sjećaš li se vi mene

nedjelja, 27.08.2017.

Ne, ne mogu se sjetiti da li mi je najprije zapela za oko ova mala pravopisna zbrka ili je glatko kliznula, pa tek potom, jer sam se zagledala u mlado, nasmijano lice djevojke na slici, od koje mi je nenadano, dok sam nešto čitala na facebooku, stigla poruka: "Sjećaš li se vi mene?" Živahne smeđe oči, duga kosa boje meda, crte lica u kojima se zadržalo nešto prepoznatljivo mi od djevojčice koje se taj tren maglovito prisjećam: "Mislim da - da", odgovorim joj, "imaš i stariju sestru Jasminu, ona je voljela plesati!"
Dolazile bi one uvijek zajedno - iz jedne od obližnjih kuća u selu - s kanticom svježe pomuzenog mlijeka što ga je moja baka kupovala od njihove majke, i viđala bi ih za ljetnih dana dok bih boravila na selu, u vrijeme kad djedu i baki na imanje više nisam pristizala sama nego s Armanom.
"Ja sam ta starija sestra Jasmina! Vi ste meni ostali u nezaboravnom sjećanju."
Stizale bi njih dvije ujutro, dok bi mi pred kućom pili kavu; mlađa - kao valjuška što je usput pala na ljetnje vreo i suh zemljani put koju se podigne i s nje otpuhne prašina i slamčice i još malo obriše prstima, obraza kao da je netom pojela veliku krišku lubenice počinjući je jesti od sredine, očiju tamnih kao šišarke i slamnato svijetle kuštrave kose, a starija, tankovita, žiška - sjajnih plamtećih očiju, kose ostrižene na kratko i plahovitosti koja je trebala samo riječ podrške i pogled što pokazuje interesovanje - oči koje vide nju - pa da se oslobodi poput opruge, i čim bi odložila kanticu s mlijekom, ohrabrena našim odobravanjem da pokaže što zna, počela bi plesati u svojoj vlastitoj uvježbanoj koreografiji, pjevajući pjesmu uz koju je naučila taj ples, i rukama, kukovima, dječje, kretnjama što ih još za dugo neće oblikovati senzualnost, pomalo nezgrapno a žustro, izvodila bi svoju točku.

U to vrijeme - ne mi, Arman i ja, već naše vrijeme i njegove boje, zvučalo je kao Schubertova Fantazija u f-molu za četiri ruke, koju je veliki skladatelj posvetio svojoj učenici Caroline, potajno zaljubljen u nju, nadajući se da će je zajedno svirati i da će ta glazba njoj posvećena taknuti je za romantične osjećaje prema njemu i zbližiti im i srca kao ruke.

... Opet mi je glazba izazvala suze, slušajući je, pa mi s lica kaplje klize niz vrat i duž izreza na bluzi. Nije to nikakav potok, kako se može činiti, već su krupne, voluminozne, pa kad se jedna razlije kao da ih je u njoj spregnuto mnoštvo.
Predivne je ljepote, dirljive, bujicom strasti i nade što je nosi, naplavljuje predio srca prepunjujući ga, doživljajno, ali koliko god u tom Schubertovom snu ima vedrine, poleta, energičnog nečeg što zaziva drugi par ruku vezujući ih uz svoje kompozicijom što ih plijeni, što napreduje, nezadrživo raste i razvija se... ima i dijelova tako intoniranih da se osjeća ta temeljna boja skladateljevih emocija, u dubini njegova bića, kao podloga što na mjestima uvijek i neizbježno progleda ispod površine i probija kroz nju, jer je temeljna, i u tim dijelovima - ako se uopće smije odvajati govoreći na ovaj način, o dijelovima - ima toliko bolne ljepote...


I naš je notni zapis, naše vrijeme, razočaran nama - jer pijanisti da bi znali svirati note trebaju naučiti čitati ih u oba ključa, i u bas i u violinskom ključu i istovremeno svirati - veliki skladatelj, život (ili veliki sluh za gluhosti), preradio u verziju za dvije ruke, kao što je Schubert, razočaran, svoj izvorni zapis preradio u Fantaziju za dvije ruke. Ali, slušajući je u tom aranžmanu, senzibilitetom mi je bliža, i ljepša, dublja...

...................................................................***

"Voljela bi ja", odgovara mi Jasmina na poruku gdje kažem da se nadam da ćemo se jednom opet i vidjeti, "vjeruj mi, ja vas i tvog Armana ne mogu nikada u životu zaboraviti. Vi ste bili najljepši par! ..... ljubim te."

Ne sjećam se da li sam joj i tad mogla reći, na kraju zahvalivši joj na prekrasnim riječima, ili sam to pomislila, osjećajući, tek potom, da su mi njene poruke nešto najljepše što sam mogla primiti - baš takve kakve jesu - nevješte, možda zbog plahosti, zbunjene smetenosti kad nekog osjećamo i dovoljno bliskim i još ne tako bliskim a da ne bi stalno iznova miješali oslovljavajući ga i sa ti i vi, ili tek neizverziranog rukopisa, ali možda baš i zato, ta iskrenost što se korijeni u emociji prenoseći uvjerljivo energiju osjećaja, slobodnijom, neposrednije, nego da ju se moderira u ogledalu izgleda stvari i premoćna formi i formalnom, tako sjajno djeluje svojom životnošću i ja se već sad i po tome - i rado po tom, tako često sjećam nje...

27.08.2017. u 10:08 | 35 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se