pluton

četvrtak, 30.03.2017.


Po dolasku u Beč, padala je kiša kao i prošli put kad sam bila, i padala je za cijelo vrijeme mog boravka s kratkim razdobljima predaha. Nisam ponijela i kišobran pa sam odmah kupila jedan jeftin jer mi je bilo važno samo da ispunjava funkciju. Ali kad sam ga i otvorila na kiši odmah se jedan kraj platna očito krhko pričvršćen uz kraj žice strgnuo pa sam otad u hodu stalno rukom povlačila taj kraj naniže a on bi se opet uzjogunio i pokupljao naviše. Nisam bila ljuta na sebe što sam kupila jeftin kišobran već zašto ako je nešto jeftino mora biti i smeće!

Pod tim kišobranom leopardovog uzorka, stajala sam jednog poslijepodneva pred katedralom na Stephansplatzu i promatrala kočije s upregnutim konjima što su poredane čekale turiste koji bi se htjeli provozati njima.
Zanimali su me konji i željela sam im prići blizu, nosili su štitnike za oči da ne bi mogli gledati sa strane a ja sam im htjela izbliza vidjeti lica i oči, pa sam prošla ispred njih neupadljivo kao da se nezainteresirano šećem kako njihovi vlasnici ne bi protumačili da se želim provozati i na trenutak zastala ispred njih zagledajući im oči. Ali ono što sam vidjela bilo je tako potresno da sam se nezadrživo morala odmaknuti....
Ta mirna krotkost iznuđena prihvaćanjem svoje sudbine, svog ropstva, ta pitomost što dolazi od zgasnuća bića i ugaslost pogleda što seže do samog zaborava jer se samo u zaboravu tako može živjeti i opstajati, udarili su trajni vodeni žig na mojoj razglednici iz Beča.
Ostala sam stajati još neko vrijeme ispred katedrale, sad potpuno promijenjenog doživljaja, neki turisti su dolazili, neki se slikali kraj konja, jedna kočija je upravo stizala, izlazili su iz nje razdragani i opet se fotografirali... Gledala sam kako konj, kao čovjek prisiljen dugo stajati na jednom mjestu pa se premiješta s noge na nogu da mu bude lakše, podiže jedno kopito kako bi sebi malo olakšao položaj a onda nešto kasnije to učini i s drugim.

Da bih malo olakšala dušu i negdje se sklonila, zaputim se opet u muzej Albertina.
I prva slika na koju sam tamo naišla bila je white horse 'Gazelle', Henri de Toulouse-Loutreca.
Promatrajući, zaključila sam da je pogled konja kakav sam vidjela malo prije, vrlo, vrlo sličan i da i slika prikazuje upravo takvo stanje biće kojem je uskraćena ili slomljena njegova bit - sloboda.
Moj djed s majčine strane, bio je čovjek starinskog kova čiji je svjetonazor imao svoje neumoljivosti i bespogovornosti što se ogledalo i u frazi pripisivanoj mu kao odlučnost pa i mudrost: 'slomiti mu žicu!', a odnosilo se na odgoj djece, njihovo opiranje i neposluh. Imao je djed ali jedno kratko vrijeme jer mu nije mogao nametnuti ulogu kakvu je namjeravao, i bijelog konja što ga nitko nije mogao sputati ni ovladati njime - divnog divljeg neukrotivog Plutona - kojeg prisjećajući se djetinjstva i sad vidim - dok ga četvorica, plašeći ga se, vezanog potežući konope oko njega pokušavaju svladati - kako se propinje kao divlji val, tutanj vatre, ne dopuštajući nikome da mu zauzda živu strunu.
Tu strunu - 'slomljenu žicu' - pokušao je pokazati pa i pokazao i sedamnaestogodišnji Lautrec, a na maloj bilješci kraj slike pisalo je nešto i tome kako je bio empatičan.
Ovdje, na ovom mjestu, možda bih i ja mogla još jednom upotrijebiti svoj kišobran pa reći da je bolje i kad žica strši nego kad je slomljena.



Oznake: bilješke

30.03.2017. u 02:00 | 11 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se