Utovario sam stvari u auto, iznajmljen sa vozacem.
Put se otegao vise od tri sata. Napokon smo visoko, pejzazi se otvaraju. Slede poznati prizori iz samog mesta: priblizavam se kuci Boje su cesto jos osmedjene zimom... ...ili pak zaigraju na trakama sunca Svoja slobodica jos stoji na svome mestu... Posle istovara i raspakivanja, krecem kod svog prijatelja i suseda i snimam par tipicnih prizora... i jos jednog... Vrata su otvorena, ali nikog nema u dnevnoj Domacin je u garazi... Opravlja auto "Lada Oldtajmer", very oldtimer... :) Pijemo kafu. Tragovi borbe sa zivotom... Susedov novi mezimac me takodje gleda Zakljucio je da sam okej lik i odlucio da se i sam predstavi Prijateljstvo je sklopljeno ali mu sused prebacuje na previse familijarnosti...pomalo uvredjen, odlazi |
Vratio sam se nekako u zemlju, uprkos i dalje vazecoj zbunjenosti obezbedjenja aerodroma u Briselu (vratih se preko Holandije) i navalih na posao. Jao sto volim da navalim na posao: ono, iz strava mirno se polako naginjes napred, sve dok ne izgubis ravnotezu i vreba te da padnes - i nikako pre tog momenta se moras ''poklopiti' preko posla! Ja toliko volim navaliti na posao, da to vezbam i po deset puta dnevno bez efektivnog pocinjanja posla! E, a kad pocnes posao - eeee, to ti je tek prava uzivancija: direktor pisti ta gde si ti u ponedeljak (on je napravio gresku u rasporedu, ali ne bi priznao nikad!), studenti piste kako nisu stigli odraditi zadatke niti mesec dana nakon zadnjeg casa, tramvaji zezaju kao i obicno i dolaze kao da ih placas lutrijom, a ne kartom, a ravnica ove zemlje (ja volim brda!) istegle te na nezasticeno obzorje poput prerano rodjenog ptica na utrini! Naravno, odradio sam na Zlatiboru nesto fotki. Niti 2500. Naravno, nisu sve bas uspele, ali onih 100tinjak koje jesu - spreman sam malo po malo podeliti sa vama. Samo....strpljenja! Vole vas vas Vlad |