niti

nedjelja, 17.12.2017.

Fragment jedne slike otisnut u pamćenju - kao slika za sebe - neobično se jednu večer pridružio jednoj ideji o smislu tkanom neovisno o našem znanju, htijenju i zamislima, predvidljivosti, u koju sam već neko vrijeme počela gledati s povjerenjem za tajnu koju mi otkriva, samovoljno i da bi je potkopao.

Jedno davno putovanje s roditeljima, brodom, put malenog otočića u Grčkoj; putovanje s puno odbljesaka bjeline, plavetnila i sunca. Tmine su tada bile još duboko u nama.
Sa palube broda što grabi nepreglednim prostranstvom mora i već nedogledno udaljeni od kopna - dok me mama povlači za ruku; ne pamtim da li da bi me odmaknula od ograde ili počešljala za slikanje ili iz nekog drugog razloga a ja se otimam izmičući, što je prizor zabilježen i fotografijom kad je netko baš tad slikao ne predviđajući taj momenat dok je ugađao objektiv, zahvaćajući tako usput i obilježje moje naravi - gledam kako se u moru pred mojim očima pojavljuju divovske meduze prekrasne i zastrašujuće mi u isti mah sa svojim staklasto sjajnim prozirnim klobucima i neopisivo fluidnom, živom pokretljivošću i pulsiranjem.... - i ta slika - taj fragment neobično zazvan izranja pred mojim očima jednu večer dok iznova gledajući u more vlastita života u kom se roje meduze godina, počinjem vjerovati da vidim smisao pojedinih događanja skriveno tkan kroz njihovu potku vođen nevidljivom, drugačijom niti od one kojom je sve počelo i nije se nastavilo, što mi se otkriva na dijelu puta već nedogledno mi udaljenom od kopna s kog se otisnulo put otočića gdje završava ljudska pustolovina, ali kada skrenem pogled na stvarnost života drugih koja me zapljusne svojom okrutnošću, ta ideja o smislenosti ne održava se, otima se i izmiče, njena svilena pređa se raspada a fluidna privlačnost kopni i nestaje, kao što kopne i nestaju, raspadaju se i neodrživa su i svojstva meduze bačene na vreli pijesak obale tik uz more.

17.12.2017. u 13:23 | 18 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>