11.06.2018., ponedjeljak
Četvrta noć
|
Stajemo na stanici koja se zove Zima i nalazi se na 4,902 kilometru od Moskve. Osam sati je na večer, u Moskvi je sada 15.00, dok je kod nas u centralnoj Europi sada sedam sati manje, točnije 13.00. Na izlasku iz vlaka, jedva silazimo na stanicu, jer su se lokalci već razletili na sva vrata i već tu čekaju sa kruhom, piroškama i razno raznim pićem. Ovdje nema one opuštenosti koje se sjećam iz Omska. Ovdje je borba za svakog putnika. Kupujemo dvije mineralne za 30 rubelja ( 1 € ili 7 kuna ) i vrećicu sa jedno 15-ak piroški za 40 rubelja ( 1,30 € ili 9 kuna ). Gubimo se vrlo brzo nazad u kupe, jer na stanici vlada opsadno stanje što se tiče prodaje putnicima. Promatram kroz prozor ovu stanicu, imam osjećaj grižnje savjesti što si na temelju ovih par minuta gradim nekakvo mišljenje o ovom mjestu. Da su siromašni. Siguran sam da svaki ovaj gradić krije bezbroj predivnih životnih priča. Da pola ovih ljudi koji sada jadni trče, ne bi li prodali štogod i zaradili par rubelja, imaju materijala za ispisati knjige. Šteta je samo protutnjati i ne upoznati se malo dublje sa duhom i načinom življenja u ovim mjestima. Da bar imam vremena i novaca, samo bih putovao po Rusiji dok ju ne bih uzduž i poprijeko upoznao. Imam osjećaj da je ova zemlja prezanimljiva. I mislim da je za vrijeme Sovjetskog Saveza bila još egzotičnija i zanimljivija. Sada i oni jedu po McDonald's-u i piju Coca-Colu. Sada i oni voze Mercedese i furaju furke o konzumerizmu, sticanju novaca i još malo više novaca. Istočni blok postaje sve više i više dosadna i isfurana kopija zapadne opsesije novcem. Ali ova mala mjesta još drže neku posebnu čar, do njih nije stigao Big Mac. I ono što je najbolje, mi ne znamo ništa o tim mjestima. Mi ne gledamo filmove koji su snimljeni u Zimi, Omsku ili Krasnojarsku. Mi nikada nismo ni čuli za neke gradove u Rusiji, a veći su i imaju više stanovnika od Zagreba. Nakon otprilike 5,000 filmova koje smo pogledali, znamo kako izgleda Pariz ili New York. Znamo i kako se živi u New Yorku ili L.A.-u i kako funkcioniraju stvari na Floridi ili u Las Vegasu. Koji su problemi sa rasizmom a koji sa kriminalom, kakav je bio rat u Vijetnamu, tko su bili kauboji i Indijanci. A ovo ovdje je toliki teritorij, toliko gradova i sela, toliko ljudi koji su užasno slični nama i po jeziku i po temperamentu. I mi jedni o drugima blage veze nemamo. Samim tim nam je i čudno što se razumijemo, a ne pričamo jezikom našeg sugovornika, niti on barata našim. Vlak kreće, a meni ostaje pogled na ovim ljudima i ovim zgradama. Toliko bih želio čuti bar jednu priču iz ovoga mjesta. Na stolu u kupeu su vrećice kave i čaja u prahu, tako da je Ivanović trknuo sebi napraviti kavu, ne bi li sebe počastio što mu je opet bolje, a i svakako da nadopuni ovu kraljevski gozbu piroški i mineralne. S tim vrećicama u prahu treba samo otići do onog kupea gdje su provodnice, kod kojih se nalaze samovari, tradicionalni metalni kotlovi za zagrijavanje vode. Tu si svatko može napraviti čaj ili kavu u bilo koje doba. Ulazeći u kupe sa vrelom kavom, taman se zezamo kako danas još samo opekotine fale. Nismo ni završili misao, vlak naglo koči a jedna mineralna pada na čašu u kojoj je bilo još malo pive i to sve leti Tomi u krilo. Pokušavaju se naći maramice, Brane koji je na gornjem krevetu i sa kojeg silazi samo ako baš mora, tromo promatra cijelokupnu situaciju, no ipak pokušava isto pomoći. Prevrčući rukom koja mu svakako visi sa kreveta, po stolu u potrazi za maramicama, ruši i drugu bocu mineralne koja ovaj put kupi sa sobom ništa drugo nego vrelu kavu i sve to skupa opet završava Tomi u krilu. Toma sve to promatra mrtav hladan, valjda već pomiren s tim da šta god da se prolije u kupeu, ionako će završiti njemu u krilu, stoga zašto praviti sada drame i opirati se suđenom. Noć se spustila nad Sibirom, što ne znači da je dan još gotov. On je naime stvoren za nesreće svih vrsta, pa da ne zabušavam, počinje i mene rasturati stomak. Šopam u sebe sve moguće tablete, po istom sistemu kao i Suman danas. Suman me promatra iz kreveta i pruža mi ruku. „Druže, primi ovu štafetu i nosi je dalje sa ponosom.“ „Hvala druže, biće mi velika čast preuzeti mučninu i nastaviti s bolovima u stomaku.“ „Budi dobar prema mučnini i bolovima, njeguj ih i pazi, kao što ja to činih danas. Čuvaj se vanjskih neprijatelja!“ Babuška koja je nadošla malkice, ulazi opet u kupe, kao da nas provjerava jesmo dobri, živi i zdravi. Kod ovog zadnjeg kuži da nismo baš najbolji, pa odlazi na kratko i vraća se sa tabletama, tjerajući me da ih sve odjednom progutam. Opirem se na fin način, pokušavajući ženi dati do znanja da sam malkice skeptičan, jer ne znam šta mi gura u usta i kakve su to tablete. Ona bez ikakvih ustručavanja, najnormalnije objašnjava na ruskom da se smirim i uzmem sve te tablete i popijem odjednom. Vidim da nema šanse se riješiti nje kad zapne za nešto, tako da uzimam tablete i gutam jednu po jednu, dok ona revno pazi da sve do jedne strpam u usta. Jebiga, valjda su tablete ok. Ili ću ih progutati, ili se nećemo riješiti babe još slijedećih nekoliko sati iz kupea. Ostatak plače od smijeha, osim Sumana koji me gleda ispod one deke. „Izdajico, pustit ćeš tim tabletama da preuzmu kontrolu nad tvojim stomakom? A šta je bilo sa našom štafetom, druže?“ „Sumane moj, sve je ovo za više ciljeve, za prosperitet i svijetliju budućnost.“ „Mora da je to i Edison govorio okolo, kad bi ga ljudi pitali šta je to... žarulja?“ Javlja se Brane s gornjeg krveta i smije se kroz jastuk, dok mu ruka i dalje visi nad stolom, ne promjenivši položaj još od rušenja mineralne. „E pa de zamisli, koje je on tek probleme imao objasniti ljudima tada, koliko će žarulja pridonijeti svjetlijoj budućnosti. A ne ovi vaši problemi sa stomacima. Ajmo sada obojica po 100 sklekova, pa da vidiš kako će vam se vratiti boja u lice. A i proljev u gaće.“ Toma si briše hlače od svih tih silnih šarenih nijansi, stvorenih preciznim uštopavanjem kave i sokova u krilu. Četvrta noć Umiremo od pomisli kakav dan. Još uvijek me stomak ubija. Bar je Suman donekle bolje ili se bar tako čini. Svi spavaju, Brane i ja blejimo što u zid, što u plafon. On još otkriva hiperaktivnost u sebi, čini nemoguće tako što se stvarno spušta sa svog kreveta, koji je u međuvremenu nazvan prijestolje i odlazi prati čaše. Pola pet je u jutro. Možda ako zaspem neću biti svjestan ovih bolova u stomaku? Samo kako zaspati, ako sam ih čitavo vrijeme svjestan? Nema šanse da me san uhvati. Gledam ove papire i po nekakvim planovima trebali smo oko ponoći proći Angarsk, navodno najveću industrijsku zonu u Aziji sa ogromnim petrokemijskim i kemijskim postrojenjima. I odmah 100 km poslije Irkutsk, studentski grad, Pariz Sibira. Mi ništa od toga nismo vidjeli i nemam pojma kako smo uspjeli ne primjetiti da smo prošli kroz najveću industrijsku zonu u Aziji ili da smo čak stajali u dva grada. Ovaj zadnji, Irkutsk, je nastao kao i većina sibirskih gradova, koji su nekada davno bili Ostrozi. Ostrog je drvena utvrda, nekoliko drvenih nastambi okruženih drvenom ogradom, visokim gredama koje su imale funkciju zaštitničkog bedema. Taj Ostrog bijaše tada kozački garnizon, ruska granica prema istoku. Možda je i Zaostrog na makarskoj rivijeri nekada davno bio Ostrog. A možda i nije. Uglavnom, irkutski Ostrog se širi i postaje grad kada se pročulo da okolica obiluje zlatom. Oni koji ga nađoše, baciše se odmah na nabavku svega što srce voli, pa odjednom niknuše trgovine sa razno raznim skupocjenim perverzijama, ljudi skinuše sa sebe blatnjave krpe i odjenuše se po zadnjem pariškom trendu i grad prozvaše Parizom Sibira. To je kao da Imotski radi broja Mercedesa po glavi stanovnika, dobije pridjev Stuttgart Zagore.  Uglavnom, kulturni i civilizacijski štih se ne može pripisati frakovima i čipkastim suncobrančićima. Njega donesoše prognanici iz zapadne Rusije poznatiji kao Decembristi po istoimenom ustanku protiv tadašnjeg Cara. Oni su bili protjerivani na 30 godina iz svojih domova i morali bi krenuti od početka u dalekom Sibiru. Veliki dio je osjećao još olakšanje sa novonastalom situacijom, jer su svakako uživali veću slobodu nego u Moskvi ili St. Petersburgu. Pogotovo ako je mjerilo slobode ogromna njiva, naspram gradske skučenosti, budući da su profesori, oficiri i naučnici odjednom postali farmeri. Neki su se čak, nakon što bi isteklo 30 godina, vraćali tamo odakle su protjerani. Drugi bi, nakon što bi isteklo 30 godina, već bili mrtvi. Oni koji su i nakon svih tih godina bili živi, te imali snage i volje da se vrate, obično ne bi naišli na bilo što, zbog čega se vrijedilo vratiti. Posjedi su im bili oduzeti, a i dalje ih nitko nije dočekivao raširenih ruku. Tako da je većina ostala živjeti tu gdje jesu i tako su godinama svojim intelektom i kulturom utjecali na lokalni razvoj cijelokupne zajednice. U Irkutsku je i krajnje zapečaćena sudbina imperijalističkome otporu nadolazećim Boljševicima. Tu su streljali vođu Bijelih, poznatog polarnog istraživača i starog morskog vuka Admirala Kolčaka. Vidio čovjek da narodna raspodjela, boljševizam i Sovjeti nisu baš njegov film, te ne idu na ruku povlaštenom staležu, kojem je i sam pripadao. Htio je zajedno sa Englezima da tvornice i zemlju vrati pravim vlasnicima, pa je u ime cara, imperijalizma i budućih dobrih odnosa između ruskih tajkuna i engleskih nogometnih klubova, poveo čitavu vojsku na Boljševike. Ovi naravno nisu baš gledali sa pretjeranom euforijom na to sve, te su ga nakon par godina naganjavanja po Sibiru, streljali u Irkutsku. Tu je cijeloj priči oko bijelih, žutih, smeđih, crvenih, narančastih, došao vrlo brzo kraj. Crveni zajahaše prijestolje i jahali su dobrih 70 godina, a FC Chelsea iz Londona danas ionako drži Roman Abramovič, što bi admirala sigurno razveselilo da je nekim slučajem poživio još koje stoljeće. Ah, vidi, prošli smo valjda i Sludjanku odmah poslije Irkutska. Jedina stanica koja je kompletno sagrađena od mramora, u čast graditeljima Bajkalske željeznice. Super. Nek smo sve to fino fulali. Jao, da li bi ja mogao ikako da zaspem više, jutro već sviće ako mogu dobro uočiti kroz ovu rupu na zamagljenom prozoru. Nebo polako poprima svjetle nijanse prošarane oblacima, a ove nepregledne modre livade izgledaju kao da su ih prekrili valovi nošeni povjetarcem. Ovo jesu valovi nošeni povjetarcem. Livade inače ne bi trebale biti niti modre, niti obilovati valovima koje nose povjetarci, iako ih je lijepo zamisliti takve. Proširujem ovu rupu na prozoru sa zavjesom i ovo definitivno nije livada, već neko more ili jezero... more ne bi trebalo po nikakvoj logici... jezero! Pa ovo mora biti Bajkalsko jezero! „E ljudi budite se, mislim da prolazimo pored Bajkalskog jezera!“ Ekipa skače sa kreveta i svi sada trljamo dlanovima i zavjesom po prozoru. „Jesi siguran da je to Bajkalsko?“ „Pa prošli smo Irkutsk noćas, znači to bi trebalo biti to. Mislim, jebiga, ogromno je, pa valjda nema hrpa ovolikih jezera u okolici.“  Svi smo se zalijepili za prozor i škiljimo u vodu. Ništa specijalno, nikakvi vodopadi, nikakva riba koja skače par metara u zrak, nikakve vratolomije, samo ogromna vodena površina i valovi nošeni povjetarcem. Jezero ko jezero, čovjek bi pomislio. Ali ovo je Bajkalsko jezero, najdublje (1642 m) i najstarije jezero (preko 25 milijuna godina) na svijetu, koje sadrži 20% svih svjetskih zaliha slatke vode. Voda je toliko kristalno čista, da je u proljeće kada se led otapa, vidljivost i do 40 metara dubine. Mi to sve naravno možemo potvrditi u ovom trenutku, škiljeći iz vlaka kroz ovaj zamagljeni prozor. Isto kao i dužinu jezera, koja iznosi negdje oko 636 km. Toliko nam naime pogled seže pogotovo u zoru, dok smo još krmeljavi. Proglašen dijelom UNESCO-ve svjetske baštine, jezero obiluje sa preko 1000 biljnih i preko 1500 životinjskih vrsti, od kojih je oko 80% endemskih primjeraka. Kao npr. Bajkalski tuljan, jedini slatkovodni tuljan, koji bi sigurno od svih tih 636 km jezera bio vjerojatno direktno nama ispred prozora i mahao nam, samo da ne prolazimo eto taman kroz tunel, pa nit jezera, nit tuljana na vidiku. „Pazi šta piše ovdje: Ribari oko jezera preživljavaju loveći omul, endemsku vrstu pastrve. Koji apsurd u današnjoj globalizaciji. Preživljavaš hraneći se endemskom vrstom ribe, zamisli kraljeva.“ „Kao da si na napuštenom otoku i brišeš guzicu novčanicama od 100 eura, jer njih sasvim slučajno imaš, al WC papira nemaš.“ „E da imaš ove rakove guzica bi ti blistala, piše da u jezeru ima čitava vojska endemskih račića koja se brine za čistoću jezera. Tamane sve, od algi i bakterija, preko utopljenih insekata, pa sve do uginule ribe ili čak životinja koje se nađu u jezeru. Navodno kada bi se čovjek utopio u Bajkalu, ako ga se ne bi našlo u roku tjedan dana, rakovi i drugi popratni ciklusi bi sredili leš kao da ga nije ni bilo. Nema sa rakovima zajebancije, ne vole prljavo i gotovo!“ „Jao da ih je par mojoj mami, vrištala bi od sreće. Usisavaju, brišu prašinu, peru suđe...ako nemoš oprat tanjur, oni ga pojedu, jer kao što si reko, ne vole brate prljav tanjur i gotovo.“ „Zamisli jednog od tih rakova, da ga odjednom staviš u svinjac, uzmeš ga iz kristalno čiste vode u jezeru i staviš ga ravno u svinjac, u govna do ušiju.“ „Jao jebote, srce bi mu otkazalo, totalni šok. Hoda u krug po onim govnima i bunca nešto, priča sam sa sobom. Onda ga spuca agresiva, pa se izdere na onu prasad da će ih sve potamanit, progutat će ih sve u jednom zalogaju. A one zamusane ogromne krmače gledaju blijedo u minijaturnog raka, točkica mala viri iz govana i nešto skiči. Čini im se kao da čuju nešto, ali toliko je to u dubini, sičušno, da sve nešto njuškaju oko raka, ne bi li skontale šta to pišti iz govana.“ „A rak se skinuo do pasa, zajapurio se, urla na krmače i bljuje istovremeno koliko mu je odvratno sve oko njega.“ „Jao fuj.“ „I maše onim rukama tj. kliještima, kao hoće da ih udari, a nogama je čvrsto obgrlio govna, jer kada krmače njuškaju oko njega, svaki put malo fali da ga usišu u nos.“ „Još joj sa nosa kapne divovski vlažni balac i ravno na raka. A ovaj lud. Do nekidan je bio dirigent malih bečkih račića, odjeven u svilu ispod fraka, u kristalno čistom jezeru dubokog Bajkala. A gledaj ga sada, prekriven ogromnim balcem, među krmačama, u govnima do guše.“ „E, evo jezero opet. Trebali su kompletno tunel spičiti cijelom dužinom jezera, tako da ga najbolje ni ne vidimo.“ „Piše da ime jezera potječe iz burjatskog što bi značilo bogato jezero.“ „Ko bi oni trebali biti, ti Burati ili Burjati?“ „Ljudi od bure... piše da su mongolski narod, možda čak direktni potomci velikog Đingis Khana, koji žive na istočnoj strani obale.“  „S one strane obale, stanuju djevojčice, kojima kojima miriše koža.“ Ivanović se hvata gitare, nema veze što je zora, valjda neće nitko od komšija imati ništa protiv Zagranjenog Pušenja u sabah, in the morning. „Uzalud glancaš svoje mongolske cipele uzalud otkopčavaš burjatske košulje one se neće nasmijati na tvoje bajkalske folove neće se osvrnuti naaa... ribu! Možeš im lagat da ti je babo direktor il' da si treća godina prava one će znati da si niko i ništa običan Burjat sa jezeeerrrraaaa! I opet češ teturati uz Baikal Sea u čistom jezeru oprat češ lice sjest na pločnik, zapalit cigaru i gledati na drugu stranuuuu obaallleeee“, ajde malo pjesme iz petnih žila u 5 u jutro, sigurno će razveseliti sve suputnike u kupeima oko nas. „S one strane obaleee stanuju djevojčicee kooojima koooojima mirišeeeee kožaaaaaa.“ „S ovom pjesmom, želimo svim putnicima na liniji Moskva-Vladivostok srdačno dobro jutro!“ Toma otvara vrata od kupea i pogledava lijevo-desno. „Ok, niko se ne buni.“ „Pa sad su se tek probudili, jebu nam sve po spisku u sebi, al im se još ne da ustajati iz kreveta. Ovo je bilo samo da ih malo prepadnemo.“ „E, to! Nema opuštanja, neprijatelj vreba u svako doba.“ „Ma ko je vidio spavati, a zora svanula. Gdje to ima?“ „E, molimo vas da sjednete nazad u klupe, vraćamo se našoj zabavno-obrazovnoj emisiji sa današnjom temom – Bajkal, plus razne druge stvari. Dakle, 336 rijeka utječe u jezero, a samo jedna, Angara, istječe iz jezera u Jenisej i onda prema polarnom moru. Pazi ovo, jedna od većih rijeka koje utječu u jezero, zove se Sarma. Po najhladnijem i najbržem vjetru koji puše preko jezera, koji se također zove Sarma.“ „Kako bi to bilo dobro, ploviš tom rijekom i oko tebe plutaju sarme i sijeckani kupus.“ „Divno, a ti u čamcu tu i tamo zagrabiš mrežicom po koju, pobiberiš malkice, kruh umačeš u rijeku, jer je sve ionako kao ogromni rasol koji teče.“ „Šta je rasol?“ „Pa ono od kupusa, sok, umak, ono što je najbolje popiti kad si pijan ko leš i ne možeš doći sebi od mamurluka. Ono što bi nama sada izuzetno dobro došlo.“ „I šta, to trgneš i dobar?“ „To je ogavno popiti poslije pijanstva, al to trgneš i stari, ko da nisi nikada popio kap alkohola. U sekundi si ko nov.“ „Nije onim rakovima ni tako loše, zajebavaju se po jezeru, tamane sve, a još im dolazi čitava rijeka puna sarme. Još i kad taj vjetar zapuše, pa porazbaca listove kupusa po čitavom jezeru, eee ko ne bi bio rak...“ „Najlakše biti rak, a ko će selo braniti?“ „Brane.“ „A di je Brane?“ „Vidi stvarno, nema njega.“ „Ma otišao je čaše prati, možda da ga zovnemo da vidi Bajkalsko?“ „Ma šta će bezveze gledati Bajkalsko, bolje da nam čaše opere.“ „Tako je, Bajkalsko može uvijek gledati, a čaše baš i nemamo uvijek čiste.“ Taman se otvaraju vrata od kupea i Brane ulazi sa svim tim čašama. „Brane, jesi vidio Bajkalsko?“ „Gdje?“ „Pa evo prolazimo taman.“ „Ne seri“, ostavlja one čaše i na brzinu pogleda kroz prozor „stvarno Bajkalsko, nema greške. Hoćemo stajati, malo kupanje i to...“ „Pa naravno, sad će majstor da ga parkira i idemo brate svi da ronjamo, cijela kompozicija.“ „Jeste, naprosto svi. Od G-ključa, preko A-mola u J-ezero.“ Stvarno koliko jezero... I predivno ovo sve izgleda, pogotovo kada se okom uhvati kako ostatak vagona izlazi iz tunela, tik uz vodu. Mogu se misliti kakva je ovdje perverzija od ljepote zimi. „Ovo cijelo jezero bude zaleđeno preko zime i to toliko da su preko njega vukli ove vagone tj. cijelu kompoziciju. Danas se znaju čak i autima voziti po ledu, piše ovdje. Zamisli te divote. Pičiš autom, sve oko tebe ravno i nigdje nikoga, gdje god da pogledaš.“ „Je, samo imam osjećaj da bi se usro od straha, da taj led odjednom pukne i hopa, eto te skupa sa autom na dnu jezera.“ „I to još usran, među one čiste rakove.“ Već pola sata se vozimo uz jezero i izgleda kao da se vozimo uz more, magistralom. Svanulo je, cijelu noć nismo spavali i uopće nemamo osjećaj umora. Izgubili smo sve vremenske orijentacije. A na kraju krajeva, kao da je i bitno. Ionako smo u vlaku 24 sata na dan, tako da ne znam šta bi sa organiziranim vremenom. Ovo je totalna razbibriga, niti je bitno kada spavaš, kada jedeš, da li češ ustati ili nečeš, koliko je sati... Stali smo na nekoj stanici. Izlazimo van čisto da protegnemo noge, udahnemo svježeg zraka i možda na brzinu da otplešemo akrobatski rock 'n roll. Pri povratku u vlak, skužili smo krišom jednu zanimljivu akciju. Sa druge strane vlaka, suprotno od ovih vrata na koja svi ulaze i izlaze na stanicu, ušao je jedan Mongol. Provodnici koja je zadužena za naš vagon je gurnuo keš u ruku, a ona ga je sprovela do kupea pored nas, točnije do broja 15 koji je inače moj neiskorišteni ležaj. Kako je nas svih pet u jednom kupeu sa četiri ležaja, može biti sigurna da ležaj broj 15 ostaje slobodan cijeli put, jer ja niti boravim u tom kupeu, nit ležim na tom ležaju koji je označen na mojoj karti. Sretan i Mongol, sretna i provodnica, svi su u plusu po malo. Brane je na sve to jedino mogao reći: „Very strange behaviour.“ Stomak me opet razvaljuje, uzimam još jednu tabletu protiv bolova i temperature i mislim da sad definitivno odoh spavati. Bar se nadam... Zaspao sam prije nego li sam i skontao da sam zaspao. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo |
