cartolina

petak, 17.03.2017.

Rijetko kad nešto bilježim pišući olovkom. Nisam odavno. A nekad prije, rijetko kad bih igdje i išla bez sveske, iako sam znala pisati i na poleđini računa, kovertama, ako bih neku našla u torbici, razglednicama koje nikom neće biti poslane....
A danas, nakon što sam u jednom trenutku zastala s mišlju što mi je prišla na ulici, oklijevajući pred ulazom u ljetnu baštu kavane u starom gradu prije nego što ću stupiti unutra, opet sam posegnula u torbicu za nečim pri ruci na čemu mogu pisati.

......................................................................***

Gdje li se zametnuo kao pupoljak taj svijet osjećan svojim? Da li u djedovoj bašti - u 'vrtlu', kako je on zvao? - zapisujem govor misli od maloprije, na trenutak prekidajući kad mi za stol priđe konobar donoseći kavu. Trebam li platiti odmah ili poslije, pitam ga. Ma, meni je svejedno, nigdje ne žurim, odgovori s osmijehom.
Da li.... u djedovoj bašti - nastavljam prekinutu nit - između gredica sa zasadima najraznovrsnijeg povrća? Mala - nisam visinom dosezala 'ni do ramena' visoko izraslim razgranatim, mirisnim stabljikama rajčice - uvijek bih se zaplitala u sjajnu paučinu između stabljika što bi mi se lijepila uz lice, usne, kosu, ruke, dok bih je pokušavala skloniti. Voljela sam taj vrto. Ali, kakvo li me to doticanje, s čime, odvelo u predijele tog sjećanja? Što li je probudilo te boje djetinjstva miješajući ih s mojim, sada - mišlju zapitanosti o sebi i svom svijetu?
Iznutra poboden trn.
I ovo proljetno titranje, pitomost što lebdi u zraku, svjetlost sunca... - mora da je sve to nekako neopisivo udahnulo dašak mirisa djetinjstva kroz moje nosnice, uplovilo kroz oči. I taj prepoznatljiv mir i laganost što natkriljuju. Blagi žamor što ga čuješ i ne slušajući. Rječica riječi čiji ti žubor dopire do ušiju. Francuski, s ugodnom notom svježine - grupica turista za susjednim stolom - ispod još gole krošnje u ljetnoj bašti 'Kolobara'.
Živjela sam u inozemstvu, u jednom kutku svijeta uređenom do sterilnosti. U manjem gradu kao galeriji slika s lijepim kućama okruženim vrtovima, u kojima se ne sjećam da sam ikad ikog vidjela, ni djecu da se igraju. Kada bih ušetala u jednu sliku, s vrećicama u rukama, gurajući kolica, prolazeći kroz vrtnu kapiju šljunčanom stazom prema ulazu, kao da je čuvar muzeja uvijek u pripravnosti, pojavljivao bi se domar trokatnice u kojoj sam stanovala, poravnavajući iza mene grabljama kamenčiće čija se besprijekornost poremetila.

......................................................................***

Kada bih bar mogla, razmišljam sad, zadržati postojanost boja dok su one još žive i vedre, blistave, svježe, bar malo duže, ali zalud jer raspadaju se kao i sjaj, prividi, sigurnosti, kao i san, dugine boje, pripadanja, održivosti što su poput Dalijevih slonova na nogama tankim kao čačkalice.... raspadaju se i prije nego što uspijevam ispisati ovu razglednicu do kraja.




foto: Tiziano Caviglia

17.03.2017. u 20:26 | 18 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se