14.06.2018., četvrtak
Peta noć u vlaku - 2.dio
|
Pitam Lukea otkud zna ruski, jer inače Engleze i Amere baš i ne krasi želja za drugim jezicima, osim njihovog maternjeg. Ispada da mu je stari Kozak, a stara Engleskinja. Nije prošlo ni 10 minuta, novo lice se pojavljuje na ulazu u kupe. Naša draga babuška Tatjana, sa svojim zlatnim osmijehom i nenadjebivim kućnim ogrtačem. Priča nešto na ruskom, valjda kako smo samo mogli početi feštati, a da nju nismo zvali. Odmah ona ulazi u kupe i utrpava se između svih nas. "Davaj vuotka!" Mislim da nam ovo nitko nije trebao prevesti. Ide još jedna runda svima, palčevi uranjaju u plastične čaše koje se lome i votka nesmetano klizi po svuda. Nazdrovje! "Kako je raditi ovdje?" Pitamo Lukea, da pita provodnicu. Ona malo razmišlja, a onda lagano kreće pričati na ruskom. Toliko mi ruski odgovara uz ovu votku, da mi je engleski na koji nam Luke prevodi, totalno nerealna sinkronizacija. Kao Rambo na mađarskom jeziku. Čak mislim da već polako puno više razumijem i prepoznajem ruske riječi. Ustvari prepoznajem naše riječi, u ruskim rečenicama. "Ovo je način života, volim putovati i upoznavati različite ljude. Samo što s vremenom, ni ne osjetiš da putuješ. Samo se krećeš, tamo vamo. Ovaj vlak i ovi vagoni su postali moj dom. Kada smo u Moskvi ili Vladivostoku, ne mogu dočekati da opet krenemo. Nekad je tužno, jer se ljudi upoznaju, postanu kao jedna obitelj u tih par dana putovanja. Budu dobri jedni prema drugima, razgovaraju, dijele hranu i piće, provode sate i sate zajedno, smiju se, upoznavaju jedni druge sa svojim životima. A onda odjednom svatko ode svojim putem i ti putevi se nikada više ne sretnu. Zato je svako putovanje posebno samo po sebi, lijepo i na neki način romantično." U jebote. Nitko ni riječi. Malo smo svi ostali zatečeni ovakvim odgovorom. Ovakvom iskrenošču i dubinom. Valjda smo navikli na ovakva pitanja dobiti površne odgovore "Ma dobro je... Ajde nije loše, samo nije neka para... Šuti i radi, štaš... Ma eto, gura se... Jebat ga, dobro je, ko ne zna za bolje." Gleda nas i ona sada, što smo se tako ušutili. "Ovo nije samo posao. Ovo je ljubav prema željeznici i prema putovanju“ dodaje još ne bi li nas trgla i uključila ponovo u komunikaciju. Na to smo svi digli čaše i kimnuli joj glavom, dajući joj do znanja da s naše strane, ima respekt do neba. Nazdrovje! Opet votka leti po svuda, po čarapama, trenerkama, rukama, al eto nađe se koja kap i za radost jetre. Tatjana nam opet govori da se dobro pazimo u Vladivostoku. I da ona ide posjetiti svoju unuku ili unuka. Više nemamo pojma ni gdje ide, niti iz kojeg razloga. Nakon još kojeg gutljaja, nemamo pojma ni otkud ona ovdje. Otkud nas uopće ovoliko u ovom kupeu. Otvaramo još jednu flašu, al nam provodnica bježi, kaže ipak mora još malo raditi i paziti na vagon. Otkud i ona s nama? "Ljudi dajte vidite oko sebe, možda je i strojovođa tu negdje." Gledamo ispod kreveta, iza sebe. Tatjana nas pita da šta tražimo, jesmo nešto izgubili? "Strojovođu." Luke joj objašnjava. "Strojovođu?" "Da, da. On još od jučer pije tu s nama." Tatjana nas gleda u čudu. Mi mrtvi ozbiljni. "Daaavaaaajj", odjednom odmahne rukom "bezobraznici jedni i lažovi, ne smijete tako lagati. Ja sam starija žena, još ću i povjerovati." Nazdravljamo opet s Tatjanom, a glavu bi najradije odšarafio i objesio na neki štap, stavio kroz prozor da se malkice provjetri. Jao kakva betonizacija votkom. Nemoguće da glava može biti ovako teška. Sigurno imam kacigu, a da nisam ni znao. Pipam se po glavi, čelu, ušima. Ništa, nema kacige. Ivanović je uzeo gitaru i pjeva od Psihomoda "Osjećam se haj, mozak baj baj." Ja više nisam u kupeu vagona, ja se nalazim u kapsuli koja luta svemirom i odbija se poput one kuglice u fliperu, od jedne zvijezde do druge. I koliko sam puta govorio tehničarima, da srede stabilizator, jer ću se još jednog dana ispovraćati, od tolikog treskanja. Evo i sad mi je muka. Bolje da uzmem gutljaj ovog napitka, to su sigurno dali nama astronautima, ako nam bude loše na putu. U jebemti šta je ovo ovako jako? Gdje su ona vremena kada su lijekovi bili na bazi kamilice. Šta je sada ovo? Morat ću ovo oprezno, gutljaj po gutljaj. Ne smije mi kapnuti na ruku, možda može da sprži kožu pri dodiru. Ko će ga znati, jebena NASA, samo te nafiluje koje kakvim pizdarijama, a nikad ti ne kažu šta je šta. Koji kurac znam, šta ja sad uopće pijem? Uf, morat ću se nasloniti negdje. Okrećem glavu i buljim ravno u Sumana. Suman mi isti Kylie Minogue. "Sumane, isti si mi Kylie Minogue", Suman me gleda i napreže se da ne proplače. "Hvala stari! Ne znaš koliko sam težio tom izgledu. I ko bi rekao da će se to dogoditi jedne subote, u Sibiru." Plačemo obojica od smijeha, zagrljeni, dok nam iz čaša votka curi ravno po čarapama. Ništa zato, punimo si čaše ponovo i opet prolijevamo po čarapama, jer jednostavno neka sila privlači votku na čarape. Tatjana nas sve odjednom prekida i pjeva nam nešto na ruskom. Super zvuči i svi plješćemo kao mala djeca u vrtiću. Ja pokušavam zapljeskat sa punom čašom u ruci, koja pri prvom pokušaju leti na jastuk. Ostade bez stabilizatora protiv mučnine. Tatjani strašno drago da joj plješčemo, sva se sjaji dok se smijulji. Gledam u te zlatne zube i osjećam da me dvije flaše votke uzimaju pod ruke i stavljaju na krevet. Krov se odjednom pomiče i vidi se zvjezdano nebo. Šarafi na zidovima popuštaju, plahte se zatežu, a dva kreveta na kat lagano polijeću u noć. Prolazimo poviše kupea gdje su provodnice i kroz prozor vidimo jednu od njih, kako raščešljava kosu ispred postera Don Johnsona, dok je glumio u Miami Viceu. Nagurali smo se svi i na gornje i na donje krevete. Jedino Tatjana sjedi za volanom, između kreveta, sva prelivena zlatom i kormilari nas put sunca. Ispod nas ostaje osvjetljen vlak, vijuga svojim putem, nije ni primijetio da smo se mi odvojili. Na jednom od gornjih kreveta vijori japanski barjak, a pored mene sjedi Tracey Ullman sa flašom votke i pjeva svoju "They don't know". Svi se njišemo i fićukamo melodiju dok jezdimo ka ogromnoj sunčevoj lopti, japanski barjak prašnjav i izderan vijori nam iznad glava, kao da smo sada izašli iz neke zajebane bitke. Jedino je Tatjana stisla zube i proizvela još dodatno blještavilo, stisnula kvačilo i prebacila u višu brzinu. Pretvorili smo se u razlivene boje, daleko na horizontu.  Otvaram oči i čini mi se da smo se već brže bolje svi vratili nazad u kupe. Čak su i kreveti tu. Pokušavamo nagovoriti Tatjanu da nam još ruskih pjesama pjeva. Pogotovo Kalinku. Tu stvar jedinu znamo, pa je samim tim cijelo vrijeme urlamo. „Kaaa lin, ka ka lin, ka ka lin, ka moja!“ Onda nas Tatjana uspori i polako i smireno otpjeva, kao učiteljica glazbenog. Mi čitavo vrijeme kao psi cupkamo u mjestu i ne možemo dočekati da preuzmemo strofu. Nagovaramo ju da nam napiše točno riječi pjesme, ali svaki put nam skrene s teme. Ili odmahne rukom, pa uzme olovku i papir, pa onda opet počne nešto drugo pričati. Tatjana naime priča ruski najnormalnije s nama, kao da nam je svima materinji. Ne jebe nju što ju nitko ne konta, osim Lukea. Kojeg usput ni nema u kupeu trenutno. Mi njoj najnormalnije pričamo na našem, ona nama na ruskom odgovara i tako to traje. Ali Tatjana opet izbjegava da napiše riječi. Svaki put kao krene, pa se raspriča o nečem. "Ljudi, jebote možda žena ne zna da piše, pa joj neugodno, a ne želi da skontamo." "Stvarno, možda jadna stvarno ne zna pisati. Uzmi joj papir, nema veze, da ajmo neku drugu pjesmu, nećemo više ni forsirati Kakalin." "Ma da, možda ženi stvarno neugodno." "A šta ćemo, koju ćemo stvar?" "Daj nešto što i ona zna. Terezu Kesoviju." Tatjani kao da je laknulo. Sad nam je totalno krivo, ako je žena stvarno nepismena, da smo ju uopće doveli u takvu situaciju. Ali već kod slijedećeg gutljaja votke, nismo više ni znali zašto držimo papir i olovku u ruci. A par gutljaja iza, opet smo se čudili, otkud uopće ova blještava žena u našem kupeu. Zapažanje jednog mozga na votki, je u biti poput djeteta od par mjeseci. Možeš djetetu dati satima da se igra sa jednom igračkom, oduzmi tu igračku na par sekundi i vrati mu ponovo i ono će se jednakom radoznalošću opet upoznavati s tom igračkom kao i prvi put. Jednakim čudom će se čuditi, iako se s tom istom igračkom upravo igralo čitavo vrijeme. E na tom nivou i mi trenutno fukcioniramo. Luke se vraća u kupe, pitam ga jel Kalinka o nekoj curi i jel to uobičajeno rusko ime? Ispada da Kalinka veze nema s curom, već se radi o drvetu! „Drvo?“ „Pa da drvo, nešto kao smreka ili čempres.“ „Ta melodija, pa onda poznati kozački ples koji ide uz tu pjesmu, pa taj poznati refren… A ja sve mislim neki komad, rumena ruskinja, slavenska rasna djevuška. Kad ono drvo…“ „U biti, što se tiče ove pjesme, mislim da je više kao grm.“ „Grm?“ „Kao grm ribizla ili borovnice. Kalin je tako nešto, ribizl možda. A onda od milja je kalinka, moj mali grm, malo drvo plodova. Ti plodovi se sakupe, napravi se valjda marmelada ili već nešto, što te hrani preko zime. Mislim da je to poanta tepanja u ovoj pjesmi. Drvo koje te svojim plodovima, preko zime drži na životu.“ „A zar se ne spominje i malinka poslije, jel to malina?“ „Pa to je valjda to, prvo kalin ka ka lin, ka ka lin ka moja. Moje malo drvo puno plodova. Pa druga strofa je, v sadu jagoda malin ka malin ka moja.“ „Pa tu su sada i jagode i maline.“ „E jebiga, uglavnom u tom vrtu je to malo drvo puno plodova. I toliko ga vole, da mu se tepa i pjeva.“ Svejedno, i dalje sam uvjeren da se radi o curi. Moja smreko, moj mali čempresu, moje malo plodno drvo. Očigledno je, da neko pokušava tepati nekoj izuzetno visokoj djevuški, koju je ugledao u nekom vrtu. Ona možda nekih dva metra i kusur, rođena na Uralu. A on metar i jedva šezdeset. Pa se sav nešto uzjebo oko nje, sav sretan i zaljubljen onako na prvu, tepa joj „moje slatko malo drvence, mali čempresić“. I još uz to sve, skakuče oko nje prekriženih ruku i lamata nogama, cvrkuće i treperi. A ona čedna i stidna, srce joj se topi, sve gleda da joj se ne zamanta od dragosti, pa da još slučajno ne nagazi na njega onolišnog. Čempresiću moj, smreko moja. Moj slatki tornju. Sve te iluzije mi Tatjana uništava, koja Luku tvrdi da je to vrsta kasne jagode. Kasna jagoda? Meni je opet slika neke cure Jagode, kršne djevuške koja se inače i košarkom bavi. Već stoti put ponavljamo refren Kalinke, nekako baš ide uz votku, al smo više i sami sebi dosadni. Pitamo Tatjanu da nam još otpjeva neke ruske, poznate. Možda neku i prepoznamo. I šta će žena, zamisli se malo, trgne još jednu na eks i pogodi ravno u sridu. Katjuša. Već na prve taktove „rascvetali jabloni i gruži“, sjetih se partizanskih filmova nedjeljom prijepodne. Na kraju krajeva, Juga je imala svoju verziju te pjesme, pa bi mi kao pioniri, uoči jako bitnih obljetnica, stajali u dva reda ispred ploče i pjevali borbene. Najpoznatija ruska pjesma iz drugog svjetskog rata. Tatjana je sklopila oči i pjeva skroz nježno i skoncentrirano. Kao da sa ovom pjesmom nema zajebancije. Sklopih i ja oči na sekundu, a votka je to već iskoristila, da me odvede 60 godina u nazad. Slušam tu melodiju, a slike vlaka krcatog vojnicima mi prolaze kroz glavu. Vidim hrpe i hrpe mladića, zguranih po kupeima, ohrabruju sami sebe pjevajući Katjušu. Poput duha prolazim kroz svu tu masu i svakoga od njih promatram bez žurbe. Sve jače i smjelije pjevaju, kao da će im tako prestati drhtati glasnice. Strah im stoji uklesan u svakom pogledu, neizvjesnost o danima koji slijede biva isprana votkom u jednom gutljaju. Kako Tatjana završava sa Katjušom, tako i ja ostajem na pruzi i gledam zadnji vagon kako odmiče. Na vratima vagona stoji natpis „Stalingrad“. Nestaje prema brežuljcima, iznad kojih nebo doslovno bukti. Otvaram oči i jedino što Tatjani možemo reći je „Bravo!“ Točim nam svima još po votke i govorim Luku, da nemam pojma o čemu pjesma točno zbori, ali reci Tatjani da smo i mi to pjevali u školi. Luke nam onda prepričava, da ovaj put Katjuša nije drvo, nego je ni manje ni više, djevuška. Doduše, to su i oni višeraketni bacači, što ih mi zovemo kaćuše, ali eto u ovom konkretnom primjeru je to cura. Ona skakuće na nekom strmom grebenu, gleda sokola i pjeva o svom dragom, koji treba da na dalekoj granici čuva svoju domovinu, kao što ona čuva njihovu ljubav. Dolazi nam i druga provodnica, sad nas ima deset u kupeu. Brane, Suman, Toma i ja sjedimo na gornjim krevetima, dok su na krevetima ispod nas Ivanović, Luke, Sam, dvije provodnice i naša babuška. Na stoliću ispod prozora stoji nekoliko praznih boca votke, a jedna se nalazi na podu, ispod kreveta. Čujemo ju svako malo, kako se kotrlja lijevo desno. Nekada se čak dokotrlja i do nečije noge, ali umjesto da ju se onda uzme s poda, ona posluži kao naslon za nogu i masaža za stopalo. Babuška nam odlazi po bombone u svoj kupe. Kaže da moramo nešto staviti u usta, da nas votka ne uzme previše. Biće da nije primjetila, da smo mi već leševi i da nam je u ovom trenutku svaka pomoć prekasna.  Englezi nas traže da ih naučimo nekim navijačkim pjesmama, da znaju kako da navijaju za Hrvatsku u Japanu. Ako budu gledali sa nekim hrvatskim navijačima u pubu, čisto da ih iznenade malo. Mislimo da će najbolje proći sa „Lijepa li si“ jer im je to zicer da bar od naših neće popiti batine. Nekim slučajem i na zadovoljstvo Sumana i Ivanovića, jedino što su zapamtili je Dalmaciooo muooreee moujaaa. Sad nas peglaju svako malo da pjevamo refren, kako bi oni važno uskočili sa svojim tekstom. Sam je u deliriju, kad god dođe taj dio, vine hrvatsku zastavu sebi iznad glave i iz sveg glasa zapjeva. Tri je u jutro, stajemo na nekoj stanici i odlazimo svi van na zrak. Stojimo sami na peronu, nigdje nikoga. Cijeli vlak je sablasno taman, jedino na krajevima vagona gdje su vrata, izvire svjetlost. Plus s prozora našega kupea. Svi ostali biće spavaju. Nemam pojma jel vani toplo ili hladno, ne osjećam tijelo nikako. Babuška čitavo vrijeme objašnjava provodnicama, kako smo dobri momci, harašo, harašo Blgari. Unatoč našim naporima da joj objasnimo kako smo iz Hrvatske, ona nas iz nekog svog razloga, svima hvali kao dobre Bugare. A usput nam je donijela kikirikija i bombona i sada nas sve sili da uzmemo, jer ćemo se inače prepiti. A mene čudi da uopće još stojimo na nogama. Vlak naglo trza i kreće lagano, čini mi se da su i same provodnice ostale iznenađene. Govore nam da se brzo popnemo u vagon, a čoporu pijanih narediti da odmah nešto naprave, je više nego preambiciozno. Ali vlak stvarno kreće, tako da još u zajebanciji vršimo jedan mini stampedo na vrata, vješamo se za ručke, stojimo po petorica na stepenici od vagona. Smijemo se, kao da nam se apsolutno ništa ne može dogoditi. Još Tomi ispada šlapa s noge, pa se vraća nazad po nju. „Toma, ne brini, javit ćemo tvojima da si se skrasio u Sibiru!“ Dobacujemo mu sa stepenica. Srećom vlak se i dalje polako kreće, tako da Toma bez problema doteturava do stepenica, još ga mi hvatamo za ruke i ramena, glumeći totalnu dramu, kao da ga spašavamo u zadnji tren. Provodnice stalno nešto viču na ruskom i u tom trenutku, vidim da su smrtno ozbiljne i zabrinute, te da je ovo očigledno jedino nama bilo bezazlena zezancija. „Jebi se papku, mogao si fino ostati ovdje i započeti novi sibirski život. Mogli smo te posjećivati, tebe, Olgu i vaših osmero djece.“ Zajebava se Brane, ali nešto poslije u kupeu mislim, šta da je netko od nas stvarno malo dalje odšetao i da iz nekog razloga nije uspio uletjeti u vlak. Mislim, šta da stvarno odjednom ostaneš u šlapama, majici kratkih rukava i šorcu u pol Sibira. U 3 u jutro, bez dokumenata, bez novca, pijan. I najgori ti je problem, koji ti ne izlazi iz glave, da šta ako netko ne daj Bože naiđe, a ti u čarapama i šlapama vani. Na kraju odlučiš skinuti čarape, jer stvarno nemaju smisla uz šorc i kratke rukave. I eto, bar si se jednog problema riješio. A onda ovo drugo, polako, kad se otrijezniš. Oznake: nogomet, rusija, transsib, Putovanja, vlak, prvenstvo |
