otisci

srijeda, 02.05.2018.

Prebirem po rečenicama zimus zapisanim, razgledajući ih, kao mrtve leptire pričvršćene pribadačom za podlogu:

Napajam se na izvoru željenosti - mene, i kao sugovornika, društvo, prisustvo... - da bih mogla dati najbolje od sebe. Kada taj osjećaj izostaje, dok letim, nestaju mi krila i ja padam, padam, padam...
Izostajem, dopisujem sad, naknadno.

Kao što u foto objektiv ulazi jedan prizor dok sve ostalo ostaje izvan njega, tako ja ostajem u onom svemu izvan prizora mene u objektivu, neomeđena njime, u onom preostalom...

Neobičan je to rašljar. Stalno u pokretu. Moje polje svo je preorano. Ali život još drži rašlje u rukama.

Nikad ne pričaj o svom životu, usput. Jer ne pričaš o vremenu, novoj modi, razgovoru sa susjedom ili kako si naučila voziti bicikl. Tvoj život nije nešto usput. Drži do njega. I kada počinješ ikakvu priču...

U konvencionalnosti nema istine. Ili ima? Konvencionalnost je ljuštura, ljuska poput orahove. Drobi je trenutak prsnuća iznutra. Istinskog što probije. Dogodi se nepredvidivo, trenutno - pod uplivom duboko istinitog, ranjivog, svojeg... neobranjivog.

Već unaprijed smo vezani. I prije nego što dođemo na svijet, vezani smo budućim nedostajanjima. Kroz život, učimo se prebolijevati nespremnosti za odvajanja, prepuštenosti okolnostima, cijeliti ranjavanja, a hrlimo... u susret novima, u zagrljaje budućih nedostanja, dopisujem sad, naknadno, taj nedostajući dio rečenice, pretpostavljajući da sam na tako nešto mislila, ili nešto slično htjela napisati.

Dok prebirem po rečenicama zapisanim zimus razgledajući ih - dok ne prođe, gripa mi i ne dopušta puno više od tog - pogled mi padne na staklo otvorenih balkonskih vrata pa ga trenutno ozari prizor u njegovu odrazu - ponajviše zbog svjetla i boja - toplih, zemljanih... - susjednih kuća.




02.05.2018. u 21:28 | 23 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>