put k njemu

ponedjeljak, 05.06.2017.

Fernandu Pessoi

Kucam ti na vrata. Stan ti je u neredu ali i ne očekuješ nikog, naočari ti pale na pod pa se saginješ dohvatiti ih, šuškaju papiri dok ih pokušavaš na brzinu pospremiti, tup udarac uz psovku 'prokletstvo!' odaje mi da si udario o nešto. Uskoro ću ti začuti i korake u predsoblju pa se sklopljenih očiju naslanjam leđima o zid dok čekam.
Propuštaš me ući u polutamu sobe pomalo oklijevajući i nabirući obrve kao da odmjeravaš pridošlu misao u njenim međuodnosima s ostalima prije nego što je propustiš u tekst.
Na stolu leže rukopisi tvojih nedovršenih pjesama i onih još nepočetih, kojih nema i što ćeš ih tek napisati.
Prozor, ugledam - to je krletka lijepo oblikovanih izvijenih rešetki od kovanog željeza uzglobljena u okviru prozora. Navikao si na prizor svijeta u njoj kao na prisustvo ptice u krletci čije društvo primjećuješ tek s vremena na vrijeme. Ali ja primijetim odmah njeno sjajno krilo kad pomaknem zastor gust kao stara paučina tkana na izgled mape zvjezdanog neba što joj prigušuje svjetlost u ton kakvim zrače stara barokna ulja na platnu.
Tvoje oči - dva crna ugljena, dva pečata na bljedilu tvog lica ostala za noći što te zarinuvši svoje halapljive sisaljke crpila i ispijala - gledaju me kao u nutrinu svoje samoće.
Gledam u nutrinu svoje samoće u tebi.
Što te dovodi, ne pitaš, znajući da je to isto što i tebe odvodi put pristaništa gledati usidrene brodove - suptilnu konstrukciju užadi ogoljenu od jedara, njihovo pristajanje i isplovljavanje, točku na horizontu, imajući privilegij dalekih putovanja koja si rijetko propuštao iako nikad nisi stupio na palubu nijednog koji će te odvesti put dalekih oceana, otoka, još neotkrivenih a žuđenih, svaki put uzviknuvši 'Ura! Kopno!' a da se nikad nisi iskrcao ni na jedno dalje od svoje zemlje što se protezala tlom nepremjerljivim, neprehodivim, nesagledivim. Ni ja nikad nisam stigla ovdje k tebi, iako se čini nemogućim: stavljaš dvije šalice s kavom na stol, moja ima uzorak krila galeba ili dvije lijepo stilizirane grančice izvijene iz sastavnice nevidljivog središta pa izgledaju kao krila reljefno naglašena na krhkoj porculanskoj bjelini, a tvoja obična duboka šolja za čaj glat bjeline.
Kao da je važno što naše dvije privremenosti razdvaja jedno cijelo minulo stoljeće: Čitam tvoje pjesme...





foto: Daria Garnik

05.06.2017. u 14:00 | 24 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se