Leđa o leđa
Pred zoru je sa njene strane obično muk...njeni su bokovi polegli po jorganu kao zgaženi mak u meni neznanim poljima..nepoznam nijedan zvuk vlastite sobe, nijedan udarac vlastitog potiljka...nema tog mora koje skriva tajne kao more njenih leđa..dok spava...valovima zagrnuti snovi.Njeno more...nema tih lukova na baroknim fasadama davno zaboravljenih palača kao sto su lukovi bokova moje drage...U sumrak je sa njene strane obično žal..čedna začuđenost grudi.. uvijek svježi nedorasli plodovi na kapiji sladosršća...poluocjeđeni, puni soka...grožđa..kako je lako ostati nijem i pored milijun riječi u sebi...kako je lako ostati bešćutan... u toj molitvi ostajem sam...sasvim sam i nedorečen..neisplati se remetiti tišinu.. |