Izuzmemo li osjećaj da sam sada zapravo i pojeo hrpu čokoladnih kolača, osjećaj koji čovjek ima nakon što to napravi, prati me već jako dugo. Kao da trpam u sebe sve ono što je lijepo i fino, a nemam osjećaja za količinu. I onda postajem prezasićen tvarima koje su lijepe na trenutak, a kasnije postaju teret. Takvi su u mom slučaju i ljudski odnosi: obično kad mi se netko svidi, pokušavam s tom osobom provoditi što više vremena. No, i kolač je dobar dok ne otkrijemo da okus ne pripada vanjštini; tako o ljudima počinjem saznavati što više i više i na kraju se uvijek moram iskoprcati nekako iz odnosa koji je postao naporan. Poput nadutosti.


Još pokušavam otkriti onu mjeru u kojoj je dovoljno nekoga poznavati kako bi nam taj netko bio uvijek dobar, zanimljiv. Obično su nam to takvi ljudi koji su nam nedostupni. I onda ih se nikako ne možemo zasititi – od takvih kolača u nama šećer nije nikad dovoljno visok. Ali ono što je najbolje u cijeloj usporedbi je činjenica da mi je baka uvijek govorila za hranu koja nije slatka, da je zdrava!

Boris

________
Fotografija: Benoît Paille

Napisano u 02:03 sati.

komentari (13) ... ispis ... link