<body>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Undet the leaf°
sullivan.
razlivena tinta





credits

12345
murderscene

Talking to my other self.
ponedjeljak, 13.08.2012.

sjedim sama sa sobom.
igram se srcem, zivcima, osjecajima.
ispitujem granice svoje izdrzljivosti bez tamnih naocala koje mi prekrivaju lice.

ljudi postaju figurice draga moja.
gledaju me dok pricam s tobom i osjetim njihove podsmijehe.
nije mi stalo.
i sama si rekla da je lijepo biti drugaciji.
posebnost te uzdize iznad svih, pokazuje tvoju nevisnost, samouvjerenost,
zelju da uspijes ne drzeci korak po vec isprobanoj stazi.

ne znam koliko uspjeha imam u svemu tome.
jos uvijek se sigurnije osjecam skrivena od pogleda,
sama sa svojim mislima,
u tvome drustvu.
ali.
trudim se za nase bolje sutra.

u zadnjie vrijeme cesto gledam TV
i neizmjerno brzo skacem s jedne misli na drugu.
monotonija mi je pocela smetati od kako sa stvoriteljima provodim vrijeme.
nisu oni krivi.
kriv je moj sklop.

da.
gledam TV i upijam svaku informaciju.
sve mi se vise cini kako ovdje nema mjesta za mene,
a opet me strah promjene.

putujem ti danas,
jako dugo.
odlazim na drugi kraj svoje svijesti,
u mjesto gdje je moja kompletna transformacija zapocela.

nisam bila odredjeno vrijeme tamo.
prvo cu otpuhati prasinu sa polica na kojima sam provodila dane.
trebam to mjesto za svoja stopala.
ponovo.

necu se dugo zadrzavati.
idem samo ispitati sumnje prije nego sto donesem konacne odluke.
prije nego sto odem.

draga moja, odlazim ti jako daleko.
uskoro.
ali, obecajem da ce se nasi razgovori nastaviti
u nekoj drugoj prostoriji koju cemo morati
preurediti u nasem stilu kako nas ne bi ugusila.

odlucila sam ponovo oznaciti svoje tijelo.
koristiti ga kao platno anonimnog umjetnika.
dopustiti mu kreativnost i slobodu izrazavanja.
zelim da slika dok mu pricam pricu,
jednu od mnogih o mome zivotu.
zelim da mi pokaze sto cuje.
mislis da je to pametno?

znas, zelim zatvorenih ociju zaroniti u dubinu slanih snova.
Prepustiti se morskim bicima i vjetru.
zelim da me odnesu tamo gdje bi mogla zauvijek sanjati.
zelim da ih moj okus odredi put.
sjecas li se mozda moga okusa??
slatka, slana, gorka ili kisela?
zaboravila sam.
od kako sama koracam izgubila sam osjetilo okusa.

prodju me trnci svaki puta kada pomislim na sve sto me ceka.
prije sam znala.
bilo je jednostavno.
ja sam bila jednostavna.
sada...
sada sam jednostavno komplicirana.
presarena.

nezdravo zivim jos uvijek.
ne hranim se, pusim, pijem, premalo se smijem i mastam.
losa kombinacija.
dok si ti bila prisutna poticala si me da mijenjam stvari, mijenjam sebe.

osjecam se kao jedna od onih starih pisaca.
sjecas se?
pricali smo o tome satima.
divili se.
jedna od onih sto najbolje stvaraju u odredjenom kaficu,
za odredjenim stolom, na odredjenoj stolici,
s odredjenim picem, u odredjeno vrijeme.
razlika je u tome sto je kod mene sve to jos uvijek neodredjeno.

-----------------------------------------------------------------------------------------------

da li se ikad pitala da li tvoje postojanje ima neko odredjeno znacenje za ljude s kojima dolazis u kontakt?
da li i ti njima mijenjas zivote kao sto oni mijenjaju tebi?
ja se cesto pitam.
jos uvijek nemam odgovor.
voljela bi da je to jednostavno kao ujutro popiti kavu ili se protegnuti nakon sna.
bilo bi super kada bi svi jednostavno podijelili znacenje svakoj osobi, ocijenili trud ili razocaranje.
nekad se pitam da li bi vrijedilo pitati ili ostati tih...
mozda se jednostavno bojim odgovora.

| 17:41 | Komentari (0) | Print | # |



Should I? Yes, please...
četvrtak, 22.07.2010.

i znam, dok gledam kako prolazi dan za danom, da ce uvijek biti isto.
cekanje na mali znak paznje ubija vise od cekanja najdrazeg godisnjeg doba...
kapljice rose, slane kapi mora, grcenje, tiho jecanje i neopisiva samoca iako si kraj mene.
na tvojim ledjima ispisana prica.
spojila sam je nemoguci broj puta i usvojila kao da je moja vlastita.
jedan, dva, tri...itakodalje...dok ne spojim lik...

pa ustanem, odsetam u prostoriju gdje nema nikoga,
zapalim zadnju cigaretu i gledam u dim kako mi se smije.
i njemu je jasno da ovo sto se desava nije ono sto zelim.

zamisljam daleke planine, mozda i oceane - nije mi bitno.
zamisljam, a ne djelujem - defekt lijenosti i nemogucnosti pokreta.
zatvorena sam, ne u cetiri zida, nego u svojoj vlastitoj ljusturi.

ponekad budem ljubomorna...
ljubomorna na one malo rakove na stijenama.
slobodni su, ne ovise o nikome osim o valovima,
a oni ih nikada nisu napustili.

i cekam.

cekam.

zelim.

sanjam.

molim.

placem.

grizem.

kidam.

bijes...

rekla sam...
nikada kao prije...
a sad...

ne znam...

pocetak?

ne, hvala.

________________________________________________

zelim poljubac, kao na pocetku.
zelim zagrljaj, kao na pocetku.
zelim pogled, kao na pocetku.
zelim dah, kao na pocetku.
zelim opijenost, kao na pocetku.
zelim dodir, kao na pocetku.
zelim glas, kao na pocetku.
zelim smijeh, kao na pocetku.
zelim mogucnost, kao na pocetku.
zelim...sve kao na pocetku.

mozda smo presli odredjeni rok trajanja.
sada nastupa razdoblje kiselosti i doslovnog prezivljavanja.
konstantna rotacija iz istog u isto mi uzima snagu za bilo kakvo razmisljanje.

zapela sam na pocetku i ne znam dalje...


________________________________________________

pogled u tebe tako smotanoga.
djecijeg lica i nevinog pogleda.
zamisljam kako bi bilo otici na jedan dan i ne javiti se.
da li bi se uplasio i zamislio.
mozda bi tada vidio sto me grize i plasi.

bojim se da jednog dana ne budem ta.

________________________________________________

pocetak...
ne, hvala.

| 00:44 | Komentari (1) | Print | # |



Knock, Knock!! Who's there?
petak, 07.05.2010.

kad pogledam papir pomislim kako je usamljen...
svaki moj pokusaj da mu poklonim bar jednog prijatelja u zadnje vrijeme i nije bas uspjesan...
i onda se uhvatim u skrivanju lica rukama koje vise ne znaju tako dobro plesati...
i sram me je...
jedino sto je bilo dobro sada nestaje...
i pozelim otputovati...
uzeti pastu za zube i otkotrljati se na kraj svijeta...
sasvim polako, nigdje mi se ne zuri...
sve novo je bolje...
ovo staro je jednostavno NEsareno...presareno?
i dodje mi da zapocnem novu pricu, ali to nije tako jednostavno...
treba mi kutija cigareta, upaljac koji pali od prve, salica kaka-a i masu, masu slaga...(ne pitaj, zabranjeno)...
i eto me, nadjem se smisljajuci kako doci do toga svega dok vrijeme lagano prolazi...
i ne radim nista osim tupog razmisljanja o onome sto bi moglo biti...
a samo se treba ustati i biti siguran u ono sto zelis...
sigurnost je pola puta do ostvarenja snova...
zar ne?...aaaa, mozda i ne...

nego...danas je bilo lijepo vrijeme...
osoba koju volim, 2 pive i nista i niko...
tj. masu toga ali totalno nebitnog za dozivljavanje...
da...

veceras cu piti...malo...skroz malo...samo mrvicu...
zelim svoju inspiraciju nazad...nedostaje mi...
NEDOSTAJE MI...(da li ju je itko vidio?) humm....
trazi se...
ali polako...nagrada nije ni priblizna onoj u americkim filmovima...
mrzim ih...
ja dajem osmjeh za onog tko ju nadje...
sasvim razumno, ipak sam student...
(kako smijesno...)

odoh...




| 17:01 | Komentari (3) | Print | # |



I am... princess...
ponedjeljak, 29.03.2010.

u jutarnje sate me bude njezno da ustanem.
odvode me na slikanje nakon poduzeg spremanja -
zele sakriti sve boli i oziljke koji su izisli na povrsinu jer u meni vise nema mjesta.
osjecam kako mi se lice steze od silnog bijelog praha.
nemoguce se nasmijati na zapovijed najpoznatijeg fotografa -
doveli su ga kako bi uslikao jos ovo malo ljepote sto mi je ostalo...
vidim...
nije mu lako...
na fotografijama uvijek ispadnem onako kako se zapravo osjecam.
postao je nervozan,
znoji se...mrmlja nesto sebi u bradu...
zatim podigne glavu, nasmijesi mi se i kaze da cemo ponoviti.
ponovno razocaranje.
vec mi postaje neugodno, a fotograf odustaje...

slikana sam kraj mora
u rane jutarnje sate.
bilo je hladno...voda je pjevala sudarajuci se s obalom.
lice mi je bilo blijedo, oci vrata tame i nemira.
zabunom sam ponijela svog medu -
cvrsto sam ga stiskala u svom zagrljaju.
simbol je djetinjstva...srece i ljubavi -
uvijek je bio uz mene...
na glavi mi sjala dijamantna kruna -
jedino lijepo i vrijedno na meni.
kosa mi je bila crna zavjesa -
skrivala me najbolje sto je mogla

imala sam kisobran -
stitio me od nezeljenih pogleda,
cekao je vjetar da me odnese s ovoga puta propadanja,
ali vjetra nigdje nije bilo.
ostavio me...
okrenuo ledja i slatko se nasmijao...

u ruci prva cigareta toga dana.
predstavljala je moju dusu.
dim mi je maglio sliku pred ocima -
igrao se...htio me nasmijati.
tako sam ga jako htjela zadrzati u sebi...
da mi plese u trbuhu i pokupi sve negativno i zauvijek pomjesa sa svijetom i zrakom koji taj svijet ispunja...

...

slika je bila ruzna.
predstavljala je prolaznost i smrt.
vidjela sam u ocima princeze da je tuzna,
da ne zna na koju stranu krenuti...
kome se obratiti...

taj dan je ostala slusati pjev mora.
ostala je plesati zajedno sa suncem skrivena od pogleda.
plesala je ples sa svojim djetinjstvom i ljepotom.
ucila je nove korake...nove rijeci...

od umora je legla na pijesak -
osjecala je njegovu hladnocu na svojoj kozi...
pozeljela ga je ugrijati, ali vise nije imala snage.

iznad nje nebo.
ispod nje pijesak.
pokraj more.
na glavi kruna.

prvi puta se osjecala kao princeza -
kraljicom svega sto je okruzuje...osjecala se kao da je nasla mjesto gdje pripada...tko ju razumije...i zeli...
nebo ju je zvalo...more ju je zvalo...pijesak ju je drzao na dlanu...
postala je centar svijeta...
samo ona i kruna u vrtlogu prirodne ljepote...

zaklopila je oci.
dopustila pjesmi da ju odnese.
duh joj je izisao zajedno sa dimom -
posljednim dimom u njezinom zivotu.
zaspala je s osmijehom na licu.
pozdravljala je svoju sjenu koja sada leti visoko -
tamo gdje je njoj bilo nedostupno...

...

bila sam princeza svoje unutarnje tuge...
s licem osusene ruze...
ocima bez sjaja i suza...
pogled mi je bio blag...
dodir hladan...
usta su govorila necujnu pricu...
neshvatljivu svima osim meni...
kruna je bila simbol ljepote koja je prosla...
crna kosa...
simbolom smrti...skrivanja mene u tami...

voljela sam prirodu...
pjev mora...hladnocu pijeska...
razumjeli su me...
mene, princezu prljavu od zivota...

...




| 00:09 | Komentari (3) | Print | # |



Wake me up some other time
ponedjeljak, 25.01.2010.

dopustas li mi da zakoracim unutra?
obecajem, necu biti glasna. dopustit cu ti da zavrsis svoj put u daleke zemlje.lijep je.
poljubit cu te izdaleka. znas onaj poljubac iz filmova.
dlan, dvije usne, slatki zvuk pokusaja urezivanja ljubavi i lagani dah koji pokusava pokrenuti krila.
neces ni osjetiti. fizicki. ali ces znati da sam tu.
saputat cu ti pogledom. dopustit cu sjaju da mi ponovo zamuti oci.
slano postaje slatko. bas kao ti.
pruzit cu ruku i prste sakriti u tvoju kosu.
zaklopit cu oci i pokusati vidjeti ono sto ti gledas.
daleke zemlje. zelene pasnjake. rosu na travi. oblake tako visoko da ti se smije.
samo plava i zelene, bez previse sarenila. pokoja bijela pahulja neke zalutale ovcice.
spavaj.
osjecaj.
divi se.
stvarnost je drugi par cipela duboko skriven u prasnjavom ormaru.
tvoja daljina nikada nije bila bliza.
pravo vrijeme je pokucalo na vrata.
lagano cu se privuci k tebi.poprimit cu tvoj oblik i zaroniti u tvoj miris.
sanjat cu dok me sneno grlis.
sretna.


| 13:54 | Komentari (5) | Print | # |



...she told me she had a gun...
ponedjeljak, 30.11.2009.

i udaram glavom u zid - uporno.
ponovo ucim hodati, pricati...jesti,
i za svaki zalogaj trazim poljubac kao nagradu za ucinjeno dobro djelo!

...pa mi se smuci, pa mi se smije kad ugledam male prste kako sporo koracaju kroz hladni pijesak.
sjedila sam sama na plazi.
lazem!
nisam bila sama, tu je bio moj dobar prijatelj - mjesec.
obecao mi je da cu pronaci put...

nisam mu znala odgovoriti, a mozda se nisam ni trudila.
na svako pitanje odgovarala sam sa tri slova.
tako mi je bilo puno jednostavnije.
vracanje u doba vrtica puno vise obecava nego odrastanje.
puno je boja, a malo suza...da...

udahni, izdahni, nasmijesi se, trepni, sjedi, kotrljaj se...
pazi da ne predjes na stranu koja nije tvoja, a da opet ne odes predaleko od onoga sto zelis (ili mozda smijes)!
previse pravila i tako puno rupa kako ih zaobici.
volim precace!
prelijena sam - moja mana - ponekad.

rasiri ruke dovoljno da zagrlis sunce i sakrijes ga od pogleda.
pozeli snove, ali ne pretamne - prelij ih temperama i baci prstohvat sljokica.
sve to dobro promjesaj i dodaj carobni sastojak - ljubav.
zatvori oci i dozivi svaki okus.

njegove usne nisu nikad bile tako slatke.



| 00:22 | Komentari (3) | Print | # |



...osjecam se egocentricno, malo previse...danas opet vodim glavnu rijec...
utorak, 27.10.2009.

mozda sam sebicna, ali zelim te samo za sebe...
zelim te zavezati za svoje snove i nikada ne pustiti...
zelim te napraviti robom svojih zelja i misli...
sto bi rekao na to? kako bi podnio ostatak zivota na jednom malom mjestu prepunom nepovezanosti...?
tako si bolan i shvacas to...
ali ovaj puta moja igra ce biti prepuna varanja ... varat cu da te zadrzim, a ne da te odaljim...to je savrseno vidljiva razlika izmedju nas dvoje...
maknut cu ti taj savrseni osmijeh i staviti ga sebi na lice...postat ces slika bez tona...sve te savrsene rijeci ce sada biti moja zamka...
odrezat cu ti ruke...sada cu te ja gusiti...
stavit cu ti suze i dvolicnost u glavu...
bit ces jad, a ja kraljica robova...
rob - jedini ostatak mog sna...
igrat cu zabranjeno, ilegalno i bolesno...
necemo plesati, ja cu ti gazit prste...

(pedercino...)

| 19:06 | Komentari (3) | Print | # |



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.