prema licu izabrati šešir

subota, 16.09.2017.

"Pala vam je mušica u juhu, gospodine Podesny", rekla sam mu tiho ali me nije čuo. Zaokupljen razmatranjem ozbiljnog problema mušica na staklu šoferšajbne, upravo je opširno objašnjavao kako i na koji način je unatoč mušicama uspio dovesti automobil do željenog odredišta. "Naravno", nastavio je, vrteći među prstima svoje naočale a onda ih odloži na stol pred sobom, "tome imam zahvaliti ponajviše ovim staklima sa specijalnim filtrom pomoću kojeg se oko prilagođava svim uvjetima vožnje tako da sam na vrijeme i neometano stigao ovdje bez ikakvih problema."
Gospođa Agata, moja majka, kao najbliži srodnik pokojniku a preko muža povezana s obitelji supruge gospodina Podesnya - zaslugom čega su njih dvoje i došli k nama na obiteljsko imanje na selu - trudila se ostaviti dojam da ga pozorno prati jer je ona bila odgojena da tolerantno sluša i ničim ne pokaže da joj je sugovornik nezanimljiv i naporan.
U takvim okolnostima, bilo je nečeg scenski grotesknog - kao doručak na travi kraj rijeke kojom pluta leš - vidjeti uokolo brojne prisutne kako sjede uz šalice kave i dokonu priču koju tek tu i tamo prekine plač što provali naglo i isto tako naglo staje, na istoj terasi na kojoj je još jučer sjedio gledajući put raskošno olistalih katalpi u njegovanom vrtu, s vječnom cigaretom u ruci, čovjek kojeg više nema.
Da je kojim slučajem, povod drugačiji, a muškarac kojeg nema otišao samo kupiti cigarete u maniru kojim se ponekad ode i više ne vrati, naš sugovornik bi se zasigurno služio omiljenim analogijama a onda bi obitelji uputio još par utješnih riječi s nadom da će se strastveni pušač ipak vratiti.
Odsustvo zbog par godina bezuvjetne, zbog pronevjere, kocke ili kakve druge zle sreće koja bi bila razlogom tako teške satiruće smutnje, vjerojatno bi proteklo i odsustvom u svakom pogledu pedantnog gospodina Podesnog - strastvenog igrača šaha, kojemu su neke sujevjerne obitelji - tako sam čula - zamjerale i takvu suludost kao što je moći prizvati nečiju smrt, dok bi zanijet igrom s kukastim kažiprstom zadržanim u zraku nad figurama prije nego odluči o potezu mrmljao protivniku: "Kojom smrću da te usmrtim?" - a neizvjesno je da li bi njegov izostanak pratio i nečiji neobjašnjivi tajanstveni nestanak koji bi cijelu obitelj opet okupio u živom, energičnom razgovoru prepunom najraznovsrnijih dosjetki i nagađanja, čiji bi hranjivi užitak moglo iscrpiti samo razrješenje nemilog slučaja.
"Samo je smrt odlazak koji biva propraćen i tihim pojašnjavanjem koliko žumanjaka ide u kremu za princes krafne", razmišljala sam, nakon što začuh gdje jedna od prisutnih žena pripovijeda drugoj recept, dok je naš sugovornik prepričavao jednu meni već poznatu zgodu - kako je jednom putujući vlakom i pomno pazeći da mu žar pepela ne padne na tek kupljeno sivo lister odijelo, izbacio kroz prozor jurećeg vlaka popušenu cigaretu a opušak se isti tren zavratio i progorio mu odijelo.

"Ah, što ćete", uzdahne malo zatim, obraćajući se sućutno mojoj majci kao da gleda u netom progoren rever.
"Sudbina", dometne njegova supruga koja je do tad samo šutjela, prepuštajući, kao i obično i po navici, suprugu da vodi glavnu riječ.

Nakon nekoliko trenutaka šutnje - dok je zamišljen sa smiješkom u očima gledao put dalekih brežuljaka a onda izustio "Ja nikad ne jedem juhu ako nije vrela" - njegova supruga je zapitala moju majku, ima li smisla da malo puste svog psa Astora da protrči uokolo, na što je majka spremno odgovorila "Da, naravno!", gledajući s olakšanjem kako njen sugovornik ustaje i odlazi u dvorište pustiti psa.

Nisam bila tamo. Ne, tada, kad se dogodio taj incident.
Pas je ščepao susjedovu puricu za vrat, zgrabio je i počeo žestoko tresti o zemlju, tamo-amo je vrteći i udarajući njome snažno o tlo, dok je gospodin Podesny polako se približavajući blago opominjao - Nemoj, Asto, nemoj... - kao da je pas zastao onjušiti puža.
Puricu je spasao susjed što je pritekao u pomoć pa je oslobođena oteturala negdje sva u krvi.

Za vrijeme dok je o tome nešto kasnije sam pričao, opisujući čemu je svjedočio, izraz lica bio mu je jednako nepromijenjen kao i dok je s terase kuće nasmiješen gledao put dalekih brežuljaka, kao što ni jednim treptajem oka nije odao da je zamijetio mušicu u svom tanjuru juhe iako je vidio da se koprca, i ja pomislih kako zahvaljujući specijalnom filtru kroz koji gledamo do naših duša nikada ne stiže stvarnost kakva bi nas uistinu ščepala za srce, kao što je i Astor grabeći čeljustima ščepao susjedovu puricu za vrat.



Rene Magritte

16.09.2017. u 23:00 | 33 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se