neobičnosti

ponedjeljak, 01.05.2017.

Čitajući jedan intervju, privukao mi je pažnju i zaintrigirao neobičnošću - da li, neobičan, ili pak nije? - stav jedne poznate i još uvijek, iako u starijoj životnoj dobi, divno dobrodržeće i na sceni angažirane sjajne umjetnice, na upit - razmišlja li napisati autobiografiju?
Volim autobiografije, pa me i zanimalo što će reći:
"Ne. Mene je, iskreno, kad se malo udubim u to, uvijek čudilo kako ljudi imaju potrebu da ostavljaju za sobom neke tragove, ne samo tragove nego dobre slike o njima ili što ja znam. Nikad nisam imala tu želju, tu potrebu, naprotiv, nekako, imam osjećaj da sve to treba da ode s tobom, jer život je samo ovaj trenutak koji živimo, a sve iza nas treba da bude izbrisano."
Nisam na to, pomislila samo na autobiografiju - knjigu nastalu na samom prijelomu epoha - velike ruske umjetnice, balerine Maje Pliseckaje, koju sam nedavno pročitala a u njoj već s početka autorica piše "Uvijek sam mislila da knjige pišu posebni ljudi. Veoma pametni. Veoma učeni. A sad, nekakva balerina se bavi pisanjem. Sjetila sam se jedne starinske anegdote. Kako je potonuo ogroman brod, kao Titanik a samo dvoje putnika je uspjelo da ispliva. Ministar jer je bio veliki balvan, i balerina - glupa k'o guska..." Nisam ni samo na njenu posvetu kojoj je svojim životom udahnula vlastitu žizn', raskriljenu... "Možda će buduća pokoljenja početi živjeti slobodnije i jednostavnije, k'o ždralovi, k'o labudovi. Bez viza, molbi, komisija za izlazak, pečata, idiotskih limitiranja vremena, mučnih anketa? ... Možda će mudri Japanci izmisliti kakvu pilulu - čudo - koje će olakšati savlađivanje stranih jezika? ... Možda će ljudi prestati da od nekoga bježe s jedne na drugu stranu? ..." Pomislila sam ponajprije na svog prijatelja - i što li bi on rekao na ovo? - već dugi niz godina posvećenog ideji zasnivanja održavanja osobnih povijesti ljudi, za kog je od svih iznimnosti osobitih ljudi važnija općenita neponovljivost na koju svaki čovjek može istražiti i obraditi vlastiti život.

"Imam jedan fantastičan talent za brisanje", kaže umjetnica u intervjuu, a ja ne znam trebam li joj zavidjeti ili ne, iako u sebi već znam odgovor - i kad bih mogla birati.

Neobičnosti

Neki čovjek mišljaše i osjećaše da nema sličnosti, da se ništa ne ponavlja, niti izjednačuje. Sve je stalno novo i čisto. - Ako bi mu se javilo kakvo sjećanje, primao ga je kao trenutno djelo; primao je njegovu izvornost - ono u čemu sjećanje nije prošlost, nego čin sadašnjosti.
Najvjerojatnije se tako razvija i 'Priroda'. Za nju nema prošlosti, ni ponavljanja, ni sličnosti, koje nam grubost našeg opažanja omogućuje da primimo, naš mali broj sredstava i naša neophodnost pojednostavljivanja.
Ali bez tog siromaštva i te neophodnosti i tog krivotvorenja, ne bi bilo ni inteligencije, ni analogije, niti univerzalnosti.
Paul Valery


Možda ovaj mali kolaž - složen srodnostima što su same sebe pronalazile, jedno je vodilo drugom - i nije najbolje uklopljen prispajajući. Možda nešto strši nepripadajući. Ali bilo bi neobično da tako i ne biva...

01.05.2017. u 00:35 | 22 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se