(17 Xl 2009)
Znam da ćeš baš ti kada ustaneš prišiti moju senku za rub svoje košulje ali sada samo zvezde hodalice po mlečnome putu svoje cipele od iskri probaju. I svaki ledac toga svetla pita me i noćas žudno kao da samo ja to mogu i moram znati i odgovoriti: kako su to postale biljke kako alge i da li ribe čuju koga leptiri pored vode na cveću slasno ogovaraju. Pita me se i zašto mi to trepćemo kada smo budni i šta se dogadja sa nama dok spavamo. A ja? Ja ne znam. Ne znam zašto idemo ukrug kada se izgubimo ni kako talasi nalaze svoje stope u pesku niti kuda pohitaju kada se od obale odbiju. Ne znam ni ko je to naučio led da pliva i kako to da postoje razne vrste oblaka i zašto moja polica ima samo pola svoga lica pa se knjigama našminka. Ali mislim da primećujem da nam tepaju mučki ptice rugalice zavidne jer te volim a ti to osetiš i kad nisam pokraj tebe. A kada i ti legneš ona jutarnja senka sa tvojih bedara postaće deo tame koja beži kroz prozor i izvlači te sa sobom na još jedno naše noćno putovanje . |