glazbena kutija

nedjelja, 26.02.2017.

Bilo je čudesno! Tea je gledala u veliki starinski ormar na sceni i osjetila lepršavo treperenje kakvo osjećamo u naletu prepoznavanja. Nestalo je ljudi, nestalo vremenske distance a u njene obraze dospjelo je neko davno rumenilo i na usne nalegao smiješak kakav imaju djevojke kad otvore kovčeg s majčinim djevojačkim haljinama: „Čudesno! Zar je to nosila?“

Na trenutak, zatvorenih očiju, prepustila se čarobnim prstima stilista što ih je spretno upleo u njenu kosu i odigao je, svezao vrpce, pričvrstio ukosnice, razvezao čvor na šal kragni i obnažio vrat - pa je ostala bez daha! - kao da joj je u lice iznenadno zapuhao vjetar usput se zapetljavši o njene duge viseće naušnice vrteći ih pa je jedva uspjela suspregnuti smijeh.

Suzdržana smijeha, duboko udišući zrak kroz nosnice, očekivala je da joj netko kaže: „A sad otvori oči!“, ali taj netko ništa ne govori niti ikoga ima, samo svaka čarolija ima svoje savršeno pravilo - bezuvjetni pristanak tijela za kojeg nas ono ne pita, treptaj gotovo nezamjetan, trenutak kad se poslože tko zna od kojih sve krojeva preostali restlovi - pa je tako i Tea znala, još prije nego što je i otvorila oči i zavirila u ormar - da je ta haljina njena.

Kako je čudno u jednom tekstu prozreti čistinu, mislila je gledajući u ormar. Da, sad će uzeti svoju haljinu, ali ona se već okretala u njoj, smiješila se kroz prozirno vrijeme, u njenom osmijehu i kosi bilo je nešto neraskidivo povezano s očima, još se nije oprostila od svojih plesnih cipelica i svoje rodne zemlje čijim stepama odzvanjaju glasno daleki snažni topoti... Ali, ne.

To je aplauz! To je neki sasvim drugi tekst, otkrila je - možda podtekst, a ona još nije povadila ni ukosnice, još se smiješi kroz prozirno vrijeme - možda je ondje gdje ova predstava još nije ni bila zamišljena ali nikad i ne bi bila balet nego crnohumorna kazališna predstava već nekoliko puta uspješno izvođena na maloj sceni gradskog kazališta, ove sezone. Kako je onda dospjela u nju?
Da li je to predvidio pisac? Da li je predvidio redatelj? Da li je Tea mogla vidjeti sebe i kako je mala - pomislila je ona koja sve ovo piše i sama začuđena - toliko mala da joj se od malene kutije mogao učiniti veliki ormar? I da li je netko od rekvizitera uopće vidio gdje je nestao poklopac stare glazbene kutije na pozlaćenim nožicama?






*inspirirano scenom tijekom predstave „Četvrta sestra“ poljskog autora Janusza Glowackog (sadržaj drame „Četvrta sestra“ spajanje je Čehovljeva komada „Tri sestre“ i ironično obrađene bajke o Pepeljugi).

Oznake: zbirka

26.02.2017. u 17:02 | 32 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se