pitaj me, ozbiljno

Slova naše azbuke javljaju se na javi, a slova nebeske azbuke javljaju se u našim snovima rasuta kao svetlost i pesak po vodama zemlje u času kada božija pismena navru i potisnu ljudska pismena iz našeg zaspalog oka. Jer, u snu se misli očima i ušima, govor u snu nema imenica, služi se samo glagolima...
- Milorad Pavić, iz romana Hazarski rečnik


San je moj učitelj, pročitah na jednom drugom mjestu. A ja pamtim svaki što mi je u umu ostavio svoj neprolazni, katkad blistavi pečat.

Kad bi me pitao o snovima, moje sjećanje bi bilo mnogo jasnije, izraz koncizniji, detalji opsežniji, osjećaj i značenje podudarni a misao bi produbljivala kontekst. Kad bi me pitao o snovima, moj svijet predočavanja bio bi koloritan, sofisticiran, dojmljiv, prenapučen, bio bi poput vrta egzotičnih stabala, imao bi posebno osvjetljenje a kadrovi u njemu bili bi bergmanovski.
Kada bi me pitao o mojim snovima, mogla bih sebi pustiti na volju opisivati osjećaj pomoću lica, njihovih izraza, mimike usana, govora tijela, neizgovorenih značenja namjesto opisivati lica, njihove izraze, govor tijela, tumačiti značenja.
Mogla bih ti reći i ono što „ni u snu ne bih“ a da stakalca snova ne padaju daleko od zbilje.
Mogla bih, rekonstruirajući ti svoju intimu, ustati i izaći iz sobe u svijetlo žutom, poput suncokreta, šeširu, pozdraviti te i osmijehnuti se a da to i ne opaziš - dok sjedimo za stolom i o nečemu ozbiljno razgovaramo.


Tako sam u jednom snu naučila i letjeti. Učeći kako - u letu, i ne znajući hoću li moći, znati. Susrećući se s brojnim opasnostima - bićima što bi prijeteći iskrsnula ili me sustizala ali sam im začudno umicala, krečući se brzinom svjetlosti ili i većom? - ja to ne znam. Ali letjeti je postajalo kao duboko disati kad sam se u skladnom ritmu povezala sa svojom prirodom i prirodom leta pa se nisam ni okrznula o bića što su mi s obje strane nailazila u susret već sam prolazila između njih, osjećajući da dišem punim krilima. A onda uzlet! u prostranstvo bajkovito plavetnog zvjezdanog neba - čarolije blistavila i plaveti i neke idilične topline - pa vrtloženja padajući prema moru da bih malo zatim loptasto meko dotakla plićak, malo se stresla od hladnoće vode, i skočila na obalu, ravno pred kuću u kojoj sam se rodila - kuću uz more, i kad kroz raskriljena vrata stupim unutra u njoj zatičem, uposlene svojom svakodnevnicom, sve ljude što tu žive životom meni dalekog stoljeća.

Jednom ću napisati knjigu snova. Paralelni svijet - život, moje ispravke krivih navoda autorizirane od nekog suverenijeg, putovanja kroz vrijeme - vremeplov u kojemu prošlost podliježe zakonu neodređenosti, kreiraju drugačije moguće budućnosti, uranja u istinskije znanje. Jednom će sa tih stranica zračiti drugačija stvarnost, suštinskija, neposredna, ona što je stvarana čistom neupitnošću, što me pogađala svojim značenjima kada bih se probudila sretna ili nesretna. Od snova bi se moglo načiniti jedno drugačije ruho zbilje, tijelo što ne izdaje ono što ga nadahnjuje, ispunjuje, opunomoćuje za život kojemu još nismo dorasli. Od prediva snova bi se moglo satkati čudo života kakvom su uskraćeni dah i disanje kojemu budnost u javi postaje bazen gdje se tali ta zlatna kovina.

Vraćajući se, uvidjela sam da se ne povlači more ljeskavo plavo pjenušavih skuta s pješčanog žala, čineći se da jaka oseka je, već se to ja bestjelesna kretanjem sa svijetom spregnuta povlačim od mora udaljujući se
I kad ustanem, vidim gdje kaplja vode što s trepavica pada opisuje oku dubinu svijeta
Bezmjerna
I kad istisne me, predajući snenu obali zbilje tvarna svijeta
Još zlatne sam kose, mliječno bijela, rumeni blage, u školjku polegnuta



24.05.2017., 20:57
Komentiraj (28) ~ Ispiši ~ #

balkoni

Nema te morske obale kojom bih zamijenila svoj balkon. Ni palube broda kad osjećaj vjetra mineralan kao tonik imam i ovdje. I prostranstvo oceana bez obala - dovoljno je samo da pogledam naviše. Ne trebam ni društvo pored ovoliko glazbenih instrumenata u izvedbi kompozicije koju slušam. Imam sve što trebam.

... Ali u mom susjedstvu opet čujem plač. Prolomljen, očajan, nezadrživ. Gorak kao zadržavana gorčina što je prsnula iz svoje opne u jednom trenutku kad je naprslost trajući tek prijetila rasulom nečemu što se još drži na okupu kao što zna trajati napukli tanjur ili vaza za suho cvijeće, čaša.
Žena.
Brak što ju je prošarao napuklinama.
Ona, čiji glas čujem dok sjedim na svom balkonu, kat ili dva poviše onog s kojeg dopire glas, pokušavajući misliti, pisati jednu sasvim drugu priču, temu, para mi srce svojim bolno prodornim vokalima, onim "ne mogu više" - nekome; što kulminira prekomijernim za podnijeti potresajući cijelo biće, i tako mi poznatim njenim trenutkom neizdrživosti kao vlastitim, proživljenim.
Žena.
A jednom prije, jednog ljeta kad je noć bila kao nokturno uz pjenušav šum vjetra, i opet sjedeći na balkonu, možda i tada pišući nešto, s balkona susjedne kuće odakle obično dopire zvuk klavira zapljusne me val glasnog plača jedne mlade djevojke povrijeđene nečim nazivanim ljubav, jer sam mogla razaznati točno, po boji te bujice, nezaustavljivosti, po zvuku pogođenosti i ranjavanja, tako mi poznat njen trenutak kao vlastiti, proživljen.

I neobično je. Neobično prepoznavati nešto goruće nečije trenutno, sadašnje, kao mjesto, položaj u kojem se više ne možeš zateći. Ili samo naučimo kako podnijeti. Ili tek znamo biti tiši...




photo by Kuman
16.05.2017., 00:50
Komentiraj (32) ~ Ispiši ~ #

trenuci

Pisati...

Imam noć. Licem mi prolebdi smiješak kad zavlada mir. Otvaram laptop. Spravljam veliku šalicu kave oko ponoći. Gnijezdim se u tom klupku - središtu namjere da pišem, gdje jesam - već danima, kao zrakasto pruženim koncima držeći se znakova još neispisanih ili njih blizu sebi, u svom polju, samo da ja ne iskliznem, ne pustim se i ostanem negdje ukraj gdje bi se između mene i mog prostora smjestilo nešto tuđe čemu bih čekala prolazak.
Počinjem pisati. Stajem. Pokušavam formulirati nešto neodređeno onaj tren dok sam još bila dio slike stvarnosti koju opisujem. Zazivam joj pojavnost, atmosferu, vraćajući film, iznova i iznova. Svladat će me dnevni umor, san...
Budim se blještavila punog Mjeseca uprtog mi u oči. Kristalno čisto plavetnilo neba ubrzo će izblijediti svjetlost u neprozirnu jednolično magleno bijelu. Dok se ne razlije nježno rumenilo rastvoreno kao kist s ružičastom uronjen u staklenku s vodom, povrh krovova i krošnji što iza sebe dočaravaju more i borove, brodove, galebe, liniju horizonta - beskraja... a na drugu stranu po zelenim obroncima brda prošaranim ponekim pramenom svjetla što im meko pada na još usnula lica, kapljama sunca oblivena sjaje pročelja grupica kuća kao ostrvca sa zvonicima što će uskoro oglasiti jutro...




Un nouveau jour by Pascal Raymond Dorland

11.05.2017., 11:43
Komentiraj (7) ~ Ispiši ~ #

neobičnosti

Čitajući jedan intervju, privukao mi je pažnju i zaintrigirao neobičnošću - da li, neobičan, ili pak nije? - stav jedne poznate i još uvijek, iako u starijoj životnoj dobi, divno dobrodržeće i na sceni angažirane sjajne umjetnice, na upit - razmišlja li napisati autobiografiju?
Volim autobiografije, pa me i zanimalo što će reći:
"Ne. Mene je, iskreno, kad se malo udubim u to, uvijek čudilo kako ljudi imaju potrebu da ostavljaju za sobom neke tragove, ne samo tragove nego dobre slike o njima ili što ja znam. Nikad nisam imala tu želju, tu potrebu, naprotiv, nekako, imam osjećaj da sve to treba da ode s tobom, jer život je samo ovaj trenutak koji živimo, a sve iza nas treba da bude izbrisano."
Nisam na to, pomislila samo na autobiografiju - knjigu nastalu na samom prijelomu epoha - velike ruske umjetnice, balerine Maje Pliseckaje, koju sam nedavno pročitala a u njoj već s početka autorica piše "Uvijek sam mislila da knjige pišu posebni ljudi. Veoma pametni. Veoma učeni. A sad, nekakva balerina se bavi pisanjem. Sjetila sam se jedne starinske anegdote. Kako je potonuo ogroman brod, kao Titanik a samo dvoje putnika je uspjelo da ispliva. Ministar jer je bio veliki balvan, i balerina - glupa k'o guska..." Nisam ni samo na njenu posvetu kojoj je svojim životom udahnula vlastitu žizn', raskriljenu... "Možda će buduća pokoljenja početi živjeti slobodnije i jednostavnije, k'o ždralovi, k'o labudovi. Bez viza, molbi, komisija za izlazak, pečata, idiotskih limitiranja vremena, mučnih anketa? ... Možda će mudri Japanci izmisliti kakvu pilulu - čudo - koje će olakšati savlađivanje stranih jezika? ... Možda će ljudi prestati da od nekoga bježe s jedne na drugu stranu? ..." Pomislila sam ponajprije na svog prijatelja - i što li bi on rekao na ovo? - već dugi niz godina posvećenog ideji zasnivanja održavanja osobnih povijesti ljudi, za kog je od svih iznimnosti osobitih ljudi važnija općenita neponovljivost na koju svaki čovjek može istražiti i obraditi vlastiti život.

"Imam jedan fantastičan talent za brisanje", kaže umjetnica u intervjuu, a ja ne znam trebam li joj zavidjeti ili ne, iako u sebi već znam odgovor - i kad bih mogla birati.

Neobičnosti

Neki čovjek mišljaše i osjećaše da nema sličnosti, da se ništa ne ponavlja, niti izjednačuje. Sve je stalno novo i čisto. - Ako bi mu se javilo kakvo sjećanje, primao ga je kao trenutno djelo; primao je njegovu izvornost - ono u čemu sjećanje nije prošlost, nego čin sadašnjosti.
Najvjerojatnije se tako razvija i 'Priroda'. Za nju nema prošlosti, ni ponavljanja, ni sličnosti, koje nam grubost našeg opažanja omogućuje da primimo, naš mali broj sredstava i naša neophodnost pojednostavljivanja.
Ali bez tog siromaštva i te neophodnosti i tog krivotvorenja, ne bi bilo ni inteligencije, ni analogije, niti univerzalnosti.
Paul Valery


Možda ovaj mali kolaž - složen srodnostima što su same sebe pronalazile, jedno je vodilo drugom - i nije najbolje uklopljen prispajajući. Možda nešto strši nepripadajući. Ali bilo bi neobično da tako i ne biva...

01.05.2017., 00:35
Komentiraj (22) ~ Ispiši ~ #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>













Varijacije sna - sa starog bloga






niska

Pitaj me, ozbiljno
Balkoni
Trenuci
Neobičnosti
fotografija: Hope
Barikade bez granica
U susret
Ime duge
Prije prvog purpura
Sarajevo 6. travnja, memory
fotografija: mandala
Pluton
Cartolina
Šara
Raskoričeni stihovi
jednom (fotografija skulpture Rodina 'Poljubac')
Glazbena kutija
Majstor i margarita
Moneov ružičnjak
Minijatura
... san?
Nagovještaj
foto: dodiri
Odrješja
Sve dok...
Novogodišnji dar
(ne) pristajanje u nepoznatu luku
Očaravanje
Igračke
Ženska duša
lov i sanje
Haljine
Ne zaboravi
Nakrajogledala
Između
Izbliza gledati
Mala noćna muzika
Tako treba
Prvi snijeg
Kuća bitka
Kao plime i oseke
Pletenica
Gledajući vas u oči
Što pamtim
Duboko iznad
Crtica
Golo srce
Poslijeponoćna bilješka
List na vodi
Provalnica
Nola
Stablo i nišan
Popodnevna bilješka
Biće svjetla
Između zagrada
Ništa ozbiljno
Umjetnost je ne povesti se za iluzijama
Novčić uvijek ima dvije strane
The End
Boja sumraka
Sporedno
Iza stakla
Pisac - podstanar u meni
funny
Cigarettes after sex
Ne teče rijeka...
Ogledalo
Čulo postojanja
Tko tebe... ti njega kruhom
Mali esej...
La vita e bella - muzika za dobro jutro
srpanj (dodiri)
Jedna drugačija stvarnost
Ja - Kokoš
Ej!
Vrč
Nebojša
Beside You
Just have fun
Nadomak
Nema sretne ljubavi
Što samo ti znaš
Melanž
Dobra godina
Zemljovid duše
Kad se vršci našeg neba spoje
Inspiracija
Slušam svoje srce
Poetika prostora
Jedan nokturno
Hommage Fanny Mendelssohn
Jutarnja
Večernja
On nekog mora obožavati
Predvečerje
Dora Maar u šeširu
Prolaznica
Pismo iz budućnosti
U zagrljaju života
Istima nalik
Iskašljavanje poezije
Verklärte Nacht
Crveni kofer
Preda ti se nebo
Jedan ručak
Idem tamo gdje je sve po mom
Gdje sam
S praga noći
Kad se to desilo sa mnom
Zrcalo
Sastojanje
To malo pijeska...
Čudo najkraće traje


Kuća iza ove

florija@gmail.com




























info

design by snd

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se