10.07.2018., utorak
Picigin u tihom oceanu
|
Čuli smo kako se taman uoči ovog prvenstva otvorio prvi hrvatski restoran u Tokiju, te da vlada ogroman interes za istim. Predložili smo ostatku da prošetamo do tamo, jer bi navodno trebao biti tu negdje u centru. Samo što u Tokiju „tu negdje u centru“ može komotno značiti kao da iz centra Zagreba kreneš pjehe prema Jarunu. Japanke smo aktivirali da ispituju druge sunarodnjake gdje bi ta ulica trebala biti, sve u svemu bezuspješno do sada. U susret nam dolazi Amer, Europljanin ili tko god već, ali sigurno nije Japanac, pa smo se i mi odlučili angažirati. „Ekskjuz mi, du ju nov ver is sam kroejšan restourant?“ „Kroejša? Hm, dont nov, ar ju from Kroejša?“ „Jes, end from Đapan. End from Ingland. End ju?“ „Pa, ja sam iz Beograda.“ „Neee seri! Pa jebote prvi čovjek uopće a da nije Azijat ili Japanac, i odakle je? Iz Beograda. E svašta.“ „Jeste, znaš kako kažu, Srbija do Tokija." "Pa onda si ti kao domaćin možda i čuo za taj hrvatski restoran što se otvorio, ovdje, na dalekom istoku Srbije?“ „Nemam pojma. Stvarno. Prvi put čujem.“ „A otkud ti ovdje?“ „Studiram, pa sam uzeo semestar u Japanu. A vi? Fudbal ha?“ „Ma jok, došli samo radi tog restorana.“ „Auu bre, pa vi ste opaki gurmani onda.“ „Nego, pa nismo džabe godinama gledali -Male tajne velikih majstora kuhinje-.“ „Ajde onda neka vam je sa srećom! I da nađete restoran i da osvojite prvenstvo.“ „Pa čini mi se da je to dvoje taman u istom rangu.“ Nastavili smo dalje tabanati, a Englezi su ostali zapanjeni kada smo im rekli da je to bio student iz Srbije i da se unatoč tome nismo izboli noževima, nego se čak napričali i nasmijali zajedno. Nakon još nekoliko stotina ulica, napokon smo doteturali do restorana iznad kojeg visi ogromna hrvatska zastava. Taman smo se postrojili ispred vrata da ćemo ući, kad čitamo na vratima da je restoran danas zatvoren! "Pa jebemu više od sat vremena tražimo ko budale i ono zatvoreno." Brane uhvatio za ručku od vrata, da onako reda radi pokuša otvoriti ili bar drmnuti vrata, izražavajući tako svoje nezadovoljstvo, kad se vrata otvoriše! Mi se svi pogledali zbunjeno. "Pa, biće da je otvoreno." Ušli smo unutra, svjetlo je upaljeno, lijevo je šank za kojim nema nikoga, desno par stolova za kojima nema nikoga i ravno ispred nas su stepenice koje vode na prvi kat. Na kojem nema nikoga. "Pa ovdje nema nikoga!" "Ma nemoj!" Nije nam baš sve najjasnije. Stojimo u restoranu, koji izgleda kao da radi, ali se to baš ne uklapa u priču kako je taj restoran izuzetno popularan i popunjen. Pa čak i da ih ne ide baš najbolje, valjda bi bar jedan konobar bio prisutan. "Možda je ovo danas stvarno zatvoreno?" "Pa ok, ali ne mogu vjerovati da su zaboravili vrata zaključati." Više iz zajebancije pitamo Japanke, jel kod njih normalno da se vrata ne zaključavaju? "O da! U Japanu nitko ne zaključava vrata!" "Ma daaaaj... ...Stvarno?!" "Kako ne zaključavate vrata, ni kad odete iz kuće?" "Ne, ovdje je to normalno." "I nitko ne ulazi u tuđe kuće, ne provaljuje, dobro, nemaju šta provaliti kada je otključano, ali, zar nema pljački?" "Pa nema, to se ne radi u Japanu. Nama je isto čudno kada odemo u Ameriku ili u Europu, pa vidimo koliko ljudi sami sebe zaključavaju." Ajme, mislim si, nedo Bog da je ovaj Japan bliži nama. Pa u roku od 24 sata kompletan narod Japana bi ostao gologuz među svoja četiri zida. A i to je upitno, vjerojatno bi im u neko doba i zidove odnijeli. Razgledavamo ovaj restoran, po svuda slike hrvatske obale; Dubrovnik, Split, Bol na Braču, Trogir… "Čudi me baš da nemaju niti jednu sliku recimo Siska, Gospića ili Sl.Broda izvješenu." "Da, izuzetno čudno. Jako čudno ponašanje ovog restorana." "Čekaj, ako to tako funkcionira da se ovdje ne zaključavaju vrata i ako ovdje nema nikoga kao što vidimo, znači da smo mi poprilično ilegalno ovdje. Ono, kao provalnici, lopovi" istog trenutka smo svi, osim Japanki, okrenuli glave prema šanku. A iznad šanka police pune vrhunskih hrvatskih vina, škotskog viskija, francuskog konjaka i šampanjaca, nema čega nema. "Jel i vi mislite na isto što i ja." "Pa ako baš sada misliš na palačinke sa nutelom i orasima, onda ne." "Manje više... doduše puno manje. Mislim si kako bi bilo super isprobati sva ova pića. Pa već kad je restoran otvoren, napravimo si nešto za mezu u kuhinji, popijemo jednu, možda dvije, tri... Ionako nit para, nit nekih planova za večeras." "Zamisli kakvi bi divljaci ispali u očima ovih cura, da krenemo sada kao neki varvari samo otvarati flaše i salijevati u sebe." "Pa sve ti je to stvar komunikacije. Treba im samo smireno i staloženo objasniti da je kod nas u Hrvatskoj normalno da se restorani otvore i da stoje na raspolaganju gostima. Ko god i u koje god doba naleti, može sam da se posluži." "Kao što Ameri njeguju fast food kulturu, mi imamo ovu foru." "Još će biti presretne što smo im otvorili oči, kakvih sve super stvari ima u njihovom gradu, a da nisu ni znale." "Vidiš ih za par dana pozvale i roditelje i prijatelje na večeru, da im ponosno pokažu kakav gastronomski biser su otkrile, kakav originalan koncept. I na kraju svi završe iza rešetaka, još ih murijaši ispendreče jer ne samo da su provalili u restoran i time sramote svoj narod i tradiciju, nego su još bili drski da sjednu i pogoste se kao carevi."  Isparili smo se u obližnje pubove, opet par kilometara niz ulicu. Nismo se htjeli dovesti u priliku da se sramotimo pred našim domaćinima, vjerojatno im je već dovoljno bilo to što smo protivno japanskim običajima tek tako ušetali u restoran koji je zapravo zatvoren. Zato smo u pubovima dobili novu priliku da zablistamo i pokažemo se u najboljem svjetlu. Piva se služi u ledenim vrčevima ili kantama kako smo ih tom prilikom prozvali. Toči se u male čaše, koje se iskape u dva gutljaja. Pa se opet toči, pa se opet naruče nove ledene kante, pa sve tako dok se noge i mozak ne smrznu. Srećom pa smo morali nekada hvatati podzemnu prema našem hostelu, inače bi Japanke bile primorane da nas gledaju kako polugoli pjevamo ili Braneta kako ljubi tepih po sred puba. Probudili smo se oko podneva i to jedva. Utakmica protiv Italije je sutra, ali smo odlučili krenuti dan ranije u Ibaraki, koji je nekih 100 km udaljen od Tokija. Na putu do stanice s koje polazi bus, ukazuje nam se valjda za naše pojmove totalno sulud prizor. Ogromno parkiralište samo za bicikle. Svi uredno poredani i stisnuti jedan uz drugog, ima ih sigurno nekoliko tisuća. Niti jedan jedini da leži ili da je srušen ili da stoji ukoso ili bilo kako drugačije od ovih ostalih par tisuća. Kao po špagi.  Kao da je recimo derbi Dinamo - Hajduk i 30,000 ljudi dođe na tekmu s biciklima i bez ikakve frke, svi uredno ostave bicikle na parkiralištu pored maksimirskog stadiona i odu zagrljeni pjevati na stadion i miroljubivo slaviti festival nogometa. Još BBB pozdravlja Torcidu i pjeva im u čast pjesme od Miše Kovača, dok Torcida pjeva Odu radosti glavnom gradu i presretni svaki sa cvijetom u ruci i suzom u oku, poručuju Boysima "Kako je dobro vidjeti te opet". Da... al u kurcu. Opet, tko zna šta nam budućnost donosi, možda jednog dana navijačka kultura bude takva, da se svi poslije tekme odu sa protivničkim navijačima masovno ljubakati na neku livadu, a policija ih šmrkom rastjeruje jer bludniče na javnom mjestu. Država pokušava pod svaku cijenu bar malo nasilja i neprijateljstva među mladima zadržati, ali sve uzalud, svi se obožavaju gdje god stignu, na semaforu, u redu za kruh, na terasama kafića, tribinama, u tramvaju. Gdje god pogledaš, samo izlijevi ljubavi i masovno bludničenje. Živi bili pa vidjeli... Ulazimo u autobus i taman da ćemo iza na zadnje sjedište, kad tamo već sjede dvojica u kockastim dresovima. Kako smo do sada primjetili, što se tiče hrvatskih navijača, ovdje su samo dva tipa zastupljena. Oni najluđi koji bi gaće prodali da hrvatsku repku prate i na Sjeverni pol. I oni koji stvarno imaju love, da im je ovaj Japan kao izlet na more. Ova dvojica se ne libe podijeliti s nama informaciju kako su oni pripadnici ove druge grupacije, ove sa lovom. Imam osjećaj da kada bi bio bogat, bilo bi mi možda malo neugodno pričati ili pokazivati to na sva zvona. Pogotovo ako je to sve lova mojih staraca. Ova dva bećara iz Vinkovaca nemaju s tim niti najmanji problem. „Ja… auti… gole manekenke… daj meni, daj njima... pa još malo ja i samo ja“ bi bila otprilike priča koju smo slušali. Stigavši u Ibaraki saznali smo da je Ibaraki zapravo jedna od 47 prefektura u Japanu, nešto kao županije kod nas. Dok grad na obali Pacifika u koji smo stigli i u kojem je stadion, se zapravo zove Kašima. 60,000 stanovnika koji su danas svi očigledno izvan grada, jer šetajući ne susrećemo nikoga, te tu i tamo prođe po koji auto. E navodno stvarno postoji i puno veći grad Ibaraki, samo na drugom kraju Japana, u kojem bi mi – znajući nas – sigurno završili da smo krenuli vlakom. Jer su posvuda u kontekstu utakmice Hrvatske i Italije, stajali debeli natpisi Ibaraki. Ovako su na busu srećom bile dodatne oznake svjetskog prvenstva, Kašima stadiona, te hrvatske i talijanske zastavice, pa nije bilo dvojbe da li vozi na pravo mjesto ili ne. Dakle Kašima dan prije tekme, izuzetno pusto i dosadno mjestašce. Možeš bauljati satima lijevo desno, ništa specijalno se ne događa. A ne bi se ni čudio da je možda dvije ulice dalje totalni urnebes, budući da se opet nismo unaprijed raspitali o znamenitostima, nego lutamo na slijepo. Taman izlazimo s pivom iz trgovine, kad ispred na parkiralištu Toma skuži svoju neku ekipu iz Jastrebarskog. Onako svi ćelavi, goli do pasa i sa tetovažama buldoga, BBB-a i Dinama po rukama i prsima, ne izgledaju ni najmanje bezopasno. Pogotovo što Ivanović i Suman oko pasa imaju šalove Hajduka. Brane i ja imamo šalove Marsonije, ali mislim da s njima nismo nikome posebno zanimljivi. No međutim Toma je tu, pa biće da ako smo s Tomom, onda imamo prolaznu. Promatram te tetovaže na prsima i rukama i mislim si, ok ako imaš Torcida ili Hajduk na prsima i leđima, pa odeš studirati u Zagreb. Nečeš gol hodati po Zagrebu, tako da ne moraš nužno imati problema. Ali kako otići sa tetovažom buldoga ili Dinama na more, recimo eto na Bačvice u Splitu. Ili negdje drugo u Dalmaciji. Možeš jedino ispod kupaćih imati tetovažu, na guzovima ili na malome. Oni sa manjim mogu jedino stisnuti BBB, dok oni sa povećim oklagijama mogu razvući Bad Blue Boys. Sjetio sam se kako sam negdje pročitao, da tetovaže u Japanu ne uživaju baš pretjerane simpatije. Tetovirane odmah povezuju sa japanskom mafijom Jakuzama, samim tim automatski sa kriminalom. Isto tako ih je navodno zabranjeno na javnim mjestima pokazivati, na bazenima, u teretanama. Njih šestorica su došli avionom i odmah iznajmili tipičan japanski minijaturan uski kombi, što im služi za put i spavanje. Iako pojma nemam kako svi mogu prvo stati, a kamoli spavati u toj kutiji šibica. Pričaju nam i svoja iskustva sa dobrim japanskim narodom, nekidan su samo pitali čovjeka za put, a on ih je sve pozvao sebi kući da se otuširaju i pojedu nešto. Još jedan razlog zbog čega su daleka putovanja uvijek poseban doživljaj ako se čovjek upusti u upoznavanje lokalnog stanovništva i kulture. Da su sa tim tetovažama nekoga u Dalmaciji pitali za put, najviše šta bi im se ponudilo bi bio kamen u šofer šajbu. Nama te predrasude između Dinama i Hajduka, unatoč hard core Boysima i nama hobi navijačima sa Hajdukovim šalovima, nisu predstavljale neku prepreku u zajebanciji i ispijanju piva na parkiralištu. Prošetali smo se opet do željezničke stanice i taman razmišljajući gdje bi uopće mogli provesti ovu noć, prišla su nam dvojica Japanaca sa oznakama svjetskog prvenstva i pitali da li možda želimo da nas odvezu u kamp predviđen za navijače sutrašnje utakmice. Ako ne želimo ostati tamo, oni će nas opet dobaciti do grada. U biti oni stoje navijačima sa 2-3 kombija čitavo vrijeme na raspolaganju, da ih dovezu i odvezu na relaciji kamp-grad. Budući da ionako ne znamo gdje ćemo spavati, upadamo u kombije i nakon desetak minuta vožnje eto nas na nekom šljunku. Ispred nas kontejner na kojem piše “Dobrodošli”, a par metara lijevo drugi kontejner na kojem stoji “Benvenuti”.  Iza kontejnera dobrodošlice stoje još 5 montažnih kontejnera sa prozorima u kojima su priređene spužve za ležanje i deke. U kampu već ima dvadesetak naših, večinom Vinkovčani i Riječani. Između našeg i talijanskog dijela kampa je postavljena žičana ograda visine jednog metra. Ne kužim svrhu te ograde, jer samo postojanje ograde i razdvajanje kampa na hrvatske i talijanske navijače, šalje jednu opreznu poruku. Ako bi došlo do silne želje da se navijačke skupine pobliže upoznaju, ogradu je dovoljno samo prekoračiti. No trenutno nema niti jednog Talijana. Smjestili smo se u jedan od kontejnera, pet spužvi na jednoj strani i isto toliko na drugoj strani raspoređeno. Čitavo vrijeme dok se muvamo i upoznajemo sa kampom, iz daljine dopire nekakva buka koju je nemoguće ignorirati. Niže niz kamp, prolazeći između dva piješčana brežuljka, izbijamo pred superioran prizor nepreglednog plavetnila. Valovi, načićkani surferima, lome se pred obalom i proizvode tu zadivljujuću grmljavinu. "Jebote, Tihi ocean." "Šuti krute mazo, tiše!" "Zamisli", nastavljamo šapučući "ispred je samo ogroman ocean, ništa drugo." "Jedno 3-4 mjeseca plivanja i tek je onda Amerika." "3-4 mjeseca plivanja?" "Al neprestanog, bez pauze. Sa pauzama još koji dan duže." "I to ako ocean ostane tih, da se možeš skoncentrirati na plivanje. Bogami pored ove grmljavine, ne znam baš. Sve mi smrdi na to da je to sa tihim oceanom najobičnija prevara." "Masoni..." “Jako čudno ponašanje jednog oceana, very strange.” U međuvremenu u kamp je pristiglo još naših, stigla je manje više ista ona ekipa iz Niigate. Borisu i Alenu se pridružio Neno s Klisa pored Splita, poduža crna frčkava kosa, nekako si tako i zamišljam okorjelog Torcidaša. Bijela majica, jeans hlače, jeans jakna i starke. Ništa dres ili šal, kao da je navratio da nas pozdravi, pa ide dalje do rive na makiato. Došli su i oni Boysi sa stadiona, Knjaz i čovjek od kamere, još Vinkovčana i još razne ekipe iz svih krajeva. Talijana nema niti jednog. Odnekud se stvorila lopta, u sekundi su se improvizirala dva gola, složile ekipe i udri po onoj prašini i šljunku dok nas ne iznesu na nosilima. Mi smo se prijavili u prvoj turi, ali vidjevši kakva nemilosrdna i brutalna strast za pobjedom vlada na terenu, vrlo brzo smo dobrovoljno prepustili mjesto drugima. Pogotovo nakon što smo uočili da su Japanci odlučili podignuti ljestvicu svojoj već ionako velikoj gostoljubivosti i pojavili se sa dvije kante krcate pivama. Naslonili smo se na ovu hrvatsko-talijansku ogradu, svatko po pivu, uzeli smo i gitaru s kojom nemamo pojma šta ćemo sutra kad krenemo na stadion. Promatram, malo niže stoje Čoša i jedan od Boysa. Boy je toliko pijan da svaki put kada pokušava Čosi nešto objasniti, približi mu se skroz na uho. Čoša ga svaki put uredno, neću reći odgurne, nego ga vrati u prvobitan položaj. Možemo mi pričati, ali drži razmak. Ne znam da li raspravljaju koji im je crtani iz djetinjstva najomiljeniji, ali scena je toliko nabijena oprezom i napetošću, da mi se čini kako će samo odjednom eksplodirati frka. Ispred nas u jednom od kontejnera je tolika gužva, da se ne može ni prići koliko se ljudi naguralo na vrata i prozore. Gledaju duel vođe Vinkovčana Tileta i Knjaza u mješavini break dancea, suludog stepa i poludivljeg skakanja. U pol tog meteža, odjednom se u kampu pojavljuje cura sa dugačkom plavom kosom. Plus njen dečko. Nije mi jasno tko bi doveo svoju curu u ovaj čopor vukova, ali jasnije mi je kad čujem da su oboje Kanađani, ona doduše u kockastom dresu, domaćih korijena. Svejedno, mislim da bih je iste sekunde uzeo za ruku i pobjegao što dalje. Njih dvoje dobroćudnih, eto došlo da upoznaju narod njenih predaka. Nije prošlo dugo, jedan od Boysa ju je odvukao do plaže da joj pokaže zvijezde i ocean, a polupijani Kanađanin je odlučio s nama podijeliti neka svoja razmišljanja. Stao je ispred svih nas, kao da mi čobani nismo više mogli dočekati da nam stigne netko tako pametan i obaspe nas svojom prosvjetljenošću. Niti ga je tko šta pitao, niti tražio kakav komentar, stade čovjek da nam drži predavanje kako treba biti mir i kako smo mi divna zemlja i kako se ne bi trebali svađati sa drugima i voditi ratove. Iznosi tako svoj monolog izuzetno samouvjereno, mi ga blijedo gledamo i samo se nadamo da među nama nema onih sa tankim živcima kod kojih je samo još pitanje sekundi, kada će mu zariti očnjake u vratnu žilu.  Neki od nas su goli do pasa, neki su okićeni rekvizitima kao božićno drvo. Jedni su mortus pijani, dok su drugi na putu da postanu mortus. Jedni samo puše i prepričavaju lovačke, drugi skaču okolo naokolo, šutaju loptu, a mi se zajebavamo uz gitaru. Ne znam zašto ali mi padaju na pamet oni silni filmovi o američkim vojnicima u Vijetnamu. Kada im Vietkong priušti kratki predah, pa se u bazi na obali oceana, sva strepnja pred sutrašnji okršaj ispire se alkoholom i raskalašenom zajebancijom. Već je pred zoru bilo, kada je netko provalio da idemo na noćno kupanje. Trebalo je par sekundi da razmislimo i već smo svi otrčali do plaže, pobacali sve sa sebe i sjurili se ravno u valove. I opet smo otrčali na plažu i opet se sjurili u ocean. I tako desetak puta, pokušavajući svaki put iznova uskočiti ravno u val. Jedan kreativac je smotao čarape, što je odmah sa oduševljenjem prihvaćeno kao lopta za picigin. Svi se bacaju na slijepo, bez obzira gdje čarape lete, jer ih onako crne u mraku primjetiš tek kada te slučajno opale u glavu. Još neko vrijeme je trajalo to atraktivno bacanje u plićaku, dok nismo shvatili da ništa više ne leti, jer su natopljene čarape već odavno nestale. Mjesec je još taman toliko davao znakove života, da snimi kako nas 30 gologuzih i pijanih skače u plićaku lamatajući kitama i iz sveg glasa urla „Ja te voooliiim, ja tee voooliiim, ja te vooliiiimmm Hrvaaatttskkaaaaaaa!!!“ Nakon što smo dušu ispustili uz ovu jutarnju rekreaciju, još veći napor je bio naći razbacanu odjeću po plaži. Taman iskopavamo gaće i majice iz pijeska, kad eto ti Braneta sa kompletno krvavim licem. Mi se oduzeli od šoka. "Jel imam tu nešto na čelu?" Pita on najnormalnije gurajući nam glavu pred oči. "Pa, fali ti dobar dio kože i ne znam jesi primjetio, al glava ti je kompletno krvava." "Jebote, jesi ok?" "Nemoj srat, pa učinilo mi se kao da nešto nije u redu, al nisam mislio baš da je tako strašno." "Pa šta napravi ti sa sobom, gdje si uspio glavu razbiti?" "Pa mislim da je onda kad smo skakali u valove. Ako se ne varam, moguće je da sam profulao jedan. Taman dok sam bio u zraku, val je prošao ispod mene, pa sam se malkice zakucao glavom u onaj plićak.“ Nije po bontonu smijati se tuđoj muci i tolikoj krvi, ali nije zdravo ni suzdržavati se kada nam se plače od smijeha. "Jako čudno ponašanje Brane, very strange." "Pa daj da potražimo, možda u kampu ima negdje zavoja." "Ma ne treba, dokle god je meni sve ravno, ne trebaju zavoji. A i proći će do sutra." Jutro nakon noćnog kupanja zna biti poprilično svježe, tako da smo se pokupili prema našem kontejneru i dekama. Kako smo mi napuštali plažu, tako su već prvi surferi počeli pristizati. "Sunce bi trebalo onda tu negdje izaći, ako je ovo zemlja izlazećeg sunca." "Sigurno će baš tu na talijanskoj strani kampa izroniti. Zato nije ni bilo jednog jedinog Talijana noćas." "Možda je Brane taman spucao u sunce kad je izlazilo." "I zadobio krvavu sunčanicu." "Da, to je ta obrnuta sunčanica. Normalna je kad sunce tebe udari u glavu, a ne ko Brane, da udaraš glavom u sunce." Oznake: transsib, nogomet, rusija, prvenstvo, japan, Putovanja |
