zašto gradiš kuću na trusnome tlu?

subota, 23.09.2017.

Prvi put preselismo još za moga ranoga doba, kad se srušila kuća na zemlji gdje smo je podigli. Pelcer oleandra što ga je mama donijela s jednog ljetovanja primio se bolje u suncu dvorišta stasajući bajno nego ja s korijenom iščupana u drugu zemlju presađena. Gorjela je moja rodna kuća kao buktinja u mraku od slamnatih snova planulih sa iskrom iz ognjišta dok me buđenje ne bi protreslo iz sna ostavljajući mi rasute fragmente kao što ostanu fotografije nasmijanih lica nagorjele sred zgarišta.
Drugi put sagradih je s drugim još zarana u mirnu luku pristajući i ne znajući da je tlo trusno. Potresla nas je usred blagdanskog ručka dok je pladanj s krhkim pouzdanjima kružio za stolom od ruke do ruke. Stvari su letjele na sve strane, mi smo se sudarali u žurbi skupiti najnužnije i u trku kroz fijuke muka napustili zaključavajući. S ključem od kuće bez vrata vratismo se kad i tlo se umiri, iznova otpočinjući s krajem, a među ostacima pređašnjeg života cijel samo pladanj, srebrn, crn, lašteći ga, zasja opet starim sjajem.
Ne potraja dugo a kuća se kao od karata srušila sama u meni, na samo jedan dodir lagan kao perom što smjesta pogodi negdje u dubinu. Danima poslije, dugim kišnim danima, godinama kišnim, tražila sam mjesto za svoju kuću ali bi se tlo uvijek iznova pokrenulo i ona bi se srušila gdje god bila, ma i u zvijezde ukivajući ne bi li je one pridržale. Posljednji put nije izdržala ni do prvog svitanja, čak ni u zamisli o svitanju u njoj s plavičastim mjesecom u staklu jer je i u zamisli njen usud ostajao isti.

A onda se ta potreba neosjetno kao san rasplinu, ta ranjena čežnja netragom negdje nesta, ali kad i namjera skopni i želja minu, ukaza se nešto i nesanjano veće:
Kuće bez krova postaše čamci a život val što me otisnu u daljinu.






Preko dana je mirno. Odmaramo. Netko pokušava malo odspavati, ja prokuhavam vodu i punim termosboce za slučaj da ostanemo bez vode ili struje. Slušamo radio, telefoniramo, ali nitko nigdje ne izlazi.
Noć ponovno donosi traumu.
Deni i ja spavamo pored kreveta a svi ostali u krevetu.
Oko dva iza ponoći dva projektila sasvim blizu - skačemo, kupim dijete i ponovno bježimo u sklonište!
Nada da će sve brzo završiti sve je tanja.

***

Nemam više ni vremena a ni volje posvetiti se malo i sebi. Rat nas je ostavio bez ičega ali smo živi i skupa.
Ipak, ne mogu u sebi pronaći ni traga onog nekadašnjeg osjećanja radosti, ljubavi i vedrine, jer je sve postalo drugačije.
Nikad više onog života, onog mira i ljubavi, prijatelja, susreta i radovanja izlascima, nekoj novoj kupljenoj stvarčici, radosti kad se s nekog putovanja vratimo našoj kući i udahnemo njen miris, onu predivnu atmosferu ispunjenu mirisima.
Bojim se, hoću li imati vremena ponovno pronaći neku sličnu radost u sebi da bih opet dobila volju za stvaranjem, smisao svog postojanja. Pitam se, hoću li imati vremena i dočekati da Deni odraste, jer ne znam kako i koliko dugo može da se živi s ovakvom tugom...

iz ratnih bilješki, 1992.

23.09.2017. u 21:13 | 20 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se