kad na vrbi rodi grožđe

nedjelja, 08.10.2017.

Bilo je zamišljeno nešto drugo. Zamisli su naše pupoljci u krošnji stabla vremena. I kao kod svakog stabla što pupa i cvate dajući samo cvijet što prolazi ili cvijet prolazi dajući plod, događa im se isto - i vrijeme i nevrijeme, i obnavljaju se cvjetajući kao i stabla s proljeća ako se proljeća obnavljaju u nama.
S ovom zamisli dogodilo se da joj je plodonosnost jednostavno dokinuta!
Malo poviše kuće, s početka blage uzvisine uz čija se leđa neumorno penju ostajući na istom mjestu, raznovrsna vrtna stabla, sve do uvrh gdje počinje gusta zelena griva šumarka u koju sunce rado uranja svoje tople prste, mama je dala napraviti drveni stol i klupe gdje bi se za vrelih ljetnih dana moglo ugodno sjediti s te strane na kojoj uvijek pomalo pirka i vjetrić. Blizu stolu posadila je i vinovu lozu s namjerom da kad jednom uznapreduje rastući natkriljuje taj prostor ukrašavajući ga i čineći hlad još dubljim.
U međuvremenu, nestalo je nekih ljudi koji su kao i oni što su ostali, zamišljali da će tu sjediti često i veseliti se u društvu jedni s drugima, uživajući u dokolici i pogledu s tog mjesta na okolni pejzaž i put poniže kuće, kojim se prolazilo dovoljno rijetko da svačiji prolazak pobudi zanimanje i privuče pažnju, i dovoljno često da popuni taj tren zanimljivijim nečim, tkaninu razgovora na mjestima već istanjenu i potrošenu od stalnog nošenja istog.
Jednog dana, kao da su nestanci dio običaja tog kraja, nestali su i stol i klupe. Loza... nestala. Na tom mjestu stajalo je neprirodno udubljenje obraslo travom koja nije mogla prikriti da je tu nešto propalo u zemlju za čim je tlo ostalo ulegnuto, a posred njega postavljena da bi popunila prazninu ali je praznina s njome bila još izraženija, jedna rešetkasta drvena gredica s bespomoćnim ružama penjačicama izgledala je kao splav na mrtvom moru, prepušten sebi i ni s čim uokolo poveziv već sam samcat i nekako lišen smisla. Ništa nisam pitala, shvatila sam, i nije mi se sviđalo. Nedostajali su mi klupa i taj stol - dok sam ruku punih stvari i sućuti za ružu, ogledala se oko sebe, nemajući ih gdje spustiti - osjećajući se onako kako se osjeća čovjek čije nedostajanje nije predviđeno.
A onda, malo ponad tog mjesta obračuna sa zamišljanim, kad sam s dekicom krenula prostri je na travi i zavući se dublje, sklonjena od pogleda, između stabala, opazim jednu tankovijastu samoniklu granu vinove loze što se iz trave uspinjala sve do u krošnju onižeg stabla jabuke čvrsto isprepletena s njenim granama a među granjem i gustim lišćem jabuke i loze modrili su se grozdovi omalenih čvrstih bobica čiji su slatki sokovi još dozrijevali.
Bilo je zamišljeno nešto drugo. Nešto što se izjalovilo. Maknuto zbog podsjećanja s kakvim se neka srca ne mogu nositi. Ali neočekivano, ondje i onako kako se to nije moglo ni zamisliti, ispreplelo se jedno s drugim ono što je bilo slobodno takvim nastati, onkraj naših nastojanja i težnji, želja i zamisli, utjecanja i usmjeravanja. Baš kao što se to zna dogoditi i sa životima - životnim putevima i njihovim nezamislivim nam granjanjima i upletanjima jednih s drugima.




foto s interneta

08.10.2017. u 20:36 | 20 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se