nakraj ogledala

srijeda, 30.11.2016.

Dok prolazim kroz park, za mnom se vuče velika platnena torba koju mi je mama dala da joj odem kupiti nešto u obližnjem dućanu. A vuče se jer sam premala djevojčica pa i torba jednim dijelom puzi po zemlji.
U lijevoj ruci držim, prstima čvrsto stegnutu, jednu papirnu novčanicu. Nailazi skupina dječaka i oni me zaustavljaju, zaokružuju kao otočić u moru nesigurnosti što me najednom zapljusnulo sa svih strana. Jedan od njih mi pokazuje i pruža prekrasnu kuglicu, lopticu načinjenu od svilenog konca strgnutu s drške nekog ženskog kišobrana oko koje su se vezivale takve loptice kao ukras, privlačne poput ukrasnog kamenčića na čavliću na drški starinskih lepeza. I ne znam da li zato što sam osjećala da nemam kud ili što sam poželjela tu krasnu kuglicu, otvorim šaku, on brzo zgrabi novčanicu a meni na dlan spusti srebrnasto zelenu lopticu od svilenog konca.


.........................................................................***


Budim se iz sna znojna od ljepljive vrućine kasnog poslijepodneva što je umorilo i usporilo dnevni ritam grada, ležim na krevetu nepomično ispružena kao u paspartuu ženski akt na slici. Olovne stabljike godina drže me korijenjem čvrsto pripijenu uz dno pa na površini samo izgleda da nevezana uz njih plutam kao nestvarni lopoč. Koliko je samo života prošlo, koliko sjenki i sunaca proplovilo mojim licem, usnulim, budnim, bešumno kliznuvši kao svilene haljine što ih se može provući kroz prsten. Koliko ga je ostalo raskinutog kao zaruke, neočekivano, izborima koji nisu bili i moji, prosijavanog kroza sito kao riječni pijesak i mulj kroz sita tragača za zlatom, pustolova, tih argonauta što su čeznuli za zlatnim runom kao što se nekoć čeznulo za začinima putujući karavanama Putem svile.
Budna, iza zatvorenih očnih kapaka, kao da je to jedini znak života što ga dajem od sebe, osjećam kako mi se prsti lijeve ruke jedva zamjetno pomiču i otvaraju kao krupne latice cvijeta, osjetim toplinu i vlažnost dlana i težinu koju na njeg prenosi moja koncentrirana pažnja - na nju, izbjeglu da je ikad druge oči vide i dotaknu i dokuče, skrivenu u sjenci mog postojanja, srebrnasto zelenu, svilenu, nježnu poput glatkog oblog kamena...




30.11.2016. u 10:00 | 23 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se