29.06.2018., petak
Pljačka
|
Kasnije šetajući opet gradom, primjećujemo koliko su posvuda razbacani nekakvi zatamnjeni lokali i kockarnice. Samim tim što su zatamnjeni, nekako nam toliko odbojno djeluju, da nam ne pada na pamet kročiti unutra. S druge strane, saznali smo da Kinezi nemaju takav problem i da upravo radi tih kockarnica čak specijalno dolaze iz 100 km udaljene Kine, u kojoj je kocka zabranjena. Tako da grad ne samo da je luka, mjesto trgovine, glavni uvoznik auta iz Japana i Koreje, nego je i raj za kineske kockare. A to što nam je hostel okružen fakultetima također nije zapravo nikakvo čudo, jer je u Vladivostoku stacioniran jedan od 5 najjačih ruskih fakulteta, plus još brdo nekakvih dodatnih studija, tako da u gradu boravi blizu 100,000 studenata. Danas Francuska i Senegal u Seoulu otvaraju svjetsko prvenstvo. U Branetovoj rezidenciji imamo TV, pored ribljih konzervi koje su i danas na meniju, počastili smo se čak pivom i čipsom. Nije to samo početak nekog svjetskog prvenstva iz neke daleke zemlje, nego smo i mi u tim dalekim zemljama i uskoro ćemo biti dio tog nogometnog cirkusa. Samim tim osjećamo se dužnim da gledamo otvaranje. Da gledamo svaku utakmicu. Ali ne i ovu, jer direktnog prijenosa nema. Od tih nekoliko kanala koje hvatamo, niti jedan ne prenosi tekmu uživo. Umjesto toga grizemo onaj čips više iz muke, nego iz gušta. Brane psuje i Rusiju i plin i naftu i slijetanje na mjesec, jebe majku i Gagarinu i Lenjinu i Staljinu i tolikoj zemlji koja nije u stanju prenositi otvaranje svjetskog prvenstva u nogometu. Apsolutno se slažemo s njim. Umjesto prijenosa tekme, gledamo prijenos Rocky-a, prvi dio. Rocky sinkroniziran na ruski, ali tako da jedan glas sinkronizira i Rocky-a i njegovu ženu i menađera i psa i sve likove koji su u filmu bili u situaciji da progovore. Čak i kad nema dijaloga, a recimo otvaraju se vrata, on na ruskom komentira kako su se vrata otvorila. Kako vani pada kiša. Kako je Rocky upalio auto i krenuo. Da sve to bude još bolje, primjećujemo da je film srezan i cenzuriran, jer pola scena koje znamo da trebaju doći u filmu, ne dolaze, jer su izrezane. Vrh cijelog filma je kraj, kojeg nema. Film je jednostavno prekinut i kreće reportaža o otvaranju mundijala. Ako je nešto pojam "entertejnmenta", onda je to ova večer. Umiremo od smijeha i želje da vidimo šta li će se još izdogađati i šta nam još večerašnji TV program donosi. Taman kada smo počeli istinski uživati u čipsu i pivama, oduševljeni ovom totalnom nebulozom na televiziji, reportaža prikazuje Seoul. Stadion na kojem će se odigrati prva tekma i ispred njega dvojica Švaba iz vlaka, drže karton na kojem piše "Need ticket". Brane je samo ispustio vrečicu čipsa na pod. Svi smo prestali žvakati, piti, disati, treptati. Naš poznati Groundhopper, čak daje izjavu ruskim novinarima, ali ga ne razumijemo, jer je i on sinkroniziran i ruski glas prevodi ono što ovaj govori u mikrofon. "Ne mogu da vjerujem!" Leti ona vrečica čipsa na TV i Brane se još, nije mu teško, ustaje i gasi televizor "Pa zar od svih ljudi na ovom svijetu, oni prikažu ovu dvojicu mamlaza?" "Biće da te ta dvojica baš nerviraju nešto?" Podjebavamo Braneta, ni sami ne vjerujući da smo upravo ovu dvojicu vidjeli na TV-u. "E, nakon onih bahatih priča, hvalisanja i gledanja s visoka, ma napuše mi se kurca obojica, ne mogu više da ih gledam! I otvara se svjetsko prvenstvo, koje se otvara jednom u četiri godine i ko je prvi u kadru? Njih dvojica!" Nakon reportaže, prikazaše nam u pola sata snimku utakmice koju je Francuska, aktualni prvak Europe i svijeta, izgubila od Senegala. Nakon utakmice dođe drama od 2 sata, bez akcije, bez boksa, bez ganjanja autima, bez bilo kakve radnje osim dijaloga u nedogled. I sve opet sinkronizirano od strane jednog glasa. Nemaš više pojma ko kada priča, niti šta priča, film nam zvuči kao da smo umjesto u kino, zabunom otišli u zgradu UN-a i imamo prevoditelja koji nam prevodi diskusiju sa sjednice. Jako čudno ponašanje. Nalazim se u nekakvom tunelu, totalni mrak, tek ispred nas viri tračak nekakve svjetlosti. Uopće ne kontam gdje sam ali pretpostavljam da je ovo tunel od stadiona i da čekamo da istrčimo na teren. Nekakav lik iza mene me tapša po ramenima, kao da se opustim valjda. Izlazimo van i tek sada pod reflektorima vidim da nemam dres i kopačke, nego nekakvo jednodijelno bijelo svileno odijelo i ulickane cipele s visokom petom. Nismo ni na terenu, nego na pozornici, koliko uspijevam rasaznati. Ovaj lik što me tapšao po ramenima, pokazuje mi da sjednem za klavijature. Ne znam šta ću za klavijaturama, kada ih ne znam svirati. Za mikrofonima odmah ispred mene jedna zgodna visoka, s dugačkom plavom kosom, u isto bijelom jednodjelnom svilenom odijelu. Pored nje isto visoka cura, crne ili smeđe kose, baš i ne vidim najbolje od ovog svjetla uperenog u nas. Ona doduše u nekakvom odvratnom kombinezonu od krokodila, zmije, čega li već, nemam pojma. Njih dvije se okreću i namiguju mi, kao ne brini se, sve će biti ok. Tek sada kad su se okrenule vidim da su to one dvije Šveđanke. Jebote, pa ja sam ABBA! Svi su spremni, koncert treba da počne, a ja ne znam da sviram ove klavijature. S druge strane, ako sam za klavijaturama, biće da sam s jednom od ove dvije zajedno. Nadam se samo da nisam s ovom u odvratnom kombinezonu. Svi čekaju valjda da ja krenem s prvim taktom, znoj me oblijeva, mislim da će me potjerati u WC od nervoze.  Pritiščem neku tipku koja valjda veze s vezom nema, ove dvije se okreću prema meni i streljaju me pogledima. S kojom li sam ja od njih dvije? Ne znam da sviram klavijature, ne znam s kim sam zajedno, osjetim da je dvorana puna i mislim da će me trema protjerati ovdje na sred pozornice. Srećom otvaram oči u ovoj našoj suludoj sobi u Vladivostoku, ali ono da moram na WC nije ni malo san bio. Ni ostatak nije bio pošteđen nebuloznih snova. Brane je za divno čudo sanjao "svoju" dvojicu televizijskih ljubimaca. Kako Savom voze drveni raskošni brod na četiri kata sa kockarnicom, onakav kakvi plove Mississipijem i ne žele se pomaknuti u stranu da Brane prođe sa svojim riječnim šleperom punim šljunka. Plove direktno jedan na drugoga, igrajuči igru živaca, ko će u zadnjoj sekundi skrenuti, a ko zadržati kurs. Na kraju se zabiju frontalno jedan u drugoga. Poslije ih izvlače iz Save i dvojica Švaba daju izjavu pred TV kamerama i novinarima, dok se Brane još bori da se iz blata dovuče na obalu. "Jebote, sad ih još i sanjam. Prave mi od snova noćnu moru."  Vucaramo se po gradu i tek danas primjećujemo da su na cestama prave samoubojice. Kud brzo voze, tud još voze kao divljaci. Nema nikakvog reda, prednost prolaza, pravila kretanja, sve sporne prometne situacije se riješavaju na licu mjesta u datom trenutku. Ali najfascinantnija stvar je da sve funkcionira bez greške. S obzirom kako ulijeću, skreću, mijenjaju trake, kod nas bi samo u ovih pola sata već bilo 20 sudara. U Europi su ljudi navikli na pristojnost, žmigavac, propuštanje u koloni, semafor, prednost prolaza na raskršću. Pouzdaju se u ove druge sudionike prometa, da su svjesni bontona i prometnih pravila. Pa ako netko iskače iz tih parametara, odmah kreću sirene, trubljenje, psovanje, mahanje rukama za volanom, bijes. Jer se od drugih sudionika očekuje poznavanje tih normi i pravila. Ovdje valjda nitko ne očekuje ništa. Na raskršću nema da jedan po jedan skreću iz posebne trake u sporednu ulicu. Tri auta odjednom žele preći preko dvije suprotne trake, unatoč što iz suprotnog pravca ne prestaje prolaziti kolona auta. Nema tu čekanja, prelaze oni, kolona iz suprotnog pravca naglo usporava, škripe gume od kočenja, jedan se uspijeva provući između par auta, ova druga dva blokiraju cijelu kolonu, nastaje totalna zbrka na obje trake. Mi stojimo sa strane i mislimo si, jao sada kad krene trubljenje, izlaženje iz auta i prijetnje, raskolačene oči i povišeni tonovi. Ništa! Ona tri auta se provlače u tu sporednu ulicu, kolona nastavlja dalje, bez da se bilo tko i najmanje naživcirao, zatrubio, reagirao. I to je standard! Sada šetamo gradom i samo promatramo promet. Na svim raskršćima ista priča, bio semafor ili ne, svatko vozi prema svojoj politici. Svuda i u svakoj situaciji vlada totalni kaos i svaki put kada misliš da će biti sudar, da su se promašili za dlaku, polako shvaćaš da je to najnormalniji prometni dan. Nikakav spektakl, nikakva južina u glavama. Uvijek fali milimetar da se auti poljube, ali sve funkcionira upravo točno u taj milimetar. Kao da je švicarski sat tema, a ne promet u Vladivostoku. U tih nekoliko sati nismo čuli niti jednom da je netko zatrubio. Niti na bilo koji način osjetili da vlada nekakva nervoza ili gužva. A po našim kriterijima, na cestama vlada apokalipsa. Odlazimo baciti đir po pijaci, subota je, raskoš jedne pijace uživa isti status kao i kod nas subotom. More ljudi, prodavača, robe, gužva u kojoj ćemo se samo pogubiti, tako da smo se ipak odlučili za karaoke na obali. U čitavoj toj gužvi, spazile su nas opet one kaubojke, koje se ne skidaju iz onih šešira. Kao kad bi prije dobio neku jaknu ili majicu od tetke iz daleke zemlje, pa se ne bi skidao iz nje mjesecima. Gdje god mi, tu i one. Sve se nešto muvaju u našoj blizini, ne bi li ostvarili nekakav kontakt. Još jadne nisu svjesne, na kakav flegmatičan beton su se namjerile. Čak i kada bi gole plesale oko nas, ne bi li nas zainteresirale, nama se to ne bi činio kao razlog da se upoznamo. Dobro, svi smo svježe zaljubljeni u naše djeve kod kuće. Da smo solo, vjerojatno bi već rasčerupali i njih i ove šešire, ali ovako uživamo ulogu papučara. Uvijek se u ovakvim situacijama sjetim starijih ljudi, koji valjda u godinama kada više nemaju priliku ili više ne mogu, sa žaljenjem se prisjećaju svih propuštenih prilika u životu. I onda obično mlađim mužijacima savjetuju da se ne štede pretjerano, jer će jednog dana udarati glavom od zid. Ako se još uopće budu u stanju sjetiti mladosti i ludosti. Jednom sam putovao u autobusu i pored mene je sjedila izuzetno privlačna djevojka, što je samo po sebi čudo, jer me obično zapadnu babe ili nekakvi smaratelji. E ta privlačna djevojka je valjda još na izuzetno upadljiv način davala do znanja da nije stidna. Svima oko mene je to bilo jasno, jedino valjda meni ne. Doduše i meni je, ali šta bi trebao? Skočiti na nju u punom autobusu, znajući da svi prate situaciju, svi osluškuju i riskirati da budem odbijen, te još izgubiti uvaženi obraz, ne daj Bože, pred tolikim narodom. Da bi na jednoj pauzi, stojimo ta cura i ja uz cigaru, prišao stari Hercegovac što sjedi iza mene, sa provedenim životom u autobusima na relaciji Široki – Stuttgart. "Kako si ti glup. Nema od tebe ništa pajdo moj. Pa ja da sam u tvojim godinama ja bi uzo ovu lipoticu i otiša s njon negdi pozadi i malo da se upoznamo, pa mladi, lipi, čvrsti, pa di ćeš lipše moj pajdo, treba to dok si mlad, pa ja sam znao 2-3 prominit, a da nismo ni do granice stigli. Ja sve gledam, a on se stiso na tom sjedalu, pa ja bi je uzea za ruku, a joooj moj pajdo!" Cura se smijulji, onako kako se već cure smijulje kada se stariji dotaknu seksa ili priča na tu temu. A ja molim Boga da baš sada padne razarajući komet na zemlju, da iz nekog vulkana izbije lava, pa da krenemo spašavati živote, umjesto da se dalje bavimo ovom temom. "Ma", krenuh da se vadim "problem je što iza nema slobodnih mjesta." Pokušavam sve na šalu da prebacim. Kad će cura: "Ma da! Bi mi, ali stvarno je bus krcat!" Jao...  Na putu u hostel, opet prolazimo pored onog kafića i opet ispred stoji njih nekoliko, koji nam uz smijeh dobacuju "Allez France", aludirajući valjda na jučerašnju utakmicu koju su Francuzi izgubili. Kako ljudima objasniti da nismo Francuzi? Izgleda nikako. Zato sliježemo ramenima, kao jebiga jesmo svjetski prvaci, ali ne možeš svaki put dobiti. Na večer si priuštili pivu, ne iz trgovine, nego na terasi jednog od kafića uz more. Zadnja večer u Vladivostoku, ma biće i za dvije pive. Pored nas neka šarolika ekipa, zovu nas da im se pridružimo za stol. Dvojica likova, naravno kako drugačije nego u kožnjacima i ćelavi. Jedan od njih je mornar, ali vjerojatno najružniji mornar što su ga svjetska mora do sada doživjela. Lice kompletno izrezbareno, prošarano ožiljcima i zagnojenim bubuljicama. S njima sjede tri cure, dvije su sestre. Pričamo o putovanju, Rusiji, Vladivostoku, pokušavamo objasniti odakle smo mi, sve to naravno i rukama i nogama, jer oni i engleski isto kao mi i ruski. Odjednom jedna od ovih sestara, ljubi ovog mornara, a nama se stomak diže. Ne možemo vjerovati da bi bilo kome palo na pamet ovog lika poljubiti, a kamoli još u cijelu priču ubaciti i jezik. Sjeda mu u krilo i dok mu sjedi u krilu, okreće se sestri i sada se žvali s njom?! Ostatak se smije, dajući nam do znanja kako su oni jedna opuštena i luckasta škvadra, tako da se i mi smijuljimo, kiselo doduše. "E, ajmo mi odavdje. Ionako moramo u jutro rano dalje" šapučem Ivanoviću, lažući i sebe i njega kao da je to razlog da se hvatamo noge, a ne ovi zastrašujući čudaci. Nas dvojica odlazimo u hostel, Brane ode još provjeriti mail u onaj internet kafić, a Suman i Toma će ostati na još jednoj pivi. Nije prošlo dugo kako smo stigli, kad eto ti Sumana i Tome, ulijeću u sobu totalno zadihani i isprepadani. "Maratonci, pa šta bi, ćemu tolika žurba?" "E šuti, opljačkali nas sada!" "Molim?" "Jebote, čekaj da dođemo do zraka, sad smo trčali čitavim putem do hostela." "Pa šta bi? Jel vas neko napao, udario?" Čekamo da se obojica ispušu i smire malo. "Krenuli kući, popili još pivu i pozdravili se sa onima, uredno sve ko i vi kad ste odlazili, sretan put, hvala, doviđenja." "Dobro, i ?" "I na pola puta, dotrčava jedan od one dvojice, ne mornar nego onaj drugi." "Mi mislili zaboravili možda nešto, pa trči za nama." "Da, kad tip odjednom izvadi nož i govori Rubelj, Dolar!" "Mi mislili da se zajebava, hajde vidjeli smo da nisu baš normalna ekipa, pa kao ovo je neka zajebancija." "One sestre se žvale, pa se žvale s onim mornarom, pa možda je ovo nešto u tom stilu. Neka čudna priča." "Vi mislili neki performans." "Ma da, šta god. Kad ne! Vidimo mi frajer stvarno drži onaj nož i govori nam najozbiljnije da mu damo lovu." "I mi šta ćemo, dali ono još Rubelja što smo imali, srećom nije nam puno ostalo." "I gledamo ga, ne možemo jebote da vjerujemo da nas pljačka!" "I još nam pokazuje na Tomin prsten i moj lančić. I šta ćemo, dali mu i prsten i lančić." "Ne seri! Uzeo vam i to ?" "Pa evo gledaj, nema prstena, nema lančića." "A mamu mu jebem!" "Još nam govori passeport, passeport." "Mi rekli nemamo, hotel, kao u hotelu smo ostavili. Srećom putovnice nam u ovim torbicama oko vrata, pa nije skužio." "Jebote možeš misliti da nam je uzeo i putovnice!" "Ne mogu da vjerujem. Pa šta ćemo, hoćemo zvati muriju?" "E to je najbolje od svega! Murija čitavo to vrijeme stoji 20 metara od nas u autu parkirana i promatra to sve i ništa!" "E da i zamisli, frajer nam na to sve se zahvali, kao ono, nemojte se ljutiti i sretan vam put!!!" "Ne seri!" "Majke mi, mi na kraju vidimo ovo sve skupa nije normalno i bježi koliko nas noge nose prema hostelu." "Zato smo crkli do ovdje, nismo prestajali trčati, sve si mislimo možda onaj opet krene za nama i još nas skine do gola." "A u pizdu materinu!" Taman Brane ulazi u sobu i kad smo prošli sve ovo ponovo, ostao je u šoku isto kao i svi mi na kraju krajeva. Odlučili smo da ne idemo ni na muriju, ni da si stvaramo dodatne probleme, jer sutra svakako odlazimo. Srećom nije nitko nastradao, niti je bilo tko ranjen, niti je neka veća šteta načinjena. Ali da se ovako šta dogodi zadnju večer, svašta... "Vidiš kako ti je ona baba rekla, da se paziš u Vladivostoku inače ćeš najebati." "Koja?" "Ona nasa babuška iz kupea, zlatozuba, koju si zajebavao za tigra." "Ma vještica, sigurno me urekla." "Možda je ona i poslala ekipu, da bude sigurna ako urok ne proradi." "Krivo mi radi ovog prstena i lančića, jebeš one Rubelje, nije sve skupa bilo 20 dolara. Ostavili da imamo u jutro za taksi." "Pa ništa, meni se čini da ćemo nas trojica taksijem, a vas dvojica busom do aerodroma." "Ko je vidio se tako razbacivati s parama i davati koje kakvim lopovima." "Pa jel ga niste mogli, ne znam, udariti ili nekako svladati." "Ma pusti, da nas još zakači s onim nožem, radi čega? Radi 20 dolara, prstena i lančića?" "Ma da, imaš pravo. Nek ste vi živi i zdravi." Oznake: nogomet, rusija, transsib, Putovanja, vlak, prvenstvo |
28.06.2018., četvrtak
Vladivostok 2
Dok pokušavamo putem interneta saznati gdje je pošta, kako bi se otišli napokon čuti sa svojima, nabasali smo na jednu drugu informaciju. Šta ti je internet. Naime, da je poznati ćelavi oskarovac, faraon iz „Deset zapovijedi“ i stručnjak za eksploziv iz Bitke na Neretvi, Yul Brynner, rođen u Vladivostoku pod imenom Julij Borisovič Briner. Svašta, ja sam gajio čvrsto uvjerenje kako je on zajebani Amer. Kad s druge strane, izbrijana glava, ako se dobro sjećam na Neretvi je skakutao upravo u kožnoj jakni i odakle je frajer na kraju? Iz Vladivostoka. Naravno, odakle će biti.  Prolazimo opet pored željezničke stanice i tek sada sa druge strane ulice vidimo da zgrada sa svim tim svojim kupolama i kulama, izgleda poput dvorca iz bajke. Grad koji je više od pola stoljeća bio zatvoren za strance, ima željezničku stanicu koja podsjeća na dvorce iz bajke. Mogao si samo maštati i sanjati da će ti netko izaći iz tog dvorca i doći u posjet.  Dok hodamo malo većom ulicom ili avenijom, ispred i pored nas su pristojno poslagani redovi od po desetak ljudi i svi stoje kulturno tik uz cestu i čekaju. Valjda ljudi čekaju na autobus. Ali čemu svi ti paralelni redovi od po desetak ljudi? Nije prošlo dugo, kad eto ti minijaturni, uski, japanski kombi. Prvo jedan, pa drugi, pa eto odmah stiže i treći. Sad smo i mi stali sa strane i promatramo, ludo nas zanima ovaj koncept, kojeg baš ne znam da smo igdje vidjeli do sada. Isto tako nas zanima hoće li stvarno svi ti ljudi stati u ove male japanske kombije. Ako su američki auti rađeni po mjeri širokih Amera, onda su ovi auti rađeni definitivno po mjeri omanjih Japanaca. Što opet definitivno ne važi i za Ruse. Ali ljudi ulaze i ulaze i onaj red se smanjuje i na kraju se svi nekako uguraše unutra. A unutra ne bi više ni šibica stala, ali vozač uredno kreće i već se stvara novi red za slijedeći kombi. Kombiji se zovu „Maršrutka“ i predstavljaju nekakav kolektivni taksi. Navodno su Maršrutke vrlo popularne u Rusiji i zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Nešto izmedu autobusa i taksija. Takva je i cijena, ni jeftina kao javni prijevoz, ni skupa kao taksi. Maršrutka ima zacrtano polazište i čim se napuni putnicima, a to očigledno nije problem, odmah kreće prema isto tako određenoj destinaciji. I kako je sama po sebi nešto između busa i taksija, takav je i put. Nema stanica, nego stane tamo gdje netko treba izaći. Nije da će te voziti kući, ali nije i da neće ako je usput. Skrene malo vamo, malo tamo, ali na kraju dođe na mjesto gdje je pisalo da vozi. I malo je reći da su iznimno popularni. Kašnjenja nema, jer nema ni voznog reda. Bitno je samo da vozi otprilike u pravcu u koji si se zaputio. Ali ta disciplina, taj uredno postavljen red iako se kombi nije ni pojavio, to je nešto što bi možda očekivao u Luksemburgu. Ali eto, te glupe predrasude valjda i postoje, ne bi li ih se sa zadovoljstvom pobijalo.  Pošta se nalazi odmah uz luku, u kojoj je usidrena ruska pacifička flota, zbog koje je ovaj grad i bio zatvoren. Ispred nas se pruža ista slika, isti raspored brodova koje smo i vidjeli na svim slikama Vladivostoka. Kao da su tu zakucani i nisu se pomaknuli već desetljećima. Da su nekada i isplovili na Pacifik, luka bi bila prazna i možda ne bi bilo ni potrebe da se grad zatvara za strance. Zamišljam sebi ruskog birokrata koji je direktno iz Kremlja dobio naredbu da mora riješiti problem, kako da stranci ponovo smiju dolaziti u grad, uz činjenicu da je grad i dalje glavna luka pacifičke flote. Pozadina cijele priče je zapravo Olga, nećakinja jednog visoko pozicioniranog funkcionera, koja je završila hoteljerstvo, želi živjeti u rodnom Vladivostoku, ali nema gdje raditi budući da zbog nedostatka stranaca, nema ni hotela. Svi šuškaju o Olgi i njenom visoko rangiranom ujaku, samo naravno nitko ne smije pisnuti. Birokrata koji je dobio naredbu da riješi problem, ne smije biti previše kreativan i slobodnih svjetonazora, nego se mora držati strogih sovjetskih protokola, pravila, zakona i vječnog straha od stranih špijuna. Noćima taj birokrata sjedi za masovnim hrastovim stolom, iza tisuću propisa ispisanih na 500 hektara posjećene i u papir pretvorene šume. Logično zapisuje svoja razmišljanja temeljena na činjenicama. Stranci ne smiju zbog flote u grad, znaći flota je problem i ako ne bi bilo flote, ne bi bilo potrebe za zabranom. Ali flota nam treba da bi igrali vojno stratešku ulogu na Pacifiku. Znači Pacifik je problem i ako nema Pacifika, nema ni potrebe za flotom. I tako se rodi ideja da se isuši Pacifik. Sovjetsko vodstvo prihvati ideju kao projekt koji ide u prilog jednoj ambicioznoj naciji u području tehnoloških dostignuća. Prvi sletjeli na Mjesec, prvi ničim izazvani isušili (doduše nenamjerno) Aralsko more ili jezero, nekada četvrto najveće jezero na svijetu. Pa zašto ne biti prvi koji su isušili jedan ocean, kada su već uspjeli izbrisati jezero veliko kao i cijela Bavarska. Sve samo da bi se riješili flote, te da bi stranci napokon mogli dolaziti u grad i samim tim potakli otvaranje hotela, kako bi na kraju krajeva Olga mogla raditi na recepciji takvog jednog hotela. Dolazimo na šalter od pošte, ne bi li se raspitali kako da nazovemo Hrvatsku, kad tko radi na šalteru, službenica imenom Olga. Biće da je odustala od hoteljerstva, budući da Pacifik nije isušen, flota je usidrena, stranaca ima, pa samim tim i hotela... Sigurno se posvađala sa ujakom, poslala sve u pizdu materinu i zaposlila se u pošti. No dobro šta je tu je, bitna je kompetentnost. Spominjemo Croatia, na što ona otvara ogromnu knjigu sa svim mogućim zemljama izlistanim po abecedi, prelazi prstom preko popisa i pita nas da li možda mislimo na Kostariku? Pokušavamo sa Horvatja, na što nam ona opet nudi Honduras. Nama više ne pada na pamet, kako da Hrvatsku nazovemo, te smo odlučili zvati Njemačku. Nju bi trebali imati na listi zemalja koje postoje na ovom svijetu. I to na posebnoj stranici, pod naslovom "Vječni neprijatelji". Njemačku smo uspjeli nazvati, a Hrvatske ne da nema na mapi, nego je nema ni u generalnom poštanskom telefonskom imeniku svih mogućih zemalja ovog svijeta. Na to sve nam Olga još nabaci smiješak i pita odakle smo. Rekli smo iz Slavonije i Dalmacije. "Aha!" Kimnula je glavom. Budući da smo obavili jedinu obavezu koju smo si zacrtali za današnji dan, uputišmo se u bezglavo bauljanje gradom. Tako besciljno naletišmo i na nekakav kompleks koji je valjda izuzetno uspješan spoj podhodnika, pijace, vašara i kirvaja. Hrpetine ljudi koji se muvaju i razgledavaju spektar razno raznih pizdarija za koje ne možeš vjerovati da ih netko stvarno nudi i prodaje. Od upaljača do zamjenske jetre. Ipak sve u svemu prevladavaju CD-ovi i neke svakodnevne potrebštine, pa tako uz karton deterdženta stoji buket ruža naslonjen na kutiju tampona, kraj koje su uredno porazbacane čokolade, bomboni i kurtoni. Ne mogu da vjerujem da je frajer stvarno u istu kutiju stavio i bombone i kondome. Jedino ako ovo nisu bomboni za djecu, nego za odrasle, samo opet sumnjam da bi na omot vijagre stavili preslatkog zeku i bambija. Gledam CD-ove i pored svih tih ruskih umjetnika i umjetnica za koje naravno nikad čuli, izložena dva CD-a sa istom slikom bivšeg Beatlesa, samo ispod jedne piše Paul McCartney, dok ispod druge stoji Paul Young. Neke velike razlike od naših pijaca ili podhodnika baš i nema, unatoč što smo na drugom kraju svijeta. Da mi netko kaže da sam trenutno u Brčkom ili u Dubravi, ja bi mu povjerovao. Isto dok šetamo lukom ili obalom, kada bi mi netko rekao da sam u Pločama ili u Rijeci, ne bi posumnjao da nisam. Jedino ovi što pjevaju open-air karaoke na sred šetalista uz more, totalno narušavaju koncept uspoređivanja sa bilo čim. Opet nailazimo na super talenta u nastajanju, u tradicionalnoj ruskoj mornarskoj majici, vojnički stesan na keca, cupka sa mikrofonom u ruci čupajući zadnje atome svog unikatnog glasa. Dva metra od njega stoji polupijana bakica, koja maše rukama lijevo desno, kao da je dio mnogobrojne publike u polu deliriju. Kakvi kraljevi... "Tamnim okovima uzavrele krvi svim gnjevom svojim ispričaše svoju sudbinu i ostale peripetije" razbuđujem se sa ostatkom ovih riječi kako mi se povlaće po glavi. Mislim si koji je to kurac? Pokušavam se sjetiti jesam li nešto sanjao, pa da mi naviru ovakve nebuloze. Na trenutak kao da ću se sjetiti, ali već slijedeće sekunde kao da je netko puhnuo u mozak i otjerao svu memoriju u vjetar. Zato se Toma sjeća svakog detalja svog sna. Kako na putovanja umjesto manjih grupa, kreću grupe od 80 miliona ljudi. I sve je logistički i organizacijski sređeno. Isto kao što krene 50 ljudi u autobusu, u Tominoj verziji na izlet kreće 80 miliona ljudi u milion i pol autobusa! Za njih je rezervirano 80 miliona sendviča koje je pripremalo 200 tisuća ljudi u tvornici veličine jednoga grada. Već me malo strah ove sobe u kojoj spavamo. Odošmo provjeriti mailove i naravno knjigu gostiju na našoj stranici. Živo nas zanima šta ljudi pišu i odakle se sve javljaju. Onog polumrtvaca nema, valjda su ga iznijeli van. Zato su opet one iste cure sa kaubojskim šeširima tu i opet nas odmjeravaju i smješkaju se. Ovo putovanje bi možda moglo izgledati kao Bondove pustolovine sa razno raznim ženama, kada bi ovdje umjesto nas bio James Bond. Nama mogu komotno ispred nosa stajati sa transparentom na kojem piše "Dobar dan, mi smo djevojke i željele bi vas upoznati" i mi bi svejedno mislili da s time ne misle na nas. A ne daj Bože da nama samima padne na pamet, da odemo do njih i pitamo ih nešto. Tako da smo provjerili mailove i otišli opet bauljati ulicama u nedogled. Navodno postoji kuća u kojoj je rođen Yul Brinner, koja je sada preuređena u muzej. Sigurno da postoji jos nekih zanimljivosti, ali nam ih se ne da tražiti. Ako naletimo na njih, super. Ako ne, opet dobro. Mogli bi se okarakterizirati kao iznimno zahtjevni turisti. Može čak biti i da smo naletili na neke zanimljivosti, ali nama se nisu činile takvima. Nama su open-air karaoke trenutno mega spektakl. Tako da smo ovaj put sjeli na šetalište blizu pjevača i satima slušali taj talent-show. Ljudi idu iz trgovine i vuku vrečice s namirnicama, zastanu i otpjevaju jednu i nastave dalje. Drugi dođu baš pripremljeni, trude se. Treći valjda na putu ka poslu, školarci poslije škole, lokalni đabalebaroši nakon dvije pive, penzioneri nakon što su shvatili da ne znaju šta bi sa sobom i slobodnim vremenom. Ovo je pravi festival na obali. A nama odlično, po piva svakome, pogled na Pacifik i riba u uskom žarko crvenom dominđos minjaku, kakvi su se nosili 80-ih godina, zavija snažnim ruskim naglaskom "I will always love you" od Whitney Houston. Suze nam klize niz obraze bolje nego piva niz grlo. Iza nje starčić u svojoj generalskoj uniformi, na kapi zvijezda, na grudima svo moguće ordenje iz svih mogućih ratova, drhti borbene u mikrofon. A evo i one polupijane bakice od jučer, ovaj put samo pijana. Stoji sa strane, plješče i vodi borbu sa ravnotežom. Danas, kao i jučer, na rasporedu je riblja konzerva. Jedini razlog zbog kojeg tamanimo ribu, je taj što je na konzervi nacrtana riba. Kod ovih drugih konzervi nismo sigurni šta piše na njima, niti jesu li za ljude, pse ili mačke. Na večer odlazimo u ovaj bilijar klub pored hostela, odakle su nam dobacivali da smo Francuzi. Obožavam situacije kada uđeš negdje, a svi zašute i krenu te odmjeravati. Stranci ovdje definitivno nisu najčešća pojava. Naravno, nije dugo trebalo da stupimo sa domaćima u kontakt, ali je vječnost trajalo dok im nismo objasnili odakle smo. Mislim da na kraju u tome nismo ni uspjeli. Ispratili su nas opet skandirajući Francuskoj. Dugo u noć smo mrcvarili gitaru i votku, čak nam je odjednom u repertoar upao i Plavi Orkestar, čije su pjesme iz nekog neobjašnjivog razloga, kao rođene za razno razne prerade. "Ove noći Kaja, obližeš mi ..." "Ti si meni sve, ti mi hraniš pse i kad tebe nema oni laju na mene." Mi smo se odlučili za jednu nogometnu verziju pjesme "Od rođendana do rođendana": „Ja od stadiona, pa do stadiona, čekam samo pobjeduuuu, makar 2-3 gola, biće dovoljan mi znak da još nije gotovoooooo! Ooooo-ooooo-ooooo..." Noćas sam sanjao kako su se na sred Korza u Slavonskom Brodu međusobno potukli igrači FC Bayerna. Bio je lijep sunčan dan, sjedim na terasi jednog od kafića. Kad eto ti njih 20-ak u klupskim trenerkama. Šetaju, razgledavaju i odjednom se pobiše kao luđaci. Jedan drugoga vuku za kosu, udaraju nogama, šakama, trgaju one lijepe Adidas trenerke jedan s drugoga. Franz Beckenbauer sav rasčupan i zajapuren čupa onaj nogostup iz zemlje i odjednom psuje na našem Karl-Heinz Rummenigea. "Sad ću da ti jebem milu majku!" Oliver Kahn, braća Kovač, Steffan Effenberg, sve su mi to poznata lica sa TV-a i ne mogu vjerovati da sada jedan drugoga gađaju kamenjem, dovlače teške barske stolice koje škripe po betonskim pločama na Korzu i pokušavaju ih podići ne bi li ih onda svom snagom zakucali suigraču u glavu. Ne znam šta ih je toliko razljutilo odjednom, ali baš mi remete ovaj sunčan dan i ne daju mi uživati u ovoj kavi na miru. I ostatak Brođana koji su se zatekli u blizini gnuša se od ovakvih scena. „Fuj, stoko!“ Mlade majke bježe prekrivajuči oči djeci, da ne gledaju ovu nekulturu i masakr. I ja sam zažmirio da više ne gledam ovaj užas. Kada sam opet otvorio oči, probudio sam se u Vladivostoku. Ovaj hostel je stvarno jedno inspirativno mjesto. Dok ostali još spavaju uzeo sam ove svoje spise, da malo pročitam o ovom gradu. Možda čak negdje i upozorava da je sanjaranje samo za odvažne. Vladivostok bi značilo „Vladar istoka“. Grad ima pola miliona stanovnika i svi imaju zakonom propisanu jednu kožnu jaknu i kosu ne dužu od 1 cm. Dobro, to je moje trenutno viđenje grada. Zbog svoje flote koja se zove „Tihomorsky flot“ (gle i oni kažu Tiho more ili Tihi ocean) grad bijaše za vremena SSSR-a zatvoren za strance. Ajde, to znamo. Zanimljiva je njegova uloga u prvom svjetskom ratu kada su Ameri slali pomoć Francuzima i Rusima. Ajde do Francuske još nekako, ali dalje prema Rusiji bi im svako malo Nijemci potopili brodove na Baltiku. Gle čuda, opet Švabe potapaju brodove. Kako bi osigurali bolju opskrbnu liniju, odlučili su Rusiju snabdijevati preko Vladivostoka, pa dalje transsibirskom željeznicom do prvih linija u Europi. Zbog toga su čak poslali nekoliko stotina iskusnih američkih željezničara, koji su trebali brinuti o željeznici u Sibiru, kako bi svi ti konvoji prolazili nesmetano. Toliko je to sve dobro funkcioniralo da su Rusi pali pod boljševičkom revolucijom, Boljševici potpisali porazno primirje sa Švabama i na kraju još bacili cijelu zemlju u totalni kaos civilnog rata između Crvenih i Bijelih. Čitavo to vrijeme, Boljševici i kontrarevolucioneri su sjebavali svoju vlastitu prugu i dizali mostove u zrak, a Ameri su krpali i popravljali šta se popraviti dalo. Jedan američki oficir je prokomentirao u pismu svojoj obitelji, njegovu suradnju sa Rusima na održavanju željeznice. Kaže on kako su Rusi odlični radnici, jako sposobni i vrijedni, fali im malo znanja i discipline, ali čak ni to nije prepreka u usporedbi sa menadžerima željeznice koji su lijeni, nekompetentni i lažljivi. Interesantno. Ima nešto u toj slavenskoj krvi, koja nas sve čini tako srodnima, ma gdje god bili i u kojem god stoljeću živjeli.  Još zanimljiviji je razlog ulaska saveznika preko Vladivostoka u ruski kaos tih godina. Naime hrpa čehoslovačkih legionara, koji su htjeli svoju Čehoslovačku državu, su se borili na strani Rusa protiv okupatora njihove zemlje, Austro-Ugara. Kada su se Boljševici pojavili, prvo su odbili bolji, pa sklopili puno lošiji sporazum sa Nijemcima o završetku rata, kojeg je na kraju krajeva Njemačka vodila sa carskom Rusijom, a ne sa pitomim Boljševicima. Na kraju je cijeli taj istočni dio Europe sve do Rusije bio pod Njemačkom. Da bi se Česi i Slovaci ipak vratili nekako u ratna zbivanja i borbu za svoju zemlju (jer je u zapadnoj Europi još trajao rat i dosta Čeha se borilo pod francuskom zastavom) odlučiše da je tih 70,000 vojnika moguće jedino preko Sibira, Vladivostoka, Amerike, Atlantika dovesti u Francusku. I osim toga, hrpa ratne mašinerije i zaliha koje su Ameri slali u Rusiju, sada bi mogle paste Boljševicima u ruke. A oni odjednom postali dobri sa Nijemcima. A Nijemci više nisu bili razvučeni na dva fronta, nego su mogli fino večinu ljudstva i tehnike prebaciti na zapadnoeuropsko ratište i na miru ratovati sa Francuzima. Sve je to natjeralo i Amere, Britance, Japance, Francuze da pošalju svoje jedinice preko Vladivostoka, kako bi osigurali povlačenje Čeha, spasili zalihe ratne opreme i opet otvorili istočni front protiv Švaba da rasterete Francuze i zapadnu Europu. A za tu akciju su im opet bili potrebni Česi, jer je ruska vojska bila u raspadu, Crvena Armija tek u nastajanju, a Česi najbrojnija organizirana vojna skupina u tom trenutku, istočno od Švaba. Boljševici su čak obećali Česima osigurati povlačenje prema Sibiru, ali na kraju nisu baš održali ta obećanja, pa kako to biva, Česi popizdili na njih i priklonili se otvoreno Bijelima i saveznicima. Kako su se povlačili, čak su indirektno postali razlog zbog kojeg su Boljševici bestijalno potamanili zadnjeg ruskog cara i njegovu obitelj. Puno godina kasnije, jedan od izvršioca naloga za smaknuće cara, priznao je da su se bojali kako bi Česi mogli pri povlačenju prema istoku doći na ideju da usput oslobode ruskog cara iz kućnog pritvora, dodatno Bijelima podignu krila, pa su za svaki slučaj ubili i njega i njegovu obitelj. Šta ćeš, mjere predostrožnosti. Što se tiče saveznika, svi su kao dogovoreno provodili kampanju protiv Boljševika, jedino su Japanci provodili svoju nekakvu kampanju.  Dok bi Britanci i Ameri uspostavljali logistiku, Japanci bi na brzinu osvojili neki gradić na istoku Rusije, objesili zastavu na neku brvnaru i uspostavili japansku vlast. Sve je to bio jedan totalni kaos i urnebes. Za to vrijeme kroz Vladivostok su prolazile sve moguće vojske, nacije i uniforme. Valjda se u to vrijeme još jedino ratnici plemena Zulu nisu iskrcali u toj luci. Kad sada ovo ovako pročitam, nakon svih tih raznih vojski nije ni čudo da su zatvorili grad za strance. Jedna ekstremna situacija vrlo često vodi drugoj ekstremnoj situaciji. Da stvar bude još bolja, kada su svi ti silni Česi nakon što su godinama držali više od polovice Transsibirske željeznice pod svojom kontrolom, napokon se dogegali do luke, prvi svjetski rat se završio. Većina ih se ipak na kraju zaputila u Francusku i kasnije su postali temelj prve čehoslovačke armije. Manji dio je čak odlučio ostati i preći u Boljševike, pa tako i Jaroslav Hašek, autor knjige „Dobri vojnik Švejk“. Knjige koja će s vremenom postati svjetskom literarnom baštinom. Oznake: nogomet, rusija, prvenstvo, transsib, vlak, vladivostok, Putovanja |
27.06.2018., srijeda
Vladivostok
Nemamo pojma kuda da krenemo. Idemo se prvo uslikati ispred spomen obeliska transsibirskoj željeznici, na kojem velikim brojkama stoji 9288, označavajući udaljenost od Moskve u kilometrima. Odmah iza je i parna lokomotiva, navodno američka, donirana za drugog svjetskog rata. Vrludamo i zapinjemo sami sebi preko stvari. Jedno je hodati pijan, a drugo je hodati pijan sa 30 kg stvari na leđima.  Penjemo se uz stepenice koje vode na most iznad perona. Zastajem još jednom da uslikam i pogledam ovu nepreglednu kompoziciju vagona s kojom smo stigli. To je znači to. Legendarna transsibirska željeznica. Ne mogu vjerovati da smo sišli s vlaka i da je put željeznicom gotov. Ovaj put je bio daleko iznad očekivanja, bilo nam je predobro. Stvarno je legendarna, mislim si, dok se pridržavam za ogradu da se ponovo ne skotrljam na početak stepenica.  Nismo ni sišli s mosta, a već su nam dvojica taksista krenuli u susret. Dogovaramo se za 100 Rubelja (20 kuna) po taksiju da nas odvezu do nekog hostela, čiju su adresu imali Englezi. Srećom pa imaju vodič za cijelu Rusiju, jer inače stvarno ne znam gdje bi sami otišli u pola sedam u jutro, u Vladivostoku. Uskačemo u dvije predivne Toyote, čije modele nisam nikada do sada u Europi vidio. Ubrzo se spuštamo ulicama prema moru, gdje u daljini iz pravca Japana izranja sunce, tako da apsolutno stoji teza da je Japan zemlja izlazećeg sunca. Gdje li ga samo drže preko noći? Jutro je predivno, sunce svijetluca i odbija se na prozorima kuća i vila pored kojih prolazimo. I tek sada kužim, da ovo ništa ne liči na ostatak Rusije. Kao da smo stigli u San Francisco, u kojem doduše nisam nikada bio, ali eto nekako mi izgleda upravo tako. Ne vidim one sive kolosalne zgradurine, nego prelijepe drvene vile sa viktorijanskim prozorima, stil koji nisam očekivao u gradu koji je bio 70 godina zatvoren za strance. Ulice su ukrašene ogromnim rupčagama, kao da je grad nedavno svježe bombardiran. A njih uspješno izbjegavaju rijeke japanskih auta! Niti jedan ruski auto da vidiš, nevjerojatno. I svi imaju volane na desnoj strani, pošto su uvezeni iz Japana, ali unatoč tome ne vozi se kao u Japanu ili Velikoj Britaniji, nego kao kod nas. A ludog grada! Svejedno ljudi piče kao da svi imaju plan svake rupe u gradu. Osim našeg taksiste koji samo što je skrenuo u slijedeću ulicu, upada prednjim desnim točkom, ne u rupu, nego u krater.  Čuje se struganje lima, psuje valjda i majku i oca i gradske vlasti na ruskom, ali srećom uspijeva naglo skrenuti u lijevo i uz puni gas izbjegava da i zadnjim točkovima upadne kompletno u ovu jamu. E pa majstore, ajde običan vozač, al taksist i ne znaš gdje su sve rupe, pa stid te bilo. Stvarno ovoliko rupa na cestama jednog grada u životu nisam vidio, ali najbolje je da je to valjda sastavni dio ulica i najnormalnija stvar. Čemu krpat, pa zaobiđi samo i sve u redu. Usporavamo i parkiramo ispred čega? Ispred sive kolosalne sovjetske zgrade par ulica od luke. Naravno da nas nije mogla potrefiti ona viktorijanska estetika, ali dobro šta je tu je. Zgrada opet ima skroz neku drugu funkciju, ili je fakultet ili opet nekakvo ministarstvo, ali je četvrti kat hostel. Uzeli smo dvije sobe, jedna je samo sa četiri kreveta, a druga sa bračnim krevetom i TV-om. Brane se ponudio da se žrtvuje i spava sam u dnevnoj, kako je nazvao svoje novo prijestolje sa bračnim krevetom i TV-om. Nama je bilo svejedno, jer ćemo ionako svi biti kod njega cijelo vrijeme. Englezi su isto uzeli sobu, ali nešto spominju da će već sutra ići dalje. Ne znam, jedva više slušamo jedni druge, tako da smo se otišli prvenstvno baciti na krevete i prespavati ovo pijanstvo.  Stojim ispred nekog kazališta i snijeg pada za popizdit. Odjednom pored mene se začuje duboki glas „Dakle, jaja mi se zalediše brate!“ Gledam šta je sad, ko je to, gdje sam ja, kad malo dalje od mene stoji Bajaga?! Cupka na mjestu u nekom kaputu i puše u dlanove ne bi li ih zagrijao. Kad eto ti do njega neka riba u bijeloj bundi, bijela šubara, dugačka plava kosa i vodi bijelog hrta. Meni ništa nije jasno. Kad će Bajaga, opet svojim glasom iz bunara: „Dobro Tamara, alo bre! Čekam te vamo već satima, koja ti je pizda materina?“ Onaj pas krene lajati na Bajagu, ovaj se dernja na ovu ribu, a ona u onoj šubari i bundi sjaji za popizditi. Ne mogu ni da gledam u nju koliko mi blješti u oči. Pokušavam zakloniti lice rukom i barem polako vidjeti šta se događa. Sada vidim plafon. A ova svjetlost što mi ide u oči dolazi sa sredine prozora, koji nije pokriven zavjesama. Škiljim na jedno oko prema prozoru i uopće ne čujem onaj tu-dum, tu-dum zvuk. Polako kontam da sam u sobi i da je ovo s Bajagom nekakav neobjašnjivo nenormalan san bio, ali zašto nema onog zvuka više? Prva pomisao je da mi taj zvuk užasno fali. Toliko sam se navikao na njega, da mi je baš bezveze što nismo više u vlaku i što ne putujemo. Ustajem se do prozora i jedva pomičem ogromne zavjese, koje kao da su ukradene s pozornice nakon što je završena kazališna predstava. Čini mi se da svaka ima bar 20 kg. Sobu odjednom zapljuskuje val svjetlosti. Isti trenutak se čuje mrmljanje, negodovanje i kukanje iz svih kutaka sobe. Kroz prozor se pruža odličan pogled na suncem obasjan ocean. Ali sve stoji, ništa se ne pomiče. Osim kojeg galeba koji proleti kadrom. Stvarno mi je čudno da smo stigli. I još ovo sunce i more. Ovo je totalno drugi svijet, mislim si. Prije par dana smo stajali u snijegu do koljena, na Uralu. Unatoč svoj toj tuzi što više ne putujemo vlakom, ipak postoji svjetlo na kraju tunela, a ono se zove tuš. Nakon 7 dana podapiranja, umivanja, zapljuskivanja i osvježavanja vlažnim maramicama, napokon je došao trenutak kompletnog pranja. Ne žurimo se nigdje, niti se bilo tko bori tko će prvi u kupatilo. Uzimam ključ od kupatila i ulazim u sobu obloženu pločicama. Tuš kabine nema. Cijela ova soba je tuš-soba. Ogroman tuš visi na nekih metar iznad glave, na zidu crveni i plavi vijak. Izuzetno jednostavno, samo što je ovo soba gdje može stati komotno 15 tuševa, ali nalazi se samo jedan. Genijalno. Zamišljam koliki je tek WC. Sigurno veličine košarkaške dvorane i onda ovako u sredini jedna WC školjka. Vidi ti ovih primorskih Rusa, kakvi minimalisti i rasipnici istovremeno. Sjetih se u zadnji tren da stanem pored tuša, dok namještam vodu, ne bi li doživio srčani kada si na glavu pustim polu smrznutu ili polu prokuhanu vodu. Naštimavši napokon „potaman“, zakoračih pod mlaz takve divote, lijepote i krasote, da sam mislio u jednom trenutku kako ću se istopiti na sred one sobe. Ne znam da sam u životu duže stajao pod tušem. Prošlo mi je kroz glavu da li se možda može potrošiti topla voda, pa da ostatak na kraju ostane bez tuširanja. Da li je ovo sve povezano sa normalnim bojlerom ili čitavim tankerom usidrenim u luci? Kao što rekoh, samo mi je prošlo kroz glavu. Nisam se mogao pomaknuti ispod tuša, pa da su zadnje kapi. Može li mlaz vode ako dugo pada na jedno te isto mjesto, npr. izdubiti rupu u glavi? Kao kada na plaži napraviš kulu od pijeska i onda na vrh kule sipaš vodu iz kantice? Kako bi bilo dobro da je ona Tamara odjebala Bajagu i da je sada tu u onoj svojoj bundi i šubari i naravno sa svojim psom. Dobro pas nije nužno poželjan. Njega bi stavili kod Braneta, da laje na njega. A Tamara bi sjela ko kec na jedanajst, da mi sada opere leđa. I već kad je kod leđa, možda i nasapunati noge, torzo, koljena, prepone... I tako sa šamponom u ruci i Tamarom u glavi, bilo je dovoljno da se mrvicu detaljnije pozabavim izuzetno zanemarenim dijelovima tijela u proteklih 7 dana i dok si reko keks totalno zabludnih. Baš sam se iznenadio, kao da sam samom sebi neočekivano uručio poklon za rođendan. Vraćam se u sobu i malo mi se i manta u glavi, koliko je ovo sve skupa odlično bilo. „Jao svježine i mirisa! Nemoj sjedati, šetaj malo tamo vamo, budi kontrast ovim čarapama i nama koji i dalje smrdimo.“ „I kako je pretrpjeti tuš, jel grozno nakon 7 dana?“ „Kakvih 7, pa u Moskvi se nismo tuširali, znači prije nego ćemo krenuti na put. Ima 10 dana da se nismo prali. Tako da ako baš morate, nije loše, ali ko može pričekati još tjedan-dva pa na miru kad se vratimo kući…“ Svi otuširani, svježi, mirišljavi, preporođeni i zadovoljni možemo se lagano uputiti ka luci i saznati kako je brod s kojim smo namjeravali preći u Japan, otišao jučer. I slijedeći ide ponovo za tjedan dana. Odlično. Krenimo razmišljati o našem daljnjem životu na krajnjem Istoku Rusije. Gle i Englezi su tu, sa istim problemom kao i mi. „Ne znam kako vi, ali mislim da ćemo mi avionom u Japan.“ „Pa vrlo je moguće da ćemo i mi morati isto tako. Osim ako ne smislimo neku kreativnu alternativu. Slijedeći brod je u utorak, a mi moramo u ponedjeljak biti u Japanu. Tad nam je tekma Hrvatska-Meksiko.“ „Mi smo se već malo raspitali i mislim da već sutra imamo let, rano u jutro.“ „Pa jel to jedini ovaj tjedan, kao i brod?“ „Mislim da ima još jedan ovaj vikend, ali bolje bi vam bilo da odete pitati u neku agenciju.“ I tako i uradišmo. Ionako ne znajući kuda sa sobom, ovako smo bar dobili nekakav cilj, pa smo se uputili u šetnju gradom. Onaj utisak grada poput San Francisca se vrlo brzo izgubio, kada smo zašli na neku ogromnu aveniju okrunjenu sivim sovjetskim betonizacijama. Ali tu i tamo opet promoli neka stambena kreacija, koja kao da se protivi toj jednakosti i želi svakom oku poručiti kako je ovo ipak primorski kraj, daleki istok. I stvarno ima ovdje svega, vidi se da su razne kulture i ideje šamarale ovaj grad. Jedna od prvih stvari koje nam upadaju u oko, je obilje ošišanih muškaraca u crnim ili smeđim kožnim jaknama. Kao da sa trake silaze, iz nekog obližnjeg postrojenja. Iako smo odlučili ostaviti dresove i bilo kakva obilježja za početak, mislim da je iz aviona jasno da mi nismo domaći. Čak se ljudi tu i tamo okrenu za nama, valjda gnušajući se kako imamo nešto kose i ne nosimo kožne jakne. Svašta.  Ispitujemo ljude za turističku agenciju, pokušavamo to i rukama i nogama objasniti. I tek sad nam je u biti jasno koliko smo opet sjebali plan, da do Japana dođemo kopnom i morem. Opet ćemo morati letjeti. I tko zna koliko je uopće karta, molimo Boga da nisu neke nenormalne cifre. Jer sve što sada potrošimo, ostaje manje za Japan. A znamo da nas tamo čekaju astronomske cijene. Za pare, za koje ovdje možemo svi otići na ručak ili večeru, tamo ćemo taman kupiti kutiju keksa. "Jednu stvar ne mogu prežaliti, a to je da smo se onako izjebali sa onom bjeloruskom vizom i na kraju smo fulali vlak i samo preletjeli cijelu Bjelorusiju. To što na kraju nismo vlakom išli do Moskve, pojeo bi se sada." "Ma hajde šta ima veze, evo fulali smo i brod sada. Još samo da smo fulali i transsibirsku, mogli smo dobiti Nobela za organizaciju." "Dobro jebiga, ovo sa brodom stvarno nismo imali blage veze kad ide brod, niti si mogao na internetu dobiti informaciju, niti..." "Još sam ja zvao neki broj", dodaje Brane "na koji se neko i javio, ali naravno nije znao engleski tako da ništa od svega toga." "Pa što ih ne upita na ruskom?" "Da, vidiš, to mi nije bilo ni na kraj pameti." "Ma možda nisi ni dobio pravi broj, možda si nazvao neku pekaru u Vladivostoku." "Onu slastičarnu što smo našli na internetu, gdje si mogao slušati uživo zvuk u njoj." "Da, možda mi se kolač javio na telefon." "Svejedno ne vidim razlog, zbog čega nisi od kolača mogao saznati kad ide brod." "Pa zato što ne razumijem ruski." "A da, zaboravih skroz." Nakon što smo pola grada pretabanali, napokon smo našli nekakav ured ispred kojeg stoji natpis Air Vladivostok. Možemo ići sutra kao što su Englezi rekli ili za 5 dana, točnije u Nedjelju. Cijena do Niigate, gdje Hrvatska igra prvu utakmicu je ista i sutra i za 5 dana, oko 250 dolara. Trebala nam je sekunda da odlučimo kako ćemo ipak ostati duže u Vladivostoku, budući da nam je jeftinije ovdje pričekati tekmu, nego ju čekati u Japanu. Za tih 5 dana što bi spizdili na boravak u Japanu, ovdje možemo kupiti 20 cisterni plina i 2-3 nuklearne glave. Super, sredili smo zadnju enigmu našeg putovanja, sad možemo 5 dana uživati u upoznavanju Vladivostoka. Srećom smo blizu obale, tako da put nazad nije teško naći. Gdje god neka ulica ide nizbrdo, vrlo vjerojatno vodi prema moru. Zgrade oko našeg hostela su većinom studentski domovi ili fakulteti. Navodno dosta mladih iz cijelog ovog primorskog kraja, studira u Vladivostoku. Iako ima dosta mlađe populacije, opet mi se čini da više vidim ovih ćelavaca u kožnim jaknama, nego nekih studenata, koji bi izgledom podsjećali na studente. Silazimo na šetalište uz more i na samom početku šetališta, nešto skroz novo. Karaoke na otvorenom! Čuo sam da su Japanci ludi za karaokama i da imaju te klubove i sobe sa karaokama, ali da su i Rusi ludi za tim, to mi je novo. I to još open-air karaoke, to vidim prvi put u životu. Mali štand ili kolica sa dva zvučnika, monitor i mikrofon. I neki ćelavi lik u potkošulji zavija ruske borbene, ali u takvom zanosu kao da je u najmanju ruku Freddie Mercury na Wembleyu ´85-e. Fredija je tada slušalo 100.000 ljudi. Ovoga nitko živ ne doživljava. Nitko čak ni da zastane. Jebiga, frajer pjeva sebi za gušt. Kad otpjevaš, onda fino kreneš šetalištem redom, kokice, bomboni, pizdarije i onda naletiš na jedno 5-6 roštilja sklepanih od nekakvih sudopera sa rešetkama. A na njima ražnjići u duhu ruskih avenija i one tuš-sobe. Ogromne mrcine skoro metar dugačke, sa komadinama mesa. Naši ražnjići u usporedbi s ovim podsjećaju prije na čačkalice. Koliko uspijevamo saznati, ljudi koji prodaju ovo su većinom iz Tadžikistana, Kirgistana, Turkmenistana ili ostalih bivših sovjetskih pokrajina. Ali raznjići nisu normalni. Kao da se nađeš negdje na sredini između ražnjića kakvog mi poznajemo i kompletne životinje na ražnju. Ovo je valjda kompromis. Malo dalje opet nailazimo na Engleze koji uživaju uz more i pivu. "Odošte nam sutra, ha?" "Jebiga ljudi, ovo je bilo jedno predivno putovanje. Stvarno mi je drago da smo vas sreli i da smo zajedno podijelili sva ona pijanstva." "Molim vas lijepo, nama je bila čast dijeliti votku s vama dvojicom luđaka. Ko zna možda naletimo i u Japanu jedni na druge." "Mi ćemo većinom biti u mjestima gdje će Engleska igrati, ali ko zna, nikad ne reci nikad, reče jednom James Bond." "Za jedno 10 dana ćemo biti u Tokyu, pa ako ćemo se opet negdje sresti, mislim da je najlakše za očekivati u Tokyu." "Slažem se, u toj selendri od 20 miliona ljudi nećemo se moći sakriti jedni od drugih."  Dugo smo još sjedili i buljili u ocean, uživali smo u laganom povjetarcu, u mirisu mora, ispunjeni i sretni ovim putovanjem željeznicom, kao da smo diplomirali nakon 10 godina studija. Za rastanak smo se još uslikali na molu, da bar vizualno sačuvamo sav spektar ovog trenutka, jedno toplo poslijepodne, na dalekom istoku Rusije. Na povratku u hostel, neko društvance ispred bara odmah pored hostela nam dobacuje "Alle France, alle France!" Mi u prolazu dižemo palac gore, iako nam nije jasno odkud im to da bi mi mogli biti Francuzi. S druge strane, Francuzi za 3 dana otvaraju svjetsko prvenstvo protiv Senegala u Seoulu, pa biće da ih mi iz nekog razloga više podsjećamo na Francuze, nego na Senegalce. Englezi su otišli spavati, jer sutra baš rano moraju na aerodrom. Mi smo se utrpali Branetu u njegovu predsjedničku sobu i tu smo meljali po kruhu i gitari dok skoro nismo zaspali sjedeći. Slijedeći dan Suman se vraća iz kupatila sav u čudu. "Ja sam noćas sanjao Yevgeny Kafelnikova!" Mi pucamo od smijeha. "Pa đe njega nađe?" "Nemam pojma odakle mi on, uglavnom drži reket u ruci i govori da se ništa ne brinemo, sve će biti u redu." "A šta, jeste igrali tenis, pa malo popričali u pauzama." "Ma ne, nije imalo veze sa tenisom, čovjek jednostavno došao do mene i eto kaže, da se ne brinemo ništa, sve je ok." "I šta ti?" "Pa ništa, valjda sam rekao, super ili hvala. Ili sam se probudio. Ma pojma nemam." Kad smo se na najsporiji mogući način napokon pokrenuli iz hostela, našli smo blizu nekakav internet cafe. Unutra poprilično puno, ali nam frajer objašnjava kako je iza još jedna prostorija i tamo ima još 10 kompjutera. U sobi troje ljudi na internetu i frajer leži mrtav ili onesviješten na podu. Nama u prvi tren sjebada, okrećemo se prema frajeru zaduženom za kafić, gledamo ovo troje u sobi, nitko ništa. Najnormalnija stvar valjda. Prekoračujemo lika da bi došli do kompjutera. Treba li spomenuti da je frajer u kožnoj jakni, koje su valjda džaba ovdje. Nismo se mogli strpiti da provjerimo svatko svoj mail, nego smo se bacili odmah na čitanje poruka na onoj web stranici predviđenoj za komunikaciju s nama. To je bilo more poruka ispisano na nekoliko stranica. „Svaka čast, hvala Bogu da ima luđaka koji su to napravili! I mi smo planirali istu stvar, ali na žalost ostajemo pred TV-om. Zato uživajte i za nas i super provod vam želi ekipa iz Toronta.“ „Ljudi vi ste legende, ovdje ste narodni heroji, ne prođe tulum a da se vas ne spomene. Ajmo Hrvatska! Vancouver“ „Imate pozdrav od Kohorte iz Osijeka!“ „Eeeej, Japanci su javili da su kod Omska, klopaju konzerve i opijaju se, uglavnom su živi i zdravi, kada budu opet bili bliže nekom većem gradu i imali mrežu, javit će se! Sestra od Marija.“ „Ljudi kaj da velim, baš sam se pital ko će se toga sjetiti da sa transsibirskom ode na prvenstvo i zato vam svaka čast! Kad već ja nemrem sada s vama, onda se bar vi provedite do jaja. Pozdrav iz Zagreba.“ „Vi ste luđaci totalni, da mogu poslao bih vam još love da imate. Bravo! Svi smo uz vas! Pozdrav iz Švice.“ „Izašli su danas u Slobodnoj Dalmaciji, rekla san svima mojima doli da kupe sve novine.“ „Lele, vozom u Japan, niste bre normalni! Grobar, BG“ „Dođite u Cafe Croatia u Tokyu, to će biti okupljalište naših. Pozdrav iz Međimurja.“ „Ljudi, imal Đevada?“ „Pa vi niste normalni, pa šta bi dao da sam sada s vama! Vinkovci“ „Super ste, e Brane ti si baš sladak, imaš curu? Pozdrav iz Slovenije“ „Dečki su se javili i rekli su da im je super i da su prošli Novosibirsk. Saša je zaboravio četkicu za zube, blago se ostatku.“ „Ludi ste totalno! Vidimo se protiv Italije u Japanu. Torcida Melbourne“ „Bravo ljudi, izdržite, svi smo uz vas! Berlin“ Mi zbijeni ispred jednog monitora, kao da je prvi kompjuter stigao u selo i sada svi ko telad buljimo. Nekako u nevjerici čitamo ove poruke. Nije nam jasno zbog čega nam ljudi šalju ovoliku podršku. Nije da nas je netko mimo naše volje natjerao na ovo, niti da se sada mi nešto posebno patimo, pa eto izdržat ćemo još malo. Dapaće, nama je super. I ako ova patnja može još neko vrijeme da potraje, nije da ćemo se pretjerano buniti. Ali opet ne možemo skriti ni sreću ni osmijehe dok čitamo sve ovo. Super nam je što imamo mali kanal putem kojega na jednom mjestu sva naša rodbina i prijatelji komuniciraju s nama i mi sa svima njima. Ali da će nam se početi javljati ljudi iz cijele Hrvatske, Europe, Australije, Kanade... Jebote! Da smo nas par klošara tema na nekakvim tulumima u Vancouveru?! Da su ljudi jednako sretni zbog nas koji se glupiramo, koliko i mi sami koji se glupiramo. "Ljudi ti uvijek vole ridikule" dodao bi Suman na ovo. Kako god, napisali smo svima da smo nakon višednevnog puta popraćenog patnjom i tegobama, napokon stigli živi i zdravi u Vladivostok. Te da im svima hvala na ovim divnim porukama. Mislili smo eventualno dodati kako nas te poruke još jedino drže na životu, ali srećom smo odlučili da ipak ne seremo, jer nam je stvarno drago da su se svi ti ljudi javili. „Pa mi smo popularni, ako smijem da primjetim!“ „Hura, napokon ta instant slava o kojoj se priča.“ „Andy Warhol nekoć davno reče, da će u budućnosti svatko imati 15 minuta svjetske slave. Ja mislim da mi upravo ispucavamo naš kredit.“ „Sigurno se ovako inače članovi nekog boy banda osjećaju.“ „Valjda, samo što smo mi ova trash verzija tih boy bandova. Pored nas umjesto golih obožavateljki, leži polumrtvi alkos.“ „On je u šoku, ne može još da svari da smo mi stvarno tu, kraj njega.“ „A pa nije da nemamo obožavateljke, eno ona tamo sa kaubojskim šeširom i one druge dvije stalno nas odmjeravaju i nešto se smijulje.“ „Nemoj zezat, jao vidi joj stvarno kaubojski šešir na glavi.“ „Sigurno su nas prepoznale, prate isto ovu našu stranicu i sad jedna drugoj šapuću, to su oni, stigli su!“ „Ma nanjušile nas da smo stranci, pa smo im samim tim teška egzotika.“ „Ma mi smo njima čista erotika, te sa šeširima se lože na slavu. A gdje ćeš dalje od nas. Mi smo sada sami vrh šou biznisa.“ „Kako su nas samo skontale da smo stranci?“ „Pa... možda zato što pričamo na našem, a ne na ruskom, koji je ovdje onako poprilično uobičajen jezik.“ „Ko bi se toga sjetio.“ „Jako čudno ponašanje.“ Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo, Putovanja, vlak |
26.06.2018., utorak
Zadnji dan Transsib-a
|
Uzeo sam ove moje zabilješke da na miru pročitam gdje smo uopće i u kojem gradu sam imao čast da se userem. Khabarovsk, ne nalazim ništa posebno, osim da ovaj grad nije bio zatvoren za strance, kao dobar dio ruskih gradova. E, pa to onda objašnjava zašto mi se to upravo tu dogodilo. Gdje ćeš se usrati još u gradu koji je bio zatvoren za strance. Ovo je liberalno mjesto, možeš srat gdje hoćeš. Divno. Grad koji je bio malo u rukama Kozaka, pa Manđura ili Kineza, pa svih njih skupa sa Koreancima, pa čudo da ga u neko doba nisu držali i Habsburzi, Francuzi ili Englezi. Uglavnom pošto je područje Manđurije ili današnje Kine, početkom 30-ih godina palo u ruke Japancima, a granica je samo nekih tridesetak kilometara od grada, odlučiše Rusi da za svaki slučaj ispod rijeke naprave još i tajni tunel. I stvarno, tamo 1942. godine napravili tunel od 7 km, ako se nešto ne daj Bože dogodi mostu, da željeznica i opskrbna linija može nesmetano dalje funkcionirati. Slijedećih 20 godina je taj tunel ostao tajni vojni projekt, tek sredinom šezdesetih prošlog stoljeća su počeli puštati teretne vlakove, pa onda i prigradske. Transsib nikada nije prolazio tunelom, jer su Transsibom putovali i stranci. A stranci kada bi vidjeli tunel, ne bi više bio tajan. Ne bi više bio ni vojni, jer bi kroz njega prolazili putnički vlakovi. Kakva degradacija za jedan tajni vojni tunel. Odjednom se samo Suman pojavljuje na vratima od kupea. „Stari jesi ti živ? Rekoh sebi ajde da prošetam i provjerim.“ Šta sad skrivati, toliko ni ja ne mogu vjerovati šta mi se upravo dogodilo, da sam morao sve ispričati. Suman ne može vjerovati da sam se usrao u kupeu. Suze mu idu od smijeha. „Pa kako, mislim di si, kako si to izveo, šta si stavio vrećicu na pod pa onda ciljao?“ Sve sam mu u detalje ispričao. Suman je samo odmahivao glavom i nije mogao sebi doći od čuđenja i smijeha. „Ajde ako se to već moralo dogoditi, bolje zadnji dan, nego zamisli da si se prvi dan usrao u kupeu i da moramo još 7 dana boraviti u njemu.“ „Ma ne bi ništa od ovoga mislio da se može zamisliti. Da li bi sjedio i zamišljao, šta da se userem u kupeu u vrećicu i onda s tom vrećicom krenem šetati po vlaku? Pa, sad kad razmislim možda bi i mogao, u trenucima inspiracije.“ „Pa e, tako da se nije nešto posebno ni dogodilo.“ „Imaš pravo, ne znam čemu praviti toliku priču oko ovoga, najnormalnija stvar, usrao se u kupeu u vrećicu. I otišao s tim šetati po vlaku.“ „Ljudi to rade svakodnevno.“ „E pa to. Čudi me da ovdje nema naljepnica na vratima, još na dva strana jezika, kako postupiti u slučaju sranja u kupeu. Prvo skinite gaće...“ „Ma sigurno dok mi sada ovdje sjedimo, u ovome trenutku, neko u nekom kupeu sere u vrećicu.“ „Samo ljudi ne pričaju o tome, pa onda svatko misli da to nitko drugi ne radi.“ „Upravo tako. Treba izaći na ulice i dići glas, da to više ne bude tabu tema. Dosta nam je da se o tome šuti. Da se to prikriva. Hoćemo bolje uvjete u kupeima!“ „I bolje vrećice!“ „Tako je! I bolje vrećice!“ „Nema stari, za sve u životu se treba izboriti.“ „Ofkors. Nego, jesi i ti pojeo onaj boršč?“ „Nisam, taman sam sada mislio naručiti.“ „Pa možda bi najbolje bilo da već sjedneš na WC, a ja ću ti naručiti.“ „Ajmo mi prvo do ostatka u restoran.“ „Ajde, ponijet ću ti ja jednu vrećicu za svaki slučaj.“ Ostatak ekipe u restoranu se već počeo transformirati u alkoholne zombije i poprimati svjetlucave oči i blago blesave osmijehe na licu. Svima sam u kratkim crtama objasnio šta mi se izdogađalo maloprije. Prvo na našem, pa onda i na engleskom za kolege s BBC-a. Suman se samo nasmijao i uzeo sebi pivu. Slijedećih desetak minuta smo svi zajedno plakali, neki od smijeha, drugi zbog činjenice da sam se usrao u kupeu u kojem i oni spavaju i borave. Brane je odmah naručio votku svima, govoreći kako ovu vijest ne može trijezan svariti. Ivanović je odmah naručio još jednu, jer je ionako mislio naručiti, ali ga je Brane preduhitrio. Babuška taman da krene po piće, ali ju Toma zaustavlja i govori ovoj dvojici da ne mogu naručivati prije njega, jer je on svakako na redu za rundu. Pa je naručio i on odmah. Ja sam se ispričao svima, što im eto serem po kupeima, te sam i ja odmah naručio jednu. Babuška je pogledala automatski slijedećeg. Suman je samo mahnuo rukom da i u njegovo ime donese rundu, a dvojica Engleza vidjevši šta se događa samo su se oduševljeno priključili narudžbama. Babuška je samo stajala i zabrinuto nas gledala. Pet puta je pokazala rukama, da li stvarno želimo da nam donese 50 votki? Samo smo mahnuli rukama prema sebi, poput kronera kada nemaju snage da beknu, nego samo uspiju rukom dati znak za još. I u isti glas oponašajući ruski naglasak promrmljali „Daaavvvvaaaaaaaaajjjjjjjj!“ Žena je samo uzdahnula i mahnula glavom lijevo-desno, okrenula se i otišla do šanka. Vratila se sa sedam čašica i flašom votke koju nam je demonstrativno stavila na sred stola i rekla „Evo, 500 grama votke“. Na svakoj njenoj gesti se vidi kako bi nas više od svega voljela naudarati zato što opet pijemo. Ali iz nekog dobronamjernog razloga. Valjda ima klipane naših godina kod kuće, pa kad gleda nas kako pijemo, kao da gleda njih. A to sa gramima mi nikako nije jasno, zašto grami a ne litre ili decilitri. Ovako po flaši, valjda je to negdje blizu litre. Kako je i direktor restorana vidio da smo odmah počeli s flašom, došao je do nas i nešto nam govori na ruskom. Srećom Luke je tu i prevodi nam, da ne smijemo sada ostaviti flašu. Sad moramo popiti sve, nema vraćanja na stalažu. To je običaj takav, čak su za vrijeme Sovjeta pravili flaše koje nisi mogao ponovo zatvoriti. Opet njih dvojica pričaju, a mi ostali isčekujemo napeto, kao da će nam obznaniti rezultate nekih testova. Uglavnom savjetuje nam kako je uvijek dobro da uz votku nešto jedemo. U Rusiji je običaj meziti kobasicu, kiseli kupus i kisele krastavce, što zovu „Zakuska“. Gle čuda. A još zvuči kao priča o rakiji i mezi. Poslije nije loše saprati votku sa vodom ili kakvim sokom. Čisto da grlo ne gori. Ne bi bilo loše ni da nam je sve ovo govorio prvi dan u vlaku, a ne zadnji. Najbolja je votka, te nam to još i pokazuje na etiketi, ako ima između 40-45% alkohola, jer je upravo to onda okus prave votke. I uvijek je bitno pitati „Za što pjom?“ Zašto ili zbog čega pijemo. Jer tko pije bez razloga, taj je alkoholičar. A razloga za nazdraviti s votkom se uvijek nađe, od kupovine auta do nove garderobe. Ovo me definitivno podsjeća na Balkan i na nazdravljanje s rakijom za sve i svašta. Direktor se smije i nastavlja pričati kako u Rusiji postoji jedna zdravica „Votka je otrov, otrov je smrt, smrt je san, san je zdrav. Pijmo za naše zdravlje!“ I uze onu jednu čašicu, pogleda nas sve preko nje i reče: „Za zdorovje!“ Mi se isto brže bolje dohvatili čaša, viknuli na našem „Na zdravlje!“ Iskapi on na eks, iskapišmo i mi do dna. Te prije nego je otišao za svoj stol, još dodade „Nikada u Rusiji ne smijete pijuckati iz dva navrata. Sve se mora popiti na eks!“ I nestade za svoj stol. Mi kimamo glavama u stilu, svaka čast na ovoj prezentaciji. Jedino Brane je skonto realnost situacije. „Jebo majku, prodo nam flašu i prvi potegnuo. Kakav kralj!“ Stali smo opet na nekoj stanici. Taman kako smo izašli iz restorana na stanicu, ispred nas stara bakica ima drveni stol prepun ribe. Dok smo mi našli vodu da kupimo, Englezi su već uzeli najveći primjerak koji je bakica prodavala. Kako smo se pojavili ponovo u restoranu, svi su se iste sekunde uzjebali oko ribe. I konobarice i direktor, odmah su se ponudili da nam je očiste. Navodno se radi o pravoj delikatesi, netko govori da je domaća riba iz rijeke Amur, drugi nadodaju da je to ni manje ni više nego amurska štuka. Mi samo prepuštamo raspravu stručnjacima i kimamo glavama, da mogu i rezati i čistiti i servirati ribu, nema nikakvih problema. Namigujem Lukeu, kao da je vrsni znalac i poznavatelj ribe, te je naravno pomno izabrao najbolje. Luke se smije i pita me da li ja to možda sumnjam u nadaleko poznatu englesku kuhinju i prepoznavanje pravih delicija. Kupili smo poput pravih glavonja najveću ribu koju je ona bakica prodavala, na kraju ispadošmo gurmani. Direktor nas tapša po ramenima, kako smo izabrali vrhunsku ribu. Bolje nismo mogli. Navodno je to endemska vrsta. Opet pogledavam Lukea. Ovaj podiže votku prema meni i pravi grimasu u stilu, pa zar si sumnjao?! Ajde bar se osoblje raspametilo. Donose nam ribu isječenu na komade, poslaganu na ovalnim pladnjevima. Mi ih sve naravno odmah zovemo da jedu s nama, što nije trebalo dva puta ponavljati. Krajnje oprezno čopamo komad po komad, kao da trebamo deaktivirati bombu. Riba je slana za popizdit. Ali zato se direktor i babuške udaviše. S druge strane, budući da je toliko slana, upravo je izvrsna za mezu s votkom. Stalno nudimo babuške da jedu, jer vidimo da baš guštaju sa merakom. Njima je ova riba ko praznik došla. Što se nas tiče, mogli su nam servirati i riblje štapiće, nama bi bio isti kurac.  „Eto ljudi smazali smo endemsku ribu.“ „Isto ko da smo čovječju ribicu iz one Postojnske jame bacili na tavu.“ „Ma džaba, mijenjao bi ju odmah za konzervu paštete.“ „Uf, i to čajne, namazane na krišku prepečnog bijelog kruha, po mogućnosti onog koji ti već stoji ovako 2 ili 3 dana u kuhinji. Pa da ga ne baciš, umeljaš kriške u žumanjak, prepečeš i onda pašteta, pa jedna kriška, druga, treća“ i dok Ivanović nabraja, nama svima slina krenula. „Ajde jebi se!“ „Ko zna šta li sada paštete širom svijeta rade? Misli li i jedna od njih na nas?“ „Je. Ona riblja, misli si gledaj budala jedu pravu ribu i to endemsku, umjesto da mažu mene.“ „Ja sam uvijek kupovao čajnu, misleći da ima neke veze sa čajem. Pa mi to sve skupa nekako prihvatljivije bilo nego pileće ili juneće. Ili jetrena, zamisli prave paštetu od jetre. Fuj. Ovako fino jedem zdravu paštetu od čaja.“ „Naravno, čaj je zdrav.“ „To je ova logika ruskog nazdravljanja s votkom.“ „Pa kad smo već kod nazdravljanja, nazdorovje!“ Votka nas je uzimala pod svoje, ova slana riba nas je samo potakla da stalno zalijevamo. Babuška nam donosi turu za turom i svaki put samo zavrti očima i prokomentira „Bože, Bože.“ Restoranom se ori pjesma, slikamo se sa svim mogućim fotoaparatima koji su pri ruci. Nakon nekog vremena ili sati, ko će ga znati, toliko smo pijani da iz nekog samo nama poznatog razloga u tom trenutku, skidamo majice i ostajemo sjediti goli do pasa. Valjda nam je tako lakše pjevati. Na stolu je flaša votke, a votke što u flaši, što po stolnjaku i po nama. Ispred svakoga je još po piva „Baltika“ i bijela keramička krigla sa crvenim jastogom na njoj. Srećom drugim gostima je ovaj alkoholni poremećaj normalna stvar i ne obaziru se previše na hrpu polugolih muškaraca kako zagrljeni arlauču neke njima nepoznate pjesme. Srećom i osoblje i direktor su do jaja, tako da Brane sjedi direktoru u krilu kako bi se zajedno uslikali, a Babuške umiru od smijeha i skrivaju se iza zavjesa kako bi pobjegle fotoaparatima. Jedna čitavo vrijeme pokušava biti okrenuta leđima nama, jer se stalno smije a sve ju je stid zbog zubi koji joj fale. Pa kako god se okrene da vidi šta mi radimo i ugleda fotoaparat, odmah se brže bolje okrene i zakuca u zavjesu. Nama šega, direktoru šega, ovim drugim babuškama tek totalni šou program.   Sve mi tako pjevamo internacionalni repertoar svega i svačega, ruke su u zraku, Sam stalno ponavlja stih „Dalmacijo mora moja“ i ne bi ni skužili da stojimo na nekoj stanici, da se odjenom nismo prepali ugledavši Švabu Repića kako stoji kraj vagona i gleda nas kroz prozor. I mi smo valjda njega uplašili, dok nas u čudu gleda zašto smo svi bez majica u restoranu. Čak je ušao i u restoran, ne bi li provjerio šta se događa. Sam i Luke su ga odmah dočekali skandirajući „Five one“, podsječajući na tekmu prije desetak mjeseci, kada su Englezi pomeli Švabe sa 5:1 na sred olimpijskog stadiona u Minhenu. Kako je ušao, tako je i izašao opet van. Ostatak mi prepričava kako su i za vrijeme moje akcije u kupeu, Repić i onaj drugi sjedili ovdje i jeli, te su ih i tada Englezi izludili s koje kakvim komentarima na relaciji Engleska – Njemačka. Biće da svijet obiluje poklonicima teze o vječnim neprijateljima. I nekako je uvijek taj neprijatelj jedan te isti. Budući da stojimo na stanici, ostatak ekipe je na ulaznim vratima od restorana i onakvi polugoli vire kakva je vani situacija. Brane i ja smo ostali sjediti. Izgledamo poput dva ušlagirana alkosa koji se ljuljaju naprijed nazad ispred kvartovskog dućana. Nemamo snage da uputimo jedan drugome niti pogled, a kamoli riječ. Odjednom se Brane ničim izazvan ustaje od stola, okreće se prema ostatku, pravi jedan korak prema njima i zaranja svom svojom dužinom u tepih na podu restorana. Kao kada uspravno držiš dasku i samo ju pustiš da padne. Ja sam uspio samo da iznenađeno podignem obrve. Ostatak je već kod Braneta i gledaju jel živ. Ja pokušavam isto priskočiti u pomoć, ali koliko god da je želja velika, ne mogu da se pomaknem. Jedva nekako doteturavam do Braneta i ne razmišljajući kako da budem od koristi, padam na koljena, jer nemam snage ni da se sagnem, niti da čučnem. Najradije bih legao kraj njega.  Pokušavamo ga dići, a čovjek je živi leš. Totalno oduzet i opušten. Jedva ga nekako stavljamo na klupu da sjedne, što on ni ne konta, nego kako smo ga stavili da sjedne, tako se on samo sklupčao u čošak i zalijepio čelo među koljena. Jadna babuška nam stavlja sve ono cuge sa stola u vrećicu, plus još deset piva koje nismo ni tražili, ali valjda samo da što prije odemo. Objašnjava nam kako nas ne tjera zato što smo pijani, ni što upadamo po restoranu, nego moraju zatvoriti restoran. Sad nam nije jasno zašto već ovako rano zatvaraju, da bi se ispostavilo da restoran čitavo vrijeme radi po Moskovskom vremenu. A budući da smo mi u međuvremenu na ovom putovanju prošli sedam vremenskih zona, ispalo je da restoran samo što smo sjeli u njega i mislili da krećemo sa današnjom feštom, već zatvara jer je njima taj dan već prošao. No dobro, s obzirom da nam se Brane onesvijestio, možda ta vremenska razlika i nije tako loša. Plaćamo sve što smo popili i pojeli nekih 50 američkih dolara, sve skupa. Ivanović i ja pokušavamo nositi Braneta koji je poprimio karakteristike jedne vreće cementa. Putem prema našem vagonu nam ispadaju pive, a do kupea smo uspjeli razbiti sve flaše votke koje smo ponijeli. Cijeli put kroz ovolike vagone, u ovom stanju, je totalni horor trip. Brane tu i tamo samo promrmlja nešto, obično onda kada mu glavom zakačimo za nekakvu tvrđu prepreku na putu, recimo štok od vrata ili rub prozora. Jedva smo stigli do kupea, osjećam se istrošeno kao da smo 12 sati kopali tunele. Braneta smo nekako odmah podigli i bacili na njegovo prijestolje, gornji desni krevet. Ne znam zašto, ali budim Braneta da ga pitam jel mu mobitel kod njega. Uspijeva probuncati; „...ni...ne...sam...rsooaan...“, uglavnom valjda da nije kod njega i da je ostao u restoranu. Prepipavam ga po džepovima i stvarno ne mogu ništa naći. Suman trči u restoran i vraća se nazad sa direktorom, koji se sam ponudio da dođe do nas i vidi u čemu je problem. Čim se direktor pojavio, tako smo i mi našli mobitel duboko zavučen u zadnji džep Branetovih hlača. Ispričavamo se direktoru što ga bezveze cimamo, ali čovjek samo kima glavom da nema problema i pozdravlja se još jednom sa svima nama, te nam želi puno sreće u Japanu. Suman opet nestaje, ovaj put u potragu za Englezima koji su se negdje putem zagubili. Toma, Ivanović i ja ostajemo sjediti na donjim krevetima. Jezici nam se lome u silnoj tromosti pri pokušaju komunikacije, kad odjednom Brane samo pade sa svog prijestolja među nas i grune glavom u vrata od kupea. Nama je srce stalo. On kako je zveknuo s one visine, tako se ne pomiče. Jebote ubio se. Oprezno mu prilazimo i sve nas je strah okrenuti mu glavu, jer se stvarno nadamo da nas neće dočekati prizor smrskanog nosa i krvave glave. Odjednom luđak sam okreće glavu, nabacuje smiješak i krajnje pijano izvaljuje „Jako čudno ponašanje!“ Jebi ti to, sigurno je sigurno, ovaj put smo ga strpali na donji ležaj.  Odlazim tražiti Sumana, jer kako je otišao tražiti Engleze, tako ga nema već više od pola sata. Ulazim u prvi slijedeći vagon, kada provodnica tog vagona odjednom počinje urlati na mene, govori mi nešto poprilično drsko i divljački maše rukama. Ja sam samo ubrzao korak i pokazujem joj na ruku gdje bi inače bio sat kojeg nemam, kako nemam vremena i bježim što dalje od ove divljakuše. Svašta. Šta ovoj bi ? Mislim si, da nismo možda koju flašu razbili putem, baš u ovom vagonu ? Ulazim u drugi vagon, kada se odjednom otvaraju vrata od nekog kupea i ispred mene iskače isti onaj div od 2 metra, kojeg sam već danas imao prilike sresti. U prvi tren si mislim kako sam sada definitivno najebo, ima da me izdegeniči ko konja. Frajer mi govori „Suma, Suma!“ Sliježem ramenima, jer uopće ne kontam šta mi želi reći. Izvlaći nešto iz džepa, mislim si sad će izvući onaj nož od Ramba s kompasom, kad ono avionska karta na kojoj piše Mario Suman. Aha, Suman! Pa da, njega i tražim! Super, karta je svakako bolje nego šaka u glavu ili nož od Ramba. Ali otkud njemu Sumanova karta? Da mu se nije šta dogodilo? Div se odjednom okreće i odlazi niz vagon, a ja bezuspješno teturam za njim, jer je on već sa dva koraka na kraju vagona. Tako lomeći noge za ovim gorostasom, prolazim odjednom pored otvorenog kupea, a unutra i Englezi i Suman i hrpa nekakvih nabildanih i istetoviranih Rusa, svi goli do pasa, loču i urliču nešto. Govorim Sumanu da je avionsku kartu izgubio, pa sada obojica pokušavamo pronaći onog medvjeda ogromnog. Dok tako bauljamo hodnikom vagona, frajer je samo iskočio iz nekog kupea ravno ispred nas. Sad mu već polako zavidim na toj tehnici sakrivanja, unatoč njegovim proporcijama. Daje nam kartu, na što se ulizivački zahvaljujemo nekakvim klanjanjem i ponavljanjem „Spasiba, spasiba!“ Čovjek nas samo čudno promatra i maše rukom da je sve ok. Ne daj Bože da nas pri tom mahanju rukom slučajno zakači, odbio bi nam glave s tim maljem. Karta je, da sve bude još zanimljivije, ona istrošena od Minhena do Moskve. Dovukli smo se opet jedva do kupea i bacili se ravno na krevete. Sve mi se živo vrti. Imam osjećaj kako se sve u sobi poremetilo, po ko zna koji put, te da ja zapravo ležim na zidu, dok je madrac okomito pored mene. Pokušavam zaspati, samo da ne budem svjestan mučnine od ove alkoholizacije, kad eto ti Engleza u naš kupe. Srećom sam na gornjem krevetu, bivšem prijestolju samoproglašenog vladara Braneta, tako da Ivanović koji je u prizemlju, ugoščuje ovu dvojicu koji jedva stoje na nogama. Nema šanse da zaspem, al nema šanse ni da se aktiviram u druženju. Nemoćan sam pri samoj pomisli da se uključim u razgovor. Englezi pričaju o nekakvom Dimitriju i cijeloj grupi Rusa i Mongola koji švercaju Honde i još nekakve japanske motore u Vladivostoku. To je bila ona vesela družina s kojima su sjedili i pili, zajedno sa Sumanom. Razgovor mi postaje sve dalji i dalji, primjećujem da mi fale riječi, možda i rečenice, soba se i dalje vrti, molim Boga da ne moram sada samo povraćati, jer mi se nikako ne da pomaknuti s kreveta. Opipavam madrac dlanovima, jer mi se čini kao da tonem u vrtlogu, nakon što je netko vrlo neodgovoran podignuo ogroman čep na dnu bazena.  Odjednom nas Vera budi da se krenemo spremati, jer se približavamo Vladivostoku. Mislim da nismo ni dva sata spavali. Osjećam se grozno. Svi smo još odvratno pijani, tako da se nikome ne da ni progledati, a kamoli ustati iz kreveta. Klizimo polako sa kreveta i na najsporiji mogući način, pokušavamo početi spremati stvari. Ustvari, samo smo sišli s kreveta ili smo u procesu silaženja ili ustajanja i stojimo i sudaramo se na pola kvadratna metra, ne znajući uopće šta da radimo sa sobom. Svatko se nudi da se makne s puta, ne bi li se vratio u krevet i još malo zaklopio oko. U kupeu je totalni kaos. Odlazimo na kraju do Engleza i njihovog kupea, samo da pobjegnemo iz ove naše ludnice. Pokušavamo ih u više navrata probuditi, ali nema šanse. Njih dvojica su još duže ostala budna, čak su još nastavili piti s Verom, govori mi Ivanović. Kako se vraćamo našem kupeu, tako prolazimo pored hrpe drugih putnika i svi su već spremili svoje krevete, torbe, sve izgleda vrlo uredno i lijepo. Jedino kod nas i kod Engleza vlada totalni užas. Deke obješene na vrata kupea, plahte vise skroz do poda, a na podu nema čega nema. Kako je god netko donekle spremio svoje stvari, biva izbačen na hodnik, ne bi li stvorili više mjesta i preglednosti u kupeu. Uz sav taj krš i lom, eto Vere, hoće da joj hitno predamo plahte i deke, kako bi ih prebrojala da koja slučajno ne fali. Mi ju blijedo gledamo i uopće nam nije jasno odkud joj snage da tako brzo djeluje, priča, kreće se. Nama treba bar par sekundi da trepnemo. Kako je hektično uletjela u kupe, u tu nenormalnu gužvu, nehotice rukom ruši ostatak pivi sa stola, ravno nama na majice i torbe. Još nas traži 25 Rubelja (5 kuna) za nešto što je nestalo, plahta ili krpa ili ko će znati, pojma nemam. Stojimo svi na hodniku, svatko sa svojim ruksakom, svatko polumrtav, polu zombi. Al smo svi u dresovima. Kao da stojimo u hodniku nekog stadiona i čekamo da izađemo na teren. Jadan bi taj tim bio, za kojeg bi mi istrčali na teren, u ovakvom stanju. U bilo kojem stanju. Vlak sve sporije i sve jasnije pravi svoje tu-dum, tu-dum zvukove. Englezi se tek sada polako ustaju, nakon što ih je Vera doslovno vukla iz kreveta. Nemaju oni pojma ni gdje su, ni zašto ih se budi ovako rano. Stigli smo. Grozno, pa zar je to kraj naše transsibirske vožnje? Nikako nam se ne napušta vlak. Gledamo u ovaj naš kupe, koji nam je toliko smijeha i sreće pružio u ovih zadnjih 7 dana.  Vera nas gura objema rukama niz hodnik, dok mi glumimo da plačemo i stalno ponavljamo „Njeeet, njeeet!“. Izašli smo van i još vrištimo za Verom „Spasiba Vera, njeeet, njeeet, spasiba, njet.“ Evo i Engleza za nama, čuvši nas i oni se zahvaljuju Veri i govore joj „Njeeet, njeeet.“ Nisu uopće svjesni da smo stigli. Čude se što imaju svoje stvari, jer misle da smo negdje stali na stanici na desetak minuta. Pola sedam je u jutro i poprilično je svježe za biti samo u dresovima. Ali hajde, imamo srećom šalove oko vrata, pa se nećemo prehladiti. To mi je uvijek fascinantno kad je zima i kad god izlaziš iz kuće, mama još dobaci da staviš šal da se ne prehladiš. Inače možeš gol izaći na snijeg, ali ako imaš šal, briga te. Stojimo ukopani kao da nas je netko zasadio na peron. „Jel ovo Vladivostok?“ Tek sada Luke dolazi sebi, nakon što čitavo vrijeme gleda u naše stvari, a i u svoju torbu. „Pa mogao bi biti, budući da su nas izbacili iz vlaka.“ „A i ovo je zadnja stanica.“ „I nekim slučajem se zove Vladivostok.“ „Pa biće da je to onda Vladivostok.“  Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo, vlak, potovanja |
21.06.2018., četvrtak
Transsibirska nužda u kupeu
Sjedamo u restoran i naručujemo po votku, te nas konobarica pita hoćemo li sada jesti ili poslije, budući da u Habarovsk stižemo za 20-ak minuta i tamo ćemo napraviti malo dužu pauzu od pola sata. Brane, Luke i ja uzimamo odmah po Boršč. Crvenu, ljutkastu juhu, sa ciklom i komadima junetine i još hrpom svakakvog povrća. Nešto tako dobro, da se jednostavno ne može čekati još sat vremena. Približavamo se gradu, ali prvenstveno se približavamo rijeci Amur, kojoj nikako da se približimo. Sve kad mislim eto nas na rijeci, to su tek ili pritoke ili se Amur izlio, pa je poplavio cijelu ovu stranu obale. Uglavnom tek u daljini se nazire pravo korito rijeke. Na ovom mjestu se 1916 godine spojila Transsibirska željeznica. 1913 su počeli graditi most koji je bio 2,5 km dugačak. Dvije godine poslije je bio gotov, ali pošto se konstrukcija gradila u Varšavi i kako je počeo Prvi svjetski rat, zadnji finalni dijelovi konstrukcije su se morali poslati brodom za Vladivostok. Trgovački brod koji je prevozio ta zadnja dva nosača za most, potopiše Švabe dok je prolazio Indijskim oceanom. Naravno ko drugi, nego kako naš podmorničar kaže, vječni neprijatelj. Preostali dijelovi su naručeni potom iz Kanade, te je most pušten u promet godinu dana poslije i napokon je povezivao željeznicom Moskvu sa Vladivostokom, kompletno preko ruskog teritorija.  Šteta što su ovaj spomenik spajanja i nastajanja Transsibirske željeznice razmontirali samo prije 2 godine, jer sada prelazimo preko novog mosta, koji je tek nedavno sagrađen i pušten u promet. Ne znam, možda mi se čini, al izgleda mi kao da je Amur duplo širi nego Dunav. Nikad kraja ovoj rijeci. Nije ni čudo da je ovo najduži most na cijeloj transsibirskoj liniji. Polako primjećujem da ovo sa juhom možda i nije bila baš najbolja ideja, mogao sam fino pričekati kao i ostatak ekipe i pojesti je na miru, poslije pauze. Mislim si da li da trknem još na WC, ali vidim da su provodnice već uredno zaključale toalete, jer vlak samo što nije ušao u stanicu. Izlazimo na stanici van, a mene sve više i više stomak pritišče. Pola sata ostajemo ovdje, pa ima da poludim. Dokle god je vlak na stanici, WC kabine su zaključane. Naravno, jer sve ono što ode u školjku, završava na tračnicama. Tako da to ne bi baš bilo pretjerano ugodno ni za oko ni za nos, da stojiš na peronu, a odjednom pored tebe pljušte fekalije iz vagona. Vani je divno, sunčano i pretoplo. Svi uživaju na suncu i šetaju se lagano lijevo desno, a ja se preznojavam. Pritisak me malo popustio, ali još uvijek brojim minute i pogledavam na veliki sat iznad perona. Brišem stalno znoj sa čela.  „Jel tebi dobro?“ Suman će zabrinuto, mi smo u međuvremenu braća po trbušnim peripetijama. „Šuti, usrat ću se!“ „Dobra ona juha beše, a?“ „Koji sam ja konj. Na sav onaj sinoćnji ili jutrašnji alkohol, ja stučem juhu, znajući da mi je to zicer i da će me uhvatiti kenj, samo je pitanje za 5 ili 10 minuta. I još me fino konobarica upozori da stajemo ovdje i ne... Daj meni odmah juhu, ko će čekati do stanice. I još ko za kurac, ovdje stojimo ne 5, ne 10 minuta, nego pola sata.“ „Pa idi seri tu na kolodvor.“ „Da. Pa da još ostanem ovdje. Jebote ostanem u Sibiru, zato što sam se usro na kolodvoru. Zamisli stvarno izađem iz WC-a i dođem na peron, a ono nema vlaka.“ „Ma nemoj ni razmišljati o tome, ako te iznenadi i proleti u gaće, mi ćemo se samo udaljiti, a ti se nastavi sam šetati.“ „Ajmo mi lagano nazad prema našem vagonu, nekako mi je lakše dok se krećemo, nego dok stojimo na mjestu.“ Stvarno je vani predivno. Kako su svi opušteni, sretni i nasmijani na ovom suncu. Dva oblačića fino raspoređena na plavom nebu, rodila ih majka za nacrtati. Ja gledam bi li mogao negdje pored vlaka na brzinu čučnuti. Problem je što ne možeš nikuda otići, jer na peronu stoje vlakovi s obje strane. Jedini izlaz je stepenicama na most, pa preko 300 perona do kolodvora. Ma kao da bi stvarno išao srat pored vlaka, al eto svašta čovjeku prođe kroz glavu. Ostatak ekipe lagano kreće nazad prema restoranu, jer je lakše proći peronom nego opet kroz sve te vagone. „Ja ću ostati tu, da uzmem još dodatnog papira iz kupea, a sad će nekada i otvoriti WC kad krenemo.“ „Ajde ajde, samo polako, važno je ne srljati!“ „Jebite se vi lagano...“ Gledam njih kako se šetkajući udaljavaju, ruke na leđima, bezbrižni, ma krasno. Ja se nervozno vrtim u krug, hodam tamo vamo, molim Boga da vlak sada krene, iako znam da ima bar još desetak minuta. Pritisak se vraća i to jači i žešći nego do sada. A u kurac, usrat ću se sad i ovdje. Grizem si donju usnu, ne znam kuda da krenem. Približavaju mi se dvojica Švaba. I njih dvojica usporeni, uživaju na suncu, baš im je lijepo. Svratili malo da počaskamo. „Ehej, jeste i vi izvadili kreme za sunčanje?“ Ja se kiselo nasmiješih, a hoću da eksplodiram, cupkam s noge na nogu. Ma gotovo je, moram srati, nema priče! „Jel slučajno već znate koliko bi koštala avionska karta od Vladivostoka do Japana?“ Pitaju me valjda tek toliko da nešto pitaju. Ja bi ih sada najradije poslao u tri pizde materine i njih i avion i Vladivostok i onu juhu i ko me budalu natjera da ju jedem prije ove stanice. Popeo bi im se sada na ramena i istovario se na glavu i dok to činim vrištao bi iz sve snage pjesmu „Allways look on the bright side of life“ iz filma Brianov život. „Ma 500 dolara“, izvalio sam bilo kakvu cifru, samo da skratim priču i uz ispriku da moram nešto pokupiti iz kupea, zbrisao sam prema vratima od vagona. Nema šanse da u ovom trenutku stojim i mirno časkam o nebulozama nekakvim, a opet da pred njima dvojicom cupkam i šetam u krug, mislili bi da sam na kreku. Prolazim pored Vere, naše provodnice i mislim si evo ti 200 Rubelja, samo me pusti u WC. Neću puštati vodu sve dok ne krenemo, majke mi. Hrpa putnika je oko nje i pričaju s njom, tako da mi je malo neugodno pred svima njima to pitati. A ne znam ni kako da joj to objasnim, jer dok probam na našem ili ruskom, pa onda na engleskom, pa onda rukama i pantomimom, usrat ću se 10 puta u međuvremenu. Samo protrčavam pored svih njih i upadam u vagon i ne znam šta ću sa sobom. Povlačim kvaku od vrata WC-a, ali ona su naravno zaključana. Što nije razlog da se odmah postane pesimist. Nada umire zadnja. Mislim da ću se ovog trena usrati u gaće. Trčim do kupea, ne znam ni sam zašto trčim do kupea, ali i kupe je zaključan. Naravno, pa ostavili smo ključ Veri, kada smo krenuli u restoran. Trčim nazad do Vere, objašnjavam i rukama i nogama da nešto trebam otključati, samo da što prije skonta. Brzo do kupea, otključavam ga, ne znam ni zašto, ali već u slijedećoj sekundi trčim opet do Vere, vraćam joj ključ. Pri munjevitoj brzini nazad, prolaze mi još većom brzinom ideje šta sad da napravim. Upadam u kupe, zatvaram vrata i grabim vrećicu za smeće koja nam obično visi na vratima. Samo sam istresao sve ono smeće na pod, skidam hlače, zauzimam poput košarkaša obrambeni stav i navlačim najlonsku vrećicu preko guzice. Držim ju priljubljenu uz dupe, kao da mi život ovisi o njoj. Zatvorio sam oči, a u glavi mi slika velike sklopke koju neko povlači prema dole i te sekunde ogromna betonska brana puca i propušta neviđene količine vode koja ruši sve pred sobom. Eksplozije cisterni, raspadanje balona punih vode, vidim djecu kako nose vaze iz dinastije Ming koje im nehotično klize niz ruke i razbijaju se u stotinu komadića, akvariji koji pucaju i razljevaju se po prostorijama, ogromni neboderi koji se urušavaju u sebe, ogromni silosi iz kojih pršte usjevi na sve strane, lansiranja američkih Apollo misija i one turbine koje oslobađaju svu onu silu energije pri polijetanju. Krute mazo, kako sam se usro! Kakvo olakšanje!  Sada bih najradije još satima ostao blaženo sjediti na WC-u i listati neke novine. Ali situacija je takva, da spuštenih gaća i sa pribijenom vrećicom na dupetu, stojim u nekom polu čučečem stavu, kao da se spremam spustiti niz skakaonicu u Garmisch-Partenkirchenu. Šta sad? Molim Boga da ona dvojica klinaca sada ne otvore naglo vrata, kao što to znaju činiti. Imali bi od prizora mene s ovom vrećicom sigurno doživotne traume. Vlak je krenuo. WC kabine su otključane. Super. Pokušavam sa spuštenim hlačama i gaćama, nabijenom vrećicom na dupetu, doteturati do druge vrećice gdje su maramice i još koje nekakve higijenske potrepštine. Kako sada držati vrećicu nabijenu na guzicu jednom rukom, a drugom se obrisati? Bojim se skloniti vrećicu, prije nego se obrišem, jer se radi o proljevu. Pade mi na pamet da cupkam u mjestu. Kao, tako će sve što je trebalo kapnuti, kapnuti sada dok cupkam. Uzimam te maramice, brišem se i sad kužim da je kapnulo na nečiji ruksak, te još sebi po prstima nalazim tragove. Jebote sav sam zasran! I još k tome svemu, u kupeu smrdi za popizdit. Uzimam ovu vrećicu gdje su bile maramice, bacam sve iz nje i stavljam ovu zasranu u nju. Kao dupla zaštita. Brišem brzo ovaj ruksak srećom nije puno, ali čak i da je kap, ne znam kako bih primio informaciju da mi se netko posrao na ruksak. Blesavi smiješak prouzrokovan ovim ekstremnim olakšavanjem mi ne silazi s lica. Uzimam nečiji sprej za noge i špricam po svuda, misleći da ću spasiti naše prebivalište od smrada. Sada se još smrad pomiješao dodatno sa nekakvim apotekarskim mirisom, tako da ću se još i ispovraćati ovdje. Provirujem iz kupea i srećom ispred i oko naših vrata nema nikoga. Šta ću sada s tom vrećicom? Preko puta WC-a, na kraju svakog vagona postoje kante za smeće. Ali baciti ovu vrećicu u istom vagonu gdje smo i mi, ne znam jel baš najsjajnija ideja. Gledam po vrećici da li ima bilo kakvih natpisa, po kojima bi se moglo skontati da je od nas. Nema ništa, obična crna vrećica. Svejedno, mislim si možda je bolje baciti u nekom drugom vagonu, što dalje od našega. Ne znam zašto, ali u tom trenutku mi mozak baš nije priseban, pa sam krenuo tiho na prstima da skakučem hodnikom. Srećom brzo sam shvatio da izgledam kao moron, pa sam se nastavio smireno šetati vagonima s vrećicom punom govana. Prolazim hodnicima i što je najgore svuda stoje ljudi, nikako da naiđem negdje gdje nema nikoga. Da samo spustim to u kantu za smeće i izgubim se. Već si mislim ako nastavim ovako prolaziti vagone, još ću banuti u restoran, bez da sam se rješio ovoga i šta onda? Odjednom se ispred mene pojavljuje gorazd, dvometraš kao od brda odvaljen. Toliko su mu ramena široka, da mi nije uopće jasno kako prolazi ovim uskim hodnicima. Nema šanse da prođem pored njega, stao je direktno ispred i gleda mi u majicu. Ja ko za kurac od svih majica, imam na sebi majicu koja ima nekakav grb što ovako na prvu izgleda isto kao grb Federacije Bosne i Hercegovine. Nekakav ljiljan i nekakvi crveno-bijeli kvadrati, što naravno podsjećaju na šahovnicu. Što je najbolje, majicu sam dobio od nekoga ko je bio u jednom njemačkom izviđačkom klubu i grb nema veze ni sa Hrvatskom, a ni sa Bosnom i Hercegovinom. „Ti Hrvjat?“ Pita me ozbiljno ova stijena. Valjda je ovako Veliki Blek izgledao, za prave. Ja sa svojih 1,90 visine gledam prema njemu gore, imam osjećaj kao da mi se obraća svjetionik. Gotovo je mislim si, ovo je kraj haveru. Prolazi mi u sekundi kroz glavu, kako je ovo sigurno neki komandos, koji je za vrijeme rata bio na srpskoj strani i sada gleda u ovaj grb kao dovoljan razlog da mi polomi sve kosti. Trese mi se ova vrećica u ruci, kontam šta sada da mu kažem, da mu ponudim neka uzme sve, evo uzmi ovu vrećicu, to je sve što imam! Jedva nekako gutajući knedlu odgovaram: „Dja“ iako se i na ruskom kaže da kao i kod nas, ubacio sam i ovo j, misleći da tako zvučim više ruski i da će me bolje razumjeti, te da će moj trud uzeti u obzir kada me bude lomio. Promatra me i skenira. Ja stojim i čekam kada će me zviznuti u čelo, ali istovremeno razmišljam da li bi ja mogao dokučiti njegovo čelo, iz zaleta. Kao što sam nekoć kao klinac promatrao obruč na košu i iz šestodrugog puta bi hvatao zalet da ga dodirnem. Sekunde kao da su godine. Ja bi se od ove situacije mogao komotno ponovo usrati. Možda da ga pitam za kratki predah, skinem gaće pred njim i opet navučem ovu vrećicu na dupe? Ne skida pogled s majice. Napokon je uzdahnuo, pomaknuo se malo u stranu i veli na ruskom engleskom: „Gjood, gjood.“ To je tako teško i sporo prevalio preko jezika, da ne čekajući hoće li se možda ipak predomisliti i ubiti Boga u meni, kimnuh glavom i rekoh „OK“, provukoh se pored njega i bjež što dalje. Upadam u slijedeći vagon, nema nikoga! Brzo ubacujem vrećicu u kantu za smeće i trk nazad u kupe, jer je ostao otključan. Srećom gorazda više nema u hodniku, tako da letim ovim hodnicima presretan, osjećam se kao menadžer na Wall Street-u koji je imao iznimno uspješan dan. Sretan kao Heidi kad trči alpskim proplancima. Prolazim sva ova čudnovata spajanja vagona i udaram se dlanom po čelu, kako mi nije palo na pamet da vrećicu davnih dana šuknem u jednu od ovih rupa između vagona. Toliki sam put prevalio, a mogao sam već kod našeg vagona samo ju ispustiti na tračnice. Ajd dobro, šta sad. Kupe je onakav kakvog sam ga i ostavio. Mislim da je ovako usmrdljen, još sigurniji nego da smo ga zaključali. Ko bi normalan ušao ovdje, bez da iste sekunde ne pobjegne van. Smeće leži po cijelom kupeu. Prozor u kupeu se ne može spustiti, tako da otvaram širom vrata i spuštam prozor u hodniku. Kako bi ubrzao dotok svježeg zraka, stao sam u hodniku kraj prozora, procijenivši da zrak koji mi udara u facu se ustvari odbija od mene i tako ga usmjeravam ravno u kupe. To je taj inžinjerski talent koji čuči u meni. Pola ovih vlažnih maramica koje su služile umjesto tuširanja, nosim sa sobom u WC, da bih si dodatno ulickao stražnjicu. Smeće koje je razasuto po svuda trpam opet u drugu vrećicu i sređujem kupe da izgleda onako neuredan, kao što je bio prije ove moje akcije. Nakon što sam sve uneredio kako je i bilo, sjedam na krevet i napokon mogu da odahnem malo. Je-bote! Da sam samo izdržao još minutu, moglo je sve proći bez ovoga. Da sam probao izdržati još minutu, usrao bih se u gaće. Umoran sam i osjećam se iscrpljen, kao da sam kopao osam sati. Totalno je čudno sjediti sam u ovom kupeu, u ovoj tišini, gledati kroz prozor u slike koje odmiču i slušati taj zvuk tračnica. Totalno je čudno sjediti u kupeu u kojem sam se maloprije usrao. Šta li je onaj mješanac Bleka, Robocopa, građevinskog krana i Dolph Lundgrena htio? Oznake: SPORT, nogomet, transsib, prvenstvo, rusija, Putovanja |
20.06.2018., srijeda
Mi, Slaveni!
Sporazumijevamo se malo na našem, pa malo na ruskom i na kraju kad vidimo da se ne razumijemo, sve to ponovo na engleskom. Iako ga ne ide baš sjajno, stalno forsira engleski, samo kako bi nama ugodio i bio siguran da je nama lakše razumijeti šta nam želi reći. Zovemo ga kod nas u kupe, taman smo kupili i imamo nešto votke. Iako danas eto nismo mislili piti, ali red je da nazdravimo nama Slavenima i naravno činjenici da s tom nuklearkom nisu izazvali treći svjetski rat. A s obzirom da im je nestalo zraka, ne bi se čudio da je netko slučajno se laktom naslonio na komandu za lansiranje rakete. Sjedamo u kupe, Ivanović i Suman pored njega, Brane, Toma i ja prekoputa na drugi ležaj. Predstavlja nam se kao Mihajlovič i kaže kako mu je dida ili ujak ili već nekakav rod, živio u Splitu, te je i on jednom bio i u Zagrebu i u Splitu. Još kad smo mu rekli da se Mario preziva Ivanović, grli nas sve i stišće nam ruku kako bi još više potvrdili činjenicu da smo svi Slaveni i svi treba da budemo zajedno, protiv fašista. Otkud mu sad oni?! Pokušavamo nekako predložiti da možda ipak sutra cugamo, jer smo se sinoć unakazili, ali on sutra napušta vlak i presjeda na liniju za Kamčatku. E jebiga. Ništa, uzimamo novu flašu votke i njemu točimo pola čaše, a nama ostalima po milimetar, dva, čisto da nazdravimo. Mi otpijamo malo gutljaj po gutljaj, jer nam se već sada diže želudac, a Mihajlovič ga bogami struni na eks u sekundi. Čuli smo to negdje, da Rusima koliko god natočiš u čašu, nema tu iz dva ili tri navrata, uvijek se sve salije na eks. Stalno nam ponavlja kako mu je nevjerojatno drago da nas je upoznao. Točimo mu više od pola čaše, mi smo još na ovim gutljajima, a on opet pljus, sve na eks. Mi se pogledavamo i malo nam neugodno, jer jednostavno ne možemo da ga pratimo, ali ni približno.  Zlo nam je od votke. Kako vrijeme odmiče i kako idu jedna čaša za drugom, vidi se da je čovjek poprilično rastrešen i da problemi izbijaju iz njega, zato i udara po votki nemilice. Priča nam kako obično krene s podmornicom iz Kamčatke, pa oko Azije, preko Indijskog oceana, pa prema Atlantiku. Tako uvijek provede 7 mjeseci u godini ispod morske površine. Svaki put kad bi se onda vratio u Moskvu, našao bi ženu s drugim u krevetu. Tri puta ga je žena ostavljala i odlazila s drugima i na kraju se opet vraćala njemu. Svaki put kad bi išao u bazu, žena je putovala s njim. I ovaj put ga prati, iako su u međuvremenu rastavljeni. Mislim si valjda da bude sigurna da je otišao, ali nije mi do zajebancije na ovaj račun. Vidimo svi da mu život baš nije med i mlijeko, te mu sipamo opet votku, ovaj put do vrha čaše. Ode sve na eks, 2 dcl. Kao da je voda. Opet nas sve grli i ljubi, neprestano ponavljajući kako mu je drago da smo se upoznali i što pijemo ovdje s njim. Ja ne znam jesmo li nas petorica popili sve skupa jednu čašu, on ih je stukao već barem šest ili sedam i to ove zadnje tri su bile do vrha. Sve ga je teže razumjeti, jer jezik naravno počinje furati svoj film. Kako nam priča o Kursku i o ženi i o svom životu, pogled mu je sve tužniji i tužniji, te nas nekada toliko dugo s tim očajnim izrazom na licu promatra, da ne znamo jel se suzdržava od te silne tuge da ne zaplaće ili će sad izvaditi pištolj i pobiti nas sve. Razumijemo čovjeka da mu je teško, još ga ova votka dodatno otvorila, ali taj očaj i kompletna situacija počinju već biti zastrašujući. Tako da ga nagovaramo da odemo još koju zapaliti, možda malo udahnuti zraka na hodniku. „Meni je žao, da smo svi Sljaveni, a moramo pričati po Engljeski da bi komunicirali.“ „Ma dobro, razumijemo se mi i ovako.“ „I žao mi je što ste se vi Južni Sljaveni tamo malo posvađali.“ Objašnjava nam, teturajući s noge na nogu, kako smo s obzirom na snagu i veličinu slavenskih naroda, mi kao dva tri plemena na jugu, koji su se malo posvađali među sobom. Majka Rusija je to sve promatrala čisto kao što majka gleda svoje dvoje djece, kako se malo počupaju za kosu oko neke igračke. „Vi niste jedni drugima bili neprijatelji, vi ste svi braća, mi smo svi braća. Postoji samo jedan vječni neprijatelj.“ „Ko?“ Mi ko ne znamo da cilja na Amere. „Nijemci!“ Opet nas nasmija do suza. Džaba hladni rat od pola stoljeća sa Amerima, svemirska utrka, Afganistan, Čečenija, ne... Švabe su vječni neprijatelj. Opet nam svima stišće ruke u znak prijateljstva, bratstva, jedinstva, kad se odjednom otvaraju vrata i upada žena u kučnom ogrtaću, ljuta ko ris što je ovaj valjda pijan ko majka i zove ga da se odmah vrati u kupe. Odmahuje rukom i nastavlja nas grliti. Pokušava nas trojicu obuhvatiti rukama i podignuti nas u zrak. I što je najbolje, iako je za glavu manji i od mene i od Braneta, pribio nas je sebi na prsa i podiže nas dvojicu i Tomu, nekoliko centimetara od poda. Ne trebamo se čuditi, kaže, nosio je i veće od nas. Bio je jedan period u Čečeniji, gdje je morao par mjeseci biti sa mladim vojnicima, pripremati ih kroz obuku, nabijati im kondiciju, valjda i naučiti ih da voze podmornicu po Čečeniji. Za kraj nas postrojava sve ispred sebe, salutira nam vojničkim pozdravom. Mi poredani jedan uz drugoga, uzdignutog čela, s jednom rukom na potiljku i u drugoj cigareta, u ista glas pozdravljamo sa „Spasiba i dosvidanja!“ Nestade čovjek svojoj nevjernoj ženi, a mi ostadošmo još dugo pušiti jednu za drugom u pokušaju da provarimo sve ovo čega smo se naslušali. Pokušavam kroz ove zabilješke i karte o Rusiji odgonetnuti koja bi ona čudna stanica sa razglasom mogla biti i čini mi se da smo to stajali u mjestu zvanom Svobodnij, što bi na našem bilo „slobodni“. Navodno je to veliko prometno čvorište za riječni i željeznički promet. Valjda to objašnjava one reflektore i razglas. Za vrijeme Staljina, sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća, tu je bio najveći logor u toj mreži Gulaga sa 200,000 političkih neistomišljenika i klerika. E ovo definitivno objašnjava onaj naš jezivi osjećaj u vezi tih reflektora i razglasa. Biće da smo duh mjesta i nakon svih tih godina opet namirisali. I to mjesto još nazovu „slobodni“. Možda da su imenu još dodali „al u kurcu“. Pijuckamo ovu votku i ne možemo se načuditi kako ju je naš oficir salijevao u grlo. Noć je mirna, mjesec pun, gitara je opet u pogonu i iskopavaju se balade od Divljih Jagoda. One, bez kojih ne možeš dobiti dozvolu da sviraš u društvu, ako kojim slučajem ne znaš barem „Krivo je more“. Teta provodnica nam kuca na vrata, da nas kratko provjeri i pohvali što smo tako fini i tihi. Ili nam pokušava objasniti da budemo tiši? E ne znam sada, zovemo ju svakako da popije koju s nama. Ode ona ipak svojim poslom, a ja mislim da slijedeću stvar „Noć je prekrasna“ od Daleke Obale nismo prestajali ponavljati i tuliti slijedećih sat ili dva, sve dok nismo ušli u Belogorsk.  Izlazimo na stanici i ravno ispred našeg vagona je kip Lenjina koji je desnu ruku i šaku ispružio prema nama ili prema Kini, a lijevu šaku drži stisnutu uz tijelo. Iza čitava fasada zgrade je ukrašena nekakvim stalnim zidanim lentama, kao da ova stanica stalno doživljava slavlja, proslave i obljetnice. Možda narod jednostavno voli da je stalno veselo. Kupujemo nešto kruha i opet koju votku, jer eto nikad se ne zna kada ćemo opet goste imati. Pogotovo one koji votku natežu kao da je c-vitamin. Iako su rani jutarnji sati, svejedno su lokalci izašli sa svojim namirnicama na stanicu. Biće da se red vožnje Transsiba itekako prati. Slikamo se ispred Lenjina i jednostavno uživamo u ovom jutarnjem oštrom zraku, cvrkutu ptica sa okolnih krošnji i mjesečini koja ovim trenucima daje posebnu bajkovitu notu. Nazad u kupeu žuljamo po ovom kruhu što smo kupili i zalijevamo votkom. Kao da smo tri dana radili na gradilištu na -20 i sada se napokon dokopali juhe u toploj prostoriji. Valjda mislimo kako ćemo se opravdati sami sebi za ponovno opijanje, ako se dovoljno natrpamo kruhom. To se onda ne broji, jer nas kruh čuva od pijanstva. Toliko nas pazi, da Suman odteturava s čašom votke prema WC-u, ne primječujući uopće da nosi čašu. No kako je vlak naglo trznuo, tako mu je ta čaša samo odletjela iz ruke u nečiji kupe. Srećom ljudi spavaju, tako da će čašu primjetiti tek kasnije kad se probude. Opet smo dočekali zoru i izlazak sunca koje prži sve jače i jače. Kako dani odmiču, tako i nama ove zore i jutarnji sati postaju normalniji, nego ostatak dana. Iskreno, ovo mi je stvarno najbolji dio putovanja. Kada sjedimo uz gitaru, a sunce odjednom izviruje i polako nam prikazuje kuda to sve prolazimo. Gledajući kroz prozor, negdje ravno u daljini je Kina. Nedavno sam vlakom putovao od Zagreba do Slavonskog Broda i gledajući kroz prozor kupea, ravno ispred mene je bila Bosna. Sad gledam kroz prozor kupea i ispred mene je Kina. Ne znam baš točno šta sam s tim mislio reći, valjda ako sjediš do prozora, proširit ćeš si horizonte. U svakom slučaju.  Sedmi dan Luke nam na prepad otvara vrata od kupea i sav čio i prpošan pjevuši: „Ajmo, ajmo vi predivne djevojčice, vrijeme je da ustanete, ulijepšate se i da odemo u restoran na jednu malu sičušnu votku!“ Jedva otvaramo oči, taman toliko da u slijedećem trenutku sve što je na dohvat ruke leti prema Lukeu. „Ma jel ovo ta topla slavenska gostoljubivost o kojoj svi pričaju? I o kojoj me na putu vamo taman jedan mornar s kojim ste jučer bili poprilično udavio.“ „Kakav mornar?“ Jedva profrfljavamo iz sebe neku rečenicu. „Sad me nekakav lik zapričao, kaže da ste pili jučer, valjda me zamijenio za nekoga od vas, pa mi se ispričavao ako je jučer možda malo prebrbljav ili nepristojan bio.“ „Ahaa, je je, bio je jedan takav tu.“ „E pa upravo taj, onda mi je nastavio pričati kako svi mi Slaveni trebamo biti zajedno.“ „Naravno, vidiš kako taj čovjek mudro zbori.“ „Slažem se, zato sam mu samo rekao da sam Englez.“ „Možda si mu trebao spomenti i da imaš kozačke krvi u sebi?“ „Kako da ne, vjerojatno bi slijedećih 20 godina slušao o Kozacima, Slavenima, Tatarima, Sovjetima, Rusima i ko zna možda bi se dotakli i Rimljana.“ „Ma da, najbolje se napravit Englez.“ „Naravno moji lordovi, ajde spremajte se, vodim vas na čaj, a vi mene na votku.“ Ulazimo u Birobidžan, što je ujedno i glavni grad židovske autonomne pokrajine. Toliko nam se vrti od sinoćnje votke, čisto ne mogu povezati to s količinom koju smo popili. I s obzirom koliko smo se natovili kruhom. Nemam snage da sada vadim leće, ponovo sam ih samo osvježio tekućinom, dok su se zubi morali zadovoljiti žvakom. Tek vani na stanici otvaramo skroz oči, protežemo se i gledamo u Braneta koji ne znam jel svjestan da je ogrnut dekom na ovom suncu. Luke nam govori kako je još krajem 20-ih godina prošlog stoljeća ova regija zamišljena kao rješenje za sovjetske židove. Na neki način njihova dugo sanjana država. Plus što su Sovjeti hitno trebali da nasele daleki Istok zbog straha od Japanaca. Dajući tu pokrajinu Židovima, naselili bi tu regiju, plus što bi stekli simpatije zapada i židovskih organizacija u Americi, koje bi to sve još financijski potpomogle. Čak je i direktor poznatog njemačkog Bauhaus-a projektirao i zamislio ovaj budući glavni grad nove židovske države, republike ili pokrajine. Ta riječ pokrajina zvuči dosta skromno. Radi se o teritoriju veličine Švicarske, koji je jedva uočljiv kada se ovako promatra kompletna Rusija. Čak je i veći, nego što je današnja država Izrael. Međutim klima je ovdje poprilično okrutna, tako da je većina provela par godina i onda su se pogotovo nakon što je rat završio, preselili u Izrael ili nazad u Europu. A one koji su ostali, dotukao je Staljin. Prvo su ispali najhumanija država na svijetu, dajući Židovima dio zemlje da razvijaju svoj jezik, žive svoju kulturu i religiju. Poslije su se sjetili da sovjetska ideologija ne voli isticanje ni pojedinaca, ni religija, ni pretjerano pametovanje, pa su im sve pisce, istaknute pojedince i intelektualce strpali u radne logore. Danas od 75,000 ljudi, možda je samo par tisuća Židova. Svejedno, na stanici ime grada piše i na ćirilici i na hebrejskom. Stojimo u hodniku ispred našeg kupea, kad prilazi nam jedan Ukrajinac i iz čista mira pokazuje nam u novčaniku hrpu raznih novčanica iz svih mogućih zemalja. Mi gledamo i ne znamo šta bi mu rekli, osim bravo i odlično. Gledamo svi kao vidno zainteresirani, kad čovjek izvlači 1000 jugoslavenskih dinara, al kao da su sada iz tiskare izašle. E sada stvarno gledamo zainteresirani, ne možemo vjerovati odakle je nju sada iskopao. Pita nas da li možda slučajno imamo i naših novčanica, jer nije da nas žica pare, fino nam pokaza čovjek da je kolekcionar. A ne znam ni šta bi s kunama, čak i da nas žica. Uglavnom, ko za inat, nitko od nas nema niti jedne nočanice u kunama. Sad nam je užasno krivo, jer vidimo da je dečko totalno ok, nije nikakav čudak, nego eto prišao nam da se upoznamo, skuplja novčanice i to je to. Stvarno trebali bi se nekada išamarati od tih glupih sumnji i predrasuda, koje se čovjeku u prvih mah pojave. Na to sve, objasni nam da ga pričekamo, trkne kratko u svoj kupe i donese nam komad nečega na kruhu. Potpuno bijelo, meni izgleda kao sapun. Gledamo u njega, pogledavamo našeg engleskog Kozaka, da ga eventualno pita šta bi ovo trebalo biti. Kaže da je ovo ukrajinski specijalitet i da nema veze što nemamo naših novčanica, neka uzmemo ovo, to je eto od njega što smo se upoznali. Luke nam još dodatno objašnjava da je to slanina. Slanina? Ja u životu nisam vidio ovoliki komad slanine, a da nema niti jedne crvene nijanse na sebi. Isto sapun. Ovo da slučajno nađem u kupatilu, ja bi se sav natrljao prije tuširanja. Još bi se dobro izrifljao s ovim kruhom, misleći valjda da je spužva za tijelo. Uzimamo tu slaninu na kruhu i duboko se zahvaljujemo, stvarno nam je sada krivo što nemamo nikakvu sitnicu iz Hrvatske, da s njom ponudimo ovog krasnog mladića. Al zato imamo votku, pa na brzinu nazdravljamo svi sa po 2-3 ljute, onako s nogu. Na putu u restoran, Luke nam govori kako je ukrajinska slanina nadaleko poznata. Tamo je to delikatesa i postoji preko 50 vrsta slanine. „50 vrsta slanine? 50 vrsta onog bijelog?“ Slaninu smo naime ostavili u kupeu, nismo baš imali želju da ju vučemo sa sobom u restoran. „Pa ne znam sada jel bijelo, krem, kakvo je, al znam da imaju razne vrste i da ako je negdje slanina pojam, onda je to u Ukrajini.“ „Možda imaju stvarno u raznim bojama ili s okusom šumskog voća, sa ananasom, punjene sirom, marmeladom.“ „Pa ne bi se čudio i da takvih ima. Mislim da ste vi dobili onu originalnu, onu koja je preteća svim tim sa jagodama ili breskvama.“ „Na ovoj našoj još samo na sredini fali natpis Nivea. Stvarno ovo prvi put čujem da slanina bilo gdje toliki status uživa.“ „Je, je, to je u Ukrajini baš veliki specijalitet.“ Oznake: transsib, nogomet, rusija, prvenstvo, vlak, sibir, Putovanja |
19.06.2018., utorak
Ruski oficir i nuklearna podmornica
|
Gledajući kako lokalci uz smjeh utovaraju te kartone, prolazi mi kroz glavu kako se ovdje ne radi o nekom divljem švercu, nego se neke stvari jednostavno ne daju na drugačiji način dopremiti u zabiti, nego željeznicom. I budući da vlak svaka dva dana prolazi, sigurno je to učinkovitiji način, nego čekati da se kamion probije do ovog mjestašca. Direktor uvijek sjedi i jede. Šta će drugo i raditi, kad je direktor. Preko puta njega je nekakav policajac, koji također jede. Šta će drugo policajac raditi, nego jest na račun direktora. Taman što su kartoni istovareni, završio i policajac sa svojom klopom i eto ti ga do nas, pita nas jel mu se možemo potpisati u neku knjižicu. Mi u nevjerici gledamo njega, jesmo li ga dobro skontali, pogledavamo jedni druge da se na brzinu šutke preispitamo hoćemo li ovim potpisom sebi rezervirati kartu za kakav Gulag. Čovjek samo hoće da mu se potpišemo, jer je čuo da smo iz Hrvatske i idemo na prvenstvo u Japan, pa bi on ako može, autograme od nas?! Policajac negdje u pol sibirske pripizdine, traži od nas klošara autogram? Prvo mi je prošlo kroz glavu da mu odmahnemo i kažemo „E stvarno ste dosadni, jel možemo mi jednom na miru piti, bez da nas policija cima za autograme?!“ Ovo kao da je Monty Phython ili Nadrealisti. Uglavnom potpisali se mi, zlu ne trebalo, ne znaš nikada sa ovim murijašima što jedu na račun direktora. Valjda s našim imenima nismo priznali da smo strani špijuni? Policajac se zahvaljuje, želi nam svu sreću, pozdravlja direktora i nestaje iz restorana. Valjda se samo njega čekalo, jer čim je kročio van, vlak je krenuo. Mi još zbunjeni pogledavamo direktora, a on dignuo čašu pive i samo kimnuo glavom, da se ne brinemo ništa. Šta ćemo nego pomaknuli kave u stranu, naručili nama po pivu i direktoru jednu. Dobro je biti dobar sa direktorom. Nikad ne znaš... A i čemu se skroz trijezniti bezveze. Znamo ionako kako će ovaj dan završiti na kraju. Nakon još koje pive ipak smo se vratili u kupe i odlučili stati na kraj ovim svakodnevnim opijanjima. Već neko vrijeme se nismo zaustavljali na stanicama, budući da ih nema. Biće da je ovaj golemi prostor poprilično nenaseljen. Unatoč tome, mogli su komotno koju stanicu sagraditi. Jer, kako ćeš naseliti ovu regiju, ako ljudi nemaju gdje sići sa vlaka. Zato napraviš stanicu i čekaš da nikne grad. A i dobro je za zavarati neprijateljske satelite. Vide da postoje željezničke stanice, a ne mogu otkriti stanovnike. Opet krenu priče o skrivenim, zatvorenim gradovima. Potroše se godine na još modernije satelite, sve u nadi da će napokon otkriti skrivena naselja i opet ništa. Na kraju zaključe da im ne valjaju sateliti i cijeli program koji je do tada koštao milijarde, jednostavno proglase neuspješnim. Samo zato što je netko iz zajebancije sagradio željezničku u sred ničega. Nepregledna su to područja ravnica, šumaraka, brežuljaka, rijeka, jezera i bareština. Tu i tamo onda jedna ili dvije drvene kućice sa bijelim, plavim ili zelenim prozorima. Kao da putuješ od Zagreba do Beograda i tu i tamo vidiš jednu ili dvije kućice. Recimo probudiš se u jutro, izađeš ispred kuće i možeš vrištati do mile volje, skinuti se gol, trčati i valjati se po proplancima, opet vrištati, skakutati, prevrtati se gologuz naprijed, nazad. Niti će te tko čuti, ni vidjeti. To sve napravi ispred ulaza u zgradu u kojoj živiš, valjaj se gologuz po parkiralištu u naselju i vrišti iz sveg glasa, već u slijedećih par minuta ćeš sjediti u kombiju koji vozi u mentalnu ustanovu. Može se naravno i kod nas naći hrpa vukojebina gdje je prva civilizacija udaljena nekoliko kilometara, desetak, dvadeset. Ovdje je to 300, 400, 500 kilometara do slijedećeg naseljenog mjesta. Pa ti vidi kada odeš u nabavku i zaboraviš recimo cigarete. Kod nas se znalo pričati za očeve koji su napustili obitelj, otišao po cigarete i nije se vratio. Valjda je to stara sibirska priča. Uf, svašta čovjeku prođe kroz glavu, kad ovako ne zna šta bi sa sobom, šesti dan sjedenja u vlaku. Vrijeme stvarno strašno sporo prolazi. Nije da nam je dosadno ili bezveze, nego kako ne pijemo u restoranu, izuzetno smo svjesni koliko ustvari mi vremena na raspolaganju imamo. Evo opet nekoliko kućica, zanimljivo kako kroz cijelu Rusiju ne mijenjaju oblik i stil. Sve su iste, iako smo prošli već više od nekoliko tisuća kilometara. I tek sada primjećujem kako svaka kućica ima sa drvenim gredama ograđeno dvorište, a unutar dvorišta još je nešto dodatno ograđeno ili pregrađeno. Kao mali labirinti. Hrpa tih ograda na sred nepregledne stepe. Nekako suludo. Mali Sergej iz susjednog kupea visi obješen o rukohvat u hodniku i pokušava se njihati, što naravno ne uspijeva jer je naslonjen na zid od vagona. Tako da se stalno odguruje nogama i lupa leđima od zid. Pored njega je klinac možda mrvicu mlađi, koji pokušava sve kopirati što i Sergej radi. Sergej i klinac su u biti braća, kako nam upravo objašnjava njihova majka, koja se ispričava ako nas klinci slučajno gnjave. I Sergej, gle čuda, ne zove se tako. Ime mu je Dimitri, a buraz je moj imenjak, Saša. Uglavnom klinci, od kako smo Sergeja nekidan zezali i ponudili ga keksima i bananama, vide u nama sav svoj interes u putovanju ovim vlakom. Tako da je nekada teško preko dana odmoriti, osim ako zatvorimo vrata. Čak i tada ova dvojica mališana ili kucaju na vrata ili grebu ili otvore vrata pa zbrišu. Valjda su oni i razlog zbog kojeg po cijele dane pijemo u restoranu, samo da nismo tu i da nam ne skaču po mozgu. Dan nam doslovno prolazi tako što čitavo vrijeme buljimo kroz prozor i gledamo u pejzaž kojim putujemo. Tu i tamo poprilično zbunjeni što smo trijezni, kao da smo prošli terapiju elektrošokovima, zapjevamo nešto tipa „Nek živi ljubav, nek se budi dan, neka svako dijete ima miran san.“  Stajemo napokon na nekoj stanici i hvala Bogu da možemo malo izaći na zrak. Mjestašce izgleda kao da smo stvarno putovali kroz vrijeme i izronili u godinama početkom prošlog stoljeća. Kućice su naravno drvene, narod koji nudi namirnice na stanici su u nekakvim nošnjama, žene furaju marame na glavi. U biti nije ni na pijaci u mom Slavonskom Brodu puno drugačije, ali valjda činjenica da smo daleko u Sibiru, plus sve te drvene kućice... Plus pas koji cupka pored nas bez jedne noge. Kupujemo nešto kruha, nekakvu domaću kobasicu, votke da se nađe i obavezno vode. Nazad u kupeu režemo kobasicu i ne možemo se načuditi šta je sve nadrobljeno i umrvljeno u njoj. Gledamo svi u čudu u nešto, što nikako ne liči na sastav koji smo do sada nalazili u kobasicama. Oprezno svatko od nas stavlja komadić kobasice u usta i meljamo to kroz zube, kad taman gledamo kroz prozor, opet onaj pas skakuče bez jedne noge. Gledamo u psa, gledamo u ovu kobasicu što klinički obrađujemo. Gledamo u psa. „E meni se nešto ne jede ovo.“ „Ne znam, al ni meni baš ne leži.“ ... „Jebote šta ako stvarno jedemo nogu ovom jadnom škevriji i on sada cupka za vlakom, želeći nam valjda dat do znanja da bi bilo lijepo kad bi mu vratili nogu.“ E tu je bio kraj priče s nama i s kobasicom. Svi smo ispljunili ovo što smo žvakali i kobasicu bez ikakvih posebnih komentara, bacili u smeće. Brane na gornjem krevetu, svom prijestolju, čita knjige i priprema se za prijamni ispit za fakultet novinarstva u Zagrebu. Kaže bilo bi super kad bi jednog dana dogurao do sportskog novinara. Par minuta poslije je zaspao s tom istom knjigom na faci. Toma razmišlja na glas, da li će možda scena gdje ga je Tatjana zgrabila za jaja ostaviti trajne posljedice na njegovu potenciju. Suman i ja nagovaramo Ivanovića da si razreže opet prst na neku konzervu. Problem je samo što nemamo više konzervi, ni bilo kakvih zaliha koje smo ponijeli sa sobom. Uspjeli smo sve potamaniti u prvih par dana. Odlazim po čaj i hodajući hodnikom gledam sada kroz prozore na drugoj strani vagona. Tamo u daljini je kompletan istočni Sibir, nenaseljeno područje veličine Europe. I tu nema nikoga. Samo divlja i netaknuta priroda. Fascinira me Rusija, fascinira me toliki prostor koji je sigurno velikim dijelom i neistražen. I to danas, u ovom stoljeću.  Dan prolazi polako, sporo, u totalnom izležavanju. Nema nam ni Engleza. Sigurno i oni krepavaju u svom kupeu. Ležim na gornjem krevetu nasuprot prijestolja našeg uzvišenog Braneta i potrbuške promatram ove predivne prizore koji odmiču brže nego što sam uspio realizirati šta sam to vidio. Sad mi je tek u potpunosti jasno zašto je Branetov ležaj jedino pravo prijestolje u kupeu. Ne zato što se on neodljepljuje s tog kreveta, nego što se jedino na tom krevetu može ležati potrbuške ili na boku i gledati u pravcu u kojem vlak ide. U slike i prizore koji nam dolaze u susret, pa još postoji teoretski gledano manevarski prostor da stignemo i uslikati te pejzaže ili barem još jednom okrenuti glavu za njima. Dok s ovog mog kreveta, vidim samo ono što smo već prošli i ne postoji nikakav manevarski prostor, osim tuge što nešto lijepo prođosmo, a nismo stigli uslikati. Sa donjih kreveta se ne može puno toga vidjeti ležečki, moraš ipak sjediti da bi gledao kroz prozor. Ako te zapadne pod, vidiš samo komad neba. Ali gušt polumrtvog izležavanja i blejanja kroz prozor u sve te rijeke, jezera, nepregledne stepe, pa opet čudna brdašca koja prolaze kao na filmskoj traci, je neopisivo dobar. Poput imanja 14 godina, završetka školske godine i odlaska s roditeljima na more. I dok jablaničkim vrletima i neretvanskom dolinom jezdiš ka Korčuli, po mislima ti skakuče tvoja prva ljubav koju ćeš naravno upoznati na moru. Nošen tom mišlju, nije te briga za neretvanske kanjone, ni za janjetinu kod Gojka, kao ni za Bitku na Neretvi. No budući da taj krajolik vodi tvojoj prvoj ljetnoj ljubavi, sve te gorostasne stijene, cesta koja vodi tik uz modru valovitu rijeku, skršeni most koji je spomenik zajedništvu i hrabrosti svih naroda i narodnosti, rasječeni komadi mesa koji se sa pečenim krompirom tope u ustima ostaju zacementirani u glavi, poput jedne predivne slike koja će uvijek visiti okaćena o moždane vijuge. Još nije pao mrak, a mjesec je već visoko na nebu pun kao bundeva. Ne znam zašto, ali jako priželjkujem da sada vidim koju afričku antilopu kako skakuče ovom stepom. Ne mora biti nužno afrička, ali ne znam da li postoji sibirska ili azijska. Ali bi skroz sjela sada u ovu sliku. Možda jedan mali lav kako ju vreba iz prikrajka, ali uglavnom antilopa da je tu. Neka skakuče. Primjećujem kako ovdje i brda više nisu brda kao kod nas, nego poprimaju taj istočnoazijski oblik. Izgledaju poput kula, prekrivenih šumom. Vlak već duže vrijeme prati rijeku i valjda zbog takvih brežuljaka, mjesečine i te rijeke uz koju prolazimo, stalno mi je u glavi film „Apokalipsa sada“, kad Martin Sheen i mladi Lawrence Fishburne plove brodom uz rijeku, u Vijetnamu. Uz nekakvo malo jezerce koje prolazimo, dvoje ljudi sjedi uz logorsku vatru. Kakva divota… Brane se vratio u kupe, nisam ni skontao da ga nema, mislio sam da spava na prijestolju sa knjigom na faci. Uspio se čovjek otuširati kaže. Mi u čudu, teškom. Pa navodno ima tuš kabina u jednom djelu vagona. E sad ili nas zajebava i samo se malo opsežnije podaprao ili mi čitavo ovo vrijeme ne kontamo da postoji mogućnost tuširanja. Uglavnom čovjek izgleda svjež, upravo onako kao kada se netko otušira i promjeni odjeću i sav je ono, svjež, mirišljav i u svakom slučaju drugačiji od nas. Al dobro kako god, odlučili smo svakako njegovu higijensku ambiciju proslaviti na kraju vagona u prostoru za pušače, uz cigaretu i kavu. Stajemo na nekakvoj stanici, ali nitko od nas ne pokazuje želju da izlazimo van. Stojimo pod nekakvim reflektorima. Ima tu još tračnica i drugih vlakova, pretežno cisterne i teretni vagoni. Kroz male rešetke iznad prozora, čitavo vrijeme dopire glas iz zvučnika postavljenih valjda po cijeloj stanici. U biti to su dva glasa, ispada kao da nemaju telefon, pa se dogovaraju preko razglasa. „Ja ne znam kako se vama čini, meni je ovo gledanje kroz ove rešetke, obasjani reflektorima, ovaj razglas, jebote kao da smo zarobljenici, stigli smo u logor i sada čekamo da nas iskrcaju van.“ „Je, je, baš i ja razmišljam o tome. Čekam ustvari samo da čujem pse kako laju i neke vojnike koji ih pokušavaju smiriti, da se odjednom ona klizna drvena vrata ispred nas otvore i da nas krenu tjerati van.“ „Možda nam taman preko razglasa objašnjavaju, kako im se razglas pokvario i budući da je stalno upaljen, službenica za šalterom će to iskoristiti da nam čita svoju poeziju koju piše u slobodno vrijeme.“ „Koliko god da je zajebancija, al stvarno su ovaj razglas i ovi reflektori jezivi nekako.“ „Sad kad se ovi vagoni prekoputa maknu i kad osvane natpis - Arbeit macht frei. Nekim čudom smo proputovali kroz vrijeme i evo nas u Aušvicu, 1944 godina.“ „Da. I Gestapu pokušavamo objasniti da smo krenuli u Japan, na svjetsko nogometno prvenstvo.“ Odjednom u prostoriju ulazi manji srednjovječni tip, atletski građen, u kratkoj majici i donjem dijelu trenerke. Pali cigaretu i nakon što je malo stajao sa strane, pita nas na jedva skrpanom engleskom da li bi mu malo ispričali o našem putovanju, odakle smo i tako to. Valjda vidi da smo stranci. A valjda je i čuo, budući da ne razgovaramo na ruskom. Predstavlja nam se kao ruski oficir na jednoj nuklearnoj podmornici i da upravo putuje prema Kamčatki gdje mu je baza. „Adakle vi?“ „Mi iz Horvatja, Croatia“ „Horvatja?! Jugoslavija?!“ „E bravo, vidi ga zna!“ „Naravno, pa mi svi Sljaveni, svi braća!“ Mi se slažemo naravno, jer prvenstveno nam je drago i čudno, da je uopće čuo za Hrvatsku. Jer kako smo ustanovili, u Moskvi su čuli i znaju i za Hrvatsku i za Tita i za Jugoslaviju. Onda igrom slučaja kako smo sve više odmicali od Moskve, tako su ljudi koje smo upoznavali u vlaku, za Tita još i čuli, Juga im je isto dosta poznat pojam ali ne znaju baš gdje bi ta zemlja trebala biti, dok je Hrvatska već postajala prava egzotika. „Ja biti u nuklearna podmornica, mi bila u Jadranski more.“ „Ma daj, kao turisti ste došli podmornicom, kupali se?“ Pokazujemo mu još kao da plivamo i smijemo se samima sebi i kontekstu nuklearne podmornice i turističkog kupanja. „Neee, njet turisti, Jugoslavija, Amerikanski... NATO, tri godine“, pokazuje nam unazad za te 3 godine. Mi se sada pokušavamo sjetiti jel bilo kakvih okršaja između Rusa i Amera, znam da nije bilo rata, jer nas u protivnom ne bi ni bilo više. „Jel Ameri kada su napadali Srbiju, Beograd?“ „Točno, točno! Amerikanski i NATO, bombe, Beograd. Mi bili u Jadransko more. Ali tajna, to niko ne znati. To sve top-sjikret.“ „Ma daj, da vas Ameri nisu skontali... njet sonari, sateljiti od Amerikanski?“ Pokazujemo mu kao da dvogledom tražimo nešto. „Njeeet, njeet“, stavlja prst na usta, kao tiho, psssst. „Niko to njeet znao, mi bili tamo, radi Jugoslavija.“ Mi se malo gledamo, ne, mi se poprilično gledamo u šoku, ne možemo prvo vjerovati da su stvarno bili tamo. Drugo, ne možemo vjerovati da nam sada prepričava to sve. „S nuklearnom podmornicom ste vi bili u Jadranu, dok su ovi bombardirali Beograd? I to sve top-sjikret?“ „Evo pogledajte ovo“ zasukao je rukav na lijevoj podlaktici i pokazuje nam pod svjetlom jedva vidljivu minijaturnu oznaku, žig ili tetovažu. Kao da su sitne brojke i slova, poput neke šifre utetovirane na ruku. „To je ta šifra bila, pod kojom je ta operacija bila, top-sjikrit.“ „Pa zašto je na ruci, tetovaža?“ „To je naša oznaka za tu misiju.“ Opet nam nije jasno, čemu to tetovirati trajno na ruku. „Da, da, mi svi Sljaveni, mi Rusi moramo paziti na vas Južne Slavene.“ „Ma mogli smo svi da odletimo u tri pizde materine s tom nuklearkom... Aah, ta nuklearka opasna, mogli smo svi buuum u tri pizde materine.“ „Njeeet, njeet, to ruska podmornica“ diže još i palac gore, jer ako nešto valjda valja, to je ruska podmornica. „Jedino, nestalo nam vazduh, pa smo morali otići prema Grčkoj.“ Mi šutimo. Gledamo ga i načulili uši, kao da očekujemo objašnjenje. „Vama je nestalo zraka na nuklearnoj podmornici? Pa ste otišli za Grčku?“ „Da, njeet mogli izroniti, tam sve Amerikanski brodovi, NATO brodovi, pa smo otišli prema Grčkoj da izađemo na vazduh.“ E tu smo pukli od smijeha, ovo je bio vrh. Nuklearna podmornica možda i sa nuklearnim bojevim glavama, koja je na dnu Jadranskog mora za svaki slučaj ako to bombardiranje Srbije dodatno eskalira, na tajnom zadatku, nitko ne zna da su tamo i njima nestane zraka?! Srećom smije se i on isto. Mislili smo možda će se uvrijediti što se mi ovdje rasplakašmo na račun ruske mornarice. „Njet dobro računali, zaboravili na vazduh.“ „Pa šta bi bilo da ste izronili kraj Amerikanski brodova?“ „Njet harašo, njet good.“ Vlak je u međuvremenu krenuo i napustio ovo čudno mjesto pod reflektorima i sa ovom jezivom komunikacijom putem razglasa na stanici. „Izvinjite, a šta je bilo s Kurskom prije dvije godine?“ Čim smo spomenuli ime Kursk, samo se naglo uozbiljio i odmahnuo par puta glavom. „To tragedija. Sto osamnajest ljudi, drugovi, jako puno moji drugovi, prijatelji, kamaradi.“ „Šta ste baš znali neke koji su bili na Kursku kad je potonuo?“ „Pjet mojih kamaradi, drugari, išli smo zajedno na akademiju, na oficirsku školu.“ Nije ni nama sada baš do te teme, mislimo se kud smo je i spomenuli koji kurac. Vidi se na njemu, da se čovjek lomi samo kad mu misli odlutaju u pravcu te teme. „Ali njeet Kursk. To pričati, samo uz ruska votka. Samo ako pijemo, inače njeet.“ Već je malo pripit, ali inzistira da naše poznanstvo obilježimo votkom, plus još ove teške teme koje se svakako ne mogu ispričati drugačije, nego preko čaše. Nama to baš i nije bilo u planu, jer stojimo ovdje svatko sa svojom kavom, odlučni u sprovođenju našeg bezalkoholnog dana. Ali jebat ga, kad imaš inače prilike slušati ovakve priče od jednog ruskog oficira, sa jedne ruske nuklearne podmornice. A i pravila koja smo si zadali za danas, su ipak malo preambiciozna, što jest jest. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo, sibir, vlak |
18.06.2018., ponedjeljak
Šesti dan
|
Stojim na sred ogromnih pašnjaka i svuda oko mene bizoni. Pravi američki bizoni, mrcine. Leže tako na livadi i briju si krzno sa kože. Tamo gdje ne mogu dokučiti svojim kopitama, pomažu im drugi iz krda. Jedni drugima nježno sa brijačim aparatima briju i čerupkaju krzno. Zatim odlaze do ceste koja prolazi pašnjakom i prodaju to krzno na štandovima. Pričam sa Matom koji je naš čovjek, iz doline Neretve. Njega su platili prije par godina, da im organizira prodaju po uzoru na naše štandove s voćem, uz cestu, kada se ide prema Dubrovniku ili Pelješcu. I ništa Mate pokupio kofere i reko svojima da ode za Ameriku. Radit s bizonima. Ovdje sada ubire masnu dnevnicu, štandovi su niknuli i sa jedne i druge strane ceste kroz park Yellowstone. Turisti se zaustavljaju, gledaju krzna, cijenkaju se sa bizonima i posao ide odlično. Samo što bizoni ne žele čuti za plaćanje bilo kako drugačije, nego u kutijama s petardama. Onda po cijele dane i noći trčkaraju okolo i bacaju te petarde jedni drugima pod kopita i umiru od smijeha. Taman mi to sve Mate objašnjava, kada se jedan bizon toliko uplašio jedne upravo eksplodirane petarde, da je ravno krenuo na nas. Nisam stigao ni pomaknuti se, već je ogromna njuška bila na centimetar ispred mojih očiju. Osjetio sam samo strahovit udar. Otvaram oko i gledam u svaku onu nit na tepihu. Zašto li je sada tepih na sred pašnjaka? Pokušavam odlijepiti obraz i podići glavu od tepiha, ali me nikako ne ide. Zatvaram usta i sada tek kontam da su bizoni valjda san, a da sam ja žvalio tepih dok sam spavao. Usta su mi tako suha, da imam osjećaj da mi je netko postavio lamperiju u usnoj šupljini. Možda imam i prepariranog fazana obješenog oko kutnjaka. Stvarno ne znam kada smo se onesvijestili, što na kraju krajeva i ide u prilog nekome ko se onesvijesti. Da ne zna kada se to dogodilo. Utrpan sam u vreću za spavanje i ležim na podu. To sam za sada saznao. Ne mogu se pomaknuti. Glava mi je sigurno poput onih ogromnih Staljinovih ili Lenjinovih glavuša, koje su postavljene po ruskim trgovima. Samo što ova moja još i boli, pored toga što je teška i ne mogu je ni pomaknuti. „Eeee, jjjeeeeessiii žiiiiiiv?“ čujem najsporiju i najbezvoljniju verziju Braneta da komunicira, ikad. Opet mi ne uspijeva da podignem glavu. „Ma evo...“ „Dobro je. Počeo si hrkat, pa sam gledao da te pogodim s nečim. Pa nisam ništa drugo imao pri ruci, nego konzervu od kikirikija.“ „Jel?“ „Ma da. Al nisam mislio da ću te spizditi ravno u glavu. Zato pitam jes živ, al eto, biće da si živ, pa samo toliko da provjerim.“ „Jao glava mi se raspada, al sada nemam pojma jel me boli zato što si me spuco tom konzervom ili je od mamurluka.“ „A jebemu, vidiš na to nisam ni pomislio.“ „E jebi se, a baš bi volio da znam takve stvari. Možda sam totalno otporan na konzerve od kikirikija.“ Hvatam se rukom za nogu od kreveta, ne bi li se bar malo pomaknuo iz ovog položaja. Odjednom s kreveta na kojem Toma potrbuške leži prolomi se britki, nazovimo ga veseli jutarnji prdež. „Jaoooo ljudiiii bježmooooooo!“ Smije se Toma, mumljajući s glavom zagnjurenom u jastuk.  Toliko mi je ovo sve urnebesno, čak se nekako jedva i smijem, al generalno se osjećam kao da me kamion pregazio. Pokušavam se podići, al nemam snage, nego ostajem zgrbljen i naslonjen na vrata od kupea. U slijedećih sat vremena se svi jedva pomičemo, ali je to sve tako polako i bolno, da bi netko pomislio kako je među nas grunula bomba, pa sada još ošamučeni pokušavamo doći sebi. Tegoba, bol, žeđ, sparina, zlo i naopako. Gledam ove moje bilješke o našem putovanju i informacije o Rusiji, sve je zgužvano i natopljeno votkom. Jedva se natjeravam da odem do WC-a. A najradije bih opet legao da buljim u svaku onu nit na tepihu, dok me san ne odnese među bizone. U WC-u pokušavam očistiti leće i staviti ih opet u oči. Ruke mi se tresu kao da su na centrifugi. Imam neki osjećaj da svaki put kada sam ja zabavljen čišćenjem leća, što zahtjeva par sekundi koncentracije i higijene, vlak se zatrese. Pa opet ganjaj leću po lavabou, po podu, pa ju opet čisti, pa opet probaj staviti u oko i spucaj se pri tome bar 10 puta u obrve, u nos, pa ju tek onda ubodem u oko. Da bi skontao kako me žulja, jer je nisam najbolje očistio, pa ju opet vadi, pa čisti, pa ona po ko zna koji put ispadne, pa do kurca više! Još alkohol isparava, vruće mi je, mali zatvoreni prostor, znojim se kao da sam u sauni. Eh, kakav li je onda merak zube prati, nakon ove kalvarije s očima. Te kutnjak malo, pa sjekutići, pa lijevo, pa desno, gore dole, sapunjanje i trljanje u nedogled. Ne moram to raditi sagnut kao kada stavljam leće, nego sam se fino ispravio, protegnuo, perem zube i gledam u plafon. Ništa ne ispada, zubi stoje na mjestu, čak donekle i pomaže što mi se ruke tresu i glume centrifugu. Mogu i da se gledam u ogledalu dok ih perem, mogu i da sjednem na WC školjku, mogu da cupkam u mjestu. Dok moje zube perem zubnom pastom „Aquafresh“, ja mogu sve. Uz zubnu pastu „Aquafresh“ moji zubi su sretni. Sretan sam i ja, jer s njom mogu sve. Mogu i da se zaserem po majici, kao što sada upravo vidim u ogledalu. Pola majice sam isprolijevao vodom uklanjajući zubnu pastu, opet sam sav mokar i još uz sve to, na majici imam tragove kao da sam bludničio sam sa sobom. Koja fenomenalna riječ. Bludničiti. I to sam sa sobom. Sa mojim bludnikom. Sjetih se kako me uvijek bilo stid tako nešto ispovijedati, kada bi u crkvenom kalendaru došlo vrijeme ispovijedanja. Obično je to pred Božić ili Uskrs. Onda bih, dok sam stajao u redu obično kroz glavu provlačio sve moguće načine, kako bi mogao objasniti svećeniku, koji je to moj najstrašniji grijeh sa 13 godina. „Moja zadnja ispovijed je bila prije pola godine.“ Tu bih u startu slagao, jer je bila prije godinu, al mi nekako neugodno da se nisam godinu dana ispovijedao. „Od moje zadnje ispovijedi obludnih totalno. Toliko sam ga obludnjavao da mi je evo ruka otpala, ne mogu više šake stisnuti od bludnovanja. I svađao sam se s mamom i tatom i sestrom, nisam redovno molio, ni išao u crkvu.“ Molim te daj mi 10 Oče Naša i Zdravo Marija, blagoslov i da mogu ići. Ili sam čak razmišljao stojeći u redu, da li se iko ikada usudio ući unutra i reći „Drkao sam! I streljajte me sada. Drkao sam jer mi je 13 godina, jer mi se diže na sve živo i neživo, drkam ga non-stop, na lijepe, na ružne, na sisate, na guzate, na zubate, na debele, na ogavne, na modele, na porno glumice, na komšinice, na prijateljice, na životinje u dokumentarcima, na tratinčicu, na drvo, na fasadu, dok gledam horore ja ga drkam, mogao bi da ga izdrkam na crveno na semaforu, da nisam sada ovdje negdje bi drkao. 13 mi je godina, jedino o čemu razmišljam je o drkanju. I ljutio sam mamu i tatu, sestru, nisam redovno molio, niti išao redovno na mise.“ Ne znam. Na kraju bi ušao unutra i rekao samo da sam ljutio mamu, tatu, sestru, nisam bio redovan ni u molitvama, ni na misama. Na pitanje koje je samo po sebi čudno, da li sam imao bludne misli ili radio bludne stvari, naravno da nisam. Dobio bih par Oče Naša i Zdravo Marija, odmolio i otišao kući bludničiti. Vraćam se u kupe, u mokroj izbludnjeloj majici, ali svjež ko rosa i pijan i dalje ko krava. Taman razmišljamo hoćemo još malo sjediti, pa onda u restoran ili ćemo odmah u restoran, kad eto ti našeg Groundhoppera. Došao malo u goste. A mi, loši. Polupijani, polunikakvi, pokušavamo da se razbudimo, tek dolazimo sebi, moglo bi se reći da ni najmanje nismo spremni na goste. Što ne znači, da ne treba biti krajnje ljubazan i dobar domaćin. „Ooo, kako smo danas? Jeste izlazili sinoć negdje u disko?!“ I tu se čovjek nasmija samom sebi, onako kako se već smije neko ko je siguran u to da je provalio jedan iz repertoara svojih odličnih štoseva. Dodatni smijeh s visoka, bez previše emocija, samo da se naglasi da je izrečena fora i da je vrijeme za smijeh. Poput publike u serijama. Kada se publika nasmije, onda znaš da je to valjda smiješno, pa ako ti nije smiješno, kreneš u sebi preispitavati svoj smisao za humor. Hm, tek sada vidim da se nikome ne priča s njim, pa čak ni reda radi. I ako uskoro neko bilo kakav zvuk ne proizvede, postat će baš neugodno. Mrzim takve situacije. „E da smo samo izašli“, ipak ću ja bilo šta blebetati, prije nego me neka nelagoda ne proguta „nego je disko bio ovdje kod nas, u kupeu. Čak je bilo još ljudi sa strane, prava fešta.“ Gleda nas repić nekako, kao da traži odgovore, objašnjenja, još više informacija. „Baš smo se pitali čitavo vrijeme, gdje ste vi?“ Reče Brane ko fol vrlo svjež i budan, čak i je obrve podigao dok je to izgovarao. Ivanoviću se pljuvačka omakla niz bradu, prije nego što se zaustavio da se iskreno nasmije na ovu reakciju. Mislim da nam gost sada čak i mrvicu ljubomorno djeluje, onako na prvu. Tako da skreče temu opet na sebe, kako mu je dosadno, jer nitko više u kupeu ne želi s njim igrati društvene igre. Zato što on uvijek pobjeđuje. Mi se pogledavamo... al hajd. Zatim se naslonio na vrata i pita nas: „Jeste li vidjeli krajolik kroz koji prolazimo zadnje vrijeme? Nisam baš nešto oduševljen, očekivao sam puno više.“ E sad stvarno slažemo face, uzdišemo, kopamo po torbama, vrtimo očima i stvarno mu najjasnije moguće dajemo do znanja, kako nam se ne da s njim pričati. Pogotovo kad ovakve pizdarije izvali. Srećom nije mu trebalo crtati, pa je otišao dalje šetati vagonom. „Prolazimo bespućima istočnog Sibira, tajge, stepe, tundre, rijeke, jezera, drvene kućice uz prugu, pitaj Boga šta već sve. I on je očekivao više...“   „Da, sibirskog tigra kako uz prugu žonglira na biciklu i pije koktel.“ „Jao sibirski tigar, sad mi se vraća film i Toma i priča o tigru čitavo jutro i Tatjana. Jebote, ko da je bilo prije par dana. Mislim da mi je votka izbušila rupe u mozgu.“ „Da rupe, imam kratere u glavi.“ „Kao ovaj prijatelj jedan, kad je nakon prekida s curom, imao fazu agresivnih uleta curama. Nakon što bi im filozofski ispio mozak, onda bi im govorio da u glavi imaju samo papir na kojem piše mozak. E tako i ja sada imam samo ceduljicu, na kojoj čak ni ne piše ništa.“ „I šta bi onda te cure na to?“ „Ništa, obično bi im se svidjelo što je netko za razliku od onih što se ulizuju i daju komplimente, neobično neotesan prema njima. Pa bi otišle s njim kući, da ga barem kroz sex pokušaju pripitomiti.“ „Ajde, bitno da je happy end.“ Nekako smo se dogegali do restorana, ne znajući kuda bi sa sobom. Znali smo samo da moramo otići iz kupea i napustiti bar na neko vrijeme sinoćnje poprište totalne devastacije. Sjedimo za stolom, zgaženi, umorni, i dalje pijani, al nekako opet svi odlično raspoloženi i zadovoljni samima sobom. Kao da smo odradili nekakav dobar posao, pa sad zasluženo sjeli na kavu. Sretni jer počinje još jedan dan u restoranu, naručujemo kavu, otvaramo kutiju cigara, blejimo kroz prozore u ove predivne slike prirode, imamo pijanu i neprospavanu noć iza nas i osjećamo se baš zadovoljno. Ne znam, imao sam osjećaj da ćemo ispizditi u ovih tjedan dana u vlaku. Sada, meni je svaki dan super. Mogao bih ovako još danima. Sa ovim ljudima, ovakvom zdravom atmosferom i zezancijom, ovo je duhovno lječilište na tračnicama. Nema veze što smo još pijani i svi dijelimo onaj blesavi zatupljeni osmijeh sa lica. Ovo je izuzetno objektivna analiza pod blagim utjecajem votke i sigurno je dobro, kratko se preispitati i postaviti pozitivne temelje na početku svakog dana. Iako je sigurno već poslijepodne, al ko će to sada sve pratiti. Uz današnji tempo života, eto jedva da odspavaš do 12, nisi se ni pošteno umio, sjedneš na kavu i već je poslijepodne. Danas čovjek jednostavno nema vremena za odmoriti se. Eto. A kamoli još naći vremena za kakav hobi. Zato danas nećemo žuriti. S merakom ćemo sjediti ovdje, promatrati krajolik i trijezniti se. Dobro da vidimo gdje smo otprilike i šta smo sve fulali za vrijeme ovog zadnjeg pijanstva, koje traje... pa od jučer. Dakle, prošli smo grad Čitu a da nismo primjetili. Ili jesmo? Stvarno se u ovom trenutku ne mogu sjetiti. I prošli smo skretanje za manđursku liniju, koja zaobilazi Mongoliju i ulazi ravno u Kinu, kroz Manđuriju prema Pekingu. To smo definitivno fulali. Dobro, to je manje više to, hajde nije tako strašno. Kako stoji na karti, sada kada bi išli samo ravno, došli bi u Belogorsk. Ali između Čite i Belgorska, stoji Kina. Jedan ogroman dio kineskog teritorija se usijeca u Rusiju, tako da mi sada pravimo pozamašan polukrug oko Kine, koji nas sigurno košta pola dana ili možda čak čitav dan dužeg putovanja. Što iz ove pozicije gledano, nemamo ništa protiv. Jesmo rekli da se danas ne žurimo. Zato vozi Miško, što se nas tiče napravi polukrug skroz do Sjevernog polarnog mora, pa nazad prema Kini. „Fulali smo još jedan grad.“ „Zar opet? Koji?“ „Čitu.“ „Obližeš mi kitu!“ Nakon poduže pauze i smijanja od srca ovim naglupljim, ali i najdražim forama: „Pa nismo ju fulali, stajali smo na stanici, još smo se smijali što se grad zove Čita. I što se tebi ipak liže kita. Čak smo se i popeli na stepenice iznad stanice i slikali kolodvor.“ „Ma kada to sve molim te?“ „Pa jučer, a blente, pa nisam ja jedini bio, nego smo svi bili vani. Još je vlak malo duže stajao, zato smo se i popeli na taj nadvožnjak iznad vlakova i slikali još i stanicu i zgradu i vlakove.“ „Ja ne znam, jesam ja prolupao ili ti sad zajebavaš ili je meni stvarno ova votka napravila rupe u memoriji.“ „Šta se ničega ne sječaš?“ „Ja... ne znam. Al ni u magli, ništa, nula bodova. Znam da smo pili ovdje u restoranu i poslije otišli u kupe.“ „Da. I još dok smo bili u restoranu, stali smo u Čiti i teturali tamo po nadvožnjaku i slikali se.“  Kasnije kada smo se vratili kući i izradili tih stotinu i nešto slika, među njima je bilo i par fotografija na kojima se jasno vidi da stojimo na stepenicama iznad vlaka i u pozadini zgrada na kojoj ćirilicom ogromnim plavim slovima piše Čita. Taj grad je isto tako jedan u nizu gradova ili mjesta kojeg njeguje ista sibirska priča. Podigli su ga Rusi, Tatari, Kinezi, Mongoli i sigurno još koji narod, možda Argentinci, ali je svoj procvat doživio tek kad su sa zapada stigli protjerani Decembristi. Da li je Robert Prosinečki možda jedan od potomaka u našim krajevima? Kao i svuda gdje su se pojavili, donijeli su pamet i znanje, a naletjeli na prirodna bogatstva. I mrd vamo, mrd tamo, pokrenuše industriju, proizvodnju i zatim i trgovinu sa dalekim zapadom. Ljude povuklo sa svih strana trbuhom za kruhom, te se grad do te mjere razvio, da su ga kao slijedeću razvojnu stepenicu zatvorili. Za strance, pa i za Ruse opet, koji nisu imali šta tražiti u Čiti osim ako ne rade ili borave u tom gradu. Točnije, zabranjena lokacija je bila van grada, a lokacije su nazivane po udaljenosti u kilometrima od nekog većeg grada u blizini. Tako je ta lokacija poznata kao Čita-46. Što je u tom slučaju značilo da je 46 km udaljeno od Čite. Kako bi s tim nazivima zavarali nekoga, za koga se pretpostavlja da je pratio sva ta šifriranja, često bi mijenjali brojeve iza naziva ili barem njihovo značenje. Tako je Čita-46 ili Gorni, kako se danas zove, zapravo gradić udaljen 100 km od Čite. E zašto onda -46? Zato što možda dio pruge koji se od transsibirske pruge odvaja prema toj lokaciji, iznosi 40-ak i kusur kilometara. Te tajne lokacije ili zabranjeni tj. zatvoreni gradovi nisu bili nigdje zacrtani. Niti je bilo putokaza, niti su bili zabilježeni na kartama Sovjetskog Saveza. Vjerojatno je jedino poštar znao put do tamo i KGB-ov čovjek koji je pratio poštara. I tako bi godinama poštar vozio svoj motorić po sred tajge, a ovaj drugi bi u kožnom kaputu sa svojim Moskvićem u maniri velikih agenata, vozio 50 metara iza poštara. U autu prekrivenom šibljem i granjem. Tako da ostane zakamufliran. Poštar se pravio da ne primjeti ništa, a KGB-ovac bi bio uvjeren da je sve te godine nevidljiv. Eto, i šta se onda pitam kako nismo ništa vidjeli. Nije ni čudo da smo prošli odvajanje za kojekuda, kad ništa nigdje nije zacrtano, niti ima putokaza. Čovjek bi pomislio svuda naokolo samo prerija i stepa, kad ono malo dalje sve vrvi od života. Čita-46 i još hrpa gradova su i dan danas zatvoreni. Postoje kućice i rampe kao na granici. Postoje i vojnici s puškama pored tih rampi, na ulazu u grad. Konkretno, u Čiti-46 je valjda stacionirana ruska raketna divizija. U nekom drugom zatvorenom gradu je proizvodnja urana, negdje je proizvodnja kemijskog oružja ili možda samo kemijskih olovaka. Kako li je biti rođen i živjeti u zatvorenom gradu? Možda sve prolazi, nitko te ne gleda čudno ni ako si panker, ni kriminalac, ni drugačije seksualne orijentacije nego večina. Al nedo Bog da se izjasniš, kako bi možda otvorio hotel ili iznajmljivao sobe. Bio bi odmah izopćen iz društva i zajednice. Gledali bi na tebe kao na luđaka. A kroz tvoje vene teče gostoprimiva krv, želiš ljude dočekivati, ugoščivati, pružiti im prenočište i večeru i sve to je samo jedan neostvarivi san. Jer u zatvoreni grad nitko ne dolazi. A ovi koji tu žive i rade, ionako imaju smještaj. I onda popizdiš. Iz revolta si preko cijelih leđa istetoviraš Holiday Inn. Na to sve te sugrađani spale na lomači, dok ti poput Bravehearta umjsto „Sloboda“, urličeš „Hootteeelllll“! I odčekiraš se s lomače u vidu dima. Prepričavamo jutrašnje doživljaje i umiremo od smijeha pri pomisli na Tomu i njegovu konverzaciju o tigru, sa našom dragom babuškom. Pokušavamo povezati šta se tu sve uopće izdogađalo čitavu noć, ko je sve bio u kupeu, odakle u cijeloj priči tigar i rasprava o istome, skoro do ranih prijepodnevnih sati. Restoran izgleda puno bolje nego jučer ili prekjučer. Skoro da i nema kartona s pićem, osim dva stola koja su zatrpana robom. No i to se raščistilo na slijedećoj stanici. Direktor sjedi i uz šalicu kave sve pomno zapisuje u ogromnu knjigu, koja je izgledom ista školski dnevnik. Ostali zaposlenici restorana istovaraju kartone, a vani ih lokalci utrpavaju u one fenomenalne ruske „krušne“ kombije. UAZ-452 ili kako ih Rusi zovu Buhanka (kruh ili možda kifla), nisu se baš natjecali u dizajnu, ali su zato u sičušnoj grupici vozila, koja su mogla upaliti na žestokom sibirskom minusu, te isto tako savladati svo to blato, tajge i divljinu kroz koju su se i kretali. Udarnički sibirski kombi, koji služi svojoj svrsi. I što ga više gledam kroz prozor, sve više ga uspoređujem sa prelijepom, neiskvarenom i jednostavnom seoskom djevojkom. Koja ni ne zna da tamo u dalekom svijetu glamura, postoje napucane, našminkane, napudrane i natapirane ljepotice. E tako je to sa Buhankom. Negdje daleko postoje đipovi ili SUV-ovi od BMW-a ili Mercedesa, koji za svog vijeka nisu vidjeli blato ili kakvu momačku bareštinu. Dok ovdje, ova jednostavna, radišna Buhanka, gleda svoja posla i jebe joj se živo za glamur. UAZ-452 služi svojoj svrsi. Da ga se natrpa kartonima punim votke, koje će on poslužno prebaciti kroz blato i bare, kroz brda i doline, kroz korita rijeka, od točke A do točke B. I to je to. Jednostavan i prost do savršenosti. Usput rečeno, UAZ (Uljanovski Avtomobiljnji Zavod) je rezultat strateškog premještanja industrije i proizvodnje sa zapada na istok, ne bi li za II. svjetskog rata pala nacistima u ruke.  Tako je iz Moskve tvornica vozila premještena istočnije u Uljanovsk, gdje je 1941 nastao današnji UAZ. U gradu na Volgi koji je sasvim slučajno i rodno mjesto Vladimira Ilijiča Uljanova, mrvicu poznatijeg kao Lenjin. Kada se on rodio, grad se još zvao Simbirsk. No čovjek postade simbolom komunizma, a nakon njegove smrti, Simbirsk postade magnet za komuniste, kao Međugorje za katolike. I šta će Sovjeti nego opet promijeniti ime grada i nazvaše ga njemu u čast Uljanovsk. Danas se tu ne proizvode samo sveprohodni UAZ-ovi, nego i ona teretna mrcina od aviona Antonov, kao i putnički modeli Tupoljeva. Kao da je poslije Titove smrti, Kumrovec prozvan Brozov i da se tamo premjestila Zastava iz Kragujevca, Đuro Đaković iz Sl.Broda i ajde možda još kakvo brodogradilište. Pa kad tisuću radnika sklepa najnoviji prekooceanski tanker, porinu ga niz breg na obližnju livadu. I uz osmijehe i veliku svečanost, predaju naručitelju ključ u ruke. A naručitelj promatra svoj tanker na sred livade, smijući se histerično, dok mu svaki atom u tijelu podrhtava. Stišće svima ruke, zahvaljuje se, nazdravlja sa svojom čašom šampanjca i posrće na koljena od istovremenog srčanog i moždanog udara, ne prestajući se smijati. Oznake: nogomet i ostala pitanja, transsib, vlak, rusija, prvenstvo |
15.06.2018., petak
Peta noć u vlaku - 3.dio
|
Mislim da smo večeras prošli Čitu, jedan u nizu za strance zatvorenih gradova do 1991. A odmah 100 km dalje, bilo je odvajanje za Transmandžursku liniju, koja na tom dijelu napušta glavnu rutu prema Vladivostoku i šiba južno prema ni manje ni više, nego Mandžuriji. I na kraju kao i Transmongolska, završava u Pekingu. Nit vidješmo Čite, niti smo skontali to odvajanje. Ne mogu vjerovati da nismo u stanju primijetiti kompletan grad, kada prođemo kroz njega. Odlučio sam sada stalno gledati kroz prozor i to počevši od sad. Mrak. I vidim nas, kao obris. Ima nas ko Rusa, što u kupeu, što na prozoru. Gdje god pogledaš, mi. Opkoljeni smo samima sobom. Ništa od ovoga, morat ću čekati dok svane dan. A do tada ću zaboraviti da trebam gledati kroz prozor. Jebem ti, kako god okreneš, ne valja. Otvara se nova flaša votke, ne znam samo odakle izniču, kao da cvatu tu negdje ispod kreveta. Babuška Tatjana nam stalno gura neke pizdarije pod nos. Ali koliko god da nas smara i s kikirikijem i bombonima i sada je još našla i neke tablete, mislim da joj trebamo biti zahvalni što nas šopa. Jer na kraju krajeva, što se tiče alkohola ili konkretno votke, mislim da smo prezeleni za nju. Tako da fino strpamo voćni bombon u usta i onda ga zalijemo votkom i eto ti jednog predivnog okusa. Ovako se ovaj alkohol, koji je preko štele dobio dozvolu da se flašira i dobije etiketu votke, uspijeva piti bez nekih većih ustručavanja. Sad jel našoj babuški cilj da nas obuzda u opijanju ili nas želi zavarati s okusima i napiti ko letve? Evo opet jedna narodna poredba. Kakva je pijana letva? Zamišljam sebi nekoliko fino izbrušenih i lakiranih letvi za šankom, u gostionici „Bidermajer“, prvoj birtiješini do pilane. Slave završetak svoje specijalizacije, iz debla u letvu. I sanjaju tvornicu namještaja Oriolik u Oriovcu. „Ma sve je to ok, al valja se domoći Ikee. Sada kad smo prošle specijalizaciju, treba otići van. Vani su pare“ reče jedna iznimno profinjena hrastovina i onako polako i vrlo glasno, srkne gutljaj koktela, ukrašenog malim suncobrančićem. „Ma zaboli me čundara i za Švedsku i za Ikeu“ odgovara ponosno druga. „Ti nemaš čundaru, ti si letva.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam!“ „Aj pokaži!“ „Jedi govna!“ „A jeste vas dvije baš u elementu danas. A ja odrvenih skroz od ovog alkohola, još malo pa neću više ništa ni osjećati.“ „Naravno da ništa ne osjećaš, kad si letva.“ „E, nemoj nikada omalovažavati moje osjećaje. I šta si se tu savila tako? Ispravi se malo, sad si letva, de malo bontona.“ „E vas dvije, bolje vam je da se krenete slagati, trebat će vam. A ja ako popijem još jednu, složit ću se ko kredenac.“ „Nabijem te na kurac! Hahahhaah!“ „Ti nemaš kurac. Ti si letva.“ „Evo nje opet. Imam!“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Imaš.“ „Nemam. … Marš!“ Evo Luke nam se vratio nakon podužeg izbivanja. Nisam ni skonto da ga nema. Ustvari nemam pojma ni jel izbivao poduže ili „pokraće“. „Di si ti nestao?“ „Ma otišao do WC-a, pa malo zastao, prisluškivao kako se Sam nabacuje jednoj od onih provodnica.“ „Jaooo, nije valjda.“ „Da, da. Votka je učinila svoje. Jadni Sam je izgubio dodir sa zdravim razumom.“ „Ma kažem ja, votka je zlo.“ „Baš, zla votka.“ „Jesi za još jednu čašicu, kad smo već kod votke?“ „Naravno, davaj!“ Super mi je gledati Tomu koliko se napreže da akciju nasipanja votke u čašu, obavi najnormalnije, kao da nije već oduzet alkoholom. Stalno se koči, jer pokušava točno naciljati čašu, ali alkohol hoće da koordinacija pokreta ne funkcionira baš najbolje. Pa ili preleti s flašom preko čaše ili ode previše u lijevo ili u desno, onda se naglo trzne nazad da ko fol ispravi putanju. Uglavnom votka svaki put završi ili na podu ili Luku po hlačama i majici. A po nešto i u čaši. Samo čekam da mu zadnji atom koncentracije naglo otkaže i da pri slijedećem ciljanju čaše, proleti ravno glavom kroz vrata od kupea. Suman, za razliku od Tome, apsolutno vlada situacijom, pa već skoro pola sata sjedi sa majicom oko vrata i s jednom rukom u rukavu. Krenuo ju je skidati, ali kako smo se zapričali, naprosto je zaboravio na majicu, pa je ona ostala zapetljana oko vrata i desnog ramena. „Hoćemo ga ići iščupati?“ „Koga?“ „Pa Sama.“ „Pa da ostanemo bez materijala za zajebavanje sutra. Neka ga još malo. Njemu je sad ionako izvrsno. Sutra kad mu budemo rekli gdje je bio, biće mu iznimno neugodno, a to kao njegovi pravi prijatelji ne bi trebali propustiti.“ „Ajde, onda neka uživa.“ Evo i babuška ulazi opet u kupe. Nisam ni vidio da je otišla. Mislio sam da je čitavo vrijeme tu negdje u kupeu i samo vreba da iskoči s nekom tabletom, bombonom ili kikirikijem. Ovaj put donosi tacnu i nekoliko šalica sa kavom. Ne da nam da pijemo votku, prije nego otpijemo malo kave. Brine se o nama kao da nam je mama. S obzirom koliko joj je stalo da se ne iznapijamo, vidimo da je bolje s njom imati zajednički jezik, nego ju izbjegavati. Samo da bi imali zajednički jezik, moramo lokmariti votku, budući da se pijani najbolje razumijemo. Svi moraju uzeti po gutljaj, oko toga nema uopće rasprave. Ajde, nekako bar nagovaramo Tatjanu, da odemo u onaj međuprostor za pušače, zapaliti jednu s obzirom na kavu. To dvoje ide jedno uz drugo, nepisano pravilo kod pušača, no globalno prihvaćeno kao tako. Uzimamo i kavu i votku i cigarete i bombone i pokušavamo izaći iz kupea, što nimalo nije jednostavno, kako se na prvu činilo. Hodnik nikako da uhvati liniju s nama, stalno pokušava kao Toma da nas nacilja, al nikako da se skroz skoncentrira. Pa nas udara prozorima, pa vratima od drugih kupea, gužva nam tepih pod nogama, gura nam zavjese u face. Cima nas sad naprijed, sad nazad. Votka se prolijeva po svuda, al na kavu pazimo kao na oči u glavi. Ipak je ona razlog, zbog kojeg smo krenuli iz kupea. Evo i babuške za nama. Umiremo joj od smijeha, jer stoji među svima nama prekriženih ruku, u zlatnom ogrtaču i nadgleda nas poput stražara, da li stvarno pijemo kavu, gutamo bombone i jedemo kikiriki. Ženu smo izbjegavali misleći da je prenaporna. Sada nam je nekako postala simpatična, budući da je se svakako ne možemo riješiti, a ionako na kraju krajeva ima dobre namjere, pa neka je onda tu s nama. Skupa sa svojim majčinskim angažmanom. Mislio sam da ću nakon kave na sav ovaj alkohol, doslovno mozak izbljuvati, ali gle čuda, kava nas stvarno malo protresla. Čak si uspijevamo natočiti opet votku, bez pretjeranog prosipanja. A da ne govorim da je Suman riješio problem s majicom. Omotao ju je oko glave kao maramu, ali je sada gol do pasa i nije mu jasno zašto. I gitara se ponovo aktivirala. Luke i babuška kao da su odrasli uz Daleku Obalu, ako izuzmemo tekst pjesama. Ali ni s nama nije ništa bolje, na kraju krajeva. Nakon toliko sati ispijanja votke, mi frfljamo i laprdamo ko fol na ruskom, a ovo dvoje lupaju nešto između ruskog, našeg i nekog trećeg jezika. Kakav divan sklad, a zora rudi, dan se bijeli. Nakon nekog vremena Luke ipak govori da se već trese i da mu je najbolje vidjeti šta je sa Samom, te otići malo prileći. Kako je to izjavio, nasuo si je još jednu putnu i ostao još sat vremena s nama, kako bi prije spavanja još jednom utvrdio gradivo o moru, galebovima, ljubavi, Dalmaciji, drači, pločnicima, fafanju, Balkanu, jablanima, valovima, jednoj divnoj crnoj ženi i ostalim peripetijama. Sedam je u jutro, dan je već dobrano uhvatio zamaha. Još je jedino babuška ostala s nama. Za divno čudo. Toliko mi je fenomenalna ova noć bila, da mi je totalno svejedno šta ovaj dan donosi. Niti mi se spava, ako ćemo iskreno. Toliko sam pun energije, da ne bi vidio ništa loše u tome, da sad izađem van i rekreativno trčim uz vlak. Da fino bez nepotrebnog utrkivanja i kurčenja, držim ritam sa vlakom. A kad mi dosadi u neko doba, jednostavno uskočim opet u vagon. Otuširam se, napravim si čaj, razmišljam o svijetu bez ratova, gladi, patnje i bola, dok glasno srkljačim vrući đumbir, sa čitavom granom limuna u šalici. Uf, zamanta mi se od ovog vizualiziranja. Toliko sam oglupio od ovog opijanja. Imam osjećaj da je sve normala, samo mi je umjesto glave jedan ogroman žuti balon pun helija, na kojem je nacrtan blaženi osmijeh. Babuška nam neumorno na svom jeziku priča o nečemu što mi ne razumijemo, a mi njoj neumorno odgovaramo na našem, što ona ne razumije. Nemamo tabu tema. Pričamo apsolutno o svemu i svačemu. Valjda.  „Nje vožnji tu nazdavad horoštjet vzanje.“ „Lizanje? Jel to rekla da se ne smijemo lizati u vožnji?“ Toma je odmah uskočio u ulogu prevoditelja, a mi smo ga kao i sve ostalo, prihvatili objeručke. „Da, jebiga. Nema više. A taman smo mislili.“ „Pa de još samo noćas!“ „I to između nožnih prstiju.“ „Meni se više čini da je rekla lazanje.“ „Lazanje ili je možda mislila sladoled. Jebote pa to je prava gozba za razliku od bombona i tableta.“ „Ja bi onda prvo lazanje, pa onda sladoled, ako nije problem. A onda i kantu da sve to povratim, skupa s votkom.“ „Meni jedan na štapiću, s čokoladom. Puno čokolade. I kantu još jednu, dakle dvije kante.“ „Mi, harašo za lizanje. Za Ivanovića prosim jedan na štapiću s čokoladom. I dvije kante, jednu žutu i drugu ako može zelenu. Da se ova dvojica ne zabune.“ „Ja znajem nemožna vuodka blažostaja nezgrodna.“ „Toma, reci nam bogati.“ „Kaže nekad, kasno na večer, zna se dobro naderati graha, kupusa i knedli. Sve to zalije onda jogurtom, pa zna biti malo nezgodna.“ „A jel?! Pa reci joj onda neka i sebi nabavi kantu.“ „Tatjana, davaj tri kante! Ne, daj nam svima po kantu, da se ne zajebavamo više s kantama. I onda svi možanska biti na miru nezgodnji.“ „Svako povraća u svoju kantu i svi harašo i sretnji.“ „Znaš šta se meni sada jede? „Šta?“ „Knedle punjene šljivama.“ „Jao fuj.“ „Kažem ti ja, one knedle fino upiju sav alkohol, a ono malo viška alkohola zbog kojeg ti je i muka, se pomiješa fino sa onim šljivama. E tu stomak pomisli, pa ovaj je popio samo 2-3 domaće šljive, pa njemu nije ništa. I zvizne mozgu odmah mail, da obustavi osjećaj muke i povraćanja, jer se nema smisla tako osjećati nakon 2-3 rakijice. Radi se o tome da zajebeš stomak, znaš, mozak i kompletan sistem. I fino legneš spavati, bez da ti je muka, zlo ili nedaća.“ „Jebote, jelo protiv sistema. Znači ilegalno jelo?!“ „To ne možeš naručiti tek tako u restoranu. Takva jela idu ispod pulta. I jedu se u posebnim prostorijama, dalje od ljudi. Znaš, da ne bi bilo sjediš i neko ti dođe – oprostite, a šta to jedete? Knedle sa… Aaaa, tako znači! Hapsi i vodi u stanicu!“ „Pa eto, opet te na kraju snađu zlo i nedaće.“ „Sve je to radi šljiva. Zato ih i guraju u knedle, da bi ih sakrili. Ko zna kakva je priča s tim šljivama. I zašto ih pune knedlama.“ „Ne pune njih knedlama. Knedle pune njima.“ „Ja više ništa ne kontam. Mozak mi se trenutno sčućurio i dršće na malom drvenom splavu, sa kojeg vijori bijela krpa, na kojoj bijelim slovima piše S.O.S. Plutaju tako u moru votke.“ „Meni se čini da mi zjenica u oku već neko vrijeme pati od klaustrofobije.“ „Hahaha je, sanja već godinama da joj pokloniš široke poglede, na sve oko sebe.“ „Zjenica sanja slobodu jednog kameleonovog oka. Znaš da oni imaju onako isturene oči, kao da im je oko izašlo na balkon i malo razgledava okolo naokolo.“ „Kakav visok standard za oko. I sigurno je takvo jedno oko bar 10 puta zdravije, na otvorenom je, diše, rumeni se.“ „Ma da. A ne ovako, te si u očnoj šupljini, te kapak, pa trepavice, ma to ti je da oćoraviš od muke. E, a tek onda još na sve to, naočale. Ili ako neš đozluke, onda ovako ko ja, natakariš si leće.“ „Kako god, oko nije sretno.“ „Ma kakvi. Ja bi čak rekao, jedno osjetno tužno oko.“ „Pusti tu i tamo i koju suzu.“ „Ajde suzo, idi !“ „A suzi se ne ide, al oko inzistira. Idi ! Vani te čeka skroz novi svijet !“ „Neeeećuuu!“ „Suzo idi, molim te, samo idi.“ „I tu i suza pusti suzu.“ „Ajme sevdaha…skoro kao kada kažu jebem ti mrvu u mrvi.“ „Mrva u mrvi. Suza u suzi. Zamisli ideš to mikro razvaljivanje ispričati Ameru, koji je navikao na ogromnu Ameriku, na ogroman hamburger, na ogroman auto i ogromna prostranstva, kroz koje vode ogromne ceste i uz koje trče ogromni jeleni.“ „Ogromni jeleni?“ „Dobro, hajd bez jelena.“ „Jel to možda želiš reći da nas ne bi razumio.“ „Pa moguće da ne. A s druge strane vjerojatno nas ni Tatjana ne razumije, a ona nije Amer, nego skromna Ruskinja.“ „Pa što nas onda ne razumiju?“ „Pa zato što pričaju drugim jezikom.“ Baš me smijeh uhvatio nespremnoga. Držim ukočenu ruku, da ne bi prolio votku. Glava mi se toliko trese od smijeha, da mi se sada i vrat ukočio, suze mi naviru na oči i idem ih mahinalno obrisati ukočenom rukom u kojoj držim votku i uspijevam si saliti cijelu votku na obraz i na vrat. Tatjana me prijekorno gleda, valjda želeći komentirati da sam pijan, te mi sugerira da uzmem kikiriki. Glupo je stariju damu izignorirati, pa uzimam kikiriki i bacam si ga po obrazu i vratu, misleći valjda da je poanta kikirikija da upije ovu votku, što mi se cijedi niz facu. Tatjana se hvata za čelo, a Ivanović plačući od smijeha, uzima još kikirikija i nabacuje ga po meni. „Na, na, uhvati se za kikiriki, da ne potoneš!“ Odoh pišati, prije nego to obavim ovdje u kupeu. Stalno pomišljam da bi to napravio u kupeu. Još samo da počnemo obavljati nuždu u kupeu i to bi bilo dno dna pijanstva. Bauljam hodnikom, koji bliješti od sunčevih zraka, što probijaju prozore vagona. Neki čovjek stoji u potkošulji nagnut na prozor i bulji u daljinu. Samo me krajičkom oka doživljava, a ja se ubih od koncentracije da ga prođem, bez da se zakucam u njega. Nemam snage da stojim i pišam, pa sam podbočio glavu na neko željezo, koje baš i nije ugodan naslon, ali to mi trenutno ne predstavlja apsolutno nikakav problem. Tek pri izlasku vidim, da sam čelo naslonio na šaraf, koji je sada ostao dobro urezan iznad nosa. Veća mi je briga, kako ću opet proći onog čovjeka u hodniku, bez da se zabijem u njega. U vlaku mir. Tišina. Hodnik okupan jutarnjim suncem, ljudi još slatko spavaju u svojim kupeima. Ali tada otvaram naš kupe i kao da sam otvorio vrata u neki drugi portal, u skroz novi svijet i dimenziju, koja kao da nije dio ovog mira, tišine, sunca i jutra. Ovdje stanuju zombiji. Kupe smrdi po isprolijevanoj votki, po čarapama, po nama, po usaftanosti kompletne prostorije, po ostatcima neprospavane noći. Toma i Tatjana raspravljaju svatko na svom jeziku, dok ova trojica umiru od smijeha. Sjedam ravno nasuprot nje, kao da se hoću pohvaliti sa otiskom šarafa.  Ona uporno pokušava objasniti Tomi, da ne smije biti mangup ili se ponašati toliko zajebantski, jer bi ga Vladivostok mogao brzo naučiti pameti, bude li se tamo tako ponašao. Tomi se čitavo vrijeme pričinjava da u njenim riječima čuje riječ „tigar“, pa na sve što Tatjana kaže, on ju ispituje u vezi tog tigra. Tako jadna Tatjana uporno o opasnostima koje vrebaju u Vladivostoku, a Toma uporno pokazuje kroz prozor i traži tog tigra, kojeg Tatjana navodno spominje. Sad njoj nije baš najjasnije kakav se tu tigar spominje, dok joj Toma pokušava objasniti, da ako je riječ o tigru, to jedino može biti sibirski tigar. Naravno, koji bi drugi mogao biti, kad se već vozimo kroz Sibir. E, sada ona njemu pokazuje na prozor i govori kako bi bilo bolje da ne bleji kroz prozor, nego sluša šta mu priča. Toma opet, baš sada gleda kroz prozor, jer si njeno upiranje prstom prema prozoru, objašnjava kako upravo sada treba da gleda kroz prozor, ne bi li vidio tigra. I čak mu se čini, da ga vidi u daljini, na nekom malom mostu. Sibirski tigar. Sjedi tako na rubu mosta, noge mu vise iznad potoka i klati ih naprijed nazad. Sluša „A long time gone“ od Crosby, Stills i Nasha na Radio Mandžuriji i promatra vlakove koji prolaze. Tako ova nebuloza sa tigrovima i opasnostima koje vrebaju na nas traje čitavo jutro. Već je i na hodniku prometno, ljudi su se ustali po kavu i čaj. Tatjana nam pokušava nešto u vezi frizura objasniti, Toma joj se ispričava što nemamo dalekozor, te kako nam je strašno žao radi toga. Ovo naše sjedenje stvarno više nema nikakvog smisla. Ajmo spavati, nadamo se da će Tatjana sama skontati da bi bilo vrijeme da se izgubi u svoj kupe. Njen najdraži sugovornik, za divno čudo također odustaje od tigrova i hoće da se popne na gornji krevet, kada ga Tatjana odjednom zgrabi šakom za jaja. Mi ostali ostadošmo u šoku, ne znamo bi li se smijali ili bivali zabezeknuti. Izabrali smo oboje. Valjda je s tim Tatjana zaželila sretan put i mirno more. Brane je samo s jastuka jedva prokomentirao „Jako čudno ponašanje.“ Kako on to reče, tako ga Tatjana na izlazu ošinu pogledom i prokomentira valjda da je previše blijed i budući da tako polumrtvo leži, sigurno je alkohol uzeo danak. Ne znajući ono što mi znamo, da je to Branetov standardno polumrtav i polunezainteresiran položaj. Ona je na to brzo zbrisala iz kupea i još brže se vratila sa nekakvom tabletom, koju sada pokušava Branetu ugurati u usta. Brane se jadan opire, pokušava joj objasniti da je ok, da je najnormalnije mortus pijan i da nema potrebe za tabletama. Scena koja nalikuje kao da majka malom dijetetu pokušava na silu dati užasno gorak sirup protiv kašlja. Na kraju mu je gurnula tabletu u ruku i zaprijetila da ju mora popiti. I dok se sagnula iznad stolića po vodu, Brane je brže bolje gurnuo meni tabletu u ruku, uzima vodu i zalijeva kao da ju je progutao. Tatjana ga još hvata za bradu i tjera da zine, kako bi se sama uvjerila u to. Brane sjedi bespomoćno i kroz smijeh viče, naravno na ruskom - „Popil sam, popil !“ Mi ne možemo ustati od grčeva u stomaku. Tatjana je na kraju odustala, stala na vrata od kupea, kratko nešto prokomentirala i nestala. Bio je to ujedno i oproštaj od naše zlatne babuške. Oznake: nogomet, prvenstvo, rusija, transsib, sibir, vlak |
14.06.2018., četvrtak
Peta noć u vlaku - 2.dio
|
Pitam Lukea otkud zna ruski, jer inače Engleze i Amere baš i ne krasi želja za drugim jezicima, osim njihovog maternjeg. Ispada da mu je stari Kozak, a stara Engleskinja. Nije prošlo ni 10 minuta, novo lice se pojavljuje na ulazu u kupe. Naša draga babuška Tatjana, sa svojim zlatnim osmijehom i nenadjebivim kućnim ogrtačem. Priča nešto na ruskom, valjda kako smo samo mogli početi feštati, a da nju nismo zvali. Odmah ona ulazi u kupe i utrpava se između svih nas. "Davaj vuotka!" Mislim da nam ovo nitko nije trebao prevesti. Ide još jedna runda svima, palčevi uranjaju u plastične čaše koje se lome i votka nesmetano klizi po svuda. Nazdrovje! "Kako je raditi ovdje?" Pitamo Lukea, da pita provodnicu. Ona malo razmišlja, a onda lagano kreće pričati na ruskom. Toliko mi ruski odgovara uz ovu votku, da mi je engleski na koji nam Luke prevodi, totalno nerealna sinkronizacija. Kao Rambo na mađarskom jeziku. Čak mislim da već polako puno više razumijem i prepoznajem ruske riječi. Ustvari prepoznajem naše riječi, u ruskim rečenicama. "Ovo je način života, volim putovati i upoznavati različite ljude. Samo što s vremenom, ni ne osjetiš da putuješ. Samo se krećeš, tamo vamo. Ovaj vlak i ovi vagoni su postali moj dom. Kada smo u Moskvi ili Vladivostoku, ne mogu dočekati da opet krenemo. Nekad je tužno, jer se ljudi upoznaju, postanu kao jedna obitelj u tih par dana putovanja. Budu dobri jedni prema drugima, razgovaraju, dijele hranu i piće, provode sate i sate zajedno, smiju se, upoznavaju jedni druge sa svojim životima. A onda odjednom svatko ode svojim putem i ti putevi se nikada više ne sretnu. Zato je svako putovanje posebno samo po sebi, lijepo i na neki način romantično." U jebote. Nitko ni riječi. Malo smo svi ostali zatečeni ovakvim odgovorom. Ovakvom iskrenošču i dubinom. Valjda smo navikli na ovakva pitanja dobiti površne odgovore "Ma dobro je... Ajde nije loše, samo nije neka para... Šuti i radi, štaš... Ma eto, gura se... Jebat ga, dobro je, ko ne zna za bolje." Gleda nas i ona sada, što smo se tako ušutili. "Ovo nije samo posao. Ovo je ljubav prema željeznici i prema putovanju“ dodaje još ne bi li nas trgla i uključila ponovo u komunikaciju. Na to smo svi digli čaše i kimnuli joj glavom, dajući joj do znanja da s naše strane, ima respekt do neba. Nazdrovje! Opet votka leti po svuda, po čarapama, trenerkama, rukama, al eto nađe se koja kap i za radost jetre. Tatjana nam opet govori da se dobro pazimo u Vladivostoku. I da ona ide posjetiti svoju unuku ili unuka. Više nemamo pojma ni gdje ide, niti iz kojeg razloga. Nakon još kojeg gutljaja, nemamo pojma ni otkud ona ovdje. Otkud nas uopće ovoliko u ovom kupeu. Otvaramo još jednu flašu, al nam provodnica bježi, kaže ipak mora još malo raditi i paziti na vagon. Otkud i ona s nama? "Ljudi dajte vidite oko sebe, možda je i strojovođa tu negdje." Gledamo ispod kreveta, iza sebe. Tatjana nas pita da šta tražimo, jesmo nešto izgubili? "Strojovođu." Luke joj objašnjava. "Strojovođu?" "Da, da. On još od jučer pije tu s nama." Tatjana nas gleda u čudu. Mi mrtvi ozbiljni. "Daaavaaaajj", odjednom odmahne rukom "bezobraznici jedni i lažovi, ne smijete tako lagati. Ja sam starija žena, još ću i povjerovati." Nazdravljamo opet s Tatjanom, a glavu bi najradije odšarafio i objesio na neki štap, stavio kroz prozor da se malkice provjetri. Jao kakva betonizacija votkom. Nemoguće da glava može biti ovako teška. Sigurno imam kacigu, a da nisam ni znao. Pipam se po glavi, čelu, ušima. Ništa, nema kacige. Ivanović je uzeo gitaru i pjeva od Psihomoda "Osjećam se haj, mozak baj baj." Ja više nisam u kupeu vagona, ja se nalazim u kapsuli koja luta svemirom i odbija se poput one kuglice u fliperu, od jedne zvijezde do druge. I koliko sam puta govorio tehničarima, da srede stabilizator, jer ću se još jednog dana ispovraćati, od tolikog treskanja. Evo i sad mi je muka. Bolje da uzmem gutljaj ovog napitka, to su sigurno dali nama astronautima, ako nam bude loše na putu. U jebemti šta je ovo ovako jako? Gdje su ona vremena kada su lijekovi bili na bazi kamilice. Šta je sada ovo? Morat ću ovo oprezno, gutljaj po gutljaj. Ne smije mi kapnuti na ruku, možda može da sprži kožu pri dodiru. Ko će ga znati, jebena NASA, samo te nafiluje koje kakvim pizdarijama, a nikad ti ne kažu šta je šta. Koji kurac znam, šta ja sad uopće pijem? Uf, morat ću se nasloniti negdje. Okrećem glavu i buljim ravno u Sumana. Suman mi isti Kylie Minogue. "Sumane, isti si mi Kylie Minogue", Suman me gleda i napreže se da ne proplače. "Hvala stari! Ne znaš koliko sam težio tom izgledu. I ko bi rekao da će se to dogoditi jedne subote, u Sibiru." Plačemo obojica od smijeha, zagrljeni, dok nam iz čaša votka curi ravno po čarapama. Ništa zato, punimo si čaše ponovo i opet prolijevamo po čarapama, jer jednostavno neka sila privlači votku na čarape. Tatjana nas sve odjednom prekida i pjeva nam nešto na ruskom. Super zvuči i svi plješćemo kao mala djeca u vrtiću. Ja pokušavam zapljeskat sa punom čašom u ruci, koja pri prvom pokušaju leti na jastuk. Ostade bez stabilizatora protiv mučnine. Tatjani strašno drago da joj plješčemo, sva se sjaji dok se smijulji. Gledam u te zlatne zube i osjećam da me dvije flaše votke uzimaju pod ruke i stavljaju na krevet. Krov se odjednom pomiče i vidi se zvjezdano nebo. Šarafi na zidovima popuštaju, plahte se zatežu, a dva kreveta na kat lagano polijeću u noć. Prolazimo poviše kupea gdje su provodnice i kroz prozor vidimo jednu od njih, kako raščešljava kosu ispred postera Don Johnsona, dok je glumio u Miami Viceu. Nagurali smo se svi i na gornje i na donje krevete. Jedino Tatjana sjedi za volanom, između kreveta, sva prelivena zlatom i kormilari nas put sunca. Ispod nas ostaje osvjetljen vlak, vijuga svojim putem, nije ni primijetio da smo se mi odvojili. Na jednom od gornjih kreveta vijori japanski barjak, a pored mene sjedi Tracey Ullman sa flašom votke i pjeva svoju "They don't know". Svi se njišemo i fićukamo melodiju dok jezdimo ka ogromnoj sunčevoj lopti, japanski barjak prašnjav i izderan vijori nam iznad glava, kao da smo sada izašli iz neke zajebane bitke. Jedino je Tatjana stisla zube i proizvela još dodatno blještavilo, stisnula kvačilo i prebacila u višu brzinu. Pretvorili smo se u razlivene boje, daleko na horizontu.  Otvaram oči i čini mi se da smo se već brže bolje svi vratili nazad u kupe. Čak su i kreveti tu. Pokušavamo nagovoriti Tatjanu da nam još ruskih pjesama pjeva. Pogotovo Kalinku. Tu stvar jedinu znamo, pa je samim tim cijelo vrijeme urlamo. „Kaaa lin, ka ka lin, ka ka lin, ka moja!“ Onda nas Tatjana uspori i polako i smireno otpjeva, kao učiteljica glazbenog. Mi čitavo vrijeme kao psi cupkamo u mjestu i ne možemo dočekati da preuzmemo strofu. Nagovaramo ju da nam napiše točno riječi pjesme, ali svaki put nam skrene s teme. Ili odmahne rukom, pa uzme olovku i papir, pa onda opet počne nešto drugo pričati. Tatjana naime priča ruski najnormalnije s nama, kao da nam je svima materinji. Ne jebe nju što ju nitko ne konta, osim Lukea. Kojeg usput ni nema u kupeu trenutno. Mi njoj najnormalnije pričamo na našem, ona nama na ruskom odgovara i tako to traje. Ali Tatjana opet izbjegava da napiše riječi. Svaki put kao krene, pa se raspriča o nečem. "Ljudi, jebote možda žena ne zna da piše, pa joj neugodno, a ne želi da skontamo." "Stvarno, možda jadna stvarno ne zna pisati. Uzmi joj papir, nema veze, da ajmo neku drugu pjesmu, nećemo više ni forsirati Kakalin." "Ma da, možda ženi stvarno neugodno." "A šta ćemo, koju ćemo stvar?" "Daj nešto što i ona zna. Terezu Kesoviju." Tatjani kao da je laknulo. Sad nam je totalno krivo, ako je žena stvarno nepismena, da smo ju uopće doveli u takvu situaciju. Ali već kod slijedećeg gutljaja votke, nismo više ni znali zašto držimo papir i olovku u ruci. A par gutljaja iza, opet smo se čudili, otkud uopće ova blještava žena u našem kupeu. Zapažanje jednog mozga na votki, je u biti poput djeteta od par mjeseci. Možeš djetetu dati satima da se igra sa jednom igračkom, oduzmi tu igračku na par sekundi i vrati mu ponovo i ono će se jednakom radoznalošću opet upoznavati s tom igračkom kao i prvi put. Jednakim čudom će se čuditi, iako se s tom istom igračkom upravo igralo čitavo vrijeme. E na tom nivou i mi trenutno fukcioniramo. Luke se vraća u kupe, pitam ga jel Kalinka o nekoj curi i jel to uobičajeno rusko ime? Ispada da Kalinka veze nema s curom, već se radi o drvetu! „Drvo?“ „Pa da drvo, nešto kao smreka ili čempres.“ „Ta melodija, pa onda poznati kozački ples koji ide uz tu pjesmu, pa taj poznati refren… A ja sve mislim neki komad, rumena ruskinja, slavenska rasna djevuška. Kad ono drvo…“ „U biti, što se tiče ove pjesme, mislim da je više kao grm.“ „Grm?“ „Kao grm ribizla ili borovnice. Kalin je tako nešto, ribizl možda. A onda od milja je kalinka, moj mali grm, malo drvo plodova. Ti plodovi se sakupe, napravi se valjda marmelada ili već nešto, što te hrani preko zime. Mislim da je to poanta tepanja u ovoj pjesmi. Drvo koje te svojim plodovima, preko zime drži na životu.“ „A zar se ne spominje i malinka poslije, jel to malina?“ „Pa to je valjda to, prvo kalin ka ka lin, ka ka lin ka moja. Moje malo drvo puno plodova. Pa druga strofa je, v sadu jagoda malin ka malin ka moja.“ „Pa tu su sada i jagode i maline.“ „E jebiga, uglavnom u tom vrtu je to malo drvo puno plodova. I toliko ga vole, da mu se tepa i pjeva.“ Svejedno, i dalje sam uvjeren da se radi o curi. Moja smreko, moj mali čempresu, moje malo plodno drvo. Očigledno je, da neko pokušava tepati nekoj izuzetno visokoj djevuški, koju je ugledao u nekom vrtu. Ona možda nekih dva metra i kusur, rođena na Uralu. A on metar i jedva šezdeset. Pa se sav nešto uzjebo oko nje, sav sretan i zaljubljen onako na prvu, tepa joj „moje slatko malo drvence, mali čempresić“. I još uz to sve, skakuče oko nje prekriženih ruku i lamata nogama, cvrkuće i treperi. A ona čedna i stidna, srce joj se topi, sve gleda da joj se ne zamanta od dragosti, pa da još slučajno ne nagazi na njega onolišnog. Čempresiću moj, smreko moja. Moj slatki tornju. Sve te iluzije mi Tatjana uništava, koja Luku tvrdi da je to vrsta kasne jagode. Kasna jagoda? Meni je opet slika neke cure Jagode, kršne djevuške koja se inače i košarkom bavi. Već stoti put ponavljamo refren Kalinke, nekako baš ide uz votku, al smo više i sami sebi dosadni. Pitamo Tatjanu da nam još otpjeva neke ruske, poznate. Možda neku i prepoznamo. I šta će žena, zamisli se malo, trgne još jednu na eks i pogodi ravno u sridu. Katjuša. Već na prve taktove „rascvetali jabloni i gruži“, sjetih se partizanskih filmova nedjeljom prijepodne. Na kraju krajeva, Juga je imala svoju verziju te pjesme, pa bi mi kao pioniri, uoči jako bitnih obljetnica, stajali u dva reda ispred ploče i pjevali borbene. Najpoznatija ruska pjesma iz drugog svjetskog rata. Tatjana je sklopila oči i pjeva skroz nježno i skoncentrirano. Kao da sa ovom pjesmom nema zajebancije. Sklopih i ja oči na sekundu, a votka je to već iskoristila, da me odvede 60 godina u nazad. Slušam tu melodiju, a slike vlaka krcatog vojnicima mi prolaze kroz glavu. Vidim hrpe i hrpe mladića, zguranih po kupeima, ohrabruju sami sebe pjevajući Katjušu. Poput duha prolazim kroz svu tu masu i svakoga od njih promatram bez žurbe. Sve jače i smjelije pjevaju, kao da će im tako prestati drhtati glasnice. Strah im stoji uklesan u svakom pogledu, neizvjesnost o danima koji slijede biva isprana votkom u jednom gutljaju. Kako Tatjana završava sa Katjušom, tako i ja ostajem na pruzi i gledam zadnji vagon kako odmiče. Na vratima vagona stoji natpis „Stalingrad“. Nestaje prema brežuljcima, iznad kojih nebo doslovno bukti. Otvaram oči i jedino što Tatjani možemo reći je „Bravo!“ Točim nam svima još po votke i govorim Luku, da nemam pojma o čemu pjesma točno zbori, ali reci Tatjani da smo i mi to pjevali u školi. Luke nam onda prepričava, da ovaj put Katjuša nije drvo, nego je ni manje ni više, djevuška. Doduše, to su i oni višeraketni bacači, što ih mi zovemo kaćuše, ali eto u ovom konkretnom primjeru je to cura. Ona skakuće na nekom strmom grebenu, gleda sokola i pjeva o svom dragom, koji treba da na dalekoj granici čuva svoju domovinu, kao što ona čuva njihovu ljubav. Dolazi nam i druga provodnica, sad nas ima deset u kupeu. Brane, Suman, Toma i ja sjedimo na gornjim krevetima, dok su na krevetima ispod nas Ivanović, Luke, Sam, dvije provodnice i naša babuška. Na stoliću ispod prozora stoji nekoliko praznih boca votke, a jedna se nalazi na podu, ispod kreveta. Čujemo ju svako malo, kako se kotrlja lijevo desno. Nekada se čak dokotrlja i do nečije noge, ali umjesto da ju se onda uzme s poda, ona posluži kao naslon za nogu i masaža za stopalo. Babuška nam odlazi po bombone u svoj kupe. Kaže da moramo nešto staviti u usta, da nas votka ne uzme previše. Biće da nije primjetila, da smo mi već leševi i da nam je u ovom trenutku svaka pomoć prekasna.  Englezi nas traže da ih naučimo nekim navijačkim pjesmama, da znaju kako da navijaju za Hrvatsku u Japanu. Ako budu gledali sa nekim hrvatskim navijačima u pubu, čisto da ih iznenade malo. Mislimo da će najbolje proći sa „Lijepa li si“ jer im je to zicer da bar od naših neće popiti batine. Nekim slučajem i na zadovoljstvo Sumana i Ivanovića, jedino što su zapamtili je Dalmaciooo muooreee moujaaa. Sad nas peglaju svako malo da pjevamo refren, kako bi oni važno uskočili sa svojim tekstom. Sam je u deliriju, kad god dođe taj dio, vine hrvatsku zastavu sebi iznad glave i iz sveg glasa zapjeva. Tri je u jutro, stajemo na nekoj stanici i odlazimo svi van na zrak. Stojimo sami na peronu, nigdje nikoga. Cijeli vlak je sablasno taman, jedino na krajevima vagona gdje su vrata, izvire svjetlost. Plus s prozora našega kupea. Svi ostali biće spavaju. Nemam pojma jel vani toplo ili hladno, ne osjećam tijelo nikako. Babuška čitavo vrijeme objašnjava provodnicama, kako smo dobri momci, harašo, harašo Blgari. Unatoč našim naporima da joj objasnimo kako smo iz Hrvatske, ona nas iz nekog svog razloga, svima hvali kao dobre Bugare. A usput nam je donijela kikirikija i bombona i sada nas sve sili da uzmemo, jer ćemo se inače prepiti. A mene čudi da uopće još stojimo na nogama. Vlak naglo trza i kreće lagano, čini mi se da su i same provodnice ostale iznenađene. Govore nam da se brzo popnemo u vagon, a čoporu pijanih narediti da odmah nešto naprave, je više nego preambiciozno. Ali vlak stvarno kreće, tako da još u zajebanciji vršimo jedan mini stampedo na vrata, vješamo se za ručke, stojimo po petorica na stepenici od vagona. Smijemo se, kao da nam se apsolutno ništa ne može dogoditi. Još Tomi ispada šlapa s noge, pa se vraća nazad po nju. „Toma, ne brini, javit ćemo tvojima da si se skrasio u Sibiru!“ Dobacujemo mu sa stepenica. Srećom vlak se i dalje polako kreće, tako da Toma bez problema doteturava do stepenica, još ga mi hvatamo za ruke i ramena, glumeći totalnu dramu, kao da ga spašavamo u zadnji tren. Provodnice stalno nešto viču na ruskom i u tom trenutku, vidim da su smrtno ozbiljne i zabrinute, te da je ovo očigledno jedino nama bilo bezazlena zezancija. „Jebi se papku, mogao si fino ostati ovdje i započeti novi sibirski život. Mogli smo te posjećivati, tebe, Olgu i vaših osmero djece.“ Zajebava se Brane, ali nešto poslije u kupeu mislim, šta da je netko od nas stvarno malo dalje odšetao i da iz nekog razloga nije uspio uletjeti u vlak. Mislim, šta da stvarno odjednom ostaneš u šlapama, majici kratkih rukava i šorcu u pol Sibira. U 3 u jutro, bez dokumenata, bez novca, pijan. I najgori ti je problem, koji ti ne izlazi iz glave, da šta ako netko ne daj Bože naiđe, a ti u čarapama i šlapama vani. Na kraju odlučiš skinuti čarape, jer stvarno nemaju smisla uz šorc i kratke rukave. I eto, bar si se jednog problema riješio. A onda ovo drugo, polako, kad se otrijezniš. Oznake: nogomet, rusija, transsib, Putovanja, vlak, prvenstvo |
13.06.2018., srijeda
Peta noć u vlaku
|
Stol pored nas sjedaju dvojica likova, vidi se odmah po izgledu da su turisti kao i mi. „Jel vi isto na prvenstvo idete?“ „Da, da, a vi znači isto idete, odakle ste?“ „Hrvatska.“ „Stvarno! Pa možemo li da vam čestitamo na onom guženju Švaba u Francuskoj, na prošlom svjetskom prvenstvu!“ I tu se naravno iste sekunde pružaju ruke i naručuje se nova tura pive i votke. „Pretpostavljamo da vas dvojica onda niste iz Njemačke?“ „Ne daj Bože. Engleska!“ „A pa naravno, to onda objašnjava ove čestitke.“ „Sve reprezentacije koje potuku „Kupusare“, zaslužuju sve moguće čestitke.“ „Kako vi putujete, jeste krenuli vlakom skroz iz Engleske?“ „A ne, jesmo Englezi, ali živimo i radimo u Moskvi već par godina.“ „Ma da, pa otkud u Moskvi?“ „Ma radimo za Moscow Times, to su novine na engleskom, ali naravno za rusko tržište. Ja sam usput rečeno Luke i ja pratim slikom ono o čemu Sam piše.“ „Samim tim, ja sam Sam, pokušavam opisati ono, što je ovaj genije uslikao. U biti ja moram opisati šta je na slici, budući da su mu slike obično toliko loše, da bez mog opisa, ne bi ni znali o čemu je riječ.“ „E, a mi smo dvaput Marijo, Brane, Toma i Saša. Studenti, moglo bi se reći. I kada smo zajedno, jednako smo loša i neučinkovita kombinacija, kao i vas dvojica. Kako to da vas nismo do sada vidjeli, jel vam ovo prvi izlazak u restoran?“ „Da, Sam je odlučio da me izvede na ručak, mislim da me šupak pokušava zbariti, ali srećom smo naišli na vas, pa mi neće moći prodavati romantiku u dvoje.“ „Odlično, vi ste bar u dvoje, mi imamo taj problem da nas je petero. Jebiga nikada ne možemo imati romantiku u parovima, bez da jedan izvisi.“ „Istina je ta, da smo ušli tek u Irkutsku. Krenuli smo ranije, jer smo čuli da obavezno moramo posjetiti Irkutsk, tako da smo se tamo zadržali dva dana i onda uhvatili ovaj vlak.“ „Pa šta ima tako obavezno zanimljivo u Irkutsku? Zar nije to industrijski grad?“ „To je grad prepun studenata tj. studentica, a još su dodatno napravili nekakav otok u jezeru, gdje su stalno neke fešte, hrpa mladih ljudi i votke. Tako da je u biti odlična zezancija bila, jako puno lijepih i totalno uništenih i omamljenih Ruskinja. Ali najviše su nas se dojmile agencije za sklapanje brakova.“ „Šta one rade urnebesno, osim što sklapaju brakove?“ „Pa upoznali smo tog tipa, koji drži agenciju. Kao prvo to je internacionalno sklapanje brakova. Preko njega ti se prijave ruske dame, koje bi bile spremne udati se za nekog stranca. Da budem točniji, spremne su se udati za bilo kakvog stranca, te da ih on odvede iz ruskih sela, u bogate zapadne gradove. Onda se ti stranci jave, iz Amerike, Engleske, Njemačke ili odakle god već, plate hrpu love i dolete u Rusiju. E onda ta agencija već negdje organizira višednevno druženje, gdje tih nekoliko debelih i ružnih starkelja, bira koju će od ovih jadnica odvesti kao svoju novu ženu.“ „A kakve su te Ruskinje?“ „Ruskinje? To nisu one mlade i sičušne tajlandske kurve, za koje misliš da nemaju ni 15 godina. A ne, ovo su prvoklasne, jebozovne gospođe i ljepotice. Sve su to žene od nekih 25 do 40 i to nisu nekakve glupe seljanke. Tu ima i učiteljica i inžinjerki, pametnih ljepotica sa fakultetom.“ „Pa koji kurac se prijavljuju onda na to? Ne mogu vjerovati da će takve cure otići sa ružnim starkeljama.“ „Hoće. Jer im je više zlo od niskog standarda, od preživljavanja sa 100 dolara mjesečno. U nekoj vukojebini, gdje nema ništa od svega onoga što mogu vidjeti samo u filmovima. Tako da nakon nekog određenog vremena, kad prođu 25 ili 30 godina, progutaju ponos, stave oglas u novine i čekaju svog Amera ili Engleza. A ovi opet, već iz aviona silaze sa našiljenim kitama, jer znaju da takve komade, kod kuće ne bi našli ni u najluđim snovima.“ „Pa biće da su svi sretni na kraju?“ „Najsretniji je ovaj koji ima tu agenciju. Ispada da na kraju svi karaju te cure, samo što on još uzme hrpu love od ovih bogatuna.“ Zovemo našu babušku da nam donese još jednu rundu. „Nego, jeste vi kada probali Jorš?“ Pogledava nas Luke sa podignutom obrvom. „Ne, šta bi to trebalo biti?“ „Pola piva, pola votka. Mislim da bi mogli s tim još malo da zabiberimo ovu rundu.“ „Mudre riječi izlaze iz tvojih usta naš novi prijatelju i mislimo da ćemo te vrlo rado poslušati.“ Jorš nas ubija. Nakon par rundi, imam osjećaj da mi je glava samo nepotrebni dio tijela, koji se ljulja na ramenima i samo mi pričinjava brigu, kako da ju održim uspravnom. Neke veće koristi od nje, stvarno ne vidim trenutno. Unatoč tome, teme su nam nepresušne, kao da se poznajemo dugi niz godina. Mislim da ovim tempom nećemo skontati ni da su 2 dana prošla u ovom restoranu. Refleksi nam odumiru, jezici zapinju, znojimo se, gornji dijelovi majica su nam mokri jer nismo više u stanju ni da naciljamo čašu u usta. Jedva čekamo da se nasmijemo na nešto, jer onda otpustimo vratne mišiće, glava nam klone na podlaktice na stolu i smijemo se baš od srca jer su fore nenadjebive. A svaka nam je smiješna. Tako da to cijepanje od smijeha traje i po nekoliko minuta, samo da ne moramo ponovo podignuti glavu uspravno. Mozgu se ionako više živo jebe za sve.  „E vidite ova prostranstva“, profrfljava Luke. Sad mi svi, sa najvećim naporom, sinhronizirano okrećemo glave prema prozoru i zvjerlamo sa otvorenim ustima, dok nam slina kapa na stolnjak. „Da.“ „Divna prostranstva.“ „Živjela prostranstva!“ „A šta s njima?“ „E upravo s ovih poljana je Đingis Khan prije nekoliko stotina godina krenuo u pohod i sjebao je i Ruse i Kineze i Afganistance i uostalom sve živo pred sobom, došao je skroz do Mađarske.“ „Pa baš smo ga mi jučer spominjali, valjda isto inspirarani ovim prostranstvima.“ „Jebote čovjek tolike kilometre prevalio da bi došao do Mađarske. A nama je Mađarska pred nosom.“ „Kako je vama Hrvatima dobro. Čovjek se potuče s pola svijeta da bi došao do Mađarske, a vi ste odmah ispod nje. Ko zna zašto li mu se Mađarska toliko svidjela?“ „Pa prvo, valjda je čuo za uzavrele Mađarice. Tu je već toliko poludio, da je okupio vojsku, popeo se na konja, propeo ga, iskukao mač i povikao: Braćo, idemo da guzimo! A putem je vjerojatno čuo i da ima jeftino sira da se kupi. I ko se ne bi onda upustio u rat s pola svijeta, samo da si ispuni tako neke želje...“ „Naravno, ni meni ne pada niti jedan pametniji razlog na pamet, pa biće da je to to onda.“ „I još je u Budimpešti jedna od najvećih produkcija porno filmova na svijetu.“ „Pa eto, šta ti više treba za razlog, da kreneš u rat protiv Rusa i Kineza.“ „Mongolija bi trebala biti sada samo par kilometara od ove pruge.“ „Pa ona daljina tamo, sigurno je ili Mongolija ili Kina, zavisi jesmo li već prošli pored Mongolije.“ „E Mongolaca genijalaca, a ja mislio da smo mi u stanju raditi svakojake pizdarije radi cura.“ „Ma kakvi, nismo ni do koljena Đingis Khanu.“ Luke opet naručuje rundu, nama se plače od jada, ne osjećam više da se nalazim u svom tijelu. Idem pišati u prvi vagon do restorana. Kako sam se ustao, spucam prvo rukom od rub klupe, pa ramenom od one naslage kartona punih votke i na kraju se zakucam čelom u vrata, jer ih eto, nisam vidio. U WC-u pokušavam uštopati svoje ljuljanje, tako što se naslanjam na zid. To opet drastično ugrožava ciljanje WC školjke, budući da pišam po svuda samo ne u nju. Ali kako pišanju nikad kraja, lakše je ostati naslonjen. Kao da sam u sebe sasuo hektolitre tekućine. I što je najbolje, izgleda da neću skoro prestati. Sigurno sam bar par kilometara prepišao, mislim da bi se tako moglo opisati pišanje u vlaku. Nazad u restoranu, Luke i Sam nam objašnjavaju kako im je poslodavac platio i put i nabavio novinarske iskaznice za tekme Engleske i Rusije. Tako da će Luke kao fotograf biti odmah uz teren, dok će Sam valjda izvještavati sa tribina. E to su majstori! Isto se zajebavaju vlakom, idu na svjetsko, sve plaćeno, biće još na metar od igrača i to se ne radi o profesionalnim sportskim novinarima, nego eto, o novinaru i fotografu nekih novina. Nešto kao „Brodski List“ u Sl. Brodu ili kao što bi Nele u Nadrealistima rekao „Spucarevo Zeitung“ ili „New Travnik Times“. Jebiga, za neke stvari u životu stvarno trebaš biti Amer ili Englez. Da mi radimo kao novinari, vjerojatno bi nas poslali na kakvu seosku olimpijadu, da izvještavamo o borbi volova i potezanju konopa. Naravno, o vlastitom trošku. Stvarno je zanimljivo, kako državljanima nekakve napredne zemlje, se nude i napredne mogućnosti. Sve stipendije, donacije, pomoći i krediti su spremni i čekaju. Ti jedino trebaš imati bilo kakav projekt, nekakvu ideju, inicijativu, motivaciju za bilo čim. Računovođe lupaju glavama i ne znaju na šta ispucati godišnji buđet, mole Boga da se bilo ko pojavi, sa bilo kakvim glupim ili pametnim prijedlogom. Razbijeni smo kao deve. Jedva uspijevam ustati sa klupe, a gdje je još put do našeg vagona. Uopće ni ne pokušavam obuzdati tijelo, nego samo teturam i pratim kako me zanosi lijevo-desno po hodniku, te se zabijam ili po prozorima ili po zidovima od kupea. Sa Englezima smo se dogovorili da svi predahnemo malkice u svojim kupeima, pa da poslije nalete do nas, kako bi nastavili druženje. Ja bih najradije predahnuo već sada. Sklupčao bi se bilo gdje, na sred hodnika, u WC-u, na šasiji ispod vagona... Bilo gdje, samo da odmorim od ovog pješačenja i ubijem oko na minutu, dvije. Imam osjećaj da hodamo već 3 dana. Postoji ona teorija relativnosti, gdje je Einstein uspoređivao nešto u vezi sa vlakom. Po mom shvaćanju, ako ja ovoliko ko budala pješačim po vlaku, mogao bi na kraju putovanja reći da sam bar pola puta do Vladivostoka prepješačio. To sad što sam ja pješačio po vlaku koji se kreće, je čisto relativna stvar. Kako smo mogli uopće krenuti na ovakav marš, bez da smo ponijeli vode za put. Dehidrirat ću dok dođemo u kupe. A ko zna jel i tamo uopće imamo vode. Otići ću se napiti u WC, pa makar zagnjurio glavu u školjku. Peta noć u vlaku  Legao sam u kupeu na pod, koliko sam dug i širok. Uopće mi se nije dalo čekati dogovor, tko će kuda, na koga je red da leži na podu, a tko će na krevete. Ostatak se nije bunio. Nisu ni ludi. Pod je divan, samo što se vrti non-stop, pa nikako da smirim sliku u glavi. Mora biti negdje prekidač, da ugasim taj podivljali pod, jer ovako će mi se još početi vrtjeti u glavi. Stvarno moglo bi mi naškoditi nakon ovolikog pića, a možda čak i pozliti ako se nastavim vrtjeti. Sad se sve vrti. I kreveti se vrte zajedno s podom. Biće da je netko stavio nekakvo magnetno polje na vrh kupea, jer ne znam kako da drugačije objasnim ovu pojavu, gdje se i pod i kreveti, sve se vrti. Ne znam koja je svrha ovome? Idem se okrenuti na stranu, možda prestane. I prestalo. Ako se sad okrenem na leđa? Opet se vrti. Možda je do mene? Da li mene taj magnet okreće, pa pošto ležim na podu, možda ja pokrećem i pod i onda samim tim i krevete? Odoh se okrenuti na stranu. Ispizdit će ostatak ekipe, ako ih nastavim stalno vrtjeti. Još će se i njima zamantati u glavi od ovoga. Nije ni loše uostalom ovako na strani ležati. Mogu da buljim u remen od ruksaka, koji je ispod kreveta. Mogu da buljim čak i s jednim okom. Evo, ako zatvorim oba oka… Aha, sad ne vidim ništa. Dobro, nije ni tako loše… Ne znam jesam li spavao pola sata ili duže, ali ne znam ni kako da provjerim to. Ne sjećam se kada smo zadnji put gledali na sat. Dan je lako prepoznati, jer je jebiga, dan ... i mi smo u restoranu i mozak nam tetura od uha do uha. Onog trenutka kada napustimo restoran i vučemo naša natopljena tijela po vagonima, tada je nebo ljubičaste boje, pada mrak i mi padamo po kupeu. Kada je prozor potpuno zatamnjen, a mi potpuno izgubljeni u kupeu, debelo smo zašli u noć. Da zora sviče, obično skontamo kad nas bljesak sunčeve zrake ošine kroz prozor po očima. Ali u tom trenutku, mozak napuhan svim mogućim događanjima, ne percipira to kao izlazak sunca, što je normalno za svitanje. Ne. Mozak nakon litara i litara votke iznenađeno komentira sebi, kako je vjerojatno došlo do eksplozije urana u daljini, možda se kakav komet strmopizdio u tajgu ili nam se valjda nekakva viša sila pokušava obratiti kroz prozor. Zadnje u redu mogućnosti, čeka sunce. Odlučno da nas naglo prekine u našem urlanju Daleke Obale ili Pušenja, smijehu i zajebanciji, krišom samo proviri na istoku. Što mu bude sasvim dovoljno, da nas poput vampira zaslijepi, ali ujedno i natjera da ga skrušeno i fokusirano promatramo u svoj njegovoj ljepoti, dok izranja i obasjava bespuća. Stvarno, zore se ne smiju ignorirati. Dočekati zoru nakon cijelonoćnog zajebavanja i opijanja, je poput osvojenog finala i nagrade za pobjednike, koji su ustrajali do kraja. A i na kraju krajeva, početak je novog dana. Mora mu se prići sa određenom dozom poštovanja. Uglavnom, probudio sam se. Osjećam da mi tijelo drhti, ruke mi se tresu, u ustima mi se nalazi stvrdnuta fasada od sline. Jezik jedva pomičem. Netko mi je sigurno dok sam spavao, odrubio glavu i na ramena namontirao onu kuglu za kuglanje. Ivanović svira lagano Simona i Garfunkela, The Sounds of Silence. „Hello darkness, my old friend. I come to talk with you again.“ Slušam te stihove i buljim u nečiju skorenu čarapu, koja mi lebdi ravno iznad čela. Leš. Ne mogu da se pomjerim. A i kuda ću na kraju krajeva? Evo me na podu od kupea i primjećujem da jedino iz ove perspektive mogu da ležim i da u vidokrugu imam ostalu četvoricu suputnika. Bez da se propinjem, okrećem glavu, naginjem se, sve ono što ionako nisam u stanju da trenutno napravim. Saznajem da uopće nije jutro ili novi dan, nego je tek prošlo sat ili dva i još je to ista ta pijana večer, za koju sam mislio da smo je se riješili jučer. Odjednom se otvaraju vrata i onaj mali Sergej iz kupea pored nas, stoji mi naopako iznad glave i valjda mu je zanimljivo što ja ležim na podu. Ostavlja vrata otvorenima, naslanja se na prozor u hodniku i gleda nas. Nemam snage da ga bilo kako zabavim. I tako mi svi ležimo, ja na podu, Ivanović s gitarom, a Sergej sve to mirno promatra. Nitko ne progovara, osim što se lagano čuje „The Sounds of Silence“. Sergej je nakon nekog vremena nijemog promatranja, jednostavno isčezao. Valjda smo mu ovakvi pasivni dosadili, pa je otišao nazad u svoj kupe. No u svojoj naopakoj slici vidim nova lica, kako nas promatraju na ulazu u kupe. Sam i Luke. Razbacili su pijane osmijehe od uha do uha, kažu da smo im nedostajali, pa su nas krenuli potražiti. Pa dobrodošli dragi gosti! Ostatak ekipe se isti tren probudio i brže bolje smo napravili mjesta za još dvojicu. Sad nas je sedmero u kupeu predviđenom za četvero. Nema veze, kažu gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna. Po našem raspoloženju, ovdje bi stalo bar još 20 ljudi. Iskopali su i 2-3 flaše votke, koje su ponijeli sa sobom, čisto da nastavimo tamo gdje stadosmo u restoranu. Tu su još i naše tri flaše. Imamo šest flaša votke na stolu, a sigurno se bar par litara već druži sa našim jetrama. Valjda se zato i tresemo i smijemo istovremeno. Svi pijani kao deve, strašno. Pijani kao deve? Kakva je pijana deva? Zamišljam si nekoliko pijanih deva, kako zagrljene plešu Can Can po sred pustinje, pucaju u zrak iz kalašnjikova i konstantno žvaču duhan i pljuju jedna drugu. Jao umrijet ću ako ne popijem neke vode, čaja, soka… U ustima mi je beton. Ali budući da nema ničega osim ovih hektolitara votke, jebiga, nema se s čim ugasiti žeđ, nego s votkom. Hura! Hajmo gasit vatru benzinom. Svi redom nalijevamo ovaj otrov u plastične čaše i nazdravljamo, jebiga, subota je na večer. Idemo popit još koju, pa ćemo izaći u grad. To bi bilo fenomenalno, da ima vagon kao noćni klub, čisto da se ljudima ne uskrati vikend i izlazak. Odeš iz kupea u vagon disko, platiš upad, uzmeš pivu, staneš negdje u kut i iz mraka promatraš prazan plesni podij. Nakon par piva i par sati stajanja u kutu, izađeš iz vagona, kupiš kod ovih provodnica burek i smažeš ga putem do kupea. I eto te, vikend kao kod kuće. Ivanović za naše nove članove pomno izabire R.E.M. iz našeg skromnog repertoara domaćih i stranih glazbenih numera. Malo je reći da znamo samo refren. Al ga zato pjevamo, kao da smo ga danima svi zajedno vježbali. Ovaj ostali dio svi tresemo glavama, Ivanović je odlično skinuo melodiju, a mi kao da smo pisali tekst, na-naaa-na na na na-naaa-na na na na na-naaa-na i onda iz sveg glasa „It's the end of the world as we know it and I feel fine!“  Nakon određenog repertoara Metallice, Gunsa, ovoga i onoga, uspuhali smo se, zarumenili, uznojili, tako da smo morali vrata od kupea otvoriti, da bar malo nekog zraka uđe unutra. Sve ovo vrijeme smo imali zatvorena vrata, eto iz razloga da komšijama budemo manje bučni. Samo što je popratni efekt bio taj, da se kupe pretvorio u saunu. Spustili smo do kraja i prozor u hodniku, nasuprot našeg kupea. Na hodniku nema nikoga, niti se ko buni, znači između našeg mini tuluma i ostatka putnika vlada sklad. Luke nam malo priča kakav je život u Moskvi ili Rusiji općenito. Kaže da je jednom šetao s nekom curom, koja valjda nije imala dozvolu boravka za Moskvu. Navodno kao stranac trebaš još posebnu dozvolu da bi boravio u glavnom gradu. Sve mi je to nebuloza, uglavnom šta god, presretne ih policija i povuci potegni, trt mrt, zaprijete da je to ilegalno i da će oboje završiti u zatvoru na dan ili dva. I šta će Luke, ode do bankomata, podigne 300 američkih dolara i riješi se svih briga. Valjda nam je Luke htio s tom pričom pokazati koliko su država i narod korumpirani, kad čak i murija radi takve bezvezarije gdje gubi obraz i uzima lovu. Mi smo ga taman htjeli isprdati kako mu je priča bezveze i kako je to najnormalnija stvar. To da murija uzima lovu. Ali valjda uvidjevši s kolikim posprdavanjem je to ispričao, imam osjećaj kao da nam se svima upalila nekakva lampica, te smo se malkice postidjeli dati mu do znanja koliko je i u našoj zemlji palo janjetine, samo na račun izmišljenog prekoraćenja brzine. Tako da smo nekako izbjegli tu temu i bacili se na fenomen Rammsteina, za koji nam Luke govori da je i on sam totalno iznenađen, koliko Rusi zapravo puše tu grupu. Ali isto tako, da se u Moskvi nalazi ogroman broj Skinheadsa, tako da s te strane možda to sve i ima smisla. Ja opet nikako ne mogu povezati Ruse i Skinse. Al hajd, Luke kaže da je imao sa takvom jednom grupom problema i to baš kraj stanice „Prospekt Mira“, tamo gdje je bilo naše „ministarstvo“ u Moskvi. A veseli grad u koji hrlimo, je navodno najgori i najkorumpiraniji u cijeloj Rusiji, jer se nalazi u rukama mafije koja dila sa autima iz Japana. Uz to je i lučki grad i sam po sebi poprilično zajeban. Rekoh mu Luke, zajebi priču, samo nas sjebavaš još ovdje, tako da smo nategnuli po još koju iz plastičnih čaša, Ivanović je opajndrčio Beatlese na gitari i crnih misli, zlih i opasnih gradova, nestalo je kao da ih nikada nije ni bilo. I tako to i treba da bude. Trebali bi imati one naljepnice iznad ulaza u kupe. Kao kada ti dođu kuću posvetiti, pa nalijepiš iznad vrata „U ovoj kući se ne psuje“. Tako bi i mi mogli nalijepiti „U ovom kupeu nema crnjaka. Samo veselo.“ Vrata od kupea nisu bila skroz zatvorena i odjednom nečija glava proviruje. Naša provodnica! Kaže nam Luke, koji govori ruski, da je došla samo da provjeri jesmo li dobri. Naravno da smo dobri, zovemo provodnicu odmah da nam se pridruži i popije koju s nama. Ona kao ne bi, zahvaljuje se, što mi naravno ne prihvaćamo i svi joj rukama mašemo da uđe unutra, tako da nas odjednom ima osam u kupeu. Svi nazdravljamo transsibirskoj željeznici i Rusiji kroz koju putujemo.  Oznake: transsib, rusija, nogomet, prvenstvo, vlak, Putovanja, Russia |
12.06.2018., utorak
Peti dan
|
Jedva otvaram jedno oko, da se pomaknem ni ne pomišljam. Kao da smo danima u komi ležali, totalno ošamučeni. Gledam u dio plafona i iskreno, nema se šta posebno vidjeti. Uspijevam i drugo oko otvoriti. Plafon je i dalje nezanimljiv, osim što ga sada cijelog vidim. Rukom se hvatam za potiljak i podižem si glavu. Brane koji je sve ove dane preležao na gornjem krevetu, odjednom leži na podu tj. madracu, prekriven dekom koju sam ja imao na sebi kada sam zaspao. Što objašnjava valjda zašto je ja sada nemam. A bez deke biti na +30 u kupeu, je kao ljeti u podne, bez jorgana na plaži. Svejedno, valjda je to navika, da ako ideš spavati, da se s nečim i pokriješ. Pa makar gorio ispod deke, ideš spavati i red je da se pokriješ i da ne nazebeš. Već vidim baku kako bi mi očitala par mudrih sada, zato što spavam ovako razdrljen, bez deke. Po nauci i mudrostima svih baka ovog svijeta, postoji stalna mogućnost da se čovjek prehladi. Čak i u solarij da odeš, legni ti u taj stroj, al se pokrij dekom, pa onda lezi ako ćeš do sutra. Al nemoj da su ti leđa gola. Makar bilo +100 u kupeu i makar se topio od vručine i sparine, uvijek postoji mogućnost da se nekakav oštri vjetrić provuče i doleti odnekud i iznenada te ošine po križima ili bubrezima i eto ti jada. Pada mi na pamet onaj vic, gdje starica pita narkomane „Djeco, šta to radite?“ „Ništa bako, drogiramo se.“ A ona će na to „Dobro, dobro, nemojte samo sjediti na betonu.“ Nema goreg nego nazebst. Brane to sigurno ne zna, inače mi ne bi tek tako drpio deku. Bar ne bez određene gorčine radi toga šta je napravio i ogromne grižnje savjesti, koja bi ga do te mjere žderala, da ne bi mogao oka sklopiti cijelu noć. Boga mi biće da to baš i nije slučaj. Evo ga spava ko medvjed. Uglavnom, ako se dobro sjećam na podu nije bilo nikoga kada sam padao u san. Ivanović i Suman su dijelili jedan krevet. Jedan drugome su, na obostranu sreću i zadovoljstvo, uvaljali noge pored glave. Tu situaciju je teško opisati, bez da se naglasi kako su u tim čarapama obojica proveli duži period. Ima li lijepšeg ušuškavanja pred spavanje, nego kada obraze nasloniš na usaftane čarape od svog suputnika i zatim kada se pokušaš okrenuti, vidiš da vučeš njegovu čarapu za svojim obrazom, budući da su i obraz i čarapa u međuvremenu postali kompaktna slijepljena cijelina. Dobro je eto za obraz, da je na sigurnome. Zna se kako ljudi olako gube obraz, a ovako fiksiran za čarapu, teško da će obraz uteći. A to je u današnjem svijetu bitno. Ugled, reputacija, status, poštovanje. Tko bi rekao, ali sve je to u obrazu. Zato treba čuvati obraz. Fiksirati ga. Pa i zalijepiti za nečiju čarapu, ako ne ide drugačije. U neko doba je Brane otišao na WC, što je Ivanović odmah iskoristio da se odlijepi od Sumanove čarape i uvalja se na Branetovo nebesko prijestolje. Kad se Brane vratio nazad, samo je povezao logično kako to inače radi, ako je Ivanović u mom krevetu, onda ja idem tamo gdje je bio Ivanović. Tako da su slijedeću postavu činile čarape od Braneta na Sumanovu obrazu, i obratno, Sumanove čarape na Branetovu obrazu. Sve do u neko doba, kad je Brane ipak odlučio da se osamostali, pa makar to značilo pod. Ustvari ja sam taj koji je po nekom rasporedu trebao noćas spavati na tom madracu, ali me ekipa poštedjela i ustupiše mi krevet, budući da sam radi stomaka uživao status pacijenta. No ostadoh bez deke. Nemoš i ovce i novce. Zato mi noćas, ako mi bude bolje - pod ne gine. Sad, da li poželjeti da me stomak i dalje boli, kako bih zadržao krevet? Žrtvovati želudac za kičmu?   Zvjerlamo kroz prozor kakav je predivan dan osvanuo. Sunce obasjava svu ovu nepreglednu ravnicu kroz koju prolazimo, ogromna prostranstva, livade prekrivene baruštinama. Skroz u daljini se naziru mala brdašca ili na kraju krajeva su ogromne planine, samo sada šta god da je, izuzetno je sičušno ovako daleko. Kako mi lagano grabimo kilometre, tako nam u kadar lagano ulijeće ogroman broj divljih konja koji u krdu trče punom brzinom. Sad prema nama, pa naglo mijenjaju pravac u desno, pa lijevo, pa opet prema istoku paralelno s vlakom. Nevjerojatno moćan i snažan prizor tih plemenitih životinja, ima ih sigurno na stotine, crnih, smeđih, bijelih na smeđe tufne, bijelih na pruge... Možda je to doduše i zebra. Al šta bi ona radila u pol frke ovdje? Kako god, predivna slika hrpe konja i možda jedne zebre, koji bezglavo, bezbrižno i slobodno trče ovim prostranstvom. Iza njih, opet u daljini, isto ogroman broj konja koji jednostavno pasu i ne jebu živu silu ni za šta. Sve je to prizor slobode kojeg konji u europskim štalama imaju tek kao kalendarski poster na zidu. Odmah nam padaju na pamet Mongoli i Đingis Khan, te njihovo umijeće jahanja. Kako i ne bi pored ovakvih uvjeta, ovoliko konja koji trčkaraju tamo vamo, plus još ovoliko prostora da s tim konjima možeš jahati kud te volja. Kakav bi ja tek profesionalni nogometaš bio, da je tako stotinu lopti oko mene koje stalno skakuču i kotrljaju se po travi, a oko mene nepregledni uređeni tereni sa golovima. Jedva se odlučujem da odem do WC-a , iako bih se najradije zapišao u krevetu, samo da ne moram ustati. Tek kada sam se pokrenuo, vidim koliko sam ustvari slab i koliko me ovaj stomak izmučio noćas. Ajde bar je Suman bolje, ne izgleda više kao duh, opet je prisutan i to u boji. Ali i sam kaže da se puno bolje osjeća, samim tim što je živ, jer je ga je toliko oprao stomak, da je mislio kako je gotovo. Nemam volje ni da mijenjam leće, samo si sipam onu tekućinu za čišćenje direktno u oči, tek toliko da se navlaže i da me ne žuljaju. Zube sam oprao tako što sam ubacio kaladont i četkicu u usta i tako držao dok nisam procijenio da su čisti. Dezodorans sam zavukao ispod majice i namazao si rebra, jer mi se nije dalo zavlačiti ruke do pazuha. Čak sam pišanje, radi kojeg sam i došao, umalo zaboravio obaviti. Kakvo je olakšanje vratiti se u kupe i vidjeti da ovdje vlada vječiti vedar duh i zajebancija. I kako sada biti na miru bolestan, uživati u slabostima i grčenju stomaka? Sjedimo zavaljani po donjim krevetima, jedni uz druge stisnuti i smijemo se. Svemu i svačemu. Konjima, suncu, pokvarenim stomacima, predivnom danu, sreći koja nas obuzima jer smo tu svi zajedno i na kraju krajeva kako god da nam je, odlično nam je i baš guštamo i mezimo svaku sekundu ovog putovanja. Stao sam na hodnik i spustio prozor da se naudišem malo svježeg zraka. Ne znam zašto to ne uradih do sada, nego mi je to palo na pamet tek sada, peti dan putovanja. Ostatak je isto izašao protegnuti noge na hodnik. Izbacujem glavu kroz prozor, a topli ljetni zrak mi struji kroz kosu, šamara mi obraze i kao da me objeručke želi protresti i reći Sale, to je to! To je sva ta daljina o kojoj si maštao, putovanje u nepoznato, neizvjesnot, avantura, mladost i neopterećenost, bezbrižnost i totalna sloboda. Mirisi svih tih poljana, prekrivenih tepisima trave, cvijeća i baruština, svježina otopljenih rijeka, valovi neopisivog prostranstva i nepreglednih bespuća mi doslovno bombardiraju osjetila njuha.   Ovo je trenutak kojeg definitivno ne možeš rezervirati, ne možeš ga unaprijed kupiti, niti bukirati. Nema ga ni u jednom katalogu, na slici. Trenutak kojeg želiš zaustaviti i držati ga na pauzi nekoliko godina. Živjeti ga punim plućima, proučavati ga i udisati od jutra do sutra. Naravno takav jedan trenutak, obično biva prekinut, taman kada duša uživa apsolutni zen. Mi imamo tu sreću, da u naš vagon, baš sada ušetava njemački Groundhopper i gdje će, nego ravno do nas. Stao je kraj nas i toliko gori od želje da nam nešto ispriča, da mislim kako će mu početi kipiti iz ušiju i slina navirati kroz zatvorena usta. Samo čeka da ga pitamo kako je. Ustvari da ga bilo šta pitamo. „Hej, pa kako smo, šta ima?“ Mi onako ljubazno, kakvi već jesmo. „Pa malo umorno moram priznati, noćas smo imali pravu akciju.“ „Ma hajde molim te!“ Mi istinski zabezeknuti. Pogotovo Brane, koji pršti od uzbuđenja i već sada bi najradije odustao od ljubaznosti i otišao nazad u kupe. „Dakle mi smo još prije ovog putovanja onako na blef, zamolili ruske željeznice da nam dopuste vožnju u lokomotivi, budući da pravimo reportažu o ovom putovanju, pa eto mislili smo da bi to bilo baš super, jer nema svako priliku voziti se u lokomotivi transsibirske željeznice.“ Aha, hajde već znamo u kojem pravcu ovo ide. Brane se kao zakašljava. „Ma da, i ?“ Mi van sebe od radoznalosti. „Pa mi smo mislili nema šanse da nam to odobre i već smo i zaboravili na to, kad ono stiglo pismo i to od ruskog ministarstva vanjskih poslova, da nam odobravaju da se vozimo u lokomotivi jedan dio puta. Ali su napisali kako je to iznimna prilika i kako tu priliku nema svako, ali će nama izaći u susret jer smo eto još i nogometni navijači i idemo na svjetsko prvenstvo njihovom transsibirskom željeznicom.“ Nama kao da je zapelo nešto u grlu, osjećam čak na ovo zadnje da mi refleksno gornja usna poskakuje. Brane si malkice nagriza donju usnu. „Ma da, i ?“ Mi naravno veze nemamo šta sada slijedi, ubišmo se od iščekivanja raspleta ove priče. „Uglavnom, dogovor je bio taj da će nas neko iz ruskih željeznica kontaktirati na putu. I noćas je došao neki čovjek i rekao nam da možemo otići u lokomotivu, pogotovo što ćemo taman tada prolaziti kraj Bajkalskog jezera.“ „Ma daaaaj“, mi ne možemo vjerovati da je priča otišla u tom pravcu. „Jeste vi vidjeli Bajkalsko jezero?“ „Ma jesmo, al malo nešto, jedva. Skoro smo i prespavali“, dajmo mu materijala... „Uglavnom otišli smo tamo i snimali malo kamerom. Unutra su 4 strojovođe, dok dvojica voze, ova druga dvojica spavaju. I onda tako na smjenu, dok ovi odmaraju, onda ova druga dvojica voze. Ma super, pogotovo taj dio kad smo prolazili kraj jezera. Mislim da je ovo bilo nešto, što ćemo pamtiti cijeli život. Jer stvarno, nema svako priliku da se tek tako vozi baš u lokomotivi. I to jedne transsibirske željeznice“, Brane se podbočio laktom na vrata od kupea i nervozno trlja oko. Toma trlja rukama lice, kao da se hektično umiva. „Jebote, pa super!“ „Da i jedva čekam da sada dođem kući, da to ispričam ovim prijateljima koji su modelari i skupljaju makete željeznica i male vlakove. Mislim da će mi zavidjeti do kraja života“, Branetu naglo prokliže lakat i spuca se čelom od vrata kupea. „Pa da...“, ne znam stvarno šta bi rekli na ovo zadnje „i šta kažeš, super je promatrati sve to iz lokomotive?“ „Ma da, totalno genijalno, ne gledaš sa strane, nego direktno ispred sebe vidiš kuda sve ovaj vlak prolazi.“ „Strava...“ „Ništa, odoh vidjeti jel mi se partner probudio. Šta ćete vi danas?“ „Ajde ajde, a mi... Ma ništa posebno, tenis, sunčanje, možda poslije odemo na bazen.“ „He he, odlično, možda i mi svratimo do bazena onda.“ „Naravno, pozdravi partnera.“ Mi stojimo. Tišina. Ivanović gleda kroz prozor, Suman u pod, Brane i dalje trlja oko, ja se češem po glavi. Toma nas promatra sve i smijulji se. „Pa dobro, ko nam je kriv, mogli smo se i mi toga sjetiti.“ Tišina. „Da...“, reče Suman pogledavajući sa smješkom sve nas. Svi smo u biti nabacili smiješak i gledamo bez riječi jedni druge. „E, zašto da se lažemo? Ma goni ga u pizdu materinu!“ Reče Brane i odlazi u kupe. Mi umiremo od smijeha. „Jebote, nije mu bilo teško cijeli put prevaliti da nas nađe, samo kako bi nam izvadio mast i otišao nazad u kupe. Zamisli ti frajera“, klima Brane glavom, kao da ne može vjerovati kakvu je priču bio prisiljen slušati. „Al dobro, što jest jest, mogli smo možda i mi dobiti takvu dozvolu“, Ivanović još malo soli raspršuje po rani. „Ma koji će nam kurac. Da nas neko u pol noći budi i vuče u lokomotivu“, dosoljava i Suman malkice „sigurno bi nas još natjerali da ubacujemo ugalj u vatru, pa makar lokomotiva bila električna ili kakve li su danas već.“ „I još bi nas vjerojatno zvali po mrklom mraku, dok smo danima prolazili kroz onu šumetinu. Kao eto gledajte, tako vam to izgleda iz lokomotive.“ „Da, i mi gledamo i gledamo i isti kurac kao iz kupea. Breza do breze. I onda gledamo onu dozvolu koju imamo od ministarstva. Pa one breze, pa mrak. Na kraju bi opet otišli u restoran na pivu, kao što ćemo i sada otići. I to bez dozvole.“ „E pa bravo, pa kad smo već kod toga, ja ne vidim bolji način da nazdravimo ovako krasnom danu, nego da eto upravo bez dozvole odemo na pivu.“ Tako i bi. Spremili smo se brže bolje i krenuli. „A i da smo dobili dozvolu, sigurno bi je izgubili do sada bar jedno 10 puta.“ „Ili bi sredili dozvolu za lokomotivu, ali bi zaboravili kupiti karte za ovo putovanje vlakom.“ Budući da je subota, te da smo krenuli u restoran, odlučili smo se doslovno skockati. Tako da smo Suman, Toma i ja navukli dresove na sebe. Brane i Ivanović ostaju u kupeu. Biće da ih je nočašnja akcija mijenjanja pozicija ipak do te mjere poremetila, da su ostali neispavani. Ljudi u hodniku nas sada već drugačije gledaju i odmjeravaju. Do sada smo im bili tek neki turisti, a sada smo im totalna enigma u ovim dresovima. Ulazimo u restoran, koji stvarno više ne liči na restoran, nego na skladište pića. Sve je puno kartona sa votkom, pivom i sokovima. Naslagano po stolovima i klupama, od poda do plafona. Samo 2 ili 3 stola su slobodna za goste. Ne bih nikako da živim u predrasudama, ali sve mi se čini da ovo baš i nisu čista posla. Sve više vjerujemo da direktor i njegova ekipa rade u najvećoj tajnosti za, ni manje ni više, nego svoj račun. Kriminal kojem nitko ne ulazi u trag, jer nitko ne vjeruje da bi pakete ilegalne robe držali na sred vagon-restorana. Zato kada su kontrole, vjerojano se svi ubiše od pretraživanja nekih kutaka po kupeima i vagonima, ali zašto bi nekom bilo sumnjivo stotine paketa pive i votke naslaganih na stolove u restoranu. Ko bi bio lud izložiti to sve na sred restorana, ako nije legalno. Jebo Al Capone-a šta je ovaj naš direktor, kakav genije. Dosta se toga proda na usputnim stanicama, sad jel švercaju ili je to normalna trgovina uz prugu, tko će ga znati. Ali opet mi je nevjerojatno, ako je to sve legalno, da je zamišljeno i organizirano na ovakav način. Sjedamo za jedan od dva slobodna stola. Brda votke i pive u limenkama, doslovno nam vise za vratom. Kakav raj, kada čovjek malo bolje sagleda situaciju. Naručujemo Soljanku, kiselu, slanu, začinjenu juhu ukrašenu još sa vrhnjem na sredini tanjura. Košta 60 rubelja ili 2 Eura, ali vrijedi barem troduplo. Kakav lijek za stomak, ovu juhu bi trebali prodavati u apotekama na recept, a ne ovako nuditi svakome u restoranu. Podsjeća me na naš čobanac, samo što još obiluje sa hrpom nekakvih perverzija, koje inače ne jedem u varivu. Čini mi se da su tu pored komadića mesa i kiseli krastavci i gljive i rasol i masline i još malo soli i začina i koje kakvih trava i pitaj Boga šta je sve natrpano ovdje. Znam samo da liječi. Stomak mi se osjeća kao beba koju se nahranilo, zamotalo u deku, stavilo dudu u usta i sad će fino presretna zakolutat očima i zaspati. Budući da je juha ovako kiselkasta, ne znam ima li nešto bolje za alkoholom nagrižene želudce. Napitak koji te poput šamara iznenadi, razbudi i najvažnije, riješi te mamurluka. Kao da nikada nisi kap alkohola popio. Juha za dan poslije, preporučena od svih brižnih kuharica koje vole svoje muževe, a ovi opet vole svoju votku, što sve skupa na kraju čini jednu savršenu harmoniju. Uzeli smo svatko po pivu, plavu konzervu Baltike. I još 2 kutije ruskih cigareta Peter I. Ovo je istinska egzotika i bilo bi izuzetno idiotski oglušiti se na lokalne proizvode i zahtjevati Heineken ili pušiti Marlboro, pored ovakvih domaćih dragulja. Usput rečeno, ne mogu se požaliti da je kvaliteta nešto lošija od nekih svjetskih mega brendova. Gledam u ove svoje putokaze, izgleda da smo jutros prošli Ulan Ude, nekada, u nekom trenutku. Naravno, mi smo fulali taj trenutak. Treći najveći grad istočnog Sibira, trgovači centar na putu prema Kini i Mongoliji. Glavni je grad Republike Burjatije i svakako jedna od glavnih znamenitosti grada, je ogromna Lenjinova glava izložena na glavnom gradskom trgu. Nije to tek bilo kakva glava ili spomenik Lenjinu. To je glavuša od nekih 42 tone i slovi kao najveća Lenjinova glava na svijetu. Dakle te Lenjinove glave su očigledno proizvođene na traci i kao spomenici postavljani po gradskim trgovima, selima, brdima i dolinama. A ovo je najveća, ogromna 42 tone teška brončana Lenjinova glavuša. Sad kad gledam sliku tog trga, izgleda kao da je Lenjin bio div, ne vođa u političkom smislu, nego promatrajući ovoliku glavu, doima se da je čovjek bio vođa jer je sa svojih 20 metara bio najviši među rajom. Golijat. Lenjin i Liliputanci. Onaj na koga bi se pozivalo, kad bi se dobilo batina od nekog starijeg u naselju. „Vidjet češ ti kad ti Lenjina zovnem, kičmu će ti savit, šupku…“  I ovako postavljena samo glavuša, čovjek bi mogao pomisliti da je dolijao nekoj ogromnoj giljotini i eto nakon što su mu odrubili glavu, prelili su je broncom i izložili je ovdje na trgu. Stvarno mi nije jasno, zašto su samo ogromnu glavu postavili. Al sigurno postoji neki fol. Ime grada prevedeno sa burjatskog bi značilo Crvena Vrata, iako ne znam kome je ta poruka upućena. Sjeverno od grada je Rusija. Istočno i zapadno, također Rusija. Južno je Kina. Gdje god kreneš crveno i u sred tih crvenih ideologija, Crvena Vrata. Kao da u sred sobe postaviš vrata, na kojima piše Soba. A sad kad nešto pomislim zašto su na ulazu u Rusiju tražili podatak šta točno unosimo, vidim da je to sada skroz opravdana sigurnosna mjera, jer tko ne bi došao u iskušenje probati maznuti glavu Lenjina od 42 tone i prešverat je preko grane. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo |
11.06.2018., ponedjeljak
Četvrta noć
|
Stajemo na stanici koja se zove Zima i nalazi se na 4,902 kilometru od Moskve. Osam sati je na večer, u Moskvi je sada 15.00, dok je kod nas u centralnoj Europi sada sedam sati manje, točnije 13.00. Na izlasku iz vlaka, jedva silazimo na stanicu, jer su se lokalci već razletili na sva vrata i već tu čekaju sa kruhom, piroškama i razno raznim pićem. Ovdje nema one opuštenosti koje se sjećam iz Omska. Ovdje je borba za svakog putnika. Kupujemo dvije mineralne za 30 rubelja ( 1 € ili 7 kuna ) i vrećicu sa jedno 15-ak piroški za 40 rubelja ( 1,30 € ili 9 kuna ). Gubimo se vrlo brzo nazad u kupe, jer na stanici vlada opsadno stanje što se tiče prodaje putnicima. Promatram kroz prozor ovu stanicu, imam osjećaj grižnje savjesti što si na temelju ovih par minuta gradim nekakvo mišljenje o ovom mjestu. Da su siromašni. Siguran sam da svaki ovaj gradić krije bezbroj predivnih životnih priča. Da pola ovih ljudi koji sada jadni trče, ne bi li prodali štogod i zaradili par rubelja, imaju materijala za ispisati knjige. Šteta je samo protutnjati i ne upoznati se malo dublje sa duhom i načinom življenja u ovim mjestima. Da bar imam vremena i novaca, samo bih putovao po Rusiji dok ju ne bih uzduž i poprijeko upoznao. Imam osjećaj da je ova zemlja prezanimljiva. I mislim da je za vrijeme Sovjetskog Saveza bila još egzotičnija i zanimljivija. Sada i oni jedu po McDonald's-u i piju Coca-Colu. Sada i oni voze Mercedese i furaju furke o konzumerizmu, sticanju novaca i još malo više novaca. Istočni blok postaje sve više i više dosadna i isfurana kopija zapadne opsesije novcem. Ali ova mala mjesta još drže neku posebnu čar, do njih nije stigao Big Mac. I ono što je najbolje, mi ne znamo ništa o tim mjestima. Mi ne gledamo filmove koji su snimljeni u Zimi, Omsku ili Krasnojarsku. Mi nikada nismo ni čuli za neke gradove u Rusiji, a veći su i imaju više stanovnika od Zagreba. Nakon otprilike 5,000 filmova koje smo pogledali, znamo kako izgleda Pariz ili New York. Znamo i kako se živi u New Yorku ili L.A.-u i kako funkcioniraju stvari na Floridi ili u Las Vegasu. Koji su problemi sa rasizmom a koji sa kriminalom, kakav je bio rat u Vijetnamu, tko su bili kauboji i Indijanci. A ovo ovdje je toliki teritorij, toliko gradova i sela, toliko ljudi koji su užasno slični nama i po jeziku i po temperamentu. I mi jedni o drugima blage veze nemamo. Samim tim nam je i čudno što se razumijemo, a ne pričamo jezikom našeg sugovornika, niti on barata našim. Vlak kreće, a meni ostaje pogled na ovim ljudima i ovim zgradama. Toliko bih želio čuti bar jednu priču iz ovoga mjesta. Na stolu u kupeu su vrećice kave i čaja u prahu, tako da je Ivanović trknuo sebi napraviti kavu, ne bi li sebe počastio što mu je opet bolje, a i svakako da nadopuni ovu kraljevski gozbu piroški i mineralne. S tim vrećicama u prahu treba samo otići do onog kupea gdje su provodnice, kod kojih se nalaze samovari, tradicionalni metalni kotlovi za zagrijavanje vode. Tu si svatko može napraviti čaj ili kavu u bilo koje doba. Ulazeći u kupe sa vrelom kavom, taman se zezamo kako danas još samo opekotine fale. Nismo ni završili misao, vlak naglo koči a jedna mineralna pada na čašu u kojoj je bilo još malo pive i to sve leti Tomi u krilo. Pokušavaju se naći maramice, Brane koji je na gornjem krevetu i sa kojeg silazi samo ako baš mora, tromo promatra cijelokupnu situaciju, no ipak pokušava isto pomoći. Prevrčući rukom koja mu svakako visi sa kreveta, po stolu u potrazi za maramicama, ruši i drugu bocu mineralne koja ovaj put kupi sa sobom ništa drugo nego vrelu kavu i sve to skupa opet završava Tomi u krilu. Toma sve to promatra mrtav hladan, valjda već pomiren s tim da šta god da se prolije u kupeu, ionako će završiti njemu u krilu, stoga zašto praviti sada drame i opirati se suđenom. Noć se spustila nad Sibirom, što ne znači da je dan još gotov. On je naime stvoren za nesreće svih vrsta, pa da ne zabušavam, počinje i mene rasturati stomak. Šopam u sebe sve moguće tablete, po istom sistemu kao i Suman danas. Suman me promatra iz kreveta i pruža mi ruku. „Druže, primi ovu štafetu i nosi je dalje sa ponosom.“ „Hvala druže, biće mi velika čast preuzeti mučninu i nastaviti s bolovima u stomaku.“ „Budi dobar prema mučnini i bolovima, njeguj ih i pazi, kao što ja to činih danas. Čuvaj se vanjskih neprijatelja!“ Babuška koja je nadošla malkice, ulazi opet u kupe, kao da nas provjerava jesmo dobri, živi i zdravi. Kod ovog zadnjeg kuži da nismo baš najbolji, pa odlazi na kratko i vraća se sa tabletama, tjerajući me da ih sve odjednom progutam. Opirem se na fin način, pokušavajući ženi dati do znanja da sam malkice skeptičan, jer ne znam šta mi gura u usta i kakve su to tablete. Ona bez ikakvih ustručavanja, najnormalnije objašnjava na ruskom da se smirim i uzmem sve te tablete i popijem odjednom. Vidim da nema šanse se riješiti nje kad zapne za nešto, tako da uzimam tablete i gutam jednu po jednu, dok ona revno pazi da sve do jedne strpam u usta. Jebiga, valjda su tablete ok. Ili ću ih progutati, ili se nećemo riješiti babe još slijedećih nekoliko sati iz kupea. Ostatak plače od smijeha, osim Sumana koji me gleda ispod one deke. „Izdajico, pustit ćeš tim tabletama da preuzmu kontrolu nad tvojim stomakom? A šta je bilo sa našom štafetom, druže?“ „Sumane moj, sve je ovo za više ciljeve, za prosperitet i svijetliju budućnost.“ „Mora da je to i Edison govorio okolo, kad bi ga ljudi pitali šta je to... žarulja?“ Javlja se Brane s gornjeg krveta i smije se kroz jastuk, dok mu ruka i dalje visi nad stolom, ne promjenivši položaj još od rušenja mineralne. „E pa de zamisli, koje je on tek probleme imao objasniti ljudima tada, koliko će žarulja pridonijeti svjetlijoj budućnosti. A ne ovi vaši problemi sa stomacima. Ajmo sada obojica po 100 sklekova, pa da vidiš kako će vam se vratiti boja u lice. A i proljev u gaće.“ Toma si briše hlače od svih tih silnih šarenih nijansi, stvorenih preciznim uštopavanjem kave i sokova u krilu. Četvrta noć Umiremo od pomisli kakav dan. Još uvijek me stomak ubija. Bar je Suman donekle bolje ili se bar tako čini. Svi spavaju, Brane i ja blejimo što u zid, što u plafon. On još otkriva hiperaktivnost u sebi, čini nemoguće tako što se stvarno spušta sa svog kreveta, koji je u međuvremenu nazvan prijestolje i odlazi prati čaše. Pola pet je u jutro. Možda ako zaspem neću biti svjestan ovih bolova u stomaku? Samo kako zaspati, ako sam ih čitavo vrijeme svjestan? Nema šanse da me san uhvati. Gledam ove papire i po nekakvim planovima trebali smo oko ponoći proći Angarsk, navodno najveću industrijsku zonu u Aziji sa ogromnim petrokemijskim i kemijskim postrojenjima. I odmah 100 km poslije Irkutsk, studentski grad, Pariz Sibira. Mi ništa od toga nismo vidjeli i nemam pojma kako smo uspjeli ne primjetiti da smo prošli kroz najveću industrijsku zonu u Aziji ili da smo čak stajali u dva grada. Ovaj zadnji, Irkutsk, je nastao kao i većina sibirskih gradova, koji su nekada davno bili Ostrozi. Ostrog je drvena utvrda, nekoliko drvenih nastambi okruženih drvenom ogradom, visokim gredama koje su imale funkciju zaštitničkog bedema. Taj Ostrog bijaše tada kozački garnizon, ruska granica prema istoku. Možda je i Zaostrog na makarskoj rivijeri nekada davno bio Ostrog. A možda i nije. Uglavnom, irkutski Ostrog se širi i postaje grad kada se pročulo da okolica obiluje zlatom. Oni koji ga nađoše, baciše se odmah na nabavku svega što srce voli, pa odjednom niknuše trgovine sa razno raznim skupocjenim perverzijama, ljudi skinuše sa sebe blatnjave krpe i odjenuše se po zadnjem pariškom trendu i grad prozvaše Parizom Sibira. To je kao da Imotski radi broja Mercedesa po glavi stanovnika, dobije pridjev Stuttgart Zagore.  Uglavnom, kulturni i civilizacijski štih se ne može pripisati frakovima i čipkastim suncobrančićima. Njega donesoše prognanici iz zapadne Rusije poznatiji kao Decembristi po istoimenom ustanku protiv tadašnjeg Cara. Oni su bili protjerivani na 30 godina iz svojih domova i morali bi krenuti od početka u dalekom Sibiru. Veliki dio je osjećao još olakšanje sa novonastalom situacijom, jer su svakako uživali veću slobodu nego u Moskvi ili St. Petersburgu. Pogotovo ako je mjerilo slobode ogromna njiva, naspram gradske skučenosti, budući da su profesori, oficiri i naučnici odjednom postali farmeri. Neki su se čak, nakon što bi isteklo 30 godina, vraćali tamo odakle su protjerani. Drugi bi, nakon što bi isteklo 30 godina, već bili mrtvi. Oni koji su i nakon svih tih godina bili živi, te imali snage i volje da se vrate, obično ne bi naišli na bilo što, zbog čega se vrijedilo vratiti. Posjedi su im bili oduzeti, a i dalje ih nitko nije dočekivao raširenih ruku. Tako da je većina ostala živjeti tu gdje jesu i tako su godinama svojim intelektom i kulturom utjecali na lokalni razvoj cijelokupne zajednice. U Irkutsku je i krajnje zapečaćena sudbina imperijalističkome otporu nadolazećim Boljševicima. Tu su streljali vođu Bijelih, poznatog polarnog istraživača i starog morskog vuka Admirala Kolčaka. Vidio čovjek da narodna raspodjela, boljševizam i Sovjeti nisu baš njegov film, te ne idu na ruku povlaštenom staležu, kojem je i sam pripadao. Htio je zajedno sa Englezima da tvornice i zemlju vrati pravim vlasnicima, pa je u ime cara, imperijalizma i budućih dobrih odnosa između ruskih tajkuna i engleskih nogometnih klubova, poveo čitavu vojsku na Boljševike. Ovi naravno nisu baš gledali sa pretjeranom euforijom na to sve, te su ga nakon par godina naganjavanja po Sibiru, streljali u Irkutsku. Tu je cijeloj priči oko bijelih, žutih, smeđih, crvenih, narančastih, došao vrlo brzo kraj. Crveni zajahaše prijestolje i jahali su dobrih 70 godina, a FC Chelsea iz Londona danas ionako drži Roman Abramovič, što bi admirala sigurno razveselilo da je nekim slučajem poživio još koje stoljeće. Ah, vidi, prošli smo valjda i Sludjanku odmah poslije Irkutska. Jedina stanica koja je kompletno sagrađena od mramora, u čast graditeljima Bajkalske željeznice. Super. Nek smo sve to fino fulali. Jao, da li bi ja mogao ikako da zaspem više, jutro već sviće ako mogu dobro uočiti kroz ovu rupu na zamagljenom prozoru. Nebo polako poprima svjetle nijanse prošarane oblacima, a ove nepregledne modre livade izgledaju kao da su ih prekrili valovi nošeni povjetarcem. Ovo jesu valovi nošeni povjetarcem. Livade inače ne bi trebale biti niti modre, niti obilovati valovima koje nose povjetarci, iako ih je lijepo zamisliti takve. Proširujem ovu rupu na prozoru sa zavjesom i ovo definitivno nije livada, već neko more ili jezero... more ne bi trebalo po nikakvoj logici... jezero! Pa ovo mora biti Bajkalsko jezero! „E ljudi budite se, mislim da prolazimo pored Bajkalskog jezera!“ Ekipa skače sa kreveta i svi sada trljamo dlanovima i zavjesom po prozoru. „Jesi siguran da je to Bajkalsko?“ „Pa prošli smo Irkutsk noćas, znači to bi trebalo biti to. Mislim, jebiga, ogromno je, pa valjda nema hrpa ovolikih jezera u okolici.“  Svi smo se zalijepili za prozor i škiljimo u vodu. Ništa specijalno, nikakvi vodopadi, nikakva riba koja skače par metara u zrak, nikakve vratolomije, samo ogromna vodena površina i valovi nošeni povjetarcem. Jezero ko jezero, čovjek bi pomislio. Ali ovo je Bajkalsko jezero, najdublje (1642 m) i najstarije jezero (preko 25 milijuna godina) na svijetu, koje sadrži 20% svih svjetskih zaliha slatke vode. Voda je toliko kristalno čista, da je u proljeće kada se led otapa, vidljivost i do 40 metara dubine. Mi to sve naravno možemo potvrditi u ovom trenutku, škiljeći iz vlaka kroz ovaj zamagljeni prozor. Isto kao i dužinu jezera, koja iznosi negdje oko 636 km. Toliko nam naime pogled seže pogotovo u zoru, dok smo još krmeljavi. Proglašen dijelom UNESCO-ve svjetske baštine, jezero obiluje sa preko 1000 biljnih i preko 1500 životinjskih vrsti, od kojih je oko 80% endemskih primjeraka. Kao npr. Bajkalski tuljan, jedini slatkovodni tuljan, koji bi sigurno od svih tih 636 km jezera bio vjerojatno direktno nama ispred prozora i mahao nam, samo da ne prolazimo eto taman kroz tunel, pa nit jezera, nit tuljana na vidiku. „Pazi šta piše ovdje: Ribari oko jezera preživljavaju loveći omul, endemsku vrstu pastrve. Koji apsurd u današnjoj globalizaciji. Preživljavaš hraneći se endemskom vrstom ribe, zamisli kraljeva.“ „Kao da si na napuštenom otoku i brišeš guzicu novčanicama od 100 eura, jer njih sasvim slučajno imaš, al WC papira nemaš.“ „E da imaš ove rakove guzica bi ti blistala, piše da u jezeru ima čitava vojska endemskih račića koja se brine za čistoću jezera. Tamane sve, od algi i bakterija, preko utopljenih insekata, pa sve do uginule ribe ili čak životinja koje se nađu u jezeru. Navodno kada bi se čovjek utopio u Bajkalu, ako ga se ne bi našlo u roku tjedan dana, rakovi i drugi popratni ciklusi bi sredili leš kao da ga nije ni bilo. Nema sa rakovima zajebancije, ne vole prljavo i gotovo!“ „Jao da ih je par mojoj mami, vrištala bi od sreće. Usisavaju, brišu prašinu, peru suđe...ako nemoš oprat tanjur, oni ga pojedu, jer kao što si reko, ne vole brate prljav tanjur i gotovo.“ „Zamisli jednog od tih rakova, da ga odjednom staviš u svinjac, uzmeš ga iz kristalno čiste vode u jezeru i staviš ga ravno u svinjac, u govna do ušiju.“ „Jao jebote, srce bi mu otkazalo, totalni šok. Hoda u krug po onim govnima i bunca nešto, priča sam sa sobom. Onda ga spuca agresiva, pa se izdere na onu prasad da će ih sve potamanit, progutat će ih sve u jednom zalogaju. A one zamusane ogromne krmače gledaju blijedo u minijaturnog raka, točkica mala viri iz govana i nešto skiči. Čini im se kao da čuju nešto, ali toliko je to u dubini, sičušno, da sve nešto njuškaju oko raka, ne bi li skontale šta to pišti iz govana.“ „A rak se skinuo do pasa, zajapurio se, urla na krmače i bljuje istovremeno koliko mu je odvratno sve oko njega.“ „Jao fuj.“ „I maše onim rukama tj. kliještima, kao hoće da ih udari, a nogama je čvrsto obgrlio govna, jer kada krmače njuškaju oko njega, svaki put malo fali da ga usišu u nos.“ „Još joj sa nosa kapne divovski vlažni balac i ravno na raka. A ovaj lud. Do nekidan je bio dirigent malih bečkih račića, odjeven u svilu ispod fraka, u kristalno čistom jezeru dubokog Bajkala. A gledaj ga sada, prekriven ogromnim balcem, među krmačama, u govnima do guše.“ „E, evo jezero opet. Trebali su kompletno tunel spičiti cijelom dužinom jezera, tako da ga najbolje ni ne vidimo.“ „Piše da ime jezera potječe iz burjatskog što bi značilo bogato jezero.“ „Ko bi oni trebali biti, ti Burati ili Burjati?“ „Ljudi od bure... piše da su mongolski narod, možda čak direktni potomci velikog Đingis Khana, koji žive na istočnoj strani obale.“  „S one strane obale, stanuju djevojčice, kojima kojima miriše koža.“ Ivanović se hvata gitare, nema veze što je zora, valjda neće nitko od komšija imati ništa protiv Zagranjenog Pušenja u sabah, in the morning. „Uzalud glancaš svoje mongolske cipele uzalud otkopčavaš burjatske košulje one se neće nasmijati na tvoje bajkalske folove neće se osvrnuti naaa... ribu! Možeš im lagat da ti je babo direktor il' da si treća godina prava one će znati da si niko i ništa običan Burjat sa jezeeerrrraaaa! I opet češ teturati uz Baikal Sea u čistom jezeru oprat češ lice sjest na pločnik, zapalit cigaru i gledati na drugu stranuuuu obaallleeee“, ajde malo pjesme iz petnih žila u 5 u jutro, sigurno će razveseliti sve suputnike u kupeima oko nas. „S one strane obaleee stanuju djevojčicee kooojima koooojima mirišeeeee kožaaaaaa.“ „S ovom pjesmom, želimo svim putnicima na liniji Moskva-Vladivostok srdačno dobro jutro!“ Toma otvara vrata od kupea i pogledava lijevo-desno. „Ok, niko se ne buni.“ „Pa sad su se tek probudili, jebu nam sve po spisku u sebi, al im se još ne da ustajati iz kreveta. Ovo je bilo samo da ih malo prepadnemo.“ „E, to! Nema opuštanja, neprijatelj vreba u svako doba.“ „Ma ko je vidio spavati, a zora svanula. Gdje to ima?“ „E, molimo vas da sjednete nazad u klupe, vraćamo se našoj zabavno-obrazovnoj emisiji sa današnjom temom – Bajkal, plus razne druge stvari. Dakle, 336 rijeka utječe u jezero, a samo jedna, Angara, istječe iz jezera u Jenisej i onda prema polarnom moru. Pazi ovo, jedna od većih rijeka koje utječu u jezero, zove se Sarma. Po najhladnijem i najbržem vjetru koji puše preko jezera, koji se također zove Sarma.“ „Kako bi to bilo dobro, ploviš tom rijekom i oko tebe plutaju sarme i sijeckani kupus.“ „Divno, a ti u čamcu tu i tamo zagrabiš mrežicom po koju, pobiberiš malkice, kruh umačeš u rijeku, jer je sve ionako kao ogromni rasol koji teče.“ „Šta je rasol?“ „Pa ono od kupusa, sok, umak, ono što je najbolje popiti kad si pijan ko leš i ne možeš doći sebi od mamurluka. Ono što bi nama sada izuzetno dobro došlo.“ „I šta, to trgneš i dobar?“ „To je ogavno popiti poslije pijanstva, al to trgneš i stari, ko da nisi nikada popio kap alkohola. U sekundi si ko nov.“ „Nije onim rakovima ni tako loše, zajebavaju se po jezeru, tamane sve, a još im dolazi čitava rijeka puna sarme. Još i kad taj vjetar zapuše, pa porazbaca listove kupusa po čitavom jezeru, eee ko ne bi bio rak...“ „Najlakše biti rak, a ko će selo braniti?“ „Brane.“ „A di je Brane?“ „Vidi stvarno, nema njega.“ „Ma otišao je čaše prati, možda da ga zovnemo da vidi Bajkalsko?“ „Ma šta će bezveze gledati Bajkalsko, bolje da nam čaše opere.“ „Tako je, Bajkalsko može uvijek gledati, a čaše baš i nemamo uvijek čiste.“ Taman se otvaraju vrata od kupea i Brane ulazi sa svim tim čašama. „Brane, jesi vidio Bajkalsko?“ „Gdje?“ „Pa evo prolazimo taman.“ „Ne seri“, ostavlja one čaše i na brzinu pogleda kroz prozor „stvarno Bajkalsko, nema greške. Hoćemo stajati, malo kupanje i to...“ „Pa naravno, sad će majstor da ga parkira i idemo brate svi da ronjamo, cijela kompozicija.“ „Jeste, naprosto svi. Od G-ključa, preko A-mola u J-ezero.“ Stvarno koliko jezero... I predivno ovo sve izgleda, pogotovo kada se okom uhvati kako ostatak vagona izlazi iz tunela, tik uz vodu. Mogu se misliti kakva je ovdje perverzija od ljepote zimi. „Ovo cijelo jezero bude zaleđeno preko zime i to toliko da su preko njega vukli ove vagone tj. cijelu kompoziciju. Danas se znaju čak i autima voziti po ledu, piše ovdje. Zamisli te divote. Pičiš autom, sve oko tebe ravno i nigdje nikoga, gdje god da pogledaš.“ „Je, samo imam osjećaj da bi se usro od straha, da taj led odjednom pukne i hopa, eto te skupa sa autom na dnu jezera.“ „I to još usran, među one čiste rakove.“ Već pola sata se vozimo uz jezero i izgleda kao da se vozimo uz more, magistralom. Svanulo je, cijelu noć nismo spavali i uopće nemamo osjećaj umora. Izgubili smo sve vremenske orijentacije. A na kraju krajeva, kao da je i bitno. Ionako smo u vlaku 24 sata na dan, tako da ne znam šta bi sa organiziranim vremenom. Ovo je totalna razbibriga, niti je bitno kada spavaš, kada jedeš, da li češ ustati ili nečeš, koliko je sati... Stali smo na nekoj stanici. Izlazimo van čisto da protegnemo noge, udahnemo svježeg zraka i možda na brzinu da otplešemo akrobatski rock 'n roll. Pri povratku u vlak, skužili smo krišom jednu zanimljivu akciju. Sa druge strane vlaka, suprotno od ovih vrata na koja svi ulaze i izlaze na stanicu, ušao je jedan Mongol. Provodnici koja je zadužena za naš vagon je gurnuo keš u ruku, a ona ga je sprovela do kupea pored nas, točnije do broja 15 koji je inače moj neiskorišteni ležaj. Kako je nas svih pet u jednom kupeu sa četiri ležaja, može biti sigurna da ležaj broj 15 ostaje slobodan cijeli put, jer ja niti boravim u tom kupeu, nit ležim na tom ležaju koji je označen na mojoj karti. Sretan i Mongol, sretna i provodnica, svi su u plusu po malo. Brane je na sve to jedino mogao reći: „Very strange behaviour.“ Stomak me opet razvaljuje, uzimam još jednu tabletu protiv bolova i temperature i mislim da sad definitivno odoh spavati. Bar se nadam... Zaspao sam prije nego li sam i skontao da sam zaspao. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo |
08.06.2018., petak
Treća noć
|
Negdje piše da Transsib vozi prosječno 58 km/h i da mu treba 160 sati čiste vožnje. Pa dobro, čemu žurba na kraju krajeva? I ovih tjedan dana kad prođe, mislit ćemo da je prošlo kao u sekundi, poput nekog sna. Vlak prolazi i kroz područje na kojem je zimi znalo biti izmjereno i do -62 celzijusa. Iss pa šta je onda onih -40 u Novosibirsku, ne može se ni sladoled lizati bez da curi na sve strane. Sunce se toliko spustilo da je doslovno sjelo i izvalilo se na čitav horizont. Kad se malo dulje zabulji u nepregledne pašnjake i livade, dobije se osjećaj kao da si na otvorenom moru i promatraš zalazak sunca na pučini. Sad samo da jato delfina krene izranjati iz stepe, bacati se visoko u zrak praveći spiralu i salto istovremeno, preskakati vagone s jedne na drugu stranu i ponovo uranjati u šaš. Neki od njih se čak znaju i propeti na rep i pičiti unazad smijući se, onako kako to delfini već rade. Po stepama. Ne znam jel nas sve jednako inspirira taj pogled u daljinu, to sunce kojeg kao da je neko posebno napuhao za ovu priliku, te zakucao tamo daleko za okolno brdo, ali svi šutke buljimo u taj veličanstveni prizor. Nakon one tjeskobe satkane neprestanim brezama, gustom šumom prvih nekoliko dana, ovo sada je ekstaza za oči i dušu. Sad bih izašao iz vlaka, otrčao delfinima i odskakutao s njima u suton. Ko zna jel bi me primili u jato? I šta onda? Delfini odoše, a ja bezveze silazio s vlaka. Neka me onda tu, pogotovo sada kada je Ivanović uzeo gitaru i otvorio repertoar sa Bijelim Dugmetom. Provoditi beskrajne sate u vlaku znači ležati, jako puno ležati, sjediti i opet ležati, pa sjediti, pa opet ležati. Sve tako dok se čovjek ne odluči od tog silnog ležanja odmoriti malkice, pa sjedne razmisli, te opet mrtav umoran prilegne nazad, kako bi se odmorio od sjedenja. Zamišljam sebi situaciju, na šta bi ovo putovanje ličilo, da ne idem sa ekipom, nego sam samcat. Ili samo sa još jednom osobom. Jel bi umro od dosade? Kako bi onda provodio sate i sate? „Jebote kad ti pogledaš“, razmišljam nešto na glas „dan ima 24 sata.“ „Ma nemoj!“ Naravno da su me odmah dočekali na volej. „E, vidiš to je ta krucijalna informacija koju smo čekali.“ „Naravno, zato sam ju i rekao sada, da si ne bi još nokte izgrizli od iščekivanja ovako jedne poučne izjave. Ne, nego mi provodimo u ovom vlaku 6 ili 7 dana, svaki dan ima 24 sata. Recimo da spavamo nekih 6 ili 7 sati u prosjeku, ma hajde neka je 8 sati. I neka 8 sati provodimo u restoranu, što nam je otprilike do sada prosjek. Mi još imamo 8 sati koje valja ubiti nekako. Mislim nije da nam je loše, dapače do jaja nam je, al kad te sve sate staviš na papir, jebote to je pun kurac vremena.“ „Pa zamisli samo da je normalan radni dan. Spavamo, ustanemo se, idemo na posao tj. restoran, odradimo tih 8 sati pijanstva i onda imamo slobodno za zajebanciju i hobije. Neko voli nogomet, neko se bavi atletikom, plivanje, badmington. Za sve to imaš onda još vremena. Pa ponovo spavanje i sutra je opet novi radni dan“, pojašnjava mi Toma ovu najnormalniju teoriju. „Jebate, pa mi smo još u teškoj frci sa vremenom, nema nam nego da pomno isplaniramo svaku sekundu u zadnji detalj, kako bi što više izvukli iz svakog tog dana“, Suman se ustaje kao da treba pod hitno nešto početi raditi u vezi iskorištavanja vremena, kojeg je ionako premalo. „Slažem se apsolutno, ako mislimo preživjeti ovo putovanje, mislim da je nužno da imamo detaljan plan ko šta radi, u koje vrijeme i s kojom nakanom, te kojoj vrsti namaza na kruh teži, kako bi se kolektivni resursi mogli što bolje rasporediti u svrhu kontrole istih, s obzirom na raznolikost ukusa koje gajimo. Čak i u trenucima kada ne raspolažemo sa nikakvih resursima, tipa namaz na kruh, trebamo biti svjesni kako je nekada bilo lijepo imati ih i sa koliko se samo sjete i nostalgije sjećamo istih. Ko je za?“ „Slažem se!“ „Slažemo se!“ „Definitivno...“ „Prijedlog ovoga što smo izglasali, smatra se usvojenim, stupa na snagu odmah, no ako nedostatak vremena ne dopušta bavljenje tim prijedlogom, budući da smo ustanovili da smo u teškoj oskudici s vremenom, samim tim on nije nužan da se sprovodi. Eto.“ Treća noć u vlaku Ostatak ovog dana provodimo u razmišljanju s kim će nas cure prevariti. Da će nas ostaviti ili bar prevariti za ovog našeg putovanja, nije uopće upitno. Sada samo u detalje razrađujemo čija će cura to napraviti na zanimljiviji način, kako, zbog čega i s kim od naših poznanika, prijatelja, nepoznanika, neprijatelja, itd. Stvarno se pitam, na šta bi ovo putovanje ličilo, da ne idem sa ovom ekipom, nego sa nekakvim uštogljenim dosadnjakovićima. Intelektualnim smarateljima koji samo pametuju ozbiljno, ne bi li im vlastiti ego mogao doživjeti orgazam dok prosipaju enciklopedijsko znanje i citiraju velikane. S bilo kim, s kim se ne razumiješ, iako pričate istim jezikom. Bilo bi isto kao da ti neko nasadi ispred face krdo naguženih pavijana, koji istovremeno boluju i tuguju od neprestanog proljeva i upale hemeroida. I ti si prisiljen buljiti u njih cijele dane. Pa valja to trpiti onda. Mislim da sada razumijem ljude koji pričaju, kako se znaju popičkarati kada odu na krstarenje jedrilicom nekoliko dana. Mal prostor, nemaš kuda pobjeći, šta god da ti ne valja, moraš s tim živjeti slijedećih par dana. Što se mene tiče, ovo putovanje može trajati mjesecima. A kojom prosječnom brzinom garimo, ne bi se čudio ni da nam se to ostvari. Ponoć je prošla već poprilično, nama se ne spava... ne budi blesava, dođi mi do veče, ne budi goveče... Prikladni stihovi koji mi se još u glavi motaju od zadnje seanse Bijelog Dugmeta. Zajebancija, gitara, smijeh...divota. Kao da smo na ekskurziji. Ko bi lud bio umoran i pospan? Odjednom se vrata od kupea otvaraju i pred nama stoji žena u zlatnom kućnom ogrtaču. I čim je otvorila vrata, sastavila je monolog kao da je dobila napokon riječ na nekoj sjednici. Mi šutimo i svi ju gledamo u čudu. Klimamo glavama i pokušavamo nešto sa „Njet Ruski“ da joj damo do znanja kako ju ne razumijemo. Kad eto ti nje zakorači u kupe i sjede ravno između Sumana i Tome. I opet uhvati da melje i sad budući da sjedi direktno ispred mene, vidim da je to ni manje ni više nego ženska verzija onog negativca iz James Bond filmova što ga zovu Jaws ili Ralje, jer su mu svi zubi željezni. Al ovoj gospođi ne da su zubi željezni, nego su svi do jednog zlatni! I gornji i donji. Žena kad zine i progovori, moraš stavljati sunčane jer misliš da pričaš sa suncem. Takvih 10 baba poredati preko zime po obali, sezona bi trajala cijelu godinu. I baba se ne gasi, udara ona po svom, priča li ga priča, a mi poluslijepi škiljimo i ništa nam nije jasno. Jebiga budući da ne prestaje, pokušavamo pohvatati neku riječ da nam zvuči poznato i onda se uhvatimo te riječi i komentiramo na našem. Krenemo s temom u tom smjeru. Onda ona nas gleda, al ne da nam da se previše raspričamo. Sjebe nas vrlo brzo u korijenu i opet ona nastavi mljet svoje nešto, dok mi opet neku riječ ne izdvojimo iz njenog monologa i ne krenemo bacati komentare u tom pravcu. Hoće da se slika s nama i pokazuje nam sliku nekakvog djeteta, u kakvom god to kontekstu bilo. Umiremo od smjeha s babom, ubišmo se od priče, al nitko nikoga ne konta 2%. Vadi cigaru i pokazuje na Tomu i Sumana da odu s njom zapaliti. Njima dvojici ne preostaje ništa drugo, nego da ju šutke slijede i spase nas ostale njenim napuštanjem našeg kupea. Jao babe, uleti kao tornado, niti tko zna šta, kako, odakle, pomete nas s pričom, povuče dvojicu u vrtlog za sobom, ostavi pustoš komunikacije za sobom i nas trojicu zapanjene. Vratiše se ova dvojica nakon nekog vremena, izbezumljeni, umiru od smijeha. Uspjeli su skontati na kraju, da baba putuje negdje prije Vladivostoka, u posjet kćerci i unuku. Ono dijete sa slike je valjda unuk. Dali su joj do znanja da idu spavati, ne bi li joj eventualno palo na pamet da opet dođe k nama.  „Svaki put kad je žena otvorila usta“, smije se Suman „ja sam očekivao da će iz usta iskočiti mali Alibaba i 40 još manjih hajduka s punim rukama zlata i da će počet bježat po vagonu.“ Idemo spavati, nevjerojatno, ali već je 5 u jutro. Al dobro, nije da nas sutra čekaju obaveze ili da moramo rano na posao. Osim ako se nećemo držati one Tomine, da je odlazak u restoran u neku ruku poput radnog dana. Četvrti dan Spavamo kao zaklani (kakav užasan izraz koji se normalno koristi na Balkanu), sve dok ne stajemo ponovo na nekoj stanici. Toma i Suman izlijeću van da kupe kruha i vode. Ivanović kojeg je zapao madrac na podu, iskorištava situaciju i baca se na krevet. Budimo se i mi ostali polako i kužimo da smo spavali samo nekoliko sati, a čini nam se kao da je kasno poslijepodne. Gledam ove moje spise i po nekakvom planu, mislim da smo za vrijeme spavanja prošli kroz Krasnojarsk. Treći najveći grad u Sibiru, veličine Zagreba, koji leži na rijeci Jenisej, sa svojih 5,500 km dužine, petoj najvećoj rijeci na svijetu. Na istoj toj rijeci nedaleko grada, nalazi se ogromna hidroelektrana, gle čuda, peta najveća na svijetu. Za vrijeme II. svjetskog rata, Krasnojarsk je snašla ista priča kao i većinu sibirskih gradova. Sva industrija sa zapadnih dijelova je prebačena ovdje. U istom tom periodu, ali i dosta godina kasnije, tu je bio i centar radnih logora poznatijih pod nazivom Gulag. I preseljena industrija, kao i stotine tisuća logoraša, katapultiralo je rast stanovništva u gradu. Gradu, koji je opet doživio veselu sudbinu zatvorenog grada u kojeg se moglo samo sa posebnim dozvolama. Svjetla strana povijesti je ta, da se tu nalazi onaj najlijepši most koji je nagrađen početkom 20-og stoljeća na svjetskoj izložbi u Parizu. Eiffelov toranj i konstrukcija tog željezničkog mosta preko rijeke Jenisej, su pobrali najveća priznanja te 1900 godine. Kako god, mi smo po svemu sudeći taman zaspali prije nego što ćemo preći taj most. Super.  Izležavamo se na krevetima, ne znajući šta bi sami sa sobom. Osim da zajebavamo jedni druge, a najviše sami sebe u svakom slučaju. Najlakše se zajebavati na svoj račun. Mogućnosti udaranja ispod pojasa i pragovi tolerancije su neograničeni. Ne da nam se pomaknuti nigdje, jer smo se ionako probudili rano, ionako je jedan čitav dan pred nama, ionako nemamo pojma kako da ga ispunimo. I šta drugo raditi nego ležati i biti ironičan u vezi svega. Osjećam se poput Bill Muraya u filmu „Beskrajni dan“ kada se svaki dan iznova budi u jučerašnjem danu. Opet ćemo ići u restoran, vidjet ćemo opet iste ljude po hodniku, opet ću probati sa kavom, pa će nas sve opet prevariti piće. Sve znam i sve već vidim unaprijed kako će izgledati. Vjerojatno će nam i ona baba opet u neko doba upasti u kupe, zajedno sa svojim oralnim trezorom. Suman nam je nešto blijed, točnije blijed je kao krpa. Koliko god učestvuje u zajebanciji, vidi se da mu je loše. Svako malo bježi u WC. „Proljevuša majstore, ha?!“ „Ma joj šuti, baš me zajebava stomak pošteno. Ne znam šta mi je.“ „Da te možda stomak ne zajebava?“ „Da ti možda nije nešto loše?“ „Ajde sve još nekako, dokle god nemaš problema sa stomakom, to zna onda baš biti zajebancija.“ „Lako se vama zajebavat, dok mene stomak zajebava.“ „Pa je u svakom slučaju, bilo bi nam puno teže tebe zajebavat, a da nas boli stomak.“ „Ma bićeš ti dobar, dokle god nisi blijed i ne boli te stomak, sve drugo će proći.“ „Odoh ja na WC, sve mi se čini da imam nekih problema sa stomakom, pa bolje tamo da vidim šta je, nego ovdje u kupeu.“ „Je je, svakako je tamo prikladnije, al blijed možeš biti i ovdje, ne smeta nama.“ „Neka, odoh biti blijed negdje drugo. Mogu onda fino na miru skoncentirati se na to da mi je loše i misliti stalno na to. Ovako me samo zapričavate bezveze, pa mi još samo treba da prestanem misliti na to kako mi je. I da mi još eventualno postane bolje.“ „Ma kakvi, šta ti je, idi onda bolje da te mi ne smetamo, još ćeš nam tu i ozdraviti, pa šta onda tek.“ Stajemo opet na nekoj stanici, nemam pojma gdje bi to trebali biti, nikako da skontam neki natpis. Izlazimo van i seljani nas oblijeću sa svih strana. Ovdje prvi put primjećujemo koliko ti ljudi zapravo izgledaju jadno i siromašno. Valjda totalna suprotnost ovim stajalištima do sada. Gledam okolo, ni zgrade ne izgledaju ništa bolje. Sve je nekako sivo, oronulo, kao da je sve skupa na izdisaju. Žao mi je ljudi, žao mi je čitavog mjesta. Uzimamo domaće piroške natrpane u vrečici, najradije bih da imamo hrpu para i da pokupujemo sve što ovi jadni ljudi prodaju. Ma kako kratko i nerealno bilo ovo izlaženje iz udobnosti i sigurnosti vlaka, dovoljno je da uroniš u atmosferu koja ovdje vlada. Sve oko nas bode u oči siromaštvom. Tek kada vidiš ovako nešto, možeš donekle postati svjestan koliko je nama dobro. Pa koliko god nismo ni mi bogatuni, na ovim primjerima naučiš cijeniti i ono malo što imaš i donekle sređene sredine u kojima živiš. Osjećam kako nas svi promatraju kao nekakve veleposjednike, razmažene bogate turiste sa zapada. A znam da u takvim pogledima nikada nema simpatija, koliko god mi bili dobrodošli sa našim novcem i koliko god se oni na silu smiješili, znam točno šta misle kad nas gledaju. A kako im sada svima objasniti da mi nismo ni bogati Englezi, a ni Ameri. Nego jadni mali Hrvati, koji su isto čistili govna, lomili kičmu i pišali znoj kako bi sada bili ovdje. Kako im to svima objasniti? I šta bi oni s tom informacijom? Zato odoh bolje nazad u kupe. Svi socijalni problemi su zaboravljeni one sekunde kada smo zgrabili prvu pirošku. Davimo se ko djeca kada se dokopaju čitave bombonjere. Sve izgledaju iste, ali tek kada zagrizeš vidiš da su neke punjene krompirom, a neke kupusom. Uglavnom ne znaš koje su bolje. Nije prošlo 10 minuta, Sumanu je još gore, ide u WC povraćati. Čovjek je vidno bolestan. Čak ne nalazimo za primjereno da mu kažemo, kako nam je drago da je tako, jer ima više piroški za nas. Mislim da mu više definitivno nije do zajebancije, uz sav njegov bogati duh koji ga čini takvim kakav je. Šopamo ga svim mogućim tabletama, protiv bolova u stomaku, za glavu, protiv proljeva, protiv ovoga i onoga. Sve što nalazimo u asortimanu lijekova, samo guramo u njega. „E majstore, hoćeš zaliti ovo s votkom, mi ne bi pili sada rano nam je, a i vodu bi ostavili sebi, nemaš pojma koliko su slane ove piroške bile.“ „Ma da, pa nemojte bezveze trošiti vodu, dajte meni alkohola i tableta. Pobit ću vas sve, čim mi ta kombinacija lupi u glavu.“ „Bićeš ti dobar, evo vode, pa legni i odmori malo, proći će to. Biće da ti ona baba od jučer nije baš legla.“ „Baš, ko ne bi pobenavio od onoliko zlata. Još sam ja super.“ „Ma šuti, zlato i novac najprije pokvari ljude. Eto tebi je pokvarilo stomak.“ Zamotali smo Sumana u sve moguće deke koje smo našli u kupeu. Jadnik se trese, zima mu je na +30 u kupeu, blijed, povraća, ima proljev. Nije se nitko mogao na boljem mjestu razboliti, nego na pol puta u Transsibirskoj. Valjda će biti ok, jer nit nam je nazad, nit naprijed ako mu ovo potraje. Dan prolazi užasno sporo, osjećaj nekakav kao da jedan dan traje normalno 48 sati. Pošto je Ivanović prespavao akciju s piroškama, otvara sebi konzervu s mesnim nareskom, koju je pitaj Boga gdje našao. Odjednom krv šiklja na sve strane. Opet si je uspio razrezati prst. „Jebem ti konzervu i ko ih pravi ovakve!“ Iz srednjeg prsta desne ruke šprica na sve strane, kao da smo naftu našli. „Evo i meni po majici, gle i ovdje po plahtama. Vidi se da neko vrijeme nisi upražnjavao rezanje prstiju.“ „Stvarno Ivanoviću, kao odrastao muškarac, trebao bi ipak voditi računa da se redovnije ispražnjavaš, a ne ovako. Prst ti se izbezumio kad si ga napokon porezao.“ Zatrpavamo ga maramicama i nekakvim krpama za koje isto nitko nema pojma otkud one. „Stvarno sam se zanemario, previše vremena posvećujem drugim stvarima, umjesto da si fino izrežem sve prste, ko svako normalan.“ Nakon nekog vremena krv ne prestaje natapati sve što stavimo na ranu, za koju tek sada vidimo da je iznenđujuće duboka. Kako smo dijagnosticirali dubinu posjekotine, tako je Ivanović problijedio, počinje se preznojavati i sad je i njemu odjednom loše. Jedan bolesnik je na gornjem krevetu, spava sahranjen ispod gomile deka koje smo nabacali na njega. Sad smo dobili i drugog pacijenta. Slabo mu je i treba mu vode, koju smo mi naravno pored manije za piroškama i votkom, opet zaboravili kupiti. Toma i ja prevaljujemo kilometre kroz sve te vagone. Kao da ih se putem iznenada pojavilo još, između nas i restorana. Napokon stižemo, da bi saznali kako ni oni nemaju vode. Ništa, kad smo već tu i kad je toliki trnovit put iza nas, a bogami i ispred nas, jer valja se vratiti nazad – onda ćemo bar jednu kavu slistiti. Valjda pacijent br. 02 neće iskrvariti i dehidrirati dok dođemo nazad. Popili smo na miru kavu, zapalili po koju, napričašmo se gdje si, šta si, kako si – ko da se nismo godinama vidjeli. Krenulo nas, umalo zaboravišmo na ranjenike (ned'o Bog da je Tito imao nas dvojicu na Neretvi) i sekunda je falila da još naručimo po pivu i votku. Tek kada nam je direktor restorana pokazao dva prsta i uperio na nas dvojicu, a zatim pokazujući pet prstiju upitno podigao obrve, sjetišmo se da smo tu po zadatku. Teška srca odlazimo nakon dobrih sat vremena nazad. S obzirom inače na naš boravak u restoranu, ovo je bilo kao da smo s nogu stukli Espresso. Uzeli smo nekakav sok, pa ipak nećemo se čovjeku vratiti praznih ruku, a očajnički čeka našu pomoć. U kupeu se situacija malo smirila, Ivanović doduše diše na škrge i gleda u ovaj sok kao hipnotiziran, ali bar je krv prestala teći u potocima. Baba koja nas je sinoć handrila i gnjavila da pijemo i slikamo se s njom, opet tetura mortus pijana hodnikom i ulazi nam svako malo s neprestanim pozivima da njoj i votki pravimo društvo. Sva sreća pa je toliko pijana, da samo otvori vrata od kupea, proviri glavu i kroz deformirani cer na licu i svo zlato što sija, uspije izgovoriti nešto u stilu: „Daavaaaj... vuuooodka...“ Zatim ju ravnoteža malo zajebe, zatetura se jadna i sila teže ju odnese par koraka niz hodnik. Zaustavi se pred nekim drugim kupeom i misleći da je i dalje na istom mjestu, opet otvori vrata od tog drugog kupea i ponovi svoj poziv na druženje. Samo sada skroz drugim ljudima, 2 ili 3 kupea dalje. I tako nekoliko puta. Oznake: nogomet, rusija, prvenstvo, transsib |
07.06.2018., četvrtak
Novosibirsk
Taman što smo se zagrijali s pivama, vlak usporava i kroz prozor se naziru prve kuće, pa zgrade, tvornice. Ulazimo u Novosibirsk, glavni grad Sibira. Prelazimo preko ogromne rijeke Ob, na kojoj je hrpa brodova, svezani za obalu jedni uz druge. Djeluju nekako tužno, oronulo, kao da su najslavniji dani iza njih. Grad se čini poprilično ogroman, bar sudeći po tome da čitavu vječnost ulazimo u njega. Vlak se zaustavlja, izlazimo protegnuti noge, a na stanici imam osjećaj kao da je strojovođa dobrano zalutao i skrenuo direktno u dvorište ispred predsjedničke palače. Ogromno zidano zdanje koje se proteže stanicom izgleda poput zgrade parlamenta ili već nekakve rezidencije, zadnje što bih pomislio je željeznički kolodvor. Usporedno s ovim, glavni zagrebački željeznički kolodvor izgleda kao malo respektabilnija kamp kućica uz prugu. Ne samo da smo pred rezidencijom, nego ona kao da je na Karibima.  Nakon onih šubara, bundi i snijega, ovdje prži sunce i vrijeme napokon odgovara onom kalendarskom. Pa i naši kratki rukavi sada imaju smisla. Dvojica Engleza s kojima smo pili, na žalost silaze s vlaka i ostaju ovdje 2-3 dana, pa će dalje sa drugom linijom prema Pekingu. Grlimo se, pozdravljamo, slikamo ispred vlaka, „sretno vam, baš nam je bilo drago, javite se, pozdravite u Pekingu i Australiji...“  Mislim da su putovanja generalno odlična za sklapanje velikih prijateljstava, koja traju sve dok svatko ne pođe svojim putem. Bogati Britanci. Hajde neka im je sa srećom, nek putuju i uživaju, kada im je već Bog dao – što bi rekla moja baka. „E Sale, eno imaju četkicu u izlogu, u onoj trafici!“ „Ne seri, gdje?“ „Evo ova tu prva trafika na peronu.“ Ne mogu da vjerujem, stvarno prava četkica u malom izlogu, pod ključem. Ili su četkice ovdje vrhunski cijenjene ili bježe svako malo ili ih kradu stalno. Kako god, meni četkica sada ima otprilike takav privilegiran status. Neprocjenjivo bogatstvo. Pokazujem ženi prstom na izlog i pravim pokrete kao da perem zube. Hajde, to stvarno moraš biti moron da ne skontaš. I žena ne konta. Gleda u stranu na šta joj pokazujem, ništa joj nije jasno. Ali i ovi pokreti rukom kao da perem zube, ne dopiru do nje. Valjda bi mogao prati zube i sa novinama, upaljačem, šalicama, ruskom zastavom... I šta sad, kako sad objasniti kada ovo nije skontala. „Eee, čjetkica?“ pokušavam opet propričati ruski. „Zubnaja četka?“ „Zubnaja četka?! E, bravo, zubnaja četka!“ Žena me gleda ispod oka, ono, pa mogao si odmah reći, a ne tu lamataš rukama i plašiš me bezveze. Stvarno ovaj ruski ko maternji, pa neka mi neko kaže da izraz „majka Rusija“ ne stoji. Aaaaa, ne mogu da vjerujem, imam četkicu, moju četkicu, finu rusku četkicu za zube. Gledam kažiprst desne ruke i sve mi se čini nekako tužan, jer će sada pasti u drugi plan i neće igrati više toliku ulogu u mojoj higijeni. Osim pri kopanju nosa, tu će i dalje imati prednost nad četkicom. Dosta ekipe naših godina što se mota po stanici, je kratko ošišano i odjeveno u maskirne hlače i mornarske majice. Valjda im je svima ostalo iz vojske, ne znam kako drugačije objasniti taj trend. I taman komentiramo taj modno militantni pokret, kad eto ti jednog do nas. Pita hoćemo li kupiti novine koje nosi u vrećici. Čak nam vadi par primjera da pogledamo. Naravno sve su ruske novine, tako da stvarno ne znamo šta bi s njima, pa odmahujemo glavom i zahvaljujemo. Vidi da smo stranci, pa nam počinje govoriti neke strane termine koje zna.  „Jump for joy!“ Govori i skakuće u mjestu. Mi… jebiga, mi smo malo zatečeni. Ne kontam baš šta bi to trebalo predstavljati, ali nepristojno je sada gledati čovjeka u čudu. Klimamo glavom, ok, ponavljamo isto kao da se slažemo. „Jump for joy!“ Dižemo i palčeve gore, ok! Frajer i dalje ponavlja to, ja pokušavam dokučiti da li nam želi nešto s tim reći, ali kako se ispostavlja, iza toga ne stoji ništa dublje. Eto, čisto strani termin. „Njirvana!“ Govori nam i klima glavom, očekujući potvrdu od nas. „Aha, Nirvana, yes, ok!“ „Metaljika!“ „Eee, da da, Metallica, yeees!“ Plješćemo čak ovom zadnjem, pogodio si nas majstore i mi smo rokeri, na istoj smo strani. Osim što mi zadnjih dana imamo Grdovića, Nove Fosile i Mišu na repertoaru. Al dobro, i jedni i drugi pune stadione. „Jesi Djisi!“ „Jes…Djis?“ Šta bi sad to trebalo biti, pogledavamo se, ali nitko baš ne provaljuje ovaj termin. Pitamo opet: „Jes Djis?“ „Jesi Djisi!“ Ponavlja nam opet mrtav hladan. „Jesi Djisi…AC/DC ?!“ Pita Ivanović, kao da mu se žarulja iznad čela upalila. „Jesi Djisi!“ Klima majstor glavom. I tu je kolaps totalni, nismo mogli više ni trunku suzdržani biti, pucamo od smijeha po svim šavovima. Pokušavam da se zaustavim, da ipak prizovem onu pristojnost od maloprije, al ne mogu. Ovo je tako iz vedra neba bilo, da su mi suze krenule. Rus se isto veseli, opet ponavlja „Jump for joy!“ i skakuče. A mi plačemo. „Jesi Djisi!“ Ponavljamo i dajemo čovjeku aplauz od srca. Odlazi dalje, maše nam i govori nam na ruskom valjda sretno, možda nas je i poslao u kurac, kako god, mi mu i dalje plješćemo i mašemo, svaka čast! Vlak polako kreće, vraćamo se a gdje nego u restoran, na svoja mjesta. Gledamo šta bi mogli naručiti, pa gledamo jedni druge i opet pucamo od smijeha. „Jako čudno ponašanje, very strange behaviour“, komentira Brane u svom stilu. „Very strange Jesi Djisi, very strange...“ Naručujemo odmah votku u čast ovom kralju, što nas nasmija ovoliko. Opet smo uzeli onu s okusom mente i čudnom plavkastom bojom, koja malo podsjeća na tekućine za ispiranje usta sa okusom kaladonta. Nakon par konzervi, boja je predivna, nikad ljepše obojano piće nismo pili. Plavkasto-zelenkasta tekućina koja na suncu, koje dopire kroz prozor, još dodatno zasvijetluca, poput brkova polarnog medjveda zagnjurenih u kantu punu majoneze... Otprilike. Jesi Djisi… Jesi, di si! You are, where you are? To si, gdje si. Ako si u Rusiji, onda si Rus. Ako si u Švabiji, onda si Švabo. Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Vrhunac integracijskih načela svake zemlje. Kakvi samo mudri pojmovi se ustvari skrivaju iza riječi onog mladog Rusa. Zakamufliranih u tobože naziv rock banda. Šta li nam je tek htio reći sa „Jump for Joy“? Listam po ovim papirima, da vidim jel imamo šta o ovom gradu, koji je zahvaljujući Jesi Djisiju pobrao sve moguće simpatije. Dakle nakon Moskve i St. Petersburga ovo je treći najveći grad Rusije, te ujedno najveći u Sibiru. Nastao je 1893 kao naselje uz most kojeg su gradili preko rijeke Ob, preko kojeg je trebala prelaziti transsibirska željeznica. Nazvaše ga Novonikolajevsk po caru Nikoli II. 1897 otvoriše most za promet i tada je grad brojao blizu 8,000 stanovnika. 10 godina poslije grad je već imao blizu 50,000 stanovnika. 1915 godine otvorilo se nekoliko banaka, podigle su se crkve, industrija se razvila, napravljene su škole i u gradu se nalazilo 80,000 ljudi. E onda dođe revolucija i u pol frke most, radi kojeg je i nastao grad, dignuše u zrak. Jebiga. Pa kad je već otišao most, ode na kraju i ime. 1926 godine preimenovaše grad u Novosibirsk, što bi dalo naslutiti da im se „Novo“ poprilično sviđalo, dok im „Nikola“ baš i nije bio favorit. 1932/33 pristiže 170,000 izbjeglica, koji su došli iz Ukrajine, sjevernog Kavkaza, Kazahstana. Ta područja nisu bila zahvaćena ratom tih godina, nego je radi sovjetske politike oduzimanja usijeva, narod ostao bez hrane i preko 6 milijuna ljudi je umrlo od gladi! Hura! Opet jedna vesela cifra, 6 milijuna... Milijun gore, dole, zar je netko brojao uopće? Danas se čak sumnja da je izglađivanje bilo ciljano i planirano kako bi se suzbio ukrajinski nacionalizam koji se pojavio tih godina, te je cijeli slučaj okarakteriziran kao genocid. Uglavnom Novosibirsk je naglo rastao i širio se i već 1962 godine je prestigao brojku od milijun stanovnika. Tako je bio u to vrijeme najmlađi grad sa preko milijun stanovnika na svijetu. Danas grad broji blizu milijun i pol stanovnika. Zanimljivo je da temperature u ovom gradu znaju biti zimi između -40°C do -50°C, a ljeti čak 35°C do 40°C što je razlika od oko 80°C. Biće da je onaj vodič istinu govorio, kada nas je plašio sa strašnim minusima. Vrijeme nam prolazi kao da odrađujemo radni dan. Došli smo prijepodne u restoran, počeli piti, napravili pauzu u Novosibirsku, vratili se u restoran i nastavili piti. Zbog tih čudnovatih napitaka s votkom, opet nismo primjetili da smo se napili ko stoka ili što bi ublažena narodna izreka bila – da nas je prevarilo piće. Tek kad bi počeli frfljati jezicima, u nastojanju da iznesemo naša razmišljanja, tek onda bi vidjeli da ti jadni jezici uopće nemaju snage da proizvode zvukove koje mozak pokušava da plasira preko njih. Jadni jezici, bezbrižni i veseli, teturaju tako, zapinju po usnoj šupljini, spotiću se te neumorno frfljaju zabijajući se od zube. Pribijajući tako slinu između njih i usana, koja na kraju ne imajući kud, isklizne niz usta na bradu ili već pri većem pritisku frcne po pola metra u dalj, ravno sugovorniku u facu. „Oh izvini, opet sam te pljunuo“, pokazujem Sumanu na njegov desni obraz, kao da nije već sam primjetio. „Ma ništa, evo tek 16-ti put samo u ovoj turi.“ „Isss, pa ima tu još barem dva tri puta, komotno.“ „Ma ima i više, samo udri, izbaci tu napast iz sebe, riješi se toga.“ „Nemoj samo po Sumanu, de šaraj malo, ima i nas tu“, smije se Brane dok mu se votka cijedi niz bradu, koju pokušava nekako zaustaviti zabacujući glavu unazad, tako da ipak ne kapne na stolnjak. Što opet rezultira s tim, da sve nastavlja kliziti niz vrat, u majicu. Toliko su nam osjetila od ovog pijanstva odumrla, da pri najmanjoj pomisli na glad ne poznajemo suzdržavanje, nego želimo jesti pod svaku cijenu. I još uz sve to sjedimo u restoranu. Sve one pomisli o štednji, konzervama, pašteti i o činjeničnom stanju da stvarno nemamo para, padaju iste sekunde u vodu. Na kraju krajeva, nemamo ni snage razmišljati o svemu tome. Mozak registrira samo glad, rupu u želudcu i neutaživu želju za hranom. Za žvakanjem i glodanjem bilo čega. Dajte nam posoljene stolnjake, pohovano drvo, prokuhane strujne kablove, zavjese na lešo, bilo šta! Zovemo našu babušku, koja opet masnih brkova sjedi i zajebava se sa ostatkom osoblja i uzimamo opet krompir sa nekakvim odreskom i graškom. Stukli smo to u sekundi i skontali da nam se i dalje jede. Ovo što smo pojeli nam je barem dalo snage da se uputimo nazad u kupe i možda probamo tamo naći kakvu paštetu ili bilo šta jestivo, a da je do sada bilo neotkriveno i zaboravljeno u nekom mračnom kutku naših ruksaka. Put nazad kroz vagone je opet živa vratolomija. I traje vječnost, imam osjećaj. Nakon 3 vagona čini mi se da već danima putujemo. Hoću već da predložim da možda stanemo negdje i napravimo pauzu. Još me čudi koji kurac nismo ponijeli sendviče i nešto za piti. One male sokove od 0,2 sa slamčicama koje stoje ukoso prilijepljene za tetrapak. Jebote, pa taj tetrapak je ustvari švedska firma Tetra Pak koja je taj pojam do te mjere profurala, da se ni ne govori ništa drugo za tu ambalažu, nego se kaže mlijeko u tetrapaku, sok u tetrapaku. Čak sam jednom pio i vino iz tetrapaka. Gdje smo sada? Sve mi je tako isto i nemam pojma po čemu da se orijentiram. Slijedeći put ću bacati mrvice od kruha kojeg nemamo, jer ga svaki put zaboravimo kupiti na stanici. Možda smo i profulali kupe davnih dana. Jebo me vlak, koliko sam se nahodao, mogli smo i pješke ići do Vladivostoka. Napokon doteturavamo do naših kondukterki koje odmaraju u svom malom kupeu, sa samo dva kreveta i žarko žutom rasvjetom. Neka vesela ruska pjesma na tranzistoru koji proizvodi upravo takav tranzistorski zvuk, bez ikakvih efekata i ekulajzerskih zavrzlama, samo melodija i tekst. Topao, skroman, radnički ugođaj vlada ovim prostorom. Kao da kroz prozorčić proviruješ 20-30 godina unazad. Odmjeravaju nas onako od oka, dok nam daju ključ od kupea. Vide da nas je opet prevarilo piće, pa zabrinuto klimaju glavom, onako kao što bi to majke napravile. Ali nam ipak smješkom daju do znanja, da ako je negdje sasvim normalno biti pijan, onda je to u Rusiji. Pijanstvo proživljavamo u kupeu, uz pjesmu i gitaru i razno razne smradove koji se isprepliću na tom malom prostoru. Kad li smo se već prije ovoliko usmrdili? Mali Sergej iz susjednog kupea, sa ogromnim Pokemonom na majici opet nam škilji kroz vrata kupea. Biće da smo mu totalni hit, jer samo meljemo, pjevamo, sviramo, smijemo se i evo bogami i smrdimo. Nakon što smo iz par pokušaja napokon uspjeli iz sveg grla otpjevati Libar od Gibonnija, Suman nas na veliko oduševljenje iznenađuje širokim repertoarom makedonskih narodnih pjesama. Slušati to u pijanom stanju dok buljiš kroz prozor u stepe i tajge, možda bi jedino Pink Floyd mogao nadmašiti. Naprosto se zaustaviš u vremenu na sekundu i ne možeš da vjeruješ koliko je malo potrebno da sav svemir oko tebe postane tako izvanredan. Da li se ove slike i ovaj audio ugođaj mogu vječno kao takva cijelina očuvati u sjećanju? Sigurno si je nekada davno slično pitanje postavio i onaj netko, tko je imao na umu izmisliti prvu kameru. Što je na kraju i napravio, sudeći po tome da kamere postoje. Nije mi jasno kad prije opet stajemo, a nije prošlo ni 20 minuta, bar ne u mojoj glavi. U stvarnosti, prošlo je već nekoliko sati od zadnjeg stajanja. Mislim da sam vidio kako negdje stoji napisano Taiga. Sad jel se mjesto tako zove ili se misli na Tajgu, četinarske šume koje su tipične za Sibir, Kanadu ili Aljasku. Valjda je to ime mjesta, jer to bi bilo kao da stojimo u Vinkovcima i ne piše Vinkovci nego Ravnica. Izlazimo van na stanicu i samo se muvamo gore dole po peronu, ne znajući ionako šta bi sa sobom. Predvečerje, vani stvarno toplo, mi polupijani, u nekoj polufazi polutrežnjenja jer nismo već par sati ništa pili. Alkohol lagano isparava, znoj izbija iz svih pora, žeđ nas hvata, usne i grlo su nam suhi, izgledamo ko zombiji u sred Sibira. Ko tupavi zombiji, budući da svako malo stanemo, fokusiramo pogledom nešto i onda ne kontamo da buljimo već neko vrijeme u tu točku, dok nam očni kapci i donja usna polumlitavo vise, kao da nam se mozak zablesira na par sekundi. I dvojica Švaba su izašla da protegnu noge, snimaju sve živo sa kamerom. U stanicu skroz polako i moćno ulazi divovska crna lokomotiva, vukući za sobom nepreglednu kompoziciju vagona. Na čelu lokomotive, preko cijele prednje strane stoji ogromna crvena zvijezda. Kako se lokomotiva sve više približava, tako onaj Švabo kojeg smo od milja prozvali „Krmak“, prestaje snimati i odjednom urla nešto prema svima nama. Prvo na njemačkom viče „Vorsicht!“, pa maše rukama kao da razgrće nešto pokazujući ljudima da se sklone. Zatim malo glasnije na engleskom „Attention!“, pa opet maše rukama pokazujući na ljude, pa na lokomotivu. Mi ga zajedno sa ostalima mrtvi hladni promatramo. Dosta je ljudi vani, peron baš i nije nešto posebno prostran i širok, samim tim narod neimajući kuda, stoji jako blizu tračnica na koje dolazi vlak. Ali nitko se oko toga ni najmanje ne uzbuđuje, jer vlak doista izuzetno polako ukliziva u stanicu. Mislim da zadnjim naporima natopljenog mozga, možda čak i razumijem zabrinutost nama dragog „Krmka“, te svakako cijenim njegov angažman, ali sve se to odvija negdje daleko u mojoj podsvijesti. Mozak, duša i tijelo su nam napaćeni od one silne votke što ju sališmo u sebe. Tako da jedina reakcija koju mi zajedno možemo ponuditi rješavanju ove situacije, je da nijemo buljimo u sve to oko nas. Eto ti njega opet se uzjebo sada na talijanskom „Attenzione“! Jezik koji je svestrano prihvaćen u dalekom Sibiru. Nitko se previše ne obazire na sva ta internacionalna upozorenja. Dobrim dijelom jer ga pola ljudi ni ne razumije. Njima je posve normalno da lokomotiva sa svojim željeznim krakovima prođe na milimetar od nečije noge ili ruke, dok Švabo naravno gleda na to sve kao opasnost. Do koje po zapadnoeuropskim standardima ne treba da dođe i zašto onda bez veze zazivati i tražiti vraga, tamo gdje ga ne treba tražiti. Ali tako se ovdje čeka vlak. I ako će nekoga sada zakačiti rub lokomotive, rasparati mu kožu nekoliko centimetara i ako će početi šikljati krv okolo i ako do svega toga nije trebalo da dođe, da se samo stajalo s normalnom dozom opreza i razmaka od tračnica... Jebiga frajeru, tako se ovdje čeka vlak i moš ti vrištat do sutra i na starogrčkom, džaba ti je. Kad je vidio da ga nitko ne ferma ni 5%, te i dalje svi stoje tamo gdje su i stajali, samo je odmahnuo rukom i okrenuo se. Ljudi oko nas su ga blijedo promatrali. Ne znajući sada šta bi sa sobom, stisnuo je kameru uz tijelo i počeo se nervozno vrtiti u krug. Mi smo sve ovo bez i jednog komentara ispratili. Kad su rekli da idemo dalje, popeli smo se u kupe, uzeli gitaru i zapjevali od Branka Kockice „U svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo“. Oznake: nogomet, transsib, prvenstvo, rusija |
06.06.2018., srijeda
Treći dan i povijest Transsiba
|
Budim ose... budim ose, koje su usnule nakon marljivog skupljanja meda...Ne, budimo se taman dok vlak usporava i lagano uvijugava u nekakvo naselje ili grad. Nemam pojma jel stajemo negdje, al ako stajemo trebali bi možda nabaviti vode, votke i tako nekakvih zavrzlama. Vlak ulazi u stanicu, a mi kao da je požar izbio izlijećemo iz vagona da protegnemo noge i naudišemo se zraka. Kupe smo zaključali i predali teti provodnici ključ. Takva su pravila, ako izađemo samo na stanici i zaključamo kupe, ne smijemo nositi ključ sa sobom nego ga moramo ostaviti kod nje, valjda da ga ne izgubimo putem. Svejedno, išli u restoran u vlaku ili izlazili izvan vlaka, pravilo je zaključati, ali ne nositi ključ. Divno li je hodati i protezati se, divno li je u dišne puteve pustiti svjež i oštar jutarnji zrak, divno li je osjećati taj zrak na tijelu i u glavi, kako nas naglo budi i razbistrava. Progledavam sada tek oko sebe i zrak je baš poprilično svjež, što je sigurno razlog zbog kojeg ljudi oko nas hodaju sa šubarama i u bundama. Mi smo u sandalama, šorcevima i majicama kratkih rukava. Turisti. Snijeg lagano propadiva, u daljini na zgradi ogromnim slovima stoji „OMCK“, a oko nas je već hrpa šubara ispod kojih dopire ruski, ali ništa napadno. Nitko ne vrišti i ne urla da bi nam privukao pažnju na ono što prodaje. Lagano i uljudno kao da nam pričaju bajke i priče na ruskom kako bi nas ponovo uspavali, nakon što nas je sama činjenica da smo odjeveni ko kreteni za ove vremenske prilike i više nego razbudila. Ko ne bi kupio od ovako prijatnih i finih ljudi, koji te ne tlače i ne vuku za rukav, nego žena u bundi fino vozi dječja kolica u kojima nema djece, nego votke, pive, kruha, kobasica i ostalih điđa. A ko ne bi prodao ovakvim ljepotanima koji svojom pojavom kao da govore – dođite do nas, mi smo neupućeni turisti koji kupuju sve, jer žiku nas samo kako smo odjeveni na ovom snijegu. Uzimamo samo kruh i vodu za sada, rubelje s kojima plaćamo nismo u stanju preračunati u eure ili cente, jer čim smo skužili da nam je prva decimala 0, odustali smo. Kako i doliči napuhanim bogatim turistima sa zapada. Možda bi mogli u kune ili lipe, al na kraju krajeva čemu? Šetamo sa našim kruhom i vodom po peronu, koji više izgleda kao pijaca. Ljudi trguju, kupuju, prodaju, razgledavaju, čavrljaju jedni s drugima, možda se i cijenkaju samo ne bih znao jer sve zvuči jako ugodno i opušteno. Ako se negdje vidi da je ova željeznica poput žile kucavice koja ubrizgava život svom svojom dužinom, onda je to ovaj prizor. Sve ove žene u bundama, ove šubare na svim glavama, ova dječja kolica sa ogromnim točkovima, čovjek koji nudi tucet riba zavezanih na užetu, starac koji stoji na mjestu i drži u ruci drvenu babušku. Sve je to slika koja mi izmamljuje zadovoljan smiješak, slika jednog jutra na peronu u Omsku. Slika koju bi rado ovjekovječio fotoaparatom da nije ostao u kupeu. Ovaj miris jutra, ovaj žamor bajkovitog ruskog jezika, snijeg koji propadiva, ta mistika stranog i nepoznatog oko nas, taj doista po ničem poseban trenutak je našao posebno mjesto u mom sjećanju. I kad god se poželim sjetiti Rusije, na raspolaganju će mi biti to jedno jutro, na peronu u Omsku. I neke druge scene, al ko će se toga svega sjetiti. Vraćamo se do vagona, uzimamo ključ nazad, kroz prozor promatram sve te ljude koji ostaju. Do slijedećeg vlaka, do novih turista koji će jednako bezveze izgledati i kojima će ovo biti tek jedna slika više sa putovanja. Žuljamo po suhom kruhu, jer smo naravno zaboravili kupiti bilo šta, šta bi se dalo nameljati i dobiti na okusu. Ajde bar smo pronašli još ostatke nekih narezaka. Izlazimo iz Omska i na moje oduševljenje opet ulazimo u šumu. Možda je šuma samo uz prugu? Sve ostalo je nepregledna ravnica koliko god ti pogled seže, ali samo uz prugu je šuma. To bi bilo nadasve krasno.  Gledam ove moje zapise o gradovima, dok ostatak obavlja naizmjenično obred umivanja, pranja zuba i podapiranja. Omsk, drugi najveći ruski grad iza Urala, od Moskve udaljen 2700 km. Zar smo toliko već prešli? Mjesto u koje je Dostojevski sredinom 19-og stoljeća protjeran, nakon što se nešto gadno zamjerio vladajućoj strukturi, koja ga je zauzvrat odlučila streljati. No Car je imao neki čudan osjećaj da bi od njega moglo biti nešto, predložio mu da se okane zajebavanja vladajuće strukture i možda radije proba postati... pisac ili hokejaš, te ga je poštedio u zadnji tren i otjerao u Sibir na popravni. Budući da hokej tada još nije postojao, Dostojevski se bacio na pisanje i ostavio neizbrisiv trag kako u svjetskoj književnosti, tako i u njemačkim kockarnicama. Imao je naime neku nezaustavljivu želju, da sve zarađene pare spiska na kocku, neki bi to nazvali ovisnost o kocki, al ko će ga znati. Zatim dok je trajao građanski rat između bijelih koji su bili za imperijalističku Rusiju i Cara, te crvenih koji baš nisu podupirali te ideje, Omsk je bio sjedište bijelih i proglašen glavnim gradom Rusije te davne 1918 godine. Tu su čuvane sve zalihe carskog zlata, od strane čehoslovačkih legionara, koji su u ratnom kaosu zapeli u sred Sibira. To sve se naravno i dalje nije sviđalo crvenima, te su protjerali bijele dalje prema istoku, a glavnim gradom opet nazvali Moskvu budući da je bio najveći grad, a već je i postojao trg koji se zvao ni manje ni više nego Crveni Trg. Omsk čak nije zadržao ni titulu glavnog grada Sibira, nego je to preuzeo Novosibirsk. Na početku drugog svjetskog rata, Adolf i Staljin sklopiše mirovni sporazum o međusobnom nenapadanju. Valjda dok nisu pripremili teren za ratovanje, kao kad se djeca igraju žmirke, pa onaj koji broji pričeka dok se ostali sakriju. Tako je i Adolf brojao do 100, a Staljin svu industriju i proizvodnju iz europskog dijela Sovjetskog Saveza sakrio iza Urala u azijski dio, točnije u Omsk. Ko se nije skrio, magarac je bio, reče Adolf i krene s vojskom prema Moskvi. Tako da se u tim godinama broj stanovnika u Omsku utrostručio, mahom radnika sa svih strana koji su došli proizvoditi oružje, tenkove, a poslije rata i svemirske letjelice. Sve je to rezultiralo da grad bude do 1990-ih tj. raspada Sovjetskog Saveza zatvoren za strance. „E, pa mi smo među prvim strancima u Omsku, grad je tek prije desetak godina otvoren za strance!“ „Za samce?“ „Da, jebiga za samce, smjeli su dolaziti samo bračni parovi ili samo parovi, dok bi tisuće samaca ostajalo stajati na kiši ispred ogromne rampe na ulazu u Omsk. I tu bi radoznalo zagledavali prema Omsku, dok im slina nekontrolirano migulji niz bradu, pitajući se - Što li to, o dragi Bože, sada rade bračni parovi ili samo parovi?! - upita tiho Yevgeny, jedan od mnogih samaca, koji bi pokisli i promrzli iz mraka promatrali blještavilo i sjaj preko druge strane rampe. Al eto prije 10 godina otvoriše rampu i od tada samaca u Omsku, ma čudo jedno. Svi navučeni na heroin, od tog silnog i naglog blagostanja u kojem se nađoše.“ „E jee, a bračni parovi ili samo parovi na sred trga u totalnoj ekstazi i dekadenciji, polijevaju se votkom i goli se klackaju na balističkim raketama okrenutim prema zapadu.“ „Pa stvarno smo uranili onda, među prvima, prošlo već 10 godina.“ „Dobro, pa zato kažem ne prvi, nego među prvima.“ Ivanović se vraća i cijeli kupe odjednom zapljuskuje val svježine i mirisa gela za tuširanje. „Jesi se ti uspio otuširati?“ „Ma naravno, cijelo ovo vrijeme mislimo da nema tuširanje, a kad ono ja nađem čitav vagon koji je dupke napunjen toplom vodom sa skakaonicama i toboganima. Utorkom i četvrtkom puštaju u vodu mirisna ulja, pjenu i manekenke. A danas je? Četvrtak... Ma gdje bi se tuširao, samo sam ubacio gel u proces podapiranja i zapljuskivanja.“ „Pametno, pametno, ako ništa drugo lijepo te imati u kupeu ovakvog mirišljavog.“ Odlučio sam i ja nabaciti gel na tijelo, nakon što sam opet nabacio kaladont na prst i oprao zube. Imam samo jedan minijaturan problem, a to je što taj gel pjeni kao da je namijenjen sapunjanju slona. Tako da sam se sada sav isprolijevao vodom, pokušavajući u stotinu navrata da isperem svu tu silnu pjenu sa sebe. Netko pokušava ući u WC i nekoliko puta uporno probava kvaku. Kao jednom ako probaš neće se otvoriti jer je zauzeto, ali ako povučeš kvaku 4-5 puta, e onda će se vrata otvoriti i u WC-u neće biti nikoga ... Leće moram isto promijeniti, što je izuzetno zanimljivo kad je čovjek mamuran. Još kad se u tom stanju mora na nešto skoncentrirati, postane se možda malkice i nervozan. Vlak se trese, samim tim i ja, samim tim i prsti kojima pokušavam naciljati oko. Leće ne sjednu uvijek iz prve, pa treba biti strpljiv. Ponovo ih izvaditi, očistiti, paziti da pri pokušaju stavljanja u oko ne padnu na pod, kao meni sada. Jer ih onda treba tražiti po podu, što je čisti gušt na malom prostoru, pogotovo ako je to isprolijevani WC. Leća je uz sve to prozirna, jer bi se kroz nju naravno trebalo gledati, a budući da nisu u mojim očima nego na podu, imam dakle zanimljivu situaciju da poluslijep tražim jebenu prozirnu leću u prostoru gdje se ne mogu pošteno ni sagnuti, gdje uz sve to stalno neko pokušava ući u WC, ko da su svi baš sada krenuli srati i pišati, sve na meni je mokro jer sam sav isprolijevan i najradije bih sada izašao van, stavio ogroman top ispred gospodina što stalno mrda onu kvaku na vratima, te ga ljubazno zamolio da svoju cijenjenu glavu stavi u cijev topa kako bi mu je ja potom mogao raznijeti, al se ne smijem pomaknuti jer ću možda stati sam sebi na leću i onda ću se baš nasekirati. Evo je, uf... Dakle treba biti strpljiv, ponovo očistiti leću, ignorirati šupka na vratima koji po stoti put pokušava ući u WC, naciljati oko i ponadati se da je leća čista i da će sjesti u oko. Jedna da, druga ne. Za drugo oko smireno ponoviti cijeli ritual od početka i jedan predivan dan može sada da započne. U kupeu kao da je cvijećarnica otvorena, mirisi gela za tuširanje, dezodoransa, čiste čarape, majice, Suman donosi čaj od teta provodnice, sreća i jedan lordovski ugođaj. Ivanović uzima gitaru i šta bi lordovi uz čaj drugo pjevali nego: „Na mom srcu, jedina stoji piz od vrimena“ Svi brže bolje tražimo one papire na kojima smo isprintali tekstove od pjesama, Azra, Dugme... „stoji krik od galeba i za tobon potriba“ Bajaga, Obala, Grdović... Dalmatino! Evo ga! „Priko mora duboka plovija san od oka dugo san te tražija dušu san iscidija već san i posidijaaaaaaaa“ Ode čaj u tri lijepe po cijelom kupeu, plahti, dekama... „Aaaaaaaaaaaaaaa jaaaaa san se cili zalija“ vrišti Toma kroz smijeh, dok mu se niz ruku cijedi vreli čaj. „Aaaa aaa aaa aaaaa draču ispod maslina aaaaaaaaaaa jaaaa znan da tamo rasteš ti ti si ka ditelina s četri lista za te uvik ima mista dobrodošla mi, moja srića, to si ti!“ Cijelo vrijeme nas kroz odškrinuta vrata kupea promatra klinac koji je inače odmah iz kupea do nas. Drži se i proteže za šipku ispod prozora u hodniku, ali ne mrda ispred našeg kupea. Prozvali smo ga Sergej. Nakon Dalmatina, Azre i Zabranjenog Pušenja odlučišmo se ipak ostaviti gitare. „Mogli bi mi malo i do restorana?“ „Amo!“ Zaključali smo kupe, ključ opet predali teta provodnici na čuvanje. Hodamo prema restoranu, kada na hodniku stoji ona curica što nas je jučer promatrala pijane kako se zapetljavamo u zavjesu. Ovaj put se ona umotala sva, tako da joj samo glava viri. Kako nas je ugledala tako se panično odmotala i zbrisala u kupe. Prođe mi kroz glavu da joj možda probam reći da nas se nema zašto bojati i da smo mi skroz dobri, ali sjetih se da ne pričam ruski i da bi taj pokušaj mogao ispasti tako da se još više uplaši i da nas na kraju njen stari ganja po vlaku, jer mu iz dana u dan plašimo dijete. Sigurno je sva zloćesta i jedno od onih malih razmaženih derišta koje samo stvara dramu, plače i želi biti konstantno u centru pažnje. Mala princeza. Taman prolazimo ispred kupea, kad eto ti nje iskoči ispred nas i drži skroz visoko ispruženu istu onu šlapu koju sam jučer izgubio! Ajme divnog djeteta! U šoku sam, gledam to preslatko dijete sa plavom raščupanom kosom, ogromnih okica, kako je ponosno nabacilo smiješak i pruža mi tu šlapu i jebo sve ako se neću još rasplakati od ove scene. Uzimam šlapu, dragam ju po kosi i govorim „Spasiba!“, još se klanjam njoj i njenima u kupeu koji to sve promatraju i smješkaju se, još jedno 2-3 puta „Spasiba“ svima i jebem ti ruski kada ga ne znam, da se mogu bar pošteno zahvaliti i reći koliko sam presretan, što je ovo divno, čupavo, malo stvorenje cijelo vrijeme čuvalo moju šlapu. Moji me guraju dalje prema restoranu, jer je iza nas isto par ljudi koji ne mogu od nas proći hodnikom. Mašem curici i ne mogu vjerovati koje dobro dijete, našla je moju papuču i sačuvala je kod njih u kupeu dok ja opet ne naiđem! Restoran je pun. A u kurac, šta sada? Kako sada provesti dan? Stojimo na ulaznim vratima i klimamo glavom prema konobaricama i direktoru, on sliježe ramenima, pokazuje nam da je restoran pun. Ma nemoj. Predlaže nam da pričekamo malo i zapalimo koju, bar tako sami sebi objašnjavamo njegovu mimiku. Iza nas se polako oformila grupa ljudi u redu za restoran, pretežno parovi iz zapadne Europe. Uskoro se dižu ljudi i to ne jedan stol, nego skoro svi, kao da im je netko rekao da je smjena. Od laganog uvoda u dan uz pomoć kave smo ipak odustali, preskočili smo odmah na pivu. Ovaj put uzimamo Baltiku, navodno najpopularnije pivo u Rusiji. Mislim da nam je svejedno koja piva, dokle god je servirana u keramičkim vrčevima kao sada. Ne znam ni zašto bih pio kavu, da se razbudim, za šta? Za daljnje sjedenje ili ležanje. Što se mene tiče mogu ostati čitavo vrijeme uspavan. Uzeo sam ove zapise sa sobom, taman sam okrenuo povijest Transsiba, tako da mogu komotno da zaspem uz ovu pivu. Da vidimo, kaže ovako: Još sredinom 19-og stoljeća Amerikanci su gradili željeznicu između rijeka Jenisej i Amur kako bi povezali područja između plovnih rijeka, te otvorili sibirska bogatstva američkoj trgovini. Čuj Ameri gradili još tada željeznicu u pol Sibira? Još će pisati da su Apači tih godina vozili bagere i borili se sa sindikatom za radnička prava, umjesto što su jahali divlje mustange i skidali skalpove... Potaknuti tim američkim akcijama i Rusi su počeli razmišljati o željeznici kao načinu povezivanja sa sibirskim prostranstvima. Kako bi se prvenstveno što lakše omogućilo iskorištavanje sibirskih ruda, pripajanje dalekog istoka ruskom carstvu, te lakši transport vojske sa jednog kraja zemlje na drugi, 1870-ih se počinje planirati izgradnja željeznice koja će povezivati Moskvu sa dalekim istokom. Isto tako trgovina je igrala veliku ulogu, pa se uzela u obzir bolja povezanost sa kineskim tržištem, koju bi vjerojatno i druge europske zemlje znale prepoznati za svoju trgovinu sa dalekim istokom. Sve su to bila planiranja, dok se 1881 na prijestolje nije popeo Car Aleksandar III koji je odlučio sva ta silna planiranja početi provoditi u djela. 1887 šalju se tri velike ekspedicije kako bi ustanovili da li je planirana ruta uopće izvediva. Stvoren je i državni komitet koji bi trebao upravljati gradnjom željeznice, ali i razvojem Sibira. Tako je komitet došao do spoznaje kako bi za razvoj Sibira bio nužan i narod, pa je u planiranje uključena i ideja o stimuliranju stanovništva europskog dijela Rusije, da naseli azijski dio. Aleksandar III, nakon što je na svom putovanju obišao cijeli svijet, vraća se u Rusiju preko njene pacifičke obale. Tu prigodu koristi i daje zeleno svjetlo za izgradnju, te je njegov sin, ujedno i posljednji ruski car Nikola II, sa simboličnim zabijanjem lopate u zemlju u svibnju 1891 godine nedaleko od Vladivostoka, označio početak gradnje najduže željeznice na svijetu. „Prije točno 111 godina i 1 mjesec se počela graditi ova željeznica.“ „Jedan, jedan, jedan i jedan.“ „Baš simbolično vrijeme da putujemo Transsibom.“ „Nego, sve je ovo pomno isplanirano, šta ste vi mislili.“ Transsib je građen u nekoliko etapa istovremeno. Tako su nastale zasebne željeznice koje su dan danas zadržale svoja imena; Zapadnosibirska, Srednjesibirska, Bajkalska, Transbajkalska, Amurska i Ussuri željeznica. Istovremeno kad je u Vladivostoku počela gradnja željeznice uz Ussuri rijeku prema Habarovsku (po tome i nosi ime Ussuri željeznica), započela je i gradnja Zapadnosibirske željeznice kod Urala, sa ciljem da se radnici susretnu negdje u Sibiru. Točnije početkom ljeta 1892 počeli su radovi u Čeljabinsku, koji su dalje preko Omska vodili prema rijeci Ob. Paralelno s početkom gradnje ove rute, inžinjeri su već istraživali kod ogromne rijeke Ob, gdje bi ju se najbolje moglo premostiti. Probleme pri bilo kakvom planiranju su stvarale poplave, koje su bile normalne sa dolaskom toplijih dana i otapanjem sniježnog pokrivača. Tako razmišljajući, ostadoše inžinjeri sjediti danima i mjesecima, napravivši prvo tabor, pa 1893 godine počeše graditi naselje i nazvaše ga Novonikolajevsk, da bi na kraju to naselje danas bilo znano kao treći najveći ruski grad, Novosibirsk. U jesen 1896 završena je Zapadnosibirska željeznica, sa svojih 1415 km i najvećom brzinom od 34 km na sat. Trećina godišnje ruske proizvodnje željeza je išla za izgradnju željeznice. Isto tako je domaća proizvodnja i prerada čelika, cementa, drveta, šljunka i sličnih sirovina procvjetala. Srednjesibirska željeznica je nastavljena od Novosibirska prema Irkutsku na Bajkalskom jezeru. Građena je 6 godina (1893 - 1899), po brdovitom predjelu, na kojem su najviše zatvorenici ostavili svoju kičmu. Preko 800 mostova je sagrađeno, od kojih su 21 bili od željeza. Mostove su gradili u početku samo od drveta, a poslije bi ih podebljavali željezom, jer se gledalo da se što brže napreduje dokle god se može graditi. Kako su zime strahovite bile, po čak -50 stupnjeva, tlo je znalo ostati zaleđeno sve do pred ljeto. Najlijepši most nalazi se kod Krasnojarska i sa svojih 950 m prelazi rijeku Jenisej. Jedinstvena metalna konstrukcija tog mosta je dobila čak zlatnu medalju na svjetskoj izložbi 1900 godine u Parizu. Kada je ova ruta završena, prosječna brzina je bila 27 km na sat. Da gradnja neće teći po planu, niti će se zadržati dogovoreni termini i troškovi, je valjda nešto što i sami dan danas primjenjujemo u građevini na Balkanu, vjerno njegujući kao slavensko naslijeđe. Kuga, kolera, ustanci pobunjenika, ratovi, sve je to dovelo do prekida gradnje. Nama to uspijeva čak i bez svih tih nedaća. S druge strane kriva mjerenja terena su dovela do toga, da se dio pruge sagradio na kliznom ili močvarnom terenu, pa ta ista pruga ne bi sutradan bila tamo gdje su je sagradili, nego bi ju tražili po okolnim nizinama. Pruga je tako bila prvi ruski revolucioner, bježeći od rute koja joj je bila zacrtana. Ista stvar i s mostovima koji su sagrađeni preko rijeka, za koje se zaboravilo da znaju nekada i nabujati, tako da je još veće veselje bilo kada sutradan ne samo da ne bi našli prugu, nego nema ni mosta, ni brda, ni doline, ni šume. 1895 godine 30.000 ljudi je radilo na gradnji željeznice, procjenjuje se da je istovremeno ali na različitim dionicama pruge, znalo raditi i do 90.000 radnika. Preko 10.000 ih je oboljelo, smrzlo se i umrlo, jer su naselja nastajala tek po putu, onako kako su radovi napredovali. Bajkalska željeznica, stara željeznička ruta, iako možda najkompliciraniji inžinjerski zahvat te svakako najskuplji, definitivno je najlijepši dio Transsiba. Nazvana zlatnom kopčom velike sibirske željeznice zato što je tako reći spajala obale jezera, a njena izgradnja je koštala više od izgradnje svih ruskih željeznica u to vrijeme. Pruga je spajala Srednjesibirsku željeznicu od mjesta Kultuk tj. Sludjanka do luke Baikal na zapadnoj strani jezera. Za tih 84 km do luke Baikal, nalaze se 424 inžinjerske konstrukcije, 200 mostova, 14 km zida koji podupire prugu i 33 tunela. Za taj dio velike sibirske željeznice se govori kako je to ruski inžinjerski muzej, na kojem su svoje inžinjerske vratolomije dokazivali Rusi, Poljaci, Talijani i Englezi. Danas je taj dio željeznice pod državnom zaštitom, kao povijesni spomenik arhitekture. U luci Baikal se ukrcavalo na brodove i nastavljalo dalje ka istočnoj strani jezera. 1893 su naručena dva trajekta ledolomca u Britaniji, koji bi prevozili vagone sa jedne obale Bajkalskog jezera, na drugu. Kada su trajekti bili sagrađeni, ponovo su razmontirani u milijardu dijelova, zapakirani doslovno u kutije i poslani u Sibir, gdje su opet bili sastavljeni. Veći brod "Baikal" koji je uništen tijekom ratnih operacija, mogao je prevesti 24 vagona, lokomotivu, 200 putnika i 700 tona tereta. Manji od ta dva broda, „Angara", danas je muzej i usidren je u Irkutsku. 1904 godine jezero se toliko zaledilo, da ni ledolomci nisu mogli probiti toliku debelu koru leda. Tada su stavljali vagone na specijalne sanke i konjima vukli po debelom ledu na drugu stranu. Kako se situacija sa Japanom zaoštravala te je opskrba dalekog istoka bila od presudne važnosti, znali su na led staviti čak i šine tj. prugu skroz do druge obale, kako bi se ubrzao prelazak jezera. Unatoč domišljatim idejama, ona nisu bila od trajne prirode, pogotovo nakon što je jedna lokomotiva završila na dnu jezera. 1902 se odlučilo ipak spojiti željeznicu oko južne strane jezera, probijajući joj put kroz silne obalne grebene i stijene. Za jedan kilometar pruge, u prosjeku se trošio jedan vagon eksploziva, kako bi se uopće stvorio put za prugu. Upravo radi loše situacije sa Japanom, pruga oko Bajkalskog jezera završena je već 1905 godine. 1895 godine, na istočnoj obali Bajkalskog jezera, počela je gradnja Transbajkalske željeznice. Pruga je vodila do mjesta Sretensk, gdje se moralo presjesti na riječne brodove da bi se putovalo istočnije prema Habarovsku. Visoki usponi, poplave, proklizavanja terena su i ovdje zabavljali radnike, kojih je ionako zbog slabe naseljenosti cijele regije, bilo izuzetno malo. Tako da su uz zatvorenike, kojih valjda nikada nije manjkalo, radili i kineski gastarbajteri. 5 godina nakon početka gradnje i taj dio pruge je bio dovršen. Amurska linija je trebala spojiti Transbajkalsku željeznicu sa Habarovskom, preko još jedne ogromne rijeke Amur. Ni prijašnja planiranja nisu bila bez problema, pa zašto bi ovaj dio protekao drugačije. Dapače, problema je bilo pregršt. Od izlijevanja rijeke iz korita u proljeće i opet zabezeknutih radnika kada u jutro ne mogu naći ni šumu, ni dolinu jer je sve potopljeno, do permafrost terena, tj. trajno zaleđenog sloja zemlje. Na kraju donosioci odluka učiniše upravo ono što su najčešće i radili. Donesoše odluku, kako bi bilo zgodnije da presjeku put preko Manđurije direktno prema Vladivostoku i tako uštede 700 km. Tako da je originalna ruta završena negdje 1903 godine, te se iz Manđurije moglo presjesti dalje prema Pekingu. No budući da su tenzije između Rusije i Japana bile sve veće, te je postojala mogućnost da Rusi ostanu bez Manđurije i tog dijela pruge, donositelji odluka ipak odlučiše prugu zadržati za svaki slučaj iznad Manđurije, te stvoriti duži ali sigurniji put preko rijeke Amur. 1916 godine sa otvaranjem mosta na rijeci Amur, spojene su Amurska i Ussuri željeznica, te je Transsib bio napokon dovršen i kompletan. Navodno je na početku gradnje željeznice, samo 5 milijuna ljudi živjelo u čitavom Sibiru. Samo između 1903 i 1914 preko 4 milijuna ljudi iz drugih krajeva se naselilo duž čitave pruge. Dvosmjerna pruga je dovršena nakon 2. svjetskog rata, 1955 godine počela je prometovati Transmongolska željeznica kao najbliža poveznica Moskve i Pekinga. Dok je elektrifikacija čitave pruge započela 1929, da bi trebala biti okončana 2002 godine? Znači do kraja ove godine! „Kažem vam ja da smo izabrali pravo vrijeme za putovanje, ove godine će dovršiti kompletnu elektrifikaciju pruge koja traje još od 1929 godine.“ „Od 1929? Pa to je još prije 2. svjetskog rata. E Rusa legendi... Ma jasno u biti, kuda srljati, sve se da završiti prije ili kasnije. Samo što je ovo kasnije očigledno svima draža opcija nego prije.“ „Znači nije samo ono 1, 1 i 1 simbolika, nego sada imamo i ovo?“ „Mega simbolika, jaooo daj nam još po pivu svakome ovdje, pa nismo ni znali s koliko simbolike, ni sa kojim obljetnicama baratamo ovdje.“ Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo |
05.06.2018., utorak
Druga noć u vlaku
|
Stižemo u kupe, a ostatak pijandura kopa i ruje po torbama. Vade se konzerve sa paštetom, mesnim doručkom, paštetom i još malo paštete. Kruha je još ostalo iz Moskve i sada ima izgled i okus osušene spužve. Alkohol nas je iscrpio totalno, pa biće da glad ne poznaje kompromis. Pašteta se melja preko plastičnih noževa, te prije nego završi na kruhu, namelja se na jezik. Ivanović si raskrvari palac pri otvaranju druge konzerve i sad ga sa dubokim žaljenjem promatra, kao da je krajnje riješenje amputacija. Nudimo mu maramicu u zamjenu za paštetu i naravno isto odajemo duboki respekt i žaljenje palcu, dok tamanimo sadržaj konzerve. Stiže napokon i kriška spužve, al sad valja čekati opet novu paštetu, pa se kruh žulja na suho što i nije tako loše jer je još ostalo paštete razmeljane po usnoj šupljini i zubima, što kruh ili spužva sada savršeno upija, tako da je na kraju krajeva efekt isti. A i smisao spužve je da upija, teoretski gledano. Pomahnitala postalkoholna meza. Jebo redoslijed i pravila, samo guraj u usta sve što stane u njih. Dajmo zubima da žvaču, plastiku, paštetu, kruh, biber, sol, salvetu, jorgan, traktorsku gumu, Domestos, propeler, sve sada klizi bez ikakvih problema. Ivanović i dalje promatra palac. Nevjerojatno, tek je druga večer a već smo stukli skoro sve konzerve i zalihe hrane tj. paštete. Prozor od kupea je zamagljen, ali nakon što rukom razmažem jedan dio, vidim istu sliku kao i jučer i danas, a i sutra vjerojatno. Šuma, šuma i šuma. Mnoštvo šume, sa tu i tamo kojih stotinjak breza razbacanih na površini od dva kvadratna metra. Dobro jebiga, ne znam ni šta sam trebao očekivati, da ću kada obrišem prozor ugledati pješčane plaže i komade u bikiniju kako se utrkuju sa našim vlakom. Sigurno je i jadnom prozoru više neugodno što nema ništa drugo da nam ponudi. Zato se i zamagli sav od stida. Kad smo već kod prozora, on se u kupeu ne može spustiti. Mogu se spuštati samo prozori u hodniku i u pušnicama između vagona. Ivanović vadi ponovo gitaru, al ga sada jebe taj zamotani prst malkice, tako da Suman preuzima kormilo. Opet kreće repertoar svih mogućih i nemogućih kompilacija. Vrećicu koju smo napunili sa praznim konzervama paštete i krvavim maramicama nakon masakra Ivanovićevog prsta, objesili smo na kvaku od vrata. No kako je vrećica prenatrpana bila, jedna od konzervi ispade i u padu dodirne vrata, te odzvoni kratko. Pa se odbije na rub kreveta i opet stvori specifičan zvuk, te na kraju pade na pod i tu se još odkotrlja odzvanjajući. Pošto se sve to dogodilo u 2-3 sekunde, ti zvukovi su napravili neku vrstu melodije, taa taa taaaaaa. Pogledali smo se svi u istom trenutku i zapjevali „Lijepa li si“, ta na naaaa, taa naa naaaa, na na na naaaa naaaa, oponašajući zvuk tamburice na samom početku pjesme. Odmah je to Suman popratio i na gitari, Toma je uzeo tu jadnu, praznu, oblizanu konzervu i svi je promatramo sa žaljenjem pjevajući hrapavo i stenjući svatko koliko može za paštetom: „Kad se sjetim, suza krene, zamirišu uspomene...“ U vagonu opet vlada mir i spokoj, nikoga nema na hodniku, svi su se povukli svatko u svoj kupe. Ljudi spavaju ili čitaju, čavrljaju jedni s drugima ili jednostavno samo leže i miruju. Kod nas je opet veselo, urlamo iz petnih žila dok nas naša stjuardesa ne opomene par puta da budemo ipak malkice tiši, al da nastavimo pjevati i svirati, to je ok, „harašo“, samo tiše radi drugih. Mislim da joj je u biti drago da je kod nas življe nego u drugim kupeima, bar ima zanimaciju i može nas stalno stišavati. „A jesi vidio kako nas je nanjušila.“ „Što, jel radi Thompsona?“ „Pa da, čim smo njega zapjevali odmah je rekla tiše malo, vidiš da ga Rusi ne vole baš.“ „Ma kako ga ne vole, sigurno ga puštaju stalno na radiju, pogotovo Čavoglave, pa odmah iza njega puste Rammstein, pa Škoru.“ „Pa da je uz Istru, Dalmaciju i Slavoniju spomenuo Ural i Sibir, gdje bi mu bio kraj.“ "Neuspjeli kartograf, koji je svoju strast pretočio u pjesmu.“ „Jebiga ljudima više dojadilo o ljubavi drobiti, sad napišeš jednu finu zemljopisnu pjesmu, nabacaš regija, rijeka, gradova, sela i sigurno ćeš potrefiti nekoga ravno u srce. I onda još kažeš kako nisi tamo, zbog teške sudbine naravno, ali se sa suzom u oku sjećaš stare majke i nekakvog drveta ispred kuće. Dijamantna naklada.“ Alkohol nas je dobro izmorio, pojma nemam kolko je sati, niti ne znam da li ima smisla to pratiti, tu smo slijedećih nekoliko dana, nemamo nikakve termine, niti moramo žuriti kuda. Kakav odmor! Samo ležanje, zajebancija i cuganje. Nakon urlanja čitavog repertoara Daleke Obale (ovaj put se nitko nije bunio, biće da „14 palmi“ i „Tonka“ prolaze u Rusiji), crkavamo na krevetima ne znajući da li da spavamo ili da si čupamo kosu. „Brane, jel znaš napraviti trostruki salto u mjestu?“ Pitam Braneta pokušavajući se sa bilo kakvom nebulozom zabaviti slijedećih par sekundi. „Znam.“ Brane totalno nezainteresiran za bilo šta osim jastuka. Nosi me ova votka, ne smijem u biti ni otići spavati jer čim sklopim oči, vrti mi se cijeli kupe. Zapravo našao sam si zanimaciju. Zatvorim oči, krene mi se vrtiti kupe i kad mi počne biti loše, naglo ih otvorim i pratim rotaciju zidova oko sebe. I tako 100 puta. „Brane, jel znaš napraviti dvostruki salto na mjestu?“ „Znam.“ Da vidimo šta piše o Rusiji, možda ima kakav grad zanimljiv da smo prošli ili hrlimo ka njemu. Iako opet blage veze nemam ni gdje bi trebali biti. Al po nekoj računici trebali smo danas proći Perm i Jekaterinburg. Na žalost toga baš nismo bili svjesni, jer smo kod prvog salijevali votku u sebe, dok smo kod drugog vjerojatno već bili prepijani da bi skužili uopće kako smo se negdje zaustavili. Pa da! Perm je bilo ono mjesto gdje smo stali, kada su počeli utovarati tu silnu votku u restoran. Da vidimo šta imamo o Permu? Dakle tisuću i pol kilometara istočno od Moskve, pred samim Uralom. Mjestašce od nekih milijun stanovnika, kojeg još zovu - najistočniji europski milijunski grad. Nobelovac Boris Pasternak je tu proveo nekoliko godina, što ga je na kraju i nadahnulo u pisanju romana Dr. Živago. Vidi, vidi... Baš šteta što to nisam znao u tom trenutku dok smo stajali tamo. Ne znam šta bih i da sam znao. Zvjerlao bih kroz prozor nadajući se da ću vidjeti prizore iz filma Dr. Živago. Svejedno, sada to nije tek neki Perm, to je mjesto koje je inspiriralo Borisa da napiše priču, po kojoj će poslije snimiti film i koji će mojoj majci postati jedan od najomiljenijih filmova. Mogu reći majci kada se vratim kući, kako sam se napio u mjestu gdje je nastao Dr. Živago. Ma jok, reći ću joj da sam zapio sa Dr. Živagom! Hajde ako ništa drugo i direktora je to mjesto nadahnulo da natovari pola restorana sa kartonima votke, a i nas je nadahnulo da mu odmah u bezbroj primjera budemo dokaz, kako mu je nadahnuće bilo pun pogodak. I Dr. Živago je bio pun pogodak. Kakvo veličanstveno mjesto taj Perm! A Perm se još od 1940 do 1958 zvao Molotov, po sovjetskom diplomati i političaru Vjačeslavu Mihajloviču Molotovu. Bio je veliki zagovornik Staljina, njegov ministar vanjskih poslova, potpisao je 1939 nacističko-sovjetski pakt o nenapadanju između te dvije vojne sile, da bi Nijemci nakon 7 dana kao prvu gestu dobrih odnosa sravnili Poljsku sa zemljom. Ali njegovo ime danas uživa puno poznatiju asocijaciju, a to je "Molotovljev koktel". Kada je izbio rat između Finske i Sovjeta krajem 1939 godine, Sovjeti su bacali iz aviona neki oblik prvih kazetnih bombi na Fince, no Molotov je na radiju uporno tvrdio kako oni bacaju hranu i kruh u tim ogromnim kutijama ili kontejnerima, kako bi pomogli izgladnjelom stanovništvu. “Hrana” je očigledno teško sjedala na osjetljiv želudac Fincima, te su oni na to osmislili "piće" uz tu “hranu” koju im je Molotov slao i nazvali ga Molotovljev koktel. Te su ga iz znaka zahvalnosti siti i debeli bacali nesmotreno u zrak, te se isčuđavali kako baš svaki put padne na poneki sovjetski tenk, koji se naravno slučajno našao u zoni slavlja. Stvarno, Perm ili Molotov, kakva povijest i inspiracija na jednom mjestu.  Dobro, onda smo negdje vjerojatno na večer, možda dok sam se ja borio sa zavjesom, prošli Jekaterinburg. Oko 1.800 kilometara od Moskve, nazvan po kraljici Katarini ili već nekoj ženi koja se zvala tako. Poprilično poznat po tome što su upravo u ovome gradu Boljševici ubili posljednjeg ruskog cara Nikolu II, njegovu ženu, 4 kćerke, sina, carevog doktora, kuhara, sobaricu i slugu. Prvo su ih držali skoro 3 mjeseca u kući jednog inžinjera, kojemu su na fin način rekli da se hvata magle, te da se kao sav uljudan svijet jednog dana žali i putem suda proba dobiti kuću nazad. Inžinjer biće da nije bio te sreće, kuću je krajem 70-ih dao srušiti tadašnji funkcioner uralske oblasti, Boris Jeljcin. Kaže, bilo mu dosta više ovih hodočasnika koji su obilazili kuću, misleći kako je to sveto mjesto. 15 godina poslije postade Boris prvi ruski predsjednik nakon Sovjeta, a još 10 godina iza izgradiše Rusi na tom mjestu crkvu svih svetih Rusije, ili poznatiju kao Crkva ili Hram na krvi. Tako da inžinjer ako je poživio do danas, imat će popriličnih administrativnih problema na sudu. Dakle, gdje smo ono bili, nakon što su ih radi njihove sigurnosti držali zatočenima, jedan dan odlučiše Boljševici strpati Cara i njegove u podrum i rekoše im mrtvo hladno da će ih sada sve streljati. I tako i bi. Car je prvi ubijen sa nekoliko metaka u glavu i u prsa, zadnje su nastradale kćeri u koje su vojnici uporno pucali, a metci se odbijali. Naime djevojčice su znale da je gotovo sa dvorskim privilegijama, te su u svoje korzete prethodnih dana ušile nekoliko kilograma porodičnih brilijanata. Na kraju ne znajući kako više da pucaju u njih, egzekutori su ih izboli bajunetama... Krasno. Navodno su egzekutori bili zarobljeni mađarski vojnici, jer su nalogodavci mislili kako lokalni ruski vojnici neće htjeti pucati u cara. Povjesničari tvrde da je u egzekuciji sudjelovao i Imre Nagy, puno godina kasnije promaknut u premijera Mađarske. Kao takav odlučio bečar Imre Nagy izaći iz Pakta, te da hoće i on kao Tito imati nesvrstanu državu, što se Sovjetima baš i nije svidjelo, pa su 1956 uletjeli u Mađarsku. Vojnicima sa nižim rangom je čak rečeno kako idu opet na Berlin, ponovo se boriti protiv nacista. I šta će iznervirani Sovjeti, uletjeli u Budimpeštu, objesili Imreta i podijelili par šamara kao lekcija drugima da se ne furaju na Tita i Jugu. Jedan je Tito - jedan je Hase, bila bi pouka Sovjeta, tih davnih 50-ih godina prošlog stoljeća. Ah, povijest zna biti tako puna čudesnih preokreta! Jekaterinburg se od 1924 do 1991 zvao još i Sverdlovsk po boljševičkom vođi Jakovu Sverdlovu koji je, kako se poslije ustanovilo, naredio da se careva obitelj pogubi u Jekaterinburgu, pa je stoga taj grad i nazvan njemu u čast. Naravno, bravo, čestitamo. E sada samo zamijeniti ove Ruse i Mađare, sa imenima kao što su Rodrigez, Fernando, Maria, Filipe Santa Garcia de la Cruz i eto nam kvalitetne sapunice u kojoj više veze nemaš, ko tu koga i za koje pare. Ima odličan grafit u Beogradu, pročitah to negdje, gdje piše da je vrhunac meksičke sapunice kada Rodrigez otkrije da je sam sebi keva! Mislim da smo pametno postupili kada smo ispijajući votku fulali ovaj grad. Gledajući duh ovog mjesta, vjerojatno bi nas uhapsili greškom dok bi stajali na stanici. Ivanovića bi optužili da se bode u prst, pretres kupea, tu bi pala sumnja na tolike ispražnjene konzerve paštete, dušek na podu, mene bi zavezanog šamarali i polijevali hladnom vodom u nekoj mračnoj prostoriji željezničke stanice, sve dok ne priznam gdje mi je četkica za zube. Zaabooraaaviooo saaam juuu, zabooraaaviiooooooo!!! Pljas ! Završili bi u sibirskim rudnicima, uspjeli bi pobjeći i nakon godina i godina lutanja, došao bih kući i kroz prozor ugledao moju četkicu, kako pred kaminom sjedi naslonjena na neko drugo, strano zubalo, dok se dvije male slatke četkice igraju sa umiljatim kutnjakom. Ne mogu više da čitam, niti da bivam budan. Oči mi se tope, imam osjećaj da mi se svako slovo koje pročitam, zabija ravno u mozak, kao kada pisaća mašina otiskuje slova na papir. Gledam po kupeu, a slika koju vidim je poput amaterskog pokušaja da se fotoaparatom uhvati noćna rasvjeta. Boje, pruge, nijanse, sve je razmeljano i ostavlja traga za sobom pri pomicanju pogleda. A čini mi se da sam napunjen votkom od stopala do ruba donje usne. Tako da ne smijem nagle pokrete raditi, da se ne isprolijevam. Nego samo očima lijevo, desno, gore, dole, pa koliko uhvatim u kadar. Ostatak valjda spava već. Ovaj put je Tomu zapao penthouse na podu. Kod Braneta gori još lampa iznad glave, iako mu je glava zagnjurena u jastuk. Jebem ti, moram i ja svoju glavu pomaknuti, iščašit ću si oko ovako. „Brane?!“ „Znam“, mumlja kroz pola usta koja nisu zagnjurena u jastuk, nego služe za disanje, minimalno doduše, tek toliko da se ne udavi u jastuku. „Šta?“ „Sve, znam sve.“ Prošli smo Jekaterinburg, što znaći da smo iza sebe ostavili i planinu Ural, prirodnu granicu između Europe i Azije. Što bi značilo da smo sada u Aziji! Ajme divno, tek tako, nitko nije ni svjestan da smo sada skroz na drugom kontinentu. Azija...! „Brane?!“ „Znam.“ „Šta znaš? U Aziji smo jebote!“ „Sjajno.“ Gledam kroz prozor neću li možda vidjeti cijelu Aziju, al naravno osim crnog zamagljenog prizora ne nudi mi se Bog zna šta. Prstom pokušavam obrisati manju rupu na staklu i kroz nju opet sve crno, naravno jer je noć. Al znam da smo u Aziji i znam da se upravo sada vozimo Azijom i Azija mi je super. I Brane to sve zna. Kad se probudim ne želim više vidjeti niti jednu brezu, nego samo poljane, tundre i tajge, nepregledna prostranstva, divlje konje kako nam mašu dok trče uz vlak. Oznake: nogomet, rusija, prvenstvo, transsib |
04.06.2018., ponedjeljak
Drugi dan
|
Budimo se oko 10, tj. prvi se probudio Ivanović, pa je počeo šuškati po nekakvim vrečicama, da bi to šuškanje probudilo Tomu koji je počeo pričati sa Ivanovićem, da bi to pričanje probudilo mene, pa nas trojica Sumana i na kraju Branetu ništa drugo nije preostalo, nego da se pravi kao da spava. Iako smo sasvim sigurni da smo i njega probudili. Razmičem metalik srebrenkastu svilenu zavjesu, vani i dalje neprekidna šuma. Mrljavimo i izležavamo se po krevetima, ne da nam se nigdje pomaknuti. Kad samo pomislim kakav je put preda mnom, ustati se, otići do WC-a, možda je zauzet, a možda ne. Ko će to sada znati. Zatim se umiti, isprati leće kako bi vidio uopće gdje sam, podaprati se možda, a sve to u WC-u u kojem je možda neko taman prije mene srao do iznemoglosti. Pa zube isto treba oprati. Zube... Četkica! „Jebem ti, mislim da sam zaboravio četkicu za zube.“ Hvatam se za čelo, ali istovremeno mi je malkice drago što nemam razloga da idem do WC-a. Osim što me tera pišati. Al ako zanemarimo to, te da umivanje mogu preskočiti, dobro, leće bi mogao i sutra isprati, podapirat se ne moram nužno pošto imam vrhunski dezodorans, roler, koji ako je vjeroati reklami drži 24 sata. Jebiga, al me i dalje tera pišati. „Auuu majstore, 7 dana bez četkice“, smije se Toma, žaleći čini mi se prije sebe, nego mene. „Pa dobro mogu prstom onako, na prst stavim kaladonta i malo protrljam po zubima“, tješim se, iako mi nije jasno kako mogu uvijek četkicu zaboraviti. Čak imam i vlažne maramice koje u životu nisam koristio, a četkicu za zube nemam. „Ma boli te kurac, evo neću ni ja svoju koristiti 7 dana“, javlja se Brane, opet s pola usne zagnjurene u jastuk. „Ma šta vas briga, nemojte samo previše otvarat usta, ni pričati, nemojte ni disati i neće se ni primjetiti“, Suman se proteže i pokušava se ustat sa dušeka na podu. „Kako je bilo spavati na tom čudu?“ „Ma odlično, tamo se ispod kreveta mogu noge ispružiti, ma ko u hotelu. Samo što je ovaj dio gdje su mi leđa, nekako tanji valjda, pa se propadne skroz.“ Okreće se Suman i tek sada vidi da je cijelo vrijeme spavao na ispuštenom dušeku. „As ti pasa, pa i ne bio tanji!“ Nekako se uspijevamo nakon 2 sata izležavanja ipak pomaknuti, najviše radi toga jer svi moramo na WC, htjeli mi to sada na kraju ili ne. U smjenama idemo po dvojica, jedan na jedan kraj vagona, drugi na drugi kraj. Ja sam kažiprstom oprao zube, što na kraju krajeva nije tako ni loše ispalo. Morao sam jedino malo više kaladonta natovariti, da ne škripim baš toliko po zubima, budući da se ježim od tog zvuka. Ali zubi na kraju ko novi. Čak sam pomislio da si više ni ne nabavljam četkicu, nego da si jedan prst non-stop brijem dok mi ne počne toliko rast dlaka samo na tom određenom prstu, da s njim onda mogu bez problema čistiti i zube i cipele, pa i WC školjku po potrebi. Na kraju kao dodatak opremi, mogu si obrijati i stopala, čekati dok nabuja dlaka, pa mesti ispred kuće. Odlučili smo da ćemo dan ipak započeti sa kavom u restoranu. Zaključali smo kupe i moram priznati da mi se ta mogućnost zaključavanja izuzetno sviđa. Pravilo nalaže da se ključ ostavi kod „Provodnica“, ali ga se naravno u svako doba dobije nazad, čim netko poželi nazad u kupe. Ovo je ustvari moj prvi transsibirski međuvagonski izlet, prelazim iz našeg vagona u skroz drugi, strani i nepoznati vagon. I tako jedno bezbroj puta, dok ne dođemo do restorana. Na kraju svakog vagona je mala prostorija, u kojoj se smije pušiti. Zatim se otvore vrata i ulazi se u harmoniku ili prostor između vagona. Šokirao sam se kada sam vidio da to baš i nije harmonika koje sam viđao u našim vlakovima, nego da je pod sastavljen od dva lima, dok su sa strane tolike rupe da komotno dijete od nekih 2-3 godine može propasti kroz njih. Vide se i tračnice, pruga kako nam šiba pod nogama. Obuzeo me osjećaj kao da poput Indiane Jones, prelazim preko visećeg mosta iznad nekakvog kanjona. Zatim se opet ulazi u dim koji vlada u nikotinskoj prostoriji slijedećeg vagona, pa tek onda u hodnik. Hodnici su puni ljudi i neiscrpno je zadovoljstvo gledati sve te putnike i njihov pojam ležernosti i odijevanja na ovakvom dugačkom putovanju. Kućni ogrtači, potkošulje, neki muškarci su i goli do pasa, mala djeca trčkaraju u gaćicama kao na plaži, papuče u svim mogućim nijansama ili samo u čarapama ili na kraju krajeva i bosi. Manje više svi bleje kroz prozor, a vani šuma. Kud mi okom, tu šuma skokom. Breze, breze i još malo breza. Ako je netko slučajno pogledom preskočio koju, tu je rezervna breza. Šta li je sa svim tim jablanima, borovima ili hrastovima? Možda su i oni bili sumnjičavi Staljinu... Opet harmonika, pa ove jame između vagona, mala dimljena prostorijica, hodnik, ležerni ljudi koji kroz prozor ne propuštaju niti jednu brezu. Napokon restoran. U restoranu smo samo mi, muškarac koji bi mogao biti šef sale, plus dvije konobarice. Restoran raspolaže sa oko pet stolova s desne i isto toliko s lijeve strane. Ne znam da li se stolovi skroz na drugoj strani resotrana koriste, više mi se čini da su rezervirani za konobare. Kožne klupice smeđe boje, taman za dvoje s jedne strane stola i dvoje s druge strane, bijeli stolnjak i prozori protkani neizostavnim cvjetnim ukrasima, što kao samostalan aranžman, što kao detalj na standardnim metalik srebrenkastim svilenim zavjesama. Super su mi ove zavjese, počinjem ih obožavati. I ovdje su zastupljene kao zastori sa svake strane prozora, zatim u kuhinjskoj verziji koja pokriva donju polovicu prozora, te još platnena roleta, koja se može sa vrha prozora spustiti u slučaju da sunce prži u oči. Ne znam da li je to bio u tolikoj mjeri prvobitni plan, ali zavjese doista daju posebnu čar ovome vlaku.  Šef sale i konobarice ne reagiraju, kao da se ništa na situaciji u vagonu nije ni promijenilo. Oni i dalje sjede gdje su i sjedili. Jedina novost smo mi i to što sjedimo na drugoj strani restorana. I to bi bilo to. Mi bi rado bili usluženi, a oni bi najradije nastavili neometano mlatiti po nekakvom mesu. Napokon se jedna od konobarica ustaje. Pozamašna, sa užasno simpatičnim bucmastim obrazima, zamišljam ju kao nastavak ili gornji dio one žene iz crtića Tom i Jerry, gdje bi se onoj domaćici uvijek vidjele samo noge od papuča do koljena. Razbacila je, takva bucmasta, simpatičan osmijeh dobrodošlice dok još žvaće komad mesa, a kuhinjskom krpom uklanja masni okvir oko usta. Ako sam ikada zamišljao „babušku“, onda je to ona. Mislim da bi tako univerzalna teta trebala izgledati, netko kod koga vas mama ostavi na čuvanju, a ona vas, ne bi li izbjegla bruku da se od nje otišlo gladno, našopa u roku od par sati sa nekoliko tepsija najfinijih pita. Vama bude muka iako ne stajete sa žderanjem, ona uživa u tome što vam je fino, a roditelji razmišljaju da li da vas pokupe sa „ma niste trebali“ ili „jao, pa vi nas izluđujete“, aludirajući na dobrotu tete. Onda vi žvačući krenete kući, a mama vas upozori da se zahvalite teti, što vi odmah napravite punih usta, te vam pola zalogaja ispadne na sred kuhinjskog poda, zbog čega popušite šljagu radi takvih manira, što pričate dok žvačete, rasplačete se, teta tu brže bolje izgladi situaciju tako da ste uvijek dobrodošli i da će ona još 200 pita napraviti za takvu divnu djecu. Onda tek skontate da tetu niti ne poznajete bez kecelje i pitate se šta li nosi ispod. Tu vam se javljaju prvi simptomi preuranjene perverzije, ali i nestaju iste sekunde kada dobijete drugu šljagu od staroga, što ste izašli na hladan vjetar bez jakne. Naručujemo kavu, mlijeka nema. Nakon što smo usluženi, babuška se vratila nazad za stol i nastavila mlatiti po mesu, izvlačeći nam mast u nedogled. Sva petorica jedva mrljamo ovu kavu. Polovica nas je zatrpala kavu šečerom do kranjih granica nemogućnosti ispijanja iste, dok je drugoj polovici falio upravo taj višak, da popravi bljutavost s kojom su se mučili. Kava je bila skroz loš potez, tako da se ipak brže bolje prebacujemo na pivu „Tri medvjeda“. Postoji još i „Baltika“, ali postoji nama još i dana za putovati, pa će biti prilike i za Baltiku. Piva ide kao mlijeko, budući da su nam ju poslužili u keramičkim kriglama ili vrčevima, još ju je veći gušt piti.  Stajemo na nekoj stanici, nemam pojma ni gdje smo, niti gdje bi otprilike trebali biti. Posada unosi kartone pune votke u konzervama od pola litre. Votka sa limunom, votka sa bananom, votka sa narančom, votka led, votka sa okusom kiselog kupusa, votka sa okusom spaljene gume, votka bez ikakvog okusa i razno raznih drugih votki. Sve to stavljaju u kupe iza nas, na klupe i na stol, do plafona. Jedan kupe manje za goste, ali zato stotine raznih votki za nas. Odmah naručujemo svatko po konzervu od pola litre, „Vodka Ice“. Odlična kombinacija votke i... mente, rekao bih. Klizi poput soka, ne primječuješ uopće da piješ alkohol, naručujemo još svatko po jednu, dvije, tri i tako sve dok ne probaš ustati i primjetiš pri padu na pod, da ti noge nemaju nikakvu tjelesnu funkciju. Šef sale je sjeo za stol pored nas sa digitronom i ogromnom knjigom, računajući valjda ovu silnu votku što su unijeli. Pita nas odakle smo i gdje ćemo, a kada je čuo da idemo na svjetsko prvenstvo i da smo „Hrvatji“, dao nam je do znanja da mu je jasno za svjetsko prvenstvo, ali da i dalje nema pojma odakle smo. Onda tu ide objašnjavanje Juga, Tito... „Aha, Tito, Jugoslavija!“ „E da, znači Horvatija, dio od Juge.“ „Aha, aha...“ Ko fol sad zna, ali hajde, još je dug put pred nama, upoznati ćemo se. Ispred nas sjedaju dvojica na kojima se odmah vidi da nisu Rusi, šilterice na glavi i bermude. Čujemo ih da pričaju engleski, pa brzo upadamo u priču, a oni ni manje ni više nego iz Engleske. Završili su faks, nemaju pojma šta bi sa sobom slijedeće, pa putuju po svijetu. Nama suza u očima. Idu do Novosibirska, gdje će ostati dva dana, pa dalje prema Pekingu. Tamo bi trebali provesti osam tjedana, pa preko Bangkoka do Sydneja i iz Australije još dva tjedna kroz Ameriku. Nama suze već klize niz obraze. Mislim si koliko ljudi love nose ili imaju na nekakvim karticama. Ja ni kartice nemam. I kako je to drugačiji svijet, završiš faks i na put oko svijeta, zato što ti starci imaju nasljedstvo još od kolonizacije Hong Konga, a u najmanju ruku su upravo oni dofurali prvi čaj na stari kontinent. Dok kod nas završiš faks i ako se ima love, stari kupi novu bemburu i s njim prvo na kurčenje do obližnjeg diska egzotičnog imena, pa onda u drvo. Jebala nas globalizacija, i dalje se zna ko su kraljevi, a ko kmetovi. Šef sale nije ni čuo za nas. Hajde bar nisu ufurani, koliko bi imali pravo da budu i koliko često znaju biti, pa se pije i zajebava u čast svim brezama koje tutnjaju pored nas. Piće nas je uhvatilo, pa smo odlučili da ipak pojedemo nešto. Ovaj put ćemo s pečenjem biti malo oprezniji, tako da smo odmah naručili „mjeso“ i nešto što nam je babuška objasnila da bi trebao biti krompir. Valjda neće sad krompir i štapići opet... Dobili smo minijaturnu porciju nekakvog odreska i sitno nasjeckanih krompirčića, te nešto malo graška sa strane. Sve to nas je izašlo oko 150 rubelja ili 30 do 35 kuna. Lomimo sate uz alkohol i sve smo pijaniji i pijaniji. Restoran je za divno čudo pun, pa su se tu našla i dvojica Nijemaca, koji su nam se odmah prikrpeljili. Englezi su puno opušteniji i pijaniji, dok se Švabe drže skroz rezervirani i ozbiljni. Jedan je krupniji i odmah pridobiva naziv „krmak“, dok drugom poklanjamo elegantan naziv „repić“. Frajer ima malo dužu kosu, svezanu u rep i trebale su mu čitave dvije sekunde da odmah započne svoju hvalisavu životnu priču. Dakle on je jedan od najpoznatijih Groundhopper-a u Njemačkoj, što nam i dokazuje člankom o samom sebi u „11 Freunde“, nekakvom navijačkom časopisu. Mislim čim kreneš pričati o sebi, ja sam jedan od najpoznatijih...al hajd dobro. Krmak, osim što piše za taj časopis, je i urednik web stranice navijača Eintracht Frankfurta. Obojica su se zaputili preko Vladivostoka prema Seoulu, na otvarajuću tekmu svjetskog prvenstva Francuska – Senegal. Groundhopperi su, kako on priča, ljudi koji idu na sve moguće službene nogometne utakmice, od engleske Premier do četvrte slovačke ili treće argentinske lige. Prijateljske utakmice se ne uzimaju u obzir. Navodno je sve krenulo još 1966 u Engleskoj ( a gdje drugo ), kada je osnovan „The 92 Club“. Član tog kluba mogao je biti samo onaj, tko je bio na utakmicama i stadionima od sva 92 kluba, koja se natječu u prve četiri engleske profesionalne nogometne lige. Tu je negdje i nastao Groundhopping, što više nije ograničeno samo na engleske profesionalne lige, nego i na reprezentativne utakmice, kao i na sve lige širom Fifinog članstva od preko 200 zemalja. Uglavnom, prije nego što će se u Moskvi ukrcati na vlak, njih dvojica su došli preko Bijelorusije, gdje su u Gomelu, gradu nedaleko od ukrajinske granice i Černobila, gledali uzvratni susret polufinala bijeloruskog kupa između FK Gomela i Dinama iz Bresta! Gomel je na kraju prošao dalje i čak osvojio kup, što je najveći uspijeh u povijesti tog kluba. Iz članka u novinama, ali i iz njegove hvalisave priče saznajemo kako je već bio u Ekvadoru, gdje se satima vozio na krovu autobusa da bi došao do nekakvog mjesta, gdje se igrao lokalni derbi druge ekvadorske lige. Zatim u Argentini, po cijeloj Europi, pa među ostalim i u Zagrebu na kvalifikacijskoj utakmici za europsko prvenstvo između Hrvatske i Jugoslavije, te u Beogradu na derbiju Zvezde i Partizana, na prvoj utakmici Bosne i Hercegovine nakon rata u Sarajevu. Inače je navijač Hamburger SV-a, ali vikendima ne prati samo njih, nego ide na sve moguće nogometne susrete. S tim akcijama Groundhopperi prikupljaju bodove, bod za utakmicu (mora se biti minimalno na jednom poluvremenu utakmice, da bi se priznala posjećenost utakmici) i bod za zemlju u kojoj je utakmica. Bolji je valjda onaj koji je bio na što više zvučnih derbija u jednoj sezoni ili na što više udaljenih, egzotičnih ili najbezveznijih susreta najlošijih liga, za koje nitko nikada nije ni čuo da postoje. I onda se čeka trenutak poput ovoga, gdje će dobiti priliku da ispričaju svoje doživljaje. Priča nam o atmosferama na argentinskim stadionima, kako se ništa drugo s tim ne može porediti, kako je apsolutni cilj svakog Groundhoppera argentinski derbi Boca Juniors – River Plate u Buenos Airesu. Ili koji je podvig pogledati utakmicu na Mayday stadionu u Pjongjangu, u Sjevernoj Koreji. Najveći stadion na svijetu kapaciteta 150.000 mjesta. Onda opet kritizira mrtvilo nekakvih europskih derbija i što god više melje, ta njegova napuhanost i sveznanje polako postaju naporni. Pogledima se slažemo sa Englezima, da bi trebali naručiti još votke. Dosta kasnije, nakon cijelog putovanja, pukim slučajem saznajem da „repić“ stvarno slovi kao legenda ili kralj Groundhoppera u toj navijačkoj sceni, sa hrpom članaka, dokumentarnih emisija o navijačima, te izložbi slika sa svojih putovanja i dogodovština. Zajedno sa „krmkom“, koji je isto autor brojnih knjiga i članaka o navijačima, snimio je i dokumentaran film o navijačima u Argentini i istočnoj Europi. Restoran zatvara uskoro, na što nas upozorava šef sale. Nismo ni skontali da već skoro osam sati sjedimo u njemu. Dolazak u restoran je već sam po sebi bio pustolovina, prelazeći preko silnih jama i provalija koje dijele vagone. Nakon osam sati provedenih uz pivu i votku sa raznim okusima, povratak nazad nije pustolovina, nego horor film. Izlazimo iz restorana gegajući se i odbijajući jedan od drugoga, prolazimo WC, pa zatim prostoriju za pušenje. Sada smo saznali da se samo u toj prostoriji i u restoranu smije pušiti. U hodniku vagona i kupeima pušenje je strogo zabranjeno. Otvaramo vrata od međuprostora između vagona i sada nam se taj prizor od dva spojena lima čini još strašnijim. Budući da smo pijani kao mazge, svatko od nas oprezno staje na taj lim, jer imamo osjećaj ovakvi dezorijentirani, da ćemo sigurno nogom propasti kroz one rupe sa strane. Stajem nogom na taj lim i umjesto da brzo prođem ne gledajući dole, meni pogled baš iz inata zastaje u tim rupama i prizoru tračnica ispod mene. Spopada me neka jeza, imam osjećaj kao da me te rupe magnetski zovu da propadnem u jednu od njih. Suman me gura iza leđa, da se više pomaknem sa tog lima, ali kad i on pravi korak, zastaje držeći se sa strane za vrata, oprezno napipavajući taj lim da ne bi slučajno fulao nogom. Nekako teturajući prolazimo tih sedam vagona, poput kugle u fliperu odbijamo se od sve prepreke na putu. Te da bi se desno izbjegao zid od kupea, pokušavam se nagnuti više na lijevu stranu, pa automatski zaranjam glavu u zavjesu na prozoru koju povlačim za sobom. Svjestan sam ili sam barem registrirao da povlačim zavjesu čelom, budući da mi glava zabacuje preko ramena, ali i dalje pravim korake naprijed, što sve skupa ne liči na sinkronizirano kretanje svih dijelova tijela prema naprijed. E sad dok to sve prođe kroz pijani mozak, da budući je glava zapela negdje, treba prestati činiti korake naprijed, jer misleći da hodam ustvari tapkam u mjestu zafufljane glave u zavjesu. Napokon kad je mozak javio nogama da prestanu hodati, treba se vratiti malo nazad, otpetljati se od zavjese i nastaviti dalje kao da se ništa nije ni dogodilo. Sve to promatra na vratima svog kupea mala plavokosa djevojčica koja je krenula piti sok, ali me sada sva u čudu gleda velikim zelenim očima (najbolje da još i vidim kakve su joj boje oči, ne vidim čitavu zavjesu, a ne nečije oči) otvorenih usta i promatra mene umotanog glavom u zavjesu. Uspijevam maknuti zavjesu, još ju polako vraćam u prvobitan položaj na prozor i govorim djevojčici naravno na ruskom: „Za-vjes!“ Još poravnavam zavjesu, jer sve ovo sam ja namjerno napravio samo da nju malo nasmijem, u maniri cirkuskih klaunova. Suman stoji iza djevojčice u hodniku čekajući da se ja odmotam, sa ogromnim cerom na faci. „Za-vjes ? A šta je molim te za-vjes ?“ „Pa zavjesa, pokazujem joj da se čuva ove zavjese, opasne. Opasny za-vjes!“ Krećemo dalje, Suman maloj pokazuje prstom na mene i onda vrti prstom lijevo desno upirući sebi u slijepočnicu – „Njet normalny“. Jadnoj djevojčici je to bilo previše, pa je pobjegla u kupe. Sada sam fokusiran da izbjegnem lijevu stranu i strašne zavjese, pa lakat na desnoj strani slučajno zakači nečiju kvaku od kupea i zatvorim im klizna vrata. Onda im otvorim vrata i hoću reći da se ispričavam i taman da ću reći, skontam da pojma nemam kako se kaže na ruskom, pa provalim „Spasiba... njet.. sjori !“ Sjori bi bilo sorry na engleskom, modificirano za ruske prilike. Ljudi se smijulje sa svojih kreveta i odmahuju rukama. „Harašo, harašo!“ Naravno i ja se kesim i mašem svima. „Harašo, harašo!“ Suman me povlači za ruku da krenemo dalje. „Sumane, šta je harašo?“ „Nemam pojma, valjda skraćeno od haram-ba-šo jedan, razvalit češ nam vrata s tim ručerdama!“ „Kakav harambaša, vidiš da sam prema svima fin i prema zavjesama i prema domaćinima i prema onoj maloj curici... jel se ona uplašila nas? Valjda je harašo nešto kao u redu, ok, nema frke, bježi više, pusti nam vrata na miru, đukelo jedna!“, „Čimpanzo!“ „Mamlaze jedan..“ „Điberu..“ „Uhljupe. Ajme uhljup...jes ti čuo ikada za riječ uhljup?“ „Papak jelde?“ „Je je... al harašo je nešto dobro bilo, sigurno.“ „Mislim da si u pravu, al to nije razlog da hodaš s jednom šlapom.“ „Kako jednom?“ Stvarno lijeva mi je u šlapi, desna samo čarapa. Gdje je šlapa? „Hahaha budaletino uspio si šlapu izgubiti, sigurno ti je ostala tamo iza negdje.“ „Ma nemoj, a kako je mogla ostati negdje ispred?“ „Amo ća nazad, šta sad.“ „Ma ne mogu, nemam snage.“ „Pa neš sad šlapu ostavit negdje i bos hodat okolo.“ „Ma nemam pojma gdje je šlapa, ko će to sada tražiti. Jebo šlapu, ajmo nazad u kupe, doći će ona za nama.“ „Ako ju nije ona zavjesa napala negdje, po putu.“ „Baš...“ Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo |
01.06.2018., petak
Prva noć u vlaku
|
U glavi mi je karta Rusije, razmišljam koje su to nezamislive daljine i prostranstva, kako je jedan mali neprimjetni dio ovoga puta jednak razdaljini Dubrovnik – Prag ili Zagreb – Pariz. A to je samo jedna desetina onoga, koliko će ovaj vlak u slijedećih nekoliko dana prevaliti. Sada samo izaći i kročiti u sred ove šume, imam osjećaj da bi hodao predjelima gdje još ljudska noga nije kročila, tako da ne znam šta su se mučili sa odlaskom na Mjesec. Na ovoj planeti sigurno ima još mjesta, gdje nikada nitko nije napravio bilo kakav korak, a kamoli veliki za čovječanstvo ili mali za tu osobu ili šta god već. Počevši od ove šume kroz koju jurimo. Tu i tamo proleti selo, par kućica, malih, drvenih, obojanih u plavo ili crveno sa bijelim prozorima, svjetiljkama u obliku oraha iznad ulaznih vrata. Takve svjetiljke sam i kod nas, po slavonskim selima viđao. Šuma, kućice, šuma, „orahove svjetiljke“ tužne onako savijene, kao da odslužuju robiju na pročelju nečije kuće. Kako izgleda život ovdje? Po završetku srednje škole bi se napio ko smuk i u takvom stanju prilegao na vječitu simpatiju, moju jedinu Olgu. Oženio bi se već sa 18 i onda lagano uz rad na polju stasao u muškarca, složim dvoje, troje djece, odem u rusku mornaricu, vratim se sa onom prugastom plavo-bijelom majicom i još u njoj odmah napravim šestero djece i radim te poljoprivredne poslove do iznemoglosti i značke na prsima, na kojoj piše „Uzor“. Budući da ne bih ni znao kakav je život u gradovima, vjerojatno bi mi ovo bio sav moj svemir. I bio bi u sred ove šume vrlo sretan, sa svojih nekoliko jutara zemlje, ženom i osmero djece. Od toga bi jedno otišlo na fakultet u veći grad i javilo da je vegetarijanac. To bi me izbacilo iz ravnoteže, propio bi se, povukao u sebe i počeo pisati poznate ruske bajke. U biti sve se vrti oko te votke, kada ovako objektivno pogledam kompletnu situaciju, salijevajući još malo pive u grlo. Ona prati sve te događaje i uvijek onako indirektno sudjeluje u svim bitnijim životnim prekretnicama. Ustvari što više razmišljam o ovim prostorima, sve mi se više sviđa ideja o odrastanju u ovim selima. A možda je i do pive... Djetinjstvo u drvenoj plavoj, zelenoj ili crvenoj kućici sa bijelim prozorima, sa orahovom lampom, putevima uvijek prekrivenim snijegom, životinjama koje bi provirivale iz šume, konji koji bi vukli saonice, sjedenje uz ostatak obitelji uz vatru i slušanje tetkovih lovačkih priča, koji se taman vratio iz susjednog sela. Obuzima me osjećaj prekrasnih ruskih bajki, kojih se sjećam iz svog djetinjstva, pomiješanih sa prizorima iz filma Dr. Živago. Razmišljam o čarobnim malim stvarima kojima bi se vjerojatno veselio. Bez utjecaja ratnih video igrica, agresivnih crtanih filmova o robotima koji se pretvaraju u rakete. Sigurno bi mi najbolji prijatelji bili mali medo, ludi zec, srna i dobroćudni vuk, s kojima bih preskakao šumske potoke, klizao se na obližnjem zaleđenom jezeru i čekao prve visibabe. Sve dok se vuk ne bi najeo ludih gljiva, pojeo zeku i srnu i dok ga medo u krajnjoj samoobrani ne bi utukao kakvom letvom po glavi. Dobro i dalje mi ostaje medo kao najbolji prijatelj. S njim bi se veselio proljeću, a ljeti bi se natjecali ko će sa drvene skakaonice bolju bombu skočiti u zelenkasto jezero. U jesen bi mu pomagao da sredi pećinu, spremi sve za zimski san i dok bi brali plodove, krišom bi mu gurao tablete protiv spavanja u med. Onda bi se opet veselili proljeću, on doduše poprilično pospan i mrzovoljan, ali bi uvijek radi mene imao spremljen osmijeh na licu. Djetinjstvo mora da je ovdje opušteno, bezbrižno i predivno, uvijek uz pregršt priča prekrivenih snijegom. Dok ja lebdim kroz ruske bajke, ni ne kontam da prolazimo kroz čitav grad. Zgrade, rasvjeta i sjene ogromnih željeznih konstrukcija. Para i dim sukljaju iz ogromnih, valjda još sovjetskih postrojenja, okruženih vulgaris betonskim zgradama, na koje se ne treba nužno kladiti, kako će na njima ikada više zasjati čitav prozor. Stajemo polako. Gledam stanice i vrijeme na planu izvješenom u hodniku i uspoređujem ga sa onim kojeg smo skinuli sa interneta. Veze s vezom nema. Odlučujem se otprilike za jednu stanicu. Pored mene prolazi Dr. Živago osobno, brčići, pristojno sređen, svaka bi ga majka za zeta poželjela. Pita skroz pristojno, da li slučajno znam, je li slobodan krevet u kupeu pored nas. Naravno da pojma ne bi imao, ali slučajno je to taman broj kreveta koji je napisan na mojoj karti. Pokušavam mu objasniti da je slobodno, nema frke i usput da li mi može reći kako se grad zove u kojem se nalazimo. Momčina se raspričao i sad bi ja pored te bujice ruskih rečenica trebao rasaznati koja riječ znači ime ovoga grada. Rekoh mu „Spasiba“, nemajući i dalje pojma gdje smo. Ne znam zašto, ali iste sekunde sam se sjetio skeča od Neleta, kada u Nadrealistima pita kako se selo zove, a domaćin mu govori: „Veselo“. Ma veselo i meni i vama, ali kako se selo zove? Pa „Veselo“. Pa veselo nam svima bilo uvijek, ali selo kako se zove? Pa „Veselo!!!“. Ah, dragi gledatelji, biće da se selo zove „Veselo“... Još malo pa će i ponoć. Noć je lagano padala, skoro tri sata, počevši od 8 da bi sve oko sebe zatamnila tek negdje oko 11. Tri pivopije su se prepustile zakonima pive i zauzeli vodoravne položaje, dok Ivanović i ja kvarimo oči uz male svjetiljke koje vise iznad svakog kreveta. Ja ionako sebi tek trebam osmisliti krevet. Čitam nekakve informacije o Transsibu, nešto što smo na brzinu skinuli sa interneta. „Transsibirska željeznica ili skraćeno Transsib je najduža željeznica na svijetu, te ujedno i glavna transportna poveznica u Rusiji. Prolazi kroz 8 vremenskih zona i dugačka je 9.288 km, sa preko 80 stanica između Moskve i Vladivostoka. 1.777 km prolazi kroz europski dio, dok 7.512 km prolazi azijskim teritorijem. Budući da je Vladivostok, glavno sjedište ruske pomorske flote u Tihom oceanu do raspada Sovjetskog saveza bio zatvoren za strance, zapadni turisti su putovali do Nakhodke, luke predviđene za trgovinu. No kako je Vladivostok od 1992 godine opet otvoren za strance, najčešće se koristi ta prvobitna ili originalna ruta. Pored nje postoje još dva za turiste vrlo zanimljiva pravca, Transmongolska i Transmanđurska linija. Transmongolska se odvaja na 5.642 kilometru Transsibirske željeznice, jugoistočno od Bajkalskog jezera u gradu Ulan Ude, te ulazi u Mongoliju prema glavnome gradu Ulan Batoru (Ulaanbaatar – crveni heroj), te dalje prema Kini, točnije do Pekinga. Transmanđurska linija se odvaja na 6.312 kilometru od Transsiba, kod mjesta Tarskaja, 113 km istočno od grada Čite. Tu prelazi u Kinu zaobilazeći Mongoliju u velikom luku, da bi isto završila u Pekingu.“  „Jel piše šta zanimljivo?“ Pita Ivanović, izležavajući se na suprotnom krevetu. „Ma, 8 vremenskih zona prolazimo. Jebote kada izađemo iz vlaka za 6 dana, bićemo u budućnosti, ostarjeli, oženjeni, smežuranih lica i zgrbljeni.“ „A piše li tu jel proporučljivo puštati plinove u kupeu?“ „Pa sigurno ima i o tome nešto, ne vjerujem da bi izdali ove podatke, bez takve jedne informacije. Nisam još došao do tog poglavlja, ali ako bi pričekao malkice da ja to još provjerim...“ „Pa de pogledaj molim te pod golub, ako su pojmovi po abecedi. A ju ću jednog da pustim sada, pa kud pukne.“ Kupeom se prolomi jedan podmukli zvuk. „Boga mi puklo i to baš tu kod tebe negdje, čini mi se.“ „Je je, kod mene, do mene! Nisam se tome nadao, ko bi rekao da će tu pući. A čuda i jada...“ „De da i ja vidim, ako pustim i ja jednog, gdje će pući“ Kupeom opet odzvoni melodičan zvuk. „Bome kod mene puklo, jes vidio?“ „E je, a slučajnosti, vidiš ti to...“ Kad kupeom se opet pročuje melodija, do sada najduža. „Evo i kod mene puklo!“ Javlja se Toma sa gornjeg kreveta i zagnjurene glave u jastuk, umire od smijeha. „E ja mislim da je vrijeme malkice vidjeti šta se na hodniku događa, nije da ovdje smrdi za popizdit, nego čisto da noge protegnem“, ustajem se, a kako podižem glavu, tako je zrak u kupeu sve karakterističniji. „Bome mislim da bi i ja mogao malo da prošetam“, izlazi Ivanović, a za njim eto i Tome. Gledamo ga, otkud on brže bolje već u hodniku? „Ništa me nemojte gledati, isprdili ste ko stoka i sad bi ja trebao ostati unutra, ma nemoj!“ „Da probudimo onu dvojicu i upozorimo ih da u kupeu poprilično smrdi?“ Pitam čisto eto, da pitam... „Čega nisu svjesni, neće ih ni smetati. A i žao mi ih je nekako probuditi, de još da im i vrata zatvorimo, da ovo ne izlazi za nama na hodnik“, skroz tiho i polako pritvara Toma vrata, držeći si ruku na ustima ne bi li se glasno nasmijao. U hodniku nema nikoga, na kraju vagona izbija svjetlo iz prostorije gdje obitavaju „Provodnici“ ili kondukteri. Blejimo kroz prozore u tamnu šumu, koja na vrhovima kao da ima srebrenkastu glazuru, koju pun mjesec stilski, poput slastičara, raspršuje po vrhovima krošnji duž vlaka.  Jedan je iza ponoći, uopće nam se ne spava, vraćamo se u kupe i uzimamo gitaru, čisto da ostalima pokvarimo san. U kupeu a i u hodniku vlada tišina, jedino se čuje vlak kako proizvodi tipične tu dum - tu dum zvukove. Razmišljamo s kojom pjesmom da otvorimo ovo putovanje. Isprobavamo razne melodije, započinjemo neke stvari, ali niti jedna od započetih se ne uklapa u atmosferu. Sve dok Ivanović skroz lagano i tiho ne započinje poznatu melodiju; „Voz, pospani voz za Karkov, Gomelj, Lenjingrad znam, kako je noćas dalek Beograd. Neće moći nikada, olovka i hartija,“ Suman uskače pjevušeći zatvorenih očiju, kao da bunca u snu... „Ni svi ruski poštari ne mogu ti odnijeti pismo koje pišem ja marka s likom Lenjina i u pismu jedina tuga što me razbija nije votka rakija“, Brane kao da je čekao ovaj stih da uleti, ležeći potrbuške i mumljajući polovicom usana, budući da je druga polovica zagnjurena u jastuk „Mada noćas udara tuga mi je velika velika ko Rusija ja ne mogu poslati ljubav jer se ne šalje nit sam mogo ponjeti sobom tvoje poljupce. Voz, u vozu izgužvana lica putnika ti si tamo negdje iza onih planina dal si možda zaspala il si budna kao ja dal te muče nemiri il te ništa ne muči kada budeš čitala pismo koje pišem ja tajna biće skrivena, iza ovih redova.“ „Bravoooo!“ Plješćemo svi, Brane i dalje potrbuške leži i lupa rukom od rub kreveta, jer mu se ne da pronaći, ni pomaknuti drugu ruku. „Jaooo kako si samo potrefio stvar, daj nam još votke ako ima negdje još koja kap?“ „Ima, al u kurcu. Sve smo popili, čak ni vode nemamo. A evo ima vode još, ostalo valjda iz Moskve“, dodaje mi Toma flašu. Potežem dobar gutljaj i osjećam samo kako mi tekućina poput horde izmrvljenih, razularenih iglica probada jezik i razdire usnu šupljinu, te pali sve na putu prema želudcu. Kako sam progutao, tako sam instinktivno otvorio usta i razbečio oči, pukla me nekakva toplota, a obrazi su ko semafor prebacili na crveno. „Voda, al u kurcu!“ Izgovaram jedva hvatajući zrak. „Ne seri, jel to imamo još votke?“ Brane odljepljuje glavu od jastuka, priča čak sa obje usne. Našao i svoju drugu ruku. „Pa jebote, ja sam mislio da smo još u Moskvi stukli sve, kad ono vidi, vidi...“, trlja Toma ruke i pruža ih da mu se flaša vrati. Samo što su sada svi odjednom žedni. „Jebote još ja potegnem, taman me krenulo. Pa otkud votka u ovoj flaši od vode?“ Pružam flašu dalje prema Branetu. „Ne pitaj ništa, ne zna niko, a nije nas ni briga“, Ivanović glumi starog partijskog funkcionera „znaš i sam kako je Rusija zajebana, nekad ti je bolje ne znati neke stvari. Bitno da nje ima i dajte mi je više vamo“, namješta opet gitaru i uzima gutljaj. „E, sada meni nešto za dušu!“ Poznata nam je melodija, ali previše nam je još virtuozan početak da bi je prepoznali na prvu. Čekamo prvi stih... „Pitaju me zašto pjevam“, kreće Ivanović zavijati, perfektno imitirajući kroz nos Mišu Kovača. „O tom moru, buri, jugu“, tu već svi dižemo ruke, a votka postaje proganjani predmet u kupeu. „Govore mi kako sanjam, obećanu zemlju drugu“, u kupeu su samo ruke po svuda, gdje god da kreneš pogledom, nečija ruka. „Govore mi da se trgnem, dok je vrijeme, dok se može“, Brane ne samo da je našao ruke, nego i maše s njima. „Ko da mogu isprat kiše, onu davnu sol sa kože.“ Suman kleći između kreveta sa podignutim rukama, a sve i kad bi htio nema ih gdje ni spusiti. Svi čekamo da eksplodiramo na refren: „Vidim jata onih istih ptica, istu zvijezdu previsoku, opet živi stotinama lica, Dalmacija u mom oku.“ 2.00 u jutro, transsibirska grabi svoje kilometre prema Uralu, granici između Europe i Azije, u vlaku je mir, tišina, putnici su se povukli u svoje kupee. I mi smo se doduše povukli u naš kupe, samo što nas mir i tišina baš i ne idu. „Znam da nijeee bila samo moooja, možda saaam u snu dubokuuu, ali živiiii stotinama bojaaa, Dalmacija uuu mom okuuu!“ 5.00 je u jutro, prošla su 2 i pol sata, a kao da sam spavao pola dana. Pjevali smo možda još par pjesama iz općenarodnog repertoara, a onda smo zakrmili svi u nadi da se napokon odmorimo malo. Ne mogu vjerovati da sam tako zaspao, kao klada. Još nevjerojatnije je, da me iz tog sna probudila promjena zvuka i sporiji tu-dum, tu-dum. Suman se prvi ponudio da spava na podu, tj. na najjeftinijem plavom, uskom madracu na napuhavanje. Tako da ne mogu vjerovati da sam prvu noć ubo ležaj, normalan, predviđen upravo za to. Za ležanje. Brane se isto budi, poremećen promjenom ritma tu-dum, tu-dum. Stajemo negdje. Ne vidim ništa kroz prozor, jer smo toliko zadihali prostoriju da je sve zamagljeno. Sigurno ćemo stajati nekih 10 minuta, mislim da mi nos tiho i krišom plaće za svježim zrakom. Stavljam šlape na noge, pazim da ne nagazim Sumanu na stomak ili glavu, pravim korake poput lopova koji se odnekud iskrada. Brane to isto čini, stavlja šlape i silazi sa gornjeg kreveta, poput kakve divlje mačke koja oprezno silazi sa drveta. Te umjesto na krevet ili pod, staje Sumanu na stomak, pa refleksno da se skloni, ruši rukom flašu sa stola ravno Ivanoviću u glavu. Zastali smo u točno u tom trenutku, gledamo po kupeu. Niti Suman konta da mu stojimo na stomaku, niti je Ivanovićeva glava registrirala flašu. Izlazimo na hodnik, tražimo već na putu prema vratima cigarete i upaljač. Nema nikoga, svi očigledno spavaju, jedino „Provodnica“ stoji pred vratima, na izlazu iz vagona. „Djeset mjinuta?“ Rasturam ruski, turajući joj svih 10 prstiju pred nos i istovremeno pokazujući na lijevu ruku, tamo gdje bi ko fol trebao biti sat. „Harašo pjeznjet njezgov vaduš njezgovarsk!“ Pojma nemam šta mi je rekla, nigdje nisam načuo ni djeset ni nekakve minute. „Jes ti šta skonto?“ Okrećem se Branetu, a ovaj ne može oči otvoriti i pokušava cigaretu ugurati u usta, ubadajući se s njom po obrazima. „Njeeet“, odgovara poput najvećeg ruskog kronera. Ne mogu se suzdržat, a da se ne smijem, dok nas „Provodnica“ promatra ispod oka. „Hajde jebiga, staćemo ispred vrata, pa kad nam kaže da idemo, idemo.“ Iskaćemo obojica iz vagona i odjednom se nalazimo u majici kratkih rukava, bermudama, šlapama - u snijegu do koljena! „Ha! Jebem ti mater!“ Hvatam se za ručke od vagona i pokušavam se što brže popeti na stepenice. „A u pičku materinu!“ Brane se isto brže bolje pentra na stepenice. Budan i svjež ko rosa. „Pa šta je ovo, u kurac, otkud snijeg ovdje?“ Preplašeni obojica kao da smo jetija vidjeli. Dok nas „Provodnica“ gleda sa blagim osmijehom i nešto nam govori na ruskom, što mi naravno opet ne kontamo. „Snijeg, ha?!“ Pokazujem joj na snijeg onako frajerski ispod oka, sa podignutim obrvama. „Sneg“, klima glavom. Klimam i ja glavom. „Kako ovaj grad... grod se zove?“ Pitam „Provodnicu“, a ona me gleda blijedo. „Kako se grad kaže, jel grod, gorod?“ Pitam Braneta, koji ne odgovara, nego i dalje u šoku promatra onaj snijeg. Ne pada mi ništa drugo na pamet, nego izgovaram „Novosjibirsk“ i kao upitnim pogledom pokazujem prstom prema gradu. „Njeeet“, odgovara, podjebavajući nas zbog onog Branetovog „Njeeet“ od maloprije. Podiže obrve nabacujući kulerski James Dean izraz i reče „Kirov“, dajući mi do znanja, da nisam ni približno bio sa mojim Novosibirskom. Na stepenicama si pokušavam očistiti snijeg sa papuča. Zrak je nakon onog kupea, poput ledenog pića punog kocki leda, na plus 35. Uživam pri svakom udisaju, bacio sam i cigaretu kako bi u potpunosti osjetio ovu svježinu koja mi struji kroz nos. Brane roka grudama neku banderu na peronu. Vraćamo se u vagon i tek sada osjetim koliko griju u vlaku, dok je u kupeu ugodnih plus 40. Upalio sam si lampu iznad glave, da vidim jesmo li skinuli šta o Kirovu sa interneta. Grad se prije zvao Vjatka, kao i rijeka na kojoj leži. 1934 preimenovan u Kirov po Sergeju Kirovu, funkcioneru koji je rođen u ovoj regiji. Ubijen je te godine u Lenjingradu ili današnjem St. Petersburgu, nakon čega Staljin pokreće čistku u kojoj biva pogubljeno oko 10 miliona ljudi. Puno godina poslije, pretpostavlja se da je Staljin navodno sam naručio njegovu likvidaciju, kako bi se riješio konkurenta. Konkurenta koji je u to vrijeme bio puno popularniji u narodu, nego Staljin. E dakle druže Staljine, brate dragi, mislim stvarno... Jebem ti, kao da pobiješ sve u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i još malkice po Srbiji, samo zato što su svi sumnjičavi. 90-tih je grad ponovo nazvan Vjatka, no to se ime nije dugo zadržalo. Iako se oba imena znaju koristiti, Kirov je ipak službeno. Napunio sam si dišne puteve svježinom, tako da imam blagi osjećaj da mi puca đon i za Kirova i za Staljina, te da ću zaspat kao drvo. Evo baš sad. Odoh... Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo |
