pitaj me, ozbiljno

srijeda, 24.05.2017.

Slova naše azbuke javljaju se na javi, a slova nebeske azbuke javljaju se u našim snovima rasuta kao svetlost i pesak po vodama zemlje u času kada božija pismena navru i potisnu ljudska pismena iz našeg zaspalog oka. Jer, u snu se misli očima i ušima, govor u snu nema imenica, služi se samo glagolima...
- Milorad Pavić, iz romana Hazarski rečnik


San je moj učitelj, pročitah na jednom drugom mjestu. A ja pamtim svaki što mi je u umu ostavio svoj neprolazni, katkad blistavi pečat.

Kad bi me pitao o snovima, moje sjećanje bi bilo mnogo jasnije, izraz koncizniji, detalji opsežniji, osjećaj i značenje podudarni a misao bi produbljivala kontekst. Kad bi me pitao o snovima, moj svijet predočavanja bio bi koloritan, sofisticiran, dojmljiv, prenapučen, bio bi poput vrta egzotičnih stabala, imao bi posebno osvjetljenje a kadrovi u njemu bili bi bergmanovski.
Kada bi me pitao o mojim snovima, mogla bih sebi pustiti na volju opisivati osjećaj pomoću lica, njihovih izraza, mimike usana, govora tijela, neizgovorenih značenja namjesto opisivati lica, njihove izraze, govor tijela, tumačiti značenja.
Mogla bih ti reći i ono što „ni u snu ne bih“ a da stakalca snova ne padaju daleko od zbilje.
Mogla bih, rekonstruirajući ti svoju intimu, ustati i izaći iz sobe u svijetlo žutom, poput suncokreta, šeširu, pozdraviti te i osmijehnuti se a da to i ne opaziš - dok sjedimo za stolom i o nečemu ozbiljno razgovaramo.


Tako sam u jednom snu naučila i letjeti. Učeći kako - u letu, i ne znajući hoću li moći, znati. Susrećući se s brojnim opasnostima - bićima što bi prijeteći iskrsnula ili me sustizala ali sam im začudno umicala, krečući se brzinom svjetlosti ili i većom? - ja to ne znam. Ali letjeti je postajalo kao duboko disati kad sam se u skladnom ritmu povezala sa svojom prirodom i prirodom leta pa se nisam ni okrznula o bića što su mi s obje strane nailazila u susret već sam prolazila između njih, osjećajući da dišem punim krilima. A onda uzlet! u prostranstvo bajkovito plavetnog zvjezdanog neba - čarolije blistavila i plaveti i neke idilične topline - pa vrtloženja padajući prema moru da bih malo zatim loptasto meko dotakla plićak, malo se stresla od hladnoće vode, i skočila na obalu, ravno pred kuću u kojoj sam se rodila - kuću uz more, i kad kroz raskriljena vrata stupim unutra u njoj zatičem, uposlene svojom svakodnevnicom, sve ljude što tu žive životom meni dalekog stoljeća.

Jednom ću napisati knjigu snova. Paralelni svijet - život, moje ispravke krivih navoda autorizirane od nekog suverenijeg, putovanja kroz vrijeme - vremeplov u kojemu prošlost podliježe zakonu neodređenosti, kreiraju drugačije moguće budućnosti, uranja u istinskije znanje. Jednom će sa tih stranica zračiti drugačija stvarnost, suštinskija, neposredna, ona što je stvarana čistom neupitnošću, što me pogađala svojim značenjima kada bih se probudila sretna ili nesretna. Od snova bi se moglo načiniti jedno drugačije ruho zbilje, tijelo što ne izdaje ono što ga nadahnjuje, ispunjuje, opunomoćuje za život kojemu još nismo dorasli. Od prediva snova bi se moglo satkati čudo života kakvom su uskraćeni dah i disanje kojemu budnost u javi postaje bazen gdje se tali ta zlatna kovina.

Vraćajući se, uvidjela sam da se ne povlači more ljeskavo plavo pjenušavih skuta s pješčanog žala, čineći se da jaka oseka je, već se to ja bestjelesna kretanjem sa svijetom spregnuta povlačim od mora udaljujući se
I kad ustanem, vidim gdje kaplja vode što s trepavica pada opisuje oku dubinu svijeta
Bezmjerna
I kad istisne me, predajući snenu obali zbilje tvarna svijeta
Još zlatne sam kose, mliječno bijela, rumeni blage, u školjku polegnuta



24.05.2017. u 20:57 | 28 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se