rukopis

petak, 30.03.2018.

Zabljesnulo me svjetlo u hodniku čim sam otvorila ulazna vrata, iako sam se nadala ući u kuću neopaženo i samo proći do svoje sobe, ali mama se isti tren stvorila preda mnom, čekajući me, jer sam već prekoračila vrijeme dopušteno za večernji izlazak - a imali smo i rođake u gostima pa joj je bilo još gore što su oni tu i što će misliti - pretražujući me pitanjem - gdje sam bila?!! - a ja sam promrsila nešto polurazgovijetno - da sam bila s prijateljicama negdje vani, i da.... - kad mi kroz treptaj oka pogled skliznu na končanu majicu na meni - jednu od mojih djevojačkih rukotvorina - obučenu s naličja, pa se i šara dúge izrađena od raznobojnih konaca preokrenula, a da nisam ni primijetila kad sam je na brzinu obukla žureći kući jer sam već kasnila... - dok je mama gledala samo u moje lice i lovila mi pogled, pa sam i ja samo stajala pred njom i gledala je, uviđajući da joj je promakao taj izdajnički detalj s majicom na meni izloženoj licem naličja, punog končića i petlji.

................................................................***

Zatekla me. Zar stvarno izgleda tako? Za tu knjigu kad sam je objavila, željela sam da ne bude čitana. To je ta dvojakost osjećaja što spreže različite težnje i svojstva osobnosti, iako, postoje u mom životu neki ljudi s kojima se poznajem na način da sam im je željela dati, a jednom od njih - i meni značajnom piscu, kad smo se sreli, zaigrao je osmijeh oko inače mrtvih-ozbiljnih usana dok je govorio zabavljajući se tom mišlju: "haha, objaviti da ne bi bilo objavljeno; nikad nisam čuo za to!", ili bar - tako sam osjećala - da je ne čita nitko od meni bližnjih, poznatih, tko me ne poznaje na tako duboko osoban način niti sam željela da me poznaje, a opet, stasao je uz to korijeneći se u meni i jedan otklon ne-ticanjem za odnos drugog sa čitanim, za mišljenja, možda i zamijeranje ako bi se tko nerado prepoznao negdje, ako je baš i potraže i kupe - ja im neću nuditi, a nije proteklo ni tako puno godina, iako knjige tad nije bilo, od susreta s jednim znancem na kavi, koji me podsjeća kako sam bila samouvjerena kad me pitao, što mislim - kako se odvaži otkrivati sebe svijetu jer on to nikad ne bi mogao; ogoliti svoju intimu pred drugima.

Karmen uopće nije znala za mene. Kad me prijatelj, prije jednog putovanja u inozemstvo i grad u kojem živi, pozvao u goste svojoj obitelji i da za vrijeme boravka odsjednem kod njih, majka ga je prethodno pitala da joj malo opiše tko sam, kakva sam, pa joj je u stilu kratke bilješke o autoru, između ostalog kazao i za knjigu, spomenuvši da je on ima kod sebe.
"Pa daj je!"
Kad sam se upoznala s Karmen, oduševila me na prvi pogled, ali bilo je uzajamno; ona je to naše suglasje i simpatije od prvog trena svela na jednostavu formulu: "To mora bit obostrano!"
Nešto mlađa od moje majke, ali živog mladalačkog duha; gotovo školarke - kad se zasmije a smijale smo se puno, povodima koji se ne bi mogli objasniti drugačije osim smijehom, i tako lijepa - lica kojem su bore dobro stajale, očiju što bi zasjale odsjajima vatri kojim su blistale kad je bila mlada - vidjela sam na starim fotografijama - i tako šik; s daškom glamura što ga je nosila kao parfem; umjetnica - slikarica, čija su brojna platna pejzaža i portreta ukrašavala svaki zid u njihovoj kući.
Kad je uzela čitati moju knjigu, naglasit će jednom poslije, da bi mi dala do znanja da to nije činila površno već joj se posvetila: "Da znaš da sam je čitala polako i s punom pažnjom", obratila mi se glasom, čiji su vokali poput dodira prstiju pijanista padali na tipke klavira, precizno i meko, pa je to zvučalo kao par taktova neke melodije, dok pred prisutnim slušateljem pokazuje kako tu dionicu treba svirati.
A onda, jednom, kad se poveo razgovor o umjetnosti; prisjetila se jednog svog pismenog sastava iz škole - priče o profesoru, govoreći mi je napamet, da bi me malo zatim - nastavljajući olovkom šumno skicirati lagunu obrubljenu vrtlozima stijenja - iznenadila otkrivajući da je taj njen profesor potpuno izmišljen i da nije postojao, pa kad sam ja izrazila svoje divljenje njenoj mašti, čula sam gdje kaže: "Pa i to što si ti pisala je fikcija."

Zatekla me. Zar stvarno izgleda tako? Za tu knjigu, kad sam je objavila, željela sam da ne bude čitana, jer... to je ta s njome pristigla dvojakost osjećaja što spreže istodobno različite težnje... Ili tako izgledam, ja? ... - koja sam tada samo ponovila u poluglasu, polurazgovijetno - Da, fikcija... - gledajući se gdje stojim obučena u vlastiti rukopis s naličja, pun zamršenih spletova linija nalik žilicama korijenja, kapilara ili granja, čvorića i omči, končića i petlji, križeva i praznih mjesta, i brazdi od duga, i pepeljastih zvijezda...





foto: maria lai

30.03.2018. u 20:02 | 41 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se