama cijeli put, sve živo nam propada. A nalazimo se u Moskvi, niti možemo nazad, ni naprijed. Nigdje. Ostat ćemo zauvijek u Moskvi!“ „E, i umrijet jednoga dana od ciroze jetre, zadobivene nenormalnim količinama votke, koju ćemo konzumirati podjednako i za doručak i ručak i večeru. Štima i to, da ne daj Bože taj bus kasni, al ljudi ja ću ispilat 50 i nešto sati u busu. Ono, vlakom možeš još prošetati, zapaliti jednu, otići u wc, al zgnječen i stisnut 2 dana u busu do Moskve, pa krepat ćemo. Guzice će nam otpast!» dodao je još i Suman svoj stav. Toma i ja smo još jedini bili zagriženi za ideju, da pod svaku cijenu idemo kopnom do Moskve, ali morali smo se složiti da je 2 sata razlike preveliki rizik, da stavljamo cijeli put na kocku. Jer stvarno, šta da se dogodi nešto i da taj bus kasni, pa počeli bi si čupati kosu prije nego što bi stigli u Moskvu. A i omjer je bio 3 : 2 da se ide avionom, tako da je ovo bio pravi trenutak da se isproba demokratsko donošenje odluka. Nazvali smo agenciju i bukirali avionske karte za ponedjeljak. Iz nekog razloga, nismo mogli uzeti u jednom pravcu, nego samo povratne karte, iako nam ne trebaju, budući da ćemo se nazad vratiti iz Tokya, a ne Moskve. Ali dobro, nemamo vremena tražiti alternativna rješenja, tako da smo presretni što uopće postoje bilo kakve karte do Moskve. Jedino što smo mogli birati je, hoćemo se ko fol vratiti 01, 04. ili 06.06. Naravno rekli smo ovo zadnje, jer smo ova dva prethodna datuma već zaboravili u tom nabrajanju, a ionako nam na kraju krajeva ne igra nikakvu ulogu. U Moskvu stižemo dan prije polaska vlaka, tako da imamo nekih 24 sata da obiđemo čitav grad i vidimo apsolutno sve što nas zanima. Došao je napokon i taj dan polaska. Ponedjeljak, vani sunce prži, Ivanović mi je javio da će za 15 minuta on i sestra doći po mene. Zatim idemo do Tome, gdje će se okupiti ostatak ekipe, pa autima idemo svi na aerodrom. Prošlo je 7 mjeseci od predlaganja ideje. Moglo je to sve i u puno kraćem roku biti organizirano, da naš svaki drugi susret nije završio u zajebanciji i pričama koje veze nisu imale sa ovim putovanjem. Upravo radi toga, ne bi mi bilo ni žao tog vremena, čak i da na kraju ne idemo nigdje. Mislim da ovu noć nitko od nas nije baš najbolje spavao, bar ja nisam. Izlazim iz zgrade, na leđima prepun ruksak od nekih tridesetak kila, vreća za spavanje pričvršćena za njega, spužva za ležanje srolana i također privezana za dno ruksaka. Starci su mi otišli još prije tjedan dana za Hrvatsku, tako da sam se još onda pozdravio s njima. Rekoše pamet u glavu! Kakav lijep dan, krećemo napokon na put, sunce, ptice, toplo je i izgubio sam svoju spužvu za ležanje nakon samo nekoliko pređenih metara. Pala je sa ruksaka već pred samom zgradom, a da nisam ni osjetio. Biće zbog ovih 30 kila na leđima, toliko mi prave zbrku u ravnoteži, da je gubitak tereta od pola kile prošao totalno nezapaženo. Da me Ivanović srećom odmah nije pitao za spužvu, primjetio bih njen nestanak vjerojatno tek prvu noć ležanja negdje na podu, kada bi mi kičma odrvenila. Na aerodromu nas je bilo oko dvadesetak, roditelji, sestre, braća, prijatelji, psi, mačke... Jedino s moje strane nije bilo nikoga. Nije mi to u početku ni bilo toliko bitno, ali mi je sada ipak nekako bilo žao. Upravo na aerodromu saznajemo da je netko od ekipe koja ne ide, napravio web stranicu na temu našeg putovanja, najjednostavniju sa par slika i forumom. Tako da se možemo javiti iz Vladivostoka ili kada budemo u Japanu, napisati par riječi kako nam je, te da svi koji nas znaju i zanima ih kako nam je, mogu to eventualno i pročitati. Super, mislim si, još jedan dokaz bjeloruskom konzulatu da nismo lagali u našem pismu, nego da iza ovoga stoji totalna organizacija. Iako nam sada ta afera sa Bjelorusima samo stvara gorčinu u stomaku, budući da nećemo ni putovati kroz Bjelorusiju, nego idemo avionom direktno za Moskvu.  Na semaforu iznad šaltera stoji hrpa gradova ispisana, odlasci, dolasci, buljim u to sve kao da su me prvi put obavijestili da ljudi lete avionima, pa mi je to još sve neshvatljivo. Minsk, pa ispod njega San Francisco, pa Tirana, ispod nje New Delhi, pa tu je i naša Moskva. Pitam se da li i ostali imaju 7 mjeseci pripreme, prije nego što se nađu pred ovako jednim semaforom na aerodromu? Gospodin na šalteru Aeroflota nas zove k sebi, budući da smo na redu, uzima karte, uzima nam putovnice, gleda, gleda, gleda i govori nam kako on baš ne zna da li mi možemo u Rusiju, pošto imamo povratne karte za 06.06. a vize nam traju samo do 02.06. Čak je i zabrinut ne znajući kako su mogli napraviti takav propust u turističkoj agenciji, da nam izdaju karte bez da provjere do kada su nam vize važeće. Naravno, objašnjava nam, mogli bi smo otkazati taj povratni let i probati dogovoriti možda da nam organiziraju let ranije. Ali ne zna da li je to moguće, jer on onda mora otkazati sada 5 mjesta u avionu, pa može biti i da karta propada. Ali mi definitivno ne možemo ostati u Rusiji četiri dana bez vize, to naravno ostavlja sumnje kakve su naše namjere, da li smo mi imali nešto drugo u planu? Zašto smo uzeli povratnu poslije isteka naših viza? Sve on to nama objašnjava i vodi istovremeno monolog sam sa sobom, ne dižući pogled sa onih karata, ne primječujući da smo mi već blijedi kao krpe, usta su nam širom otvorena, ali nitko ne uspijeva ni A izustiti, jer ne možemo vjerovati da pred sobom opet imamo zid. Ne znamo šta, kako, nemamo pojma gdje da počnemo objašnjavati, svi do jednoga smo u šoku. Jedva smo se pribrali i pokušavamo drhtavim glasom objasniti čovjeku da idemo transsibirskom do Vladivostoka, pa onda u Japan i ne, ne namjeravamo emigrirati u Rusiju i ne namjeravamo ostati duže nego što smijemo, mi bi samo da prođemo kroz Rusiju, nećemo se ni vraćati iz Moskve, nego iz Japana. „Pa zašto ste onda uzeli povratne?“ „Morali smo, nije bilo drugih.“ „Jel imate karte za transsibirsku?“ „Ne.“ „Jel imate karte kao dokaz da idete iz Rusije u Japan?“ „Ne.“ „Pa kako da ja onda znam da nećete ostati u Rusiji i dovesti se u situaciju da vam vize isteknu, a vi ne uspijete sebi srediti odlazak iz Rusije?“ „Pa javit ćemo vam se iz Japana, ako nam date Vaš broj“ tu smo pukli svi od smjeha, iako nam ovaj čovjek može zagorčati sve naše planove, nismo mogli izdržati. „Lijepo od vas, što pitate za broj, ali mislim da ipak imamo ovdje puno ozbiljniju situaciju, nego što to na prvi pogled izgleda“ dodao je isto kroz smijeh, srećom. I imali smo problem, sve dok se nismo napokon sjetili, da ustvari imamo povratne avionske karte iz Japana. Ni to baš nije 100% dokaz da ćemo napustiti Rusiju u predviđenom roku, koliko nam traju vize, ali nam je frajer odlučio povjerovati. Srećom da smo njih imali, inače nemam pojma da li bi nas uopće pustili na avion, iako smo imali uredno vize za Rusiju. Nije mi to baš jasno, ali nije me ni briga više, budući da je sada sve ok, mogli smo produžiti prema čekaonici. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo |
21.05.2018., ponedjeljak
Vize, cjepiva i hockey
|
Zajedno sa slikama uputio sam se u Zagreb. Sa novinarom sam se našao kasno na večer u zgradi Večernjeg lista. U uredu kao da je bilo tek poslijepodne, hrpa novinara u frci oko neke teme, glavni urednik centralizirano postavljen na kraju sobe puši jednu za drugom, a sve oko mene je bio crno-bijeli svijet. Bar što se opreme tiče, nisam mogao vjerovati da smo u 21 stoljeću. Kao da su tek pristigle najnovije informacije o Woodstocku, zaljevu svinja na Kubi i vijetnamskom ratu. Tako je i «modernistički» izgled ureda kasnio nekih 30 godina. No, sada jel članak bio napisan na Commodore-u ili na pisaćoj mašini, na kraju krajeva bijaše objavljen u novinama na sam Uskrs i mi smo bili puni sebe. Za vrijeme boravka u Zagrebu, koje je potrajalo malo duže nego što je bilo za očekivati, dogodilo se nešto stvarno nevjerojatno. Uspio sam spiskati svu lovu i vratiti se u Minhen praznog džepa. Do polaska je ostalo još mjesec i pol, vremena je bilo jako malo, a love još manje. Dogovor je bio da prije puta uletim još na mjesec dana u onu istu japansku firmu. No možda činjenice, da sam zadnji put napucao međunarodnih poziva dogovarajući se sa novinarom u Zagrebu preko službenog telefona ili možda što niti jednom nisam došao na vrijeme na posao, su pomogle odluci da me se više ne zaposli. Svakako nije išlo u prilog ni moja nesposobnost preuzimanja odgovornosti za grupicu od desetak studenata, koji su moja zadnja 2 tjedna bili angažirani povodom inventure u skladištu. Naime trebalo im je duplo više dana nego što je obično svake godine trebalo za inventuru. Muški dio grupe sastavljen od dva napušena Marokanca, umjesto poslom, bavio se barenjem ženskog dijela grupe sastavljenog od plavokosih Nijemica, Tajlanđanki u minjacima i Bugarki bez grudnjaka. Budući da sam ja bio voditelj obje grupe, nisam našao za shodno da još budem i cinkaroš, tako da je sve ostalo na svakodnevnom barenju i napušavanju iza regala sa minijaturnim čipovima. Da, biće da sve to nije baš išlo u prilog mom ponovnom zapošljavanju. Ali u svojoj glavi i samom sebi, njima sam bio super. Počeli smo organizirati vize za taj put. Trebale su nam samo dvije, za Bjelorusiju i Rusiju. Što se tiče ruskih viza, angažirali smo nekakvu rusku agenciju u Minhenu, koja se bavi svim mogućim stvarima što imaju veze sa Rusijom, pa tako i izdavanjem viza. Putovnice smo predali, platili za vizu i za par dana smo dobili i putovnice i vize nazad. Tko bi rekao nakon svih predrasuda o istočnoeuropskim zemljama, da će sve proći ovako u jednom švicarskom duhu. Još kada su u agenciji čuli zbog čega trebamo vizu, ponudili su nam pomoć oko kupnje karata za transsibirsku željeznicu. Navodno ako kupuješ kartu direktno na šalteru željezničkog kolodvora odakle polazi Transsib, karta košta između 250-350 eura. Ako kupuješ preko agencije, košta duplo. Karte se mogu rezervirati 45 dana prije polaska Transsibom, pa je okvirni plan bio da zajedno platimo jednu avionsku kartu i taj jedan od nas da ode u Moskvu kupiti karte na šalteru i vrati se isti dan nazad. Čisto da nam se ne dogodi da dođemo u Moskvu na šalter i saznamo da je sve rasprodano. Kako smo tu našu bojazan povjerili izuzetno simpatičnim i susretljivim Ruskinjama, one su nam ponudile da nam njihova suradnica u Moskvi kupi karte na šalteru. Pa kada bi nekada stigli u Moskvu, naći ćemo se s tom osobom i ona će nam predati karte. Uz tu susretljivost i duplo jeftiniju računicu, nije nas trebalo dugo nagovarati. Bjelorusku vizu smo morali sami organizirati, bez agencije, ali po sličnom principu. Opet smo poslali putovnice, ovaj put u bjelorusku ambasadu u Berlinu i čekali tih par dana da ih dobijemo nazad zajedno sa vizama. Prošao je cijeli tjedan, ni traga ni glasa putovnicama. U međuvremenu ja sam uspio izganjati posao u nekakvoj kemijskoj tvornici, gdje su tražili studenta koji bi primio u jutro pakete i poštu, registrirao ih i preostalih 7 sati buljio u zid. Ja sam im se kao takav svidio. Dobar za buljenja u zid. Brane je čitavo to vrijeme buljio u monitore, instalirao programe u nekakvoj firmi, te za sav taj trud imao nenormalno dobru satnicu. Još je uživao u totalnoj slobodi, da si sam upisuje sate provedene na poslu. Tako da su se na kontrolnoj listi našli i vikendi i praznici i svi mogući dani, gdje ni firma nije radila, a kamoli Brane. Svejedno, sve mu je uvijek bilo plaćeno, ali ni približno dobro koliko je uzimao na klađenju putem interneta. Gledao bi američki hokej preko satelita na TV-u i uživo se kladio na internetu. Kladionice na internetu su imale određene koeficijente, u određenom trenutku utakmice, naravno zavisno od situacije. Kada bi pao gol, trajalo je sekundu do dvije da se koeficijenti promijene. Brane je ipak bio brži, gledajući istovremeno monitor i tekmu na TV-u, držeći kompletnu utakmicu prst na kompjuterskom mišu. U toj sekundi, kada bi pao gol, Brane bi samo stisnuo na lijevi klik miša, koji je već bio namješten na OK i tako potvrdio okladu po još starim koeficijentima. Moglo se kladiti na svaku trećinu posebno, te na kraj utakmice. Tako da je po tom principu, trebalo vidjeti koju će tekmu prenositi TV i biti dovoljno brz i skoncentriran, pogotovo u zadnjim sekundama svake trećine. Jedna uspješna operacija, samo jedne tekme, je donosila više love nego par dana beskonačnog i u usporedbi sa lovom putem klađenja, besmislenog buljenja u monitor na poslu. Kako se radilo o američkom hokeju, a Amerika je bila u drugoj vremenskoj zoni nego Brane, utakmice su bile obično u kasnim večernjim ili ranim jutarnjim satima. Ili i jedno i drugo. Ni jedno ni drugo nije dalo Branetu spavat, tako da je posao okačio o klin i posvetio se kompletno cijelonoćnom držanju prsta na mišu i pomnom praćenju svake sekunde američkog hokeja. Prolazio je i drugi tjedan od slanja naših putovnica, ali ni putovnica ni viza nije bilo ni na Googlu. Do polaska na put je ostalo još tjedan dana, putovnice nismo imali, a ni sa lovom nismo baš najbolje stajali. Našli smo se na kavi, da po tko zna koji put pređemo sve moguće detalje, koje smo ionako prešli već milijardu puta. Toliko smo bili zaokupirani tom temom, da s nikim drugim ne bi ni mogli popiti kavu i pričati o nečemu što nema veze sa putovanjem, nestankom putovnica, te pozamašnoj sumi love koja nam je još trebala. Svejedno smo svi nešto veseli, jer koliko god se davili u brigama, iz nekog razloga smo sigurni, da bez obzira na sve, mi krećemo na taj put i to krećemo za tjedan dana. I niti jedna briga ne uspijeva nam pokvariti to uzbuđenje pred put, taj osjećaj da jedva čekamo da se krene. Jedino Brane već 10 minuta melja sa žlicom po kavi uzduž i poprijeko, slušajući nas bez da je i jedne rekao i dijeleći nam svima preko kurca po koji kiseli osmijeh. „Brane u čemu je fazon, šta je bilo?“ „Ma ništa, imam nekih financijskih zajebancija.“ „Kakvih zajebancija?“ „Ma nekakvih čudnih“, reče smješkajući se samom sebi „...Novčane prirode.“ „Pa jel nisi rekao da si se digao na 3 milje eura, ja kontam da je tebi put sređen?“ „Pa eto sada nemam ni za ovu kavu!“ „Molim?!“ „Jebiga.“ „Pa šta je bilo, nisi valjda puko sve na kladionici?“ „Sve!“ „Ne seri!“ „Sve! Nekidan me zajebo jedan par na tisuću i tristo eura.“ „Auuuuuuu, pa dobro i šta bi sa ostalom lovom?“ „Jebiga, probo se izvući na slijedećoj tekmi i puknem i ostatak. I sutradan da vratim to što sam spušio, posudim od buraza kreditnu karticu, prebacim još milju eura i legnem i tu milju. Jebote ne samo da sam spušio svoje pare, nego sam sada i burazu dužan milju eura!“ „A u pizdu materinu!“ „Jebiga, a mislio taman fino još samo jednom da ubodem i imam i Japan i more sređeno, ono, boli me kurac, para ko u priči, a priči nikad kraja. Sada mogu da si pucam u glavu.“ „Pa šta češ sad, pa nije valjda da nečeš ići?“ „Pa neam pojma, razmišljao sam da ne idem, al moram ići, ono fakat idem pa da ne znam šta… Toliko zajebancije oko svega i da sada na kraju ne idem. Nema šanse.“ „Pa jel možeš posuditi od nekoga lovu?“ „Pa moram vidjeti sada kako da dođem do love u ovih par dana.“ Blago rečeno, sjebali smo se ko foke, ali čudno iako čovjek nije imao ni za ovu kavu, nismo posumnjali ni jedne sekunde da mi ili netko od nas neće na kraju krenuti na taj put. Naprotiv postali smo još odlučniji da nakon svih ovih priprema, organiziramo sve kako smo i planirali. Još isti dan, revoltirani Branetovim gubitkom i spoznajom da nam se baš sada putuje više nego ikada, odlučismo bar dobiti putovnice nazad. Dan prije ove Branetove ispovijesti, saznali smo od pošte u Berlinu da je netko iz konzulata podigao i potpisao podizanje putovnica. No kada smo zvali konzulat, nitko živ nikada nije čuo za tu osobu, koja je navodno podigla putovnice. Ali da bi taj netko podigao putovnice, morao se u pošti identificirati kao zaposlenik dotičnog konzulata. Tako je krenula sumnja, da možda tu netko želi zaraditi na našim putovnicama. Ko fol su izgubljene, ali u stvari će ih netko za masnu lovu prodati dalje. Ništa protiv tih domišljatih načina zarade, ali dosta toga smo imali protiv da to naprave baš sa našim putovnicama, koje su nam poprilično bitan faktor za ovo naše putovanje. Još se sve to događa u konzulatu jedne istočnoeuropske zemlje, o kojoj ništa ne znamo, a čim o njoj ništa ne znamo i istočno je od Njemačke i Austrije, dovoljan razlog da bude automatski korumpirana, puna lopova željnih brze zarade. Ah gle, razmišljam kao konzervativni Švabo! Mislim, pa i sami smo iz Hrvatske, nisu ni nama korupcija i lopovluk nešto iz riječnika stranih riječi. Pod dojmom svih tih spoznaja, Ivanović napiše fino pisamce, da ako se ne angažiraju oko nalaženja naših putovnica, biti ćemo prisiljeni prijaviti slučaj policiji i pokrenuti sudski postupak. I naravno da ćemo i medije uključiti u cijelu priču, jer se radi o putovanju, u koje su razni sponzori uložili preko 20 tisuća eura. Tom istom putu ili projektu, u kojem su veliki sponzori uložili još veću lovu, prijeti otkazivanje radi njihove šlampavosti, muljaže i na kraju krajeva gubitka naših putovnica. Sami sebi smo se smijali na koji jeftin način mi prijetimo jednom konzulatu, ali smo na kraju ipak pisamce faksom poslali Bjelorusima u Berlin. Zajebancija se nastavila na račun pisma, konzulata, nas i našeg putovanja, kako će vjerojatno sada KGB početi da nas prati, prisluškuje, sve postaje jedan politički triler, otvara se piva, jedna, druga, treća, četvrta, taman mi u mračnim ulicama Berlina utrkujemo se Trabantima sa tajnim agentima, kada odjednom zvoni telefon. „Halo?“ „Dobar dan, ovdje bjeloruski konzulat u Berlinu.“ Mi pretrnuli! Gotovo je, sad ćemo tek da najebemo. Nakon ove četiri pive, kontamo da nas ovi stvarno prisluškuju i sada je kraj, već su na putu ovamo. Ovo je sada samo njihov osobni gušt, da nam kažu unaprijed šta će da nam rade. „Vaše putovnice su pronađene i želite li da vam ih pošaljemo ili ćete ih podići na šalteru?“ U tom trenutku ne možemo vjerovati, da samo sat vremena nakon što smo poslali faks, putovnice koje su dva tjedna slovile kao nestale, su odjednom bile pronađene. I čekale nas zajedno sa vizom! Rekli smo da ćemo ih radije mi podići na šalteru, tj. sestra od Ivanovića koja živi u Berlinu, nego da se putem opet negdje zagube. Igrom slučaja, naravno. Karte za utakmice u Japanu smo dobili tako, što smo jednostavno napisali pismo HNS-u, u kojem smo izjavili, da nas nekoliko želi karte za utakmice protiv Meksika i Italije. I oni se složiše, te su nam u odgovoru napisali – nema frke. Dobro, odgovor nije baš tako glasio, ali karata je bilo i to u 3 kategorije, one za 80, 120 i 150 eura. Za Mekisko smo preko Generalturista uplatili ove najjeftinije, za Italiju smo uzeli srednje od 120 eura. Račun da je sve plaćeno smo dobili, a karte kad stignu, stignu. To opet znači, da ih je FIFA iz bojazni kopiranja i krivotvorenja planirala poslati kratko prije početka prvenstva 31. svibnja. No mi smo trebali krenuti oko 18. svibnja, što bi značilo da bi karte pristigle u HNS taman nakon što bi mi krenuli na put, što nikako nije dobro, jer je HNS u Zagrebu, a mi bi u trenutku pristizanja karata bili negdje u Sibiru. Tako da smo svakodnevno HNS-u pili krv na telefonu, ispitivajući da li su karte kojim slučajem možda već stigle, te ako nisu, kako ćemo doći do njih. Nakon izvjesnog vremena i 355-og poziva, dobio sam dojam da imamo otvorenu liniju sa HNS-om. Više se nismo ni predstavljali, nekako su oni već slutili da bi s druge strane slušalice, mogli biti ni manje ni više nego upravo mi! Tako da ne bi rekli ni dobar dan, a već su nas dočekivali sa: „…oni što vlakom idu, jel tako?!“ Na kraju, vjerojatno ne znajući kako više da nas se otarase sa telefona, rekoše da će određene osobe uzeti karte sa sobom u Japan, te da ih preuzmemo dan prije utakmice u hotelu, gdje će te osobe iz HNS-a biti smještene. Neka mi samo nazovemo nekih par dana prije prve utakmice HNS i saznamo koji bi to hotel u Japanu trebao biti. Dogovoreno! Odbrojavajući dane do polaska i u izmišljanju svega i svačega šta nam treba i ne treba za predstojeći put, otišli smo se cijepiti. Trebalo je naravno, pred takav jedan put, misliti i na eventualne bolesti, koje bi mogle vrebati iza svakog čoška. Netko je predložio da zna neku našu doktoricu, ali ne sada što je naša, nego što je izuzetan stručnjak na području opće medicine, naravno. Kada si dosta godina izvan svoje države, a nostalgija i čežnja ti piju dušu na slamku, stalno gledaš da se primakneš bliže tom stablu s kojeg si pao, pa makar to bilo i u vidu cijepljenja kod naše doktorice koja drži ordinaciju u Minhenu. Naravno da mi nismo bili jedini takvoga mišljenja, nego je tu još čekalo desetak školaraca kojima se taj dan nije dalo ići u školu i dvadesetak «gastarbajtera» kojima se taj dan nije veralo po koje kakvim skelama ili im je trebalo pomoći da ispune pristigle porezne uplate na stranom njemačkom jeziku. Za sve njih je naša doktorica imala puno razumijevanja, jer su naše gore list. Desetak preostalih kućanica, koje su izmišljale koje kakve bolesti samo da bi klafrale na našem jeziku, ne trebam ni spominjati, jer na prvi pogled pri ulasku u ordinaciju, znali smo da ćemo na red doći za nekih 13 godina. No naša doktorica je za sve imala strpljenja i ljubaznosti, jer ne samo da valja pomoći našem lišću sa naše gore, već svaki taj list mora platiti svoj posjet doktorici. Pa tako i nas pedesetak danas, pa pedesetak sutra, pa sve tako do jedne od najprofitabilnijih općih praksi u Minhenu. Primila nas je preko reda, vidno zbog toga, što joj valjda u zadnjih pola godine nitko sa nekakvim drugačijim problemom od uobičajenih nije navratio. Ona sretna, mi sretni. Ostali pacijenti isto sretni, u vjerovanju da smo iznimno dramatičan slučaj, te hvala Bogu što oni nemaju takvih problema. Dobili smo cijepivo, koje bi nam trebalo biti dovoljno za čitav život. Mogu sada da se valjam u bazenima punim malarije, bez ikakvog straha da će se primiti. Još 2 dana do polaska. Imamo putovnice sa vizama, Branetu su starci na kraju digli kredit uvidjevši kakav ga je problem snašao, a mi ostali smo se nekako skrpali i zadužili na sve moguće strane. Karte za utakmice ćemo dobiti od nekih ljudi iz HNS-a u Japanu, a karte za Transsib ćemo dobiti od neke žene u Moskvi. Kako ćemo iz Rusije u Japan, nemamo pojma. Ugrabili smo zadnji preostali hostel u Tokyu i rezervirali putem interneta 4 dana za 180 eura po osobi, što je s obzirom na Tokyo i svjetsko prvenstvo, skroz prihvatljiva cijena. Ostatak za povratne avionske karte smo platili, pokupili karte i sjeli na pivu da proslavimo na miru završetak svih ovih priprema. Sunčan dan, terasa na malom trgu u zapadnom dijelu Minhena, svi nešto ne možemo skinuti cer od uha do uha, zbog uzbuđenja da za 2 dana stvarno krećemo na taj put. Dok uživamo u tišini i cerenju, samo čekamo tko će prvi početi komentirati sve ovo. „Ljudi, pa jel možete vi vjerovati da mi stvarno idemo za 2 dana?“ sjednicu je otvorio Ivanović. „Ma meni je ovo sve…, ja ne mogu još vjerovati da mi jebote stvarno idemo prekosutra!“ „Ja jedva čekam! Zadnjih pola godine o ničemu drugom ne razmišljam, zadnjih par dana već ne spavam. Ne mogu dočekati to jutro da se probudim, iako ne spavam, i da krenemo više.“ „Jebote, putovnice nam nestale, pa Brane spušio svu lovu, murija nas ganjala što smo zaustavili promet… ma ja bi sada krenuo odmah! Prije nego što netko još završi u zatvoru.“ „E a trebamo još od neke žene dobiti karte u Moskvi, hajd i ako dobijemo te karte, nemamo pojma kako ćemo iz Vladivostoka u Japan, a ako i uspijemo mogu se kladiti da ništa od karata za tekme…a da ne govorim da onaj hostel sigurno ne postoji u Tokyu.“ „A što nas obuze optimizam...“ „Vi kako hoćete, ali ja jedva čekam, pa makar sve bilo za kurac, jedva čekam da krenemo. Jebote nekidan sam bio u kinu s curom i nemam pojma šta sam gledao, jer sam sat i pol buljio u platno i razmišljao šta nas sve čeka na putu. Veze nemam o čemu je film bio.“ „Eh, kao inače bi imao pojma šta si gledao.“ „E, nisam vam rekao, sutra će stići dresovi od Šukera!“ Ivanović nam ovu informaciju dobacuje onako usput, tražeći pogledom konobara. „Kakvi dresovi?“ „Pa od mog strica komšinica…, poznanica nekakva, radi u Šukerovoj akademiji, pa su oni njima objasnili kako mi idemo vlakom na prvenstvo i kako smo jadni, dekintirani i kako bi smo rado bili sponzorirani u bilo kojem smislu i kao Šuker nam je dao nekakve dresove valjda i gaće, ono, komplet cijeli.“ „Ne seri, pa jel od repke, ove nove?“ „Pa valjda, nemam pojma, noćas će stići, stavit će valjda na ovaj bus što stiže oko 4 u jutro iz Zagreba.“ „Jebote, imamo i sponzora i to Šuker!“ „Svaka čast.“ „Eto nismo srali onda onim Bjelorusima kada smo napisali da su u ovo uložene velike pare i da još veći sponzori stoje iza ovoga putovanja.“ „Jebote, šukijeva akademija… Nisam ni znao da ima akademiju, a sada nam je službeni sponzor.“ „Akademija... Pola ih crta i šara kistovima, a druga polovica gudlaju po nekim instrumentima, ali svi obučeni u dresove i u kopačkama.“ „Kako ide ona... Šuki, Šuki Davore, neka grane govore, neka cijela zemlja zna, kako Šuker zabija.“ „Svaka čast Šukiju, nego ajde sad dok smo na okupu, tko može i ima vremena, da odemo pogledati ove karte za vlak do Moskve.“ „U jebote, pa da, ajmo onda svi, šta nam je to, dvije stanice do tamo.“ Jedva se uguravamo u tramvaj, ljudi urlaju unutra na njemačkom, turskom, kineskom, engleskom, španjolskom, tijesno je, nema zraka, vani sunce prži, ove dvije stanice kao da su vječnost trajale. Ulazimo na željeznički kolodvor, među svim narodnostima omiljeni i dobro poznati Hauptbahnhof. Ovdje isto kao da je seoba naroda, moramo se probijati kroz prolaznike namjernike da bi jedva nekako došli do šaltera za međunarodni promet. A pred njima red od nekih desetak zainteresiranih, koji svoje interese nisu mogli zadovoljiti putem interneta ili telefona ili nekakvih kataloga, nego sada na šalteru samo što ne krenu ispitivati kakve su boje sjedala u vlaku i kojom brzinom se vlak kreće, jer je to sve naravno bitno prije nego se odluče za to putovanje. Napokon eto i nas na redu. „Dobar dan, možete nam reći za prekosutra, kada bi bio vlak za Moskvu i koliko bi nas izašle karte za 5 osoba“, nismo ni završili rečenicu, već je gospodin na šalteru počeo to sve unositi u kompjuter. „Gospodo, do Berlina možete još stići, ali od Berlina pa prema Moskvi je slijedeća 2 tjedna apsolutno sve puno!“ Nas kao da netko pokušava udariti čekićem u glavu, al nama baš nije jasna situacija u potpunosti. „Mislite uopće nema šanse da dođemo do Moskve u slijedećih 2 tjedna?“ ne čekajući odgovor „Pa jel ima nekakva druga linija, preko Budimpešte ili Praga, pa na Poljsku? Ne moramo mi baš Berlin vidjeti.“ „Preko Berlina vam je jedina sigurna informacija za koju vam mogu reći kako stvari stoje, a stoje tako da nema mjesta. Ne znam da li iz tih drugih gradova uopće voze vlakovi prema Moskvi i ako voze, da li ima mjesta do Moskve.“ Oznake: nogomet, prvenstvo, rusija, transsib |
18.05.2018., petak
Kladionica i fotoshooting
|
Moj radni odnos sa Japancima bijaše svršen čin. Odlično jedno vrijeme, odlični ljudi, ništa pretjerano naporno. Zaradio se čak i koji novčić, pa rekoh da ću ja preuzeti odlazak u Zagreb i sređivanje pojedinosti objavljivanja priče u Večernjem Listu. A usput se pozabaviti da moja veza na daljinu bar malo okusi i blizinu. Samim tim, taj izlet u Zagreb je više opustošio novčanik nego što je bilo planirano. Kako god je neki novčić kapnuo, tako mu je životni vijek u novčaniku bio poput životnog vijeka jedne vinske mušice. Klađenje je «navlakuša». Da je to ovisnost koja se liječi isto kao i ovisnosti o drogi i alkoholu, nije mi u tom trenutku padalo na pamet. Sve krene kao komentiranje utakmica i dokazivanje sportskog znanja među ekipom. Prvi dobitak braniš od komentara kao npr. početnička sreća. Ufuravaš se da si stvarno pogodio, zato što se kužiš u ono što si odigrao. Normalno, što i sutradan ne bi podebljali novčanik na istu foru kao i danas, jer si stručnjak. Jedan od rijetkih koji se tako dobro kuže u nogomet ili neki drugi sport. Spušiš. Probaš ponovo, opet te jedan par zajebo. Malo kasnije dobiješ opet i kontaš koji si peh bio ova zadnja dva ili tri puta. Sve kontaš, sve ti je jasno, već i znaš na koje fore bi trebao stalno igrati, razvio si svoj osobni sistem. Daješ ostalim ovisnicima svoje pomno smišljene savjete, smatraš se izuzetno pametnim i napokon korisnim u zajednici. Jedino što ne kontaš, jest da si se i sam već navukao. Postepeno si svjestan da 20 utakmica za neki sitniš je stvarno porez na budale. Dok ako želiš stvarno unovčiti znanje, moraš odigrati tih par utakmica za malo veće novce. Kod prvih nekoliko te i posluži sreća, što naravno u tvojoj glavi nije ni slučajno sreća, nego upravo dobitnička kombinacija po kojoj ćeš uzimati permanentno lovu kladionicama. Kad u par navrata spušiš zanimljive sume za svoj kućni proračun, vračaš se opet na onih 20 utakmica za sitniš. Budući kako je od početka priče već dosta vremena prošlo, svi ti rezultatski raspleti su ti postali iznimno normalni. Uz sva ta nadanja uložena u slijedeći listić, neprihvatljiva ti je činjenica da si postao ovisnik koji mora bilo što odigrati. Hrvatska još pri tome nudi izvrsne uvjete za neliječenje tog simptoma. Pekare se polako stvarno moraju gurati sa kladionicama oko brojčane nadmoći i zauzimanja poslovnih prostora na svakom drugom čošku. Jebiga, gdje će plodnije tlo biti, ako ne u zemljama gdje se nema. Ljudi su dekintirani i onda se još brže navuku na klađenje, istovremeno gubeći još bržim tempom ono malo sitniša s kojim raspolažu. U Minhenu smo prvovremeno bili užasno razočarani što Njemačku nije zahvatila ta euforija. Kladionica nije ni bilo, možda prvenstveno zbog zakona koji to zabranjuju. Tako da smo žalili za domovinom, ne iz patriotskih razloga, nego upravo što se u Hrvatskoj moglo kladiti na svakih 100 metara. Ipak smo pronašli jednu rupu, koja je bila u blizini kolodvora, u vlasništvu Turaka i navodno je bila legalna. Kako? Nemam pojma. Niti je bilo natpisa ili reklame, niti je bilo tko mogao izvana skužiti da se u toj prostoriji može kladiti. Bio je unutra kompjuter i taj vlasnik sa debelim zlatnim lancem oko vrata, raskopčanom nevjerojatno tankom, šarenom košuljom i ponekad sa čačkalicom u ustima (onim danima kada je taman sekundu prije stukao kebap). Klijentela je bila probrana, sami stranci. Među svim tim Grcima, Turcima, Albancima, Afrikancima, «našima» i ostalim Indijancima, vidjeti plavokosog muškarca, bilo je ravno doživjeti Thompsonov koncert na Marakani u Beogradu. Tako da nikada nisam vidio niti jednog Nijemca, kako je ušao u te prostorije i okušao sreću i znanje, naravno. Nijemci to rade gospodski, 50 km južnije od Minhena u elitnim bavarskim kockarnicama. Nama slični, iz nama sličnih zemalja dolaze se kladiti na sport. Oni koji nemaju baš koliko bi htjeli imati i onda te nedostatke pokušavaju krpati klađenjem na sve živo, na što bi se moglo kladiti. Gospodin u finoj košulji je nudio samo nogomet. Jer koga još zanima košarka, rukomet, hokej ili ne daj Bože skijanje ili tenis. Ja sam igrao rekreativno, sve u nadi da ću si poboljšati budžet. Nije mi niti jednom palo na pamet da si taj isti budžet konstantno smanjujem. Prošao sam sebi razrađene kombinacije i vratio se opet na najmanji ulog i čistu sreću. Tako odigrah bez veze za 5 eura, 5 parova, da će rezultati biti neriješeni. Utorak na jedan par iz lige prvaka, srijedu 2 para iz iste lige i četvrtak 2 para iz Uefa kupa. Dobitak negdje oko 1.400 eura. Odlično, ponese te ta cifra otisnuta na dnu listića, slijedećih par minuta ne hodaš, nego trčkaraš podsjećajući se što si ono planirao, ali ti je falilo tih par šuškavaca u džepu. Još odigraš usput i loto, ali te on ne ponese toliko da trčkaraš, jer nije toliko realan i ostvariv. Loto je perverzija. Ferarri, vila sa bazenom, gole manekenke koje se po cijele dane međusobno mažu šlagom. I šanse su nikakve. Dok je dobitak na kladionici više onako za 4 nove zimske gume. I šanse su naravno puno veće. Sve u svemu, nakon par sati nisam imao pojma gdje mi je listić za loto, dok je listić od klađenja bio pomno spremljen i njegova prisutnost bijaše redovno provjeravana. Večer se polako spuštala, ne sumnjajući u to hoće li se spustiti ili ne. Večer večeras ima zicer u spuštanju, uostalom kao i svaki dan. Razlika je samo što nekada otjera svog slugu predvečerje, poprilično bez stila, nekako hladno i bez posebne najave. No večeras, večer je vukla žarko crveni plašt, provlačeći ga kroz sve one oblake koji su se pogledavali i poprilično zbunjeno doživljavali svu ovu pozornost oko jedne večeri. Lagano je šapnula danu da joj se izgubi s očiju, jer je večeras njena večer. Meni je večer bila prekrasna, zapažam tako usput, dok puštam korijenje čekajući Braneta. Ulična rasvjeta, koja je polako hvatala zamaha, auti presretni što mogu jedni druge nervirati sa dugim svjetlima, izlozi trgovina čekajući fajrunt i zajednički odlazak u pubove na podjebavanje koji je od njih gluplje dekoriran, kafići ljubomorni na izloge što imaju ranije fajrunt, ljudi zatrpani mislima čekaju pratnju ispred kina dok krišom promatraju jedni druge, ja otkrivam svoje oko za detalje, a nekakav topli zrak svemu daje posebnu čar. Kao da u gradu vlada nekakva kolektivna pozitiva i dobrota. I večer je to osjetila, pa biće da se zbog toga i dotjerala, ne bi li uveličala ovu večer. I tako Brane nikako da se pojavi, a mislim, nije da mi je sada dosadno. Stojim sa strane i promatram sav taj život koji se događa u svakoj materiji koja mi je u vidokrugu. Pa čak mi se čini da hamburger u ruci onog frajera, sve nešto mrzovoljno sudjeluje u ulozi prehrambenog proizvoda. Nije nešto pretjerano opušten zbog te uloge, pa se frajer vraća u Mc Donald's i žali se na žilavost i neopuštenost svog prehrambenog fast-food čimbenika. Sad je za blagajnom u Mc Donald's-u živa frka i zbunjenost, jer vjerojatno još nitko nikada se nije žalio na hranu u tom restoranu. Možda da je nešto pretoplo ili prehladno, ali ne i na kvalitetu sastojaka u nekakvom hamburgeru. Kad pogledam malo bolje, Branetu, kojeg i dalje čekam da me pokupi autom, upravo to vrlo dobro uspijeva. Zaposlenici tog prehrambenog lanca, izdresirani da postanu šarafi jedne velike mašinerije, ne razumiju zašto se sada Brane buni. Kako i očekivati razumijevanje od jednog šarafa? E sad, jedni ne razumiju zato što su jadni tek došli u ovu zemlju i ne razumiju jezik. Drugi opet, oni koji razumiju jezik, ne razumiju zašto se Brane žali na jedan od najkomercijalnijih prehrambenih proizvoda na svijetu, koji je više nego popularan. A da bi nešto bilo popularno, trebalo bi valjda biti dobro. Toliko dobro da ljudi uvijek hrle i dave se tom hranom. A sada se odjednom netko žali. Da bi se riješili na brzinu neugodne situacije, natrpali su Branetu vreću punu hamburgera. Ono što je već pojeo do pola, zamijenili su novijim, te još pridodali par hamburgera, čisto onako, za pretrpljenu duševnu bol. Uglavnom sada smo obojica imali šta jesti na putu ka našoj sobi. „Što si gnjavio one ljude? Mislim nije da se bunim dok su mi usta puna, ovo je moj indirektni pokušaj da te pohvalim i kažem svaka čast!“ „Pa treba ih s vremena na vrijeme podsjetiti, kakva sranja ljudima prodaju.“ „Svejedno, ljudi i dalje lete i žderu sve što se tamo prodaje.“ „Pa vidiš, nije li to dokaz da narod voli jesti govna?“ nasmiješi se Brane, dok mu mrve hamburgera bježe iz prenatrpanih usta. Rijeka auta ispred, pored i iza nas, davala nam je osjećaj pripadnosti. Jednoj prometnoj gužvi. Afterwork party na ulicama, uz light show semafora, uličnih lampi, te specijalne efekte ispušnih plinova. Uspješno uflekani od kečapa, listova salate, majoneze i ostalih sastojaka hamburgera, stigošmo napokon do našeg, u međuvremenu očajno željenog odredišta. Pošto su starci od Marija otišli za Hrvatsku, odlučismo sobu zamijeniti nečim pristojnijim, stanom. Sa TV-om koji zaista radi, i uopće prostorom koji sadrži fotelje i kauče, na koje kad se sjedne, sjedi se na njima, a ne na limenkama piva i ispražnjenim vrećama čipsa. Naravno da takav prostor zahtjeva totalno drugačiju priču od dogovaranja za put, tako da nam nije ni malo problematično bilo, ne dogovarati ništa u vezi puta. Pogotovo što se u prostoriji nalazi TV, koji nekako nenamjerno želi biti u centru pažnje. I to mu i više nego polazi za rukom, ili antenom. Počeše nekakva izvješća sa utakmica i sjetih se ja da itekako imam razloga pratiti sportska zbivanja ovih dana. Pogotovo ona nogometna, jer sam se kladio na 5 utakmica, od kojih sam već tri pogodio, u jučerašnjim i prekjučerašnjim susretima. Dakle ostale su još dvije tekme, od kojih sam jednu isto pogodio, kako upravo saznajem na TV-u. Ovu zadnju tražimo na teletextu i ona je tek počela u 22.00, prvo poluvrijeme je gotovo i još 45 minuta me dijeli od dobitka, budući da i ovdje stoji neriješeno za sada. Ne mogu vjerovati da sam sve do sada pogodio, te da sam odigrao baš zadnju utakmicu od čitavog UEFA kupa i sada ću dobiti sijede, dok budem kao kreten buljio čitavo poluvrijeme u teletext. I to u jedan jedini dio teletexta, onaj gdje mi je pogled fiksirao dva broja. Rezultat te zadnje utakmice, u kojoj su obje momčadi zabile po gol. Zašto ne prekinu sada tu utakmicu? Radi navijačkih nereda, prejake kiše, protesta protiv sječe amazonskih šuma, iz ljubavi prema kitovima kojih je sve manje po svjetskim morima. Zašto ne? Možda sve obuhvati kolektivna svijest, svi se pogledaju u jednom trenutku, uzmu loptu pod ruke i odu demonstrativno u svlačionice. Razlog nepoznat, ali svi se slože da je bolje tako i da je apsolutno fer da podijele bodove ovaj put. No gledajući onaj rezultat, sve više i više se bojim da će se svaki trenutak pojaviti neka brojka koja nije identična onoj drugoj. Nakon što sam svoju želju za gledanjem teleteksta morao opravdati pokazivanjem listića, te nakon što su i ostali shvatili težinu situacije, počeli smo ni manje ni više, nego svi buljiti u teletext. Da, ima onih čudaka koji zajedno gledaju filmove i serije ili se okupe uz brdo piva i prate uživo nekakve utakmice. Stvarno ne razumijem, pored ovakvog užitka zajedničkog gledanja teletexta. Skontali smo da u cijeloj ovoj situaciji, mi izuzetno malo pridonosimo rezultatu utakmice, te ne možemo dopustiti nekakve promjene uz ovakvo pasivno držanje. Dakle da ne bi došlo do promjena, odlučili smo postati aktivni. Svi smo počeli skakutati oko stola i uzvikivati ili prizivati nešto, moleći se tako da rezultat ostane ovakav kakav jest. Još 20 minuta. Mi poput Indijanaca urličemo i skačemo oko stola, čak smo odmaknuli i stol malo od kauča, da bi na miru mogli skakutati u krug. Još 10 minuta. Rezultat baš kakav meni treba. Sada smo sjeli, mali predah, ali svi imamo ruke u zraku, tresemo se kao u transu i svatko mumlja nešto svoje. Opet smo se ustali i počeli skakati oko stola, uz povike slične indijanskim ratnicima. Utakmica bi trebala biti gotova, ali rezultat i dalje svijetli drugačijom bojom nego rezultati utakmica koje su gotove. Još se igra, a mi se sve brže vrtimo oko stola i zavijanjem glasnije prizivamo «Svetu zviždaljku» da oglasi kraj tog susreta. Odjednom onaj rezultat biva ukrašen jednom predivnom zagasitom bojom, bojom kojom su okićeni i drugi rezultati utakmica koje više nisu u tijeku. 1 : 1 – neriješeno! Sreća, oduševljenje, padanje na koljena, skakanje po tuđim leđima, vješanje jedni drugima oko vrata, ljubljenje svega što liči na obraz ili čelo, svatovi, veselje, trans, euforija, jupi! No dobro, svatko se opet vratio na svoje mjesto, još jednom provjera listića za svaki slučaj, iako već znamo i koordinate svakog slova i brojke na tom tankom komadiću papira. Na 5 eura, dobio sam 1.390 eura! Kakav ulov! Kakav bod u gostima, holivudski happy end, vatromet, uspon na vrh svijeta, vulkanska erupcija, osvajanje svih prvenstava, svih liga u svim sportovima! „Fly with me!“ od Sinatre mi odzvanja u ušima, dok lebdim iznad sobe, izlazim lagano kroz prozor, osjećam kako mi ni zrak ne pruža otpor, nego me uzdiže i nosi visoko iznad grada. Mjesec se smješka i namiguje, pokazujući mi da je sve sređeno za mojih 5 minuta. Grad se budi, svi prodajni artikli su izašli na krovove svojih trgovina, da pozdrave mene i moje tek stečeno bogatstvo, u nadi da će netko od njih biti kupljen i izbavljen iz strašnih trgovačkih okova. Zgrade se njišu u ritmu jazza, putokazi su poprimili nove natpise, Sejšeli samo 10 km, Miami Beach 5 km, Teneriffe 2 km, Jamajka i Kuba samo pravo… Sve je sada na dohvat ruke! Ulične lampe tresu sa sebe snijeg i navlače kupaće kostime, borovi se pretvaraju u palme i svi me pozdravljaju dok ja u fraku, sa cilinderom u ruci i dugačkim štapom, skakučem s oblaka na oblak. Sinatra me prati u stopu, s istim frakom, cilinderom i štapom, poklanjajući nam sve svoje hitove, jedan za drugim. Svi plešemo, sve se vrti, ispod nas se sve pretvorilo u jedan veliki blještavi Las Vegas, a iznad nas samo zvijezde mudro i smireno promatraju sav taj urnebes. Odjednom me nešto vuče nazad, istim putem, kao da je netko pritisnuo dugme za premotavanje. Mjesec, zgrade, ulice mi mašu, dok Sinatra ostaje na jednom oblaku, izbacuje onako frajerski ruku prema meni, te kažiprstom i palcem kao da puca u mene, namiguje u stilu „vidimo se drugi put“. Stan iz kojeg sam izletio, uvlači me kroz isti onaj prozor i prikucava za kauč, dijeleći sa mnom spoznaju ostale ekipe da nemamo ni kap alkohola, a ni sve skupa 5 eura kako bi otišli negdje van slaviti. Sjedimo tako presretni, što sam se bar ja riješio financijskog problema, bar polovično. Ne preostaje nam ništa drugo, nego maštati o svemu što bi se moglo s tom lovom, te kako bi bilo fino da nam svima uleti jedan takav iznos. Sutradan idem do veselog orijentalnog gospodina sa zlatnim lancem i šarenom košuljom, pored njega su još dvojica i raspravljaju nešto na turskom. Predajem mu listić i doživljavam u sebi promjenu iz čovjeka u pravu psinu. Drago mi je što ću mu sada uzeti lovu i promatram samo njegovo lice, da vidim kakav će izraz složiti kada ugleda cifru koju treba isplatiti. Iznenađeno je podigao obrve i odmah dao listić ovoj drugoj dvojici. Mislim si, ovi su zaduženi da razbijaju sve one koji stvarno misle ako su pogodili nešto, da će im to biti i isplaćeno. Sad sva trojica nešto komentiraju, ali po mojoj slobodnoj procjeni, mislim da mi jebu mater na turskom. Jedan od njih me na lošem njemačkom pita, da li sam ja nekakav veliki stručnjak, dok sam pet neriješenih pogodio. Rekoh skroz ozbiljno da jesam, naravno, gdje si vidio da neko ovako pogađa neriješene. Imam i sistem, odaberem 5 utakmica, uzmem vagu pred sebe i stavim sa svake strane po 1 kg. Lijevi uteg je jedan tim, desni uteg je drugi tim. Ona strane koja prevagne, igram za taj tim. Nećete vjerovati, evo svih 5 puta je vaga bila na egalu, tako da šta ću, odigrah sve neriješeno. Gledaju me blijedo. Uzimam pare, zahvaljujem se, hvatam se magle i to vrlo brzo, a vas trojica sišite veslo, kladioničarsko. Novinar Večernjeg lista s kojim smo stupili u kontakt, tražio je od nas par slika kako bi ta naša priča izgledala skroz spektakularno. Kako je dogovoreno, bilo bi baš fora, da imamo nekakvu sliku gdje se vidimo mi i eventualno pruga koja vodi u daljinu. Asocijacija na naš daleki put vlakom u nepoznato. Naravno da tu ideju nije imalo smisla nikako drugačije shvatiti, nego doslovno. Izrecitiravši tu zamisao ostatku ekipe, odlučili smo organizirati jedan mali fotoshooting na nekakvoj najbližoj pruzi. Vikend smo nekako svi imali vremena i Brane predloži da odemo do jednog dijela pruge, kojim voze prigradski vlakovi, takozvani S-Bahn. Taj dio pruge mu je bio izuzetno poznat, budući da je kao klinac jednom toliko iživcirao starce u autu, da su ga zajedno sa sestrom izbacili van i poslali ih da zadnjih 200-300 metara na putu kući, prevale pješke uz prugu. Nedaleko od stanice Pasing parkirali smo aute i kroz nekakvo žbunje nabasali na prugu. Bio je to očito prometniji dio željezničke infrastrukture oko grada Minhena, budući da ispred nas nije bila jedna pruga, nego njih pet. Na zadnjoj, brojeći od nas, stajala je demonstrativno ogromna kompozicija najnovijih, tek proizvedenih BMW-ova, stisnutih na dva kata i raspoređenih na otprilike 10-15 vagona. Nije bilo vremena diviti se tom ponosu bavarske prijestolnice, budući da smo od cijeloga dana, odlučili se slikati kratko prije nego što će pasti mrak. Poredali smo se na prugu, najmaštovitije što smo mogli, poput nekakve momčadi koja se slika uoči početka utakmice. Naravno Branetova sestra, stojeći sa svojih 1,60 cm direktno ispred nas, mogla je vidjeti ništa drugo nego samo nas. Da bi dobili sliku gdje se vidimo mi i u pozadini pruga, trebali smo očito zamoliti Raziju Mujanović da nas slika. Kako god, morali smo hitno smisliti drugu pozu, budući da je sunce polako zalazilo. Probali smo jedni iza drugih, ali ni tu se ne vidi pruga koja vodi u daljinu.  Netko je u tom trenutku došao na ideju da legnemo poredani na prugu, poput sardina jedni pored drugih, tako da nam glave i noge prelaze preko željeznih tračnica. Naravno da su takve predivne i originalne ideje bile uvijek objeručke prihvaćene. Tako smo se našli ležeći na prljavoj pruzi i blejeći u nebo, pokušavajući istovremeno Branetovoj sestri dati zadnje upute šta bi sve trebala uhvatiti u taj kadar. Tako zumirajući na fotoaparatu nas i prugu, uhvatila je još usput i vlak u daljini koji je od svih tračnica, svom brzinom jurio upravo našom tračnicom, naravno prema nama. Ta informacija dok je došla do nas, te dok smo shvatili da nije zajebancija, vlak je već prevalio dobar dio puta i bio već toliko blizu, da smo se u frci i panici pobacali u žbunje, kroz koje smo se maloprije oprezno probijali do pruge. Vlak je proletio svom žestinom, ispuštajući još užasno iritantan zvuk sirene, s kojom recimo da nas je strojovođa želio pozdraviti, onako usput. Nakon što je sve opet bilo čisto, izronili smo iz onog žbunja skidajući i tresući granje sa sebe, ne bi li se opet mogli uvaljati na prljave tračnice. Mlada umjetnica je opalila par snimaka i sa materijalom u rukama, mogli smo otići živi i zdravi zasluženo na pivu. Provlačeći se opet oprezno kroz žbunje, na putu prema autima, odjednom se u daljini čula opet sirena, ovaj put ne ona iritantna od vlaka, nego ona poznata zavijajuča, koju koriste vozila javnih službi. Kao u akcijskim filmovima, uz škripu kočnica, na sred ceste su se popriječila dva policijska kombija. Promet na cesti se zaustavio, a iz kombija je izletjelo desetak policajaca u uniformi i civilu i pobacalo nas na haube naših auta. Sa raširenim nogama i rukama stajali smo u šoku, okrenuti leđima policiji, nadajući se da je sve ovo neka velika zabuna. U jednom trenutku pored nas se pojavljuje frajer u civilu, sav izvan sebe, javljajući preko toki-vokija sa teškim bavarskim dijalektom da su stigli na vrijeme i da je situacija pod kontrolom. „Dobro jeste vi normalni, jel mi može netko od vas totalnih idiota objasniti šta se ovdje sada događalo?“ bilo je prvo s čim nam se obratio. „Pa…“, počeli smo svi mucati. „N-ništa, samo smo se malo... aa, slikali uz prugu.“ „Slikali ?“ povisio je još ton. „Upravo nam je javljeno da se grupa ljudi kolektivno pokušava ubiti, ležeći na pruzi i čekajući da ih vlak zgazi. Cijeli promet je radi vas kretena obustavljen.“ Pošto smo svi bili u kockastim dresovima, ne bi li naša slika na pruzi još zanimljivija bila novinama uoči nogometnog prvenstva, još je u totalnom deliriju prokomentirao: „Šta ste vi, neka jebena sekta ili šta?“ Biće da nas onaj strojovođa nije sirenom pozdravljao, nego je naprotiv istog trenutka obavijestio centralu o našim samoubilačkim namjerama. Centrala je digla uzbunu i zaustavila sve slijedeće vlakove na toj dionici. Promet prigradskih vlakova koji prolaze ovom stanicom bio je još 30 minuta obustavljen, dok nisu ukinuli alarmantno stanje. Nama su zapisali imena i adrese, obećali nam kaznu za ovaj naš pothvat i poželjeli nam puno sreće na svjetskom prvenstvu u Japanu. Sjeli smo u auta, ne znajući šta drugo nego ipak otići na planiranu pivu. Toma je samo dobacio: „Koliko može koštati obustava prigradskog prometa na pola sata ?“ Oznake: nogomet, prvenstvo, rusija, transsib |
17.05.2018., četvrtak
Soba za sastanke
|
„The soba“, oličenje iskvarene mašte te bijega od zahtjevne urednost ili pedantnosti na koje ljudsko biće bude primorano ako u svojim dvadesetima još kod roditelja živi. Apsolutna apokalipsa u par kvadratnih metara, totalna anarhija i raspad društvenog sistema prikazan u malo slika koje zaprepašteno oko može pohvatati u tom trenutku. Prvi problem mi stvara sitnica da uopće raspoznam ostalu dvojicu koja su se stopila sa interijerom u sobi. U sredini ovog prenatrpanog prostora je playstation i mali TV, koji jedva izviru iz hrpe praznih pivskih konzervi, popločenima po cijeloj sobi. Tu su i dva kauča, na koje je bolje ne sjesti, jer postoji mogućnost provesti ostatak života zalijepljen za taj kauč u podrumskoj sobici ili otići iz sobe ali sa komadom kauča na guzici. U kutu između tih sjedećih zamki, na jednom postolju nalazi se veliki TV, koji nije radio ni onog trenutka kada se nabavio. Ostavljen je iz razloga zauzimanja prostora u sobi i nadanja da će jednoga dana iznenaditi sve prisutne u sobi, tako što će sam od sebe proraditi. Zidovi su tapetirani novinskim člancima o hrvatskoj nogometnoj repki kao i našim slikama sa zadnjeg svjetskog prvenstva u Francuskoj i odlaska na utakmicu Hrvatska – Jamajka u Lens. Razbacane vreće od čipsa i boce od vina služe samo kao kontrast ovome moru konzervi ispod kojih me ne bi začudilo ni da se nalazi nečiji leš. Nasuprot obećavajućeg, velikog TV-a nalazi se mali drveni stol na kojem stoji nekoliko dvolitrenki od Fante i Cole. Pune su i raduje me pomisao što se makar nešto ima za popiti, iako su i one sa natpisom Coca-Cola ispunjene žutom tekućinom. Uskoro je i taj fenomen razriješen, naime sve do jedne su bile napunjene mokraćom, jer je trebalo negdje isprazniti sve ove popijene hektolitre piva i vina. Budući da nigdje u blizini nema WC-a, moralo se pribjeći alternativnom rješenju. Odlično, i prihvaćeno s moje strane, jer i meni je jasno da zna biti prava frka kad mjehur stisne. Ali činjenica da one kao takve stoje na tom stolu već jako dugo... No dobro, nije moje da se bunim, netko ima u sobama slike, drugi opet prekriju sve dijelove namještaja i tehnike sa tabletićima, a ima i ovakvih poput nas koji se ispišaju u prazne boce od Cole ili Fante, pa stave to umjesto vaze na stol. Ipak to sve daje jedan određeni ukus interijeru ove sobe, a i nije naše da prvi put kad smo se svi ovdje sastali, pričamo baš kako ništa ne valja. Ispod stola su četiri ogromne crne vreće, pretrpane isto tako konzervama i bocama, te takve stoje tu već otprilike… dosta dugo. „The soba“, za sada mi se sviđa jako, odlično mjesto za ozbiljna planiranja! Zima jadna nije znala više što bi od sebe, hoće li se predstavljati kao jadna i bijedna, spremna odustati od svojih dobro poznatih karakteristika ili će još jednom pokazati svu svoju snagu i moć zavijanja svega nepomičnog u bijelo. Mi smo ju doživljavali kao nametnika zbog kojeg iz dana u dana nismo znali da li obući cipele za planinarenje, čizme za ribolov ili u krajnju ruku peraje. Zima je ipak uživala lijenu verziju odrađivanja svoje dužnosti kao godišnje doba, te je podlegla redovnim naletima sunca i pustila svoj bijeli plašt, da se pretvara u bareštine i čitave močvare razlivene po cestama. Osim što smo imali poteškoća pri odabiru rekvizita u kojima ćemo dogacati do naše sobe, drugih prepreka nije bilo ili ih mi nismo doživljavali toliko, koliko smo osjećali uzbuđenje oko svih ovih priprema. Tako zatrpani konzervama, sa najmodernijim televizijskim dostignućem u pozadini, pogledom na još uvijek neispražnjene žute flaše Coca-Cole, donesošmo odluku da umjesto stalnog fanatičnog međusobnog oduševljavanja sa raznim idejama oko putovanja, mogli bi za promjenu stvarno nešto i poduzeti u vidu organiziranja istog. Jednostavno krenuti od nečega najjednostavnijeg. Dobro, da idemo vlakom tamo, to je dogovoreno. Ali kako ćemo nazad? „E, ljudi, ajde već kad se zajebavamo sa tim alternativnim načinima putovanja, ajde da nikako ne letimo!“ „Šta? Da se vratimo istim putem vlakom?“ „Ma ne znam, kad bi pomislio u Japanu da nas opet onaj isti put vlakom čeka, opet 7 dana u kupeu...“ „Jebote, možeš si misliti kako je tim kondukterima koji samo fure na toj relaciji, Moskva – Vladivostok, čitavo vrijeme?!“ „Stvarno, kako ti ljudi imaju još donekle privatan život, ženu, muža, djecu, možda kakvu omiljenu seriju na TV-u koju prate...“ „Pogotovo seriju i to onu sapunicu koja ide svaki dan i svaka epizoda završi sa nevjerojatnom porodičnom dramom.“ „A njih nema 7 dana i dok ugrabe priliku da se ponovo dokopaju TV-a, u međuvremenu je Romeo iz serije postao otac svog djeteta, za koje se ispostavilo da je kćerka svoje majke.“ „Dođe ti da si nokte odgrizeš do slijedeće epizode!“ „Zamisli da idemo vlakom 7 dana kroz cijelu Aziju, a vlak onaj mali turistički, za razgledavanje grada, kao što zna nekada na trgu u Zagrebu stajati. Mali ćiro ili kako se zove već, Bubi.“ „E, kao onaj kad smo mi u Parizu kreteni ispali, dan prije Hrvatska-Jamajka. Kada smo sišli sa Eiffelovog tornja, ušli u onaj vlakić, čisto da se provozamo malo ulicama i na kraju završili na onome brodu, ne znajući da je i to u cijeni. Na kraju se vozili sat vremena po rijeci.“ „Jao da, sjećam se one scene gdje svi turisti slikaju sebe i most u pozadini, sebe i rijeku, sebe i zgrade u pozadini, jebote a ja vas slikam kako hrčete povaljani u one fotelje.“ „Pa šta ćeš, malo nam se prispavalo. Još toplo, onaj brod se ljuljuška...“ „Mogu se misliti kako smo izgledali drugima. Ljudi izvalili lovu da mogu vidjeti sve te mostove, stare zgrade, romantika na brodu i onda skrenu pogled na nas koji spavamo razjapljenih usta i blago je reći da ne doživljavamo ništa od silne romantike. Sigurno su si šaputali ono, kakvi huligani, stoka, spavaju!“ „Još na Eiffelovom tornju prije toga, kad su oni Ameri doživljavali kulturni šok s nama. Kako je njima frka bila, nas 15ak u dresovima i sa zastavama urlamo i pjevamo, a oni jadni došli na ekskurziju iz Amerike i ništa ne kontaju, ni šta je nogomet, ni tko smo mi.... Jebote još su mislili da smo neka sekta, onakvi svi u kockama.“ „Sad kad si kocke spomenuo, sjetio sam se moje bake.“ „Što? Šta je baka kockar bila?“ „Da i živjela je u Monte Carlu. Ma ne, nego mi je ona uvijek štrikala neke džempere i čarape s kockama.“ „Jel od vas tko ikada imao one čarape «Udarnik» gdje Prosinečki u onoj reklami samo u njima izlazi iz autobusa?“ I toliko o sastanku. Još jedan koji je davao nadu, obećavao, imao skoro pa potencijal da će biti nešto od silnih dogovora. Na kraju i on jadan bijaše ugušen u ponovnom trljanju slame. Do kraja večeri i ponovnog razilaska u komiranom stanju, rodila se čak i ideja da se vratimo tankerom, skroz od Japana, preko indijskog oceana, Sueza i ravno do naše obale. Negdje prije sam čitao, da postoje mogućnosti putovanja na tankerima, navodno platiš nešto sitno, imaš svoj ležaj, jedeš sa posadom i putuješ najskromnije moguće nekoliko tjedana, okružen kontejnerima, naftom ili već nečim što taj brod prevozi. Bila bi to kruna cijelog ovog putovanja, vratiti se ploveći 6-8 tjedana na brodu. Odmah je tu mašta dokazala da može svašta, priča je krenula i o eventualnom dočeku nas pustolova u nekoj od jadranskih luka. Ma u jednom trenutku smo bili i prave zvijezde, budući da su svi pratili naš put preko novina, koje su naravno svakodnevno izvještavale o nama. Šamar su nam opalili Ivanović i Suman, rekavši kako krajem šestog mjeseca moraju upisati druge fakultete, te si ne bi mogli priuštiti još dodatnih šest ili osam tjedana. Šteta. Ali dovoljan razlog da se probudimo iz sna i odemo kućama, nadajući se da će slijedeći sastanak uroditi plodom. Već smo se počeli ubijati u pojam, da smo toliko nesposobni, sastati se, sabrati se i probati nešto dogovoriti. Želja je bila tu, jača nego bilo što drugo. Možda su nam jedino misli poduprene maštom bile na višoj razini, sve smo mi to savršeno imali u glavi kako i što na putu ili u Japanu. Ali početi od najosnovnije nekakve stvari, nije nam ni u petama bilo. Sve dok me ekipa jedan dan nije iznenadila, da su gledali na internetu avionske letove, nazvali turističku agenciju i saznali da su letovi poprilično rasprodani, osim par iznimki, te da se možemo vratiti avionom 10.06. Nevjerojatno, kakav pomak za nas i nikakav za čovječanstvo. Budući da se ne bavimo situacijom čovječanstva nego isključivo nama samima, rezultat vrijedan oskarovih hvalospjeva. Takav jedan mali, poduzetni duh traženja informacija po internetu, odlučnost provjere nađenih podataka telefonom u agenciji i tko bi rekao da je to tako jednostavno i izvedivo. Prvo nisam znao što im je odjednom i odakle im taj poduzetni duh, ali trajalo je par sekundi da odlučimo kako ćemo zgrabiti tu opciju i pogledati prve dvije utakmice, Hrvatska-Meksiko i Hrvatska-Italija. Pogledavši plan utakmica, skužili smo da je između svake utakmice u grupi, pet dana pauze. Bilo bi svakako bolje da odrade sve utakmice jednu za drugom i ajmo kući. Ovako nam je bila muka samo pomisliti da idemo kao zadnji klošari u zemlju, gdje nisu navikli na klošare i gdje onda sa polupraznim džepom treba provesti te dane između tekmi. Hraniti se. Eventualno ne dehidrirati, gledano ovaj put samo na vodu kao tekućinu. Uopće boraviti u jednoj od najrazvijenijih i najskupljih država na svijetu, sa raspoloživim kapitalom dovoljnim za dvije paštete. Utakmica protiv Ekvadora je definitivno ispala iz plana, jer kako nam je žena u agenciji rekla, najjeftiniji povratak nas šestorice iz Japana nudio nam se upravo 10.06. Svi jeftiniji letovi poslije utakmice sa Ekvadorom, imali su još možda 2 ili 3 slobodna mjesta, po njenim informacijama. A oni sa više slobodnih mjesta bili su u kategoriji kraljevske ili poslovne klase, a budući da ne spadamo ni u jednu od tih grupa, nismo se htjeli gurati tamo gdje nam nije mjesto. Organizirali smo jedan dosta brz i štur sastanak, bez glavnih točaka dnevnog reda i bez ikakvih dosadnih uvoda. Donijeli smo odluku, da ako nešto trebamo napraviti odmah, to je osigurati karte za povratak. U protivnom nam se stvarno smiješi povratak tankerom – što kad opet razmislim, ne bi ni bilo tako loše. No dobro, simpatična djevojka iz turističke agencije nam je dala rok od tjedan dana da platimo 180 eura rezervaciju avionske karte. Ostatak možemo platiti tjedan ili dva prije nego krenemo vlakom put Moskve. Super, ionako nitko osim Tome nema prebijene kinte, a gdje još da plati 750 eura avionsku kartu od Japana do Njemačke. Toma je uživao trenutnu životnu situaciju za kojom svi mi čeznemo kao doživotnom. Bolila ga je kita za lovom, jer ju je imao i to komotno da pokrije sebi svu tu zajebanciju koju planiramo. Prije godinu dana mu se vozilo hitne pomoći zakucalo u auto. Dečki u bijelom zaboravili upaliti sirenu, a ufurali se kao da ih kamere snimaju, misleći valjda da je crveno kroz koje su proletjeli na Manhattanu, a ne ispred Hauptbahnhof-a. Tko bi pomislio da će iz tog smrskanog lima još netko izaći, no Toma je izašao bez ogrebotine i još ih je poprilično uzeo na osiguranju. No nama, koji nismo imali takve bliske susrete sa hitnom pomoći, ostalo je da si razbijemo glavu kako da dođemo i do te love za rezervaciju. Naravno da nitko nije uspio u tom roku zaraditi 180 eura, ali čemu lijepe oči služe nego da bi se na temelju njih pogurale neke stvari u životu. Dok ne sjedne neka mizerna plaća, novac je bio posuđen od dobrotvornih organizacija zvanih «starci» i točno dogovorenog dana našli smo se u turističkoj agenciji. Po nekakvoj slobodnoj procjeni trebalo bi nam oko 3000 eura za ovaj naš cijelokupni hobi, a već u startu smo morali posuditi 180 eura. Simpatična djevojka turističko-posredničkih sposobnosti je bila toliko ljubazna, pa nam je još pri prvom posjetu savjetovala da si izvadimo internacionalne studentske iskaznice ISIC, s kojima ćemo puno bolje proći budemo li tražili smještaj po hostelima. Naime u nekim hostelima dobije se jeftinije smještaj, dok su neki navodno toliko radikalni i zahtjevni, da uopće ne dozvoljavaju prenoćiti onima koji nemaju tu iskaznicu. Sve u svemu, ta agencija je pravila te iskaznice kao dio njihove dodatne usluge, koja je ujedno bila besplatna i ne moram ni spominjati da smo jedva dočekali da nam se u cijeloj ovoj financijskoj zbrci dogodi nešto besplatno. Slike za iskaznice su bile tu, malo kasnije i same iskaznice, a odmah potom i potvrde o plaćenoj rezervaciji. Izašli smo iz agencije, stali jedan pored drugog, pogledali u nebo, pa jedni u druge i uživali u uspjehu nas samih kao i u ono malo sunca što nam je isto odlučilo za tu priliku besplatno izaći u susret i obasjati nam cer na licu. Napokon dokaz da smo u stanju nešto iz priče provesti u djelo. Dali smo i neke pare, znači nema nazad. A još k tome svemu, saznali smo da na žalost let iz Tokya nije direktan. Na povratku avionom, moramo na svu našu muku i za istu cijenu leta ostati cijelu večer, noć i slijedeće prijepodne u Tajlandu, točnije u Bangkoku. Strahota. Ta toliko smo se bili ograničili na jednostavnost i sad nam se još jedna zemlja ubacila u plan i to bez dodatnih troškova. Ove novosti su bile i više nego spremne da se bez i malo milosti utope u pivi. Kad se nešto stvarno želi u životu, onda se to i dostigne. Nije li to nešto čime nas svi pametni i iskusni veterani savjetuju. Jedna mudrost, u koju smo i mi polako počeli sve više i više da vjerujemo. Nekada treba jednostavno bez puno razmišljanja krenuti za onim za čim se žudi i pizdi. Iz nekog razloga obično se svemir nasmiješi i sva vrata se širom otvore. Ili se ne otvore. Šanse su uglavnom puno bolje kada ih se pokuša otvoriti, nego kada se samo stoji pred zatvorenim vratima. Bangkok nije bio ni u najboljem scenariju planiran, a uletio nam je i dobrodošao da je! Dani kao dani, u svojem lutanju jedan za drugim nabasaše na proljeće, te ih ono inspirira da postanu topliji, vedriji i sunčaniji. Samim tim i nas obuze nekakva toplota, pa počesmo sve učestalije biti nošeni lahorom daleko u maštu. O drukčijem svijetu, o drugim običajima, zanimljivim ljudima koje ćemo susresti. Dizale su nas pomisli na taj put, čak i kad bi rintali u prašini do koljena, vukli masivne ormare, krevete i klavire nekome na 4. kat, čistili govna iza drugih, radili smo to s osmijehom na licu. Imali smo naš mali hram, u kojeg smo gledali izbečenim očima. To naše neprikriveno lebdenje počelo se komentirati i primjećivati, pa uskoro preko Mare, Pere, Jure, Kate, dođosmo nekako u kontakt sa Večernjim Listom. Prijedlog je glasio, da se priča uz par slika objavi u novinama. U igri je bio i Jutarnji List, ali novinar s kojim sam stupio u kontakt, počeo je gadno komplicirati cijelu stvar. Kroz cijelu tu priču sam počeo kopčati da frajer nekako sebe želi utrpati u to putovanje i po mogućnosti da ga Jutarnji sponzorira ili još bolje, da ga povedemo i da mu mi još platimo put?! Dobro, ona priča o žudnji i pizđenju, pa se svemir nasmiješi i sva se vrata otvore, e to sve ovaj novinar može lagano da zajebe. Javili smo se Večernjaku. Oznake: nogomet, rusija, prvenstvo, transsib |
16.05.2018., srijeda
Pripreme za put
|
Dogovor je pao u «Lamm’s»-u, jednom starom tradicionalnom bavarskom restoranu, smještenom u podrumu, točno ispred južnih vrata staroga grada u Minhenu. Krčma napunjena starim, masivnim drvenim stolovima, drvenim stolicama, drvenim kotačima na zidu, drvenim strijelama, drvenim vješalicama, drveni tanjuri, drveni lusteri, drvo, drvo, drvo. Plus parket još. Ako je ovaj restoran i postojao prije 70-ak godina, sigurno je bio zabranjen ulazak vojnicima koji su imali zadužene bacače plamena. Koji kad bi se oduzeli pivom, počeli bi jedni druge u totalnoj euforiji i deliriju rokati vatrom iz tih strojeva. Usput bi mogli slučajno naškoditi i drvetu, kojeg je teško promašiti ovdje i koji teško podnosi vatru, tako da sam sve sigurniji da se nisu okupljali ovdje. Uglavnom, ovaj fini drveni prostor je otvoren 24 sata na dan, tako da je i utočište svim mogućim noćnim pticama. I onima koji jutrom započinju dan kao i onima koji jutrom okončavaju noć.  Sjeli smo se za ogroman, naravno drveni stol i naručili po pivu svaki. Konobarica se dogegala do nas u bijelom naboranom padobranu, koji ovako izgledom, baca malkice na košulju. Sva ta tkanina bila je pohvatana i utegnuta tradicionalnom haljinom na tregere, koja je i dužinom i izgledom ličila kakvoj zavjesi iz nečijeg dnevnog boravka. Dakle ta mrvica od konobarice nam donese 6 krigli ili 6 litara piva, noseći ih sve u jednoj ruci. Samo jedna ta krigla sa litrom piva je teža od 2 kg. Zglob desne ruke joj je bio stegnut širokom kožnom narukvicom, vjerojatno iz nekih dobronamjernih razloga za taj zglob, npr. da ne iskoči odjednom iz čista mira. Naplati žena odmah, čisto da se ne ostavi trunke prostora slučajno omakloj gostoljubivosti. Nazdravilo se čvrstoj volji i nevjerojatnom talentu svih nas da se napokon susretnemo. U međuvremenu su Gregor i Robert ipak odustali, tako da smo petorku činili Brane, ja, Toma, Marijo Ivanović i Marijo Suman. Oba Marija su iz Kaštela pored Splita, dok je Toma iz Jastrebarskog pored Zagreba. Ili pored Karlovca. Uglavnom može da bira. Toma je sa 20 godina najmlađi, Ivanoviću su 21, Suman je 22. Sva trojica su rođeni u Njemačkoj, ali su do te tužne 1991 odrastali u Hrvatskoj. Ili točnije u Jugoslaviji. Brane je kao i ja rođen u Brodu, ali je za razliku od ostalih odrastao u Njemačkoj. Iako smo prije skoro 4 godine bili zajedno u Francuskoj, na svjetskom prvenstvu, nismo inače nešto previše vremena provodili zajedno. Osim što bi redovno jednom mjesečno slučajno nabasali jedni na druge, na razno raznim mjestima i u razno raznim situacijama. Unatoč tome nisam niti sekunde sumnjao da se okupila dobra ekipa, jer sam znao da su svi redom zajebanti, flegme i glavno, nitko nije naporan ili problematičan. A bar meni je to vrlo utješna činjenica. Suman i Ivanović su ove jeseni upisali građevinski fakultet i već se misle ispisati, Toma je je vrlo ekonomično od svih ekonomskih fakulteta u Minhenu upisao onaj u sat vremena udaljenom Augsburgu, a Brane je odlučio poslije ljeta emigrirati u Zagreb, upisati novinarstvo i postati sportski novinar. Prvu točku dnevnog reda otvorio je Toma pitanjem: „E ljudi, kolko ćete vi sendviča nositi?!?“ To je bio presudni trenutak gdje je pod hitno trebalo odlučiti kako će se razgovor dalje odvijati, ozbiljno ili kroz zajebanciju. Pričalo se dalje o čarapama, da li ponijeti dvoje, troje i prati ili ponijeti toliko da ih možemo bacati nakon upotrebe. Kad smo se zadnji put napili zajedno? Jel ima tko kakvu curu, pa makar na posteru? Kakvih konzervi bi trebalo ponijeti, od goveđeg mesa, piletine ili riblje? Ili ćemo ih kupiti u Rusiji? Ali u Rusiji nećemo znati pročitati na konzervama ništa, možda uzmemo pseće?! Hoćemo nositi kupaće, možda se negdje ukaže prilika da se i okupamo. Zašto nismo bogatuni, nego se moramo misliti hoćemo li i za ovu šestu rundu imati ili ne. Što ako se vratimo kao skroz drugi ljudi, što ako nas taj put totalno promjeni, mislim to se događalo drugima, možda će se i nama dogoditi?! Uskoro je bilo oko 1 ujutro, trebalo se polako krenuti da bi se zadnji metro uhvatio. Na izlasku iz restorana zaključismo da je «transsibirska» pojam za vlak a ne nekakve usoljene ruske sardine. Takvo razbacivanje znanjem je jednostavno zahtijevalo novi sastanak, čisto da dokažemo samima sebi, da ipak možda i znamo kako ćemo doći do Japana, ako to već nećemo učiniti avionom. Slijedeći sastanak je prošao sa nevjerojatnom dozom shvaćanja odluke koju smo donijeli i odlučnosti da istu sprovedemo do kraja. Možda je to i zbog toga što je svatko imao samo za jednu pivu? Sve u svemu, sastanak je stvarno ličio na nekakav sastanak. Donesen je papir, čak se nađe olovka negdje i zacrtaše se točke kojih bi se svatko od nas trebao slijedećih dana prihvatiti. Podijelili smo si podjednako zadatke, svatko je trebao da se dokopa bilo kakvih informacija o vlaku. Jedino što se znalo, vlak ide od Moskve do Vladivostoka. Gdje je Vladivostok? Šta kada dođemo tamo? Koliko nam treba do «tamo»? Kako ćemo dalje do Japana? Jel se može cijelo putovanje izvesti, bez da koristimo avion? Neki od nas su bili više za verziju putovanja, ajde samo da se krene i «boli nas neka stvar za sve». Dok su drugi ipak pokazivali više zanimanja, da se tu za svaki slučaj sve organizira, ne bi li se izbjegle nepoželjne situacije. Ne znam, npr. da dođemo do Vladivostoka i skužimo da možemo jedino plivajući do Japana. Što je svakako bila dosta odgovorna i zrela zamisao, ali se tu istodobno gubilo dosta na spontanosti i totalnoj nepredvidljivosti događaja, koji na kraju i čine jedno takvo putovanje izuzetno zanimljivim i nezaboravnim. No svejedno, počelo se nešto događati, slijedećih tjedana potrošilo se vremena i vremena na pročešljavanju svih internet stranica koje i blago imaju veze sa Moskvom, Vladivostokom, Rusijom, Japanom, Niigatom. Tako je na jednoj stranici pisalo kako je Niigata vrlo popularna kod homoseksualaca, te ako se izjasnimo kao heteroseksualci, možemo dobiti popust u hotelima? Siječanj je ponosno započeo 2002 godinu, predstavljajući se u svojoj raskoši bijele boje i niskih temperatura. Snijeg se jednostavno istovario nad gradom i sad leži tako tu. Sve škripi dok gazim kroz taj bijeli tepih i ježim se istovremeno na taj zvuk. Upravo pahulje veličine lubenica lijeno i polako dolijeću, da bi već u slijedećim sekundama počelo sipati kao da je netko krenuo soliti odozgo. Biće da je negdje gore termostat ili kakav filter, uglavnom ni jedno ni drugo ne funkcionira baš najskladnije. Zašto neki ljudi unatoč svim vremenskim neprilikama uspiju doći na vrijeme na posao? A ne ovako kao ja, zakasnim i po suncu i po kiši, po suhom i po poplavama, svaki put po 20 minuta. Nikada me tih 20 minuta još nije izdalo. Dakle uspio sam naći posao! Jedan od velikih koraka ka ostvarivanju cilja. Još je zanimljivije da je tvrtka gdje radim, predstavništvo jedne japanske kompanije u kojoj na moje oduševljenje radi i dosta ljudi iz zemlje izlazećeg sunca. A to opet znači da će se upravo te ljude moći gnjaviti za dodatne informacije oko našeg putovanja. Dani su prolazili i imao sam prilike i raditi s nekoliko Japanaca. Pri svakom pitanju, što se tiče traženih informacija pokazali su se uvijek prilično polaskani da se uopće zanimam za njihovu zemlju, a kamoli da još želim otići tamo i to ne poslovno, nego privatno! Ponudili su se da će pogledati što god budem trebao na internetu, kod njih, kod kuće, jer tamo imaju japanske Windowse. Super, mislim si, to je već ogromna pomoć, ionako kad otvorim neku japansku stranicu, rijetkost je da bude nešto i na engleskom. Tako sjedim jedan dan i upravo se davim sa kompliciranim sendvičem, majoneza po majici, list salate na obrazu, kad dolazi odjednom Kumi. Japanka koju sam već imao prilike upoznati, jer me jučer zasula sa poslovima koje sam trebao za nju obaviti. Baš tih dana smo imali problema sa pronalaženjem bilo kakvih informacija o Niigati, te o željezničkim linijama između tog mjesta i Tokija, pa odlučih nju priupitati. Možda joj baš netko od rodbine i prijatelja upravlja nekakvim vlakom na toj liniji, možda je ona prije ovog posla slučajno bila kondukter ili strojovođa? „Ej Kumi, ćao, mogu pomoći kako?“ odlučih pokazati svu svoju pristojnost, ali mislim da je skužila s obzirom na jučerašnji dan, da sam izuzetno ironičan. „Ma ne, joj, oprosti ako sam ti jučer previše posla zadala!“ „Ma kakvi, ni slučajno, pa zato sam tu, da vas rasteretim koliko god mogu“, mislim si streljat ću te ako me opet zatrpaš s tolikom hrpom papira, da me ljudi bagerom moraju tražiti ispod te gomile. „Nego Kumi, oprosti, jel te mogu nešto pitati?“ još sam dodatno složio neku umiljatu, poluglupavu facu. „Da, naravno!“ „Imam ovdje cijene brzih vlakova u Japanu, ali u jenima. Jel bi mi mogla otprilike preračunati koliko bi to bilo u euru ili dolaru? Ja sam računao, ali je nemoguće da ispadne karta od Niigate do Tokija samo 5 eura. Ili sam ja nešto krivo prepisao, pošto je ta internet stranica bila samo na japanskom ili sam krivo računao?!“ „Pa mogu ti probati pomoći, ali ne znam ti ja baš puno o Japanu, ja sam ti inače iz Kine!?!“ Čuj Kine?! Eto, kako čovjek u sekundi ispadne konj! Tko bi rekao, cura nekih 1,50 visoka, izgledom nema sumnje da je Azijatkinja i to ne iz Irana ili Indije, nego Azijatkinja iz istočne Azije. I uz sve to radi u predstavništvu jedne japanske tvrtke u Njemačkoj. Ali ne, ona mora baš biti iz Kine. I to još saznam na najelegantniji način koji je bio izvediv. Šta sad dalje joj reći ili je pitati? „Pa dobro, ali to je tamo tvoj kraj?!“ Kumi se nasmijala i još rekla da će mi pomoći, samo sad trenutno ima dosta posla. Kasnije me nisu tražili bagerom pod hrpom papira, nego je ona bagerom nabacivala te papire i dokumente, koje bi ja trebao za nju da sredim. Ništa, slijedećih dana kad bi susreo Japance, gledao sam ih sve i jednog ispod oka. Doživljavao sam nevjerojatno inteligentne spoznaje, da ima i drugih narodnosti iz istočne Azije, a da nisu iz Japana. Nevjerojatno je što se sve može naći na Internetu. Gledajući tako nešto o Vladivostoku nabasali smo na stranicu, gdje je jedan Nijemac opisivao svoje pustolovine, putovanja po tom dijelu Azije. Tako se na toj stranici može pogledati interijer jedne slastičarnice i poslušati zvuk u istoj!! Zamisli, uložiš hrpu love, kupiš PC, platiš i Internet i sve to da bi na kraju naišao na stranicu na kojoj možeš ni manje ni više, nego slušati što se događa u jednoj slastičarnici u Vladivostoku!? Internet je zakon! Bile su tu i lokalne novine koje su imale svoju web stranicu, na kojoj su upravo bile slike kako je taj grad pogođen nevjerojatnom snježnom olujom i užasno niskim temperaturama. Mislim si, valjda će biti bolje do ljeta. Možda ćemo imati sreće kada dođemo tamo, da ne moramo baš u skafanderima hodati ili izlaziti u šetnju u vrećama za spavanje i omotani u raznorazna krzna. Odmah pored članka o snijegu je i udarna vijest o mafijaškim obračunima u Vladivostoku. Netko nas je već bio onako usput upozorio, da se čuvamo u tom gradu, da je navodno najkorumpiraniji u cijeloj Rusiji. O Rusiji sam se naslušao već jezivih priča i nagledao svakakvih reportaža na TV-u. Čak da prijevoznici iz Njemačke samo u konvojima putuju prema Moskvi, nitko se ne usudi sam sa kamionom krenuti na put. Šanse su obično pola-pola da će se ostati bez kamiona, a u najgorim slučajevima i bez života. Pa šta se onda događa u tom gradu, ako se tamo još krema ruske mafije nalazi? Da sve bude još zanimljivije, baš kad je Suman pokušavao u dnevnom boravku pred TV-om uvjeriti svoje roditelje, da mu ipak ne prave probleme oko odlaska i da će u Rusiji i Vladivostoku biti sve ok, na TV-u dođe reportaža kako su jednog njemačkog turistu ubili u Vladivostoku zbog par dolara. Starci su se tih dana počeli sve više i više bojati, da to nisu samo puste priče nego da mi stvarno planiramo otići vlakom u Japan. Od ostale četvorice su se roditelji i znali međusobno, pa su počeli osnivati koaliciju i kampanju protiv našeg odlaska u Japan. Čak su se počele događati i prave zavjere. Pogotovo kad bi se pokušalo nazvati nekoga od ekipe na kućni telefon. „Dobro večer, jel bi mogao dobiti Marija?“ „Nije ti Marijo kod kuće.“ „Pa dobro, ništa onda, jel bi mu mogli reći da ga je Saša zvao, pa nek se javi.“ „A, ma nije ti on kod kuće, ne znam, vidjet ću!“ „Aha, pa dobro onda, hvala Vam, laku noć.“ Poslije bi se dotičnoga dobilo na mobitel i saznalo kako sjedi u svojoj sobi i nitko mu nije spomenuo da je poziv za njega. Stvarno su nas jedno čitavo razdoblje na sve moguće načine pokušavali odgovoriti od tog putovanja. Moji nisu ništa rekli. Vjerojatno su mislili, šta ćemo se svađati s njim uzalud, kad ionako zbog love neće na kraju otići, samo prodaje okolo šuplju priču. No odustajanje nije bilo ni pod jednom dnevnom točkom bilo kojeg dana, pa ipak nas je ta ideja držala kao malu djecu, kad im se obeća igračka ako budu dobri, peru zube, ne lome kosti mlađem bratu ili sestri. Svi ti dogovori i planiranja jednostavno više nisu bili izvedivi preko telefona ili povremenih sastanaka, situacija je zahtijevala redovnija viđanja. A za stalne posjete kafićima nismo ni imali love, pogotovo ako smo mislili nešto ostaviti i za Japan. Kao alternativno rješenje za ovakve probleme, bila je Ivanovićeva soba u podrumu zgrade, gdje su on i starci stanovali. On je u toj zgradi preuzeo ulogu domara i brinuo se ako bi stanarima nešto zafalilo. Zahvaljujući privilegiranom statusu u toj zgradi, dobio je na raspolaganje jednu prostoriju u podrumu, u koju se ulazilo kroz prolaz za podzemne garaže. Soba je bila namijenjena za potrepštine jednog domara, kao što su alat, metla, ostava za kojekakve u tom poslu bitne stvari. Odlučili smo da naše sastanke premjestimo na tu lokaciju. Nismo morali platiti piće da bi mogli sjediti i pričati, nismo morali čekati hoćemo li jedan drugoga moći dobiti na telefon ili ne. Nismo se morali nadati da li će netko od nas ostati napokon sam kod kuće, da pozove cijelu ekipu, da nikome ne smetamo i da se nitko ne buni jesmo li glasni i je li već kasno. Tu večer sam se dogovorio sa Branetom da se nađemo na Goetheplatzu, te da autom odemo do Ivanovića. Brane je već masu puta bio tamo i znao je prvenstveno gdje se to nalazi. Bolji razlog nije mi ni trebao, jer je meni nedostajao taj osnovni, da znam gdje je to i kako da dođem do tamo. Naime Marijo je rekao da će on već biti u sobi. Da bi se došlo do prolaza za garaže, a tek onda do sobe, mora se ući na vanjska vrata zgrade, a ona su zaključana. Pošto je u podrumu, mobiteli nemaju signala, tako da ga se ne može ni nazvati. A na mobitel se ionako skoro nikada ne javlja, jer misli da ga zove upravo nekakav stanar, koji je baš sada izgubio ključ od stana ili mu je u stanu nešto riknulo. Zvoniti njemu u stan, nema smisla, jer on nije tamo, nego u toj sobici koja nema svoje zvono. Jedini način koji se nudio je, da se dođe do jednog kafića koji je bio iznad te sobice. To je ustvari klub navijača Galatasaray Istanbula. Ispred tog kluba je nešto kao šaht u kojem se skriva prozorčić od te sobe. Mogu se misliti sada kako je tim Turcima, koji uz pivu komentiraju podvige njihovih obožavanih nogometaša, bilo gledati nas kako dolazimo do izloga tog kafića, saginjemo se kratko i urlamo nešto. Tako je bilo i ovaj prvi put. Parkirali smo auto u jednoj uskoj uličici, točno ispred vile iz koje probija žarko crveno svjetlo. Iste boje je i neonska reklama na kojoj stoji «1001 Nacht». Ulaz u tu vilu čuvaju ogromni kameni lavovi i zmajevi, koji se nalaze tik uz ulazna vrata, iza kojih se ugnijezdio jedan od elitnijih bordela Minhena. Cijela ta ulica, koja vodi prema zapadu Minhena, zakrčena je autima. Oni u koloni su od mušterija, a oni desno parkirani u kojima je mala svijetloplava neonka, sjede dame i reklamiraju polugola tijela. Inače se u toj ulici, u kasnim satima, promet prema zapadu odvija užasno sporo. Upadne li se slučajno autom u tu ulicu, treba u prosjeku 15 minuta da se pređe tih 200 ili 300 metara. Jer svatko voli dobro pogledati šta se nudi, koja je cijena, šta je u cijeni uračunato ili jednostavno samo razgledavati kao u šoping centru. Dakle auto smo parkirali na sigurnome mjestu i krenuli na drugu, pitomiju stranu ulice, da malo vičemo ispred turskog kluba. Nakon što smo performans dozivanja Marija izveli urlanjem na jedan nedužan šaht, Suman nam je otvorio vanjska vrata. On i Toma su malo prije nas stigli i prošli kroz isti sistem dešifriranja lozinke pri ulasku u zgradu. Dok idemo kroz hodnik, Suman nam pokazuje da budemo tiši, možda netko od stanara naleti iz garaže. A ipak ne bi trebao nitko drugi znati, da prostorija za domara i ne služi baš samo toj svrsi. Već od prije sam znao da se oni tu skupljaju, čisto da se malo zapije prije odlaska u grad. A isto tako znam da se često ostajalo samo na tom zapijanju i na kraju se u komiranom stanju feštalo do rano u jutro. Otvaramo vrata i ulazimo u pretrpani ćumez, koji nema više nego 3x3 metra. Oznake: nogomet, svjetsko, prvenstvo, rusija |
15.05.2018., utorak
U susret svjetskom prvenstvu u Rusiji
|
Prije 16 godina pripremali smo se za svjetsko nogometno prvenstvo u Japanu. Krenuli smo kroz divlju i predivnu Rusiju. Transsibirskom željeznicom. Ovo je priča o tome. Minhen (Njemačka), Jesen 2001. godina Mrzim ustajanje ovako rano u jutro, kad ne znam ni je li taj moj trud oko pokušaja otvaranja očiju u ove sate opravdan ili ne. Sedam je, ali s obzirom da se vodim kao student, nije red da mi ovo doba dana bude skroz normalno za donošenje bilo kakvih odluka. Pogotovo ako je ta odluka pomicanje iz tople postelje. Toliko mi zna biti žao odlijepiti dupe od kreveta, da još ostanem sjediti nekoliko minuta razmišljajući o svijetu i životu, o ljudima koji su bogati i ne moraju ustajati rano i o onima koji to nisu i koji to moraju. Jedan od tih koji moraju sam i ja. Radnik. Nikakva titula, nikakvo posebno zanimanje. Samo radnik. Ajde mogu se tješiti da sam student, sve dok se ne sjetim da lažem samog sebe. Jer studenti koje ja znam, studiraju, imaju plaćen stan, imaju mjesečni džeparac, stipendije i ako se ima kakav poslić sa strane, onda i rade. Ja prvenstveno radim, a to što studiram je samo opravdanje da u biti ništa ne radim. Bar ništa konkretno, ništa što bi bilo vezano za godišnji, ni za obaveze, ni za bilo kakve odgovornosti. Povremeni glupi poslovi, gdje se keš isplati odmah, na ruku. To je trenutno moja revolucija i moja sloboda. Imam 24 godine i nemam nikakvu viziju šta želim sa svojim životom. Ustajanje će svakako biti pomak sa mrtve točke, mali korak za mene, a veliki... opet za mene, jer ću se upišati ako se ne ustanem napokon. Pljuskanje vodom po bitnim predjelima tijela, očiju – radi mene, pazuha – radi drugih. Zubi uživaju selektivan tretman, čisti se samo prednja garnitura, koliko stane u osmijeh. Kutnjaci i umnjaci presretni što se njih ovaj put ne handri. Spreman za put u tvornicu snova, centralni ured za zapošljavanje.  Mjesto gdje čovjek sa sebi sličnima, kokuzima, na miru može po čitave dane biti jadan i razmatrati kako zajebati sve. I sistem i poslodavca i tu ustanovu, a i sve druge ustanove općenito. Listopad je, lišće čak i u hodnicima podzemne željeznice, radost prve šljive zadobivene od kestena. Odjeven u hit-listu najgorih stvari iz mog ormara, žurim na studentsku burzu rada preko svih mogućih lokvi koje su se mogle nacrtati jutros na ovoj cesti. Lutrijsko izvlačenje poslova počinje u 8.00. Na šalteru se preda studentska iskaznica koja završi u kutiji sa 50-100 drugih iskaznica. Kutija se prevrne na stol, iskaznice se promiješaju, a zatim se prisutnima nasumice dodjeljuju redni brojevi. One bolje poslove, a to su svi oni koji ne uključuju nošenje klavira na 5 kat ili čišćenje podruma u kojeg nitko nije zakoračio 20 godina, e te poslove pokupe oni sa prvim rednim brojevima. Od 7 ponuđenih poslova, ja sam bio redni broj 34! Super. Ovi trenuci su posebno značajni, jer se čovjek onda sjeti toplog kreveta i tuge koja ga obuzima, jer ga je uzalud napustio. I to još rano! Da bi vidio kako je vani jesen i kako se ni lišću ne da više dosađivati na drveću, nego odvažno kreće s vjetrom u nepoznato. Bilo bi dobro da taj isti vjetar otpuše mene u roku sekunde nazad pod jorgan. Napuštajući ovo «Kolo sreće» okovano u visoke prozore i crvenu ciglu, prolazim pored čekaonice za dugoročne poslove. Kad gle, moj prijatelj Brane Vrdoljak, glavom i bradom. Ipak ova ustanova ostaje na glasu kao idealno mjesto za sresti sebi slične, ustanova gdje se čovjek upušta u razgovore bez kompleksa da bi sugovornik možda bio u trenutno boljoj životnoj situaciji. Brane je odličan primjer. Dvije godine mlađi od mene, isto iz Slavonskog Broda kao i ja, student, radnik ili radnik pa student. „O Brane, otkud tebe ovdje?“ „Pa baš se i ja to pitam, budući da sam nemoguće bogat i da mi je egzistencija osigurana, vjerojatno sam samo navratio da se isprdavam sa jadnom radničkom klasom dok očajnički traže posao.“ „I da im sa stotinama novčanica mašeš ispred nosa, dok se histerično smiješ.“ „Otprilike…“ „Jeli ima išta?“ „Ma slabo. Dobio jednu adresu, traže nekoga tko zna dobro sa kompjuterima.“ „I, jeli znaš išta?“ „Pa ako se igrice na kompjuteru broje, znam. Šta ti?“ „Također, ovdje sam sa svim svojim nebrojenim kvalifikacijama i talentima, spreman da ih pošteno unovčim.“ U tom trenutku se otvaraju vrata, u čekaonicu ulazi žena i urla na sav glas „Želi li netko glumiti Sv. Nikolu čitav prosinac i raznositi poklone po poduzećima širom Bavarske!?“ Lovi pogledom po cijeloj čekaonici i hvata jedino nas dvojicu, jer se jedino nas dvojica i nalazimo u toj prostoriji. Brane je upravo bio kod nje, dobio nekakvu adresu za kompjutere, tako da nitko drugi ne preostaje nego ja. Žena usmjeruje i oči i usta i glavu, apsolutno se ona sva okreće prema meni i sve što je u njenom tijelu sposobno da se skoncentrira, koncentrira se u tom trenutku na mene. Malo već i čudno gledam na toliku uvertiru, ali opravdano, jer tome slijedi nevjerojatno bombardiranje mozga, informacijama o Sv. Nikoli, Bavarska, praznici, pokloni, snijeg, led, zima, nezaposlenost... Ne znajući kako se obraniti i prekinuti tu verbalnu agresiju, iz usta mi izliječe neplansko „Da!“ Bombarderka teško ranjena u monologu uspije prestati pričati i sada gleda sa nakošenom glavom, kao pas kada ne razumije apsolutno ništa što mu se govori. „Da!“ potvrdim još jednom. „Razmislit ću, pa vam javim, uskoro, npr. sutra.“ Od nje nema reakcije, gledam joj u lice i počinjem već zamišljati njušku, uši i kako će me sad doći i oblizati po obrazu. Srećom, vraća glavu u prvobitan položaj i umjesto vau vau, reče: „Odlično, to je super posao. Ali što prije javiti, inače će netko drugi zgrabiti!“ zapliješče pri tome rukama, okrenu se na petama i odleprša nazad u kancelariju. Brane i ja smo se pogledali i otišli potražiti prvu, najbližu kavu. Kišne kapi su klizile niz zatamnjena stakla kafića, vani je sve imalo istu boju. Doba godine kada je svejedno da li si daltonist ili ne, sve oko tebe je ionako sivo. Ulice kao da su bile u crno-bijeloj tehnici, filmski prizor iz 1935, dok je interijer kafića predstavljao današnju radnju. Prostorija prepuna toplih i ugodnih boja, toliko upadljivih da je uživanje bilo gledati kroz prozor sve te kapi i sivilo koje je okupiralo ulice. „Stari pa šta kažeš, mogli bi zapaliti za Japan ili Koreju, kao što smo i u Francusku išli“, pokazujem Branetu na riječ Japan koja se nalazi u naslovu nekog teksta u novinama, koje se eto slučajno nađoše na stolu. „Misliš svjetsko?“ „Jok, mislim da idemo brati rižu.“ „Da, samo što je Lens bio puno bliži i jeftiniji.“ „Ma nemoj. Ni manje ni više, nego bliži!“ „Kunem ti se.“ „Dobro, recimo da si kojim slučajem u pravu, ali znaš šta sam mislio?“ „Hajde, iznenadi me molim te.“ „Da baš odemo kao u Francusku što smo išli, al ovaj put vlakom skroz do Koreje!“ „Vlakom do Koreje?!?“ „Da odgulimo cijeli put kopnom, bez aviona. Transsibirskom preko Rusije i onda ravno dole do Koreje. Naravno, prvo vlakom do Moskve.“ „Svašta.“ „Al bez zajebancije. Transsibirska, najduža i najpoznatija željeznica na svijetu. A ovako kao imamo još razlog jer idemo na prvenstvo. Ali nije to gušt avionom, sjedneš, pogledaš film, pojedeš nešto i eto te u Americi ili u Aziji. Ovo je prilika da baš osjetiš odlazak na drugi kraj svijeta. A kad ćeš imati vremena nego sada dok smo džabalebaroši.“ „Pa možda ću nekada u životu imati godišnji?“ „Ah, pobogu Branimire, kakve teške riječi izlaze iz tvojih usta. Pa to znači da bi morao imati stalan posao jednog dana.“ „Znam. I ja se gnušam samoga sebe šta govorim.“ „Al eto, hajde, recimo da ćeš jednoga dana imati posao, samim tim je velika vjerojatnost da ćeš možda imati i godišnji. Ali tih 2 tjedna nećeš sigurno htjeti presjediti u vlaku.“ „Pa koliko se putuje tim vlakom?“ „Nemam pojma.“ „Ok. Ja sam za.“ „Sereš?“ „Ne serem.“ Obojica smo ostali šutke buljiti kroz prozor, u kišu. „Jel bi ti stvarno išao?“ opet ću ja, poprilično iznenađen ovim pristankom. „Pa što si mi predlagao, ako nisi mislio da ću pristati?“ „Pa računao sam jedino da će nam proći kava tako što ću te peglati i daviti oko te ideje čitavo vrijeme. Oskvrnuo si mi strategiju, nisam mislio da ću naići na plodno tlo.“ „Koliko je to para?“ „Sitnica. Odakle da ja znam, al sigurno je malo više nego Brod - Zagreb.“ „Ja trenutno nemam ni do Novske, svejedno krenuo iz Zagreba ili iz Broda.“ „Dobro, bilo bi dosta love, ali ja mislim da kada bi sad odlučili da idemo, možda bi tu lovu mogli skupiti do tada. E, pa rintat ću na sve strane, ali ovo se stari pruža jednom šansa, Hrvatska se kvalificirala, prvenstvo je jednom u Japanu i Koreji, samim tim i ova kombinacija sa Transsibirskom je jednom i na kraju krajeva jednom smo u ovim godinama. Kasnije možda budemo oženjeni ili možda čak imali ozbiljne poslove.“ „Ma ne pričaj gluposti.“ „Dobro ovo s poslovima sam stvarno pretjerao, ali poanta je da ćemo možda jednog dana htjeti, a nećemo moći. Ili se Hrvatska neće ni kvalificirati. To je sad. Ili sad ili nikad.“ „Mudro, mudro, slijedeće svjetsko prvenstvo je tu u Njemačkoj, a onda ono iza je tek za 8 godina.“ „Pa to ti kažem. Hoćemo, a?! Samo zamisli da idemo vlakom kroz cijelu Aziju!“ „Ja sam za! Moram pitati ove ostale Francuze. Ako nas ne bude bar 4 ili 5, ne znam isplati li nam se ići? Ili ako nas bude opet 16, kao u Francuskoj, to je malo previše.“ „Ma nema šanse, možda osim nas nitko neće ni htjeti. Ali ako nas bude najmanje četvero ili petero, onda idemo.“ „Ajde, dogovoreno!“ „Znači ti ćeš ih pitati, mislim vidjet ćeš ih sigurno prije mene, pa mi javi onda, da znam.“ „Može!“ Osmijeh nam se razvlačio od uha do uha, kao da smo potpisali jako unosan ugovor, osjećali smo kao da naredni period života ima odjednom puno više smisla. Osjećali smo se svakako bolje nego prolaznici, ganjajući na ulicama kišobrane po vjetru, koji su se također fino uklopili u sve te kišne kapi i sivilo. „Dobro, nego reci mi, inače, šta ima još kod tebe ?!“ Prošlo je više od mjesec dana. Hrpe drugih stvari su mi prolazile kroz glavu, stotine nekakvih sitnica koje čine jednu svakodnevnicu, razbijale su mi mozak svojom monotonijom. Umjesto posla, našao sam curu. Umjesto da ju nađem u Minhenu gdje živim, našao sam je u Hrvatskoj, tako da nije dovoljno što sam bez posla, sad još imam i vezu na daljinu. Ali pored svih tih zavrzlama, jednu temu nisam mogao skinuti s uma. Vlakom do Koreje! Brane i ja smo se slučajno sreli. Ni manje ni više nego opet na starome mjestu, opet u potrazi za poslovima, u istoj prostoriji unutar ciglaste zgradurine. „E da ćemo se opet ovdje sresti... Pa veća je vjerojatnost da Hajduk uzme Mančestera u Mančesteru“, padam bezvoljno na onu stolicu pored Braneta kao da znam da je ovo još jedan uzaludan posjet ovoj instituciji. „E nikad ne podcjenjuj Hajduka, a ni nas dvojicu na zavodu za zapošljavanje.“ „Nego, ništa od one naše ideje, jelde? Kao i sve blentave ideje, ostade i ova samo ideja, blentava.“ „E da, jesi vidio izvlačenje, igramo u Japanu i to s Italijom!“ „Da jebote, Švabe se po običaju izvukoše, a ona grupa je harakiri totalni.“ „Ona sa Nigerijom, Švedskom, Argentinom i Engleskom.“ „Ma da.“ „Ali ovo protiv Italije bi stvarno trebalo otići pogledati.“ „E pa zato te i pitam u vezi one ideje.“ „Pa taman ti htjedoh reći, nekidan sam ih napokon uhvatio sve, oduševljeni su sa idejom i rekli su da idu!“ „Sereš?!“ „Bez zajebancije. Ivanović, Suman, Toma i možda Gregor. Plus nas dvojica.“ „Dobro ja sam pitao i Robija još, on bi isto išao, samo ne zna da li će dobiti godišnjeg toliko.“ „Dobro, al ova trojica su definitivno za, plus mi, znači nas petero smo sigurni.“ „Jel stvarno idemo?“ „Idemo!“ „Jao Švico draga! Al idemo vlakom?“ „Pa da!“ „A kako ćemo do Japana vlakom?“ „E pa ti smisli biseru, kad si znao predložiti da idemo vlakom.“ „Pa hajde, valjda ima kakav brod od Rusije?“ „Nemam pojma, al idemo!“ „Hahaaaa, jao divno!“ Ok, ovo je teoretski i dalje blentava ideja, koja će sama po sebi naići na hrpu nepremostivih prepreka i na kraju, kao što to obično biva, jedan po jedan ćemo početi odustajati. Na kraju krajeva, blentava ideja bi završila na hrpi blentavih ideja, koje se nikada nisu ostvarile, a mi bi dobili dodatnu senzacionalnu kafansku priču koja je ostala samo obično trljanje slame. Ali ovdje je od prve bilo nešto drugačije u zraku. U ovu ideju su se svi na prvi pogled zatreskali i tu nije bilo dileme. S vremenom je to počelo prerastati u misiju, u totalnu okupaciju svih moždanih ćelija. Ono malo mozga, gdje se nalazilo još nešto slobodnog kapaciteta, pružilo je utočište ostalim mislima. Došli smo do nevjerojatnog zaključka, da je više glupo dogovarati se preko Braneta, on preko mene, ja preko njega, svi ostali preko nas, tako da smo dogovorili naš prvi sastanak. Sastanak svih nas moždano okupiranih. Oznake: prvenstvo, nogomet, rusija, transsib |
