plima jednog predvečerja

Ovdje je more meko i melodično
Obli pramac barke usidrene uz mali otočki mol
Odvraća pogled od mojih nogu dok sjedim
Na bitvi uz koju je privezana konopom
Posve siguran
Da ne želi da ga zanimam ritmički se ljuljuška
Na mekom zvuku valova što zapljuskuju pješčanu obalu
Jednim okom, ipak, promatra mi koljena
I ja opažam njegovu nesigurnost
U načinu na koji zastaje i okreće se prema meni
Ljuljuškanje se najednom pretvara u ruke
Što čvrsto grabe jednu i drugu stranicu barke
Snažno je ljuljajući
Dok zvuk valova što udaraju o njeno dno
postaje glasniji, poduzetniji, nedvojben, zahtjevniji.
Pramac se uzdiže prema meni
i umiljava mi se, zavodi me
Prozirem da mi želi čuti misli i čini se sav
usredotočen na moje pristajanje
Ovaj tren, vidim, spreman je i čuti i učiniti
sve što poželim.


Oznake: ciklus Sempre verdi

28.06.2017., 18:36
Komentiraj (5) ~ Ispiši ~ #

Osjećaji

što uzburkavaju srce, misli o tebi, senzualna sanjarenja, buktinje su prvog proljetnog cvijeća što ih razgara snaga sunca tvoje prisutnosti.

17.03.2017., 00:42
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

oči pune kiše

Uvela sam te u sobu gdje stoji veliki starinski ormar.
U njegovu krilu skrivala sam se kao dijete iza zastora od grubljeg platna poput onog na kolima malog putujućeg kazališta.
U njemu su ostale u jednom prošlom vremenu upiljene u mrak neke prve tišine, sprega maštanja i sluha.
U mirisu drveta još se gnijezdi doba zaštićene dovoljnosti.
Vremenom, preuredila sam ga u ormar s mojom garderobom.
Toliko haljina, samo da bi se ćutjela vlastita koža i pod njom bilo, katkada divlje, katkad umireno od neopisiva blaženstva. Toliko razuzdanih zvonastih suknji u vrtnji oko tijela što se vrti i odiže od tla samo da bi se dosegnule zvijezde!
Sad, pokazujem ti poneku od mojih nošenih stvari s etiketama nekih davno izblijedjelih imena.
Oprosti što ih čuvam kao što žene iz bordela čuvaju svoje dostojanstvo dok kupuju u radnji gdje i ugledne gospođe. Čuvaju dostojanstvo tih žena.
Ja znam da me nikad poslije nećeš tako gledati i slušati, omatati mislima, kao sad dok me još nemaš, do sam ti još samo fantazma ili bludna želja, tvoj čedni san.
Nikad poslije neću biti tako povlaštena svojim mjestom u tvom životu kao sad dok i nemam mjesto, dok sam posvuda...


......................................................***

Djevojčica najednom iskoči iza zastora odjevena u moju preveliku joj haljinu i štikle, usnica razmazanih jarko crvenim ružem, smijući se bez dva prednja mliječna zuba.
„Oči su ti kao oblaci puni kiše“, reče mi i dohvati iz svog skrovišta crveni kišobrančić, raširi ga i otrča skakučući kao da igra školice doskakujući s jedne na drugu zvijezdu.


Oznake: zbirka

16.11.2016., 23:13
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

pijesak, podmorje

Od pijeska je načinjena samo varka moje kože da bi štitila stvarnost što prodire duboko ispod nje.
Spolja, nekad je pusta poput vrelog pijeska za vrelih ljetnih dana ali iznutra sadrži sve sastojke što ih razmjenjuje s morem.
Ponekad je varka pijeska iluzija vode.
Proplovljava njome nazubljen i svrdlast Neptun kao jezičak morskih prastruja što guta prozirni plankton u jednom morskom uzdahu.
Ponekad je i golim okom vidljiv narančasti krug mojih podvodnih eksplozija što se događaju tiho kao i zalasci sunca.
Sunce na površini moje vode razastire koncentrične krugove što zapljuskuju purpurnim odsjajima i najudaljenije krajeve i usijeke što uzmiču pred pogledima nestajući između oštrog stijenja.
Procijep mojih šumnih skrovišta vidljiv je samo oku što se vodi svojim sluhom.
Neprispojiv, vječni Odisej, ostat će zauvijek okovan u mom modrom snu.


Oznake: zbirka

05.11.2016., 00:14
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

glazbenik

Nema je nigdje gdje tražiš jer nije put da se stigne
nego glazba koju imaš u sluhu dok putuješ.
Glas kojeg možeš raspoznati samo u svojoj duši i grlu.
Nekad je noć. Mala kavana na trgu Pigalle i Ona u crvenoj haljini s crvenim ružem na usnama, dok ne čeka tebe.
Ona leprša oko uličnih svjetiljki kao roj tamnih noćnih leptira.
Plisse na njenoj suknji nije onaj u kojem ćeš zgužvati svoje prste jer ona ne čeka tebe.
Ponekad je gitara. Akustičan zvuk u kojem sudjeluje cijelo tijelo,
biće, jezik, zubi, oči, plavetno rasijecanje neba svjetlosnom zrakom zrnasto smeđih očiju.
Daleko seže pogled što ne traži već u njega ulazi svijet.
Ne čeka te, jer ton za tonom, dok prolaziš ulicom negdje, svirač od sunca preplanulih obraza ne ispraća tvoj korak nego puls svojih prstiju dok prebiru po žičanom instrumentu.
Improvizacija. To je glazba - put.
Njena od sokova teška put izvija se poput zmijske iz pletene košare uz čarobnu frulu.
Tiho! To se tijelo njiše u ritmu mambe jedinstvenom za svako pojedinačno tijelo ali je rijetko koje i tvoj par.
Pust si poput pepela u pepelnici dok čekaš da ona ispuši svoju cigaretu a onda odlazi i ne pogledavši te.
Ne stižeš ni uobličiti misao u pitanje koje ostaje lebdjeti za njom poput traga njenog parfema.
Do zadnjeg, čovjek za šankom čekat će da ustaneš pa da raspremi stol.
Poželjet ćeš leći u krevet i spavati i prije nego što ukorak sa svojim odrazom u izlozima stigneš kući.
Nećeš znati gdje si je izgubio i da li je ikada i bilo.
Ta ljubav... Prokletstvo Salieria.
Mozart.

Requiem.

Oznake: zbirka

20.10.2016., 21:27
Komentiraj (5) ~ Ispiši ~ #

nisam više iz svojega sna

Prizivaj mi tijelo u san sve dok ne zarudi horizont i ne budem toliko daleko da više nikud ne mogu otići. Prizivaj me... prizivaj moju preplanulu kožu da je mogu osjetiti, osjetiti svoju golu put i sebe, svoje tijelo i biserje kako se kotrlja i rasiplje niz padinu mojih leđa, nizinu mojih mediteranskih sočnih vrtova nara što se začinju iz koraljnog cvijeta kao mali rastvoreni pehari i mekih podatnih uzdaha što sklapaju oči uronivši lice u svežanj mirisnog bosiljka i korijandra. Ugledaj plavo praskozorje kroz bonsai drvca mojih grudi tako da progledam kao iz sna kad se probudim i ugledam tvoje lice. Polegni me uz put kraj osamljenog stabla pod kojim leže polegle resice najzagasitijeg mirisnog cvata utopljenog u zaglušujuću toplotu sunca zastalog u krilima krošnje još od podneva. U jutro... u jutro me ponesi tako da se mogu ugledati i iz ove daljine, kraj najdaljeg stabla pod kojim pronalazim malo sjenovita hlada i dašak svježine što mi hladi obraze. Pod jastuk podvuci ruku tako da napipaš moj preostali pramen sna i jednu modru vrpcu iz kose. Pod jezik... pod jezik sakrij tajnu riječ što sam ti je ispisala prstima u zraku, na staklu, tragom sjajnog planktona u noćnom moru jednim zamahom ruke... jer moje ruke sad su gole i u bijegu. Neće me nitko naći. Naše dvije noći nestat će u istome danu.


*inspirirano knjigom Bestjelesna A. Majetića, kao odgovor na poklonjenu istoimenu knjigu što je autor s posvetom davoru i viviani, svojevremno poslao na moju adresu.


Oznake: zbirka

07.10.2016., 13:32
Komentiraj (2) ~ Ispiši ~ #

jedna glazbena dionica

Sad glazba oblaže reljef moje duše.
Nizinu u kojoj se sleglo toplo krzno trava.
Proplanak obrubljen oblacima zelenog bujanja.
Oštre obrise stijenja o koje se razbija vjetar.
Putokaz sunca ucrtan negdje u plavom baršunu nebeskog svoda.
Brujanje vode.
Ponornicu što izbija negdje daleko a utječe u tamnu šupljinu skrovitih dubina.
Visoravan koju u galopu prelaze vitke siluete jahača u indigo plavom,
sjaj elementarne žive očiju njihovih žena u čije će trbuhe s večeri uranjati lica.
Njihove noge, kobaltna kopita.
Ruke s kojih vjetar ispire sipki pijesak.
Pjeskovita tijela u koja uranjaju ruke.
Platinast bljesak požude u očima neznanca.

Hoće li to biti dovoljno za jednu dionicu violine?
... Moje tijelo

Razgrni mi rukama šuštavu svilu i zađi u labirint podsuknji.
Obnaži mi vrat poljupcima.
Uzdahni mi na uho onako kako izdiše dan na plamenom obzoru pustinje.
Zapali ugljena zrnca u mojim očima.
Ulij svoju kap tinte u moju vodu.

I ponesi me uz kamenite stube s kojih se slijeva srebrnina prozračne vode i postaje more.
Pokrij me... Ne zaboravi me pokriti.

Oznake: zbirka

08.09.2016., 19:30
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

mizar

Pridržavaš me nitima sjajnijim i nježnijim
nego što je to najtanja paučinasta nit.
Kada pokreneš ruke, one se spletu oko mene
i zapletenu kao u svilenu košuljicu
privuku me k tebi.
Svo sjajno tkanje tad postaje oblik prepuštanja
i spada s mene meko i bešumno
kao baršunaste vrpce.
Ostajem pred tobom gola kao goli žar tvojih očiju
što kida okove mojih narukvica
i otima me naočigled,
još prije nego što za nama ostane samo prazno kameno stubište,
još prije nego što nečiji povici narede da zatvore sve izlaze
i prije nego što se nad pustinjom razlije
prvo rumenilo izlazećeg sunca.




Oznake: mizar - zvijezda vodilja putnicima u pusti

05.09.2016., 01:48
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

nomad

Vrijeme oduzima od mene ostatak svijeta. Kao žar cigarete njen ostatak što nestaje u bjeličastom duhanskom dimu. Vjerojatnost promišljanja. Protežnost bez pristizanja k vrhu misli što se još nije ni pokrenula nego je tek uvertira sebe što me uvlači u prostor koji traži svoj navlastitiji izraz.
Melankolija raspolućenog svijeta. Svejednost.
Ponirem u duboku prošlost kao u mutnu marihuansku ekstazu u kojoj se budim s tetoviranom zmijom na leđima i vijugom tijela što me čini ženom bez svog vidljivog ostatka i cijelom. Promatram svoj ustalasani oblik osjenčen mjesečinom kao na tamnoj plahti otisak tijela što ostaje za mnom, dok ustajem izlazeći na terasu zapaliti cigaretu poslije sna o ljubavi što je ostao utisnut u njeno sklisko podatno tkanje, njenu snoliku samotnost.
Tamni prsti beduina prebiru sporo duž napetih struna mojih bokova, čežnjivim dodirima sraslim uz svoje žudnje za vječnim ra-stvaranjem.
I stvaraju me uvijek iznova, od kristalnih zvukova što dolaze kao jeka iz dalekih sfera il' njihov odjek na magiju zvuka, neodoljivo zazivanje što ih plijeni kao i nagost pustinje noć što naliježe na nju.





Oznake: zbirka

04.09.2016., 23:00
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

pokaži mi raspored stvari u tvom prostoru

Nemam garderober gdje bi gosti odložili svoje stvari jer ovdje gosti i ne zalaze a ti mi i nisi gost. Osim toga, tebe pogledom razodijevam već na ulazu, pristojno, skidajući ti najprije samo kaput. Zadržavaš mi pogled ne dopuštajući da ga spustim i odložim ti kaput negdje u stranu prije nego što iz džepa izvadiš moju crnu beretku koju si našao u travi kraj puteljka kojim smo prošli izlazeći iz kafea onu večer a ti se vratio sutradan potražiti je.
Stavila bih je na glavu ali zbog podignute kose to i nije izvedivo pa je zadržavam u ruci a drugom te vodim kroz predsoblje gdje se neočekivano za tebe ispred nas pojavljuje ulica, jer je studeni a to je vrijeme kad je u mom gradu vašar, s mnoštvom svjetiljki i graje, mirisa šećerne pjene i latica papirnih ruža pa djevojčici što kraj jedne tezge očarano gleda u majušne prstene s blještavim plavim kristalićima i na trenutak podigne pogled i pogleda u nas dobacujem beretku, odmahnem rukom, a pred nama se otvori prostorija sva u prozračno bijelom s terasom ovalnog oblika poput palube broda pod kojom se prostire more čija je površina jednim dijelom nježne dimno ljubičaste boje zbog oblaka što se nadvijaju nad njim a drugim azurno plave jer je i nebo nad morem vedro, bez oblaka.
Nudim ti liker u dvije boje raspoređen u dvije visoke čaše servirane na malenom stoliću – ti uzimaš vedro plavi a ja dimno ljubičasti koje ćemo razmijeniti u gutljajima i pomiješati ih u koktel. "Ne smiješ nikome odati tajnu ovog koktela", kažem ti.
Ogledaš se oko sebe razgledajući unutrašnjost prostorije, pogled ti se zadrži na detalju staklenog stola s plitkom zdjelom s grožđem i vazom sa suncokretima – alkemija modre i žute – a onda razgledaš lepeze raskriljene po zidu namjesto slika, neobično oslikane, privlačnih boja i materijala.
"Iza svake od ovih lepeza skriva se jedno moje lice“, osmjehujem ti se, „ako želiš pokazat ću ti noćaš ono iza crne čipkaste lepeze", a ti mi uzvraćaš osmijeh.
Pokazujem ti potom u smjeru blagovaone – ona je pult. Inače, moj jutarnji i dnevni kao i večernji boravak uglavnom je na terasi, tu provodim glavninu vremena – pišem, pijem kavu, ne objedujem za stolom na terasi, to činim samo za pultom, nešto jednostavno i lako ali za tebe kad sam s tobom u društvu uvijek mogu pripremiti bečku ili parišku a za sebe pohovani camembert s brusnicama i postaviti nam stol na terasi.
Nema nigdje polica za knjige, diskove s glazbom, sa filmovima.... – police samo skupljaju prašinu – sve što trebam svuda je uokolo i gdje što spustim tu i stoji i čeka me, bez unaprijed predviđenog mjesta namijenjenog za te stvari već im je mjesto ondje gdje ih odložim i uzimam opet a katkad ih poslažem više na neki lako prenosivi stolić kojemu onda po želji mogu mijenjati mjesto.
Jedino ovdje, i odvodim te do reda ladica što se tek neznatno svojom mliječnom bjelinom razlikuju od prozračne bjeline zida, uklopljene u zid i od njega glatkije na dodir, sve ostaje na istom mjestu. Prva ladica otvara se samo na otisak tvog i mog prsta: u njoj je više od dvije tisuće naših otisaka. A u ostalima, moje je rublje, torbice, čarape, perike, končane rukavice, mali ženski predmeti....
Tu je sve čisto. A teška škrinja sa stvarima od kojih svaka odiše svojim vremenom iza zatvorenih je kapaka prozora sobe u koju katkad uplovi moja sjenka i otvara je, prebire po njima i razgleda ih. Tu ima svega – "od igle do lokomotive".
Želiš li se osvježiti, umiti, treba li ti kupaona, ona je u potkrovlju gdje i spavaona. Ispod ostakljenog kosog krova krevet je još jedna spiralna galaksija u svemiru vidljiva ti i golim okom kad pogledaš u moje oči i prije nego što ti ga stignem pokazati.
"Morao bih poći", kažeš mi kad se već počelo mračiti a oblaci poprimili neobičnu boju čađi, odlažući na stol čašu s malo vedro plavog taloga preostalog u njoj.
Okrećeš se i ja te pratim pogledom, usput prstima opipavaš dugmad niže okovratnika svoje košulje pokušavajući ih zakopčati ali se ona kao nekom magijom ponovno raskopčavaju pa odustaješ, osvrneš se prema meni htijući me pitati gdje ti je kaput ali te dočekuje lice skriveno iza raskriljene lepeze od crne čipke i val plameno crvene kose što se prelijeva preko nje....


07.08.2016., 03:35
Komentiraj (4) ~ Ispiši ~ #

od moga si rebra stvoren

Gledam kako su se zaigrale nečije usne ponad rubova čaša
ali samo tebi šapnem: „Privlačiš me“
pa onda ovlaš liznem svoje i očima potražim zidni sat.
Još jednom ti šapnem, slatko, slatko,
dok pogledavaš u veliki tumač šapata snova
i pokušavaš odgonetnuti
o kojoj vrsti šapata je ovdje riječ.
A ja te mučim glasom milujući i prostirem se preko tvojih očiju
kao po satenskim plahtama nakon iscrpljujuće ljubavi.

Promuklim glasom želiš mi strgnuti smaragdnu kopču s vrata
ali ja te pristojno odgurnem i zadržavam pogledom.
Gledam meku raspuklinu tvojih usana
i slušam lament riječi pa ti odmičem pramen kose s čela
i jagodicama prstiju dotičem žilu što burno pulsira
pod pripijenim bijelim okovratnikom.

Vruće me grliš oko struka kao i vitku stopicu čaše
dok kroz mene struji sve ono što sričeš svojim usnama
razabirući s mojih
i razgovarajući i dalje mojim glasom.
Osjećaš da sam prisutna u svakom pogledu što je usmjeren na te
dok me pokušavaš raspoznati u mraku, dolje na vrtnoj terasi.
Očima ti milujem potiljak a ti ga dodiruješ dlanom i maziš mene.

„Noć je pitoma“, oglasim bezvučno
a ti se okrećeš i jezikom gladiš ugriz polumjeseca
na mom golom ramenu dok se migoljim od tebe.

„Zmijo“, prošapćeš i privučeš me k sebi
a moj osmijeh se razlije po krevetu pa ti dopuštam
da se savijaš rukama oko mene i pod odjećom ti tražim osjetljiva mjesta.
A onda zatvaraš oči kao da ćutiš vrtloge ispod kože
i njihovo duboko poniranje iz kojega se teško vraćaš
dok ti tjeram bunilo sa lica i budim iz sna,
okupanog u znoju.





Oznake: zbirka

06.08.2016., 00:02
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

sat kreativnog pisanja

Bio je zagledan u rukopis pronalazeći u njemu mjesta gdje je trebalo načiniti korekcije i nije obratio puno pažnje kad je jednom zijevnula. Ali kad je zijevnula opet i opet a u sobi najednom zavladala neobična tišina, podigao je pogled prema njoj, ali ona je već spokojno spavala. Bila je oslonjena glavom na naslon kauča a svežanj s njegovim ispravkama ležao joj je rasut u krilu.

Nije znao što da radi. Stajao je pred njom i gledao je, a njegov pogled i nehotice je s njenog lica skliznuo niz tijelo i zadržao se na njenim zaobljenim koljenima. Progutao je slinu i ostao netremice gledati u istom smjeru kao hipnotiziran. Nije bilo u redu da gleda, znao je, ali nije mogao odvratiti pogled. Namjesto toga, približio joj se još za korak i polako spustio ruku na jedno koljeno, oprezno, kao da pipa prstima u mraku dok se spušta nesigurnim stubama u prizemlje kuće, uplašen da bi ona najednom mogla pritisnuti prekidač za svjetlo i stvoriti se pred njim, tu na sred sobe, pitati ga što traži u to gluho doba noći i reći da ju je silno uplašio, dok on potpuno zatečen i kao u bunilu pokušava smisliti neki izgovor a onda se konačno dosjeti i promuca da je bio žedan a u hladnjaku je ostalo još narančinog soka od sinoć.

„Sad ovo neću propustiti!", pomislio je i oprezno zavukao ruke ispod njene suknje.

Držao je dlanove priljubljene uz njena bedra i zatvorenih očiju upijao njihov zamamni oblik klizeći prstima naviše sve do čipkastih rubova što su se meko urezivali u njenu ružičastu kožu. Otvorio je oči i utopio zjenice u njeno međunožje što je na dodir bilo meko i toplo poput latica ruže ugrijanih od svibanjskog sunca, a onda zagnjurio lice u njeno krilo i stao gorljivo udisati omamljujući miris. Bio je opčinjen. Krv mu je divlje bubnjala u sljepoočnicama. Nikada takav osjećaj potpunog raspolaganja, potpunijeg pristanka, bezuvjetnog prepuštanja. Bio je odnešen iz ovog svijeta i spušten u svoju najvlastitiju zemlju osjećajući da u vatri nestaje i postaje istodobno, zatvoren u njenom krilu kao u pupoljku, zabokoren - tek će procvasti i izrasti, narasti, otvoriti se. Udisao je i udisao postajući vulkan što hoće izbiti lavom iz utrobe zemlje, osjećajući da će se rasprsnuti i izgubiti u njoj, nastaniti se u njoj vječno ostavljajući iza sebe domorodački kanu kojim je doplovio morem i samo s kopljem i tkaninom kože zategnutom oko pasa načiniti od bambusovih trski i lišća kolibu samo za njih dvoje.

„Ne mislite li da ove korekcije ipak zadiru u suštinu teksta, da se nešto suštinski gubi s njima?“, upitala ga je ona najednom, gledajući ga tamnim i bistrim očima.

„Mda... možda ste u pravu“, promrmljao je i podigao pogled s rukopis, a onda protrljao prstima sljepoočnice i duboko uzdahnuo.
„Ovo je dovoljno dobro“, dodao je, a ona je u trenu ispila preostali sok od naranče što je stajao pred njom, skupila rasute listove papira što su joj ležali u krilu i dohvatila torbicu u namjeri da ode...





Oznake: zbirka

05.08.2016., 00:17
Komentiraj (0) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>











































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se





info

design by snd

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se