prisustvo

srijeda, 23.08.2017.

Netko u meni duboko jeca. Netko u dubini mene. Na dnu ovog svijeta. Netko udno mene gdje to nije bespomoćnost čovjeka niti traži utjehu, ne treba je, već prisustvo onog bez znanja satvaranog, živog, a slijepog. Možda otud i jecaji. Od te obnevidjelosti.
Začuh ga uz korak mi svakodnevan i s mišlju na zadovoljnost čovjeka. Dostajanjem snage obnavljane hranjivim energijama, puninom dotakanom iz obilja, kao ispunjujućim da bi se trajanju očvrsnula nosivost.
Udisati kroz pluća svijeta. Svojima dohraniti vijek. Obrazima uliti rumen kupinovim sokom. Suncem naplaviti jednoličnost što se meko pretače iz trenutka u trenutak hlapeći mirisom metvice i dremljivih podneva. Postojanju njegovati neuznemirenost. Plijeviti, stalno, gdje strši. Poravnavati. Ugodu održavati. Dovoljnost zalijevati. Pukosti očuvati bitnost.
U dnu mene jeca netko. Bezglasno. Nije skotrljan. To je neko ishodište. I mjesto - napuštenosti. Čovjeka, gdje on je sam. Ne može se izmjestiti. I nije samo on jedan, ako smo od svijeta sačinjeni. Taj glas, moja je bespomoćnost dosegnuti mu značenja. Samo ga začuh u svom sluhu, umu, sa mišlju - slikom zadovoljnosti i za me umirujućom jer su na slici meni dragi ljudi, ali ja... - izvan tog kruga kojemu ne mogu pripadati svojim sastojcima, drugačijima - na vršku pera, odlažem ga, ostavljajući mjesto za dopisivati njime, upisivati u otvoreno...

23.08.2017. u 09:31 | 14 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se