ne zaboravi...

četvrtak, 08.12.2016.



Koristit ću priliku - mislim, kao netko tko svaki put kada proba i vidi kako je dobro kaže 'e od sad ću....' pa opet zaboravi i sve proguta letargija već dobro uhranjena od obilja ostataka nekih prijašnjih spremnosti, 'ali stvarno' mislim, kad kažem... - koristit ću priliku za trenutke izvan uobičajenog, rutinom predvidivog ili bezvoljnošću propuštanog kao kartu viška za neku predstavu koja mi je ponuđena jer je netko njome predviđen odustao ili bio spriječen pa je odlučujem uzeti iako prethodno nisam namjeravala nigdje ići ili bih to imala u planu. Možda svi svakodnevno imamo prilike za takve karte viška ponuđene od Vremena, i često, samo ih olako odbacimo ili propuštamo jer ga nismo svjesni. Onako neodređeno svjesni kao kada nejasno naslućujemo ali prešućujemo pred sobom i drugima da će ga iznenadno uzmanjkati, da će se skratiti pa više neće dostajati za luksuz takvih trenutaka, da će se skupiti i stegnuti kao što se jednom pod iznenadnim ljetnim pljuskom što me zatekao na ulici dok sam trčala stići na bus, natopljena kišom, skupila moja ljetna haljina od pretankog, paučinasto tankog materijala, pa sam po ulasku u bus zaprepašteno gledala gdje se skratila do visoko iznad koljena.


Volim šarm grada, mislih takve jedne prilike sjedeći u jednoj od staklenih gradskih kapsula, pijući kavu. Tu laganu užurbanost prolaznika na ulici što ih gledam kroz staklo. Festina lente. Tu raznolikost. Njome sam okružena i unutra. Volim biti promatrač. Neometano, ne ometajući ikoga. Još se znamo i osmijehnuti jedni drugima i ako se osobno ne poznajemo, kad nam se pogledi sretnu, kao izraz simpatije i topline lišene bilo kakvog drugog smisla osim ogledala same sebe. Znam da je i taj trenutak i kutak tek jedna dionica u partituri grada sačinjene od nebrojeno drugih različitih i samo korak izvan ovog kruga i nešto drugo već modulira raspoloženje. Znam i da je to što gledam samo izgled stvari, površina, nezagrebana, ali ona nam je neophodna kao što nam je neophodno držati glavu iznad površine vode da bi mogli disati.
A i ovaj trenutak sada, uz glazbu u pozadini, znam, dolazi od te karte viška koju sam gotovo zgrabila, da bih mogla pisati....




08.12.2016. u 18:10 | 3 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se