barikade bez granica

srijeda, 19.04.2017.

Bilo je nečeg dirljivog u načinu na koji je navukao svoju crnu duksericu tako da mu je kapuljača zajedno s rolkom što se visoko kopčala patentom, dopirala do visine očiju, pa je izgledao kao terorist. Otišao je do parka i uzeo veliki kamen a onda ga hitnuo put prozora vladine zgrade kojoj smo stajali nasuprot. Prišla sam mu i stavila ruku na rame. Izgledao je pristojan, nježan, pomalo zbunjen sam sobom jer je prvi put bio u prilici susresti i sebe takvog, i to mu se sve vidjelo u držanju, dok je drhturio pod jaknom kao ždrijebe, i silovito i krhko u isti mah. Smirio se i ostao stajati, a da ni jednom s njegovog lica nije nestala bojažljiva dječačka nevinost. "Nemoj. Nemoj to raditi. Nećemo im to pokazati..."
"Zašto ne?", reagira žena do mene. "Deset, petnaest godina trpimo i nećemo više trpjeti. Treba im pokazati!"
"Treba im zapaliti auta", govori jedna od djevojaka iz gužve ali joj jedan drugi glas odmah pokoleba ionako kolebljivu sigurnost govoreći, "Ne sad. Ne ovaj put", a njeno lice opet poprimi uobičajeni izraz pristojnosti i mirnoće koji ni dok je to govorila nije iščezao sasvim.
Bilo je lako, tako lako preći granicu. Tu tako poroznu granicu između jednog i drugog, između nasilja i mira, kao i granicu između života i smrti ili suza i smijeha.
Barikade naše ljudske provodljivosti bilo je tako lako srušiti.

U jednom trenutku mladić s kapuljačom našao se u samom vrhu, kod vrata, tik uz obezbjeđenje koje nije više stajalo tako gusto zbijeno u jednom redu jer su dvije djevojke pronijele transparent "Ne bacajte ništa. Ovo je mirni miting" pa se i val ljudske pokretljivosti stišao i opet vratio u sebe.

U mnogim rukama bio je i papir s odštampanim slikama, nemalo vršnjaka, dječaku kojeg su ubili nožem u prepunom tramvaju a da mu nitko nije ni pokušao pomoći.
Na povratku, gledala sam u sliku s crnim fluorom što ju je djevojka preda mnom držala u ruci zajedno sa neupaljenom svijećom, razgovarajući nešto s prijateljicom...
U nehajnom držanju, učinilo mi se na trenutak da i nije više svjesna što drži, kao da nosi torbicu ili školsku bilježnicu. I kao da upravo tako izgleda, uvijek i svugdje, milost zaborava....

19.04.2017. u 13:05 | 20 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se