zimsko putovanje

srijeda, 14.03.2018.

U listopadu, bilo je u cvatu stablo limuna. Ujutro, prolazeći kroz vrt tek rasanjena i još nepočešljana, golih nogu, zastajala bih kraj njeg i spuštala poljubac na cvijet, nježno, posvećeno - posvećujući svoju ljubav svemu svijetu, svemu s čime sam se susretala tih poklonjenih mi dana u za me tada novom kraju, a u siječnju, kad sam mu se opet vratila, u krošnji limunova stabla među lišćem od kog su se bojom tek neznatno razlikovali gnijezdili su se čvrsti i glatki plodovi. Za tri mjeseca. A za to vrijeme, kakav plod sam ja dala?
Vrijeme bi možda trebalo mjeriti po kucajima prirode i prepoznavati ga po njenom ruhu u kom se pojavljuje, nosi ga i presvlači se, s tako nebrojeno detalja što ih stalno mijenja, i mirisa, i nanosa boja.... kad ne bi bili toliko udaljeni od neposrednog dodira s njom; a sjećam se dok sam bila mala kad bih baku pitala - kad se ona rodila, odgovorila bi mi "kad su se šljive brale", što je meni bilo potpuno nepojmljivo i žalila sam baku što ona nema svoj rođendan, ali - ma, kako to može biti! - i čudila se, čudila.....
Moja čuđenja, kad sam doputovala na otok, doplovila zajedno sa mnom, kao slijepi putnici, čim smo se iskrcali, rastrčala su se na sve strane zazivajući me da dođem pogledati čuda - "samo tiho", govorila su mi očima. Tiho, da mogu čuti kako morska obala pucketa u siječnju. Poput kockica leda kad ih se oblije vodom ili pucketave folije sa zračnim mjehurićima kada ih se, igrajući se, stiska među prstima. Ali pokušaj da napregnuta sluha i vida otkrijem odakle, kako, od čega dolazi taj zvuk, neprestan, ostao je uzaludan jer mi je opažanje isuviše sporo za to ili je izvor zvuka u meni nevidljivom.
U melanžu stijenja i raznolikog kamenja uz more boje sirove kave, u njeg umiješane - kao slučajni svjedoci nekom činu koji ih se ni najmanje nije ticao, zauvijek ušutkani - ležale su bjelokosne, glatke i kao skotrljane - lubanje kamenja. Gdje god bi se pogledalo mogao se uočiti i neki okamenjeni krik, očaj, tuga, gnjev, zamišljenost, smijeh... Odasvud kroz kamena lica zure izrazi - galerije likova - kakve im je pripisivao, spuštajući se na njih, moj ljudski pečat pogleda.
Morske vlasulje - jedno čuđenje me vuklo za kosu, i nije puštalo, da bih se prignula što više i osmotrila ih izbliza - što su se za oseke našle na suhom, u procjepima između stijenja, zgrnule su u se svoje bujne vlasi izgledajući kao mekušasto sluzna okrugla klupka vune natopljena vodom. Sve je u siječnju živo a čini se da nije takvo sve - da je opustjelo, ispražnjeno, zamrlo, kao i život iza zatvorenih rebrastih kapaka na kućama uz more u kojima zimi ne boravi nitko. Ali kad uzeh u ruku s namjerom da je zadržim za uspomenu - maleni dražestan detalj, jednu oblikovanu kao spiralni toranj, školjkicu, naizgled praznu, a onda i još jednu istu, kao što sam ih u djetinjstvu skupljajući pronalazila u pijesku plićaka i na plaži, neočekivano mi dlan zagolica nježno grebanje nožica što su izmilile iz svojih kućica, pa ih brzo vratim na mjesto odakle sam ih i uzela. Iznenadili smo jedni druge! Taj tren, zbije se izvan svakog okvira, onkraj predvidivosti. Ali je i tren nakon kojeg sve opet dolazi na svoje mjesto - ako se iznenađenje gnijezdi u nevinosti, bezazlenosti, u njeg se vinulo zabunom, progledalo u zamahu.
Oprezno, nastavljam koračati preko obalnog stijenja.
U zimu, morska obala je akvarel velike oseke, velike i opsežne oseke, i isto tako plime. Ispod prozračnih boja, kad se more povuče, prozire zrnasta podloga pijeska na čijoj se površini ocrtava - blagi reljef valova; napučenost okruglastim ispupčenjima nalik malim pješčanim kraterima kroz koje dišu školjke; obraslost niskog stijenja mekom mahovinastom morskom travom; sljubljenost listića algi jednog s drugim da bi zadržali vlagu sjajni kao zelena sirova svila; kolonija velikih plemenitih periski izgleda raskošnih damskih lepeza od čipke, nježnih pastelnih boja, pobodenih duž pojasa pijeska tik uz obalu, pa su mi tako izložene i brojne izgledale kao da je to groblje školjki, kao da su tu došle umrijeti.......
Hodajući, kroz siječanj i veljaču, obalom, more mi je neprestano zapljuskivalo ušne školjke, dok mi je moja vjerna znatiželjna posada, postajući nerazdvojna od mene, ne posustajući stalno pokazivala
Gle, dva dupina u moru!
Labudovi; patke; morski vranci...
Gole grane tamarisa pune pupova iz kojih će se razviti nježno zelena čipka
Vitke trske bambusa što odolijevaju vjetru
Govor mora neutišan što se valima urezuje u kamen
Pisma u kamenu
Svjetlost, dok blaguje u travi
Badem u cvatu
Pupoljci, ružice i plod, istovremeno, na stablu šipka, pokazujući - svoje vrijeme
A s početkom ožujka - pobrali smo limune.





14.03.2018. u 22:42 | 18 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>