vjetrenjača

subota, 21.04.2018.

S jednog od mojih putovanja, u osamu, u osamu... kad biti uz nekog postane kao ne biti; u blagotvornu, spasonosnu, sretnu osamu - vraćanje svojoj potpunosti; kada te nesklad s drugim načinje pa se tvoj sretni sjaj kao prah s krila leptira počne osipati, osipati... a ždrijelo tuge što će te progutati, utopiti u sebi toleći - kad se razbudi - samo snom zakriljen privid svoje sitosti, otvori se pa kroz njeg sklizneš i učas si na dnu, ponovno, ponovno... S jednog od takvih putovanja koja možda samo odgađaju neizbježno, što će doći, doći će... donijela sam kući jednu malu, a dovoljno veliku da sam je jedva mogla ponijeti u rukama, lijepu šareno oslikanu vjetrenjaču, rukotvorinu, koju se prodavalo uz put.

Sad, dok stoji na mom balkonu, na mjestu što sam joj privremeno našla - a premiještam je s vremena na vrijeme, gledam gdje se njena šarama oslikana krilca vrte kao luda! Kao klizačica na ledu kad se zavrti oko svoje osi, pa je oko i ne vidi.
Vjetar! Razigran, poletan, proljetni.
Kraj nje, blizu - da bi se samo ruka upravljena kao da presijeca rukovanje za okladu, mogla provući između - posuda je s ovoproljetnim cvijećem pa se blizina rotirajućih krila vjetrenjače čine prijeteća za jednu nježnu glavicu cvijeta.
Pratim; pogledom često zaogrnem taj prizor gledajući s mjesta gdje sjedim dok ovo pišem, kroz raskriljena vrata što iz sobe vode na balkon; odmaknut ću ih jedno od drugog - razmjestiti, ali za sada još ostavljam takvu kakva jeste tu blizinu što izgleda i prijeteća i dovoljna odijeljenost, što me odnekud podsjetilo i podsjeti svaki put kad pogledam isto, stihova jedne pjesnikinje:
Slušaj što kažu Eskimi: da bi sagradio dobar iglo godinama moraš da nosiš snijeg u cipelama. I špenadlu, zaboravljenu u okovratniku kaputa, blizu žile kucavice.





foto: net
stihovi su pjesnikinje Ane Ristović

21.04.2018. u 15:40 | 16 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>