poslijeponoćna bilješka

utorak, 04.10.2016.

Okružena. Gdje pogledam sjećanjem, shvatim. Ja sam plašt što bi ga se domogle neke ruke. I te ruke i plašt isto su svilenkasto skliski. Rukama, dlanovima, među prstima, stisni šaku blago otpusti, on se živ nezgužvan ponovno razvijao kao netaknut. Plašta se domoći. Ali mene, to je bilo nešto tuđe, strano. Nije pripadalo istom organskom tkanju kojem su te ruke bile podatne. Podatno se pružale, živih kretnji, gipkih kao i plašt, pokretljivih, budnih, čulnih ruku.
Izdaleka a opet najbliže posred grudi, iznutra, shvaćam. Neka osjećanja za koja sam mislila da im dugujem dosljednost, bit im odana, čine se kao prikivanje sebe uz ustrajnost potpuno druge vrste potpuno druge vrste od kretanja neovisna o meni uokrug šireći se nepovratnom mjerom udaljavanja što je opisivala odijeljenost. A Ustrajnost od Shvaćanja za se tkala mogućnosti koje bi je još podupirale, podupirale, potkupljujući shvaćanje mogućnostima kroz koje bi se utkano ono nekako preobrazilo u s više mene podstavljen plašt kojim bi se dala zaogrnuti ta mjera udaljenosti izmještajući se u neku novu moguću bliskost.
Nisam prekidala. Ali samo sam povukla nit ili se ona izvukla sama što je odijelila povezanost između mene i drugih.
I netaknuta, onako, cijela kao plod odazrijevam, odazrijevam, obla su mi oba obraza, čelo, ramena, bokovi slobodni, koljena, koraci... - besluh prostora...
Nadnese li se
netko će čuti
ovo disanje iznutra


6. 10. 2016.

Oznake: trenuci

04.10.2016. u 01:04 | 0 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se