izbliza gledati

petak, 11.11.2016.

Pitala sam je da li je slobodno i između glasne šutnje i gotovo nečujnog odbijanja ipak razabrala nevoljko pristajanje.
Bili smo stranci – djeca i ja – za tim stolom, u toj kavani, u jednom gradu negdje iza neke neprohodne granice ili stranice povijesti kroz koju smo prošli kao kroz šupljine između bodljikavih redaka na mjestima ispuštenim prilikom odvagivanja činjenica koje će odnijeti prevagu na jednu ili drugu stranu povijesne istine.
Prošli smo kao kroz san neozlijeđeni usred najnemogućnijih pustolovina i sasvim sigurno bar jednom bili ubijeni, ali sjeli smo za taj stol i sad gledam ženu nasuprot meni i njenog sina što šuti, njene stisnute usne i neodobravanje u pogledu, netrpeljivost spram naše tri crne prilike koje su im se našle pred očima za istim stolom, tako blizu, gotovo da se dodirujemo – u svakom slučaju, pogledi nam se odbijaju jedan od drugog – u prepunoj kavani, u gradu u kojem smo stranci, nemile pridošlice; gradu kojeg nastanjuju sjene namjesto ljudi dok ljudi negdje drugdje promatraju te sjene kako žive njihovim životima.
Ustala je zajedno sa sinom odlazeći u toalet a ja sam iskoristila priliku – u međuvremenu kavana se ispraznila – i zajedno s djecom prešla za drugi stol.
Vraćajući se zaputila se ravno k nama i ne sjećam se više da li je to rekla naglas ili šapatom a možda je to izustila i samo raspaljenim pogledom, tek unoseći mi se u lice, zapitala je: „Zar mislite da mi nismo dovoljno dobro društvo za vas kad ste promijenili stol?!“
U nemoći da joj odgovorim išta suvislo, samo sam je nijemo gledala u oči uzanih ugljeno crnih zjenica a i ona je netremice gledala u moje, obje suspregnuta daha.... a onda najednom, kao nemuštim jezikom kojim se sporazumijeva kamenje, njene oči vidjele su i moja razbijena koljena u igri dok sam trčala za loptom, i zguljen lakat ('da, bila je to velika razderotina što se protezala i preko lakta', potvrdila sam joj kimnuvši) dok sam se iz svog skrovišta pokušavala provući kroz uzani podrumski prozor namijenjen za ubacivanje ugljena, crna od ugljene prašine, i u tom trenu - ne znam kako, ali kao kada snijeg okopni a okolne vode narastu i preliju se iz korita - i njene oči su se razlile i sasvim nesvjesno (ili sam to samo sanjala) ona je pružila ruku preko stola i dotakla moju kćer po obrazu...







Oznake: zbirka

11.11.2016. u 13:47 | 19 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se