Da je zemlje više od neba
pesak bi sa plaže pomislio kako je on taj koji more i travu melje i tanji miriadama nežnih staklenih ugriza. Da ima smrti više od života napravio bih ti jorgan od maslačkovog paperja Zagrnuo bih te njime nek te sačuva i miluje kada sam odsutan a ako se uspem vratiti pregrnula bi ga i ti preko mene i tkali bismo beskraj opipljivom prisutnošću jednog u drugom po celom telu. Da je vetra više od vazduha Povetarac koji zaigra kroz otvoren prozor lakoću bi našu poneo sa sobom nek lebdimo nad toplim strujama vazduha dotičemo vrhove travki i listova i pratimo svilene bube u letu. Da je okrutnosti više od nežnosti i radosti vetar bi prozore i pesak i bube uzvitlao kroz šumu staklenog drveća gde svako drvo fantastičnih oblika raste iz naših osećaja: zazvečao bi huk kristalnih zvižduka pucali listovi i drobili se u srču opalog lišća i izlomljenih grana koja krcka pod našim koracima. Svaki bi nam preostali dodir bezbolne rane otvarao i sukrvicom rubove lomova ružičasto obojio A da ne tražimo uvek mesto za ostati skupa čak i kad nam se čini da ne postojimo ne bi opstali ni u kraju ove pesme koji plavom okrutnoscu staklene maslačke u živi pesak pretvara. . |
(22 lV 2009)
Pesma je inspirisana imenom planine u Makedoniji: Korab. Korab je stara slovenska rec za brod. PLanina je svoje ime dobila jer lici na prevrnuti brod, kobilicom na gore... 'Moja' planina nije Korab, ali jeste plovilica po oblacima, prevrnuta na ledja Ležimo na ledjima i započinjemo naše putovanje ti i ja čim toraks brda Korab zaškripi i ne boj se, mila devojčice takav brod ne tone on ti plovi naglavačke po vazduhu pa se i ovaj naš ljuljuška friško umiven u oseci večernje izmaglice iščekujući plimu vetra da isplovi po pučini kliske stratosfere da se rubom stope o dolinu odgurne što pre kobilicom po oblacima zanjišti i u tu plavu brazdu zasadi ptice i avione mamce kojima će noćas napecati neoprezne zvezde sa horizonta čim izrone iz dubina još sinjega neba oko nas. Ležimo i milujemo se sasvim lagano jer se korab zaljulja i od disanja a samo nas nemi meteoriti udaljenim delfinskim skokovima prate po platnu ove večeri. U tebi sam kao u jatu snažnih riba što vriju u plićaku i lebdim dugo lebdim glatkim pokretima lebdim čekajući dok se jato tvoga grča ne razidje (za prosle ljubavi) . |
Tokom vikenda imam posetu: brat je sa delom porodice iskoristio vikend da se nadise svezeg vazduha.
Sledeceg dana predvece krecemo u setnju, vreme je tmurno, bremenito, ali vetar zna odneti oblake i propustiti nesto svetla... Krenuli smo stazom kaja se odmah naglo propinje kroz ostatak zaseoka Prolazimo kroz obliznja polja: vocke pod cvatom zavode tmurevinu Dokopali smo se i bukove sume. Bez lista je i ima prilicno svetlosti. Put nas izbacuje na izuvijanu visoravan. Oblaci bi je prekrili, ali vetar ih rasplice. Uzivamo u prizorima... vetar razliva boje po prostoru Na prevoju je kontrasvetlo Svetlost sivi i gasne. Snimam sa sve vecom ISO vrednoscu... Oblaci se navlace i preko samog Crnog vrha. Mi smo pak u oku tog nemira... Tama pada sve brze... Zastajem da se kreativno poigram duzininom ekspozicije Iznova podignuta osetljivost aparata 'osvetljava' sledece prizore Golotinja grana belasa se pod nama Zumiram: selo nam je opet na domaku - ni 300 metara vazdusnom linijom, a presli smo vec 2 kilometra Sad je pad kolicine svetla sve brzi i drasticniji...duga ekspozicija razvlaci pokrete Reflektori kraj jedne vikendice nakratko vracaju ostrinu snimcima... Da bi pet minuta kasnije pala noc... Na srecu, vec kod one kuce smo bili na asfaltu, a nedugo zatim nailazimo i na ulicno osvetljenje Igram se bojama i odblescima Narandzasto svetlo pokusava zaustaviti debele slojeve mraka Snimci pocinju liciti na Novogodisnje cestitke... Nekoliko minuta je skoro potpuna tama (zivine lampe se automatski gase kad se pocnu pregrejavati) Ali, mi smo vrlo blizu kraju setnje. Kisica krece, lagano... Bas u pravi tren: vratili smo se da uzivamo u vatrici u dnevnoj sobi... . |