ono što preostaje

petak, 11.05.2018.

Riječi su toliko značajne, da treba znati kada im ne treba pridavati značaj.
Moguća značenja tako utjecajna, da treba razumjeti kada im treba odreći utjecaj.
Djelotvornost riječi, takvih razmjera, da treba moći od oka odmjeriti im protežnost, na vrijeme.
To možemo kad nam je na izbor - jer postoje i one koje biraju nas ili se od nas odmetnu - a pri tom u mislima stižemo sami sa sobom prebirati po mišljenom ispitujući ga kao što se među jagodicama prstiju ispituje kakvoća tekstilnog materijala u dućanu metražnom robom. Obožavala sam od djetinjstva miris takvih dućana, način na koji bi trgovac polagao teški top tkanine na stol, taj zvuk - baršunasto prigušen, batistan, i odmotavao je, njeno razgledanje i opipavanje pod prstima, stisak u šaci pa puštanje da bi se osvjedočilo gužva li se, pa način na koji bi je se precizno razmjeravalo, odmjerilo i rezalo, a najviše sam voljela kad bi mi tetak - trgovac tekstilom na veliko, kojeg baš i nisam voljela (zbog njega sam zaradila prvu kaznu kad sam se oštro suprotstavila kliještima njegovih prstiju što su me 'od milja' zgrabila za obraz) - donio mnoštvo uzoraka najraznovrsnijih tkanina - krpica, čiji su me dezeni i šarenilo, finoća tkanja i miris novog novcatog, zamisli o krojevima i krojenje, uzbuđivali i očaravali.
Tako volim razgledati i svoje misli, biti s njima u društvu, prepuštati im se, zadržavati na pojedinim mjestima u njihovu živom slikovitom svijetu, šutjeti kao korice knjige o sadržaju unutar sebe.

Možda previše razmišljam. Jedne prilike, dok sam provodila kraći ljetni odmor kod prijateljice u njenoj kući na moru, pa bi ujutro nakon zajedničke kave na velikoj terasi s pogledom na zaton, pošle svaka za svojim poslom, ona za kuhinjski stol - pisati nešto svoje, a ja za mali stolić na balkonu s pogledom na krajolik iza kuće - pisati svoje, pa kad je to potrajalo satima, provirila je na balkon i vidjevši me gdje jednako sjedim za laptopom, rekla da - kad bi ona toliko pisala već bi napisala roman! Ali ja ne pišem cijelo vrijeme, kazala sam joj, već razmišljam....
Ponekad sam usidrena u mislima poput čamca u uvali sapeta konopima što ga s pramca omotani oko bitvi vezuju uz kameni mol a sa krme uz obalno stijenje do kog se pruža konop zategnut i prav kao strijela, dok mu se ostatak slobodan zmijoliko klupča u plićaku, pa je i čamac za velike oseke nepokretan a blago se ljuljuška na valima kada uvalu naplavi plima.

Možda previše šutim. Prešućujem radije, nesklona isticanju koječega pa i toga čemu sve nisam sklona.
Previše, možda, govorim (u snu), a riječi građene u snu mrve se i osipaju kao pod prstima bjeličaste naslage ljuspica školjki nahvatanih na suhim morskim travama izbačenim na obalu.
Možda je previše toga što ostaje za mnom započeto a nedovršeno, za što je netko rekao da je manje nego ništa - manje nego da ništa nije ni početo.





foto: net

11.05.2018. u 11:42 | 32 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>