igračke

četvrtak, 22.12.2016.

Ova kutija je poput kutije s igračkama. Mi smo igračke u njoj. Neke su nedužne. A prisilom zajedništva oštećene. Ovdje je nered. Kada god se kutija protrese i uzdrma začuje se sve slabiji zvuk onog što još može biti prignječeno ili slomljeno. Male lutke šutljive su. Blijéde. Unutar se ne može razabrati pripadnost. Izobličila se opravdanost. Istrošila održivost. Pojmljivost je zbrkana. Ne vidi joj se dno. Kutija je cijela. U njoj ništa nije.




Jedna igračka: ... molim te, sačuvaj mi mene koja jesam,
kakvu me poznaješ,
kakva mogu biti,
sačuvaj mi moj mir i moj soul, moj ritam,
smijeh ( i kad sam sama, kad sam sretna ).
Ne dopusti da me čuju samo nijema stabla koja ne mogu govoriti
ako samo ona budu ona što me čuju.
Neka me ne zabilježe kao očajnu, paklenu stvar koja minira živote drugih,
njihove jedva zgrnute privide sabranosti i spremnosti na obveze
kojima treba razlog, bilo koji razlog za odustajanje, a da ti ne zabilježiš svoje.
Ovakve kao ja, sjene, njihale su se uvijek, kroz stoljeća,
na granama, opuštenih ramena, spuštenih ruku niza tijelo
mekano kao krpena lutka.
Što oni znaju o mom srcu, njihovi bodeži kojih se laćaju stameni su kao i razlozi
kojim sasijecaju krive uzroke. U meni rastu posljedice,
rastu i oči mi se šire, u njima rastu stabla a na njima sjene.
Ti zabilježi ona druga, s proljeća i s jeseni i ona zimska pod snijegom.
Ne dopusti da me prepišu iz svojih bukvara, naučeno, bez propitivanja.
Možda očekuju da postanem skrušena, djelujem po određenom programu.
Giljotina je uvijek prijetila grlima poput moga.
Možda bi me mogli preodgojiti u mojim zrelim godinama,
s pomoću medikamenata izvući krotkost.
Predbaciti krivnju za sve što može poći po zlu,
dati mi do znanja koliko sam prijeteća. Da je moja ljudskost krivo deblo,
divlji izdanak.
Mirno spavaju spokojni anđeli, čuvari uvjerenja.
Oni rađaju iz koljena i tako s koljena na koljeno.
Mi, žene, u čije su se kose davno upletali mali prsti,
zbog svoje puti, mišljenja, nemirenja, pobuna, svojih glasova, nastojanja,
pokušaja razumijevanja, bezuspješnosti, poraza što rastu kao mali otoci
u morima iz kojih izranjaju, odgurnute, preoznačenih biografija, utroba i značenja,
trebamo biti ošišane do gole kože, s istetoviranim brojem na zglobu ruke
kao nekoć u rađaonicama da ne bi bilo zabune, i izolovane.
U najboljem slučaju, možeš postati spisateljica. I bilježiti.
Bilježiti.... dok ti s grana padaju sjene, na papir, sjene što se njišu sa grana....


22.12.2016. u 00:00 | 9 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se