haljine (duši)

četvrtak, 08.12.2016.

Kada odeš, rekla sam ti, iako me nikad nisi slušala što ti govorim, ponesi i moje haljine preko ruke jer tko će to nositi?
Tko će nositi moju večernju boje breskve ili zelenu od blijedo zelene svile s dugim patentom na leđima? Morala bi biti tanka kao vlat da bi je mogla skopčati. Imati moju visinu da bi joj dosezala vrhove cipela. Imati iste cipele.
A tko će nositi moju pregaču skrojenu na izgled haljine, kad je nebrojeno puta pokapana iz dana u dan kušajući da li je nešto dovoljno slano, da li je dovoljno slatko... I tko će se uopće snaći u svom tom kaosu i lomu kad haljina počne izdajnički prepričavati sve moje tajne i nespretnosti što sam ih pokušavala popraviti smiješkom, ukrasiti šlagom, listićima peršina, maslinom, kriščicom limuna?
Tko će nositi moju šarenu s pretežno narančastog, cigovanu ispod grudi i prostranu za još jednu mene; tko? Misliš da će netko prati sve one fleke s moje spavaćice i na ramenu kao novčić okruglu staklasto sjajnu, sluznu lokvicu što se scurila iz malih usta, jer - morala bi čitati i bajke. Imati nos uglavljen između dvije letvice i osluškivati da li diše. Imati samo jedan život a možda ne bi bio dovoljan.
Doduše, onu pepito plavu bih rado dala jer je ionako progorena cigaretom, a i smeđu suknju na preklop što se rastvarala svaki put kad bih se sagnula pokupiti sa stola šalice, tanjure, pepeljaru, čaše...
Misliš da ih netko može opet složiti na isti način kad su jednom poletjele i gušile se bez daha u pretrpanom koferu a onda se umirile i disale nečujno, došaptavale očima.
Naposlijetku, opet izlazile jedna po jedna blijede kao krpe znajući da ponovno odlaze na vješalice.

Prekopaj slobodno ormar! Nećeš naći nijednu koja nije sačuvala oblik mojih bokova i grudi, oblik sužavanja u struku, oblinu mojih ramena, ruku... A tko će to nositi?
Nitko neće obući ni moju crnu satkanu od stotina metara snova malih crnih gusjenica što nikad neće postati leptiri. To nisi znala? Za san svilene bube što se prenosi s vlakna na vlakno, sa niti na nit, još od starih Rimljanki do Diora. Prekrivenu zaštitnom folijom, bez imalo razmišljanja i žaljenja što je ni jednom nisam obukla, odnesi je slobodno! Toliko iluzija utkanih u samo jednu haljinu nitko pametan ne bi nosio.

Ponesi, zato, sve to kad se jednom budeš iskradala na svojim vunenim prstima (kao da te neću čuti!). I nemoj mi samo reći da ti je teško jer zamisli kako je tek meni! Uostalom, možda svega toga i nema. Možda sam samo sanjala sve te haljine koje sam nosila i za koje kad otvorim ormar i pogledam unutra svaki put zaključim isto: Nemam što obući!
Ponesi onda sve to nevidljivo. A zatim me obuci kao što se oblače oblaci ili stabla u proljeće.
Možda baš onako kako će opet s proljeća izgledati stabla u koja gledam sa svog prozora, prozračno i nježno zelena. Kao što je to bila i moja prva duga haljina od blijedo zelene svile. Kao voda što otječe i gubi se u nekom dalekom nezamislivom moru.... Eto tako, tako me obuci.






Oznake: zbirka

08.12.2016. u 21:30 | 30 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se