u međuvremenu

utorak, 27.06.2017.

mala bilješkica
napisala jedan tekst i pustila ga - da stoji, nisam mu se ni zavratila ponovno poslije (odmah po napisanom, nanovo pročitavši, opažam stvari koje bi trebalo mijenjati, a mijenjati.... nerijetko postane odustajanje i od neuspjelih pokušaja (da citiram potoka :))), a onda šetajući jučer ili to i nije bila šetnja već samo kratkotrajni izlazak iz stana ali se sa mislima vrijeme nekako uspori pa mi izgleda kao duža šetnja, osvoji me jednostavno jedna misao - ali osvoji, osjećajući joj dejstvo baš kao da je taj tren aktualan, sadašnji, a tiče se prijenosa u trenutak.... kad smo izvjesno na kraju: 'ništa nisam ostvarila' - misao je što je mnome ovladala taj momenat. sjetih se lou andreas salome (neke rečenice nam se utisnu u pamćenje) kad je negdje pred kraj pustolovine zvane život rekla: 'cijeli život sam radila, pa što?' i.... da, to sam pomislila dok sam prelazila cestu na 'zeleno' namjenjujući se nekom 'dalekom' budućem trenutku jer nekako prošlo i buduće stalno se sastaju u nama - sastaje se ono čega nema ali tako je to valjda u nekim razdobljima... ne znam. ne znam.....




foto: stefan mitkov

da ovo ne bude prazna bilješkica, dometnut ću jednu crticu koju sam odavno htjela.
jednom, u pisanoj poruci, pitala sam jednu prijateljicu samo - kako je? a ona mi je na to uzvratila krasnom pjesmom napisanom u odgovor i na kraju pjesme napisala - a inače sam dobro.
crticu bih nazvala: poticaji.

i ako je još uvijek prazno, dodala bih i jedan komadić od neki dan napisan.

Postoje pehari emocija. Neispijeni do kraja, ne znajući koliko je još preostalo. misleći da je sve ispijeno a neznana dna. A onda se u tebi saliju preostale kapi potapajući te kao da i nisu kapi već u njima zapretene vode što se najednom izliju. Svaka ljubav ima takvu jednu kap i u njoj spregnuto sve ono što je bila i nije ostajući ranjivim mjestom sve dok postoji i ono ranjeno kojeg se dotakne.
Nije to moj sadašnji trenutak već se sjetih - a mreža kroz koju su brzo prostrujale iskrsavajući te misli brze i kratke poput iskrenja, samo je samovoljno prispajanje - momenta prošlog u kojem se jednom još izli u me taj pehar pa se činilo da je do vrha pun neprolaznog oduzimajući svemu ostalom proživljenom, ispijanom, drugih pehara, okus trajanja. Minuli trenutak takvog osjećaja neprolaznosti što te zaplijeni i zavede vjerovanje kao trik! - ostao još samo u pamćenju, kao iskustvo u talogu iskustava - i bile su te posljednje kapi, od tada neosjetno ishlapljele.
Ali postoje pehari emocija, neispijeni do kraja ili tek ovlaš kušani i izmaknuti ili ostavljeni jer su počeli prikrivati prazinu i oni netaknuti, uvijek postoje neki....


27.06.2017. u 18:25 | 27 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se