što pamtim

nedjelja, 23.10.2016.

Pamtim predugu vožnju autobusom. Prtljag što je povremeno padao iz pretinaca nad našim glavama kad bi se autobus nagnuo u zavoju. Pamtim začetke uzajamnih netrpeljivosti i prijateljstava među putnicima. Ruku žene u sjedištu ispred mene što je povremeno grlila muškarca do sebe i njegovu ruku kojom je pokatkad doticao njezinu kosu ili obraz, pokrivao je jaknom.
Primjećujem da se sreća bitno sastoji od samih jednostavnosti.
Pamtim potom i jedan balkon na zgradi pri samom ulasku u grad. Žensko rublje što se na njemu sušilo, ljubičaste, crne, bijele boje... Ženu, možda pedesetih godina dok je otvarala vrata ulazeći s balkona u stan tako da me izdaleka zapahnuo komadić njenog života i prije nego što mi je nestala iz vidokruga. Pamtim prozor moje hotelske sobe s pogledom na pusti gradski park. Mir što je odisao mirisom ozona poslije kiše. Užitak još jedne cigarete kraj prozora prije spavanja, jer je soba bila za nepušače. S malo napora možda bih se prisjetila i pojedinosti prvog razgledanja grada. Pročelja zgrada, trgova i povijesnih zdanja. U živote velikih ljudi ulazilo se fakultativno. Neki su glasno negodovali protestirajući da je Srednji vijek bio čisti gubitak vremena. "U ovom dvorcu uopće nema raskoši!", prigovarali su.
Pamtim rijeku i rub ograde Karlovog mosta. Goluba kojeg sam zamijetila tek na fotografiji kako stoji tik do moje ruke, na ogradi mosta. Radost kad sam ga ugledala. Kao da ga je netko naknadno dometnuo na fotografiju.
Pamtim lice starijeg čovjeka u kupeu vlaka u metrou. Njegove oči što su neprestano treptale pred nekom slikom koja ga nije napuštala i ruku s kojom je povremeno brisao nevidljive suze. Njegove cipele i akt-tašna odavale su službu što je istrošila njegov život kao i ruka ručku na tašni a još jedan pogled na zaslon mobitela kojeg je izvadio iz džepa kaputa, nekog čiji očekivan poziv nikako ne stiže. Val beznađa još jednom zapljusne njegovo lice i razlije mu se ispod kože dok izlazim na stanici okrečući se još jednom ka staklu prozora iza kojeg stoji i nestaje mi iz vidokruga kad kompozicija opet krene i ne zamijetivši me.
Kao da sam golub s neke fotografije koju i neće imati priliku vidjeti.
Percepcija nečijih života što ih zrcale lica ponekad ostane među najupečatljivijim slikama grada što ih sa sobom nosimo nošeni bujicom utisaka kroz kameni mozaik ulica.

Po povratku, majka me pitala: "Kako su obučene žene u Pragu?" I zatekla me. Namrštila sam se i zamislila u uzaludnom pokušaju da se prisjetim ali mi ništa nije moglo u sjećanje prizvati ni jednu takvu sliku. Naposlijetku, dosjetila sam se! "Jednostavno. Ništa upadljivo."




Oznake: jedno putovanje, prošlost

23.10.2016. u 11:36 | 11 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se