mandala

četvrtak, 30.03.2017.



foto: Dmytro Gilitukha

30.03.2017. u 22:20 | 11 Komentara | Ispiši | #

pluton


Po dolasku u Beč, padala je kiša kao i prošli put kad sam bila, i padala je za cijelo vrijeme mog boravka s kratkim razdobljima predaha. Nisam ponijela i kišobran pa sam odmah kupila jedan jeftin jer mi je bilo važno samo da ispunjava funkciju. Ali kad sam ga i otvorila na kiši odmah se jedan kraj platna očito krhko pričvršćen uz kraj žice strgnuo pa sam otad u hodu stalno rukom povlačila taj kraj naniže a on bi se opet uzjogunio i pokupljao naviše. Nisam bila ljuta na sebe što sam kupila jeftin kišobran već zašto ako je nešto jeftino mora biti i smeće!

Pod tim kišobranom leopardovog uzorka, stajala sam jednog poslijepodneva pred katedralom na Stephansplatzu i promatrala kočije s upregnutim konjima što su poredane čekale turiste koji bi se htjeli provozati njima.
Zanimali su me konji i željela sam im prići blizu, nosili su štitnike za oči da ne bi mogli gledati sa strane a ja sam im htjela izbliza vidjeti lica i oči, pa sam prošla ispred njih neupadljivo kao da se nezainteresirano šećem kako njihovi vlasnici ne bi protumačili da se želim provozati i na trenutak zastala ispred njih zagledajući im oči. Ali ono što sam vidjela bilo je tako potresno da sam se nezadrživo morala odmaknuti....
Ta mirna krotkost iznuđena prihvaćanjem svoje sudbine, svog ropstva, ta pitomost što dolazi od zgasnuća bića i ugaslost pogleda što seže do samog zaborava jer se samo u zaboravu tako može živjeti i opstajati, udarili su trajni vodeni žig na mojoj razglednici iz Beča.
Ostala sam stajati još neko vrijeme ispred katedrale, sad potpuno promijenjenog doživljaja, neki turisti su dolazili, neki se slikali kraj konja, jedna kočija je upravo stizala, izlazili su iz nje razdragani i opet se fotografirali... Gledala sam kako konj, kao čovjek prisiljen dugo stajati na jednom mjestu pa se premiješta s noge na nogu da mu bude lakše, podiže jedno kopito kako bi sebi malo olakšao položaj a onda nešto kasnije to učini i s drugim.

Da bih malo olakšala dušu i negdje se sklonila, zaputim se opet u muzej Albertina.
I prva slika na koju sam tamo naišla bila je white horse 'Gazelle', Henri de Toulouse-Loutreca.
Promatrajući, zaključila sam da je pogled konja kakav sam vidjela malo prije, vrlo, vrlo sličan i da i slika prikazuje upravo takvo stanje biće kojem je uskraćena ili slomljena njegova bit - sloboda.
Moj djed s majčine strane, bio je čovjek starinskog kova čiji je svjetonazor imao svoje neumoljivosti i bespogovornosti što se ogledalo i u frazi pripisivanoj mu kao odlučnost pa i mudrost: 'slomiti mu žicu!', a odnosilo se na odgoj djece, njihovo opiranje i neposluh. Imao je djed ali jedno kratko vrijeme jer mu nije mogao nametnuti ulogu kakvu je namjeravao, i bijelog konja što ga nitko nije mogao sputati ni ovladati njime - divnog divljeg neukrotivog Plutona - kojeg prisjećajući se djetinjstva i sad vidim - dok ga četvorica, plašeći ga se, vezanog potežući konope oko njega pokušavaju svladati - kako se propinje kao divlji val, tutanj vatre, ne dopuštajući nikome da mu zauzda živu strunu.
Tu strunu - 'slomljenu žicu' - pokušao je pokazati pa i pokazao i sedamnaestogodišnji Lautrec, a na maloj bilješci kraj slike pisalo je nešto i tome kako je bio empatičan.
Ovdje, na ovom mjestu, možda bih i ja mogla još jednom upotrijebiti svoj kišobran pa reći da je bolje i kad žica strši nego kad je slomljena.



Oznake: bilješke

30.03.2017. u 02:00 | 11 Komentara | Ispiši | #

lice otvoreno naspram sebe

utorak, 21.03.2017.

Postoji jedno mjesto otvoreno prema moru
Jedno mjesto u uvali pod srcem neba
gdje se otkucaji tišine otvaraju samo uhu što ih sluša iznutra
poput uha još nerođenog kojemu zvuci izvana samo dube nježnije
spiralni oblik u koji se tišina zamata kao u školjku ili pupoljak.

Postoji takvo mjesto otvoreno prema moru
gdje mir stoji usidren kao ogroman brod u luci
zaklonjen krošnjama stabala što se prostiru oko kuće
pa do mene dopiru samo mirisi dalekih kontinenata što ih je donio sobom,
odjek glasova, žamor što se podiže s vjetrom sve do krila galeba
što ga odnose dugom jednoličnom prugom kojom plove nebom
i rasiplju u nečujan zvuk.

Možda - kada bih ostala dovoljno dugo na ovom mjestu
- i pronašla bih izvor zvuka što se uzdiže kao val i na laki udar kapi
Možda bih otkrila odakle onaj duboki ton što nastaje i iz samo jednog pljeska
o površinu vode i kad je krilo što je okrznulo perom toliko daleko
da ga nisam mogla vidjeti a boja slična crnilu sipe isuviše duboko
da bi se u trenutku razlila površinom oka i zamutila je.

Ono nedokučivo jedinstvo ne prešućuje ni jedan ton u koji se pretapa sve što ga takne.

Jer, kako bi inače znali da ljubav u sjaju nečijih očiju blista.
Kako bi znali da blijedi...





foto: Angele Martin

Oznake: prošlost

21.03.2017. u 11:06 | 25 Komentara | Ispiši | #

cartolina

petak, 17.03.2017.

Rijetko kad nešto bilježim pišući olovkom. Nisam odavno. A nekad prije, rijetko kad bih igdje i išla bez sveske, iako sam znala pisati i na poleđini računa, kovertama, ako bih neku našla u torbici, razglednicama koje nikom neće biti poslane....
A danas, nakon što sam u jednom trenutku zastala s mišlju što mi je prišla na ulici, oklijevajući pred ulazom u ljetnu baštu kavane u starom gradu prije nego što ću stupiti unutra, opet sam posegnula u torbicu za nečim pri ruci na čemu mogu pisati.

......................................................................***

Gdje li se zametnuo kao pupoljak taj svijet osjećan svojim? Da li u djedovoj bašti - u 'vrtlu', kako je on zvao? - zapisujem govor misli od maloprije, na trenutak prekidajući kad mi za stol priđe konobar donoseći kavu. Trebam li platiti odmah ili poslije, pitam ga. Ma, meni je svejedno, nigdje ne žurim, odgovori s osmijehom.
Da li.... u djedovoj bašti - nastavljam prekinutu nit - između gredica sa zasadima najraznovrsnijeg povrća? Mala - nisam visinom dosezala 'ni do ramena' visoko izraslim razgranatim, mirisnim stabljikama rajčice - uvijek bih se zaplitala u sjajnu paučinu između stabljika što bi mi se lijepila uz lice, usne, kosu, ruke, dok bih je pokušavala skloniti. Voljela sam taj vrto. Ali, kakvo li me to doticanje, s čime, odvelo u predijele tog sjećanja? Što li je probudilo te boje djetinjstva miješajući ih s mojim, sada - mišlju zapitanosti o sebi i svom svijetu?
Iznutra poboden trn.
I ovo proljetno titranje, pitomost što lebdi u zraku, svjetlost sunca... - mora da je sve to nekako neopisivo udahnulo dašak mirisa djetinjstva kroz moje nosnice, uplovilo kroz oči. I taj prepoznatljiv mir i laganost što natkriljuju. Blagi žamor što ga čuješ i ne slušajući. Rječica riječi čiji ti žubor dopire do ušiju. Francuski, s ugodnom notom svježine - grupica turista za susjednim stolom - ispod još gole krošnje u ljetnoj bašti 'Kolobara'.
Živjela sam u inozemstvu, u jednom kutku svijeta uređenom do sterilnosti. U manjem gradu kao galeriji slika s lijepim kućama okruženim vrtovima, u kojima se ne sjećam da sam ikad ikog vidjela, ni djecu da se igraju. Kada bih ušetala u jednu sliku, s vrećicama u rukama, gurajući kolica, prolazeći kroz vrtnu kapiju šljunčanom stazom prema ulazu, kao da je čuvar muzeja uvijek u pripravnosti, pojavljivao bi se domar trokatnice u kojoj sam stanovala, poravnavajući iza mene grabljama kamenčiće čija se besprijekornost poremetila.

......................................................................***

Kada bih bar mogla, razmišljam sad, zadržati postojanost boja dok su one još žive i vedre, blistave, svježe, bar malo duže, ali zalud jer raspadaju se kao i sjaj, prividi, sigurnosti, kao i san, dugine boje, pripadanja, održivosti što su poput Dalijevih slonova na nogama tankim kao čačkalice.... raspadaju se i prije nego što uspijevam ispisati ovu razglednicu do kraja.




foto: Tiziano Caviglia

17.03.2017. u 20:26 | 18 Komentara | Ispiši | #

šara

nedjelja, 12.03.2017.

Kad bi predio srca bio kao plodna zemlja, a ovaj mjesec kao kišna godina, u meni bi se iz tog tla razvilo sve što bi se u njeg posadilo i svaka sjemenka bi se primila zaprimajući emotivni naboj neizraženog, neizrazivog, onog što se samo osjeća duboko unutar sebe a iznutra plavi i naplavljuje, diše - kao i zemlja, katkad preplavljujući pa prokaplje kroz oči kapljicama lakim kao poljupci kiše što se nedugo zadržavaju na licu hlapeći na toplini kože.
Katkad je sve tako.... tako nepojmljivo; samo osjećano.
Padaju kiše. Neobranjivosti rastu. Sve u me uliveno zavraća se oživljujući kao da se nanovo ulijeva natapajući. A ja - samo iščezljiva maglica od daha na staklu - želim.... smisao?





foto: Chris Kang - waiting

12.03.2017. u 07:16 | 26 Komentara | Ispiši | #

raskoričeni stihovi

ponedjeljak, 06.03.2017.

Divni iluzionistu! Ti pucaš mjehurić po mjehurić koji me još okružuje
da bih vidjela jasno svoju beznačajnost u životima drugih.
Stvarnost namjesto privida kojeg njeguju naše uloge i uvjerljivost u njima.
Ti vedriš i oblačiš moj obzor kao da sam ti igračka!
Ali i činiš da se uvijek vratim k sebi kao kući
nakon nekog dalekog putovanja ili proživljenog zanosa.
Kofer s kojim stižem nema puno stvari – tek ponešto stihova
koje sam spasila od utapanja kada su sami sebi povješali kamenje oko vrata
a u meni se bolno oglasila njihova nijema predaja.
Sad, razastirem ih po platnu puštajući da se prosuše i povrate boju
i pokatkad povirujući nadvijena nad njima kao nad kolijevkom,
osluškujem – da li dišu?

Oznake: ukoričeno

06.03.2017. u 06:04 | 13 Komentara | Ispiši | #

jednom

nedjelja, 05.03.2017.

Okruženi zagrljajem života sa svih strana
ljubavnici
kad ispuni ih spokojstvo
ljepote puno kao vrč prepun ispijene slasti
u opojnoj strasti
kao da su besmrtni, smiješe se smrti




foto: Ryan Feigenbaum

05.03.2017. u 11:36 | 4 Komentara | Ispiši | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se