sretna

subota, 30.12.2017.

nova 2018. godina!




jelka na poslu

30.12.2017. u 00:20 | 14 Komentara | Ispiši | #

subota, 23.12.2017.






23.12.2017. u 07:01 | 27 Komentara | Ispiši | #

dok kažeš keks!

petak, 22.12.2017.

Upoznat ću vas sa naizgled dalekim rođakama @Gurmankine makovnjače i orehnjače iz Hrvatske, i rođacima keksa sa cimetom @modrineneba iz Slovenije. Ovi bosanskohercegovački ispali su malo na svoju ruku, ali su fenomenalnog okusa - za prste polizat!

Jučer, kad sam odlučila isprobat ove recepte, kad je sve bilo i gotovo, pomislim, mogla bih i slikati - pa, pomišljeno - učinjeno.
Ali međutim, :) pošto nisam imala i odgovarajuće prema slici keksa modrineneba modle, vadila sam ih okruglo čašom, a rupice u tijestu pravila spravom za bušenje jabuka kad se prave tufahije. :) Između ovih pomalo zbunjenih kolutića keksa - ima ih i okruglo pa na ćoše - domaći je pekmez od šipka kojim je spajana jedna sa svojom drugom, boljom polovicom.
Makovnjača i orehnjača, u propisno užoj tepsiji, dok su se pekle, ipak su dižući se lijepo pucale sa strane, naočigled, ali poslije su se slegle i dale fino rezati pa su na slici oni friško izrezani komadi, dok tek kad je savijača i prenoćila i malo odahnula, režu se izgledajući 'kao sa slike' - ali tih nema na fotki. Zapravo, nema više ni ovih sa fotki, jer je kćer rano jutros krećući sa svojim društvom na put, na Advent u Zagreb, spakirala većinu da imaju jesti usput. Tako fotografije čuvaju sve od prolaznosti.
I da, čaša s vinom nije dekoracija - bijelo vino ide izvrsno uz kekse sa cimetom i mak-orah kombinaciju - vjerujte mi na riječ!


22.12.2017. u 13:20 | 17 Komentara | Ispiši | #

snježno, nježno

srijeda, 20.12.2017.



walking in a winter wonderland

20.12.2017. u 06:04 | 15 Komentara | Ispiši | #

niti

nedjelja, 17.12.2017.

Fragment jedne slike otisnut u pamćenju - kao slika za sebe - neobično se jednu večer pridružio jednoj ideji o smislu tkanom neovisno o našem znanju, htijenju i zamislima, predvidljivosti, u koju sam već neko vrijeme počela gledati s povjerenjem za tajnu koju mi otkriva, samovoljno i da bi je potkopao.

Jedno davno putovanje s roditeljima, brodom, put malenog otočića u Grčkoj; putovanje s puno odbljesaka bjeline, plavetnila i sunca. Tmine su tada bile još duboko u nama.
Sa palube broda što grabi nepreglednim prostranstvom mora i već nedogledno udaljeni od kopna - dok me mama povlači za ruku; ne pamtim da li da bi me odmaknula od ograde ili počešljala za slikanje ili iz nekog drugog razloga a ja se otimam izmičući, što je prizor zabilježen i fotografijom kad je netko baš tad slikao ne predviđajući taj momenat dok je ugađao objektiv, zahvaćajući tako usput i obilježje moje naravi - gledam kako se u moru pred mojim očima pojavljuju divovske meduze prekrasne i zastrašujuće mi u isti mah sa svojim staklasto sjajnim prozirnim klobucima i neopisivo fluidnom, živom pokretljivošću i pulsiranjem.... - i ta slika - taj fragment neobično zazvan izranja pred mojim očima jednu večer dok iznova gledajući u more vlastita života u kom se roje meduze godina, počinjem vjerovati da vidim smisao pojedinih događanja skriveno tkan kroz njihovu potku vođen nevidljivom, drugačijom niti od one kojom je sve počelo i nije se nastavilo, što mi se otkriva na dijelu puta već nedogledno mi udaljenom od kopna s kog se otisnulo put otočića gdje završava ljudska pustolovina, ali kada skrenem pogled na stvarnost života drugih koja me zapljusne svojom okrutnošću, ta ideja o smislenosti ne održava se, otima se i izmiče, njena svilena pređa se raspada a fluidna privlačnost kopni i nestaje, kao što kopne i nestaju, raspadaju se i neodrživa su i svojstva meduze bačene na vreli pijesak obale tik uz more.

17.12.2017. u 13:23 | 18 Komentara | Ispiši | #

jutro

petak, 15.12.2017.

Kap po kap, intravenozno, ulazi mi u krv, razbuđuje je. U moje tijelo još sneno lagano prodire dan svojom tek razbuđenom golom jutarnjom snagom i naplavljuje plimom svjetla što u meni raste i ispunjava me, natapa, oblijevajući mi rumenilom kožu. Usne još nabubrele od sna dodiruje riječima lakim kao dodir dahom, kao vrškom pera kojim ih golica i one se smiješe. Obgrljene jedna drugom moje ruke zabačene iznad glave miruju uronjene u slap kose rasute na jastuku. Preko očiju stavlja mi svoje tople dlanove što ih kroz zatvorene kapke nazirem u mrljama. Ne da mi ih još otvoriti, još me želi držati u neznanju o sebi puštajući da u njemu uživam dok još vjerujem da je predvidiv, dok još ne slutim kakav može biti i kako će izgledati, dok ga još mogu samo zamišljati...





foto s neta

15.12.2017. u 10:09 | 14 Komentara | Ispiši | #

o jednom umjetniku

subota, 02.12.2017.

Nisam poznavala životopis njegovih slika ali znam da nisu bile poznate, čak nisam ni znala da je slikar dok jednom nisam ušla u njegov atelje i u polumraku zasićenom onom zgusnutom tišinom kakva vlada u starim knjižnicama, opazila nebrojena platna složena kao domine ili karte, sva jedna uz drugo, poput stranica knjige koju je on ponekad pažljivo listao kada bi stigao netko od rijetkih zainteresiranih kupaca a onda bi ta knjiga obično ostajala bez nekoliko svojih istrgnutih stranica a kupci bi odlazili s njegovim barkama i morem pod rukama.
Bilo je tu i nekih apstrakcija veoma živih boja sa puno gustih nanosa ulja što su na rubovima tvorili efekt rasprskavajućeg talasa koji je mogao biti i cvijet raznešen nekom suludom nutarnjom vatrom nevidljivom bez boja i te boje bile su i jedina forma na slici pa su mogle značiti bilo što... ili jednostavno, požar boja.

Takvu jednu razbuktalu formu cvijeta dobila sam na dar kad sam jednom i jedinom prilikom, na njegov poziv ušla u mali atelje koji je graničio sa stanom u kojem sam privremeno stanovala ali nikad nisam ni slutila da se iza tih vrata krije takva jedna zbirka načinjena od bijelih noći i dana sabranih u godine slikarskog rada poput sabranih djela nekog književnika ili zbroja svega što čini naše živote, pa negdje iz tog zbroja – istrgnuta je i ova crtica o jednom umjetniku.

Ipak, nisam je odabrala iz moje kolekcije sabranih trenutaka spremljenih u prizorima pamćenja, zbog njegovog slikarskog umijeća, nego zbog nečeg sasvim drugog što je promaklo strogoj cenzuri onih godina kad je bilo važno zvati se Ernest i kad je mnogo više nego skromna garderoba, nešto u licima odavalo onaj nevidljivi istrgnuti list zamijenjen novim u knjizi raseljenih i prognanih – a to su bile njegove suze dok me pogledom ispraćao s balkona kad sam odlazila iz njegovog susjedstva... Nije on plakao zato što me poznavao, jer nije me poznavao više nego i susjedi s kojima sam se sretala u stubištu i samo uljudno pozdravljala prolazeći kraj njih, nije plakao ni zbog patosa starosti kao što to često čine ljudi u poznim godinama od neke nostalgije ili predugog života... a ne bih ni vidjela da plače, da se nisam slučajno okrenula i pogledala u balkon, dok sam izlazila iz dvorišta.



02.12.2017. u 20:48 | 32 Komentara | Ispiši | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>