trenuci

četvrtak, 11.05.2017.

Pisati...

Imam noć. Licem mi prolebdi smiješak kad zavlada mir. Otvaram laptop. Spravljam veliku šalicu kave oko ponoći. Gnijezdim se u tom klupku - središtu namjere da pišem, gdje jesam - već danima, kao zrakasto pruženim koncima držeći se znakova još neispisanih ili njih blizu sebi, u svom polju, samo da ja ne iskliznem, ne pustim se i ostanem negdje ukraj gdje bi se između mene i mog prostora smjestilo nešto tuđe čemu bih čekala prolazak.
Počinjem pisati. Stajem. Pokušavam formulirati nešto neodređeno onaj tren dok sam još bila dio slike stvarnosti koju opisujem. Zazivam joj pojavnost, atmosferu, vraćajući film, iznova i iznova. Svladat će me dnevni umor, san...
Budim se blještavila punog Mjeseca uprtog mi u oči. Kristalno čisto plavetnilo neba ubrzo će izblijediti svjetlost u neprozirnu jednolično magleno bijelu. Dok se ne razlije nježno rumenilo rastvoreno kao kist s ružičastom uronjen u staklenku s vodom, povrh krovova i krošnji što iza sebe dočaravaju more i borove, brodove, galebe, liniju horizonta - beskraja... a na drugu stranu po zelenim obroncima brda prošaranim ponekim pramenom svjetla što im meko pada na još usnula lica, kapljama sunca oblivena sjaje pročelja grupica kuća kao ostrvca sa zvonicima što će uskoro oglasiti jutro...




Un nouveau jour by Pascal Raymond Dorland

11.05.2017. u 11:43 | 7 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se